U hladnoj dvorani Pučkoga doma u Križu 8. prosinca dušu mi je zagrijala učenica 2. razreda tamošnje, i moje gimnazije Lorena Halambek odličnim čitanjem ulomka moje kratke priče Plovidba Miss Ternine, objavljene 2014. u Večernjakovoj kratkoj priči Ranko Marinković i potom u zbirci kratkih priča Umrežena 2015. Kao i također pročitani književni tekstovi Josipa Badalića (o trninovkama u Vezišću!) te Tihomira Mraovića, nadahnuta je našom znamenitom, svjetski uglednom zavičajkom Milkom Trninom. Pisala sam o trenutku kad umjetnik izgubi svoju stvaralačku moć i kad se sopranistica, vagnerijanka s pozornice Metropoliana, samo jedne od svjetskih bina koje je osvojila, uoči Prvoga svjetskog rata vraća u Agram, gdje se živjeti do 1941., posvećena pedagoškom i humanitarnom radu.
Iako Teslina prijateljica, u bolesti kad više nije mogla javno pjevati, dala je uništiti i rijetke snimke proslavljenih arija. Čini mi se da sam jednom ipak uspjela na radiju čudi dio neke sačuvane. Međutim, kolika je moć nekoga kad svojom ostavštinom okuplja ljude, toliko različitih ljudi, o svome 160. rođendanu!
O njezinu stotom rođendanu, kad sam bila novoselski prvašić, otkrili su Milku i otvorili Dom kulture u njezinu rodnom Vezišću, selu do mojega rodnog Okešinca. Osim spomen-biste ispred doma, danas imaju u njemu i spomen sobu. Nema tu odavno područne škole, a iako sam mislila da nogometni klub s Milkinim imenom više ne postoji, javljaju mi da postoji i da je vrlo uspješan. No, kako u lipnju održavaju Lipanjske susrete, u prosincu će održati i tradicionalni koncert nagrađenika nacionalnom Milkinom nagradom. Još prije Domovinskoga rata sjećam se da mu je, na moju veliku radost i ponos, prisustvovao tadašnji republički ministar kulture, moj profesor Milivoj Solar.
Subotu prije Udruga poklonika Milke Trnine organizirala je u HNK svečanu matineju ,posvećenu 160. rođendanu umjetnice, studenata Muzičke akademije i solista Opere HNK u Zagrebu. Iako u svom kraju obično operu imamo negdje u primozgu, kao u Fitzcarraldu, ovoga petka divno je Milka napunila dvoranu u Večeri za Milku Trninu, umjetničkim kolažem, kako su ga, uza spomenuti literarni, u glazbenom dijelu, kao i obično oslikanome majstorskom rukom Ljerke Njerš, zamislili u Amaterskom kazalištu Josip Badalić, prije nego što će idućega tjedna, na veselje svojega doajena Vladimira Gajskoga, predstaviti i nakon dugo vremena premijernom izvedbom Tajne Milke Trnine Tihomira Mraovića.
Program akademskih i amaterskih zaljubljenika u glazbu: sopranistica Barbara Othman, klaviristica Eva Kirchmayer Bilić, Vokalni ansambl Milka Trnina i Osnovna škola Stjepana Basaričeka iz Ivanić Grada, Amaterski pjevački zbor Milka Trnina iz Vezišća i moja Osnovna škola Milka Trnina iz Križa predvođena profesoricom glazbe Marijelom Zeljko.
Kad god negdje pred brojnom publikom čitam svoje tekstove, veselim se što bi u mnoštvu mogla biti i neka mala Božica, kao što sam ja nekad bila ushićena u nečijem slušateljstvu. Tako smo se sada veselili što je na Milkinoj večeri bilo njezinih možebitnih glazbenih baštinika, nasljednika i sljedbenika, unuka mojih prijatelja i vršnjaka, poput učenika 6.a razreda OŠ i 4. razreda ivnaićgradske glazbene škole, Đurđina unuka Martina Doželenčića, koji pjeva i svira brat-bratu desetak instrumenata; Smiljkina unuka Lovre Žaje, učenika 5.b OŠ i sisačke glazbene škole, koji uza sve drugo svira u rock-sastavu (!?) s unukom Željka Galića Ognjenom Keršekom i drugima.
Nismo mogli ne prisjetiti se i nedovoljno iskorištenih suvenirskih Milkinih medenjaka posluženih s lipovim čajem i pakiranim suvenirskim Milkinim šećerićima. Nismo mogli ne zapitati se što je s prije desetljeća otisnutom Milkinom monografijom, pa s prastarom, očigledno negdje zametnutom idejom o gradnji kulturnoga centra na Milkinom vezickom Malom Situ. Da nema zaljubljenika ribiča koji redovito poribljuju Česmin rukavac… A što mogu kad mi, jer se sjećam i šljiva koje su rasle oko nekadašnjega Milkina mlina u kojem se rodila, nije dovoljna samo priča o Slapu Milke Trnine na Plitvičkim jezerima ili, netočna doduše, o lila čokoladi. Da sam imala djevojčicu, prema omiljenom divljem plodu iz živice i prema Milki, zvala bi Trnina.
Primjećujem kako je u publici sve manje poznatih mi zavičajaca, idu nam godine, ali uvjerena sam da to one koji su ostali doma poput ustrajne Ivane Posavec Krivec, nastavljačice ideja Palme Klun Posavec, Stjepana Peršuna, pa onih izvan Vezišća i Križa poput Zdenke Weber i drugih neće zaustaviti upravo zbog potencijalnih talenata iz naše provincije na pedesetak kilometara od metropole, koji bi, krenuvši Milkinim stopama, s njom mogli podijeliti pozornicu i glazbu, umjetnost uopće, neovisno koju.
I Terninu su, stjecajem životnih prilika, kao malenu djevojčicu bez oca odveli u Zagreb odakle se pokušala vratiti i pješice, uz Savu, pa na Lonju, pa na Česmu u Vezišće. Nikad se nije vratila, bila je više vezana za Požegu, gdje također pomno čuvaju uspomenu na nju, a odakle joj je ujak, književnik i publicist Janko Jurković, koji ju je u Zagrebu odgojio i talentiranu naputio na glazbu.
To me je više veselio i citat s večeri iz moje zavičajne čitanke Oblizeki – Moslavina za stolom: Kad ne znaš kamo bi pošao, sjeti se odakle si došao. O ulozi zavičaja u stvaranju mojih zavičajaca poput Trnine ili Badalića nije se mnogo govorilo, ali to radije posežen za svojim životnim gestom, očevom pedagogijom: Kak si prestreš, tak buš si i legla. Nadahnjujmo se odmalena ponajboljima među nama. I Trninom!
20231210
Knjiga Štorije od besed ima, dakako, i mali rječnik, besedar kornićkoga govora, ali u samome sadržaju ima nadasve zanimljivo i korisno bogatstvo koje se rječnički širi prostorom i vremenom, meni, na primjer, izuzetno vrijedno, s mnogo čime i usporedivo i neusporedivo, za meni osobito zanimljivo vrtno (Bašelak ili bosiljak; Bumbak ili pamuk; Busilak ili smilje; Črčak ili cvrčak; Javorila ili lovor, lorber; Kampanela ili fuksija; Kataroška ili bodljikava veprina, ježevina lat. Ruscus aculeatu; Kujma ili dunja; Magranja ili nar, mogranj, šipak; Murva ili duda; Petrusimen ili peršin i čakavski dalmatinski petrusimul, Šmrika ili borovica, lat. Juniperus oxycedrus; Ulika ili maslina; Žgavica ili kopriva, žara; Žlak ili slak…..) i prehrambeno (Cancarele ili kapanci, rijetko tijesto od jaja i brašna ukapano u juhu; Dumijana, bocunić ili bocun odnosno pletenka; Frite ili fritule, spuščanci; Koguma ili poseban okrut, posuda ili čajnik s poklopcem za kuhanje kave i kavovine; Krpe za zid ili krpe kuharice; Mažin ili mlinčić, mlinček; Palinbrod ili prežgana juha; Strugljica ili ribež, Dalmoši ili južniji čakavci, Šibenčani, rekli bi ragatač; Šćikica cukara ili kocka šećera; Škorup ili skorup, vrhnje, kožica na kuhanu mlijeku, Takaljica ili valjak za tijesto, mlinčenjak; Vrnja ili košara pletena od šibe…) područje. Neke su neprevodive – Broskva, Bukaleta, Kamenica, Komoštra, Kumpriva ili košćela, Napa iznad komina; Presnac, Šurlice, Zapešt… – jednostavno bi ih mogla protumačiti samo opisno i onda ne bi svima bilo jasno o čemu je riječ, jer naše kontinentalno, panonsko podneblje nema takva bilja, jela, predmeta.