Oznaka: Miljenko Brezak

Zahvaljujem Jasmini Milovčić, ravnateljici Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu, na ideji da organizira Zavičajnu čajanku u čast Prijateljice knjižnice Irene Lukšić na njezin rođendan 10. ožujka 2020. Irena je rođena je 1953. u Dugoj Resi, gdje je i živjela i umrla 2019. I gdje mramorni postament na lokalnom groblju uz majčino, još čeka upis njezina imena. 

Kako sam imala čast, uz kratki jutjubić mojega Miljenka Brezaka, prisjetiti se i govoriti o svojoj prijateljici i kolegici, intimnijim imenom Lukšija, danas, na službeno prvu obljetnicu njezine smrti, želim podsjetiti kako bi se pomnije valjalo usredotočiti na njezinu ostavštinu. Pri tome ne mislim na navodno nesređenu oporuku i ostavinu odnosno stan, auto i slične materijalne stvari, nego na ono neusporedivo vrijednije, Irenine knjige, rukopise, posebice neobjavljene ili nedovršene u papirima, računalu i drugim nosačima, koji se  jednostavno ne bi smjeli zagubiti i doživjeti sudbinu mnogih sličnih ostavština hrvatskih intelektualaca, kulturnih zaslužnika (prisjećam se, svježe, simboličnih crnih vreća za smeće poetese Vesne Parun, pa dalje!). A Lukšićeva jest ne samo veličinom svoga zavičaja nego hrvatska.

Na vrlo neposrednoj i sentimentalnoj Zavičajnoj čajanci, koju je vodio Željko Mavretić, a sudjelovali mnogi lokalni ponajprije kulturni uglednici, nismo dorasli odvagnuti tko bi to morao i mogao potaknuti, započeti: osim uglavnom dalje rodbine, lokalna samouprava, dugoreška i karlovačka knjižnica, Matica hrvatska, izdavači s kojima je najviše surađivala poput Disputa, redakcije časopisa koje je uređivala poput Književne smotre i karlovačkog Svjetla i onih s kojima je surađivala, Hrvatsko filološko društvo, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, društva književnika i pisaca, Filozofski fakultet, Nacionalna i sveučilišna knjižnica itd. 

Zacijelo je teško očekivati to od samo jedne institucije i(li) osobe, jer malo je njih doraslo djelu, istina (primjerice i Kiklopom za uređivanje biblioteke Na tragu klasika, zatim za prevođenje !) nagrađivanoj, ali, zbog ravnodušja (?), profesionalnih i ljudskih taština i zavisti (?), za života nedovoljno priznatoj i poduprtoj hrvatskoj spisateljici, prevoditeljici, znanstvenici i urednici. 

Ali zašto odmah ne početi, primjerice, običnim, prigodnim okruglim stolom, kolokvijem, znanstveno-stručnim skupom koji bi, uz malo ambicije, mogao postati tradicionalan. Imalo bi se što istraživati i predstavljati! Zašto ne početi seminarom na nekom kolegiju na rusistici ili kroatistici, pa proširiti na kakvo istraživanje i znanstveni rad sve do HAZU? Nije li Irena odlična, poticajna i vrlo zahvalna tema i za obične, pomalo bijesnenovinske priče i za seriozne akademske radove? Ima tu poticajnog teksta, a Imaju joj i zašto! Upravo je Irena Lukšić primjer kako se naglavce maštovito i predano upuštati u neistraženo, u ono što nikoga s akademskih visina kao ne zanima. Bi li, da je učinila manje, da već i na onome svijetu nije teško dostižna konkurencija? 

Irenu Lukšić zaista je teško nadomjestiti, zamijeniti. Vidi se to osobito sad kad je nema. Da je samo uredila biblioteku Na tragu klasika, da je samo prevela što je, koliko i kako prevela, da je samo napisala svoje zanimljive knjige od prvoga romana Konačište vlakopratnog osoblja, preko Očajnički sluteći Cohena do Berlin-Pariz i Sve o sestri Robina Hooda i brojnih drugih, pripovjedaka nazvanih po hitu iz naše mladosti Noći u bijelom satenu, a da ne spominjem Novu rusku poeziju, Antologiju ruske disidentske drame, Rusku književnost u Svemiru, Treći val: antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata,  Brodski! Život, djelo; zatim esejističke i dnevničke stvari, svoje i Malićeve osamdesete Stazom pored druma recimo, te različite druge knjige tiskane i elektroničke. 

Nadam se samo da se Irenom Lukšić neće baviti neke barem po radoznalosti ravne joj mlade djevojke tek iza pola ili cijeloga stoljeća kao što se ona predano bavila samizdatima, Dragojlom Jarnjević ili Irinom Aleksander recimo, receptima u dobrim romanima kao u Blagovanju na tragu klasika ili putovanjima i književnim destinacijama u Gradovi sela dvorci, Vodič za literarne putnike, zatim onima u nas manje poznatima koji bi tek imali postati svjetskim klasicima i brojnim sličnim temama koje nisu bile ni probitačan ni unosan mainstream niti pogodne za PR. Osim na njezin način, duhovit sve do ironije, pa i na vlastiti račun, fejsovski s najavama novih naslova ili postova o tekstovima na kojima baš radi, bicikliranju uz River, o mačku i pticama na balkonu, jelu koje si je baš pripremila ili pivu koje je upravo izvarila… I za to je našla vremena, iako je mnogo radila, a sve što je radila od pisanja, prevođenja do uređivanja i čitanja podrazumijevalo je samoću, uz to što se i inače, uza sve nas prijatelje i tobože prijatelje, u životu nasamovala.