Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika, u broju 7-8/2023., str. 170. – 173., u cjelini Kritika objavljuje kritiku romana Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022. Božice Brkan. Zahvaljujem Ladi Žigo Španić na sjajno napisanom tekstu te urednicima Tinu Lemcu i Liviji Reškovac na uvrštenju.
Prenosimo iz Republike:
Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2023.
Životna melankolija i novinarski egzibicionizam
Većina čitatelja voli čitati „dinamične“ romane u koje se uselio stvaran život, a malo njih voli sofisticirane tekstove, odnosno literarnu konstrukciju koja se zavlači u sebe, bez izravnih veza s ljudima i svakodnevicom. Takve knjige kao da više pripadaju piscu negoli čitatelju. A kada pisac ima i književno i novinarsko iskustvo, obično nastaje pravi desert – životna drama (koja se može dogoditi svima), napisana na zanimljiv način, a usto i raslojena i produbljena, kako bi se i ronilo, ne samo plivalo na površini života i proze. Među takvim piscima svakako je i nagrađivana pjesnikinja i prozaistica Božica Brkan koja uvijek piše živo i raznovrsno, pa radilo se o književnim, kulinarskim ili novinarskim tekstovima. Piše na štokavici i moslavačkoj kajkavici, a i na štokavici pokazuje široku stilsku lepezu, od književnoga govora do različitih slengova.
U novome romanu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (Acumen, 2003.) glavna je junakinja Dora, zagrebačka radijska novinarka koja trčkara i izvještava o rasulu grada u vrijeme potresa i korone, a istodobno pokušava u glavi posložiti krhotine privatnoga života koji je također doživio potres. Stalno juri, a čini joj se da tapka na mjestu i da se vrti u krugu besmislenoga novinarskog senzacionalizma koji joj diktira Gazdarica radija, a i u opakom krugu vlastite egzistencije za koju ne zna je li njezina ili sudbinska. Život ju guta, povlači je u svoje ponore, a ona mora izvještavati i intervjuirati na sve strane o vidljivom rasapu grada, pa je njezin najveći san mir u histeričnome nemiru. Stalno je u radijskome eteru, u braku je s mužem koji je vara, u nejasnoj je vezi sa sumnjivim prijateljem-tajkunom, tu su još dijete, majka, teta i drugi likovi iz njezina života koji je nedefinirano introvertan, a i medijski prekomjerno ekstrovertan.
Novinarska manija
Njezin je život privremeno neuporabljiv, kako piše na mnogim urušenim zgradama, no ona ipak mora ići ukorak s kazaljkama nemilosrdna vremena, s terorom društvenih mreža, s lajkovima, šeranjem, pijarovskim i marketinškim vratolomijama, mora stalno biti na standby-u, jer novinarstvo nije više struka, nego nemilosrdni karijerizam do ekskluzive koja graniči s egzibicionizmom. Javlja se iz svih četvrti, mora povezati arhitekturu, operu, književnost, sadašnjost i spomeničku baštinu, odglumiti homo universalesa, ne zbog renesansnog gesla, nego zbog neoliberalnog tržišta i štednje na plaćama. Mora saznati kako se osjećaju celebrity face, moliti slušatelje da se javljaju iz svojih četvrti, namnožiti što više ljudskih priča zbog tobožnje globalne empatije, odnosno mora servirati što više special emisija, city light oglasa i ostalih mega-informacija. Tu su sponzori, kunsthistoričari, inspektori, načelnici, zastupnici i sve ostale čete u žurnalističkoj armiji koja prodire na oštećeni zagrebački teritorij. Dora je odraz svih pošasti ovoga vremena – digitaliziranoga života koji je postao hrpa aplikacija, novinarstva koje se odavno degradiralo i utopilo u moru trivijalija i tabloida, reklama koje guraju proizvod bez obzira na kvalitetu. S jedne strane, ljudski životi tonu u melankoliju, a s druge strane novinarska manija i konzumerski harač pretvaraju svijet u filmski set za provincijalnu „holivudsku“ produkciju. Dora među tim krajnostima jedva vibrira, obuzeta, opsjednuta, a istodobno i prazna, beznadna.
Božica Brkan, dobitnica mnogih književnih i novinarskih nagrada, predavačica komunikologije i autorica internetskih magazina, radni je staž provela u novinarstvu (Večernji, Vjesnik) kao urednica, novinarka i kolumnistica, a tu je branšu uplela i u svoj prozni opus. Priča o našem novinarstvu rasprostrta je u knjizi Privremeno neuporabljivo te u knjigama Lift (Azur Journal, 1993.) i Rez (V.B.Z., 2012.). Premda su ta tri romana različita po fabulama, likovima i vremenu i mjestu radnje, ono što ih povezuje jest živa novinarska tema, pa se kronološki može pratiti i raspad naše žurnalistike, nekada profesionalne, a danas toliko labilne da više ne postoje niti rubrike, nego univerzalni koš za life style, scenu, showbiz i druge sinonime čitava svijeta.
Kako je bilo nekada…
U romanu Lift junakinja (također imenom Dora) zaljubljuje se u Maca, bivšeg partijca, potom podobnoga Hrvata, a iza privatne priče razvija se novinarska scena koja početkom devedesetih još uvijek njeguje stručnost i pismenost, što će uskoro nestati privatizacijom, odnosno profiterskom „logikom kapitala“. Već u sljedećem romanu Rez dočarat će se novinarska „tvornička traka“ na kojoj se banaliziraju tekstovi za „opću“ publiku, kao da čitanje novine nije više ozbiljan posao, nego zabava, slikovnica, odmak od pravoga posla. Većina radnje u romanu Lift događa se u novinarskoj redakciji, odnosno radionici u kojoj se kreira i brusi tekst, sadržajno i jezično – tekst je još uvijek zaštićena kreacija, nema još kompjuterizacije koja sve uratke okuplja na jednome mjestu, pa se i tuđi tekst može kratiti ili nadopisivati. Početkom devedesetih novina se još lista po rubrikama, crne kronike su pri kraju, nitko se ne rasipa tragedijama kao atrakcijama, postoji još uvijek empatija, dobro i zlo ne izjednačuju se pod istim nazivnikom. Novinari se dijele na stručnjake za ova i ona pitanja, čitatelji imaju povjerenja u informacije, a glazbenici, glumci i redatelji u nesanici čekaju jutarnje izdanje da pročitaju tekst uglednoga kritičara. Postoje još uvijek profesionalni novinari i novinski pisci (autori vijesti i kolumnisti, reporteri), svaki tekst se piše, ne kuca se bezumno kao danas, senzacije se ne proizvode na prvu loptu, a trač se još uvijek smatra nižom vrstom, nedostojnom ozbiljnoga novinarstva. Informacije se sakupljaju na terenu (istraživačko novinarstvo), a ne na internetu („prepisivačko“ novinarstvo). Na kraju novine stoji karikatura kao predah od svega, humor je na cijeni kao kritički odmak od politike, a danas nemamo više ni humorističkoga lista.
Korporacijski tornado
U romanu Rez Brkan nam servira tobože kriminalističku, a zapravo socijalno-psihološku priču o profesionalnom i etičkom propadanju žurnalizma koji će kasnije zaglibiti u sve ono što Dora proživljava u romanu Privremeno neuporabljivo. Ubijen je branitelj i reporter novine, a iza sve stoji krim-scena koja mu se osvetila zbog snimki ratnih zločina. Priča se pripovijeda iz ugla mnogih likova, od prijatelja do sumnjivih „art“ direktora, različitim jezicima (tu je autoričino carstvo „fukcionalnih“ govora). Novinarstvo je biznis (na neki način povezan s kriminalom), ekskluziva je glavna riječ struke, društvene mreže histeriziraju, podcastovi se gomilaju, novinar je zapisničar ružnih strana svijeta od 0 do 24, suosjećanje je loša strana novinarstva, a nemilosrdni juriš do bombastične afere najveći je heroizam zaposlenika. Taj korporacijski gigant gazi sve pred sobom, bitne su grozomorne teme, a stilizacija tekstova je najmanje važna, pa su poželjni novinari-tipkači, odnosno daktilografi koji bez emocija prenose ono što im je naloženo „odozgo“. Nekada su novinari bili žrtve ideologije, danas su žrtve menadžera i pijarova koji promoviraju, guraju, forsiraju sve ono što donosi novac, bez obzira na moralnu cijenu. Nekada su ljudi tračerske novine poput Asa kupovali krišom, da ih netko ne bi „krivo shvatio“. Danas su takve tiskovine postale legitimno dnevno novinarstvo, osobito na portalima, gdje odmah ispod vijesti o stravičnom ratu u Gazi ili Ukrajini stoje hvalospjevi o folk zvijezdama ili tekst o najskupljim domaćim razvodima. Privatni život danas je važniji od javnoga, lektura, odnosno pismenost zadnja je rupa na svirali, a ime i prezime novinara stoji i iznad prizemnih nekoliko rečenica koje se guraju pod „autorstvo“. Rijetke su novine koje još drže „do sebe“. Tekstovi su sve više nalik na kupusarije, a sve manje na osmišljene cjeline. Naslovi često nemaju veze s tekstom – oni, paradoksalno, privlače pažnju kako bi odvukli pažnju od srži teksta.
Roman Privremeno neuporabljivo dočarava Dorin život kao niz fragmenata, a dijelom prikazuje i život u današnjoj globalnoj civilizaciji koja čitava nalikuje na niz datoteka, tražilica, programskih smjernica i drugih mobilnih alata, kako na ekranu, tako i u svijesti ljudi. Sve više koristimo kratke rečenice u dopisivanju, a imamo sve manje strpljenja za opširan suvisao tekst, kao i za oblikovanje vlastita života u smislenu cjelinu. Jesmo li postali odraz društvenih mreža, odnosno jesmo li postali žrtve u velikoj mreži koju je na nas bacio Tehnopolis? Krećemo li se po svojoj volji ili se u toj mreži koprcamo, jer smo opet ulovljeni po tuđim željama i direktivama? Roman Privremeno neuporavljivo izaziva nam niz pitanja – on kao da je poticaj za raspravu o tome gdje je nestao čovjek, gdje je nestalo novinarstvo, gdje se to razlomio svijet na tisuće jurećih staza. U velegradu postajemo sve skučeniji, on nam ne širi vidike, nego nas mrvi u okviru straha, u koji nas sabija. Čovjek metropole više nije flâneur koji ima vremena doživljavati isječke grada i obogaćivati ih svojim asocijativnim nizovima na lirski način. Velegrađanin je postao trkač za egzistencijalnim ciljem koji preskače sve dionice na svom putu kako mu ne bi pobjeglo vrijeme. Dokolica, nekada izvor kreativnosti, gotovo je dokinuta, a ako i postoji, u njoj žive uglavnom „gubitnici“ koji ne žive ukorak s ovim vremenom, koji nisu in nego out. Eto, svaki ljudski status dobiva engleski prefiks. Život staje u nekoliko slova.
Globalna mreža
Jesmo li svi danas u svojoj svakodnevici privremeno neuporabljivi, možemo se zapitati, jer je egzistencija odavna zgazila esenciju. Može li ta privremena neuporabljivost izazvati i trajnu? Može, uzmemo li u obzir da je depresija danas postala jedna od vodećih bolesti, upravo zato što se čovjeku nameće odgovornost za vlastitu sreću (što ju propovijedaju life coachevi, trgovci i ini širitelji unosna uspjeha), a ne može tu sreću dostići. Nijanse vide rijetki, krajnosti su vrišteći putokazi – ili si winner ili si loser. No, još uvijek postoji mali postotak stanovništva koji vjeruje da se misli i tekstovi mogu i dalje prenositi na sporiji način, jer taj put nešto ostavlja za sobom, dok brzina dokida i samu sebe.
Stoga, ne dajmo se u grotlo besmislenih natuknica niti polovičnih vijesti, nego očuvajmo, barem u mislima, vlastiti dan. To bi mogla biti jedan od poenti ovoga romana čitamo li ga dubokim psihološkim „okom“. Razmrvljenost, fragmetarnost, bezumna brzina, od aritmične ljudske psihe do pompoznoga novinarstva, može stvoriti zanimljivu konstrukciju romana, no ne i poželjnu konstrukciju stvarnoga života, premda smo svi njezin dio. Ovo je i egzistencijani i društveni, a i pravi novinarski roman koji pokazuje sav jad i svu bijedu današnjega novinarstva što je umrlo u našem divljem kapitalizmu (možemo na prste izbrojati svijetle strane). Možda bi trebalo stare primjerke novina sahraniti na Mirogoju, onako kako su karikaturisti za ideoloških nevremena sahranili karikaturu. Zbogom, novine, pišite nam opet!
Lada Žigo Španić
