Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu

U sklopu projekta Dani Antuna Gustava Matoša pokrenuta je knjižnica Matošev milenij, u kojoj je nedavno objavljena i prva knjiga Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, 2020., Plavna – Tovarnik – Osijek – Zagreb. Predstavljanje dogovoreno za srijedu, 28. listopada 2020. u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu zbog epidemije Covida 19 postalo je online, a u njemu su o njizi govorili Lada Žigo Španić, voditeljica Tribine DHK, zatim Mirko Ćurić, dopredsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskog i priređivač knjige i u ime sunakladnika i jedan od autora pjesama u knjizi Tomislav Žigmanov.

Velikom pjesniku svoje stihove posvetili supjesnici: Borben Vladović, Božidar Bagola Brezinšćak, Lidija Bajuk, Danica Bartulović, Darko Baštovanović, Silvija Benaković Peratova, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Franjo Džakula, Milan Frčko, Frančeska Liebmann,  Fabijan Lovrić, Tin Kolumbić, Vlasta Markasović, Marinko Plazibat, Goran Rem, Zrinko Šimunić, Tomislav Šovagović, Ante Tičić Tomislav Žigmanov

Nakladnici Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica, glavni urednik izdanja Dana Antuna Gustava Matoša je Goran Rem a priređivač je Mirko Ćurić,ističu:

Ova knjižnica treba,  ne samo istraživati manje poznate segmente Matoševog djelovanja (kakav je njegov dramski opus), već i revalorizirati današnje spoznaje i ocjene Matoševog književnog rada, u skladu s novim književno-teorijskim, književno-povijesnim čitanjima ili kulturološkim čitanjima. Nakon Zbornika Antun Gustav Matoš – Matrica moderniteta (2014., dr.izd. 2015.) koji je priredio Goran Rem (radovi su pozvani i objelodanjeni u svesku 7 Poznanskie Studie Slawistyczne iz Poznanja,  koji  su uredili Krystyna Pieniazek Marković i Goran Rem) objavljene su još dvije knjige: Antun Gustav Matoš: Malo pa ništa, drama (2018.), priredio dr. Ivan Trojan i Sonetist Antun Gustav Matoš (2019.), priredila dr. Vlasta Markasović. Za završnicu ovogodišnjih, četvrtih Dana Antuna Gustava Matošaodlučili smo prikupiti pjesničke posvete Matošu suvremenih hrvatskih književnika, članova Društva hrvatskih književnika i dvoje autora iz hrvatskog pjesničkog kruga u Vojvodini. Na poziv koji smo uputili pjesnicima i pjesnikinjama odazvalo se četrnaest pjesnika i sedam pjesnikinja, poslavši radove visoke estetske vrijednosti. Naslov zbirci odabrali smo prema pristigloj, usuđujemo se napisati, (budućoj) antologijskoj pjesmi hrvatskog klasika Borbena Vladovića. Moderato dolcissimo, koja u nazivu ima glazbeni termin pa je tako posveta ne samo Matošu kao pjesniku, već i Matoševoj „glazbenosti“, što dodatno potkrjepljuje Matoševa pjesma Čarobna frula otisnuta na koricama knjige.

Maskirani A. G. Matoš i Božica Brkan na zagrebačkom Štrosu, 5. rujna 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Samo jedan od lijepih predaha, 9. rujna 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

U ovome neobičnom zborniku Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu objavljena je i pjesma Božice Brkan. 

Božica Brkan

ustani matošu ili selfie na štrosu  

nisam bila u gradu od potresa

jedva su tramvaji provozili 
(a i to karnevalski s maskama)
turistica u vlastitu gradu

bizaranopen air 

ni dvorišta još nisu ni prigodno otvorili
(hosteli uzaludno oglašavaju
bed & breakfast s popustima) 

moja ophodnja zagorka u tkalči šenoa u vlaškoj fric na gvozdu i ti na štrosu  
bok moj
poeta doctus servus mojpoeta ludens
nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije 

jedva sam doklipsala 
kanila sam natrag s noge na nogu 
tomićevom navodno si baš tu negdje stanovao 

luknula bih tek tko li je prionuo 
čobancu u vallis aurea a tko slasticama gluten free u vincekov vis 
àvis 

umaskeratu spustit ću se uspinjačom

i tebi je netko navukao baš ljupku brnjicu 

štosno kretivno oslikanu 
jednokratnu 
naslućujem već iskorištenu 
covid 19 (krunski virus kaže jedan drugi pjesnik liječnik diplomat)

i sve je otišlo ulockdown
jedino jednako ustrajno drndažuja štrosom šeta i ovoga ljeta

i industrijastreet fooda španciranja cest is d’best 

baciš se u točeno po akcijskoj 
možda ti ne bi pivce za živce nego radije gem 
iz jednako plastične čaše (jednokratne također)

što sam te više čitala to me je manje zanimalo što si pio
(puhati nikome ne moraš)

da ti je kožarić uvalio violončelo u halbcilinder bi ti spuštali trinkgeld

kao što to čine dolje po ilici i po špici trendovskim muzikantima
ako imaju sitnog

ako bi ti mogao držati gudalo selfirali bi se gudeći s tobom 
ako bi te uhvatio
schreibkrampf mogla bih ti dodati neofen forte
znam kako u nadlanicama boli tekst
dok
žuja štrosom šeta i ovoga ljeta
željeznicu guta već daljina

otpadaju mi noge (ulet malo bolji)tek daprisjednem uza te 

premišljam da ipak 
(ako wifi dopusti) 
okinem selfić 

s agm 
s ageemom 
s ej dži emom  
(ako je nada dimić šivajući gaće izbrendirala
endi
ako si već postao logo agm

ako si najslavnija petrovićeva karikatura kaširana u dhk

što i ti gusta ne bi bio pop-ikonom)

ne zamjeri 
nemaštovito ću ti na fotki opet frkati mustače
je li bolje sjesti zdesna ili slijeva 
ili da te straga zagrlim
(pusti socijalnu distancu)

nježno do sjaja glancam skulpturni aluminij 
praveći se da ne znam kako ti zakazujem novi dejt
na tvojoj klupi s pogledom
makar poslije još jedne pandemijejoš jednog potresa


pravit ću ti društvo zakratko dokoličariti nad tobože širokom donjogradskom panoramom
metropolom palanački ušorenom

iz tvoje pomalo golublje ravnodušne perspektive 
(sva sreća da si podalje od bana omiljene štacije jatima od perja)
kako ti samo ne dojadi 

sve ti je u percepciji sigurno bi me uvjerio

onda ćemo samo gledati kao da smo ravnodušni

u predvečerje
zvijezde i zvizdan umjesto krova nad glavom
kao da se dolje išta mijenjaosim cucaka što španciraju pod zrinjevačkim platanama 

moj poeta doctus mojpoeta ludens

ne sjećam se jesam li ti rekla da smo se tako naslikavali i u tovarniku
pred tvojom rodnom kućom
obnovljenom
zaključanom 
praznom
(niti da bi neki emigrant s istoka na putu u europu provalio na noćenje) 

mogla je biti pjesničko proštenište nacionalno izletište na rubu eu
(zamišljam kožarićevu repliku sa štrosa 

dokono sjediš pred kućom a mi snimamo selfiće s tobom)

u pokrajini ispražnjenoj od ljudi 
u pokrajini gdje u zemlju posadiš gumb a nikne egzot

(ni mi ne bismo otišli u srijem da nisu uzgojili i ocjenjivali 160 sorta rajčice
njima sam a ne tebi napisala svoj
hrastovački nokturno prepun gmo i bio i eko)
kej da počnem moja draga mati 
smrt i betek to je sinek tvoj  

nisam dospjela reći moj trubaču sa seine kako sam zbog tebe natentala m 
da se vozimo brodom od eiffelova tornja do notre dame i natrag
i fotkamo klošare pod mostovima 

i pariške krovove iz riječne žablje perspektive
(uz harmoniku su rengali piaf montand aznavour brel
ne o
beaujolais nouveau a bila je jesen)  

da su ti bar koju maćuhicu vteknuli v žardinjeru
crnu kao ponoć zlatnu kao dan

i ti kažeš mi očekuješ svašta 

metaforičkiusred jave procvjetao san  

dodir s tekstom gustek

više je postovana fejsu i twitteru 
nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga 

pjesama
ljerko srce moje ti si lutka mala
osim za potrebe piara više nitko i ne polemizira 
samo lajkanje i hejtanje od ponuđenih s pomno odabranim emotikonom i heštegom

imao sam srce djetinjasto srce  
srce koje boli  boli tako jako  

enter
enter
enter

moj gustl  

kakvu sreću imamo mi hrvatski i književnici i pisci 
sve jedan veći od drugoga
mi trivijalne fragilne književničice i intelektualci samozvanci 
mi zvijezde književne scene

što se uzaludno babilonski natpjevavamo
(žuja štrosom šeta i ovoga ljeta)
što na nas samo širokokutnou kontralihtuškiljiš sa svoje klupčice na štrosu

što nas dnevno ne šinfaš i ne uzimaš nam estetsku i ostale mjere
u nedostatku kriterija

samo kosa tvoja još je bila živa 

dostajala bi jedna jedina precizna rečenica da je ima tko izreći
da se kepeci izmjerimo vlastitim metrom


ustani matošu ustani gustek zagreb te hrvatska te zove 
i masku sam ti donijela
must have da se ne zaraziš recentnim virusom

koliki nas se oko tebe omuhava da ne navučeš našzeitgeist


stvarno se kažem ti trudim zavoljeti željeznicu koju guta već daljina

20200704 – 20200710 – 20200718 – 20200727 – 20200802 – 20200807 – 20200817 – 20200819 – 20209827 – 20200828 – 20200829 – 20200830  

20201028

Poveznice:

Rock u Vinkovcima – Umjesto kave 21. listopada 2019.

Nebrojeno sam puta okrenula broj svoga Slavonca Miše Lišanina i svaki me put dočekalo Dođi u Vinkovce. Nazvah ga neki dan da baš provjerim, a pjesma se izgubila. Ne zna ni on više ni kada. Otkako je otišao na faks iz Vinkovaca i Nuštra, pomno čuva svaku pupkovinu sa zavičajem, pa i refren  tamburaško-hiphoperskog hita Shorty feat Miroslav ŠtivićI kad poželiš se ravnice/ dodji u Vinkovce/ sve moje ceste su davno zarasle/ stojim na pragu vrata Hrvatske/ zovu te, zovu, ravni slavonske/ dođi u Vinkovce.

S predstavljanja u Đakovu o uknjiženu vinkovačkom rocku Želimir Ž. Ivković i Goran Rem (Fotografija Miljenko Brezak)

Što mogu, ali prvo mi je to palo na pamet na predstavljanju knjige Rock u Vinkovcima/ povijest pop i rock scene u Vinkovcima i okolici, koju su u svibnju 2019. objavili Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima i Croatia Records. Bila sam na predstavljanju u Đakovu u Rock klubu King na kolovoškim 10. Danima Luke Botića. I time su, kako bi rekao jedan od organizatora Mirko Ćurić, proširili polje književnosti i kulture.

Od Šerbedžije do Bareta

Želimir Ž. Ivković sa svojom knjigom koja je nastajala 15 godina (Fotografija Miljenko Brezak)

I pokazali su, ne samo izrijekom poezijom ili književnošću, kako se zrno po zrno umijesi u pogaču odnosno kako se ispiranjem šljunka, kamičak po kamičak, otkrije i zlato, kako se zapravo preko više od 115 vinkovačkih i seoskih bendova iz okolice Vinkovaca, od Otoka, Cerića, Nuštra, Ivankova, Jarmine, Vrbanje, Slakovaca, Cerića, pa sve do Zagreba, stigne i do Šerbedžije, Kojota, Colonije, Majki i Bareta. (Opće opasnosti nema na popisu, je su Županjci.)

Iz knjige: Majke

Ako samo dobro gledala, najstariji bi mogli biti Bezimeni, Nivram i Žiška Combo Band iz 1963., Demoni iz 1964., Lutalice i Skromni iz 1965., Molekule iz 1966., Sateliti iz 1969. Svjedoci vremena su i izabrana imena poput Incesta, Inkvizicije, MatrixaNeću žvake ‘oću kusur, Pogreb x, Zlatni delišes, SirotaniExplozivi, TNT, The Užas, Urea, Trn, Sanjalice…, pa čak po dvaput Skromni, Nepopravljivi, Crna pantera

Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije
Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije

Trebalo je 15 godina i 333 stranice Želimiru Ž. Ivkoviću da pribere mnoštvo sjećanja, podataka, fotografija, priča i pričica, novinskih izrezaka od Glasa Slavonije do Plavog vjesnika. Vinkovački Rock & Roll, tvrde, uglavnom je ponikao iz davnašnjega Doma omladine i KUD-ova iz kojih su svirački i pjevački dobro potkovani izlazili budući električari, rokeri.

Iz knjige: otac prve vinkovačke električne gitare Tito Cvrković-Titica

Uvrstili ga u kulturu ili u subkulturu, i taj je dio stvaralaštva nezaobilazan dio ovdašnje urbane kulture, a monografija je hommage onima koji su, ne samo skidali hitove s Radio Luxembourga, skupljali se u kakav VIS, pa krenuli s rimama i s nekoliko akorda, rifova…, nego i umjesto tambure poput Tita Cvrkovića – Titice ispilili prvu dasku za gitaru na 220 V te joj selotejpom nalijepili pick up, dodali pojačala i – drndali. Tako danas, kada, osobito mladima, posprdno pripisuju turbofolk, Vinkovčani odmah skoče kako to kod njih ne prolazi, kako su oni urbani već više tisućljeća – jer da svjedoče to i nazivi bendova Cibalia Band, Colonia… – dokazujući da središte, kulturno, može postojati i na rubu, bilo Rimskoga carstva bilo Hrvatske.

Kad se Rem zagleda u zid uz vinkovački korzo

E, sad, nama koji u svojoj zavičajnoj kulturi nemamo korzo poput Slavonaca, teže je pojmiti vrijeme u Vinkulji, makar imali i neke svoje lokalne VIS-ove, makar za zabave. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem – službenu biografiju započinje: Rođen prvi puta 1958. u Slavonskom Brodu, drugi puta 1968. u Vinkovcima, a treći puta 1977. U Osijeku.– uz Barthesa i Kozarca rado citira, recimo, i Bareta, Štulića ili Mambi Molesters.Prisno i nadahnuto u stihovima jedne od svojih pjesama zagledan je u mladost i u zid uz vinkovački korzo na kojem je pisalo Milky Way.

The Milky Way uoči đakovačke svirke (Fotografija Miljenko Brezak)

Prepričao je to na kulturnom događaju u Đakovu. Dok je kraj njega sjedio uporni Želimir Ž. Ivković, tvorac knjige koja govoreći o vinkovačkoj, svjedoči i o povijesti hrvatskoga i jugoslavenskoga rocka, istovremeno i član rock-sastava The Milky Way. Dečki će se i te večeri, da ozvuče knjigu, popeti na đakovačku binu i mladalački prašiti. Živa je još Mliječna, zvjezdana, rock staza slavonska, vinkovačka! Volim teške boje, njima ja sam obojen, ali sam ih svejedno zasladila nekom od namnoženih slastica Milky Way.

I Božica Brkan se, dakako, posula zvjezdanom praširnom s uknjižene Mliječne staze rockera iz Vinkovaca: sa Želimirom Ž. Ivkovićem iz The Milky Waya (Fotografija Miljenko Brezak)

20191015 – 20191019 – 20191020    

Bećarac kao učitelj/učiteljica u školi za život – Umjesto kave 16. listopada 2019.

Ne znam koliko sam puta i na kojim sve medijima – jer, dabome, nema tko se nije viralno pripicuknuo – preslušala bećarac učitelja iz OŠ Darde. Drugi dan štrajka. Premijera Plenkovića netko od savjetnika morao bi uputiti da bi morao biti počašćen sa da te nije učo naučio,/ Plenkoviću, gdje bi sada bio? Ta ne pjeva se bećarac svakome! Ako ne kani dati što štrajkaši traže, barem bi za čast morao zataknuti koju stotku o vrat učiteljske tambure, gitare ili čime već udaraju ritam. I u mojoj Moslavini, gdje se bećarac pjevao i valjda još pjeva samo po svadbama i rođendanima, bio je takav običaj.

Neće se valjda uvrijediti lucidnim štrajk se vrti kao centrifuga poput policajke na dvostih valpovačkog tamburaša te, poput ženskoga službenoga lica, potegnuti još jednu četiri godine dugu parnicu. Mogu oni suditi i dosuditi, ali ne može se lako bećarcu stati na kraj. Navodno je bilo belaja i pri prijevodu lascivnih stihova kada su oni koji ga poznaju bolje od mene bećarac pripremali za uvrštavanje na UNESCO-vu svjetsku listu nematerijalne baštine, ali ipak je bećarac je cilom svitu mio, od UNESCO-a povelju dobio.

Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak
Mirko Ćurić s knjigom svoje učiteljice / Fotografija Miljenko Brezak

Trajniji je od mjedi i okretniji od vidre taj rimovani dvostih pogađa baš koga treba i baš ondje gdje treba. Da sam ja Plenković, našla bih kako god to što traže, jer, kako je krenulo, bećarac će natjerati prosvjetare iz drugih županija da dodaju koji još opakiji deseterac, pa će se štrajk dalje vrtjet kao centrifuga sa još većim postotkom štrajkaša. A imamo bogme i gangu, reru, ojkanje… Eto ti, baš prava škola za život. Jest da nije to iz mojega kraja, ali odmah se sjetim svojih učitelja, nastavnika i profesora od prvoga razreda do kolega na faksu.

Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća
Naslovnica zbirke 800 gorjanskih bećaraca s fotografijom Ljetke i Mirka Kneževića u narodnim nošnjama snimljenom na jednoj svadbi u Gorjancima pedesetih godina prošloga stoljeća

Sjetim se i gospođe Ljerke Knežević (1929.-2016.), koja je učiteljujući u Gorjanima pokraj Đakova od pedesetih godina 20. stoljeća usput zabilježila 800 bećaraca, a za Općinu Gorjane i Đakovački kulturni krug je, prema rukopisu koji je sredio i sabrao njezin suprug, također učitelj, već 90-godišnji Mirko Knežević, baš ove godine i uknjižio njezin učenik, i profesor i književnik Mirko ĆurićGorjanske bećarce. Nestašno pjevaju:

Jednog volim a četiri mene,
Pa me grde i cure i žene.

Pitaju me imam li ja tala,
Imam tala medna usta mala.

Usta moja kutija bombona,
Lola mladi, pa se njima sladi.

Ni mi stalo da me ljubiš malo,
Već dovika, da mi budeš dika.

Sve curice pelcovale cvijeće
Moja draga pelcovala vraga.

Oj, inočo, kako ti je dika,
K tebi dojde kad od mene ode…

Ako je kome promaklo, podsjećam kako je taj književni mikro-žanr, estetički minimalizam, izraz načina života, jednoga tipa slavonske kulture koji je nastajao još u prvoj polovici 19. stoljeća, rascvjetavao se potkraj 19. i tijekom prve polovice 20. stoljeća, a početak kraja vidljiv mu je, otprilike, od sredine 1970-ih. Da i hoću, ne bih mogla bolje od akademika Josipa Užarevića, kojega tu sve redom citiram, ustvrditi kako bećarac bi mogao biti shvaćen kao sinegdoha općega stanja u Slavoniji (a valjda i šire).

Možda dovoljno glasno pjevanje i na suho dopre gore i do Markova trga, s obje strane Markove crkve. Jedan-dva-hopsa-sa!

20191015 – 20191016

Kako je 1880. Nikola Tordinac pohrvatio Karla Maya – umjesto kave 12. listopada 2017.

Napokon da mojega Miljenka Brezaka nešto iz književnosti zanima i više nego mene: Karl May. I nije nešto čitao, ali, kao i Zanea Greya, iščitao je sve što je u njegovo vrijeme postojalo u kriškoj knjižnici. A ja sam samo ljetujući u Zagrebu s bratićem Željkom Rožićem naizmjence vježbala čitanje na Blagu srebrnog jezera u izdanju slavne Mladosti. Možda su te romantične avanture s Divljega zapada i hrabrost apaškoga poglavice i drugih Mayevih junaka izmaštane na Starome kontinentu pridonijele da se ne igramo partizana i Nijemaca nego kauboja i Indijanaca i da ja budem junakinja Mjesečev cvijet. Čak sam kao pisala i dječji roman s nekim svojim Indijancem.

Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May
Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May

Vjerojatno neku sličnu osobnu priču ima možda svatko u zemlji u kojoj je davno u više navrata u Lici sniman  Winnetou i gdje se mjesta snimanja turistima prodaju kao začudna mjesta hrvatskoga ugostiteljska i turizma. Pierre Brice je, na naše čuđenje, govorio njemački, ali valjda je to bilo logično kad je njegov kreator bio Nijemac, Karl May (1842.-1912.).

Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2.
Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2. / Fotografija Miljenko Brezak

Tu čuđenje ne prestaje, jer je, kako je na nedavnoj tribini Društva hrvatskih književnika rekao Mirko Ćurić, i prvi prijevod Karla Maya uopće, dok se još nije proslavio, bio hrvatski. Onaj koji ga je, citiram, pohrvatio – kako stoji na 2. knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca, a koju Đakovački kulturni krug objavljuje 2012. u Đakovu posvećenoj prijevodu novele Three carde monte (Slika iz života u Sjedinjenih sjevero-amerikanskih država) u nastavcima u Sriemskom Hrvatu – rođeni Đakovčanin Nikola Tordinac (1858.-1888.) bio je već odavno pokojni.

Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest
Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest

Da ne vučem usporedbu s domaćim primjerom Zagorke, klasična ignorancija te navodno trivijalne literature omiljene u čitatelja – Karl May objavljen je i prodan u više od 100 milijuna primjeraka na više od 30 jezika – ali ne u kritičara i povjesničara, pridonijela je i da se taj davni prijevod otprije 175 godina zaboravi.

Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak
Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak

Da sami Nijemci nisu podsjetili na to, još bi se vjerojatno mislilo kako je prvi prijevod Maya na hrvatski uslijedio tek dvadesetih ili možda čak šezdesetih godina 20. stoljeća, na kojem sam vježbala čitanje. Moj nekadašnji poletovski urednik kulture Željko Ivanjek u Jutarnjem listu pozivao se na Branimira Donata koji je smatrao da je prve prijevode Mayevih djela objavio koprivnički knjigotiskar Vinko Vošicki kako bi tiskao Krležu i Cesarca.

S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Sjećajući se svega toga uz javnosti zapravo novootkrivene podatke bila toj istoj javnosti izuzetno zanimljiva i detaljnija analiza samoga prijevoda, kako je rečeno i na tribini. Uz drugo, kako je primjerice, 1880. pohrvaćeno uže kad se još nije svjetski proslavilo kaubojsko laso (lovno uže!) ili indijanski tomahawk (bojna sjekira)?

20171012