Prenosimo objavu u časopisu KVAKA / utorak, 12. srpnja 2022.

Božica Brkan | Život između privremenoga i neprocjenjivoga

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar 

Bračna nevjera, potplaćenost unatoč prezauzetosti na poslu kojoj se ne vidi kraj, briga za dijetekoji odrasta kod bake i djeda, uz sve to potres, strah, neizvjesnost i naljepnica “privremeno neuporabljivo” koju bi glavna junakinja, senzibilna Dora, najradije nalijepila i na vlastiti život – u svoj novi roman „Privremeno neuporabljivo“ Božica Brkan ugradila je vrijednosti kojima se bavila tijekom svoje novinarske i književničke karijere, a to su zagrebačke legende, kajkavski dijalekt, gastronomija i vrt oko obiteljske vikendice. Stilski raskošan, roman „Privremeno neuporabljivo“ ima šarm filmova Petra Krelje, toplinu jednostavnog obiteljskog života koji se čini sigurnim i predvidivim, da bi se u krizi pokazalo koliko je krhka njegova ravnoteža. Kriza je istodobno i test vitalnosti jer se obiteljska povezanost pokazuje kao vrijednost za koju će se založiti stariji članovi kako bi se, dok sve propada, familija očuvala. U šetnjama Zagrebom Božica Brkan u romanu “Privremeno neuporabljivo” podsjeća i na njegove vedute i legende, Šenou, Zagorku i Milčeca, na povijesne vrijednosti i nacionalno blago. A na kraju romana, dosljedna gastronomskom dijelu svog raskošnog novinarskog opusa, objavljuje i recept za Potresnu tortu, koju su prvi degustirali čitatelji na promociji romana u Kutini.

S Božicom Brkan razgovaramo o potresu i privremenoj neuporabljivosti koja je mnoge zatekla, o autorskom žanrovskom neposluhu, o ljubavi u Hrvatskoj i povjerenju u muške likove, o kajkavskom i standardu te o suradnji s dizajnerom Jenijem Vukelićem koji prati sve njezine projekte. 

Glavna junakinja Dora u Vašem novomromanu “Privremeno neuporabljivo” zamalo doživi ljubavnu priču, ali njezin emotivni život potpuno je zasjenjen egzistencijalnim pitanjima – muž joj je nevjeran, ali ona ga ipak voli;radi dan i noć, ali za svoje šefove nedovoljno; stanuje u stanu koji ne može adaptirati svojim primanjima;generalno, život joj je u zastoju za koji ne vidi rješenje. Zašto niste dopustili Dori da unatoč svemudoživi ljubavnu priču? 

Nije Dora moja prva junakinja uvjerena da je u ljubavnoj priči s hepiendom, pa se, stjecajem okolnosti osvijesti kada supruga Vinca nađe inflagranti, u usputnom klinču sa susjedom. Oni se vole i oboje se zapravo čude što im se to dogodilo, što im se događa. Ona je razočarana, puna dvojbi, čak i ne odustaje od svoje ljubavne priče, ali nikako ne uspijeva riješiti to što je muči, fizička prijevara o kojoj ne uspijevaju razgovarati, kao i niz svakidašnjih egzistencijalnih muka koje ne umiju ili ne uspijevajuprivesti kraju, jer predugo traju, jer se neprestano, unatoč velikom trudu, vrte oko vlastita repa. Stvar se usložnjava utoliko što nju materijalnim dobrima i bezuvjetnom ljubavlju obasipa Endži, imućni susjed koji joj je od djetinjstva više prijatelj i brat, kojega pomalo sažalijeva i koji bi joj, samo da ona to prihvati, mogao biti sigurnost i moguće rješenje svih njezinih životnih briga. Ali ona odbija njegovu ljubav, nije joj ni u primisli, jer ona voli svog Vinca, kakav je da je. Ona odbija tajkuna poput sushija kojinaručujespecijalno za nju i ne vodeći brigu da ona sushi, ma koliko bio in, uopće ne jede. Biva tako u životu. I kad imaš baš sve, samo ono što ti još nedostaje ne možeš ničim kupiti. Ma koliko bili uvjereni da sve ima svoju cijenu, pa čak i kad živimo tako, a neki baš tako i žive, pokaže se da neke stvari jednostavno nemaju cijenu i da su zaista neprocjenjive. Čime da kupiš ljubav? Katkad, pokazujem, ne možeš ni ljubavlju. Zato ovu ne samo zagrebačku priču nisam ni vodila ljubavnoj nego nekim drugim pričama.

Naslov “Privremeno neuporabljivo” odnosi se na zgrade oštećene u potresu, ali i na živote koji su privremeno zastali i čekaju da ih pomaknu vanjske okolnosti. Srednja generacija ima privremeno neuporabljive živote zbog nesređenih poslova i emotivnih blokada, ali istodobno generacija njihovih roditelja uživas unucima i u vikendicama. Je li uživanje u životu posljedica godina ili životnog stava? Može li se i Dora nadati hedonizmu zrele dobi, kad prebrodi svoje sredovječne krize? Koliko su Dorine krize objektivne, a koliko subjektivne? 

Što li je uopće „uživanje u životu“? Mislim da to ne ovisi o životnoj dobi, čak ne toliko ni o materijalnoj situaciji, nego više o ljudima kojima si se okružio, s kojima dijeliš to što imaš. Život!Rekla bih da „uživanje u životu“ prijeovisi o stavu. O postavljenim životnim ciljevima. Starci u romanu, zatekavši se u sklepanoj seoskoj vikendičici, kao pred kugom pred koronom i potresompovukavši se iz grada više da im djeca imaju gdje i bolje živjeti, iz odricanja a ne zbog vlastita užitka. Oni su si jednostavno skromno zaokružili ostatak života, ostatak želja i u tome uživaju prema ocjeni ovih u gradu i u stresu, imaju sve što njima nedostaje – vremena koliko žele, čistu prirodu i zdrav život počevši od hrane koju uzgoje do ljubavi potomaka… Nisam bez razloga cijelu zgradu iz centra Zagreba odvela na afterpartypenzićima na selo.Ironija? Satira? Hedonizam je danas propisan, nametnut, zadan. Kao i sreća, radost. Pogledajte po društvenim mrežama samo selfije s kreveljenjima: toliko je radosti i sreće da o istinskoj radosti i sreći, tomešto nam je u životu najpreče, i ne dospijevamo ni razmisliti. Dorin problem i jest što, za razliku od većine oko sebe, razmišlja o svemu oko sebe, što se pokušava nositi ne samo sa svojim problemima nego i sa svojim mislima. 

Dorin nevjerni partner ne dobiva šansu objasniti što mu se desilo i zašto mu se svidjela susjeda. Istodobno, ispostavlja se da poduzetni susjed koji je preuzeocijelu zgradu mora svoje poslove objasniti policiji. Muškarci su u krizi, ali njihove krize ne rješavate i prepuštate im da se sami izvuku. Je li otvoreno muško pitanje znak povjerenja ili nepovjerenja u muški rod? 

Svatko ima svoju šansu, pa i za objašnjenje, samo je pitanje prepozna li je, iskoristi li je u pravo vrijeme ili čak i ne shvaća da mu je prešla baba z kolačima. Vinc, Dorin suprug, shvaća svoju avanturu sa stubišta površno, kako i jest, i uopće ne može shvatiti zašto to i Dora ne shvaća takvim, zašto od toga radi problem. Ne može to shvatiti ni Muza, druga sudionica usputnoga seksa. Možda je stvar jednostavno životnoga opredjeljenja, ali se valja umjeti nositi s posljedicama i takva vlastita opredjeljenja i takva trenutačnog ponašanja. Da se i časkom prije nego ih učinimo pomisli o posljedicama, zacijelo bismo mnoge stvari u životu drugačije napravili. Ne osuđujem, ja samo pričam priču. I svakoga prepuštam njegovu izboru: i Doru, suzdržaniju, promišljeniju, koja se ubija poslovima, i primjerice Muzu, površniju, koja se bez krzmanja drugačije uzdržava. Svatko živi sa svojim izborima i njihovim posljedicama. U krizi bilo srednjih ili bilo kojih godina, kako ja to gledam, nisu samo muškarci nego muškarci i žene dijele krizu – lako je dijeliti dobro! –isvatko se nastoji po svome nositi s njom. U stvarnosti je jedino moguće zajedno. Ali sve zahtijeva silan trud, koji može ostati i neuzvraćen. I na to katkad treba računati. U romanu ne rješavam ni krizu ni međusobno (ne)povjerenje, pa neki sude da sam ostavila roman nedovršenim. Ako i jesam, namjerno sam.

U svom romanu ste posjetili zagrebačke vedute, poput Kamenitih vrata i Dore Krupićeve, s posebnom posvetom Šenoi, koji je nastradao popisujući stradale u potresu 1880. Kako ste došli na ideju romanom skrenuti pažnju na zagrebačke starine i uspomene, među kojima je i Kuća Šenoa? 

Kolega Siniša Matasović govoreći o „Privremeno neuporabljivo“, uz drugo, rekao je i kako bi turisti prema njemu mogli šetati gradom. Osim što je novinarka najslušanijega gradskoga radija, moja glavna likinja Dora vodi turiste, kostimirana, piše gastroblog o gradskim restoranima i priprema doktorat o zagrebačkom romanu. Zato i imate i Zagorku i Šenou, imate citate i usporedbe prošloga i sadašnjega. Zašto? Mogu preboljeti što su mi zatvorili i preobrazili i Malu kavanu, ali nije se nikome baš lako nositi s time da uzor za požrtvovnost u obnovi Zagreba oštećenoga potresom, moramo tražiti u potresu 1880. kad je Šenoa, najzagrebačkiji književnik i gradski odbornik toliko pomagao i popisivao štete da se razbolio i ubrzo i umro, prije toga još iz smrtne postelje još i diktirajući tekstove o tome. S kime ga usporediti danas, kad ni nakon toliko vremena obnova nije ni počela. Sramotno! Ovi naši moderni „obnavljivači“ posve su preskočili i osnovnu lektiru i promašili i svoj i mnoge živote. Kad sam pisala roman, nisam ni pomišljala da bi se tako nešto moglo zbiti. Samo sam proživljavala oštećenja i obnovu u Društvu hrvatskih književnika, pa u Kući Šenoa, koja nije obnovljena, kao i brojna druga važna mi mjesta.Čovjek osjeća nemoć i gorčinu, pa i ja, iako nisam postradala u potresu – ne računajući knjige urušene u radnoj sobi, koje sam objavila na Facebooku – osjećalasam nečistu savjest ne mogavši pomoći ni natjerati vlast da pomogne Zagrepčanima i Banijcima. Zato sam pisala.

Epizodama o napuklim dimnjacima i sporoj obnovi pozivate čitatelje da još jednom prožive 20. ožujka 2020. Jeste li bili u Zagrebu na dan potresa? Kako ste proživjeli taj dan?Zašto roman o posljedicama potresa? 

Naravno da sam bila u Zagrebu na dan potresa. I ne samo na dan potresa. Mjesecima zbog korone uglavnom nisam izlazila zbog drugih dijagnoza. Ni potres nas nije istjerao van. Kakav  izbor: ili potres ili korona!? Ne žalim se. Nisam bila sama, međusobno smo si priskakali, i, gledajući unatrag, nosili smo se zapravo vrlo dobro. Radila sam što i obično: pisala sam, čitala sam, gledala TV, telefonirala i  razmišljala, više i temeljitije nego inače:što sam ja na ovome svijetu? Nije nedostajalo ni tuge ni radosti, jer rodio nam se unuk, a nisam bez razloga Dorina nevjernog supruga Dalmatinca Vinca okrstila nadimkom mladoga prijatelja i kolege kojega je korona pokosila. Bilo je to još prije nego što je stiglo cjepivo, a stiglo je nakon završetka romana i nakon što je napisan.

Na jednom mjestu u romanu postavljate pitanje „može li neuporabljivo postati neupotrebljivo“, aludirajući na ograničenja standardnog jezika. Veliku pažnju posvećujete stilu i izražavanju emocija u književnosti, pa u poeziji i prozi posežete za dijalektom. Koliko snažni stilisti, poput Vas, mogu skrenuti pažnju na ograničenja standardnog jezika?

Još se nadam da uopće pisanjem možemo nešto mijenjati. Nešto što je važno, do čega mije stalo.Ako ništa drugo, sami sebe. Zbog toga pišući pomno odabiremi teme – obično kažem da svakim tekstom pokušavam riješiti neki svoj problem – ali i mnogo pažnje posvećujem stilu priželjkujući da bude moj i prepoznatljiv.  Standard ne bih opisala ograničenjem, jer nam konvencija, pravila, kao prometni znaci u prometu, pomažu da se međusobno bolje razumijemo. Ali meni nikako nije dovoljan samo standard, ma prema kojem od pravopisa, i kad god mi zatreba, rado pišem i svojim materinskim kajkavskim i žargonima, što se osobito vidi i romanu „Privremeno neuporabljivo“. Sam naslov citat je administrativne, zakonom propisane naljepnice, ali i, pogotovo iz perspektive poslije romana u događanjima s neorganiziranom i zakašnjelom, zapravo neostvarenomobnovom, postaje odraz državno-birokratskoga ponašanja i više od stilističke oznake, najmanje – satira. Zapravo teška ironija sama sebi, kakvu, zavidna sam joj, stvarnost može „napisati“ i bolje od najvještijega pisca. Vele kolege kako čitajući pomisle da sam negdje pretjerala, volim ja to, pa onda zaključe da ipak nisam, da čudnih događajai čudnih postupakaima u stvarnom životu. I krivicu prigodno svaljuju na pandemiju korone i na potres. Kao da toga i inače u životu nema! Kao da baš ništa ne ovisi o nama samima. U ovome svom romanu zato sam se poigrala tobože usputno i prigodno, tobože površno i s lakoćom, ne samo purgerskim kajkavizmima i anglizmima, novinarskim i IT-jevskim žargonizmima imnogo čime, nastojeći da ipak ostane protočan i čitak i da se upravo to „privremeno neuporabljivo“ otkrije pomalo mučno i kao „privremeno“ i kao „neuporabljivo/neupotrebljivo“, kao svojevrsni „let u mjestu“, da posegnem za Unkovskim i Stefanovskim.

Na nedavnom festivalu žanrova Dvotočka, na kojem ste predstavili roman „Privremeno neuporabljivo“ , bilo je dosta govora o tome može li se ljubavna priča dogoditi u Hrvatskoj. Kakav je Vaš odgovor na to pitanje, s obzirom na novi roman „Privremeno neuporabljivo“, koji nije ljubić, a i na to da ste pisali ljubavne romane pod pseudonimomBiancaBrandon? 

Prava se ljubavna priča može dogoditi bilo gdje. Čitatelji klasičnih ljubića preferiraju oduvijek egzotično okruženje, ali stanje kod nas, pogotovo sada, pogotovo opisano u mojem romanu, vodi svakamo, ali ponajmanje ljubavi, barem ljubavi s hepiendom, bez koje pravoga ljubića žanrovski nema. No, činjenica je da sam cijele serijale ljetnih ljubića za dnevne novine, potpisane istina Bianca Brandon, pisala upravo s radnjom kod nas na raznoraznim egzotičnim mjestima, od Haludova u privatizaciji do peljeških vinograda s vinarijom dingača, a likovi su mi bili primjerice i ekološka aktivistica i novi bogataš, tajkunska kći, posvuduša i sponzoruša kojoj je rublje kroz prozor bačeno na omiljeni metropolski trg…, te da su bili vrlo čitani. Zbog zadanoga hepienda. Svi volimo i voljeti i biti voljeni, ali i kad imamo i jedno i drugo, ništa bez sretnoga kraja, makar samo kratkotrajnoga, makar samo u laganome ljetnom štivu da nam taj fiktivni optimizam olakša svakodnevicu u kojoj čekamo konstrukcijsku obnovu, otplaćujemo dugoročni zajam, nosimo se s inflacijom, besposlicom, šefovima koji znaju manje od nas, nasrtljivim kolegama, prijetvornim prijateljicama, partnerima i muževima, kroničnim bolestima, depresijom i strahom od budućnosti. Valja nam se nositi s pomisli da je,barem za nas, „bolje već bilo“, a pri tome, da se okrznem o Hitreca, ne ostati samo „zagledani u vlastiti pupak“. 

Naslovnicu je dizajnirao Jenio Vukelić, dizajner s kojim ste surađivali na nekoliko svojih najtiražnijih i grafički najatraktivnijih izdanja. Kako je nastala naslovnica”Privremeno neuporabljivo”, skromne koloristike, ali snažne simbolike? Gdje je Jenio Vukelić pronašao fotografiju i kako se odlučio za interpretaciju s “prostim prstom”? 

Kad sama biram, uvijek radim s najboljima.S Jenijem Vukelićem surađujem još od Vjesnika, kad je on bio mladi grafički urednik, a ja mlada novinarka. On je u međuvremenu dizajnirao najnakladnije hrvatske magazine od Šoškića do Pavića i dizajnirao je, primjerice, i mnoge važne hrvatske brandove. a surađivali smo zatim na posebnim izdanjima Arene i Večernjeg lista, posebice o hrani, za Podravku itd. Kad je naš obiteljski Acumen krenuo izdavati knjige, najprije smo napravili antologijsku „Oblizeki – Moslavina za stolom”, a onda i sva izdanja Acumena, dakako i sve moje književne knjige, pa i one ilustrirane kompjutorskom grafikom, izuzevši one koje su tiskali drugi izdavači. Njegovo je grafičko oblikovanje po mojem ukusu, lijepo, više od dizajna. I već prepoznatljivo. Ma koliko ja osmislila kako bi moj neki tekst trebao izgledati, on će me saslušati, pročitati ga, razmisliti i predložiti nekoliko varijanti.Toliko dobrih da je teško odlučiti. Katkad i kad je sve gotovo kaže: „Al ja imam sad bolju ideju!“ I onda krenemo ispočetka. I za „Privremeno neuporabljivo“ ja sam imala nekakvu ideju sa žutom naljepnicom, onim zidom iz Petrinjske sa školjkom, s kustošijskim srušenim Ciglaninim dimnjakom… I fotkali smo po gradu, možda mu posluži. Opet je napravio po svome u tri varijante. Odabrali smo srednje pristojnu. Ona oslikava moj tekst i govori o njemu. Problem je što je Jenio toliko skroman da teško govori o sebi i ne znam kako sam ga svojevremeno uspjela nagovoriti da njegov umjetnički rad predstavimo uz dvije moje promocije, jednu u Kajkavskom spravišču, a drugu u Knjižnici Vladimir Nazor Špansko.

Božica Brkan, književnica, novinarka, urednica, blogerica, rođena je 1955. u Okešincu u Moslavini. Živi u Zagrebu. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu diplomirala je komparativnu književnost te poljski jezik i književnost, a diplomantica je i novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica („Vjesnik“, „Večernji list“) u različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu. Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima (2009—2011.). Dobitnica je nagrade novinske kuće Vjesnik za mlade novinare “Zvonimir Kristl” za reportažu (1980.) te godišnje nagrade Hrvatskoga novinarskog društva “Marija Jurić Zagorka” za najbolje uređen podlistak-prilog za 2000. – “Vrt” “Večernjeg lista”, nagrade „Marko Polo“ za najbolju reportažu 2018. 

Osnivačica je, urednica i autorica internetskih magazina (www.oblizeki.com, www.ziviselo.com). Članica je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga novinarskog društva te suosnivačica Hrvatske udruge za odnose s javnošću i Hrvatske udruge potrošača. 

Posljednjih jedanaest godina intenzivno se posvetila književnim tekstovima (romani, pjesme, pripovijetke, patchwork, blogovi) i objavila je petnaestak knjiga. Radovi su joj u više antologija pjesama i priča te  prevedeni na više jezika, a, uz drugo, dobitnica je i nagrade „Katarina Patačić“ za najbolju objavljenu kajkavsku knjigu u 2012. (Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU) i nagrade „Vesna Parun“ 2020. Romani i zbirke pjesama bili su joj višekratno uvršteni u uže izbore za najprestižnije nacionalne nagrade.

Objavio Časopis Kvaka – urednik at utorak, srpnja 12, 2022