Bećarac kao učitelj/učiteljica u školi za život – Umjesto kave 16. listopada 2019.

Ne znam koliko sam puta i na kojim sve medijima – jer, dabome, nema tko se nije viralno pripicuknuo – preslušala bećarac učitelja iz OŠ Darde. Drugi dan štrajka. Premijera Plenkovića netko od savjetnika morao bi uputiti da bi morao biti počašćen sa da te nije učo naučio,/ Plenkoviću, gdje bi sada bio? Ta ne pjeva se bećarac svakome! Ako ne kani dati što štrajkaši traže, barem bi za čast morao zataknuti koju stotku o vrat učiteljske tambure, gitare ili čime već udaraju ritam. I u mojoj Moslavini, gdje se bećarac pjevao i valjda još pjeva samo po svadbama i rođendanima, bio je takav običaj.

Neće se valjda uvrijediti lucidnim štrajk se vrti kao centrifuga poput policajke na dvostih valpovačkog tamburaša te, poput ženskoga službenoga lica, potegnuti još jednu četiri godine dugu parnicu. Mogu oni suditi i dosuditi, ali ne može se lako bećarcu stati na kraj. Navodno je bilo belaja i pri prijevodu lascivnih stihova kada su oni koji ga poznaju bolje od mene bećarac pripremali za uvrštavanje na UNESCO-vu svjetsku listu nematerijalne baštine, ali ipak je bećarac je cilom svitu mio, od UNESCO-a povelju dobio.

Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak
Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak

Trajniji je od mjedi i okretniji od vidre taj rimovani dvostih pogađa baš koga treba i baš ondje gdje treba. Da sam ja Plenković, našla bih kako god to što traže, jer, kako je krenulo, bećarac će natjerati prosvjetare iz drugih županija da dodaju koji još opakiji deseterac, pa će se štrajk dalje vrtjet kao centrifuga sa još većim postotkom štrajkaša. A imamo bogme i gangu, reru, ojkanje… Eto ti, baš prava škola za život. Jest da nije to iz mojega kraja, ali odmah se sjetim svojih učitelja, nastavnika i profesora od prvoga razreda do kolega na faksu.

Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća
Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća

Sjetim se i gospođe Ljerke Knežević (1929.-2016.), koja je učiteljujući u Gorjanima pokraj Đakova od pedesetih godina 20. stoljeća usput zabilježila 800 bećaraca, a za Općinu Gorjane i Đakovački kulturni krug je, prema rukopisu koji je sredio i sabrao njezin suprug, također učitelj, već 90-godišnji Mirko Knežević, baš ove godine i uknjižio njezin učenik, i profesor i književnik Mirko ĆurićGorjanske bećarce. Nestašno pjevaju:

Jednog volim a četiri mene,
Pa me grde i cure i žene.

Pitaju me imam li ja tala,
Imam tala medna usta mala.

Usta moja kutija bombona,
Lola mladi, pa se njima sladi.

Ni mi stalo da me ljubiš malo,
Već dovika, da mi budeš dika.

Sve curice pelcovale cvijeće
Moja draga pelcovala vraga.

Oj, inočo, kako ti je dika,
K tebi dojde kad od mene ode…

Ako je kome promaklo, podsjećam kako je taj književni mikro-žanr, estetički minimalizam, izraz načina života, jednoga tipa slavonske kulture koji je nastajao još u prvoj polovici 19. stoljeća, rascvjetavao se potkraj 19. i tijekom prve polovice 20. stoljeća, a početak kraja vidljiv mu je, otprilike, od sredine 1970-ih. Da i hoću, ne bih mogla bolje od akademika Josipa Užarevića, kojega tu sve redom citiram, ustvrditi kako bećarac bi mogao biti shvaćen kao sinegdoha općega stanja u Slavoniji (a valjda i šire).

Možda dovoljno glasno pjevanje i na suho dopre gore i do Markova trga, s obje strane Markove crkve. Jedan-dva-hopsa-sa!

20191015 – 20191016

Kako je 1880. Nikola Tordinac pohrvatio Karla Maya – umjesto kave 12. listopada 2017.

Napokon da mojega Miljenka Brezaka nešto iz književnosti zanima i više nego mene: Karl May. I nije nešto čitao, ali, kao i Zanea Greya, iščitao je sve što je u njegovo vrijeme postojalo u kriškoj knjižnici. A ja sam samo ljetujući u Zagrebu s bratićem Željkom Rožićem naizmjence vježbala čitanje na Blagu srebrnog jezera u izdanju slavne Mladosti. Možda su te romantične avanture s Divljega zapada i hrabrost apaškoga poglavice i drugih Mayevih junaka izmaštane na Starome kontinentu pridonijele da se ne igramo partizana i Nijemaca nego kauboja i Indijanaca i da ja budem junakinja Mjesečev cvijet. Čak sam kao pisala i dječji roman s nekim svojim Indijancem.

Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May
Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May

Vjerojatno neku sličnu osobnu priču ima možda svatko u zemlji u kojoj je davno u više navrata u Lici sniman  Winnetou i gdje se mjesta snimanja turistima prodaju kao začudna mjesta hrvatskoga ugostiteljska i turizma. Pierre Brice je, na naše čuđenje, govorio njemački, ali valjda je to bilo logično kad je njegov kreator bio Nijemac, Karl May (1842.-1912.).

Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2.
Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2. / Fotografija Miljenko Brezak

Tu čuđenje ne prestaje, jer je, kako je na nedavnoj tribini Društva hrvatskih književnika rekao Mirko Ćurić, i prvi prijevod Karla Maya uopće, dok se još nije proslavio, bio hrvatski. Onaj koji ga je, citiram, pohrvatio – kako stoji na 2. knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca, a koju Đakovački kulturni krug objavljuje 2012. u Đakovu posvećenoj prijevodu novele Three carde monte (Slika iz života u Sjedinjenih sjevero-amerikanskih država) u nastavcima u Sriemskom Hrvatu – rođeni Đakovčanin Nikola Tordinac (1858.-1888.) bio je već odavno pokojni.

Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest
Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest

Da ne vučem usporedbu s domaćim primjerom Zagorke, klasična ignorancija te navodno trivijalne literature omiljene u čitatelja – Karl May objavljen je i prodan u više od 100 milijuna primjeraka na više od 30 jezika – ali ne u kritičara i povjesničara, pridonijela je i da se taj davni prijevod otprije 175 godina zaboravi.

Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak
Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak

Da sami Nijemci nisu podsjetili na to, još bi se vjerojatno mislilo kako je prvi prijevod Maya na hrvatski uslijedio tek dvadesetih ili možda čak šezdesetih godina 20. stoljeća, na kojem sam vježbala čitanje. Moj nekadašnji poletovski urednik kulture Željko Ivanjek u Jutarnjem listu pozivao se na Branimira Donata koji je smatrao da je prve prijevode Mayevih djela objavio koprivnički knjigotiskar Vinko Vošicki kako bi tiskao Krležu i Cesarca.

S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Sjećajući se svega toga uz javnosti zapravo novootkrivene podatke bila toj istoj javnosti izuzetno zanimljiva i detaljnija analiza samoga prijevoda, kako je rečeno i na tribini. Uz drugo, kako je primjerice, 1880. pohrvaćeno uže kad se još nije svjetski proslavilo kaubojsko laso (lovno uže!) ili indijanski tomahawk (bojna sjekira)?

20171012