Nagrada Vesna Parun 2022. Diani Burazer – Umjesto kave 26. lipnja 2022.

Među četrdesetak sudionika 5. Festivala Nagrade Vesna Parun u Stubičkim Toplicama na svečanoj završnici u subotu, 25. lipnja 2022. , najdojmljivijom je ocijenjena pjesnikinja Diana Burazer s pjesmom Povijest u Arial fontu.

Diana Burazer daje izjavu na novinare / Foto Miljenko Brezak
S dodjele nagrada / Foto Miljenko Brezak
Ocjenjivački sud slijeva nadesno: Marija Lamot, Zlatko Krilić, Zoran Ferić, Lidija Dujić i Božica Brkan / Foto Miljenko brezak

Ocjenjujući ukupni dojam odnosno kvalitetu pjesme ili slobodnih formi te interpretaciju, ocjenjivački sud koji su činile dosadašnje dobitnice skulpture akademskoga kipara Ivana Tuđe, poslije prvoga dobitnik Ludwiga Bauera, Marija Lamot, Božica Brkan i Lidija Dujić, te predsjednici književnih društava HDP-a Zoran Ferić i DHK-a Zlatko Krilić, procijenio je drugom nastup Sofije Sonje Bećirević s flautom i s Pjesmom svjetionika,  a trećom Sanju Horvat s pjesmom Orah.

Vrlo zainteresirana publika / Foto Miljenko Brezak
Nastup Sofije Sonje Bećirević / Foto Miljenko Brezak
Sanja Horvat čita nagrađenu pjesmu Orah / Foto Miljenko Brezak

Ovogodišnji jubilarni festival u godini 100. obljetnice rođenja velike poetese trajao je dva dana, a u parku ispred lječilišta gdje je Vesna Parun provela cijelo svoje posljednje desetljeće života, pokrenuo ga je novinar i pjesnik Nikola Kristić. Uz brojne pjesnike, zavičajne prvoga dana i hrvatske te slovenskoga gosta drugoga dana, muzicirali su Tomislav Goluban, Zoran Predin i drugi.

Organizator Nikola Kristić pročitao je i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš nevinije ruke / Foto Miljenko Brezak
Diana Burazer čita pobjedničku pjesmu / Foto Miljenko Brezak

Diana Burazer
Povijest u Arial fontu

Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program za crtanje obiteljskog stabla.
Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje,
precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška.
Izvlačim papire iz ladica i pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.

Mrtvi se ne bune,
a ostalima nije jasan moj zanos,
pa cijeli teret istine nosim sama.
Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu.
Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju
da se ne može umrijeti ako nisi rođen.
Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.

Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao. Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro.
Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti,
odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odnio rat ili neke čudne bolesti.
Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima.
Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije,
dodiruju se stoljeća,
obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge.
Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće,
ili da je potrebno.

Isključujem računalo.
Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava,
može sada spokojno čekati nove generacije.

U majčine zgužvane papire nespretno zalijepljene selotejpom
presavijene i spremljene u ladicu
pogledam često.
U računalo? Nikada!

Sonja Kušec Bećirević
Pjesma Svjetionika

Nalik sam svjetioniku
kojeg je čuvar njegov napustio.
Sad ne mogu nikoga
spasiti od brodoloma.

Jer bez njega nemam svjetla,
a bez svjetla ja sam ništa.
Gola stijena usred tamna mora,
do mene više nema ni skala ni pristaništa.

Gola stijena usred tamnog mora,
prazna kuća navrh strma brda,
s oknima bez škura
i vratima bez ključa.

Samo hrid, bez svjetioničara.
I tko me nađe – izgubit će se,
a tko mi priđe -razbit će se.

Jer – bez njega ja sam ništa,
ni za kog’ u meni nema
niti mira nit’ skloništa.

I ja neću više nikoga,
kao nekad davno njega,
spasiti od brodoloma.

Vesnu Parun časteći stihovima – Umjesto kave 5. srpnja 2021.

Kako vam ljubiše se riječi! – zavodljiv je stih iz pjesme Ane Horvat izgovoren na 4. Festivalu Nagrada Vesna Parun, održanome u Stubičkim Toplicama 19. lipnja 2021. Marijan Lončarić iz Ozlja spominjao je pjesmu koja nije htjela govoriti svoje stihove, Lana Derkač uskliknula je koliko pisaca odjednom, a Davor Šalat detektirao je: tvoja riječ označuje sve što si ti. Maja Tomac s razlogom je spominjala posljednje sanjare.

Nagrađenici 4. Festivala Nagrada Vesna Parun Davor Šalat, Lidija Dujić i Lana Derkač s Božicom Brkan, predsjednicom stručnoga ocjenjivačkog suda / Foto Miljenko Brezak
Publika u Stubakima vrlo zainteresirana za poeziju / Foto Miljenko Brezak

Stručni ocjenjivački sud u kojem su bili pobjednici prijašnih festivala Ludwig Bauer, Marija Lamot i Božica Brkan te književnik i kritičar Tin lemac i književnica Stanka Gjurić ocjenjivala je kakvoću pjesme, interpretaciju i opći dojam te procijenila među 28 pjesnika laureatom i tradicionalno dobitnicom skulpture akademskoga slikara Ivana Tuđe Lidija Dujić za Arhipelag odlazaka, prvi su put dodijeljene i druga nagrada Lani Derkač i treća Davoru Šalatu.

Stručni ocjenjivački sud u koncentraciji: Stanka Gjurić, Tin Lemac, Božica Brkan, Marija Lamot i Ludwig Bauer / Foto Miljenko Brezak

Najviše, međutim, valja čestitati na ustrajnosti i ideji osnivaču I organizatoru Nikoli Kristiću i Udruzi Mogus vivendi što uspijevaju u ugodnu večer posvećenu velikoj pjesnikinji spojiti teško spojive različitosti u kakvoći i interpretaciji. Kako priredba raste, uz već izrečenu ideju o nagradi publike, kao prošlogodišnja dobitnica Nagrade Vesna Parun, organizatoru i sponzorima usuđujem se predložiti i tiskanje godišnjeg zbornika kako bi se dokumentirali stihovi – jer ondje ima i stvarno dobrih stihova – i kako bi se sačuvao dio ljepote, jer se i na najbolje tekstove bez toga može samo slučajno natrapati. Mediji među brojnim recitalima, pogotovo oživljavanjem poslije koronske zatvorenosti, jedva da registriraju i održavanje priredbe, a kamoli da predstave nagrađene. Ako ni zbog čega za raspravu o konkurenciji, nagrađenicima i nenagrađenicima, nepoštivanju i neprepoznavanju truda, kuhinjama i slično. S dopuštenjem autora donosim pjesme troje pobjednika, te po vlastitu odabiru i četvrtoga, meni sjajnoga.

Lidija Dujić
Arhipelag odlazaka

Lidija Dujić čita nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak

I. Sonet Vesni

Proljeće je onoga proljeća
zavirivalo pod suknje
glomaznim kućerinama, kamenih obraza,
a one su sramežljivo žmirkale oknima.

Nisi bila dječak,
a dugovratu maslinu
sklisku poput vidre
paruni su vratili u more.

Isprela si koralj
i sašila molitvenik
za nijemu službu ribama.

Ukrštena i obgrljena, isprekidana
katrenama, tercinama,
sa snom si se tek susljedno rimovala.


II. Na, o, po, prema, pri, u otoku

Na uzici si povela oblak
i sišla s otoka u plićak
koji se lažno modrio.

Dubinama nije bilo ni traga,
a otok je poslušno okretao lice

istim izlascima i zalascima.
Kopno je na drugoj obali
dizalo jedro.
(Užad je morala posrnuti
pred tvojom nestrpljivošću.)
Sidro je rastjeralo dotrčale valove,
mačiće što su toplo milovali
gležnjeve gospodara.

More te je predalo
kao rasklopljenu školjku,
ljušturu raka, kućicu ježa;
slijepu putnicu
koja u potpalublju
zrno po zrno soli
oblaže sedefom riječi.

III. Njeno otočanstvo

Iz stisnute šake otoka
izvukao se samo gušter.
Bez repa.
Ubran u gnijezdu kapara
slomljen s granom koralja
sklizak da bi njime usidrili
stope stopala daždevnjaka,
ženskog kišnjaka
koji kamenom otvara bademe riječi,
a iskrom miješa mlijeko oblaka.

Na zub otoka
nanizali su barke
mornarskim čvorovima.
Potom je Kirkina učenica
objahala jarbol mola.
I otok je zaronio
pod površinu slova.


IV. Na sobu Vesne Parun

stavljamo račun od 10. travnja
– pripovijest o insuli
koju, i ove godine, odbija primiti
svako kopno pred kojim se utabori
– povijest otpora
odmetnute povijuše jezika
u hipertekstu zabludâ
– vijest o ribama
koju dijeli konobar u toplicama
s tijelima što pamte
dodir njezinih perajâ.  

Lana Derkač
Koliko pisaca odjednom!

Uručivanje nagrade Lani Derkač / Foto Davor Šalat

Daleko doba! Između njega i današnjeg mene
uvalilo se gotovo pedeset godina,
pomislio je najpoznatiji Desničin književni lik
i prisjetio se svojih proljeća.
Barem desetljeće kasnije,
između mene i današnje mene
prvi čovjek stao je na Mjesec.
U Europi već je bila noć
i čulo se jedino pucketanje radijske komunikacije
dok Neil Armstrong nije uključio crno-bijelu kameru
i učinio prvi korak.
Njegova noga zakoračila je u prašinu,
a da nije nosio kacigu,
lice bi mu isijavalo neobičnu svjetlost
i na Zemlji bilo vidljivo kao drugi i manji Mjesec,
iste godine u kojoj sam rođena.
Između jedne mene i one druge mene
tresla se Banja Luka, a i drugi gradovi.
Između mene i mene
otvarala sam i zatvarala prozore, lupala vratima,
ugledala zmiju u dvorištu, ljetovala,
trčala i razbila koljena.
razapinjana je žica i naučila sam riječ izbjeglica.
Između mene i mene
bespolno su se namnožili pametni telefoni,
Facebook stranice i kiborg-prijateljstva.
Svi moji odnosi pretvoreni su u kiborge
i ne vjerujem da bi primijetili onu svjetlost
s Armstrongovog lica i da nije imao kacigu.
Stroj takvu svjetlost teško očitava.
Između mene i mene,
u vrtu, tijelo je otrovane mačke. 
Od nedavno hrani se mesom svemirskih frekvencija
i možda joj se noću smiješe Mjesečevo
ili Armstrongovo lice.
Između mene i mene
moj otac gloda kosti odašiljača,
ali naučio je da ne jede kruh od zvjezdane prašine,
svemirskog brašna.
On živi racionalno,
a za svakodnevne potrebe
jednom bit će dovoljno skenirati ruku.
Ako moj otac i zaboravi na prirodu,
kako Ivan Galeb, Desničin lik,
vjeruje da je čovjek zaboravlja,
tu su dronovi što zuje poput insekata.

Razvoj događaja ne ostavlja povratnu adresu.
Da je ostavi, bila bi netočna.
Između mene i mene
svake sekunde plamen se približava ljepoti i smrti.
On je pogon.
Između mene i mene,
uvjerena sam, ne tinja samo u zraku.
Anonimno živi i stvara utisnut u zemlju,
utopljen u vodi.
Koliko pisaca odjednom!
Plamen je pisac. Vrijeme je pisac. Čak i bolest.
Sati okreću karcinom, cistu, shizofreniju,
i sasvim ljudski, prevrću ih po rukama poput koverte.
Kad bolest upiše svoj kod u tijelo,
ispisala je zaplet.
Dio teksta plagira s laboratorijskih nalaza,
tumačenja snimaka, otpusnih pisama.
Između njega i njega, između mene i mene,
nas i nas, njih i njih, nas i njih,
napeto se čeka na njen rasplet.

Davor Šalat
GIPKIJA OD SVJETLOSTI        

Davor Šalat interpretira nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak

Tvoja riječ je glatka, tamna i šuškava.
Prije za mačje uho koje čuje nečujno,
nego li za ženu koja joj dodaje i čega nema.
Tvoja riječ ozvučuje sve što si ti,
brzu ljutnju, stidljivi spokoj
i krijesnice rasplesanih slika.
Postojiš li uopće iza riječi,
stroga u bezvučnom saginjanju,
gipkija od svjetlosti koja se umirila na staklu?
Ili si sva usna
koja, kad ljubi, uobličuje riječi.
A kad govori, približava se poljupcu?

Božidar Brezinščak Bagola
NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO

Nastup Božidara Brezinščaka Bagole / Foto Miljenko Brezak

                                                      U spomen na Vesnu Parun

Lipanj i ljeto devetsto sedamdeset i šeste
provodili smo zajedno u Studentskom gradu,
dotjerivali tekstove za tvoje Apokaliptičke basne
i moj prvi roman Traganje za samim sobom.

Ja bih odlazio na poštu i u redakcije,
a ti po indijske košulje u male trgovine,
potom bismo zajedno svratili u klub književnika,
gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama.

U zamračenoj sobi bacali smo novčiće,
savjetovali se s kineskom Knjigom promjena
sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna,
kad nas zadesi i rastavi sudba nujna.

Primila si prijeteće pismo iz Murske Sobote
i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu,
proglasivši me sumnjivim tipom iz Beograda.

Zanosno prijateljevanje odjednom je splasnulo.
U stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu,
ali nas dvoje nismo se više smijali.

Na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod tebe
uzdahnula si: „Ah, čemu dva leša jedan pokraj drugoga“,
otpratila me autobusom do tramvajske stanice u Dubravi,
pričala više sebi u bradu, kako se ne isplati živjeti u gradu,
kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu Magdicu
i već sutradan otputovati u Bidružicu.

Dugo sam gledao za autobusom
i razmišljao u čemu li smo to pogriješili,
jesmo li se doista sreli ili tek mimoišli?!

20210619 – 20210702

Nikola Kristić još se jednom pokazao i kao talentirani pjesnik i glazbenik i kao odličan organizator / Foto Miljenko Brezak

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

U Parku Matije Gupca u Stubičkim Toplicama ispred Lječilišta, koje joj je bila i posljednja adresa, 21. lipnja 2019. održan je 2. Festival Vesne Parun. Prvi put i međunarodni, jer su sudjelovali i slovenski pjesnici. Trideset i pet pjesnika na hrvatskom, slovenskom i engleskom govorilo je ili pjevalo po jednu svoju autorsku pjesmu po vlastitom izboru, a ocjenjivački sud predvođen prošlogodišnjim prvim laureatom Ludwigom Bauerom pjesmu Marije Lamot ovjenčao je posebnom skulpturom.

Dio pjesnika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)
Dio pjesnika sudionika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)

Božica Brkan čitala je pjesmu Ta moja kej pesmi prisjetila se prvoga nastupa prije 45 godine u Zagorju, gdje nema, kako je rekla, ni dvorca ni čuke gdje nije čitala pjesme, osim u – Stubičkim Toplicama. Sjajan povod u čast velike pjesnikinje, kojoj nije ni obljetnica rođenja ni obljetnica smrti, za sjajan doživljaj poezije. Uz drugo, predstavljena je i knjiga Saše Muminovića Od aprila do travnja, a Vesna Tominac Matačić izvela je dramsku predstavu sa stihovima Vesne Parun Ja koja imam nevinije ruke. Čestitke Nikoli Kristiću, HTV-ovu uredniku i pjesniku (s adresom u Stubičkim Toplicama!) i njegovoj Udruzi Modus vivendi Stubaki i za ideju i za organizaciju.

20190622 

Linkovi

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.