Pazi kako ubuduće nazivaš svoje romane! – upozorava me prijateljica, pomna čitateljica ne samo dnevnih novina nego i knjiga. Pa se smijemo, ne znamo da li bismo žalile autora Graditelja svratišta što mu jedan od najboljih romana ovih dana dodatno, posve neplanirano promoviraju u groznom kontekstu USKOK-ova istraživanja i hapšenja zbog krađe državnog novca. Ni jednom od kolega novinara nije, međutim, palo na pamet barem se zgroziti što je vrli poduzetnik, suradnik jednako vrle bivše državne tajnice, mi svoji je li, Vlaji i Vlajinje, i drugo, tako lijepo nazvao tvrtku prema književnom djelu. Kakav izbor, kakvo nadahnuće. Možda je i pročitao. Ne vjerujem da se sjetio i zapitati književnika što misli o tome i što bi i sad imao reći, kad je i o mnogim temama umio davati utjecajne ne samo književne nego političke, stranačke i državne ocjene i romane s ključem.
Zgrozilo me je što nitko nije pomislio kako je, ne dvojim, bez naplate i bez pitanja posudio naziv inače vrlo čitanoga i dobro ocijenjenoga djela. Pa razmišljam: je li moguće da je čovjek tako načitan? Ako postoje zemljopisne, zavičajne, stranačke i ne znam kakve veze poduzetnika-graditelja i pisca, sumnjam da mu je palo na pamet da pita za cijenu, a kamoli da plati autorsko pravo. Ma i simbolično. Sebi zna naplatiti, ali književnost, umjetnost!? Pa nije valjda mecena!? Ni svojem. Bar za posuđeno ime. Što reče vlasnica mobitela: nas dvi Vlajine sve riješimo. Pa i mi morlački. Dakako, još iz Morlačke trilogije.
Ne znam, naime, da se išta drugo tako zove. Upišete li graditelja svratišta u Googleove tražilicu, samo će vam se, nažalost, isprva redati crnokronične i gospodarske web adrese, pa tek negdje dalje knjiga, shop zapravo. K tome, ono što je još groznije: samo jednim neobavljenom poslom, ali uz dobre veze, naplatio je vlasnik Graditelja svratišta d.o.o. koliko Aralica sigurno nije naplatio za sva izdanja Graditelja svratišta, objavljenoga prvi put 1986. Ne mogu se nego crvenjeti zbog takvih graditelja, koji sebi grade a drugima, pa i svojoj državi, razgrađuju.
Podsjećam, ako tko nije čitao, da se sve to događa prozaiku, esejistu i filmskom scenaristu Ivanu Aralici, prema Ljevakovu PR, nedvojbeno jednom od najvećih imena hrvatske književnosti druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Pozornost publike i kritike privukao je romanom Psi u trgovištu objavljenim u biblioteci HIT 1979. godine. Otada do danas Aralica stvara niz djela kojima se upisuje u kanon hrvatske književnosti. Mnogi ga čitatelji ponajviše pamte po Morlačkoj trilogiji (Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986.) u kojoj obrađuje povijesnu temu sudbine hrvatskog naroda u Dalmaciji u 17. i 18. stoljeću.
Nudeći knjigu u e-prodaji, Školska knjiga navodi: Radnja romana zbiva se na razmeđu 18. i 19. stoljeća u vrijeme burnih povijesnih događaja izazvanih revolucijom u Francuskoj 1789. godine. Hrvatska je u to doba bila podijeljena: sjeverozapadni dio zemlje je u Habsburškoj Monarhiji, a Istra, Primorje i Dalmacija pod vlašću Mletačke Republike… U bitkama protiv Napoleona u Italiji, na austrijskoj strani, sudjeluju i mnogi Hrvati, među njima i oni iz Primorja i Dalmacije o kojima je riječ u romanu… Običaje, navike, naravi, događaje, povijesne i nepovijesne ličnosti Aralica kreira s tolikom preciznošću, s gotovo nevjerojatnim detaljizmom, a i s velikom sklonošću prema neobičnosti, da literarna slika djeluje nestvarno. Graditelj svratišta, kao kruna prognaničke tetralogije, roman je iznimne uvjerljivost i: ima priču, sudbinu, ideje i – gotovo nevidljiv, što znači izvrstan jezik.
S obzirom kako je prošao Aralica, vidim kako sam sama još i dobro prošla, jer su mi, bez citata, čak i u cijelosti krali novinske članke, kolumne, pjesme, stihove, pa i cijele knjige, a najviše Oblizeke. Ne samo tekst i fotografije, nego osobito naslov. Kada sam pripremala knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.) – iz koje su narasli i kolumna i blog, a nadam se i još koja knjiga – navela sam primjere s interneta koliko se malo rabi ta lijepa hrvatska riječ koju sam iz kajkavskoga namjerila kao neprevedivu uvesti u standard. Nije da Oblizeke nismo htjeli zaštiti, ali nas je – koštalo je 4000 uzalud bačenih kuna! – Zavod za zaštitu intelektualnoga vlasništva otfikario, jer da se opća imenica ne može štititi. Da smo htjeli kao dizajn zaštiti izvezene cakleke ili ružice s naslovnice, mogli bismo do mile volje. Ali nama je to bilo glupo, pa su, jer to je naše, valjda isto zavičajno, kao ideju kreativno posuđivali i cakleke i opću imenicu, i u jednini i u množini, za ime tvrtke, proizvoda od peciva do kolača i pekmeza, jela, dućana, događaja, kataloga… I neka su! Ako su dobri. Ma i drmali tisuće eura, sretno im bilo, samo nek nas nisu sramotili poput graditelja svratišta domišljatih u modernim studentskim domovima i na račun umjetnika i na račun države.
