Kejkavska Ilova Masnecove (i Vidmarovićeve!) mladosti – Umjesto kave 21. ožujka 2022.

Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017.  i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .

Naslovnica Masnevoce knjige

Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i kajkavskoga i štokavskoga narječja.

Ivan Masnec sa svojom knjigom / Privatni arhiv

U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali  i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.

Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:

S predstavljanja knjige u Ilovi 2021. / Privatni arhiv

Mnogobrojni susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.

Masnecova prva knjiga o Ilovi iz 2003.

Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati  starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:

iz knjige: folklorna skupina iz Ilove 1952.

Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.

Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić, Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić, Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić, Mara Grđan, Milka Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj, Marija Hubak (Lisek), Vladimir Jančar, Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni, Marija Novak, Marija Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić, Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović, Joško Varga, Đuro Vidmarović i Marija Žepanec.

Jedna od starih ilovskih fotografija koje je Masnec prikupio kao svjedoke nekadašnjega života

Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:

Potlem sega

Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.

Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.

Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.

U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.

V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.

Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.

Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.

Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.

Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.  

Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao pribjeći vlastitoj nakladi.

20220318

7. Rijeka šuma nebo

Susret pjesnika 7. Rijeka šuma nebo u organizaciji Matice hrvatske Ogranak Lipovljani održan je u subotu 13. travnja 2019. u slikovitim Piljenicama, rodnom selu Đure Vidmarovića, te u Krapju u Lonjskom polju. Okupila je dvadesetak pjesnika iz cijele Hrvatske, a Božica Brkan čitala je kajkavske pjesme lepe mlade joči i vuha

Božica Brkan pročitala je svoje još neobjavljene pjesme “lepe mlade joči” i “vuha”/ Fotografija Miljenko Brezak

Dobrodošlicu pjesnicima priredili su učenici Područne škole iz Piljenica, udruga žena Mlinarice, Ogranak Marice hrvatske Kutina, PP Lonjsko polje i MPZ Lira.

Sudionici Susreta pjesnika 7. Rijeka  šuma nebo u Piljenicama  / Fotografija Miljenko Brezak

20190414

Umjesto kave 7. travnja 2017.: Đuro Vidmarović ili mala bilanca o 70. rođendanu

S malim zakašanjenjem i zdravstvenom ispričnicom za izostanak iz slavljeničkih Piljenica prvoga dana travnja, namjeravani svečarski govor o 70. rođendanu Đuri Vidmaroviću skraćujem na kavu.

Tkogod napuni sedam desetljeća, ima o čemu govoriti, pomislit će mnogi, uglavnom mlađi. Nešto stariji, valjda i mudriji, pomislit će kako tek sad ima što reći, toliko toga za govoriti. Pogotovo majstori govorništva kao što je Đuro Vidmarović.

Rijetki bi poput njega mogli i izreći i napisati nekoliko usporednih biografija. Srednjoškolski profesor, političar (barakaš HDZ-a, parlamentarac na krajcanju dviju država) i diplomat (prvi veleposlanik RH u Ukrajini), pjesnik, prozaik, književnik, književni kritičar, prevodilac…

Trenutačno je, unatoč zdravlju kao ograničavajućem faktoru, u vodstvima i Društva hrvatskih književnika, i Matice hrvatske, i Hrvatskoga kulturnog vijeća, i Diplomatskoga kluba. Upućeniji od mene tek će trebati vrednovati dosege svakoga pojedinoga područja.

Kad je o literaturi riječ, za nju se, poslije više objavljenih kniiga, ozbiljno opredijelio tek prijevremenim odlaskom u mirovinu. (Dugo nam je to bila najveća sličnost!) Dopuštam si ograničenost znanja i subjektivnost u načelnoj ocjeni da se tematski jasno opredjeljuje osobito za ona područja kojima se nitko ne bavi, doslovce zakucima, trajno dosad podcijenjena, koja zaokupljaju manje zanimanja i kritike i čitatelja, kako unutar nacionalne književnosti, kako domovinske tako i izvandomovinske, posebice Gradišća u Mađarskoj i Austriji, Crnoj Gori, Srbiji itd.

Vidmarovićeva je zasluga što je, a to prije njega nitko nije, ubaštinio u nacionalnu književnost mnoge nepoznate ili jedva poznate, kako se to obično površno ali zapravo točno kaže zaboravljene, što uopće ne znači i loše pisce. Spominjem pojedinačno objavljenu monografiju o Jurici Ćenaru te onu u nastajanju o Josipu Gujaši Džuretinu (za koju je uz velike muke dobio i potporu Ministarstva kulture da je završi nakon punih 30 godina rada na dokumentima i na terenu). Osobito se to vidi iz knjige Čuvari sna, u kojoj obrađuje više pisaca. Tako se radoznalo i nerijetko tvrdoglavo ponaša i u kritici. U novije vrijeme na Laudato TV uređuje i vodi serijal razgovora s književnicima kršćanskoga nadahnuća.

Zanimljiva su i vrijedna njegova istraživanja bilateralno, ne samo knjiženo hrvatsko-ukrajinska, hrvatsko-židovska/izraelska te prijevodi koji su iz toga proistekli i zapravo izbori i antologije.

Đuro Vidmarović i Božica Brkan U Piljenicama 8. travnja 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Izuzetno je vrijedno, dopustite mi i malo prigodne sentimentalnosti iz vlastita iskustva, što kao rijetko tko potiče na pisanje mlađe, pa i starije kolege. Navodim za primjer Dragu Čondrića ili samu sebe. Iako smo prve knjige objavili 1990. u istoj biblioteci CIP-a kod urednika Milivoja Slavičeka, tek od 2009. odnosno od objave i promocije Kajkavske lirike Moslavine izazvao me polemikom – jer smo u mnogo tema u izravnoj opreci – na ozbiljan povratak lijepoj književnosti.

Đuro Vidmarović postao je u međuvremenu, u to nešto kratkih godina, jedan od dvoje mojih novih prijatelja u zreloj dobi, s kojim sam zajedno, uvjeravamo se ne i nemoćni, u misiji za Moslavinu, za našu provinciju zapravo. Osim njegove podrške važno mi je što misli da je zahvaljujući našem intelektualnom prijateljevanju i katkad vrlo burnim raspravama (kavama!) postao tolerantniji, širi, razumniji, da više voli ljude i raduje se životu. Drugog mu/nam izbora i nema!

Činjenice o Đuri Vidmaroviću možete naći na internetu. Moj je književni izbor još Vidmarovićev antologijski Trebež.

 

20170301 – 20170407

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-9-srpnja-2016-rekvijem-za-trebez-i-ostali-rekvijem/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-22-rujna-2016-ledina-predstavljena-u-zlataru/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-13-sijecnja-2016-piljenice-se-sjecaju-slavnoga-karikaturista-branimira-petrovica/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-20-ozujka-2017-o-mojoj-veronici-za-tv-laudato/

Umjesto kave 27. siječnja 2017.: Pozdrav Joji Ricovu

Svaka priča o njemu započinje s time kako nije bilo vlasti koja ga nije zatvarala. Svaka si je našla razloga da se zbog nečega obračuna s profesorom slavistike, pjesnikom prevoditeljem, književnim i likovnim kritičarom, esejistom publicistom i dramskim piscem, kako ga opisuje Wikipedija. Kao partizan završio je u nacističkom logoru, a zbog kontrarevolucionanih stihova na Golom, otoku Grguru preciznije. Od toga meni je još  zanimljivija bila životna ljubavna priča vršnjaka moje mame, kavalira koji uvijek skida kapu, uz naklon.

Joja Ricov govori svoje stihove uz šum Pakre kraj vodenice u Piljenicama 9. travnja 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Upoznala sam ga zahvaljujući zajedničkom prijatelju Đuri Vidmaroviću na pjesničkom susretu Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama. Govorio je napamet tekstove uz rijeku Pakru, nadglasavajući se s jednim od mlinova, on na govoru svojih Kali, ja na svojem jokešinskom kajkavskom, kekavici. Nastavio se Miljenku Brezaku da ga snimi pred raskošnom magnolijom u cvatu. Bilo je to prošloga proljeća, u travnju. Kako smo obično zaduženi za prijevoz starijih kolega, nerijetko zaglibimo negdje u njihovim sjećanjima. Baš novinarski uvijek imam još pitanja i potpitanja. On je mene pitao o braći Brkan, zadarskim čudesnim fotografima-umjetnicima, koji mi, nažalost, uvijek dodajem, nisu ništ. Posvjedočio mi je, recimo, kako je njihov otac odbio Paveliću biti endehazijski ministar i kako je zbog toga iste noći morao nestati. Da ga ne proguta noć. Uživala sam u raspravi kako da objavi – nije, dakako, uspio! – zamišljen kao dvotomni, prijevod antologije talijanske poezije i, s ponosom što se ne da dekoncentrirati, u njegovim diskusijama u Društvu hrvatskih književnika koje su od starinskoga uznositog govora obično postajale Poezijom Samom. Nikad nisi siguran govori li pjesmu iz mladosti ili ju je skrojio upravo sad, stojeći svima nasuprot.

Joja Ricov.

Samo je tijelom bio sitan. Rodio se 24. ožujka 1929. u Kali (čudesne li, pravopisu nasuprotne, poput njega samosvojne, tvrdoglave deklinacije) na otoku Ugljanu, gdje se danas opraštamo s njime.

Pjesnik i magnolija / Fotografija Miljenko Brezak

MARABUNTA

Mladić korača ulicom nijem kao stabla. S mržnjom
moga brata, s o
čajem moje majke, s gnjevom
mojih o
čeva. Prestat će i moja povijest i bit će kao da nikada
nisam bio ja , štene ulice. Moj dan, psalam nedosti
žni
korablja plamena.,
mra
čno je od vitanja i svjetlost se više ne
javlja. Šine, vla
žna zemlja i krv
preko usana, mladi
ći ušutkani u drvorede, jablani preko njiva.
Vidim crninu kako se spušta na predgra
đa
plamsa zapjenjeno more
bezdan u koji tonu dogorjeli naši sni
i uzdasi i naricanja
djevojke ugašene u ljubavi s njihovom
ljepotom koja se nastavlja u vodoskoke i kad sunce
ri
če i kad zemlja
urli
če urlik preko svemira
pišem
ždrijelo crvenoga
boga epohu gazdinstva la
ži
i orgije i kastu
o crni blagdane nijeme spepeljele zemlje
mauzoljeu krilati
obmana obmana obmana svijet koji
živim
jastreb izbezumljeni izme
đu mjeseca i provalije
pauci u
žasa grizu obzorje

marabunta i smrtonosne gusjenice
o jablani
o vodoskoci oči moje zgusnute u narikače
u pragovima stoji i zavija moja
smrt prije sunca.

Hrvatska , 23. – 25. listopada 1956.

20160125
linkovi

https://hr.wikipedia.org/wiki/Joja_Ricov

http://dhk.hr/clanovi-drustva/detaljnije/joja-ricov

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

Novine u kojima sam radila – pradavno, još u 20. stoljeću! – čitala sam straga: Vjesnik od Reisingerova Pere, a Večernji od Voljevičina Grge. Od karikatura u onima jedva još živim novinama preživjeli su, koliko se mogu sjetiti, Puntarićev Felix u Večernjaku svaki dan i povremeno u Slobodnoj Dalmaciji Marušić. Karikatura je, čini mi se katkad iščezla, a karikaturom je postalo sve ostalo.

karikatura_05bezrijecigolubmeta
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Prisjetila sam se toga pripremajući tekst, koji nikako da završim, o izložbi karikatura svoga Miljenka Brezaka u Piljenicama, rodnome selu našega prijatelja književnika, književnog kritičara, povjesničara i veleposlanika Đure Vidmarovića, na Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo, što ih, prema njegovoj ideji, organizira Ogranak Matice hrvatske u Lipovljanima poduprt susjednim ograncima iz Kutine i piljeničkom Udrugom žena Mlinarice.

karikatura_06bezrijecinafta
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Branimir Petrović rođen u Piljenicama

Uz pjesnike, slikare, pjevačke zborove, folklorne skupine u travnju 2016. godine imali su Susreti i posebnu, neobičnu, potezom olovke, tuša ili flomastera duhovitu crtu – karikaturu. Dragutin Pasarić u katalogu za nju napisao je:

Razlog? U Piljenicama je rođen karikaturist Branimir Petrović (Piljenice, 2. XI. 1888. – Commugny, Švicarska, 21. VI. 1957.). Školu primijenjene umjetnosti završio je u Zagrebu. Kao student objavljivao je karikaturu u Koprivama i Suvremeniku. Od 1911. živio je u Parizu, potom u Ženevi, gdje je za dnevne listove crtao karikature istaknutih osoba iz svijeta glazbe i politike. Od tog autora, poznatoga na domaćoj i međunarodnoj sceni karikature, ponikla je i ona za hrvatsku književnost glasovita s likom hrvatskoga pjesnika Antuna Gustava Matoša.

MB, Pasarić i Mitar 600
“Četvrti susreti Rijeka, šuma, nebo” u Piljenicama 9. travnja 2016.: Miljenko Brezak, Dragutin Pasarić i Mladen Mitar o karikaturi / Fotografija Božica Brkan

Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo

2107. je 60. obljetnica smrti velikoga karikaturista

Godine 2017. šezdeseta je obljetnica smrti Branimira Petrovića. Povod je to da u Piljenicama ozbiljno razmišljaju da s Društvom hrvatskih karikaturista nekako odaju spomen svome slavnome sumještaninu. Godine 2016. naoko slučajno već su učinili i prve skromne, ali ipak konkretne korake. Nakon što su prijašnjih godina o Branimiru Petroviću održana predavanja i pošto je o njemu pisano u mjesnoj literaturi, prvi put Susret je obogatila i omanja izložba karikatura Miljenka Brezaka, koji s Piljenicama prijateljuje ponajprije fotoaparatom i kamerom. Dragutin Pasarić pripovijeda:

karikature_02BB&HHitrec&IrenaL1977
Miljenko Brezak: Karikaturna bilješka iz 1977. (?) – Božica Brkan, Hrvoje Hitrec i Irena Lukšić

“Slučajno, u prijateljskom razgovoru o karikaturi i mogućem susretu karikaturista u Petrovićevu rodnom selu, otkrio mi se da se i sam ne samo bavio, već i na novinskim stranicama javnosti predstavljao karikaturom. I tako iz sačuvane arhive, a što je osobito zanimljivo među starim karikaturama su i one vezane uz danas poznate hrvatske književnike Hrvoja Hitreca, Irenu Lukšić i Božicu Brkan, glumca Martina Sagnera u liku Dudeka (neka sličanost s Petrovićem, dakako za lokalne prilike), a tu je i svježa karikatura Đure Vidmatovića… Sve, nadamo se, možda uvod za neka buduća okupljanja hrvatskih karikaturista uz ime slavnoga Branimira Petrovića.”

katikatura_07DudekIzStudija1979
Dudek na karikaturi Miljenka Brezaka, objavljenoj na natječaju za TV karikaturu godine u tjedniku “Studio”, broj 780 od 17.3. do 23.3.1979., str. 77.

Povjesničar umjetnosti i slikar Mladen Mitar majstorski o karikaturi

Tako je ponajprije idejom i marom moslavačkoga Spiritusa movensa, povjesničara i novinara, kroničara i uopće sveznadara o tome kraju Dragutina Pasarića, prvi put u mjesnome domu kulture u rodnome mjestu karikaturista Petrovića predstavljena i jedna izložba karikatura. O malenoj, nepretencioznoj izložbi kao poticaju za budućnost, generacijama koje će u malome mjestancu Piljenice možda tek inicirati događaj u spomen na velikoga Branimira Petrovića govorio je profesor povijesti umjetnosti i slikar Mladen Mitar, voditelj Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina:

Karikaturni diptih Miljenko Brezaka: BB i MB, 4. lipnja 1978. u KRANJU
Karikaturni diptih Miljenka Brezaka: BB i MB, 4. lipnja 1978. u Kranju

«Izložba je postavljena vrlo skromno, ali to ne umanjuje njezinu vrijednost. Ovdje je riječ o jednom zanesenjaku, koji je po zanimanju diplomirani ekonomist koji kao student sedamdesetih godina, uz fotografiju, kreće i u karikaturu. Vjerojatno je imao dobrog profesora umjetnosti – dakako, akademskog slikara Ivu Radoševića, op.a. – pa je ponio taj zanos i to divljenje.

Karikatura je jedna od najzahtjevnijih formi zato što je mala, minijaturna, u smislu likovnih poruka. Ne može se tu govoriti o nekoj likovnosti kao umjetničkom djelu, ali je vrlo peckava i opasna. Zbog te karikature mnogi su znali zaglaviti u zatvorima. Jedan Honore Daumier bježao je u Švicarsku, jedan Annibale Carracci, veliki talijanski slikar bavio se također karikaturom. Uostalom i sam pojam karikatura potječe od talijanske riječi caricare, što znači naslagati, natovariti, pretjerati.

Često ljudi misle da je karikatura iskrivljavanje nečijeg lica ili da je njezino izazvati smijeh. Karikatira je puno više od toga! Karikatura može biti u jednom nizu s jednom izvrsnom porukom, konceptualna, može biti portretna, može biti socijalna, ekološka, dakle različite tematike. (…) Te karikature često su popraćene tekstom, koji se također vrlo vješto uklapa u ono što je kadar. Najsnažnije su one karikature koje govore vizualnim porukama, dakle bez riječi. Minimalno, kako mi znamo povjesničari umjetnosti kazati, manje je više.

Miljenko Brezak: Karikaturni portret Đure Vidarovića (2016.)
Miljenko Brezak: karikaturni portret Đure Vidmarovića (2016.)

Miljenko je uspio u nekoliko momenata to pokazati. Đuru Vidmarovića prikazao je jednom obrisnom stiliziranom linijom u nekoliko poteza. U nekoliko crtica. To je minimalistički izraz obrisnom linijom bez puno pripovijedanja, naracije, ali ovdje je sve u karakteru i portretirani je vrlo prepoznatljiv.

Ali nije u karikaturi cilj samo prepoznatljivost. Ona bi morala govoriti nešto više od prepoznatljivosti! Što se događa u biti, najednostavnije je objasniti djeci ili ako netko želi vježbati što je karikatura, najjednostavniji recept je naglasiti disproporcije koje vidimo u onoga tko pozira. Znači ako ima veliki nos, naslikamo još veći; ako ima bradu spuštenu, uvučenu, još ju više uvucimo. Znači: iskarikirajmo.

Caricare, talijanska riječ znači naslagati, nadomjestiti, dakle još hipostazirati te dimenzije koje nisu pravilne na ljudskom liku. Veliki majstor Leonardo Da Vinci, možemo se vratiti u renesansu, bio je izvrstan karikaturist. Radio je likove po placu, kada bi sreo zanimljive ljude, portretirao bi ih, ali je nakon toga morao imati dobru kondiciju, jer je morao bježati pred njima.»

Caricare nepromijenjeno od Da Vincija do danas

Mladen Mitar ispripovijedio je kako se od renesanse do našega vremena u nekoliko stotina godina malo toga promijenilo. Naveo je vlastito iskustvo. Petnaest je godina radio je u kutinskoj gimnaziji. Radeći dosadna izvješća o izostancima učenika, koliko opravdanih a koliko neopravdanih, uzimao bi olovku i crtao karikature kolega. Ima, otkrio je, još desetak-petnaestak tih karikatura. «Ne umišljam da sam Leonardo», dodao je potom profesor Mitar ne mogavši se načuditi što je i on, poput slavnoga umjetnika, morao trčati i ispričavati se duboko uvrijeđenim kolegama profesorima: «Oprostite, ma nije mi bila namjera da vas ja uvrijedim, ja sam želio samo neke osobine istaknuti.» A to je, tumači, bilo dvadeseto stoljeće.

Miljenko Brezak: Karikaturni autoportret za Facebook iz 2013.
Miljenko Brezak: karikaturni autoportret za Facebook iz 2013.

Karikatura se baš olako ne prihvaća, posebno socijalna i politička, ona koja je peckava, tumači dalje Mladen Mitar. Kažu: u malim bocama leži špirit. Tako i u maloj likovnoj formi leži snaga. Na primjer, tumači, Miljenko Brezak radi svoju autokarikaturu. Tu je došlo do jedne ekspresije, do gomilanja crtovlja i najneposrednije reakcije, tu je upravo pokazao najveću sposobnost, kad se nađe šuma linija to mi nazivamo seizmografijom srca. Strukture najbolje denunciraju stanje duše. Kod Đure je vrlo zahtjevno, ovo je bilo daleko teže riješiti kod Đure nego ovo kod samoga tebe. Zašto? Zato što je to minimalizam. Kao u poeziji. Kao u romanu. Bilo čemu. Minimalno, a poslije će maksimalno. To je jedna fraza naša povijesno-kritičarska, ali zaista je to zahtjevno i ja ti se divim, rekao je Miljenku Brezaku, koji je potom ispričao kako mu je prije tri godine nedostajala fotka za fejs, pa je črčkao i eto autokarikature, a kod Đure je tu malo kravate, čošak revera, cvikeri i usta.

Magistar ekonomije s fotoaparatom, olovkom i kistom

Obrazovanjem magistar ekonomije, Miljenko Brezak rođen 1950. u Širincu u Moslavini, odrastao je uz Plavi vjesnik. U osnovnoj školi i gimnaziji u Križu osobito zanimanje pokazuje prema glazbi (učitelj Dragutin Popović), likovnom iskazu (profesor povijesti umjetnosti akademski slikar Ivo Radošević) i fotografiji (Fotoklub u osnovnoj školi nastavnika matematike Stjepana Miščančuka). Tijekom studija vodi Fotoklub Ekonomija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Uz fotografiju i fotokarikaturu kratko vrijeme crta karikature bez riječi.

MB i karikature 600
Miljenko Brezak uza svoje karikaturne uratke u Piljenicama/ Fotografija Božica Brkan

U novije se vrijeme, kaže, ne odvaja od malog digitalca, a iz analognog doba fotografije nastoji kvalitetnije presložiti kutije crno-bijelih i kolor negativa. Ideja o povratku, oživljavanju karikature u Moslavini ponukala ga je da u arhivskim kutijama potraži i gotovo četrdesetak godina neotvarana dva-tri fascikla skica, karikatura i časopisa, u kojima su neki od njegovih karikaturnih pokušaja i objavljeni (tjednik Studio, tvornički list DIP-a Novoselec, humoristički tjednik Čvorak…).

karikatura_08crnaovca1979
Crna ovca, karikatura Miljenka Brezaka za natječaj časopisa “Studio”, broj 772. od 20.1. do 26.1. 1979, str. 81.

Crne ovce ovoga svijeta ne gledaju TV i ne snimaju selfie

Kako je istakao profesor Mitar, Miljenko Brezak je neke stvari anticipirao od 1979. , ovo je sada 2016., navodeći karikaturu koja obrađuje televiziju, odnos čovjeka i medija. To je za mene jedna koncepcija, tumači Mitar, ovo ako možeš pokazati, ovo je izvrsna karikatura bez puno riječi, samo ovo, ni ja ne gledam TV. Pogledajte ovo crtovlje koje asocira na one prugice, pogledajte ovce, taj socijalni moment nekoga tko se razlikuje od svih drugih. Znači ne uvažavamo ga i on postaje crna ovca. Sebe gledam u obitelji kao crnu ovcu, moji svi gledaju fimove, serije, a ja se spakujem u podrum za štafelaj. To je velika razlika. Ja sam se često našao u ulozi ove crne ovce.

Gosti Susreta imali su priliku u Galeriji Muzeja Moslavine obići 4. Likovni trienale Moslavine te vidjeti ondje radove Predraga Lešića o selfiejima, uočiti kako može biti britka kritika i slikara i karikaturista. Kritika koja može izazvati smijeh, ali malo kiselog smijeha ima u svemu tome.

Tele logoraš 600
Miljenko Brezak: fotokarikatura, objavljena u humorističkom mjesečniku “Čvorak” broj 5 od 1.1.1977., str. 9.

Najveći gaf – preduga pauza u stvaranju

Miljenko Brezak se, prema riječima Mladena Mitra, duhovito koristi i fotografijom, u fotokarikaturi intervenira na fotografiji da bi dobio željeni efekat, odnosno proizveo određenu poruku. Fotografija jednoga teleta postaje fotografija robijaša. To je kontekstualizirano, treba malo pročitati tekst, pa ćete, dodaje, onda doći do spoznaje. Mladen Mitar zaključuje:

Karikaturni komentar Miljenka Brezaka, objavljen u rubrici "tušem" u tvorničkom listu DIP NOVOSELEC, broj 5 za lipanj 1979., str. 8
Karikaturni komentar Miljenka Brezaka, objavljen u rubrici “Tušem” u tvorničkom listu DIP NOVOSELEC, broj 5 za lipanj 1979., str. 8.

Služi se i otiskivanjem novčića, raznim trikovima tih likovnosti, njegov Don Quijote nosi ogromnu olovku, napada neke imaginarne svjetove, bori se, olovka je uvijek jedno od najefikasnijih sredstava, najubojitijih sredstava, oružja koje može bolje rezati nego mač.

Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Smatram da ovaj naš karikaturist napravio veliki gaf, jednu grešku – jednu veliku pauzu. A ja bih ga nagovorio da nastavi tamo gdje je stao sedamdesetih godina.»

M. Brezak: «Ako kome zatreba karikatura, samo recite…»

Miljenko Brezak na to je uzvratio kako mu je izvlačenje na danje svjetlo karikatura nastalih prije 40 godina i pogotovo riječi stručnjaka koje ih prate vrlo pretenciozni. Ali, priznaje, i vrlo ugodni. «Nemam nikakve ambicije s karikaturom», dodao je, «samo smo prekapali neke kutije velike naše obiteljske arhive. Lijepo je čuti da nije promašeno ono što si davno radio.» Obrazlaže kako je za nastanak većine izloženih karikatura povod bio neposredan. «Časopis Studio raspisao je natječaj za Karikaturu godine, ja sam nacrtao Dudeka, ovce… Što sam nacrtao, to sam i poslao i sve je objavljeno. Te je godine pobijedio odličan Mojmir Mihatov.» Zaključio je:«Poslije bih tu i tamo ponešto naslikao, pa i karikaturu. Pa i krajem sedamdesetih u vojsci, kad sam radi spominjanja drila na jednoj karikaturi izloženoj na panou dospio na raport, gdje su me uvjeravali kako toga u JNA nema. Ne znam hoću li napraviti još koju karikaturu. Ali ima jedna pjesma, napisala ju je naravno moja Božica Brkan, koja kaže: če me bu baš ko i iskal, ja bum i nemu pesmu napisala mam. Da je parafraziram – sad sam ja postao malo prepotentan – ako kome od vas zatreba karikatura, samo racite, ja ću ju probati nacrtati.»

20160409 – 20170109 – 201701011