Oznaka: Miljenko Brezak

Novine u kojima sam radila – pradavno, još u 20. stoljeću! – čitala sam straga: Vjesnik od Reisingerova Pere, a Večernji od Voljevičina Grge. Od karikatura u onima jedva još živim novinama preživjeli su, koliko se mogu sjetiti, Puntarićev Felix u Večernjaku svaki dan i povremeno u Slobodnoj Dalmaciji Marušić. Karikatura je, čini mi se katkad iščezla, a karikaturom je postalo sve ostalo.

Prisjetila sam se toga pripremajući tekst, koji nikako da završim, o izložbi karikatura svoga Miljenka Brezaka u Piljenicama, rodnome selu našega prijatelja književnika, književnog kritičara, povjesničara i veleposlanika Đure Vidmarovića, na Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo, što ih, prema njegovoj ideji, organizira Ogranak Matice hrvatske u Lipovljanima poduprt susjednim ograncima iz Kutine i piljeničkom Udrugom žena Mlinarice.

Branimir Petrović rođen u Piljenicama

Uz pjesnike, slikare, pjevačke zborove, folklorne skupine u travnju 2016. godine imali su Susreti i posebnu, neobičnu, potezom olovke, tuša ili flomastera duhovitu crtu – karikaturu. Dragutin Pasarić u katalogu za nju napisao je:

Razlog? U Piljenicama je rođen karikaturist Branimir Petrović (Piljenice, 2. XI. 1888. – Commugny, Švicarska, 21. VI. 1957.). Školu primijenjene umjetnosti završio je u Zagrebu. Kao student objavljivao je karikaturu u Koprivama i Suvremeniku. Od 1911. živio je u Parizu, potom u Ženevi, gdje je za dnevne listove crtao karikature istaknutih osoba iz svijeta glazbe i politike. Od tog autora, poznatoga na domaćoj i međunarodnoj sceni karikature, ponikla je i ona za hrvatsku književnost glasovita s likom hrvatskoga pjesnika Antuna Gustava Matoša.

Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo

2107. je 60. obljetnica smrti velikoga karikaturista

Godine 2017. šezdeseta je obljetnica smrti Branimira Petrovića. Povod je to da u Piljenicama ozbiljno razmišljaju da s Društvom hrvatskih karikaturista nekako odaju spomen svome slavnome sumještaninu. Godine 2016. naoko slučajno već su učinili i prve skromne, ali ipak konkretne korake. Nakon što su prijašnjih godina o Branimiru Petroviću održana predavanja i pošto je o njemu pisano u mjesnoj literaturi, prvi put Susret je obogatila i omanja izložba karikatura Miljenka Brezaka, koji s Piljenicama prijateljuje ponajprije fotoaparatom i kamerom. Dragutin Pasarić pripovijeda:

“Slučajno, u prijateljskom razgovoru o karikaturi i mogućem susretu karikaturista u Petrovićevu rodnom selu, otkrio mi se da se i sam ne samo bavio, već i na novinskim stranicama javnosti predstavljao karikaturom. I tako iz sačuvane arhive, a što je osobito zanimljivo među starim karikaturama su i one vezane uz danas poznate hrvatske književnike Hrvoja Hitreca, Irenu Lukšić i Božicu Brkan, glumca Martina Sagnera u liku Dudeka (neka sličanost s Petrovićem, dakako za lokalne prilike), a tu je i svježa karikatura Đure Vidmatovića… Sve, nadamo se, možda uvod za neka buduća okupljanja hrvatskih karikaturista uz ime slavnoga Branimira Petrovića.”

Povjesničar umjetnosti i slikar Mladen Mitar majstorski o karikaturi

Tako je ponajprije idejom i marom moslavačkoga Spiritusa movensa, povjesničara i novinara, kroničara i uopće sveznadara o tome kraju Dragutina Pasarića, prvi put u mjesnome domu kulture u rodnome mjestu karikaturista Petrovića predstavljena i jedna izložba karikatura. O malenoj, nepretencioznoj izložbi kao poticaju za budućnost, generacijama koje će u malome mjestancu Piljenice možda tek inicirati događaj u spomen na velikoga Branimira Petrovića govorio je profesor povijesti umjetnosti i slikar Mladen Mitar, voditelj Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina:

«Izložba je postavljena vrlo skromno, ali to ne umanjuje njezinu vrijednost. Ovdje je riječ o jednom zanesenjaku, koji je po zanimanju diplomirani ekonomist koji kao student sedamdesetih godina, uz fotografiju, kreće i u karikaturu. Vjerojatno je imao dobrog profesora umjetnosti – dakako, akademskog slikara Ivu Radoševića, op.a. – pa je ponio taj zanos i to divljenje.

Karikatura je jedna od najzahtjevnijih formi zato što je mala, minijaturna, u smislu likovnih poruka. Ne može se tu govoriti o nekoj likovnosti kao umjetničkom djelu, ali je vrlo peckava i opasna. Zbog te karikature mnogi su znali zaglaviti u zatvorima. Jedan Honore Daumier bježao je u Švicarsku, jedan Annibale Carracci, veliki talijanski slikar bavio se također karikaturom. Uostalom i sam pojam karikatura potječe od talijanske riječi caricare, što znači naslagati, natovariti, pretjerati.

Često ljudi misle da je karikatura iskrivljavanje nečijeg lica ili da je njezino izazvati smijeh. Karikatira je puno više od toga! Karikatura može biti u jednom nizu s jednom izvrsnom porukom, konceptualna, može biti portretna, može biti socijalna, ekološka, dakle različite tematike. (…) Te karikature često su popraćene tekstom, koji se također vrlo vješto uklapa u ono što je kadar. Najsnažnije su one karikature koje govore vizualnim porukama, dakle bez riječi. Minimalno, kako mi znamo povjesničari umjetnosti kazati, manje je više.

Miljenko je uspio u nekoliko momenata to pokazati. Đuru Vidmarovića prikazao je jednom obrisnom stiliziranom linijom u nekoliko poteza. U nekoliko crtica. To je minimalistički izraz obrisnom linijom bez puno pripovijedanja, naracije, ali ovdje je sve u karakteru i portretirani je vrlo prepoznatljiv.

Ali nije u karikaturi cilj samo prepoznatljivost. Ona bi morala govoriti nešto više od prepoznatljivosti! Što se događa u biti, najednostavnije je objasniti djeci ili ako netko želi vježbati što je karikatura, najjednostavniji recept je naglasiti disproporcije koje vidimo u onoga tko pozira. Znači ako ima veliki nos, naslikamo još veći; ako ima bradu spuštenu, uvučenu, još ju više uvucimo. Znači: iskarikirajmo.

Caricare, talijanska riječ znači naslagati, nadomjestiti, dakle još hipostazirati te dimenzije koje nisu pravilne na ljudskom liku. Veliki majstor Leonardo Da Vinci, možemo se vratiti u renesansu, bio je izvrstan karikaturist. Radio je likove po placu, kada bi sreo zanimljive ljude, portretirao bi ih, ali je nakon toga morao imati dobru kondiciju, jer je morao bježati pred njima.»

Caricare nepromijenjeno od Da Vincija do danas

Mladen Mitar ispripovijedio je kako se od renesanse do našega vremena u nekoliko stotina godina malo toga promijenilo. Naveo je vlastito iskustvo. Petnaest je godina radio je u kutinskoj gimnaziji. Radeći dosadna izvješća o izostancima učenika, koliko opravdanih a koliko neopravdanih, uzimao bi olovku i crtao karikature kolega. Ima, otkrio je, još desetak-petnaestak tih karikatura. «Ne umišljam da sam Leonardo», dodao je potom profesor Mitar ne mogavši se načuditi što je i on, poput slavnoga umjetnika, morao trčati i ispričavati se duboko uvrijeđenim kolegama profesorima: «Oprostite, ma nije mi bila namjera da vas ja uvrijedim, ja sam želio samo neke osobine istaknuti.» A to je, tumači, bilo dvadeseto stoljeće.

Karikatura se baš olako ne prihvaća, posebno socijalna i politička, ona koja je peckava, tumači dalje Mladen Mitar. Kažu: u malim bocama leži špirit. Tako i u maloj likovnoj formi leži snaga. Na primjer, tumači, Miljenko Brezak radi svoju autokarikaturu. Tu je došlo do jedne ekspresije, do gomilanja crtovlja i najneposrednije reakcije, tu je upravo pokazao najveću sposobnost, kad se nađe šuma linija to mi nazivamo seizmografijom srca. Strukture najbolje denunciraju stanje duše. Kod Đure je vrlo zahtjevno, ovo je bilo daleko teže riješiti kod Đure nego ovo kod samoga tebe. Zašto? Zato što je to minimalizam. Kao u poeziji. Kao u romanu. Bilo čemu. Minimalno, a poslije će maksimalno. To je jedna fraza naša povijesno-kritičarska, ali zaista je to zahtjevno i ja ti se divim, rekao je Miljenku Brezaku, koji je potom ispričao kako mu je prije tri godine nedostajala fotka za fejs, pa je črčkao i eto autokarikature, a kod Đure je tu malo kravate, čošak revera, cvikeri i usta.

Magistar ekonomije s fotoaparatom, olovkom i kistom

Obrazovanjem magistar ekonomije, Miljenko Brezak rođen 1950. u Širincu u Moslavini, odrastao je uz Plavi vjesnik. U osnovnoj školi i gimnaziji u Križu osobito zanimanje pokazuje prema glazbi (učitelj Dragutin Popović), likovnom iskazu (profesor povijesti umjetnosti akademski slikar Ivo Radošević) i fotografiji (Fotoklub u osnovnoj školi nastavnika matematike Stjepana Miščančuka). Tijekom studija vodi Fotoklub Ekonomija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Uz fotografiju i fotokarikaturu kratko vrijeme crta karikature bez riječi.

U novije se vrijeme, kaže, ne odvaja od malog digitalca, a iz analognog doba fotografije nastoji kvalitetnije presložiti kutije crno-bijelih i kolor negativa. Ideja o povratku, oživljavanju karikature u Moslavini ponukala ga je da u arhivskim kutijama potraži i gotovo četrdesetak godina neotvarana dva-tri fascikla skica, karikatura i časopisa, u kojima su neki od njegovih karikaturnih pokušaja i objavljeni (tjednik Studio, tvornički list DIP-a Novoselec, humoristički tjednik Čvorak…).

Crne ovce ovoga svijeta ne gledaju TV i ne snimaju selfie

Kako je istakao profesor Mitar, Miljenko Brezak je neke stvari anticipirao od 1979. , ovo je sada 2016., navodeći karikaturu koja obrađuje televiziju, odnos čovjeka i medija. To je za mene jedna koncepcija, tumači Mitar, ovo ako možeš pokazati, ovo je izvrsna karikatura bez puno riječi, samo ovo, ni ja ne gledam TV. Pogledajte ovo crtovlje koje asocira na one prugice, pogledajte ovce, taj socijalni moment nekoga tko se razlikuje od svih drugih. Znači ne uvažavamo ga i on postaje crna ovca. Sebe gledam u obitelji kao crnu ovcu, moji svi gledaju fimove, serije, a ja se spakujem u podrum za štafelaj. To je velika razlika. Ja sam se često našao u ulozi ove crne ovce.

Gosti Susreta imali su priliku u Galeriji Muzeja Moslavine obići 4. Likovni trienale Moslavine te vidjeti ondje radove Predraga Lešića o selfiejima, uočiti kako može biti britka kritika i slikara i karikaturista. Kritika koja može izazvati smijeh, ali malo kiselog smijeha ima u svemu tome.

Najveći gaf – preduga pauza u stvaranju

Miljenko Brezak se, prema riječima Mladena Mitra, duhovito koristi i fotografijom, u fotokarikaturi intervenira na fotografiji da bi dobio željeni efekat, odnosno proizveo određenu poruku. Fotografija jednoga teleta postaje fotografija robijaša. To je kontekstualizirano, treba malo pročitati tekst, pa ćete, dodaje, onda doći do spoznaje. Mladen Mitar zaključuje:

Služi se i otiskivanjem novčića, raznim trikovima tih likovnosti, njegov Don Quijote nosi ogromnu olovku, napada neke imaginarne svjetove, bori se, olovka je uvijek jedno od najefikasnijih sredstava, najubojitijih sredstava, oružja koje može bolje rezati nego mač.

Smatram da ovaj naš karikaturist napravio veliki gaf, jednu grešku – jednu veliku pauzu. A ja bih ga nagovorio da nastavi tamo gdje je stao sedamdesetih godina.»

M. Brezak: «Ako kome zatreba karikatura, samo recite…»

Miljenko Brezak na to je uzvratio kako mu je izvlačenje na danje svjetlo karikatura nastalih prije 40 godina i pogotovo riječi stručnjaka koje ih prate vrlo pretenciozni. Ali, priznaje, i vrlo ugodni. «Nemam nikakve ambicije s karikaturom», dodao je, «samo smo prekapali neke kutije velike naše obiteljske arhive. Lijepo je čuti da nije promašeno ono što si davno radio.» Obrazlaže kako je za nastanak većine izloženih karikatura povod bio neposredan. «Časopis Studio raspisao je natječaj za Karikaturu godine, ja sam nacrtao Dudeka, ovce… Što sam nacrtao, to sam i poslao i sve je objavljeno. Te je godine pobijedio odličan Mojmir Mihatov.» Zaključio je:«Poslije bih tu i tamo ponešto naslikao, pa i karikaturu. Pa i krajem sedamdesetih u vojsci, kad sam radi spominjanja drila na jednoj karikaturi izloženoj na panou dospio na raport, gdje su me uvjeravali kako toga u JNA nema. Ne znam hoću li napraviti još koju karikaturu. Ali ima jedna pjesma, napisala ju je naravno moja Božica Brkan, koja kaže: če me bu baš ko i iskal, ja bum i nemu pesmu napisala mam. Da je parafraziram – sad sam ja postao malo prepotentan – ako kome od vas zatreba karikatura, samo racite, ja ću ju probati nacrtati.»

20160409 – 20170109 – 201701011