Na Fra Ma Fu Festivalu u Đurđevcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Đurđevac koji je obranio Europu od Turaka brani kulturu i novinarstvo. Blogovi o netemama autorice Božica Brkan, zapisi s mreže autorice Božica Jelušić i izazovi razvoja domaćih autora autorice Sandra Pocrnić Mlakar zajedno na Fra Ma Fu Festival. Tako je ukratko na Facebooku zapisala Sandra Pocrnić Mlakar i prenijela post Gradske knjižnice Đurđevac:

S predstavljanja u Gradskoj knjižnici Đurđevac: Božica Jelušić, Sandra Pocrnić Mlakar, Božica Brkan i Bernarda Ferderber (Foto Miljenko Brezak)

U sklopu 10. Fra Ma Fu Festivala u Gradskoj knjižnici Đurđevac predstavljena je knjiga književnice Božica Brkan pod nazivom “Umjesto kave /  Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023.”. O knjizi su govorile književnice Božica Jelušić i Sandra Pocrnić Mlakar, također žene s mreže.Teme blogova su pretežno kulturne i društvene tematike, a osim o knjizi, razgovaralo se o dobroj i lošoj književnosti, važnosti i utjecaju interneta u životu današnjega čovjeka te pismenosti na društvenim mrežama.

Doajenka hrvatske književnosti i đurđevačke kulture Božica Jelušić o kozerijama u blogovima imenjakinje Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Svoj je osvrt na Facebooku o toj večeri u subotu, 19. listopada 2024., dodala i Božica Jelušić:

Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.

Plakat 10. Fra ma Fu Festivala s najavom promocije

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.

Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!

Predstavljanje knjiga nastalih na mrežama – povod za razgovor o dobrom novinarstvu (Foto Miljenko Brezak)

Pridržila se zanimljivim zapisom i Beletra – beletristika i priručnici:

BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.

Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena  i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:

“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”

Spisateljice i urednice s kolegom Veljkom Krulčićem (Foto Miljenko Brezak)
Od Poleta do knjiga o njemu i o knjigama od blogova: Željko i Ksenija Krušelj s Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)

U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!

20241028

Bez cenzure DHK o portalima i e-časopisima za književnost – spašavanje struke u medijima

Novu sezonu serijala tribina Bez cenzure Društva hrvatskih književnika urednica i voditeljica Lada Žigo Španić započela je u četvrtak, 5. rujna 2024. temom Portali i e-časopisi za književnost – spašavanje struke u medijima i kompetentnim i nadahnutim gostima. Govorili su književni kritičar Nenad Bartolčić u ime renomiranoga portala Moderna vremena, književnica, novinarka i blogerica Božica Brkan i književnica Sonja Smolec u ime e-časopisa Kvaka. Rasprava je bila veoma plodna i raznovrsna, a uključila se i znatiželjna publika, izdavačica (Beletra, Dvotočka…) i novinarka Sandra Pocrnić Mlakar i urednica u Republici Marina Katinić Pleić (podcast). Publika je, inače, osim iz Zagreba, pristigla i iz Ludbrega, Siska, Vrbovca…

S tribine (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Pozivnica za tribinu

Prema  urednici Žigo Španić, zaključak bi mogao biti da književni portali nadoknađuju osiromašivanje kulture u novinama, da jedini redovito najavljuju književne događaje, sustavno objavljuju kritike, razne tematske tekstove i druge priloge. Portali su afirmirali mnoga imena na putu do tiskanih knjiga. Govorilo se o novinarstvu nekada i danas, o financiranju elektroničkih medija za književnost (koje održava uglavnom entuzijazam pokretača), o književnoj sceni i mnogim drugim temama.

Nenad Bartolčić, Moderna vemena (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Božica Brkan,kjiževnica, novinarka i blogerica (Foto Miljenko Brezak / Acumen)
Lada Žigo Španić i Sonja Smolec, Kvaka (Foto Miljenko Brezak / Acumen)

B. Brkan usredotočila se na iskustvo blogerice i književnost na Internetu danas, posebice na društvenim mrežama, na zasad neostvaren pokušaj interaktivnog portala DHK-a s internim i eksternim informiranjem, pretakanjem klasičnih časopisa Republike i Mosta u e-oblik, e-časopis Stav za kritiku itd.

Zainteresirana publiika (Foto Miljenko brezak / Acumen)

Izuzetno zanimljiva tema u svakom slučaju zaslužuje nastavak. I multimedijalno predstavljanje.

O detaljima više u filmu na Youtubu Miljenka Brezaka / Acumen.

20240910

„Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2019.-2023.“ predstavljen na Dvotočki

Poslije Društva hrvatskih književnika te na dva predstavljanja projekta uz časopis Alternator u Sisku i Zagrebu, knjiga Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2019.-2023., Mala knjižnica DHK, 2024., predstavljena je i na zagrebačkome 3. Festivalu žanrova Dvotočka 25. svibnja 2024. i to u okviru prvoga dana kao Pozdrav kanonske književnosti žanrovima.

Predstavljanje: Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar (Foto Miljenko Brezak)

U priču je uvela Sandra Pocrnić Mlakar, urednica Beletre, koja je objavila i knjigu Godišnja doba dušeBožice Jelušić, postova s Facebooka, te povezala tekstove s Interneta i knjige. Govorila je i Božica Brkan, usporedivši dvije knjige.

Pročitan je i nadahnuti tekst urednika izabranih uknjiženih blogova Umjesto kaveIvice Matičevića, svojevrsno blogojavljanje, kako ga je nazvao:

Božica Brkan sa svojom knjigom iz Male knjižnice DHK, koju je uredio Ivica Matičević (Foto Miljenko Brezak)

Strašna riječ urednika! 

Zašto sam pristao urediti knjigu blogova svoje drage kolegice iz Društva hrvatskih književnika? Zar samo zato što mi je Božica konačno predala svoj rukopis za objavljivanje, pa je bio red da se TO onda i objavi, ili zato što sam pomalo i sam odrastao u pameti – jer nisam, hvala Bogu, nemoćnik u pameti – da je ispisivanje blogova postala posve normalna, tek jedna žanrovska inačica negdašnjeg dnevničkog zapisa. Sada se ne škraba olovkom ili perom, nego se tuče i drnda po tastaturi… kako svi, tako i ja.

Dakle, JA, svojedobno zadrti protivnik blogarenja i pikarenja po bespućima povijesne zbiljnosti, napisao sam čak i uvodnik u „Vijencu“, kada sam mu u 2000.-ima bio urednikom, u kojem se gnušam svakog oblika blogovskog uzdisaja. (O tome tekst u mojoj knjizi „Gorenje naroda“.) 

I sve se to promijenilo s vremenom. Božičini su me tekstovi, ti njezini istrišci dnevne pameti, ali ponajprije fragmenti pamćenja, nagonili na prihvaćanje činjenice da se sa svijetom oko nas mijenjamo i mi sami. Eto, promijenio sam i ja svoj zablejani stav o blogovima: blogovi su cool! I treba ih tiskati u knjigama, jer su tako produljeni u trajanju, barem stoje ko obavijesni stupići na policama, pored računala, tvarniji nego što jesu kad su u zakulisju informatičkog teatra. Otud onda i sklapanje niza tekstova o tzv. „netemama“, tj. o onome što se većini ne čini da je važno, a zapravo je baš važno da se zabilježi i možebitno zapamti. Eto, o tome Božica piše…i to što se svima za to kakti fućka o čemu ona piše, meni se baš svidjelo, i način kako je to oblikovano, da bude svima razumljivo, dohvatljivo. Hibrid književnog i novinarskog, ligatura tehnike i doživljaja. Dobro, pače uzorno sastavljen tekst. Lako je tako biti urednik! I za svaku knjigu 200 eura v žep, pa si vi mislite cijenjena publiko…

Nego, Božica i njezin pustopašni blogač. Prepoznao sam u cijelom tom njezinom žanrovskom naponu ono što je svojedobno jedan od najpametnijih hrvatskih pisaca, Milutin Cihlar Nehajev prije 120 godina, skicirao ovako: znate, taj vam je pisac i moderan i narodan. „Narodan“ zato što je iskren, moralan i što se zalaže za temeljne aspekte duhovnosti, a „moderan“ jer u svoj književni habitus uključuje aktualni ritam epohe. Božica, dakle, piše iskreno na način koji zrcali vrijeme u kojem nastaje. I to mi se čini najvažnije u cijelom ovom blogovskom trošenju vremena i živaca. Uostalom, i Nehajev bi vjerojatno pisao blogove. A tek Matoš, on bi imao one male laptopiće s ekranom od desetak inča i tuci po tipkama…

Posrijedi je, dakle, tekst koji nas ne troši nego obogaćuje spoznajom da smo živi upravo onoliko koliko uspijevamo otrpiti zbilju. Fraktalima zapisa protiv zapuštenih fraktala tzv. „netema“. Neka vas autoričino samoimenovanje upravo tih „netema“ ne zavara, uostalom, ironija je moćni mehanizam dolaska do istine. Ironija ili pila naopako. Dixit! I ostadoh pri pameti.

Ako je i od urednika, dovoljno je.
Ivica Matičević, urednik Male knjižnice DHK, vlastoispisno

Sandra Pocrnić Mlakar, kreatorica Dvotočke, i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)
Plakat 3. Festivala žanrovske književnosti i priručnika Dvotočka

Razgovor Božice Brkan i Sandre Pocrnić Mlakar izravno je prenosio Online LIVE TV Croatia:

https://www.facebook.com/onlinelivetvcroatia/videos/997309608593303

Najnoviji Alternator donosi i tekst Božice Brkan o projektu Umjesto kave

Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost, dvobroj 1-2/2023., Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, predstavili smo u četvrtak 11. travnja 2024. u Kulturno-povijesnom centru Sisačko-moslavačke županije. Idejni začetnik i glavni i odgovorni urednik Siniša Matasović i Žarko Jovanovski, zamjenik glavnog urednika i grafički urednik časopisa, govorili su o upornosti kojom je od 2019. pod patronatom Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture nastajalo 10 brojeva (od toga tri trobroja), od kojih je najdojmljiviji kao podrška početkom rata posvećen Ukrajini i ukrajinskoj književnosti, popola tiskan i na ukrajinskom.

Početak teksta Božice Brkan u Alternatoru
Naslovnica najnoviiega broja Alternatora, čije grafičko obikovanje ptpisuje Žarko Jovanovski

Najnoviji dvobroj Alternatora, 1-2/2023., u temi broja u potrazi je za odgovorom Treba li država ugasiti male udruge i nakladnike? S potpisom Siniše Matasovića. Uz redovite rubrike  Poezija (Tijana Radulović, Roni Rengel, Zrinka Mikolić, Filip Katavić), Proza (Zvonimir Grozdić, Ilija Aščić, Predrag Topić), Kritika (Marina Mađarević, Željka Lovrenčić, Diana Burazer, Ivan Ožegović), Sisak i (d)okolica (Ivana Švragulja, Željko Maljevac), Okom u šaku (Igor Pernar), U fokusu, rat u Ukrajini donosi tekst Darie Lisenko Čujem da si u Nizozemskoj. Razgovor s povodom donosi kreativno mudrovanje Žarka Jovanovskoga AL, (artificial intelligence). Neki od autora čitali su svoje tekstove.

U pet godina Alternator u sedam svezaka te deset brojeva (Miljenko Brezak)
Da se ne zaboravi: Josip Kleković iz Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture kao izdavač te Siniša Matasović i Žarko Jovanovski, glavni urednici (Foto Miljenko Brezak)

Ističem i  predstavljanje triju originalnih kulturnih projekata. O Jutru poezije piše Željko Buklijaš (a Diana Burazer napisala je zanimljivu kritiku knjige Gorka naranča Vjekoslave Jurić u izdanju Jutra poezije), o Dvotočki, festival žanrova, piše Sandra Pocrnić Mlakar te Božica Brkan piše o svome blogu Umjesto kave (str. 121.-129.), a prva ruka eseja iz Alternatora u međuvremenu je prerasla u uvod nedavno objavljene knjige Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemema 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, 2024.

Božica Brkan, Ratko Bjelčić, Đuro Vidmarović i Siniša Matasović (Foto Miljenko Brezak)
Božica Brkan čestita Siniši Matasoviću kao suradnica i podržavateljica (Foto Miljenko Brezak)

20240412

U DHK predstavljena knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“

U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.

S predstavljanja: Ivica Matičević, Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Ivan Brezak Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.

Mirjana Žugec Pavić ćita tekst Maje Matković Sama svoj standard o jeziku Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.

Dio publike (Foto Miljenko Brezak)

Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.

20240325

HND i Sandra Pocrnić Mlakar o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2023.

Hrvatsko novinarsko društvo objavilo je 21. ožujka 2024., na dan predstavljanja knjige Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2023. u Društvu hrvatskih književnika, tekst Sandre Pocrnić Mlakar, jedne od promotorica.

Sa stranice HND-a

Osobina koja novinara razlikuje od ostalih potreba je za širenjem vijesti za opće dobro – objašnjavao je Drago Auguštin, nekadašnji glavni urednik Vjesnika, a uoči Univerzijade predavač u CINK-u (Centru za izobrazbu novinarskih kadrova), gdje nas je pripremao za novinarske zadatke. Puno kasnije uvjerila sam se da su zbog svoje potrebe za priopćavanjem pravi novinari uvijek novinari, bez obzira rade li u novinama ili ne. Mnogi od njih počinju pisati u srednjoj školi, a ne zaustavljaju se ni nakon umirovljenja, svjesni potreba zajednice i sadržaja koje treba razglasiti, zabilježiti, dokumentirati. Ne zato što treba njima, nego zato što znaju da treba svima: treba jeziku za razvoj i održavanje, treba mladima za otkrivanje svijeta i starima za održavanje kondicije, treba centru da bi se povezao s provincijom i provinciji da bi se povezala s centrom, treba obrazovanima da bi pratili kamo svijet ide i neobrazovanima da bi se obrazovali, treba povijesti, treba kulturi… Za pravog novinara stvar je osobnog dostojanstva imati medij u kojem objavljuje, pa nakon profesionalnog angažmana često piše knjige, komentira, surađuje s raznim medijima ili pak osniva svoje.

Na prijelazu epoha, između tiskanih i elektroničkih medija, Božica Brkan je kao iskusna novinarka za svoj medij izabrala blog – prostor u kojem može ležerno bilježiti, komentirati, dokumentirati, kako kaže u uvodu, bez pritiska forme i rokova. Blog je nazvala, isto tako ležerno, „Umjesto kave“, kako bi mu ograničila dužinu na trajanje jutarnje kave uz koju su novinari imali običaj komentirati dnevne događaje. Na novinarskim kavama ležerno se biraju teme, ali ne gubi se vrijeme. I uvijek je prisutna želja za impresioniranjem, kolegijalni impuls da se drugoga izazove, zadivi, nasmije, ispita reakcija u najužem krugu, što je prvi filter prije objave i izlaska pred publiku. A neke od anegdota s takvih kava postaju antologijske. „Kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama,“ citira Božica Brkan u uvodu svoje knjige znamenitu uzrečicu Krešimira Fijačka, urednika koji joj je 1990. otvorio prostor za kolumnu „Enciklopedija špeceraja“ u Nedjeljnom Vjesniku“. Tom zahvalom uredniku počinje knjiga koja iz stranice u stranicu zapravo podsjeća što bi novinarstvo trebalo biti. Baveći se temama za koje nema mjesta u medijima, netemama, kako ih je nazvao aktualni hrvatski premijer – eto mu prilike da uđe u povijest – Božica Brkan podsjeća na važnu ulogu novinarstva koju su današnji urednici zanemarili u senzacionalističkoj groznici kojoj je brzina vrlina. Funkcija medija nije samo praćenje događaja – štoviše, obično praćenje trebalo bi biti ispod časti Sedmoj sili. Smisao je medija i dokumentiranje za vrednovanje s vremenskim odmakom, koji može biti i povijesni. Dnevnu informaciju treba preispitati, razmotriti njezine uzroke i moguće posljedice. Zato se razvio širok raspon novinskih vrsta, komentara, članaka, intervjua, feljtona, podlistaka, pa i odgovarajuća periodika, tjednici, mjesečnici, godišnjaci… kao civilizacijska tekovina kojom se kroz pisanu riječ ljudsko društvo razvija, arhivira prošlost i putuje u budućnost. Božica Brkan u blogovima „Umjesto kave“ bilježi događaje za koje procjenjuje da će nam sutra biti značajni, datume kojih ćemo se željeti prisjetiti, ljude koji su nam i danas važni iako su davno otišli ili one koji su tek otišli, a već vidimo da će nam biti važni zauvijek. Prepoznao je to autor pogovora Ivan Brezak Brkan – inače sin autorice, milenijalac i dijete informatičkog doba, kako saznajemo u blogovima – koji podsjeća kako su blogovi kao forma u početku i bili zamišljeni kao kronike i pregled važnijih događaja, a ne utrka za broj prikazivanja i čitanost koju nameću algoritmi. Božica Brkan u svojim blogovima ispisuje takvu kroniku u postblogersko doba, primjećuje Brezak Brkan.

„Umjesto kave“ započinje blogom iz ožujka 2016. godine pod naslovom „Što bi sad čitala mala Božica?“. Povod je okrugli stol u Društvu hrvatskih književnika s temom „Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja“. Potičemo, ali ne dovoljno, konstatira autorica i u svom prvom blogu formulira brigu koja se prepoznaje kod neumornih kulturnjaka za koje se pitamo odakle im entuzijazam za javno djelovanje i kad više nemaju izravnog materijalnog interesa, a ni suboraca koji bih ih podržavali. Usprkos svemu, ostaju sami na vjetrometini zalažući se i dalje za javnu riječ i stav – jer znaju da nekome negdje to treba. Takav je borac bio, primjerice, Igor Mandić koji je doslovce do smrti ispisivao „Zub kritike“, kolumnu u vodećim dnevnim novinama koja mu je otvorena nakon što je desetljećima bio izbacivan i zabranjivan kao kolumnist, književni kritičar i polemičar. Kod Božice Brkan naslov „Što bi sad čitala mala Božica?“ odgovara na pitanje odakle takvi velikani crpe snagu i motiv za uporno javno djelovanje – iz svog neugasivog djetinjeg entuzijazma i zaljubljenosti u ljudski duh, u erudiciju, duhovitost i energiju sugovornika koje su nalazili i prepoznavali u novinama na kojima su naučili sricati slova! Zato kaže Božica Brkan: „Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu idem sama. (Obično s mišlju da negdje u publici sjedi neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno).“ To je i razlog zbog kojeg je „od novinara i urednice postala spisateljica i nakladnica i sve što treba (…) sam svoj majstor, majstorica gerilla marketinga, PR, sponzor i trgovac“. Briga za male Božice razlog je i blogerskog bilježenja netema za koje je – jasno je od početka knjige, a što dalje sve jasnije – nevjerojatno da ne nalaze mjesta u „pravim“ medijima i to je golemi, nepravedni i po svemu sudeći pogubni apsurd hrvatske medijske scene jer medijski je prostor u informatičkom dobu nepregledan kao svemir.

Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija Haludova nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obaveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji“ u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Prvomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Marije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan“; „Mali princ“ na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“ Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina“ u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara“ Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja koja pokazuje kako nezaboravni Šimićevi stihovi odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima Kaj bi štela? i Reč po reč jel moj rečnik kajkavski za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja“ o fenomenu cofee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave kroz desetljeća. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez“ sa 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija zbog čije nam uređivačke politike suvremeni književnici ostaju neportretirani.

Neteme Božice Brkan naizgled su ležerno obrađene, no pomno probrane i u svakom detalju znalački govore o nama, o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer autorica je pjesnikinja, književnica po vokaciji, koja je cijeli radni vijek provela u novinarstvu i usavršila zanat. Pjesnička vokacija i novinarsko zanimanje vjerojatno su razlog što u tekstu postiže umjetnički odnos detalja i cjeline, pomno bira podatke kojima barata i svakom primjeru nalazi svrhu i opravdanje u čvrsto konstruiranom sustavu cjeline. „Umjesto kave“ zato je uzoran primjer ekonomičnog, informativnog teksta kakav se danas rijetko može naći jer novinari se danas ne treniraju, kao u doba papirnatih novina, mudro birati teme, izražavati se koncizno i ne trošiti uzalud skupi i ograničeni prostor ni vrijeme čitatelja.

Božica Brkan radila je za velike dnevne novine u njihovu zenitu. U Nedjeljnom Vjesniku u doba kada je imao nakladu od 180.000 primjeraka i u Večernjem listu na prijelazu stoljeća, gdje je kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista 2000. godine osvojila nagradu Marija Jurić Zagorka. Unatoč njezinom velikom medijskom iskustvu, Ministarstvo kulture odbilo joj je molbu da stranica www.bozica.brkan.hr bude unaprijeđena u medij, navodi u uvodu. No medij čini sadržaj, čitatelji i utjecaj, stoga su blogovi Božice Brkan Umjesto kave relevantan pregled našeg kulturnog života u proteklih sedam godina, koji mladim čitateljima može biti orijentir za razumijevanje tko je tko u hrvatskoj kulturi jučer, danas i sutra. Tim više što u pravim medijima takvog pregleda nema. A knjiga se opet dokazuje kao najstariji i najsigurniji medij i okrilje za kulturu i kulturnjake, dok u pravim medijima bjesni internetska oluja, vitlajući sadržaj koji nitko nikada neće poželjeti ukoričiti, sačuvati, a ni ponovo pročitati.

Sandra Pocrnić Mlakar

Domovina u koferu – Umjesto kave 18. veljače 2023.

Ovaj zapis dolazi kao svojevrsni rođendanski dar Mirjani Grbac-Pismestrović, kojoj smo u petak zagrebačkom Ogrizoviću predstavili knjigu Domovina u koferu (Hermagoras Verlag/Mohorjeva založba, Klagenfirt-Ljubljana-Beč, 2011.). Nalovnica je rješenje njezina supruga karikaturista Petra Pismestrovića, a grafički dizajn potpisuje jedan od sinova Siniša Pismestrović. Veljko Krulčić roman je nazvao ljubavnim, Petar Pismestrović medicinom, lijekom, Sandra Pocrnić Mlakar empatijom, sama autorica ponovno sastavljenom vazom od krhotina, a ja sam iznijela dvojbu radi li se o romanu – Mirjana bi ga opisala rastrganim romanom, a njoj ionako u svakoj je knjizi sadržaj važniji od forme! – kratkim  pričama, dnevniku, sjećanjima, crticama, političkoj analizi…? Kako bilo, sada pripada takozvanom, kako se to kaže, autobiografskom diskursu, vrlo popularnome. No, knjiga u stvarnosti se počela događati prije više od tri destljeća, a na hrvatskom je objavljena u Austriji prije više od desetljeća i vrlo je aktualna i danas: kako temom iseljavanja, tako i uvozom radne snage u nas odnosno migracijama ili kako mediji u EU pišu: ilegalni migranti najveći izazov.

Mirjana Grbac-Pismestrović i Petar Pismestrović na promociji Domovine u Kuferu u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Dakle, u strahu od prijetnji i rata za svoju dvojicu malenih dječaka – pogotovo jer su zbog bolesti već izgubili kćerčicu – obitelj 1991. bježi u Austriju.  Užasnu sudbinu, i to samo jednu od brojnih, u vremenu kad divlji protjeruju pitome, a politika  sve do danas, vidimo, osvaja i teritorij i povijest, nekretnine, javni prostor, Mirjana opisuje vješto građanski fino, damski. Roman je istovremeno i subverzivan i građanski pristojan te razara upravo tom pristojnošću govoreći o osjetljivoj temi kao dokument vremena. S malo novca iznebuha odlaze u novu sredinu, jedva da imaju novca za hotel, ne žele politički azil. Da nisu tipični iseljenici vidimo danas kroz sretan završetak uspješnih Ausländera, integriranih u uređenoj zemlji u kojoj je aktualna ministrica pravosuđa također svojevrsna strankinja Alma Tadić

Veljko Krulčić, Božica Brkan, Mirjana Grbac-Pismestrović, Petar Pismestrović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Mirjana Grbac-Pismestrović sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Rođena Karlovčanka, diplomirana zagrebačka politologinja, već tijekom studija novinarka u Poletu, urednica lista Novi Zagreb, koja je do 1991. intervjue, reportaže, feljtone, tematske članke, kritike i kratke priče objavljivala u izdanjima kuće Vjesnik (Svijet, Vikend, Arena…), opredijelila se za stil odvagnut, ekonomičan, precizan, uravnotežen, popeglan, novinarski (ali ni takav nije stilogen u klasičnom poimanju!) iz dobroga starog, klasičnog novinarstva, bez sentimentalnosti, bez cinizma i satire, bez osvetoljubivosti. Gotovo začudno, u romanu je svaka riječ na svom mjestu – ni jedna riječ viška, ali ni jedna riječ manjka. Vještina nekoga tko egzistencijalno ovisi o jeziku, ali i više od toga, kad autorski potpisuje kao geslo: „Svaka sličnost sa stvarnim osobama u ovoj knjizi je namjerna. Svi događaji spomenuti u ovoj knjizi već su se dogodili i događat će se sve dotle dok ljudi ne počnu učiti iz svoje prošlosti.“

Naslovnica – ilustracija Petar Pismestrović, dizajn Siniša Pismestrović

Roman Domovina u koferu nikako nije samo antiratna knjiga, ma koliko je i u meni oživjela prvu zagrebačku uzbunu koja nas je zatekla u nedjeljnoj šetnjici s djetetom prvi put na tricikliću ili višegodišnji rad u redakciji Vjesnika u crnim najlonskim vrećama i bježanju u sklonište-birtiju podmornicu te skupljanje jedva još postojećih pisaćih mašina po kompjutoriziranoj redakciji budemo li se morali izmještati te ako nestane struje.

Božica Brkan i Veljko krulčić / Foto Miljenko Brezak

Vječna tema o rascijepljenosti gastarbajterskoj, s jednom nogom ovdje a drugom ondje, o predrasudama nas ovdje prema njima ondje i njih ondje prema nama ovdje te razlozima zašto su jedni otišli a drugi ostali. Ili, kako bi Mirjana Grbac-Pismestrović rekla, priča je to o problemu identiteta i traumi tko sam ja? te potrebi za prihvaćanjem.

Publika / Foto Miljenko Brezak

Trebalo je doći do, kako kaže, safisfakcije da danas (i ona i Petar!) pišu za sebe pokušavajući doći do svojih čitatelja. Petar crta karikature i za austrijske i za hrvatske novine, Mirjana i prevodi i podučava hrvatski, zapravo krodojč, djecu druge i treće generacije, uglavnom izgubljenoj jer roditelji od borbe za egzistenciju ne dospijevaju s njima dovoljno govoriti materinskim jezikom. Pismestrovići su imali sreću da uspješan karikaturist Petar vrlo brzo nađe posao u Kleine Zeitungu, da Mirjana brine o obitelji, o opstanku i egzistenciji, odgaja djecu i dopušta si intelektualni luksuz čak ponovno studirati te u potrazi za slobodom, koja može biti i mišolovka i izolacija, radi vježbe jezika na njemačkom čitati Zweiga i Fromma koje je već pročitala.

Petar Pismestrović / Foto Miljenko Brezak

I u romanu ona dospijeva sagledavati (i probijati!) staklene stropove, analizirati ljude strogo podijeljene u slojeve gdje čistačice imaju fakultetske diplome svojih zemalja. U tome svijetu, shvaćam naknadno, luksuz je pisati o prvoj Noći u „hrvatskoj sobi“ u Ferlachu; o prvom Božiću što ga, poput onoga betlehemskoga, obitelj provesti uz bor što im ga je darivao direktor Weithaller, a što će Peru rasplakati jer nikad nitko za njega nije učinio nešto toliko lijepo.

Veljko Krulčić među stripovima / Foto Miljenko Brezak

U 20 poglavlja niže se život s fotografija, zanimljive prijateljske i neprijateljske face, snovi o ratu, redovite greške u rodu pri naručivanju kave (der Kaffe!), prilagođavanje novoj domovini kroz nove dijagnoze te porez i zajmove i suočavanje sa starom domovinom kroz posjete bilo roditelja koji se čude što im unuci zaboravljaju hrvatski bilo prijatelja koji računaju da domaćini imaju novca pa nemilice zagrabe kupnjom i u njihove kartice… Obazriva Mirjana kaže kako je u romanu i tuđe priče prilijepila na sebe da se nitko ne bi naljutio.

Zagrebački espresso: Božica Brkan, Mirjana Grbac-Pismestrović, Petar Pismestrović, Veljko Krulčić i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Ne prekidajući ni fizičke kontatke s domovinom, ona će, u romanu a vjerojatno i uživo, na kavi na Cvjetnom dopustiti sebi dvojbe i o Heimwehu, nostalgiji, što Slovenci tako lijepu domotožjem. Tu u blizini Cvjetnoga, u knjižnici Milana Ogrizovića, promovirajući Domovinu u koferu, spomenut će dirljiv odnos prema domovini, a nakon promjene 20 adresa i tri putovnice, zaključuje kako svaka promjena sredine je način uklapanja i kako je njezino životno iskustvo obogaćenje, a novi, bitno proširen geografski prostor – mjesto gdje se dobro osjeća. Ilustrirat će to usporedbom kako su u Austriju otišli sa čak osam vrsta lijekova protiv Perinih alergija i kako prešavši granicu nije popio ni tabletu. O, da, očuvanje jezika izjednačit će s očuvanjem identiteta, ali i govoriti o svijesti gubitka identiteta, pa i o tome kako povremeno ne prepoznaje sebe. Trebalo je hrabrosti i vještine da počne pisati tekst Domovina u koferu:

Mirjana Grbac-Pismestrović uoči promocije, na Cvjetnom / Foto Miljenko Brezak

„Kad se izgovori riječ kofer, svatko pomisli na putovanje. I raduje se novim spoznajama, susretima, doživljajima… i povratku kući.
Mene koferi iritiraju, izazivaju u meni nemir i nelagodu, ne volim ih gledati ni u trgovinama kada ih pred ljeto izloženi nude na rasprodajama u praktičnim setovima…
Mene koferi uvijek podsjećaju na bijeg, na odlazak bez spoznaje o povratku. Dok sam ih pakovala, te nemirne zagrebačke jeseni, morala sam napraviti izbor stvari koje će meni i mojoj obitelji biti neophodne i korisne za neki neizvjesno dugi boravak negdje drugdje…
Čak i odredište našega putovanja nije bilo sigurno, jer u ta vremena ništa više nije bilo predvidljivo i sigurno… ni radna mjesta, ni mjesta boravka, kamoli buđenje u vlastitome krevetu ili tanjur juhe na stolu. A tek vlastiti život… dovoljno je bilo biti drukčiji ili tek misliti drukčije od onoga tko to određuje, bez obzira s koje to bilo strane, da za tebe više nema osjećaja sigurnosti. Mjesta za život i smrt bila su rezervirana i rasprodana već mjesecima unaprijed, kao za dobru kazalištu predstavu…“

Pavlekov marketing iz Đelekovca – Umjesto kave 16. prosinca 2022.

U Velikoj dvorani Hrvatske gospodarske komore u četvrtak 15. prosinca 2022. zagrebačka je Beletra predstavila knjigu Aktivna prodaja – od želja kupaca i potrošača do uspješnog prodavača Zvonimira Pavleka, jednoga od pionira Podravkina i hrvatskog marketinga, danas samostalnog konzultanta za marketing i prodaju. Moderirala je urednica Sandra Pocrnić Mlakar, a o knjizi i autoru govorili su recenzenti doajen gospodarskoga novinarstva Ante Gavranović i dugogodišnja suradnica gastronovinarka Božica Brkan te Podravkin glavni direktor svih poslovnih programa u kompaniji Krunoslav Bešvir.

Uz predstavljanje knjige i autorova prezentacija (Foto Miljenko Brezak)

S geslom Davida Packarda Marketing je previše važan da bismo ga prepustili odjelu marketinga te naglaskom iz Pavlekove prezentacije oprimjerene projektom za jednoga bosansko-hercegovačkoga klijenta na kojem je radio, kafa je ćeif, s veseljem i lijepim sjećanima na pionirska vremena marketinga u nas, teorijski, novinarski i praktično, prenosim iz knjige svoju recenziju, pogovor.

Svi promotori poslije promocije: Ante Gavranović, Zvonimir Pavlek, Sandra Pocrnić Mlakar, Krunoslav Bešvir i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Marketing iz Đelekovca

Kad je Informator 1988. uz stručnu konzultaciju Fedora Rocca i u vrsnom, zbog globalističkoga pomodarstva anglizama nažalost ne i zaživjelom hrvatskome prijevodu dr. Vlaste Andrlić, objavio dvotomnu bibliju Phillipa Kotlera Upravljanje marketingom, marketing je bio novost, moj novinarski sektor i sve sam imala priliku za tadašnji Vjesnik, prvi nacionalni hrvatski dnevnik, promatrati iz prvoga reda, u nas je dobrano praktično zaživio među ostalim i zahvaljujući pionirima poput Zvonimira Pavleka i Podravke koji su u tome spretno već plovili, zahvaljujući i suradnji sa svjetskim kompanijama i ambicijama ne samo na domaćemu, tada jugoslavenskom tržištu.

Govornica Božica Brkan u oči s dijelom publike (Foto Miljenko Brezak)

Krenuli su negdje 1965., a sjajni primjeri juha iz vrećice i Vegete te njezina dugogodišnjega TV serijala Male tajne velikih majstora kuhinje, kojem sam pridošla kao tekster, opisani su ne jednom. O takvim je primjerima, kao i u praksi, vodeći se dobrim postojećim primjerima i špurijusom, temeljitije od ikoga, uvijek slikovito oprimjereno, pisao i Zvonimir Pavlek, a bogme i mnoge praktično i teoretski poučavao o marketinškim finesama i brendovima. Otad je mnogo toga namjerno zaboravljeno i prekrojeno, jer mnogima sve počinje tek s njima.

Božica Brkan, Ante Gavranović i Zvonimir Pavlek s govornice (Foto Miljenko Brezak)

Kada Pavleka danas pitam koga smatra svojim nasljednikom, razmišlja, odvaguje, pa nabraja rijetka imena, iako mnogi u mnogim granama i industrijama, ne samo u prehrambenoj, njemu imaju zahvaliti na probitačnim tuzemnim i inozemnim karijerama. Također i na znanjima i iskustvima koja je nesebično i u sadašnjem tisućljeću, iz prakse prešavši u poučavanje i savjetovanje, ostavio – jer online je online, a knjiga je ipak knjiga! – u pet podebelih naslova, među kojima su najzamjećeniji Branding, Uspješna prodavaonica, Marketing u akciji.

Krunoslav Bešvir, kompanijski glavni direktor svih poslovnih programa i nasljednih velikih marketingaša i direktora u Podravci, čije primjere i vlastita iskustva Pavlek opisuje (Foto Miljenko Brezak)

Svojim sam studentima kao na nekom selfhelpu – jer i udžbenike i za to, ugledajući se na njegove knjige, trebalo bi tek napisati! – upravo na Pavlekovim temeljima za druga umijeća na vježbama iz medijske stilistike na komunikologiji Hrvatskih studija, prije fake novinarstva i do besvijesti nametljivoga PR-a, svojedobno kako se piše vijest, svih 5W, tumačila upravo na juhama iz vrećice, prema koracima 1-2-3-4-5 i uopće na pisanju recepata za pripremu jela. I dovodila im praktičare iz novinarstva, ali i raznorazne marketingaše PR-ovce, koji su im otkrivali praktične tajne svojih umijeća. Zanimljivo i za pisanje, a i za usvajanje tehnike. Da podmetnem Pavleka baš iz razmatranja o umijeću biranja suradnika: kriterije naučiš, ali uglavnom nemaš veliki izbor.

S predstavljanja Pavlekove pete knjige (Foto Miljenko Brezak)

S tim je Pavlekom, koji bi govoreći o nekoj začkoljici, neovisno je li posrijedi bio razgovor o izložbi Pijetao na Griču, sastanku Podravkinih Internationala u Budimpešti usred Domovinskoga rata recimo, pijenju ili ne piju gemišta od vrhunskih vina, brainstormingu za novi gastrobrend u nastajanju, za neku od kuharica, sajmova ili jelovnik u tada osnovanome restoranu Štagalj, bilo divno i kreativno i posvađati se. Pogotovo kad bi, a obično bi, ne imajući provincijski, podravski kompleks prema globalističkim dometima, ne bez cinizma spomenuo da to tak delaju pri nas v Đelekovcu, njegovu rodnom selu pokraj Koprivnice.

Posveta na knjigu (Foto Miljenko Brezak)

Zato je i ova recenzija Aktivne prodaje – od želja kupaca i potrošača, do uspješnoga prodavača svojevrsni mali reaserch, case o tome Podravcu Đelekovčaninu i njegovu djelu. Malen prilog da se i Zvonac, poput nekoliko drugih Pavleka – djeda književnika Mihovila Miškine ubijena u Jasenovcu, profesora povrćara sa zagrebačke Agronomije strica Većeslava i strine Paole ili skijaša i voditelja hrvatske reprezentacije Vedrana… – s debelim razlogom nađe u nacionalnome Dogodilo se na današnji dan.

Koncentracija na riječi govornika o njegovoj knjizi – Zvonimir Pavlek (Foto Miljenko Brezak)

Božica Brkan, književnica, novinarka i dugogodišnja suradnica

U Zagrebu, 26. listopada 2022.  

Roman “Privremeno neuporabljivo” predstavljen u Gradskoj knjižnici Ivanić Grad

U Mjesecu knjige, u obnovljenoj, zaista lijepoj Gradskoj knjižnici Ivanić Grad, poslije Kutine, Đurđevca i Vrbovca, u srijedu 9. studenoga 2022. predstavljen je roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan.

S predstavljanja: Senka Kušar Bisić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Plakat za književnu večer / Foto Miljenko Brezak

Govorili su ravnateljica Senka Kušar Bisić te Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović te autorica.

Publika / Foto Miljenko Brezak

Novinarka Obiteljskoga radija Ivanić Ana Tomašić o romanu je s autoricom razgovarala za emisiju Kulturna događanja na području Otoka Ivanića, emitiranu 14. studenoga 2022. Može se poslušati na https://www.ori.hr/podcasting

Razgovor Ane Tomašić i Božice Brkan za Obiteljski radio Ivanić / Foto Miljenko Brezak
Dogovor za predstavljanje / Foto Miljenko Brezak

Miljenko Brezak o ivanićgradskoj promociji snimio je i kratki film.

Sandra Pocrnić Mlakar na Faceboooku je objavila:

Đuro Vidmarović u romanu Božice Brkan ‘Privremeno neuporabljivo’ vidi žensku mudrost i dalekovidnost, ženu koja želi sačuvati brak i obiteljski sklad, a i otplatiti stan. Ja sam u novom Božičinu romanu prepoznala naše kolektivne privremenosti i probleme koje ne rješavamo tako da se privremenoj neuporabljivosti ne vidi kraj. U Ivaniću smo naglasili roman predlaže i izlaz – rješenje su bregi i zelenilo, gdje djeca imaju mjesta za igru i nitko nije gladan.

Marica Svetlečić ispekla je za goste moslavačku pitu od jabuka / Foto Miljenko Brezak

Hvala Božica Brkan na inspirativnom izletu u Ivanić Grad i Đuri Vidmaroviću na konstruktivnoj raspravi o slojevitom romanu o našim suvremenim neurozama. A ivanički kolači su prava poezija!

Ivanićgradska Gradska knjižnica izvana… / Foto Miljenko Brezak
… i iznutra / Foto Miljenko Brezak

20221116

B. Brkan u Kaju o knjizi Zagreb u versima i kipecima

Časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj, 1-2/2022. , str. 148.-150. (gl. I odg. Urednica Božica Pažur) objavio je u Osvrtima, prikazima i kritiku knjige Rukopisna knjiga/ versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar), Beletra, Zagreb 2021. kritiku Zagreb u versima i kipecima Božice Brkan. Predstavili smo je 5. svibnja 2022. u zagrebačkoj Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Početak osvrta Božice Brkan u Kaju
Naslovnica Kaj

Božica Brkan

Zagreb u versima i kipecima / Rukopisna knjiga / versi Božice Jelušić, kipeci Nikole Šolića (ur. Sandra Pocrnić Mlakar); Zagreb, Beletra 2021. 

Kajkavizmi s naslovnice versi i kipeci (s postojećim e) za neke će biti navlakuša: ne, iako posvećena Zagrebu, knjiga nije kajkavska, a u stihu se pjesničkom slobodom omaknu iz narječja ili žargona klobuki od pusta (Lampa na Lotrščaku), listje biva rastrta stelja (Prozor u noći)… Tko poznaje čuvene Jelušićkine krasopisne bilježnice naći se dio u pjesmarici, jer je svaka pjesma otisnuta dvostruko: i tiskanim slovima i rukopisom, a isto je tako ilustrirana i dvjema fotografijama. Nakanila je, naime, odabrati iz dokumentacije pokojnoga Ivice Špoljara, a dopao ju je novinar, agencijski i umjetnički fotograf Nikola Šolić.

Naslovnica Beletrine knjige

Sadržajem, knjiga je mogla biti i klasična mapa, Biškupićeva, pjesničko-fotografska i dvostruko autorska, istovremeno s najmanje dvije vizure u jednoj i dvije odvojene. U koncepciji uredničke knjige Sandre Pocrnić Mlakar tako je  dodana vrijednost: autorica versa i autor kipeca (a fotka navodno govori više od tisuću riječi) različito su se nadahnjivali Zagrebom, kao da usporedno stoje dva paralelna grada, jedan viđen perom a drugi fotoobjektivom, jedan je žensko a drugo muško viđenje. Oboje autora rođena su pedesetih, provincijalci su, ona iz Podravine, on s Banije, on za stalno, a ona povremeno u metropoli koja se dojdekima otvara već prvom procvalom magnolijom na Glavnom kolodvoru. A oni koji dođu ne mogu nego da se u njega zaljubiti već na prvi pogled i zaljubljuju se neprestano ispočetka. Mnogi poput Sandrinih Virovitičana književnika Glumca (Zagrepčanka), Majdaka, Majetića ili Jelušićkina zavičajca Lackovića Croate, a da se ne spominju još stariji Šenoa, Matoš, Tin u gradu su ostavili neizbrisiv trag i nepovratno ga promijenili.

S predstavljanja knjige Zagreb u versima i kipecima u Zagrebu u Knjižnici Bogdana Ogrizovića / Foto Miljenko Brezak

Što je nama, pristiglicama, što je Božici Jelušić Zagreb? Ona ima osobno i književno isksustvo  s brojnim gradovima, samo u Petoknižju predstavlja 10 gradova: Istanbul, Varaždin, Prag… O Zagrebu je samo dvaput pisala gostujući u slavnoj Vjesnikovoj rubrici Zašto volim Zagreb?
Zagreb joj je važan, i kao nadahnuće te mu možda negdje ponovno posveti i prozu. Deset pjesama iz ove knjige otisnuto je već u zbirci Skok u dalj, cjelina Zagrebačka slikopisanka, Biblioteka Rukopis knjiga 13, DHK Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica 2016., s pjesnikinjinim vinjetama.  Zagrebačka zbirka proširena je na 13 pjesama, promjena poretka, te bogato ilustrirana kao putopis kroz grad i njegove uobičajene turističke destinacije, prepoznatljive razglednične, očekivane točke. No, pjesnikinjin stihovani dnevnik nisu pokrajinski pogledi iz predgrađa, nego ispis nekoga iz strogoga centra, purgerski rečeno iz Grada, tko se od prijateljice Đurđe na Cvetnjak, s pogledom na Preradovića, Kobaličine šešire i knjižnicu Ogrizović, na kavu spusti u papučama ili donjo i gornjogradskim ulicama šparta i desetljeće i dva i tri: Pješice bih, s noge na nogu,/ do Trešnjevke, da vidim svoje (U zimsku večer). Stvarne i imaginarne šetnje slučajnim i pomno odabranim kontrolnim točkama kao urastanje u grad i međusobno prisvajanje: kako su općepoznata mjesta grada postala u stihu pjesnikinjina tajna mjesta, intima? 

Božica Brkan predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak

Mi iz pedeset i neke, koji smo rado dobivali, skupljali i razmjenjivali crno bijele i bogato obojene razglednice pozdrav s lijepog plavog Jadrana ili pozdrav iz bijelog Zagreba, ova će knjiga podsjetiti na nekadašnje ukrasne kutije šivane od razglednica za čuvanje tajni, pomalo i na starinske kineske kutije koje se izvlačenjem različitih pretinaca uvijek razotkrivaju novom tajnom, ovisno o tome čega se dotakneš. Sve do – Heideggera lik u lokvi (Zagrebačka večer listopadska), lampe na Lotrščaku, tornjeva katedrale, Kaptola, Mirogoja, Trešnjevke, Zrinjevca zimi, ili pak mirisa stražnjega dvorišta, koji se otkrivaju upravo onim iza haustora Ilici 34: Stražnja su dvorišta tiha, ruševna:/ oaze mira, sjedišta duševna.// Škripava, sklepana, krcata kramom,/ Vazda u dosluhu s plijesni i tamom.// Ona su tepih ispran od kišā,/ Natrula presvlaka od žutog pliša. // Rešetke, lođe, balkoni k’o zipke,/ Cijevi i vodovodi, trag žbuke sipke.// Hlapovi podruma, kuhinjska para/ Siv kut što mokraćom zaudara.// Al’ ima zastor od svilen-konca/ I za njim Gospa blagdanskog lonca,// I rosopasov buket u vazi,/ Što cijelu priču preobrazi:// Mirišeš kavu, cimet, srk vina,/ Kolač od sira i suhih rozina.// Cvjetnice, grmove, tajne arome:/ Strast vrlih vrtlara bez diplome.// Svibanjski jorgovan kad procvjeta/ Stražnja su dvorišta središta svijeta!

Izdavačica i urednica knjige Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Naizgled je tu spoj često nespojivoga, vrijeme prije potresa i korone s vremenom smanjenih katedralnih zvonika opasanih sigurnosnim košem skela. Ali to je, i kad se izrijekom ne nazire, sentimentalni odabir i ne treba očekivati ni socijalu u sepiji Toše Dapca, ni crno bijeli dnevni zapis Pavla Cajzeka a ni elegantnu modernističku prekosavsku arhitekturu oštrih bridova Stanka Abadžića. Ne očekujte ni gradske boje-neboje, valere sive, bijele kave, prljavu paletu ostarjelih socijalističkih fasada, a ni novi pastel. 

Autorica versa Božica jelušić / Foto Miljenko Brezak

Uvjeren kako većina ljudi uopće ne vidi boje oko sebe, fotić hrvatskih novina i magazina i Reutersa te umjetnički fotograf Nikola Šolić, koji grad doživljava kao genijalni kulturološki pomak ili šok, nema smisla ni za čitanje poezije, pa je očište usredotočio ne na ilustraciju pjesme nego na naslov, mjesto, na različite perspektive, raspoloženja i doživljaj. I snimao. Katkad i po nekoliko puta. Dio fotografija skenirao je iz arhive sa 100.000 snimaka, većinom snimljenih profesionalnom analognom kamerom prije 10-15 godina, a dio je snimao  i dosnimavao mobitelom, naslovnica je snimljena iPhonom. Kako je proizišao iz novinarske fotografije, news fotografije, gdje je najvaniji događaj i kako misli da u crno-bijelim dokumentarnim fotkama nema veselja, izabrao je grad bez ljudi, boja svjesno tek malo pojačanih ali u dojmu nabildanih, intenzitet boja koje plijene, koje pršte. Uvjeren je da su ljudi u nas daltonisti – ne vide šarenilo oko sebe: katedrala im je uvijek žuta, kao i zalazak sunca, koji mijenja boju iz sekunde u sekundu. Tvrde čak: boje ne mogu biti Zagreb!  Nikola Šolić uvjerio nas je da mogu. Veći mu je problem bio posve tehnički. Osim što je fotograf, knjizi je i grafički urednik i dizajner, a knjiga formatom zadaje i format fotki hoch/uspravan, a uobičajio je snimati quer/položen. 

Autor kipeca Nikola Šolić / Foto Miljenko Brezak

Knjiga je pretočena i u kalendar, a bila bi zanimljiva i kao izložba s čitanjem pjesama. Kao zagrebački suvenir – Grad Zagreb joj je i sufinancijermogla bi se multimedijalno naći i u suvenirnicama uz notorno šestinsko jambrelo i licitarsko srce. Više od tradicionalnih purgerskih obrta i internetskih nomada i influencera svjedoči o Zagrebu, neovisno o tome koliko je nesvakidašnji dvojbeni bedeker i stvarno pouzdan vodič. Ne može se uvijek pouzdati ni u GPS. U tekstu i na fotkama postoje mjesta koja ostaju i mjesta koja nestaju, čak i čim se odmaknemo od njih, ali i kad posve nestanu, takva kakva su bila nekad, ostaju u pjesmi. Životno i umjetnički iskusnija Božica naučila me je da iza nas, ma koliko napisali, ostaje tek poneka pjesma, a ja sam se zarekla da više neću spomenuti ni jedno od svojih omiljenih zagrebačkih mjesta ni za kavu: jer čim stavih u pjesmu kavanu Corso, zatvore ga, a ma i provučem li u romanu Malu kavanu, zatvore je… Tako nam preostaju razglednice, sjećanja i pouzdani – versi i kipeci. Možda bi i od ovo dvoje stvaralaca, svojih nedvojbenih prijatelja, Zagreb mogao nešto naučiti. U oboje sam uočila njihovu prednost u susretu sa Zagrebom, u tekstu, fotografijama i u razgovoru, ja koja sam odrastala na moslavačkom Čretu i uz Česmu, oni su odrastali također u prirodi – Nikola na Uni, Jelušićeva uz Dravu – a Zagreb je okrenut od svoje rijeke, Save. Možda je to novi projekt? I za grad i za dvojac?

Nikola Šolić ni na predstavljanju nije odsutajao od kipeca / Foto Miljenko Brezak

20211231 – 20220104 –  20220113 – 20220128  – 20220129 – 20220414 – 20220415  – 20220418 – 20220428 – 20220429 – 20220501 – 20220503 – 20220504 – 20220505 – 20220514