Da nam živi, živi rad! – Umjesto kave 1. svibnja 2019.

Mogla sam se uz Praznik rada poigrati kavom i prvomajskim grahom, maksimirskim, Bandićevim, ali mi je to nekako neprilično. Čak je i sirotinjski, a i taj uglavnom uvozni grah pretvoren u turističku atrakciju. Još sam prošloga tjedna potpisala za 67 je previše. Zbog naše djece, ambicioznih milenijaca, koja ili odlaze van ili doma raduckaju od jutra do sutra, izgarajući. Vrijeđaju me vladini, sve agresivniji spotovi na tv, radiju i u novinama kako će nam, izglasamo li to, naša djeca imati manje mirovine i o nekakvih 40 milijardi duga. Nije li državi neugodno kada od budžetske love, love ubrane visokim stopama od (nažalost ne svih!) nas, poreznih obveznika, umjesto da kome poveća penzijicu, plaća promo protiv zakonite sindikalne akcije? Što nisu napravili besplatnu presicu kad je za to bilo vrijeme i tumačili svoju dobru namjeru do besvijesti. Ne znam medij koji bi takvu zanimljivost propustio, kad se to svih dotiče.

Radnike pospremili u penziju da bi mogli srediti tvornice

I prvojamski - uvozni? (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
I prvojamski trešnjevac – uvozni? (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

Pred sobom ih branim kako su kratke pameti, napuhani i možda i premladi da bi znali o čemu govore, zaboravili kako su stvar njihovi prethodnici temeljito srediliosobito u industriji pretvarajući i privatizirajući tvornicu po tvornicu tako što bi prekobrojne i premlade radnike pospremali u penziju? U geslu zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nabrojila sam kako je posvećujem  / naraštajima rođenim /pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima / između socijalizma s ljudskim likom / i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima / nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene / čateksa krateksa varteksa rio rijeka / modne konfekcije osijek tekstilnog / kombinata zagreb i drugih.

Objavljena je 2014. pa dalje dopišite sami. Pada mi od muških, teških industrija prigodno napamet – Prvomajska. Siščani bi dodali Rafineriju i Željezaru, Riječani 3. maj, Puljani Uljanik…

Tri stupa k’o ni jedan

Samo u svojem odavno nepostojećem Vjesniku (istoimenima i kući i dnevniku) i u Večernjaku ne mogu izbrojiti broj krugova slanja na čekanje, pa poticajnih odlazaka s otpremninama, pa promjena ugovora na štetu zaposlenih, pa… Što mogu kad su mi sjećanja još svježa? Iako sam imala sreću da s prvim uvjetima, 55 godina starosti i 30 godina staža, iskoristim zakonske (!!!) mogućnosti da odem u privremenu mirovinu, a ne ravno na groblje. Uvjerena u učinkovitost sustava, uplaćivala sam sva tri tadašnja stupa. Nije je pokazalo učinkovitim. Još prije toga, kad je bila prekratka, posudila je država od mirovinaca da bi poslije sirotim umirovljenicima nakon puno godina vraćala posuđeno. Onda se izvukla na rat. I sad povremeno samo čujemo kako privatni mirovinski fondovi ulažu kao po savjetu države, a ne u dugoročnom interesu onih koji u njih uplaćuju, prema zdravoj pameti ili zdravoga kapitala. Penzići i mirovine nekako su uvijek rezerva na koju se računa. A na koga mogu računati umirovljenici?

Rad održava zdravlje, rad oslobađa

Baranjski grah gulaš (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
Baranjski grah gulaš (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

Nisam ni pomišljala da bih mogla raditi nego do 65 godina. Nikad, ni u socijalizmu ne radeći ideološki propovijedane tri osmice, nego cijeli život gotovo dvosmjenski, uglavnom bez prekovremenih (nisam ih ni tražila, ili su me dobro plaćali ili sam radila za slavu jer sam bila zaljubljenica svog posla!); novinarski uvijek nedjelja i praznika pomaknutih najmanje na dan ranije i s uobičajenim deadlineom nad glavom dnevnoga tiska… Ali da sam ostala još pola godine, bila bih mrtav čovjek. Toliko mi je bilo dobro! Transformacija države i sustava čistila je i faširala ljude, osobito moju generaciju, koja se, osim u sudaru s vlastitim idealima, našla u najvećem raskoraku očekivanja i stvarnosti. Ne rastu bolesti i troškovi za lijekove bez veze. Ministar zdravstva može tvrditi koliko mu drago kako rad održava zdravlje (neću vući usporedbi s Arbait macht Frei!).

Nije važan broj, važna je kvaliteta

Trendovski tanjur: grahorice (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)
Trendovski tanjur: grahorice (Fotografija Božica Brkan / Oblizeki)

No, u svom desetljeće skraćenom radnom vijeku  – ni jedan pokušaj da novinari dobiju beneficirani staž nije prošao, pogotovo kad su tiskari s olova prešli na modernije tehnike – nakupila sam nepopravljive tri profesionalne dijagnoze. Radim i dalje, mnogo opuštenije – i sada ono što volim još i više – najmanje jednostruko radno vrijeme i držim se – privilegiranom. Imam (zasad) sigurnu mirovinu, ne za luksuz, ali za prostu reprodukciju dostaje da ni mi djetetu ni dijete nama zasad nismo teret, a i svoje bolesti uspijevam i rasporediti i financirati. Ali još me katkad budi san-mora da nas koji još nemamo 65 godina vraćaju na posao, kao da na burzi nema nekoliko stotina nezaposlenih novinara i kao da svako malo ne umre netko i od mnogo mlađih kolega? Kad navršim svojih 65, bojim se da bih mogla sanjati – 67!?

A voljela bih i sanjati društvo u kojem svatko neka radi koliko hoće i koliko može i da pri tome može preživjeti.

20190430 – 20190501

Post scriptum

Ne zna čovjek bi li se smijao ili plakao, ali dobra je sa sindikalne maksimirske pozornice kako su radnici trošak poslodavcima, a umirovljenici su trošak državi. Još je bolji podnaslov prvosvibanjskoga kompentara Borisa Vlašića pri dnu stranice Jutarnjega lista: Hrvatski umirovljenik izgleda kao čovjek koji je sav zarađeni novac investirao u listiće u kladionici. I nikada nie dobio.

20190501 

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Da ga ne poznajem, gotovo bih se uvrijedila kad moj Ivan Brezak Brkan, IBB, i k nama već navraća s Caffee to go. Ili, dok krećemo susresti se s njime, iz McCaffea ili odnekud, naručuje neki od svojih brljotaka (posuđujem autorski, pomalo odmilicu, podsmješljiv izraz Maje Matković za kave iz naše nekadašnje Vjesnikove trovačnice!). I ne zovem to kavom nego nešto s nečim.

Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)
Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)

A nemam mu što zamjeriti, jer da ga je bilo u moje vrijeme, zacijelo bih i ja nekad cijeli dan hodala uokolo s Coffee to go. Dok mu se duša ne ne ohladi nego i zaledi ili dok ga ne popijem. Najmanje dvaput sam se kao mlada novinarka, kad Franckova ciglica još nije ni bila ciglica, a kamoli brendirana ciglica i kad još nisu stigle ni nestašice (i) kave, potrovala ispijanjem, na tašte tijekom dana, najmanje pet velikih šalica turske, kakvu nam je na sedmom katu Vjesnikova nebodera kuhala teta Dragica prije i restoranskih, a kamoli po redakcijskim hodnicima samostojećih automata za kavu i čak espresso aparata. Koliko li sam je samo puta bubnjem svoje teške starinske pisaće mašine prolila po stolu i svim karticama! Ove se kave ni proliti ne mogu. Iako ih nosioci, obično i nosači mobitela, i piju i jedu uz računalo. A, mogu ja i to!

Spremna za šetnju (Fotografija Božica Brkan)
Spremna za van: Joe & The Juice (Fotografija Božica Brkan)

Cilj mojih jarunskih šetnji obično je – kava. Ne puko pijenje nego, i kad ne naručujemo baš kavu, ono oko kave, kafenisanje, ćaskanje. Meni zato kava, recimo, nikako ne može biti sikteruša, iako mi je posljednjih godina, jer bih je se morala i posve odreći, više svjesna žrtva ili odricanje od žrtve, čak i kad je vrlo kratki espresso, izuzetno rijetko espresso doppio, a doma najčešće mješavina instant kave s cikorijom i cimetom. Tko još i razgovara o dobrim starim mješavinama, prženju…? Čak i u reklamama važniji postaje navodni najbolji omjer cijene i kvalitete.

Dunkin (Fotograf Božica Brkan)
Dunkin: boje ljepše od okusa (Fotograf Božica Brkan)

Uz jedno od adventskih kojih li, Zagreb uvijek ima povoda za ulična, meni doslovce sajamska slavlja i prejedanja, IBB i ja, uranio milenijac i okasnjela bejbibumerica, razvili smo jednu od naših uobičajeno žestokih sinovsko-maminskih generacijskih, spolnih itd. rasprava – šteta što ih ne dospijevamo i napisati – o tome kako bi baš mogli napraviti i sarmu to go. U međuvremenu su je i ponudili, ali ne onako kako bih to ja učinila, kad bih baš morala, profinjenijim sarmicama-zalogajčićima, manjim od sinjskih arambašića. Uglavnom se grozim street fooda, a od svih to go, najdraža mi je Poezija to go (hvala, Sonja Zubović!), sad već u svim medijima osim hrane. A  puna su je usta!

Božica Brkan: što još ima osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)
Božica Brkan: što Grace Street još nudi osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)

Ni u kojem gradu na kontinentima što sam ih prošalabajzala, a kamoli u Zagrebu, nisam vidjela toliko hodajućih odnosno šetajućih kava – IBB i ja i u samome smo izrazu ostali podijeljeni – koliko nedavno u New Yorku. Tek pri kraju desetodnevnoga boravka okus plastike i papira uspjela sam zamijeniti normalnim okusom šalice dokopavši se obične male restoranske za espresso. Espresso doppio, ne veći od najmanjega espressa, u Starbucksu (razvaljuju me i forom i izgovorom imena kupaca koje upisuju na šalicu!), Joe & The Juiceu i u drugim, obično ulančanim, franšiznim kafićima, usputno, ulijevali su mi u poveću posudu, koju, da baš i hoću, ne mogu ni nazvati šalicom.

Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)
Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)

I odmah bi je poklopili. A izgled? A miris? Kako da se napije grlo, ako prije nisu ni okusili nos i oči? U amerikaniziranom, osobito u manhattanskom akceleriranom svijetu nije to presudno kao u našemu, gdje je kava ponajprije druženje, bilo kao u susjeda Talijana različita u različito doba dana bilo kao u Turaka, meraklijska. Ne nalazim tu sličnost s otuđenim pretužnim likinjama iz mojih priča u zbirci Umrežena, pa i u istoimenoj, s Cat, koja bi možda preko Velike bare i radila from nine to five, a kod nas radi i duže, ali posvuda zacijelo s Coffee to go.

Oslo: Ivan Brezak Brkan i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)
Oslo: Ivan Brezak Brkan, tablet i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)

Coffee to go kulturološki jaz u prostoru i vremenu. New York se i po tome, navodno, bitno razlikuje od ostatka Amerike, i u tome je bliskiji gradskim konglomeratima od Europe dalje negoli vlastitu zaleđu, provinciji. Naručuje i nosa svoje, što bi IBB rekao, salatice i kavice za zajutrak, gablec ili marendu, brunch, ručak ili večeru. Za ured i za park, za faks i za doma. Osobito uokolo nosa kave, smutiće, cijeđene sokove ili zdrave koktele u kojima se množe bakterije. Nekad su se i u nas, kad nisi imao gdje naručiti, iz praktičnih razloga nosile višekatne aluminijske i cinate posude, pikse, kantice, doze, šalondre, u novije vrijeme i termosice s hranom ili čajem odnosno kavom. Ne računam one unučiće s najjeftinijim konjakom, zamjenama za elegantne ploske.

U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)
U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)

Dok se nije razvila cijela svjetska industrija jednokratnih posuda koje podnose i održavaju visoku temperaturu, a da u sadržaj, obično tekućinu, ne ispuštaju nepoželjne kemijske sastojke, te cijela industrija trendovskih, zanimljivo dizajniranih i obavezno brendiranih omota za te posude – prozvala sam ih manžeticama ili čarapicama– da se ipak zna što se nosi i da nosači ne opeku ruke. (Meni Coffee to go najviše ima smisla kad žurimo auto-cestom, kad se auto još ne mora odmarati, pa da usput ne gubimo previše vremena na kavu. Tada jedino, kao suvozačica, pijem kavu iz dobro poklopljene šalice!)

Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)
Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)

Pa zašto onda, pobogu, ne toče manje te kave? Mogli bismo jednostavno manje kupiti više puta, čak i naručiti. IBB ima prihvatljivo mi ekonomsko tumačenje da Amerikanci vole za isti novac dobiti više, ono: najbolji omjer cijene i kvalitete. (Ne računajući u kafiću i dodatnu vrijednost tipa wifi i punjač laptopa odnosno pametnog telefona i usput raduckanje (opet IBB!) na njima dok se čeka kava. Ponegdje čak ograničavaju sjedenje na 15 minuta, što imaš besposleno sjediti? Dobro, ali zašto onda, k vragu, kad već i kupe, to jednostavno ne popiju? IBB me poučava kako ne možeš odjednom toliko popiti, k tome i vrlo vruće tekućine, a obično nemaš ni vremena, pa onda nosiš, pijuckaš, raduckaš i –  griješ ruke. Smije se kad ja, brižna majka staroga kova, zaključujem mimo svakoga, pogotovo mimo svakoga comfort i hipsterskog trenda: Pa da, nedostaje im životne topline.

Božica Brkan

postaja XI: promatračica i konzumentica medija
(iz zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.)

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor
na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled
prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad
za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

20190331 – 20190401 – 20190412 – 20190414 – 20190427  

Linkovi

Božica Brkan u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnikinjama i pjesnicima

Odoše ćevapi u to go!

Zar i sarma to go?!

Jela na žlicu? Jede se žlicom, ali jela su sa žlicom!

Može li kava za van zaživjeti u Hrvatskoj?

 

 

 

 

 

Ljudi i brodovi – Umjesto kave 29. ožujka 2019.

Kako je krenulo, poslije posvete u svojoj zbirci Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. u kojoj sam pobrojila brojne propale tekstilne tvrtke, morat ću nastaviti Mukom 2019. i posvetom – nabrajanjem propalih tvrtki muške industrije. Gledamo fotografije koje je moj Miljenko Brezak snimio davno, pa smo naišli na posjet studenata njegove zagrebačke ekonomije vjerojatno ranih sedamdesetih, tada divu pulskom Uljaniku. Isluženi ljudi, isluženi divovi. Samo možda tada građeni brodovi negdje još plove… Svima: mirno more.

Fotografija Božice Brkan.
20190329
P. S. Dan kasnije na temu istarskih škverova u propadanju, uz neizvjesnost stečaja i privođenje dojučerašnjih vlasnika i direktora, prigodno i ne bez utemeljenja zalijepila se izjava mladaca iz Nove ljevice o tome da se ugasi industrija kao ideja.
Tri dana nakanjujem: da li da je zalijepim uz ili ne?
20190401
link
http://www.bozicabrkan.com/snimio-miljenko-brezak-photo-by-miljenko-brezak-umjesto-kave-21-ozujka-2018/

Panorama suvremenog hrvatskog pjesništva na njemačkom – Umjesto kave 2. veljače 2019.

Brojna i raznovrsna publika u dvorani DHK / Fotografija Miljenko Brezak

Od 77 u njoj uvrštenih, u petak navečer petnaestak i književnika i pisaca u Društvu hrvatskih književnika čitalo je svoje pjesme iz Panorame suvremenog hrvatskog pjesništva (Panorama der zeitgenössischen kroarichen Lyrik)Riječ je o dvobroju časopisa Most/ The Bridge, broj 1/2  2018. Autori su književnici i novinari Davor Šalat i Boris Perić, koji je pjesme i preveo.

Naslovnica časopisa Mot s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva
Naslovnica časopisa Most s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva, fotografija Lana Derkač

Ponos Društva tim svojim vrijednim izdanjem izrazio je predsjednik DHK Đuro Vidmarović ocijenivši ga jednim od najvažnijih književnih događaja u 2018. Osobito je pohvalio posao prevoditelja, koji je za Most već preveo i izbor kajkavske poezije te, dakako, hvaljene Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže.

Predstavljači autori Boris Perić i Davor Šalat te predsjednik DHK Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Jedan od odabranih pjesnika akademik Mladen Machiedo, s iskustvom antologičara (tri antologije talijanskih pjesnika na hrvatski i dvije hrvatskih na talijanski), govorio je o zamkama odabira i pjesnika i pjesama te o izazovima prevođenja poezije s hrvatskoga na druge jezike izrazivši nadu da nagrade za prevođenje neće zaobići prevoditelja Panorame.

Boris Perić / Fotografija Miljenko Brezak

Taj je dvobroj Mosta (zapravo knjiga na 450 stranica!)dosad otišao na 300-tinjak adresa po svijetu. Valja se ponadati da će i mjerodavni državni organi uvidjeti nacionalnu vrijednost ovakvih izdanja i pri financiranju, ali i za promociju Hrvatske i hrvatske književnosti u svijetu. I ne samo u krugovima kroatista i germanista. O tome govori i, također u Mostu objavljen, izbor hrvatske poezije na španjolskom Željke Lovrenčić sa 50 pjesnika,  iz kojeg je izraslo više i samostalnih knjiga izbora poput kolumbijskoga Encuentrossa 12 hrvatskih pjesnika pojedinih pjesnika te promocija i gostovanja hrvatskih književnika po svijetu.

Davor Šalat o knjizi / Fotografija Miljenko Brezak

Iako novinarima i kritičarima, sudeći prema njihovu izostanku s predstavljanja, njemačka Panoramanije osobito zanimljiva, za njome se već u književnim i kulturnim krugovima poprilično praši, ponajprije zbog toga zašto baš 77, zašto su ovi pjesnici ušli a neki drugi nisu i sl. Ili, kako je rekao Davor Šalat, glavni urednik Mosta i koautor pregleda, kako ni jedna panorama a nekmoli antologija nije zadovoljila nikoga, osim onih koji su u njoj. Rekao je kako je modernu hrvatsku poeziju dvojac promatrao od sredine prošloga stoljeća, ali u trenutku nastanka samo žive pjesnike (otad ih pet više ne bi ušlo), a među odabranima prema dobi je pola stoljeća – najstariji je Ivan Golub (1930), a najmlađi Siniša Matasović (1980).

Akademik Mladen Machiedo umjesto pjesme o iskustvu antologičara i prevoditelja te o poštovanju učinjenoga u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak

Boris Perić podsjetio je kako je odabir pjesnika autorski, a izbor po pet pjesama izbor samih autora (osim na standardu i na čakavskom i kajkavskom, pa to više potpisujemo riječi akademika Machieda o strahopoštovanju prema izazovu prijevoda, pogotovo jer je dodatni motiv u stihovima zbog različitih poetika (a ovdje je 77 sa po pet pjesama!) mnogo toga često teško, a katkad i izravno neprevodivo. Eh, kad bi se u čast trudu Perića i Šalata, a i objavljenih pjesnika, našao koji germanist i poznavatelj recentne naše poezije (i sam pjesnik!?) pa da o tome napiše koju te da nam otkrije, kako se Perić našalio, je li to je uopće njemački.

Ernest Fišer čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko mi znanje njemačkoga dopušta, nekako vjerujem da je i kajkavska pjesma iz zbirke Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. (DHK, 2014.) postaja XV: molitva matere kristušove, koju sam čitala u petak u DHK, prevedena na Hochdeutsch!

Poslije predstavljanja: dio pjesnika koji su čitali svoje pjesme objavljene u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja: dio pjesnika koji su čitali svoje pjesme objavljene u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan čita svoju kajkavsku pjesmu postaja XV: molitva matere kristušove prevedenu na Hochdeutsch/ Fotografija Miljenko brezak

20190202

Linkovi

B. Brkan u antologiji poezije hrvatskih pjesnika na njemačkom u Mostu

Most/The Bridge objavljuje 50 recentnih hrvatskih pjesnika na španjolskom

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

B. Brkan u najnovijoj antologiji hrvatske kajkavske lirike u časopisu Most

Umjesto kave 18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch!

 

Kraljevstvo za knjigu daje Ljerka Car Matutinović – Umjesto kave 28. studenoga 2018

Ljerka Car Matutinović, književnica sa više od 40 vlastitih objavljenih knjiga, bitno poboljšava statistiku o čitanosti per capitau nas: svaka dva tjedna u Vijencu objavljuje kolumnu prikazujući knjige. Od 2005. Mijenjaju se uredničke posade, koncepcije, a Ljerkino pero tvrdoglavo opstaje. Pročita ona i više knjiga, jer i sam odabir što će prikazati, njezin je stav, čemu presuđuje i ukus, kako kaže recenzentica dr. sc. Željka Lovrenčićozbiljne, načitane kritičarke (a ja bih dodala i dobrohotne, budući da knjige koje joj se ne dopadajui ne želi ni prikazati!). Ne žali truda ni kada joj i roman od 300 stranica valja ugurati u 1,5 kartica teksta.

Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Svaka knjiga, ističe, ima nešto dobro, pa Car Matutinović skreće pozor na dobru literaturu, na ono vrijedno čitanja. A kako njezine novinske preporuke ne bi nestale s novim brojem novina – kritike objavljuje i u Forumu, Mostu, Republici, Književnoj Republici, Novoj Istri, Književnoj Rijeci i drugim časopisima – autorica ih povremeno sabire i ukoričuje, dodatno uokviruje knjigom. Dosad je tako već više od 130 autora predstavljeno i u knjigama njezinih književno-kritičkih proza: Vijenac odabranih (2013.) – za koji je, uz druge nagrade  nagrađena i Julijem Benešićem– zatim Umjesto samoće (2014.) i najnovijoj Kraljevstvo za knjigu (2018.). Caričina parafraza Shakespeareova kralja Ricarda Trećega. Pokazuje to uz drugo i, kako kaže Zorka Jekić, urednica i izdavačica iz Biakove, virtuoznost pjesnikinje i književnice u kreiranju naslova.

 

Knjiga je predstavljena nedavno u Društvu hrvatskih književnika, a koliko se drži do književne kritike, one ozbiljne u nas sve rjeđe – kritičarka sama kaže: zbog klanova i hvaljenja samo sebe i svojih – kazuje i to što joj mnogo pozora i poštovanja ne ukazuju ni sami književnici. Vrijednosti su se posve izrelativizirale. U tri knjige predstavila je više od 130 knjiga, a u najnovijoj na 126 stranica više od 40 odnosno kritike objavljene od 2011. do 2018. Usput: u pripremi je i četvrta knjiga Vijenčevih kolumna.

Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, katice Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak
Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, Katica Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak

Počašćena sam što je u Kraljevstvu za knjigu uz knjige Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjaka i drugih uvrštena i vrlo nadahnuta kritika objavljena u Vijencu MH, br. 549, 19. ožujka 2015.. s posebnom perspektivom kritičarke – Globalistička prikazanja i mirakulio knjizi pjesama Obrubljivanju Veronika rupca ili muka 2013, DHK, Zagreb, 2014. (str. 15.-17.). 

Iz kritike su, uz nekoliko drugih, čitani odlomci, nadam se ne samo zbog toga što, kako zapisuje u pogovoru dr. sc. Željka Lovrenčić:

Osim tematike i motica, predmet zanimanja Ljerke Car Matutinović vrlo je često jezik odnosno narječje pojedine poetike. U razumijevanju nekoga djela ona nema problema – bliski su joj i ča, i kaj, i što.

Predstavljajući najnoviju knjigu književnice, dr. sc. Katica Čorkalo Jemrić istakla je vrijednost kritike Ljerke Car Matutinović:

(…) Opremljena teorijskim književnim znanjima piše ona svoje prikaze, sužene na opseg samo jednoga stupca, prepuštena vlastitoj metodi književne kritike gdje nas u obliku svojevrsnog mini-eseja informira o bitnim svojstvima preporučivane knjige. Maštoviti naslovi uvod su u njezin prikaz koji pokazuje kako se s malo pravih riječi može reći puno, i kako se o beletristici može lijepo i beletristički pisati.
Jednako maštovita u tumačenju i poezije i proze, u svakoj knjizi nalazi uporišnu točku s koje će dešifrirati smisao i vrijednost djela, te iskreno mislim da bi malo tko od onih koji danas pišu tako dugo i tako budno dočekivao te s prvim riječima u svijet ispraćao novoobjavljene knjige za sve uži krug hrvatskih čitatelja, nagovarajući ih zdušno na druženje s novim knjigama. Prevladavanje njezine kolumne u nesagledivo perpetuiranoj medijskoj buci i kakofoniji sadašnjice dokaz je da interes za književnu umjetnost još uvijek nije potrošen, pa je zato korisno izdvojiti što je od mnoštva objavljenih naslova čitanja vrijedno u nestašici sve dragocjenijeg vremena. Ljerkine su kolumne namijenjene svima koji knjigu vole i kojima koristi u svakidašnjemu poslu, i treba ih čitati s istim žarom s kakvim su napisane, jer je u svaki taj sažeti prikaz uložen njezin minuli rad, vrijeme i trud, književnička znatiželja i stvaralačka energija, i zato se svaki od tih prikaza odlikuje svježinom pristupa, drukčijega od prethodnog i prijašnjih. (…)

S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo Jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak

20181128

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/o-lakrimoniju-lakrimariju-suzniku-umjesto-kave-31-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/ljerka-car-matutinovic-o-zivotu-vecnom-bozice-brkan-u-vijencu/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/zeljka-lovrencic-kraljevstvo-za-ljerkinu-knjigu-ljerka-car-matutinovic/

http://www.matica.hr/vijenac/549/globalisticka-prikazanja-i-mirakuli-24292/

U Kraljevstvu za knjigu kritika pjesničke zbirke Obrubljivanja Veronikina rupca ili Muka 2013.