Što li bi to iz e-mejlova, fejsova, sms-ova i ine e-komunikacije dvojice današnjih književnika, ne samo hrvatskoga i europskoga, moglo držati vodu i poslije stoljeća ili bar nekoliko deseljeća? Pomislila sam to usred vrlo zanimljivoga i poticajnog predstavljanja knjige u knjižari Matice hrvatske, u četvrtak 26. siječnja 2023. točno u podne, o nepoznatoj korespodenciji Josipa Kosora i Stefana Zweiga, na više od 360 stranica i to još dvojezičnoj?
Ivici Matičeviću, koji nije na društvenim mrežama ali se bakće s književnošću, očito nije dostajalo što je od 2011. do 2017. za Ex libris radio na ediciji Kosorovih Djela, na nekih pet tisuća stranica (i studiji o Kosoru Trijumfa duše). U posljednjoj, dvanaestoj knjizi priredio je izbor iz Kosorove korespodencije, poštanske pošiljke (pisma, dopisnice, razglednice, telegrami…), koje su Kosoru stizale sa svih strana svijeta, navodi u uvodu Europski krug pismom (Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu od 1909. do 1938., objašnjavajući povod Matičinu izdanju. A Kosorov Moj prijatelj Zweig proistekao je iz vremena korone i vrlo uspjele komunikacije kolega znanstvenika – Line Marie Zangerl, germanistice i arhivistice u Literaturarchiv Salzburg (projekt stefanzweig.digital) i Amande Shepp, bibliotekarke i arhivistice u Daniel A. Reed Library Special Collections & Archives Division, State University od New York, Fredonia, te Ivice Matičevića iz Zavoda za povijest hrvatske književnost, kazališta i glazbe HAZU.
Kopajući, radoznala i predana gospoda otkrila su na drugom kraju svijeta među valjda 6000 Zweigovih pisama i više od stotinu Kosorovih, dosad nepoznato dopisivanje jedva nešto obrazovanoga, samoukoga hrvatskoga književnika s ruba Austrougarske i dekadentnoga Bečlije, europski uglednoga i izuzetno obrazovanog književnika, kojega, uz drugo, fascinira i Kosorova bikovska šija. Naznačujem da objavljeno već sada ima neobjavljeni i neistraženi nastavak, vjerojatno i s više problema (i novca!), jer se zagrebački istraživač sada objavljenih Kosorovih pisama dokopao lako i brzo, čak i bez naplate, da bismo mi pomalo voajerski mogli čitati i redom i napreskokce, zagledati faksimile.
Što se to nalazi u pismima od prvoga, napisanoga 28. svibnja 1909. (već drugo jutro banuo je Zweigu na vrata!) do navodno posljednjega, datiranoga 22. svibnja 1938.? Hoće li se možda naći gdje još koje pismo do Zweigova samoubojstva 1942. godine? Hoće li se možda otkriti i koje Zweigovo pismo Kosoru, koji se u siromaštvu i s koferčićem, putovao i seljakao po Europi, od Beča (gdje je s Zweigom pio u Caffeu Beethoven, kojega više nema) ili Londona (gdje je bio aktivan u Jugoslavenskom odboru) te s nakanom do Moskve (gdje ga je najviše zanimao Stanislavski)… Katkad se i zbog novca obraćao i novostečenom prijatelju, kao što ga je nagovarao i da ga podrži u kandidaturi za Nobela (Kosor je, tko to danas još i zna, za Nobelovu nagradu bio predložen čak dvaput, 1927. i 1939.!) ili za izvođenje djela u austrijskim i njemačkim teatrima…
Naklapam, malo o tome znam pa mi je sve novo iz zanimljivo, nema to još ni na internetu, ali imali su štogod o Kosoru reći upućeniji poput akademika Borisa Senkera, naširoko razmahaloga Kosorovog kolege dramatičara Mire Gavrana, Luke Šeputa te prevoditelja Tihomira Glowatzkoga i Marte Glowatzky Novosel. Ivica Matičević tvrdi kako je Dubravko Jelčić najzaslužniji što danas uopće govorimo o autoru Požara strasti…, jer je upravo on spasio Kosorovu rukopisnu ostavštinu iz Dubrovnika, pa se dvije i pol godine ubijao piščevom autobiografijom u rukopisu nečitkom, kakvim su pisana i sada zapravo teško dešifrirana i pisma napisana na njemačkom (koji je Kosor, prema prvom pismu, učio tek dvije godine) i, eto, objavljena desetljećima poslije. Knjiga je zanimljivo likovno opremljena, oplemenjena. Puno pijeska morate prosijati za možda malo zlata, konstatirao je Matičević na promociji. A umješni ga i lakše prepoznaju.
Kao povod da se ponovno razglaba o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti danas, kad nije ni u lektiri i kad se dvoji i pripada li kanonu te ima li ili nema mjesto u prvih deset hrvatskih dramatičara. Možemo se podsjetiti na Kosora (Maske na paragrafima) kojim se potkraj osamdesetih u Gavelli bavio Kosta Spaić i na onoga HNK-ova (Žena) Vrgočeve, Buljana i Magellija u prošlom desetljeću. Kosor bi, naslućuju njegovi poznavaoci, zanovijetao kako god okrenuli, ali ma što mislili, prema Matičevićevoj ocjeni i odgovoru na pitanje Zašto su ta pisma važna?, ovom knjigom Kosorovih privatne povijesti istrgnute zaboravu, zapravo je svatko profitirao. Istraživanja će se sigurno nastaviti i doznat ćemo više o književnome i uopće životu ne samo prve polovice prošloga stoljeća. O zanimljivim našim facama i njihovim aktualnim relacijama Europom. Barem da ne mislimo kako je sve počelo s nama (i, ne daj bože, s internetom ili sa Schengenom). Jesmo li dovoljno face da se suočimo s pitanjem što ga je ovom prilikom glasno izgovorio Matičević: Znamo li prepoznati svoje heroje?
