‘Novinarska trilogija’ ima društveni značaj, istaknuo
je Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, na
predstavljanju trilogije koju čine tri romana Božice Brkan – ‘Lift’,
‘Rez’ i ‘Privremeno neuporabljivo’.
Nakon što je srušen Vjesnikov neboder, romani ostaju svjedočanstvo o
novinarskom profesionalizmu i nekadašnjim odnosima u redakcijama kakvi
danas više ne postoje, napomenuo je Zovko na predstavljanju knjige u
Novinarskom domu u Zagrebu. Božica Brkan književnica je, novinarka,
urednica, blogerica i kolumnistica, autorica slavne ‘Enciklopedije
špeceraja’, jedine kolumne koja je započela u Vjesniku, a nastavila se u
Večernjem listu i na internetu. ‘Novinarska trilogija’ obuhvaća romane
objavljene tijekom protekla tri desetljeća, kojima je zajednička tema
novinarstvo.
Lada Žigo Španić, također književnica i nekadašnja novinarka, opisala
je ‘Novinarsku trilogiju’ kao dobru književnost o našem iskvarenom
novinarstvu, napisanu istodobno novinarski i književnički, psihološki i
panoramski, fiktivno i autentično, pripovjedno i ugođajno. Kako je
istaknula, Božica Brkan izdržala je do (prijevremene) mirovine za
novinarskim deskom, u izvana neurotičnom, a iznutra bešćutnom ozračju.
Nakon toga, odmorena i preobražena, posvetila se pisanju brojnih knjiga
koje dobivaju sve veću medijsku pozornost. U sva tri romana glavna
junakinja zove se Dora, čime je autorica, možda i nesvjesno, povezala
djela još tijekom njihova nastajanja.
Denis Derk pozdravio je ideju da se romani o novinarstvu ponovno
objave kao trilogija te primijetio da je Božica Brkan napisala
svojevrsnu literarnu kronologiju propasti novinarstva u Hrvatskoj.
Božica Brkan osebujna je pojava u hrvatskom književnom životu koja se ne
uklapa u okvire književnog establišmenta, rekao je Derk, podsjetivši i
na druge ugledne pisce-novinare iz Večernjeg lista, u kojem je autorica
provela velik dio radnog vijeka. Među njima su, osim Božice Brkan,
Renato Baretić, Branka Primorac, Damir Karakaš, Goran Gerovac, Dražen
Ilinčić, Korana Serdarević, Lada Žigo Španić, Želimir Ciglar, Stipe Čuić
i Zvonimir Milčec.
Na predstavljanje ‘Novinarske trilogije’ Božica Brkan donijela je
prva izdanja svojih romana. U novom izdanju sva tri romana popraćena su
medijskim prilozima koji su pratili njihova prva izdanja, kao i QR
kodovima s poveznicama na radijske emisije i intervjue. To je bio
poseban izazov za dizajnera Jenija Vukelića.
Roman ‘Lift’, s podnaslovom ‘Politička melodrama’, objavljen je 1993.
godine, a bavi se demokratskim promjenama i pomicanjem pozicija
redakcijskih šefova. Radnja se odvija u liftu Vjesnikova nebodera, koji
je nedavno srušen. O romanu su pisali Igor Mandić, Ana Lendvaj i Mirjana
Dugandžija, a njegovo prvo izdanje uredio je Veljko Krulčić, također
prisutan na predstavljanju trilogije.
‘Rez – Leica roman u 36 slika’, objavljen 2012. godine, započinje
ubojstvom, a govori o ratnom novinarstvu i svjedočenju ratnim zločinima.
Roman je bio u najužoj konkurenciji za Nagradu VBZ-a, a prvo izdanje
uredio je Marko Pogačar.
Roman ‘Privremeno neuporabljivo’, objavljen 2022. godine, opisuje
događaje neposredno prije i nakon zagrebačkog potresa 2020. godine.
Glavna junakinja Dora novinarka je koja do iznemoglosti radi za gradski
portal čija je vlasnica vrlo zahtjevna. Prvo izdanje uredio je Miljenko
Brezak, koji s Božicom Brkan vodi izdavačku kuću Acumen i kao izdavač
potpisuje ‘Novinarsku trilogiju’. Sva tri romana imaju snažne ženske
likove, što je jedno od obilježja proze Božice Brkan.
‘Novinarsku trilogiju’ pozdravili su kolege književnici i novinari
svih generacija, ispunivši dvoranu Hrvatskog novinarskog društva. Na
jednom mjestu okupila se i rijetko viđena ekipa novinarskih selebritija,
među kojima su bili nekadašnji glavni urednici Milivoj Pašiček i Branko
Tuđen, danas aktivni blogeri i urednici portala, koji pokazuju da
novinarska znatiželja, kondicija i kvaliteta nimalo ne ovise o dobi.
‘Novinarska trilogija’ Božice Brkan premijerno je predstavljena na
Fra Ma Fu festivalu reportaže, novinarstva i stripa, u sklopu kojeg je
predstavljeno i izdanje ‘Strip i stripologija’ Zlatka Posavca. O knjizi
su govorili Veljko Krulčić i Vid Jeraj.
Vrhunac ovogodišnjeg, jednodnevnog festivala bila je tradicionalna
dodjela nagrada za najbolje reportaže u svim medijima. Osmero mladih
nagrađenih reportera zahvalilo je organizatorima i istaknulo koliko im
znači priznanje iskusnijih kolega.
Prošloga je tjedna u srijedu, 16. rujna 2026. Društvo Virovitičana u Zagrebu prvu svoju jesensku tribinu posvetilo rođenome Virovitičaninu Franji Martinu Fuisu i Fra Ma Fu festivalu reportaže i reportera nadahnutu njime. Gost tribine Goran Gazdek, osnivač i direktor festivala, voditelj programa i glavni selektor, a uz njega i Ivana Žada i Sandra PocrnićMlakar, od početka njegovi glavni pomagači da bi se oživjelo sjećanje na njihova gotovo zaboravljenoga sugrađanina i na njegov neobičan život i bogato stvaralaštvo.
Neven Petrović i Goran Gazdek na tribini u Društvu Virovitičana u Zagrebu (Foto Miljenko Brezak)
Franjo Martin Fuis iliti Fra Ma Fu, kako se potpisivao pod novinske
tekstove, jedan je od najpoznatijih hrvatskih reportera tridesetih
godina prošloga stoljeća i pionir moderne fotoreportaže i turističkog
novinarstva. Hrvatsku je obilazio biciklom, prerušavajući se u skitnicu kako bi izbliza upoznao život ljudi s društvenog ruba, fotografirao vlastite reportaže i, uz drugo, pisao scenarije za stripove Andrije Maurovića.
Priča se kako je bio špijun i kako je poginuo bježeći u partizane kad
mu se avion srušio na nepristupačnom dijelu Velebita. Zanimljivo je da
je svake godine festival imao i posebno dizajnirane majice,
a najomiljenija je upravo s avionom koji je doletio iz glave
virovitičkoga dizajnera, autora stripova, ilustratora i umjetnika Davora Shunka.
Zajednička fotografija kao najava Novinarske trilogije, nove knjige Božice Brkan
A Festival reportaže i reportera Fra Ma Fu od 2015. godine okuplja
novinare, književnike, fotografe, strip-autore, filmaše i druge
pripovjedače i to uz zanimljive izložbe, promocije knjiga i filmova,
tribine, predavanja i druge događaje, na svojevrstan način putujući
Hrvatskom od starta u Virovitici preko Fažane, Brijuna i Daruvara do
Đurđevca, a 12. festival će se po svemu sudeći održati u Zagrebu u HND-u sredinom studenoga, oko Fuisova rođendana.
Sandra Pocrnić Mlakar prisjeća se početaka u rodnom gradu (Foto Miljenko Brezak)
Pisala sam također i o više gastrozanimljivosti predstavljenih na festivalu, od prvoga slavonskog pjenušca, slastica koje su kreirali školarci, lokalnoj juhi, torti, novinarskim kuhanjima itd.
Ivan Žada čita Fuisove pjesme, koje je uz prošlogodišnji festival uknjižio Veljko Krulčić (Foto Miljenko Brezak)
Na zagrebačkoj tribini
sam imala potrebu pohvaliti upornost kolega što važan dio novinarstva i kulture
dovode iz metropole u provinciju i što su šireći priču o Fra Ma Fu, reporterima
i reportaži unatrag desetljeća skrenuli pozor na tu važnu, plemenitu rubnu
vrstu između novinarstva i književnosti i na neki način vratili je iz dobrih
starih novinarskih vremena u sadašnjost i naznačili joj mjesto i u medijskoj
budućnosti, neovisno bila socijalna, politička, ekonomska, gastronomska…, ali
primjerena mediju koji je objavljuje. Kada novinarstvo svakodnevno lavira
između fakcije i fikcije, najvažnije je – ne odustati od (provjeravanja)
činjenica.
Publika odabrana, ali vrlo zainteresirana (Foto Božica Brkan)
Festival je uveo nagrade i skretao pozor i na
dobre reportaže i na dobre reportere i to ne samo u tiskanim medijima nego i u
svima drugima koji su se u međuvremenu razvijali i razvili, a s njima, nužno, i
reportaža kao novi sadržaj prilagođen samim medijima od mainstreama
radijskih i televizijskih do internetskih, primjerice na YouTubu i društvenim
mrežama, makar u citatu, kratkićima. Gazdek je to povezao s potrebom da se u
vremenu brzih i površnih informacija ponovno vratimo ljudima, terenu i
autentično ispričanoj priči.
Goran Gazdek s najljepšim dizajnom Fra Ma Fu Festivala (Foto Miljenko Brezak)
Goran Gazdek
novinarsku je karijeru započeo 1980. godine kao novinar Glasa Slavonije, a bio je
i glavni urednik Bjelovarskog lista te radio na Radio Daruvaru, Osnivač je i
glavni urednik portala Virovitica.net. Pokrenuo je i uređivao portale
Pivnica.net i Framafu.com. Danas djeluje kao slobodni novinar. Kao utemeljitelj
i direktor Festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu G. Gazdek je za njegovo
pokretanje bio nominiran i za nagradu Europske federacije turističkih novinara
POVELJA F.E.S.T. Trenutačno je i član Izvršnog odbora Hrvatskoga novinarskog društva, kojem je bio
i potpredsjednik, a predsjednik je Studijskog instituta za novinarstvo, kulturu
i obrazovanje.
Pitanja, pitanja, pitanja…otvorena za istraživnje slavnoga novinara i putopisca (Foto Božica Brkan)
O svim tim i drugim temama razgovarali su Goran Gazdek i voditelj tribine Neven Petrović, predsjednik Društvo Virovitičana u Zagrebu.
Božica Brkan: I književnici trebaju
shvatiti važnost vlastitih fotografija
26 listopada, 2025
Kava na Trgaču, foto Miljenko Brezak
Počelo
je tako što je Miljenko Brezak, prateći fotografski svoju suprugu Božicu Brkan
na predstavljanjima knjiga, fotografirao i njezine sugovornike književnike. Iz
usputnih snimanja razvili su se ciklusi fotografija koje su prvo postali
izložbe, a zatim i fotoantologija ‘Hrvatski književnici’, koju su Brezak i
Brkan objavili u povodu 125. obljetnice Društva hrvatskih književnika.
Naslovnica zajedničke knjige Miljenka Brezaka i Božice Brkan
Fotoantologiju
čine portreti književnika pjesnika, pisaca, mladih i starih, pokojnih i
živućih… Opremljena je izborom odlomaka portretiranih književnika i Božica
Brkan u uvodu podsjeća na povezanost fotografije i teksta.
Božica Brkan i Miljenko Brezak umjetnički su i bračni par – Božica je
književnica, novinarka i nagrađivana urednica (Nagrada Marija Jurić Zagorka za
Večernjakov prilog Vrt 2000. godine), a Miljenko je fotograf portretist,
dugogodišnji član Foto kluba Zagreb, čiji su portreti zapaženi na fotografskim
natječajima.
Miljenko
Brezak portretira književnike ‘stručno, sa srcem i prijateljski’, zapazio je
Siniša Matasović, jedan od portretiranih književnika. Brezakovi portreti
odražavaju respekt, empatiju i razumijevanje, a ispunjavaju veliku prazninu
koja je nastala u javnom prostoru kada su mediji prestali pratiti književnost i
književnike. Treći je član kreativnog tima fotoantologije dizajner Jenio
Vukelić, jedan od vrlo važnih grafičkih urednika zlatne ere novina.
U
povodu objavljivanje fotoantologije ‘Hrvatski književnici’, s Božicom Brkan
razgovaramo o nastanku knjige, suradnji sa suprugom Miljenkom Brezakom i
dizajnerom Jenijem Vukelićem te o izboru književnika obuhvaćenih
fotoantologijom.
U Klovićevim dvorima, 2015., foto Jura Gašparac
‘Hrvatski
književnici / Fotoantologija’ ukoričena je izložba portreta koje je Miljenko
Brezak snimao prateći vas na književnim večerima. Fotografijama su dodani
tekstovi književnika, a jedini podatak koji prati svaku fotografiju, uz citat
književnika, datum je snimanja. Kako ste se i kada odlučili na takvu koncepciju
knjige? Jeste li imali sličan album za uzor ili inspiraciju?
– Zametak knjige ‘Hrvatski književnici / Fotoantologija’, svojevrsne
fotomonografije, pet je izložaba fotografija od Zagreba, Siska, Drenovaca,
Đakova do Budimpešte 2023. i 2024. godine, književnika snimljenih unatrag
petnaestak godina. Počelo je iz potrebe za ilustracijama s različitih
književnih i uopće kulturnih događaja za moje blogove i druge tekstove ili samo
za dokumentaciju. Zaljubljenik u fotografiju i moj životni pratitelj uvijek je
snimio i nešto dodatno, za sebe, a kako očigledno voli svoje motive, ne snima
paparacijevski, fotografije su onda zatrebale i kolegama uz intervjue, pa,
nažalost, katkad i za in memoriam. Pokazalo se da neki književnici nemaju fotku
ni za uz vijest o smrti, eventualno s osobne, ni selfie a kamoli službenu
studijsku, promotivnu.
Dio portretiranih već su povijest: Arsen Dedić, Irena Lukšić, Joža Skok, Robert
Roklicer, Ivan Golub, Tonko Maroević, Ernest Fišer, Luko Paljetak… Osim toga,
fotke su redom neponovljive, snimljene onda i više nikad, ako ljudi još i
postoje, nema njihova okruženja, enterijera, primjerice Stjepan Šešelj u
tijesnoj redakciji ugasloga Hrvatskog slova. Zato uza svaki portret postoji
datum i, na kraju krajeva, posložili smo ih prema kronološkome nastanku – i
svaka ima zanimljivu pozadinsku priču – a umjesto drugoga, potpisali nekim
dobrim književnim ili paraknjiževnim tekstom portretiranoga. Možda postoji, ali
nisam vidjela takvu knjigu, jer, osim što je trostruko autorska – fotografije
Miljenka Brezaka, grafičko oblikovanje Jenija Vukelića i idejom i tekstualno
moja – ona svjedoči o odnosu fotografije i teksta uopće. Vajda zbog mojega
novinarskoga dijela, meni je uvijek bolje i govori više jedno uz drugo. To mi
je stara tema. A fotografije su mi tema i ne jednoga književnog teksta, od
kajkavske pjesme slika do zbirke priča ‘Povećane slike’.
Kako
ste izabrali književnike za fotoantologiju? Koliko je izbor bio slučajan, prema
tome koje ste fotografije snimali, a koliko je namjeran? Kako su književnici
dočekali fotoantologiju? Kakve su prve reakcije nakon objavljivanja knjige?
– U novinarstvu kažu da se šiva od donesenoga materijala, pa smo se rukovodili
od brojnih snimljenih postojećim fotografijama, ponajprije izloženima. Nisam
imala antologijske nakane, ali sam iskoristila povlasticu da uz fotografije
sedamdesetak književnica i književnika mogu odabrati i neke tekstove koje i
inače volim ili mislim da ih i drugi trebaju pročitati. Knjiga je i pametnija i
ljepša i bolja, čak i ambicioznija nego što smo je početno zamislili kao
prošireni katalog, čestitku, a sudeći prema prvim reagiranjima, ponajprije zbog
nesvakidašnje koncepcije, dopada se i kolegama koji su u njoj, a oni koji nisu
pitaju kad će nastavak. Neki procjenjuju što će ova knjiga, jer ma i u
nevelikoj nakladi ipak je knjiga, značiti za 20 ili recimo 100 godina. Sad kažemo
da je autorska, ali je i dokument. Uostalom, u podnaslovu knjige i dodali smo
uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, iako neki nisu ni bili ili
više nisu njegovi članovi. Raste naša radost da smo je objavili. Uostalom, kad
nas je Grad Zagreb podržao, da smo i htjeli, nismo mogli odustati.
Uz babićeva Krležu, 2017.
S
Jenijem Vukelićem surađujete desetljećima i naglašavate kako uvijek radite s
najboljima. Kakve su mu bile upute za dizajn knjige? Jeste li imali predodžbu
kako će knjiga izgledati, osim odluke da će fotografije biti crno-bijele?
– Jenio je moj dugogodišnji suradnik i prijatelj i, osim novinarskih izdanja,
oblikovao je i sve knjige našega obiteljskog Acumena. Svaka je svoja, jer je on
od rijetkih koji čitaju tekst koji oblikuju. Dugo mi je trebalo da shvatim da
dizajneri uglavnom uopće ne čitaju tekst koji tobože oblikuju. Ma kakvu ja
zamisao imala kao spisateljica i urednica, on uvijek napravi bolje.
Inteligentnije! Rekla sam mu samo da nam je to možda zadnja knjiga i samo da se
poigra. I napravio je odličnu knjigu, osobito naslovnicu. Tako da ni ovaj put
nije izostala rasprava o tome koja je od naslovnica naših knjiga najbolja –
‘Oblizeki’, ‘Kajkavska čitanka’, ‘Ledina’, ‘Fotoantologija’…
U Selcima na Braču na manifestaciji Ča-kaj-što 2012. foto Dragutin Dumančić
Književnici
su snimani od 2012. do 2025., a u predgovoru napominjete da ima ideja za nove
antologije hrvatskih književnika, jer se snimanje nastavlja, a ima i ideja o
serijama fotografija književnika. Jesu li književnici i urednici u medijima
danas svjesni važnosti fotografija književnika?
– Tvrde da je današnji svijet vizualan. Tako i u medijima, ali kad fotografija
stvarno, kako se kaže, govori i tisuću riječi, još više nešto kaže i uz jednu
jedinu riječ. Riječ! Problematični su kriteriji za fotografije, jer i
dokumentarne su višekratno obrađene, dorađene, uljepšane. A fotke književnika?
Neki kolege rekoše da imaju oni i boljih fotografija, čak su ih i nudili. Ali
to nije to!
Ako niste na društvenim mrežama, ne selfirate se, uglavnom vas i nema, a za one
koje treba, koji se isplate, piarovci poduzetnijih izdavača se pobrinu.
Zapravo, i književnici trebaju shvatiti važnost i vlastitih fotografija,
odnosno informacija o tome što rade, o čemu svjedoče. I filmiće koje Miljenko
snima za YouTube na nama važnim događajima i s ljudima koje smatramo važnima.
Ne idemo na dopadljivost, lajkabilnost, ali bio i jedan pogled – a ponegdje ih
je i na stotine i tisuće – više je nego što je bilo prisutnih uživo. Osim toga,
ostaju zabilježeni i za vremena kad nekih ljudi ne bude, ali možda se naknadno
probudi zanimanje za njih i njihov rad te teme. Tko će to dokumentirati, ako
nećemo mi? Želimo biti svjedoci svog vremena, iako smo katkad i neugodni
svjedoci.
U
uvodu navodite kako ste fotografiji dodali tekst, a zatim i dizajn – što je
receptura proizvodnje novina, a kombinacija teksta i fotografije dodaje informativnost
i jednom i drugom. Zašto u informatičkoj eri treba podsjetiti na kombinacije
slike i teksta?
– Pa zato što, osim jedinstvenih umjetničkih fotografija, smislenije je jedno
uz drugo. Lijepa fotka je lijepa fotka, ali kome će fotke, često radosno nakreveljene
i samo našodrane bez nadnevka i potpisa već sutra išta značiti, a kamoli kada
se zaboravi tko je snimljen, gdje, kada… U našoj knjizi ima zaista lijepih
tekstova, nekih antologijskih a nekih prvi put objavljenih: pjesama, dijelova
priča ili romana ili eseja, jedne rečenice posebno napisane za knjigu ili
prenesene s nekoga poetskog doslovce mramornog zida, običnih poruka, postova,
nadgrobnih govora… Uz onih na standardu i dijalektalnih i kajkavskih.
Miljenko
Brezak dokazao se kao vrstan portretist osvajajući nekoliko fotografskih
nagrada, a u uvodu napominjete kako je više reporter nego fotograf, jer
književnike snima terenski. No, Miljenko Brezak bavi se fotografijom od
studentskih dana, kada se 1969. učlanio u Foto klub Zagreb. Kako su u Foto klubu
Zagreb reagirali kada je 2019. obnovio članstvo i počeo osvajati nagrade?
– Prvi se put učlanio kao brucoš, a ponovno nakon pedeset godina godina uz
podršku svog uzora, doajenke hrvatske fotografije i moje prijateljice Slavke
Pavić, koja je nedavno napunila 98 godina. Inače Miljenko nije baš uporan, ali
s fotografijom je. Bio je sretan kad su mu fotografije prihvaćene za izložbe,
posebice kada su mu među ’40 Najboljih hrvatskih portreta’ uvršteni i godinu za
godinom i po portret književnika, najprije Đure Vidmarovića pa Drage Štambuka,
a posebice kada je ekipa iz Foto kluba Zagreb podržala njegov rad te uz drugo
prihvatila organizaciju i njegove uopće prve, jednu od njihove četiri izložbe
te godine, ‘Hrvatski književnici Miljenka Brezaka’. Tako se podupiremo
međusobno.
Prenosim skraćeno svoje predstavljanje Zagorkinih sljedbenika:
Sandra Pocrnić Mlakar potpisuje Zagorkine sljedbenike na predstavljanju(Foto Miljenko Brezak)
Pisati! Stvarati! Stajati pred čistim ekranom
stroja ili nekad stranicom bijeloga papira. Davno, kao mlada pjesnikinja i novinarka-početnica
– mnogo prije nego što bila i Sandra Pocrnić Mlakar – svakoga petka iz prvoga
reda u redakciji Vjesnika bila sam fascinirana, zagledana u prizor nastanka
tadašnjih zanatskih vrhunaca reportaža, komentara i kolumni za subotnje i
nedjeljne priloge. Tada jedan od velikih faca Joža Vlahović, primjerice,
eskapadama je provjeravao na nama odjeke, šlagerski rečeno, efekat
svojih misli i rečenica, dok jedne nije subote objavio: Danas nikako nisam
mogao smisliti prvu rečenicu, pa počinjem odmah s drugom.
Pozivnica za promociju
Moja prva rečenica, početak, pereks večeras, posvećen Sandri Pocrni Mlakar i njezinoj drugoj autorskoj knjizi Zagorkini sljedbenici, promijenio se nebrojeno puta. Mnogo mi se toga čini važnim da odmah uskačem drugom rečenicom: Čast mi je, sudbinski, govoriti o ovome paru autorice i knjige.
i u knjizi Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024. objavila je kritiku s weba HND-a Briga za male Božice. I prepoznavanju. Ponosim se, nadahnuta mnome, starijom kolegicom, kao što smo obje očigledno i s razlogom nadahnute našom sjajnom prethodnicom i uzorom – naši naraštaji još su bili zagledani u dobre uzore! – Zagorkom, prvom hrvatskom profesionalnom i novinarkom i književnicom, osnivačicom oba profesionalna društva, i HND-a i DHK, koje ove godine bilježi 125 godina! Mogli bismo o tome što se i da li se je otada promijenilo…
Ističem kako je Sandra Zagorkine sljedbenike na gotovo 200 stranica podijelila znalački, iskustvom vrsne novinarke i urednice, u dvije cjeline koje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i reda cjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama, reda Ljubiće, Krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama.
Publika za izdavačicu domaćih pisaca i autoricu knjige o tome (Foto Božica Brkan)
Sandrino izdavaštvo i ova knjiga mogli bi se
također uvrstiti u fiks-ideju.Neće mi zamjeriti na tvrdnji da je, poput
mnogih Beletrinih priručnika, ova knjiga svojevrsni priručnik, self-help za
autore i urednike, za književne kritičare, potencijalne izdavače, planere
hepeninga, konferencija…, za one koji žele pisati i objavljivati, pratiti
književnu, kulturnu scenu, sudjelovati predano i s radošću u tome ne samo kao u
poslu, nego u nacionalnoj kulturi.
S predstavljanja Zagorkinih sljedbenika: Sandro Kraljević Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Sanja Tatalović (Foto Miljenko Brezak)
Kako Sandra kao izdavačica ne odustaje ni od kanona, svoju
knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice
Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i
književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija
u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u
domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao
aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
Iako je moja primarna zadaća bila govoriti o beletrističkom dijelu knjige, predajem vam na čitanje i taj dio i cijelu knjigu, uz preporuke, koje sam rekoh i objavila, a i ne samo ja nego niz kolega različitih provenijencija i medija. Važno je istaknuti poštovanje i radoznalost, raznovrsnost, s kojom su o knjizi pisali kolege, primjerice, Marinko Krmpotić u Novome listu (i na papiru i online), Nera Barbarić u Svijetu (isto ne na papiru nego online), Snježana Pavić post na Fejsu iako u Jutarnjem prati sektor žene, feminizam, ravnopravnost i sjeća se takve Sandrine feminističke kolumne od 90-tih iz Nedjeljnog Vjesnika. Odatle, iz kvalitetnoga staroga novinarstva, tiskanoga, Sandrino iskustvo i istančan instinkt za dobar naslov, otkrivanje tema, vijest, intervju sa svojim autorom, kritika… Knjiga Zagorkini sljedbenici. Mogla bih čak reći za razliku od brojnih kolega novinara-književnika, odnosno novinara koji su se u međuvremenu stjecajem prilika preobratili u književnike, Sandra na medije još gleda kao na izuzetno važan alat, na potrebu društva koja nije potrebna ponajprije za zaradu i zavođenje kako sada djeluju, nego s uvjerenjem da nam mediji trebaju kao zdravstvo, školstvo, kultura! Na društvenoj mreži za nas vremešne, Fejsu, ima skupina Hrvatskoj treba Vjesnik! Nije to žal za vodećim politički socijalističkim dnevnikom nego žal za savješću društva, za vjerodostojnošću kad su najmanje dva izvora bila profesionalna nužnost kao i demantij netočnoga za razliku od današnjih dezinformacija sve do deep fake govora mržnje i hejtanja. Žal je to i za stilom (nađite u knjizi: Bešker, Tenžera, Mandić…).
Nadam se da se ne vraćamo razmjeni informacija usmenom predajom, jer društvene mreže uza svu lajkabilnost i utjecajnike/influencere nisu dovoljne. Pogotovo otkad je ukinut i fact-checking. Zašto, nađite u Sandrinoj knjizi, a za nas Zagorkine sljedbenike kao svježi primjer netema smrt je pjesnika Petra Gudelja, možda i većega ili bar ravnoga Tinu, a tko i kako to objavi!?
Moguće da me proglase nekritičnom romantičarkom, sentimentalnom prema dobrim starim vremenima, kada u čast Sandre i Sandrinih sljedbenika, zagledana u ono što se događa s knjigama i s još malo postojećih novina i časopisa, osobito kulturnih, zavapim Hrvatskoj treba Tisak! Jer mjerodavni nacionalnu distributivnu mrežu za novine – podsjećam: ne tako davno i za knjige! – spašavaju kad je, uz njihov blagoslov, i fizički dokrajčena. Desetljećima smo sve to gledali udivljeni sposobnima koji su zbog vlastita profita uništili naklade, naslove, redakcije, tiskare… Sve do ljudi. I dok i fizički ne izumre to nas još nešto neugodnih svjedoka koji ne odustaju – poput Sandre – žmirka svjetlo. Jer još postoje nosači, čuvari svjetla, makar primitivnoga titravog lampaša, i pismenosti, maloga i sve manjeg jezika, i stila. I doslovce 5W otkad su fact-checkerima laž i istina, i fikcija i fakcija izjednačene, ravnopravne. Ne zbog promjene papira u online/virtualni svijet, nego zbog promjene slavnih preciznih naslova od tri riječi u grafički tobože kreativnije nejasne troredne. U ne-metafore, storytelling brbljanje, Native marketing, u fake, deepfake…
Zagorkini sljedbenici – i knjiga! – ipak su ustrajni, izdržljivi štafetni trkači na duge pruge! Ne damo se dekoncentrirati od krajnjega cilja. Svjesni da će nam dotad, za trku, trebati kava i kava. Ako ne druge, barem međusobne podrške.
Promocija jednom novinarke-uvijek novinarke prilika i za tek jedan od ugodnih susreta različitih katove NIŠPRO Vjesnik: Branka Veseli, Božica Brkan i Bogoljub Lacmanović (Foto Miljenko Brezak)
Ovih mi je dana mnogo jasnije zašto ne samo
čitamo i pišemo Gutenberga nego bukvalno čuvamo svoju dokumentaciju, izreske
papira kao boxisStanleya
Kubricka, da
Musku i muskovima ne puhne – a i ja sam ga hvalila u blogu-netemi kad je
Ukrajincima prije tri godine omogućio svojim satelitima otvoreno informacijsko
nebo https://www.bozicabrkan.com/musk-na-marsu-musk-u-ukrajini-umjesto-kave-17-listopada-2022/
– da jednostavno pritisne gumb, kad mu se učinimo
nestašnima poput njegova klinca X u Ovalnom uredu i poželi nas ukoriti,
kazniti, obuzdati u želji za Informacijom, za Dobrim Tekstom, za Slobodom.
Imenjak, kolega po struci i autor priručnik u Sandrinoj Beletri Sandro Kraljević govorio je o priručnicima i poticajnoj suradnji sa Sandrom (Foto Miljenko Brezak)
Uz Sandrine Zagorkine sljedbenike
podsjećam kako je in, moda ukoričavanje blogova i podcastova i iz
tiskanih časopisa eseja i online. Sandrina knjiga, po tomu je rijetkost
– obrnuti blog. Odlomke iz objavljene knjige objavljuje po webovima i
društvenim mrežama dokazujući da je sadržaj jednako važan i aktualan kao i kad je
nastajao.
Neumorno je i uzaludno gnjavim je da, kao
nekad kolumnu, redovito piše svoj blog, da objavljuje e-časopis kad nikako da
od mjerodavnih čuvara kulturne blagajne da dobije poticaj za tiskani. Sandra tvrdoglavo
želi papir, kao nešto vjerodostojno, a nastojim je uvjeriti u pobjedu
multimedijalnoga, jer danas je to jedino izvedivo. Svjež primjer: Telegram
objavio T: književni časopis Tema književni uskospecijaliziran online i
tiskan (neke knjižare, neki kiosci).
Sandra Pocrnić Mlakar o nastajanju zanimljive i mnogima korisne knjige (Foto Miljenko Brezak)
Kao što stalno čini, možda napokon uspije
uvjeriti tržište i kulturnu javnost u geslo i sa svojih promo-torbi Samo naši
pisci pišu o nama i daje zbog toga potrebno i novinarstvo koje ih
prati, da su informacije o domaćim autorima u domaćim medijima nužne, jer tko
će, ako nećemo mi? To, redovito praćenje je nužno, ako ni zbog čega, zbog
autora koji spontano, ustrajno, sami od sebe stvaraju. Tekst. Od onoga praznog
ekrana i prazne stranice. I takvo pisanje i objavljivanje zaslužuje podršku – čitanje,
kritičku percepciju i razvitak.
U knjizi Sandra piše, citiram napreskokce: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja,
jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan. (…) Onime
što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga.
Čestitka iz publike Marka Fančevića, jednoga od Beletrinih autora i likova iz Zagorkinih sljedbenika (Foto Miljenko Brezak)
Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?
Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja – danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju – i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može ne deepfake nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje
Citirat ću, na kraju, svoj blog Umjesto kave Stara godina 2024. naslovljen Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar: Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Uz moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je i predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što ju je uopće konačno Sandra počela ispisivati hvatajući zadani rok, nastajala je na našim kavama. Da bih ja pisala blogove-neteme Umjesto kave, a ona Zagorkie sljedbenike. Zahvaljujem na oboje.
Zvonimir Pavlek, pionir hrvatskoga marketinga, od pet knjiga dvije je objavio u Beletri (Foto Miljenko Brezak)
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama
različitih naraštaja, novinarkama i spisateljicama. (…) Dvjema nepokolebljivim, neumornim i
nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ, u Neprestani Dijalog, koje nastoje
održavati živom (vječnu!) vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream
mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojniji izraz za ignoranciju.
To je mnogo više od svakidašnje jadikovke. I, dodajem riječi jednoga
knjižarskog lanca pri nedavnomu povratu neprodanih knjiga kao povrata
nekurentnoga lagera. Kakav je tu bojkot posrijedi i tko tu sve koga
bojkotira?
Zaključak? Najkraći, nudim iz talentiranoga i
pametnog pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar: Pozitivna psihologija
uči nas da oni koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka.
Za kraj samo još pitanje autorici i izdavačici: jesi li konačno otvorila novi file?
Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Iako sam iz ove godine bez velikih planova izašla sa dvije svoje nove knjige – Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, i nesvakidašnja slikovnicu Čudo od Vlaja, ilustrirana biografija Ivana Meštrovića s ilustracijama Daria Kukić u izdanju samoborske Opus Gradne – osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar u izdanju njezine Beletre. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što se uopće konačno počela pisati, nastajala je na našim kavama te je tekst Briga za male Božice u Sandrinoj knjizi zapravo prikaz moje Umjesto kave… uz promociju, prvu u DHK, objavljen na portalu Hrvatskoga novinarskog društva, te citiran na već zajedničkim predstavljanjima, već uz knjigu Božice Jelušić Godišnja doba duše /Zapisi s mjreže, Beletra, 2024. na FraMaFu Festivalu u đurđevačkoj knjižnici, na Otočkom spomenaru u Otočcu, na Festivalu žanrova Dvotočka , na Interliberu, na istoimenoj sesiji itd.
Sandra Pocrnić Mlakar sa svojom novom programatskom knjigom (Foto Miljenko Brezak)
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja,
novinarkama, književnicama, urednicama i izdavačicama, kulturnim aktivisticama,
koje neprestano analiziramo scenu s nostalgijom se sjećajući dobre
književnosti i dobroga tiskanog novinarstva (s dobrim autorima i tekstovima i o
književnosti!) i drugačijega, onoga pomalo starinskoga odnosa prema poslu i
prema publici. S poštovanjem! Sandra sanja o tiskanom časopisu namijenjenome
zaljubljenicima u čitanjekakvih još ima, a ne industrijskima, piarovskima.
Naslovnica Zagorkinih sljedbenika s Beletrinim najčitanijim autorima
Dvjema neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ u
neprestanome dijalogu, koje nastoje održavati živom vatru dobrih tema, ponajprije
onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojnija
ocjena od ignorancije, to je mnogo više od svakidašnje jadikovke. Ali o tome
mnogo znamo iz biografije uzora našega, Zagorke, prve Hrvatice profesionalne
novinarske i književnice, osnivačice i Hrvatskog novinarskog društva i Društva
hrvatskih književnika. Naši su uzori Inoslav Bešker i Igor Mandić, čije bi ime
Sandra nadjenula nagradi za književnost, kritiku što li. Ja sam izdavačem
postala da svoju knjigu mogu darivati kome želim, a Sandra je, znanje stečeno u
pisanju i uređivanju u najnakladnijim novinama i magazinima te u uređivanju
najnakladnijih self-helpa u Profilu, uložila uz ušteđevinu, nasljedstvo i
rijetke poticaje mjerodavnih institucija u objavljivanje literature do toga da
je čak i na platnene torbe otisnula svoj program – Samo naši pisci pišu o
nama. Toga se katkad drži predanije od svojih autora.Ona, tek rijetko
uz institucionalnu podršku, prepoznaje dobre, raznovrsne i forsira domaće
autore, posebice žanrove. I (još) ne odustaje.
Bruga za male Božice na pozornici Interlibera 2024. (Foto Nikola Šoljić / Beletra)
Zagorkine sljedbenike podijelila
je u dvije cjelinekoje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu
je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i redacjeline:
Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male
Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno,
Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj,
Samo naši pisci pišu o nama,
reda Ljubiće, krimiće, Spekulativnu fikciju,
Priručnike (Ipovjedna proza, Edukacija u biznisu, Poezija samopomoći) i
predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet
nerijetko fiks-idejama. Zaključak iz pera obrazovane psihologinje Pocrnić
Mlakar kaže: Pozitivna psihologija uči nas da on koji se bave rješenjima
doista ostvare barem neka svoja rješenja, dok oni koji se bave problemima
besperspektivno ostaju tamo gdje su bili. A kao autorica više serijala
kolumni iz ženske perspektive, feminističkih, i prije tridesetak godina (i u
paralelki s Mandićem!), razložno spominje i toksičnu muževnost, ali o
tome – čitajte u knjizi.
Knjiga i književnici iz Zagorkinih sjedbenika u križaljci Kvizorame Borisa Nazanskog
Kako Sandra ne odustaje ni od kanona, knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
S đurđevačkog FraMaFu Festivala: Sandra čita iz svoje knjige (Foto Miljenko Brezak)
Sama Sandra u knjizi kaže:Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan – kruže anegdote o piscima koji su pisali za novac, ali ni za njih ne vrijedi da je taj novac mjera vrijednosti njihove ostavštine. Činjenica je samo da je vrlo malo pisaca koji su, kao što se priča za Shakespearea, bili plaćeni za života, a slavljeni nakon smrti. Jer to je ideal kojem teže svi, pa i naši pisci, ali rijetki ga dostižu. Jer ne ovisi sve o piscima, ima nešto i u sredini koja ih uzgaja i dočekuje. Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga. Boldirala je ova književnica i novinarka, tek jedna od Zagorkinim sljedbenica i Sandrinih navijačica.
Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.
Plakat 10. Fra ma Fu Festivala s najavom promocije
Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.
Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!
Predstavljanje knjiga nastalih na mrežama – povod za razgovor o dobrom novinarstvu (Foto Miljenko Brezak)
BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.
Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:
“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”
Spisateljice i urednice s kolegom Veljkom Krulčićem (Foto Miljenko Brezak)Od Poleta do knjiga o njemu i o knjigama od blogova: Željko i Ksenija Krušelj s Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)
U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!
Novu sezonu serijala tribina Bez cenzure Društva hrvatskih književnika urednica i voditeljica Lada Žigo Španić započela je u četvrtak, 5. rujna 2024. temom Portali i e-časopisi za književnost – spašavanje struke u medijima i kompetentnim i nadahnutim gostima. Govorili su književni kritičar Nenad Bartolčić u ime renomiranoga portala Moderna vremena, književnica, novinarka i blogerica Božica Brkan i književnica Sonja Smolec u ime e-časopisa Kvaka. Rasprava je bila veoma plodna i raznovrsna, a uključila se i znatiželjna publika, izdavačica (Beletra, Dvotočka…) i novinarka Sandra Pocrnić Mlakar i urednica u Republici Marina Katinić Pleić (podcast). Publika je, inače, osim iz Zagreba, pristigla i iz Ludbrega, Siska, Vrbovca…
S tribine (Foto Miljenko Brezak / Acumen)Pozivnica za tribinu
Nenad Bartolčić, Moderna vemena (Foto Miljenko Brezak / Acumen)Božica Brkan,kjiževnica, novinarka i blogerica (Foto Miljenko Brezak / Acumen)Lada Žigo Španić i Sonja Smolec, Kvaka (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
B. Brkan usredotočila se na iskustvo blogerice i književnost na Internetu danas, posebice na društvenim mrežama, na zasad neostvaren pokušaj interaktivnog portala DHK-a s internim i eksternim informiranjem, pretakanjem klasičnih časopisa Republike i Mosta u e-oblik, e-časopis Stav za kritiku itd.
Poslije Društva hrvatskih književnika te na dva predstavljanja projekta uz časopis Alternator u Sisku i Zagrebu, knjiga Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2019.-2023., Mala knjižnica DHK, 2024., predstavljena je i na zagrebačkome 3. Festivalu žanrova Dvotočka 25. svibnja 2024. i to u okviru prvoga dana kao Pozdrav kanonske književnosti žanrovima.
Predstavljanje: Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar (Foto Miljenko Brezak)
U priču je uvela Sandra Pocrnić Mlakar, urednica Beletre, koja je objavila i knjigu Godišnja doba dušeBožice Jelušić, postova s Facebooka, te povezala tekstove s Interneta i knjige. Govorila je i Božica Brkan, usporedivši dvije knjige.
Pročitan je i nadahnuti tekst urednika izabranih uknjiženih blogova Umjesto kaveIvice Matičevića, svojevrsno blogojavljanje, kako ga je nazvao:
Božica Brkan sa svojom knjigom iz Male knjižnice DHK, koju je uredio Ivica Matičević (Foto Miljenko Brezak)
Strašna riječ urednika!
Zašto sam pristao urediti knjigu blogova svoje drage kolegice iz
Društva hrvatskih književnika? Zar samo zato što mi je Božica konačno predala
svoj rukopis za objavljivanje, pa je bio red da se TO onda i objavi, ili zato
što sam pomalo i sam odrastao u pameti – jer nisam, hvala Bogu, nemoćnik u
pameti – da je ispisivanje blogova postala posve normalna, tek jedna žanrovska
inačica negdašnjeg dnevničkog zapisa. Sada se ne škraba olovkom ili perom, nego
se tuče i drnda po tastaturi… kako svi, tako i ja.
Dakle, JA, svojedobno zadrti protivnik blogarenja i pikarenja po
bespućima povijesne zbiljnosti, napisao sam čak i uvodnik u „Vijencu“, kada sam
mu u 2000.-ima bio urednikom, u kojem se gnušam svakog oblika blogovskog
uzdisaja. (O tome tekst u mojoj knjizi „Gorenje naroda“.)
I sve se to promijenilo s vremenom. Božičini su me tekstovi, ti
njezini istrišci dnevne pameti, ali ponajprije fragmenti pamćenja, nagonili na
prihvaćanje činjenice da se sa svijetom oko nas mijenjamo i mi sami. Eto,
promijenio sam i ja svoj zablejani stav o blogovima: blogovi su cool! I treba
ih tiskati u knjigama, jer su tako produljeni u trajanju, barem stoje ko
obavijesni stupići na policama, pored računala, tvarniji nego što jesu kad su u
zakulisju informatičkog teatra. Otud onda i sklapanje niza tekstova o tzv.
„netemama“, tj. o onome što se većini ne čini da je važno, a zapravo je baš
važno da se zabilježi i možebitno zapamti. Eto, o tome Božica piše…i to što se
svima za to kakti fućka o čemu ona piše, meni se baš svidjelo, i način kako je
to oblikovano, da bude svima razumljivo, dohvatljivo. Hibrid književnog i
novinarskog, ligatura tehnike i doživljaja. Dobro, pače uzorno sastavljen
tekst. Lako je tako biti urednik! I za svaku knjigu 200 eura v žep, pa si vi
mislite cijenjena publiko…
Nego, Božica i njezin pustopašni blogač. Prepoznao sam u cijelom
tom njezinom žanrovskom naponu ono što je svojedobno jedan od najpametnijih
hrvatskih pisaca, Milutin Cihlar Nehajev prije 120 godina, skicirao ovako:
znate, taj vam je pisac i moderan i narodan. „Narodan“ zato što je iskren,
moralan i što se zalaže za temeljne aspekte duhovnosti, a „moderan“ jer u svoj
književni habitus uključuje aktualni ritam epohe. Božica, dakle, piše iskreno
na način koji zrcali vrijeme u kojem nastaje. I to mi se čini najvažnije u
cijelom ovom blogovskom trošenju vremena i živaca. Uostalom, i Nehajev bi
vjerojatno pisao blogove. A tek Matoš, on bi imao one male laptopiće s ekranom
od desetak inča i tuci po tipkama…
Posrijedi je, dakle, tekst koji nas ne troši nego obogaćuje
spoznajom da smo živi upravo onoliko koliko uspijevamo otrpiti zbilju.
Fraktalima zapisa protiv zapuštenih fraktala tzv. „netema“. Neka vas autoričino
samoimenovanje upravo tih „netema“ ne zavara, uostalom, ironija je moćni
mehanizam dolaska do istine. Ironija ili pila naopako. Dixit! I ostadoh pri
pameti.
Ako je i od urednika, dovoljno je. Ivica Matičević, urednik Male knjižnice DHK, vlastoispisno
Sandra Pocrnić Mlakar, kreatorica Dvotočke, i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)Plakat 3. Festivala žanrovske književnosti i priručnika Dvotočka
Početak teksta Božice Brkan u AlternatoruNaslovnica najnoviiega broja Alternatora, čije grafičko obikovanje ptpisuje Žarko Jovanovski
Najnoviji dvobroj Alternatora, 1-2/2023., u temi broja u potrazi je za odgovorom Treba li država ugasiti male udruge i nakladnike? S potpisom Siniše Matasovića. Uz redovite rubrike Poezija (Tijana Radulović, Roni Rengel, Zrinka Mikolić, Filip Katavić), Proza (Zvonimir Grozdić, Ilija Aščić, Predrag Topić), Kritika (Marina Mađarević, Željka Lovrenčić, Diana Burazer, Ivan Ožegović), Sisak i (d)okolica (Ivana Švragulja, Željko Maljevac), Okom u šaku (Igor Pernar), U fokusu, rat u Ukrajini donosi tekst Darie Lisenko Čujem da si u Nizozemskoj. Razgovor s povodom donosi kreativno mudrovanje Žarka Jovanovskoga AL, (artificial intelligence). Neki od autora čitali su svoje tekstove.
U pet godina Alternator u sedam svezaka te deset brojeva (Miljenko Brezak)Da se ne zaboravi: Josip Kleković iz Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture kao izdavač te Siniša Matasović i Žarko Jovanovski, glavni urednici (Foto Miljenko Brezak)
U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.
S predstavljanja: Ivica Matičević, Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Ivan Brezak Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.
Mirjana Žugec Pavić ćita tekst Maje Matković Sama svoj standard o jeziku Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.
Dio publike (Foto Miljenko Brezak)
Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.