Kad nam je djetence, unučić Adrian prvi put došao u Zagreb svojoj
kućici, dočekao ga je (i) Ivanov drveni konjić. Još će mjeseci trebati da
ga može zajahati, ali djed Miljenko, moj Miljac, obnovio je konjića kojega je
napravio za našega dječaka. Điha, diha! Kojnek, kojniček zagalopirao je,
zaljuljao se ponovno u našem holu, poslije trideset i četiri godine, sav svježe
obojen crveno-bijelo.
Obnovljen Ivanov u Adrianova konjića / Foto Miljenko Brezak
Oživio ga je ne s licitara ili prema tipičnim igračkicama iz Marije Bistrice odnosno Laza – a imamo ih što crnih, a što bijelih, na kotačićima i bez njih – nego kao neku svoju matrjošku, babušku, precrtavši ga s kutije šibica koje sam dovukla iz Rusije, još SSSR-a. Čak je u ta davna vremena najavio, to sam i zaboravila, da će svakom novorođenom djetetu naših prijatelja napraviti takva konjića. Sjeća se da je jednoga napravio i Ivanovoj vršnjakinji Mileninoj Sari. A Smilja nas je uz priču o oživjelom konjiću baš podsjetila kako je njezinoj Maji napravio – zibaču za bebu.
Rastavljen u dijelovima / Foto Miljenko Brezak
Da je u naše vrijeme poduzetništvo bilo u modi, mogao je od
toga napraviti i biznis koliko je njegov konjić lijep, ljepši od svih što ih
nude ili izlažu u izlozima. Za razliku od onoga što je meni u neko doba naših
života izvodio po kući i što sam ja zvala Miljčevimtraktorima. Nesklavurni
stalak za kućnu vagu za kolače da je ne moramo učvrstiti na zid, težak toliko
da, ako ti padne na nogu, ostaneš bez nje. Kad nismo imali namještaja odnosno
kad nam je odjeća visjela u Vesninim kartonskim kutijama kojima su kaputi
putovali u Rusiju, obnavljao je stare crvotočne gredence, špigle, ramice za
slike, mamine svadbene ormare u ormare za vina u konobicu i slično.
Ponovno obojeni dijelovi na sušenju / Foto Miljenko Brezak
Da ga obradujem i da budem praktična, čak sam svome drvodjelcu – uz šnajderski dio života, DIP-ova Pilana me je odškolovala, u njoj su mi radili i tata i mama, a u DIP-u je bilo i njegovo prvo radno mjesto – darivala nekakve amaterske alate za obradu drveta poput ubodne pile… Da smo imali mjesta i da nije odslužio svoje, zacijelo bismo spremili i onoga konja za piljenje drva iz nekoga od naših selskih dvorišta, kad smo spremili i neke cimermanske hobliče, pile i sjekire, samo što se više ne sjećam kamo u naše zagrebačke ostave.
Spreman za galop / Foto Miljenko BrezakDjedova tajna poruka u konjiću
I tako mi jednostavno pomalo što kaskamo, a što galopiramo, tu
i tamo zaržemo. Điha, điha!
Naš odnos prema industrijskoj baštini izaziva grč u želucu, a meni katkad i Tekst i suze. Primjer po primjer, i u prozi i u stihu i preteže. Hvala, zato, Silvestar Kolbas, što nas oporo podsjećaš na jedan od tih naših antiprimjera – Fotokemiku. Iako rijetko izlazim, u nedjelju, na jučerašnji, zadnji dan izložbe u Tehnički muzej Nikola Tesla – tko nije dospio, u samoborskoj Galeriji Prica, POU Samobor traje do kraja veljače – otišli smo maskirani u Savsku. Nema gužve, što sam mislila!?
Božica Brkan i Mišo Lišanin pred Kolbasovom izložbom Fotokemika / Fotografija Miljenko BrezakI lijepa i tužba sjećanja iz izložbenih vitrina / Fotografija Miljenko Brezak
Kao studenti stanovali smo u Badovinčevoj 2 u susjedstvu propale tvornice u Maksimiru, gdje su neki vidjeli samo unosno zemljište. A još imamo neiskorištenih EFKE papira i nerazvijenih filmova, osobito 6 x 6. I još smo razmijenili dio te mladosti susrevši se s Mišom Lišaninom, mojim fotićem bez premca, s kojim sam snimala i više negoli, u nekim drugim vremenima, s Josipom Bistrovićem, Romeom Ibriševićem ili Igorom Sitarom. Sad manje fotka, više i ne nosi tešku foto-torbu, ali skuplja foto-aparate. Da i ne govorim što sve radi moj Miljenko Brezak vrativši se mladosti-fotografiji. Jedva čekam dogovorenu kavu kad sve ovo prođe što je Mišo, za razliku od nas, već odradio u Zaraznoj. Ah, kako prolazi slava svijeta (da ne zloupotrebljavam latinštinu u našoj lokalnoj otužnoj južinastoj veljači)!
M. Lišanin pred autoportretom S. Kolbasa / Fotografija Miljenko BrezakZa sjećanje: M. Brezak & Fotokemika / Fotografija B. Brkan
Često me Tomo Benko, prijatelj još iz mladosti, razveseli nekom duhovitom porukom na WhatsAppu, a neki mi je, onaj baš siv i kišan dan baš – osunčao. Poslao mi je fotografiju jabuka snimljenih u zdjeli na svom stolu, vidim ispod zdjele Anđelkin tabletić, uz poruku: to je prvi urod od vašega poklona. Ne budi lijena, odmah sam nazvala gospođu Mariju Krušelj u Donju Stubicu. I njoj je dan zamirisao plodom voćke, čiju mi je sadnicu darivala u listopadu 2016., kad su me ugostili u Majsecovu mlinu.
Prvi plodovi citronke / Fotografija Tomo Benko
Za tu sam književnu večer, napisala Čudesna večer u Donjoj Stubici, a potom sam i jednu dodatnu cijelu Kavu posvetila i citronki, staroj sorti jabuke s njihova tada nedavnog 20. Sajma tradicionalnih sorti u dvorcu Golubovec. Uzdarje za to jer sam s gospođom Marijom i Udrugom Stubička baština uređujući davno Večernjakov Vrt i poslije, surađivala na Hrvatskom tradicijskom vrtu, Hrvatskom vrtu perunika i na Stubičkim obliznekima. Tada još nije kao danas bilo cijelih voćnjaka starih sorti, nego smo doslovce jednu po jednu voćku, jednu po jednu sortu otkrivali po cijeloj Hrvatskoj.
Darovi i uzdarja u Donjoj Stubici 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Ponosim se što je jedan od prvih tekstova o kruški tepki, batugi, gnjilači na internetu bio baš moj. Po toj je voćki jedan od mojih suradnika nazvao i svoju firmu, a nadahnuta božićnicom napisala sam cijeli ciklus kajkavskih proza. Treba znati uživati u starinskome voću – godinama su starinske sorte na ocjenjivanjima jabuka životarile na dnu – a i uzgajati ga, jer se neke sorte uopće, a neke tek kad počnu roditi, nakon pet ili desetak godina smiju orezivati. Zagorci su mi zato dali i prateću literaturu o toj sorti kojoj je matično stablo uzgojio rasadničar Kieffer, prema kojem ima i drugo ime, još 863. godine! Zapisala sam tada: Zanimljivo je kako su je u nas zbog uske visoke krošnje sadili ne samo u voćnjake nego i u drvorede uz puteve. Nekoliko godina prije Drugoga svjetskog rata zasađen je jedan s obje strane ceste od Svetoga Ivana Začretja do Krapine, itekako je vidljiv, jer je i do danas sačuvano pola stabala.
Sadnja: Damir Kepe i Miljenko Brezak / Fotografija Božica Brkan
Da ne duljim, poučeni lošim iskustvom s sadnjom darovane mi sadnice slavonske srčike u jednome zagrebačkom vrtu, sadnicu citronke odnijeli smo u Moslavinu. Na svojoj su joj okućnici zasadili naši prijatelji iz obitelji Benki i Kepe. Prijatelj Tomo kazao mi je daju bumo brali spol, kak se to kod nas veli. Ako se primi, a ako ne mi, za branje zadužujem Tomine unuke Matka i Matea. I eto, dočekasmo da se plodovi žute. Moraju odstajati kao i većina starih zimskih sorti. Da omekšaju i kožica i meso. Veselim se da je jabuka, jer sam dugo mislila kako je kruška citronka, navodno najpopularnija sorta u Turskoj. Obje voćke ime su dobile jer mirišu na citrus, na limun.Uz drugo, našla sam na internetu kako je citronka trdikadrugačija od klasične citronke, dozrijeva početkom listopada i traje do studenoga. Plod joj je sitniji, bijeložuti, posut crvenim točkicama, a meso je sočno, kiselo, veoma ukusno, osvježava i okus dugo ostaje u ustima.
I meni su ga puna usta, iako ga nisam kušala. Sve donedavno čuvala sam i drvenu pločicu s natpisom uz voćku: citronka. Veselim se. Kaže gospođa Marija kako je lijepo umjeti se radovati i čekajući da se primi i da počne rađati i što je konačno urodila. Nije mi preostalo nego da opet kažem kako je čovjek živio kad napiše knjigu, izrodi dijete i posadi drvo. Dodajem: još jedno. Rađa. Ne mogu više govoriti kako u zavičaju imam još samo grobove i nekoliko prijatelja, jer sam grunt, očevinu, Krče, davno pretvorila u platno, Lapuhovo, a poslije i u nekretnine. Želim jabuci citronki na kriškom bregu da raste i rađa dugo i poslije mene. I da se slade njezinim plodovima, da ispeku puno savijača i pita.
I kad šećem, kaže moja prijateljica Milka, moram imati cilj. Kavu, ako ništa. Kad sam u Malinskoj, pa krenemo lungo mare, rijetko stižemo do Carske plaže, šetnice, sve rjeđe i do Ribarskoga sela u Haludovu, ali moram barem pozdraviti svoje drvo. Ne, nisam ga ja posadila, ali sam ga posvojila, jer me je bor neprirodno i baš smjelo, elegantno nagnut nad more osvojio otkad sam ga prvi put vidjela prije više od dvadeset godina. Kako li me je natkrilio! Ljepota je tome što vjerojatno nisam jedina i što ga dijelim s mnogima. Umislila sam, jer nisam istraživala niti mi je to bitno, kako je u tome inače vrlo kultiviranome uzmorskom dijelu Krka iždžikao i izdužio se kako je mogao, pa su mu se smilili i ostavili ga neka raste. Pristajao bi tu i mediteranski dub, drvo koje je uraslo u lokalni toponim. Ili možda koje drugo od mojih drveta po životu, u različitim vremenima i po različitim mjestima: hrast lužnjak, bagrem, grab, maslina…
Drvo i ja 15. srpnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Preživio je taj Pinus sylvestri, običan ili bijeli bor, nebrojene kvarnerske bure – nije mu to šotovento! – i burnu pretvorbu/privatizaciju okolnih objekata-ljetovališta, kada je čak i glavnina susjednoga zelenila navukla bolesti i štetnike i s njima se borila sve donedavno i bolje od ljudi za slavno ljetovalište više-manje uspješno se izborila. Čak otvoriše i neki smiješni nazovikafić uza samo more i plažu s pogledom na moje drvo. Odemo ga pozdraviti i, po običaju, po stoti se put poslikati s njime, kako me natkriljuje, kad – moje stablo ima protezu. Podboltano je metalnim, čvrstim, tronožnim potpornjem, koji mu glavnu granu sigurno, ali nježno obavija. Kao zagrljajem, pod glavu. Zacijelo je prijetila opasnost da se za neke oluje poput kakva pijanca samo prekrene, zauvijek prevrne u more. Malinska odnosno Malinska-Dubašnica i inače je hortikulturno vrlo osviještena i da, recimo, još izlazi Večernjakov Vrt, koji am nekad uređivala, odmah bih im poslala priču o tome pothvatu punom volje, znanja i ljubavi.
Drvo i ja, Malinska 4. srpnja 2011. / Fotografija Miljenko Brezak
Tek poslije, gledajući fotografiju na kojoj smo moje drvo i ja, rastužila sam se. Ne zbog svojih životnih, nevidljivih proteza i ljudi koji su me podboltavali, nego zbog Prirode i Života uopće nekako sam toga kvrgavog crnogoričnog Joba, kojemu ne znam ni dob, doživljavala kao simbol neuništivoga, vječnoga, što će na malinskarskom rtiću rasti i kad mene više ne bude, kad će ga dolaziti pozdravljati i pod njim i s njime se fotografirati neki drugi ljudi. Ali, korijenje, meni naizgled zdravoga drveta, očito popušta pod teretom vremena. Možda bi, naklapamo idući onamo, trebali već zasaditi uz njega i mlado drvo? Kako bilo, na dugom lungo maru bor i ja ćemo se u još kojem trenutku namirisanom njegovom smolom i morem zajedno naginjatinad more i selfirati se poput obijesne djece koja će potom uz prskanje nestašno skočiti u plave dubine.
Na 31. Vrazovoj Ljubiciu Samoboru u petak, 19. lipnja 2020. Božica Brkan čitala je svoju ljubavnu pjesmu reč kej je neiz zbirke Nemoj mi to govoriti, koja je u užem izboru za Nagradu Tin Ujević.
B. Brkan čita pjesmu reč jej je ne na 31. Vrazovoj Ljubici / Fotografija Miljenko BrezakSudionici 31. Vrazove Ljubice na Ljubičinu grobu / Fotografija Miljenko BrezakCvijeće u čast ljubavi, poeziji i Vrazovoj Ljubici položili su Božica Brkan iz Društva hrvatskih književnika i Miran Šoić, predsjednik Gradskog vijeća Grada Samobora / Fotografija Miljenk Brezak
Među tridesetak pjesnika okruženih slikama Čede Price u istoimenoj galeriji ljubavne stihove govorili su i Lana Derkač, Davor Šalata, Dijana Burazer, Vlasta Vrandečić Lebarić, Stanke Gjurić, Nikola Kristić, Biserka Goleš Glasnović i drugi, a Ljerka Car Matutinović, Ludwig Bauer, Lidija Dujić, Sonja Zubović i još nekoliko pjesnika svoju su poeziju poslali online. I zbirka poezije izvedene na prošlogodišnjoj Ljubici zasad će biti objavljene digitalno.
Ana Horvat uz svoje stihove ovjekovječene u mramoru / Fotografija Miljenko brezakB. Brkan o smile poezije danas za TV Zapad / Fotografija Miljenko Brezak
Večer je oplemenio kantautor Marko Vučković. Otvorena je i vrlo zanimljiva izložba iz Zbirke u Osnovnoj školi Samobor posvećena sjajnom Joži Prudeusu, uz drugo, i jednom od osnivača Ljubice.
U Prolazu pjesnika okamenjeni su ljubavni stihovi Ane Horvat, a na Ljubičin grob položeno je cvijeće. Hvala organizatoru Pučkom otvorenom učilištu što se ljubavlju i poezijom suprotstavio svim virusima.
Poziv na festival i u nevremena
20200620
o 31. vrazovoj Ljubica Kulturama na TV Zapad, drugi prilog, ekitirano 23. lipnja 2020.
Bome buš znala kak se ježi ježiju, obično bi rekla moja mama kad me je htjela unaprijed upozoriti na loš ishod nečega što bih ja tupila. Sjetim se toga pred proljeće, kada se i ježići bude iz zimskoga sna, a i ujesen, kad se spremaju bajkovito na bodlje nabadajući jabuke, lišće, da se utople. Prisjetim se i onoga moslavačkoga, okešinskoga ježa što je davno izbezumljivao mojega selskoga cucka Lafa: kad bismo mu ostavili jelo – a nikad nije pojeo do kraja – jež bi mu okretno uskočio u šalondru i jeo do iznemoglosti. A pas bi se gutio lajući bespomoćno na bodljikavo klupko. Katkad bi hrabro uronio da bih mu sat vremena morala izvlačiti bolje iz njuškice. Sve dok netko od nas šalondru ne prevnuo na miščafl i isnosio ježa čak preko ceste u Čeret, nekamo u travu, u mrak. Još se ne bismo ni vratili, a Laf je već ponovno lajao. Mali je trčao sve u šesnaest.
Ježek iz Studetskog grada / Fotografija Antonia Hohnjec
Kad je Ivan BB bio mali, i prije negoli je poželio ježek-frizuru, grao se s nekim malim ježekom, valjda siročetom. Ne sjeća se. Ima negdje uslikano. Čak sam mu i pekla čokoladne tortice-ježeve s crnim okicama, crvenim njuškicama i bodljama od ljuštenih bijelih badema. Nepojmljivo mi je bilo kada su se za Vrt javljali ljudi s ježevima kućnim ljubimcima. Divlja životinja, inteligentan, a – pet? Kako mu čiste buhe? Oni bi pripovijedali svoja iskustva i obično citirali Ćopića, Ježevu kućicu, iako privremeno nije bila poželjna, podobna. Znam da smo je na nekom izletu usputno vidjeli prekrivenu debelim slojem nasjele prašine u izlogu knjižare propala lokalne poljoprivredne zadruge.
I sad se pitam jesu li se iskobeljali gladni iz svojih duplji, još bez odgovora jesu li mladim ježevima bodljice meke, kako se snalaze s općom izolacijom. Zapravo sam listala knjige i našla lijepe pjesme s ježevima. Pa, sva naježena u vlastito klupko prenosim Dragu Štambukai Franju Nagulova, i dakako malo Branka Ćopića. Uz fotke zagrebačkih kvartovskih ježeva, jednoga maesteralnog Antonie Hohnjec, a jednoga, onoga jarunskog, Miljenka Brezaka.
Jarunski jež u noćnoj šetnji / Fotografija Miljenko Brezak
Drago Štambuk *
Mladi jež sa Sustipana pristupa mi s mračne strane crkve svetoga Stjepana, prihaja rijetkom travom k mojim cipelama, njuškom ih draška, dok govorim stihove prispodobne ukopištu. „Uskrsnuće mrtvih kostiju“! Dođe bodljikavac, pak se vrati rubu crkvice sv. Stipana, zatim prilazi nanovo. Posluje živo biće oko tronožnog stalka mikrofona dok uspravan zborim u noć mlačnu pritajenom mnoštvu, a brodovi prolaze nehajno, usputno; dohode i odhode spljetskoj luci. Jež mlad sluša poeziju i njuška pjesnika. Pitomi sisavac, znak Franjina priseća u noći prepolovljenog mjeseca, zarobljenog raskošnim pinijama i osvijetljenom palmom na Sustipanu 30. srpnja 2017. Poezija jest, prema ježu mladu – milost i poklon, skliznuo iz rukava Božjeg u naš surovi svijet. Pohlepa u naramku nezrelog lišća i bobica donosi smrt. (iz zbirke Angjeo s bakljom, Atahualpa)
Franjo Nagulov Recept za dug i zdrav život
Filmskom redatelju iz Mađarske
Baba Ika, doseljenica iz okolice Benkovca, često se hranila kuhanim ježevima. Nedavno je tako pregazila devedesetu. Kuhani su ježevi, govorila je, zdravi. Ustvari, nije govorila ništa. Ona se dakle hranila ježevima koji u vinkovačkom predgrađu Kolonija, za proljetnih mjeseci, nisu imali šanse. Niti će imati. Dok je god baba Ika u stanju rano ujutro, kada preostali umirovljenici spavaju, loviti bodljikave sisavce. A u okolici je Benkovca, za posljednjih godina Kraljevine Jugoslavije, bez imalo gađenja proždirala zmije. Narod je bio gladan. Baš kao danas. Jesti se mora. Zato je baba Ika u mladosti bila mungos. Zato je sada terijer. (iz zbirke Služba riječi)
Po šumi, širom, bez staze, puta Ježurka Ježić povazdan luta. Lovom se bavi često ga vide, s trista kopalja na juriš ide. I vuk i medo, pa čak i – ovca, poznaju ježa, slavnoga lovca. Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja, zmija ga šarka po svu noć sanja. Pred njim dan hoda, širi se strava, njegovim tragom putuje slava.
Zahvaljujem Jasmini Milovčić, ravnateljici Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu, na ideji da organizira Zavičajnu čajanku u čast Prijateljice knjižnice Irene Lukšić na njezin rođendan 10. ožujka 2020. Irena je rođena je 1953. u Dugoj Resi, gdje je i živjela i umrla 2019. I gdje mramorni postament na lokalnom groblju uz majčino, još čeka upis njezina imena.
Samo dio knjiga Irene Lukšić / Fotografija Miljenko Brezak
Kako sam imala čast, uz kratki jutjubić mojega Miljenka Brezaka, prisjetiti se i govoriti o svojoj prijateljici i kolegici, intimnijim imenom Lukšija, danas, na službeno prvu obljetnicu njezine smrti, želim podsjetiti kako bi se pomnije valjalo usredotočiti na njezinu ostavštinu. Pri tome ne mislim na navodno nesređenu oporuku i ostavinu odnosno stan, auto i slične materijalne stvari, nego na ono neusporedivo vrijednije, Irenine knjige, rukopise, posebice neobjavljene ili nedovršene u papirima, računalu i drugim nosačima, koji se jednostavno ne bi smjeli zagubiti i doživjeti sudbinu mnogih sličnih ostavština hrvatskih intelektualaca, kulturnih zaslužnika (prisjećam se, svježe, simboličnih crnih vreća za smeće poetese Vesne Parun, pa dalje!). A Lukšićeva jest ne samo veličinom svoga zavičaja nego hrvatska.
Sa zavičajne čitanke / Fotografija Miljenko Brezak
Na vrlo neposrednoj i sentimentalnoj Zavičajnoj čajanci, koju je vodio Željko Mavretić, a sudjelovali mnogi lokalni ponajprije kulturni uglednici, nismo dorasli odvagnuti tko bi to morao i mogao potaknuti, započeti: osim uglavnom dalje rodbine, lokalna samouprava, dugoreška i karlovačka knjižnica, Matica hrvatska, izdavači s kojima je najviše surađivala poput Disputa, redakcije časopisa koje je uređivala poput Književne smotre i karlovačkog Svjetla i onih s kojima je surađivala, Hrvatsko filološko društvo, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, društva književnika i pisaca, Filozofski fakultet, Nacionalna i sveučilišna knjižnica itd.
U počast Ireni Lukšić / Fotografija Miljenko Brezak
Zacijelo je teško očekivati to od samo jedne institucije i(li) osobe, jer malo je njih doraslo djelu, istina (primjerice i Kiklopom za uređivanje biblioteke Na tragu klasika, zatim za prevođenje !) nagrađivanoj, ali, zbog ravnodušja (?), profesionalnih i ljudskih taština i zavisti (?), za života nedovoljno priznatoj i poduprtoj hrvatskoj spisateljici, prevoditeljici, znanstvenici i urednici.
S karlovačke Zavičajne čajanke / Fotografija Miljenko Brezak
Ali zašto odmah ne početi, primjerice, običnim, prigodnim okruglim stolom, kolokvijem, znanstveno-stručnim skupom koji bi, uz malo ambicije, mogao postati tradicionalan. Imalo bi se što istraživati i predstavljati! Zašto ne početi seminarom na nekom kolegiju na rusistici ili kroatistici, pa proširiti na kakvo istraživanje i znanstveni rad sve do HAZU? Nije li Irena odlična, poticajna i vrlo zahvalna tema i za obične, pomalo bijesnenovinske priče i za seriozne akademske radove? Ima tu poticajnog teksta, a Imaju joj i zašto! Upravo je Irena Lukšić primjer kako se naglavce maštovito i predano upuštati u neistraženo, u ono što nikoga s akademskih visina kao ne zanima. Bi li, da je učinila manje, da već i na onome svijetu nije teško dostižna konkurencija?
Ravnateljica Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu Jasmina Milovčić, voditelj Zavičajne čajanke o Ireni Lukšić Željko Mavretić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko brezak
Irenu Lukšić zaista je teško nadomjestiti, zamijeniti. Vidi se to osobito sad kad je nema. Da je samo uredila biblioteku Na tragu klasika, da je samo prevela što je, koliko i kako prevela, da je samo napisala svoje zanimljive knjige od prvoga romana Konačište vlakopratnog osoblja, preko Očajnički sluteći Cohena do Berlin-Pariz i Sve o sestri Robina Hooda i brojnih drugih, pripovjedaka nazvanih po hitu iz naše mladosti Noći u bijelom satenu, a da ne spominjem Novu rusku poeziju, Antologiju ruske disidentske drame, Rusku književnost u Svemiru, Treći val: antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata, Brodski! Život, djelo; zatim esejističke i dnevničke stvari, svoje i Malićeve osamdesete Stazom pored drumarecimo, te različite druge knjige tiskane i elektroničke.
Irena Lukšić i Božica Brkan na predstavljanju Irenina romana Berlin – Pariz u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak
Nadam se samo da se Irenom Lukšić neće baviti neke barem po radoznalosti ravne joj mlade djevojke tek iza pola ili cijeloga stoljeća kao što se ona predano bavila samizdatima, Dragojlom Jarnjević ili Irinom Aleksander recimo, receptima u dobrim romanima kao u Blagovanju na tragu klasika ili putovanjima i književnim destinacijama u Gradovi sela dvorci, Vodič za literarne putnike, zatim onima u nas manje poznatima koji bi tek imali postati svjetskim klasicima i brojnim sličnim temama koje nisu bile ni probitačan ni unosan mainstream niti pogodne za PR. Osim na njezin način, duhovit sve do ironije, pa i na vlastiti račun, fejsovski s najavama novih naslova ili postova o tekstovima na kojima baš radi, bicikliranju uz River, o mačku i pticama na balkonu, jelu koje si je baš pripremila ili pivu koje je upravo izvarila… I za to je našla vremena, iako je mnogo radila, a sve što je radila od pisanja, prevođenja do uređivanja i čitanja podrazumijevalo je samoću, uz to što se i inače, uza sve nas prijatelje i tobože prijatelje, u životu nasamovala.
Od danas, nadam se, da se neću buditi sva u znoju iz sna u kojem je Sabor baš donio zakon prema kojem se svi koji još nemaju 65 godina moraju vratiti na posao. Neće se valjda produžiti i to do 67.!? Noćna me mora proganja već cijelo desetljeće, a posljednji put u New Yorku, kad su me baš, kao da su znali, nazvali iz bivše reakcije da napišem neke prigodne tekstove za monografiju uz 60. rođendan Večernjeg lista. Nemam pojma jesu li to objavili. Odatle sam otišla s 1. siječnja 2010., a onda i u mirovinu. S prvim uvjetima: 55 godina života i 30 godina (registriranog) staža.
Za ilustraciju teksta moj Miljenko Brezak darivao mi je fotku snimljenu u Kutini 19. ožujka 2018.
Neki su naklapali kako sam si baš lijepo sve to planirala najmanje tri godine, kako ovo kako ono, a meni je bilo neugodno jedino kad me je kolega napao kako sam otišla u naponu snage. Kao da sam otišla! Ugledala sam se u tek nešto malo stariju prijateljicu, vrhunsku menadžericu, kojoj je pukao konac, cijeli štrik. I meni je! Kanila sam zapravo raditi sve što i na poslu, samo za sebe, samo multimedijalno, ne planirajući da ću baš toliko skrenuti u lijepu literaturu, vratiti se mladalačkoj ljubavi književnosti i kako će sve to imati i više smisla od onoga što sam, zapravo prilično uspjelo, radila u novinarstvu. Jedna od mojih nagrada, ona HND-a Marija Jurić Zagorka podsjeća me na kolegicu novinarku i književnicu i da je pisanje ovo, pisanje ono. Sva sreća da otpreminu nisam ulupala u što sam kanila, jer me moj sadašnji život više veseli. Čim počnem razmišljati bih li ili ne bih, ne učinim to, ne idemo nekamo i slično, jer, što bi rekli, ja sam se namorala: vojnički bih odradila, ali, iskreno a zapravo profesionalno, odano dok je odanost obostrana,rekla bih što imam, svidjelo se to kome ili ne a posljedice često najneugodnije meni samoj. Govorila ja negovorila, ako se ne želi čuti, samo skupljaš dijagnoze.
Pogledam li unazad, ovo je desetljeće u kojem sam ja najviše bila svojom, čak i u prosječno po objavljenoj knjizi godišnje. Istina, nisam još napisala one dvije-tri važne knjige koje sam prve nakanila i koje bi mi donijele novac kao neke prijašnje, ali svakako više od mojih lijepih knjiga pjesama, pripovijedaka, romana, zanimljivih pomno biranih projekata o hrani, jeziku… Spisateljica sam. Ne predajem budućim studentima i marketingašima svakog tjedna, kao što sam nekoliko godina, nego kad me to veseli. Gledam svijet iz novih perspektiva kako nisam stizala dok nisam imala vremena.
S tugom pratim kako moj zanat, novinarstvo, posebice nekad meni najvažniji tisak, klizi u bezdan, sadržajno besmisleno uz curenja tekstova, naslova, više marketinških nego novinarskih. Nekad nije bilo novina koje nisam kupovala, a sada… Nije da sam manje radoznala. Tipično, oni od kojih sam glavom bez obzira utekla u formalnu mirovinu, bogovski su sredili našenovine, a onda su se vratili u konkurencijske odakle su i došli, samo na (ruko)vodeća mjesta, i što su ovdje pogasili kao neupjelo, ondje su oživjeli kao probitačno, pa i kultni Vrt, kojem ondje nisu dopuštali da se razvija i zarađuje, ovdje sada reklamiraju kao svoj i kao najbolji zeleni prilog ili zeleni časopis u hrvatskom tisku ili tako nekako. Zelenilo im se!
A ja pijem kavu kakavu kad i s kim hoću, u kafiću ili kavani gdje želim i povremeno, odbijajući pri tome biti influencericom, napišem Umjesto kaveili kakav ovakav ili onakav, svoj oblizek. I još nisam dospjela srediti arhivu.
Potkraj prošle godine stigla mi je zanimljiva knjiga Svi naši književni susreti III., Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018. Tomislav Marijan Bilosnić pripremio ju je uz 10. Hrvatske književne susrete u Koljnofu (izdavači su 3000 godina Za dar, Matica hrvatska Sopron i Društvo Hrvati), uz koje sam vezana na poseban način, jer sam, s izuzecima, bila na barem šest-sedam ili čak osam njih i upoznala izuzetno zanimljive ljude i kolege književnike koji pišu na hrvatskom iz Austrije, Mađarske, Slovačke i, dakako, Hrvatske.
Naslovnica Bilosnićeve knjige
Zahvaljujem i pohvaljujem vrsnoga pjesnika i odličnog urednika, novinara, slikara, velikgo putnika i poljoprivrednika Tomislava Marijana Bilosnića koji godišnje objavljuje i po nekoliko vrsnih knjiga, što je našao vremena i za to važno kolektivno prekogranično sjećanje. Dovoljno je reći da su me koljnofski razgovori o umiranju i nestajanju malih jezika uživo nadahnuli za knjigu Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, 2012. zbirku pjesama nagrađenu Katarinom Patačićkao najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom. U Koljnofu, gdje sam imala priliku upoznati i posljednjeg govornika zavičajnoga govora iz nekoga od gradišćanskih kajkavskih sela. Uostalom, bila je i ondje predstavljena, a neke smo pjesme u okviru zajedničkih trojezičnih i četverojezičnih radionica prevođenja iz nje i prevodili na mađarski jezik. I meni i drugim kolegama puno je to značilo.
S jednoga od koljnofskih književnih susreta: Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak
Susreti se neprestano šire osobama, institucijama i mjestima, primjerice sve do Petrova Sela, Šoprona, Železnoga i Beča, a posredno i do Pečuha, Budimpešte te Zadra i dalje. Svakako valja dodati kako su teme, svaki puta drugačije, i za odrasle, a i za najmlađe, koji se još i koliko toliko obrazuju na i hrvatskom. Da se ne zaboravi jezik vlastitih korijena otprije tri, četiri ili pet vjekova. Uz književnost (primjerice o djelu Mate Meršića Miloradića, knjizi Đure Vidmarovićao Jurici Ćenaru, pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, vrijedna izdanja u Gradišću, kako austrijskom tako i mađarskom) razgovara se o povijesti i umjetnosti (primjerice pučkom kazalištu u Gradišću koje bitno pridonosi da se vlastiti jezik ne zaboravi), osobito ono manje poznato, iz vremena Austro-Ugarske, dijeljenja sela uoči nastanka prve Jugoslavije, željezne zavjese koja se spustila upravo tu, zatim samostalnosti Hrvatske i EU.
Jedna od duplerica
Bilosnić se autorski prisjetio zbivanja po godinama od prve zamisli Đure Vidmarovića, sadašnjega predsjednika DHK i upornog istraživača i pisca hrvatske književnosti izvan Hrvatske, i domaćima Franje Pajrića, koji je glavni organizator i sponzor susreta te urednik knjige. Nisam brojila, ali susrelo se u Koljnofu tijekom godina možda i pedesetak različitih književnika (od Jurice Čenara, Herberta Gassnerai Doroteje Zeichmann do Marka Gregura, Siniše Matasovića, Darka Pernjaka, Nenada Piskača, Zorana Bošnjaka…) , jezikoslovaca, izdavača i drugih umjetnika, novinara (Timea Horvat)… I mnoštvo radoznale publike. Knjiga donosi također i vrijedan popis literature i dijela materijala različitih medija o koljnofskim susretima, uz napomenu koji nedostaju. Odličan je nastavak prve knjige Svi naši književni susreti I (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu) iz 2017.
Početak teksta Božice Brkan objavljenoga u koljnofskoj spomenici
Na 150 stranica uz zanimljive tekstove su i brojne prikupljene dokumentarne fotografije, a meni su osobito drage snimljene u Petrovu selu, gdje sam otkrila da to selo i njegove stanovnike i simbolično kamenom s Moslavačke gore povezuje taj prostor s mojim zavičajem.
