Izložba fotografija Hrvatski književnici zlatni rez Miljenka Brezaka – Umjesto kave 7. srpnja 2023.

Za književnu dokumentaciju supruge književnice i novinarke Božice Brkan Miljenko Brezak počeo je fotografirati različite događaje (susrete književnika i publike, predstavljanje knjiga, izlete, dodjele nagrada itd.), koji rijetko ostaju šire medijski zabilježeni, budući da kultura uopće mainstream medije zanima vrlo ograničeno. Posve neplanirano različiti konteksti i raspoloženja premetnuli su se u svojevrsnu povijest nestale svakidašnjice. Pogotovo jer neki od književnika, osim u svojim, često i ne osobito široko čitanim tekstovima, žive još u sjećanjima i zahvaljujući i Brezakovim fotografijama: Arsen Dedić, Irena Lukšić, Robert Roklicer, Ivan Golub, Joja Ricov, Tonko Maroević, Josip Palada… Brezakov mali Canon je ne samo reporterski zaustavio trenutak u vremenu nego ponegdje odklizao u umjetnički iskaz i uspio ovjekovječiti dio života profesionalnih i intimnih krugova te osobnost uglednih, manje ili više široj javnosti poznatih književnika različitih naraštaja bez posebnoga ciljanja poetike i estetskoga dosega pisca.

Miljenko Brezak na svojoj izložbi / Foto Nikola Blažeković
Grafičko oblikovanje izložbe potpisuje Jenio Vukelić iz Pictorisa

Tako je Culturnet najavio izložbu Hrvatski književnici Miljenka Brezaka koja se, potpomognuta Ministarstvom kulture i medija i Gradom Zagrebom, do početka rujna može pogledati u Fotoklubu Zagreb u Ilici. Otvarajući je 4. srpnja 2023. predsjednik Fotokluba Zagreb Hrvoje Mahović podsjetio je kako svake godine za svoje članove imaju natječaj za samostalne izložbe te kako su za ovu od osam prijavljenih odabrali četiri, sadržajno i koncepcijski najbolje, sa 80 posto gotovih fotografija, po ocjeni umjetničkoga savjeta (Vlasta Štalekar, Miljenko Marotti i Nenad Martić), a tijekom ljeta usporedo izlažu Nikola Kalinić i Miljenko Brezak.

Književnici na otvorenju, samo dio onih izloženih na zidovima / Foto Nikola Blažeković

Bivši predsjednik Društva hrvatskih književnika i kronološki najstariji snimljen, Brezakov portret iz 2012., Đuro Vidmarović uspoređujući te dvije izložbe istakao je kako su, iako vrlo različite, zapravo komplementarne te kako je impresioniran Kalinićevim nefigurativnim i psihološkim fotografijama, estetikom apstrakcija, igrom boja i kompozicijama, te Brezakovim povijesno vrijednim portretima književnika. To nije klasičan portret nego viđenje Miljenka Brezaka, osobito primjetno u odnosu svjetla i sjene zbog čega neki književnici ili njihova lica isijavaju, emaniraju. Često je zamjetna i scenografija, primjerice Davor Šalat sa zlatim okvirom kao u starih majstora, sam Vidmarović s bijelim šalom poput Ćire Blaževića i uokviren svojim rodnim selom Piljenicama ili Stjepan Šešelj ugužvan u knjige i slike u redakciji više nepostojećega Hrvatskog slova. Istaknuo je i strip-portret Joje Ricova s brojnim jobovskim gestama te, prema njegovu mišljenju, jedan od najboljih portreta Arsena Dedića uopće, gotovo transcedentalan, posve pjesnički, snimljen u Društvu hrvatskih književnika.

S otvorenja / Foto Nikola Blažeković
S otvorenja: uz druge i doajenka hrvatske fotografije Slavka Pavić / Foto Miljenko Brezak

Dragutin Tadijanović ukazivao je na važnost književnih portreta za hrvatsku kulturu uopće, da ne izostanu i da ne budu karikaturalni. Iako sam neke kolege književnike vidi drugačije od autora fotografija, prema Brezakovim portretima, istaknuo je, književnici i pisci zaista su, kako bi to Tonko Maroević rekao, uskličnici hrvatske kulture. Svaka bi se fotografija mogla tumačiti ponaosob, istaknuo je Vidmarović. A na važnosti vremenom, i za nežive i za žive, dobivaju i datumi snimanja.

Katalog je grafički oblikovao Jenio Vukelić
Katalog s popisom likova izložbe Hrvatski književnici

Prije negoli su se prisutni književnici-modeli dodatno fotografirali svatko uza svoju fotografiju i svi zajedno, Božica Brkan, na kojoj je prema Brezakovoj tvrdnji i krivica za njegovu prvu samostalnu izložbu u 73. godini, podsjetila je kako se ne radi o književnoj nego o fotografskoj antologiji i kako su od novinarskih snimanja i dokumenta, istina ne za osobnu ili putovnicu, te fotografije postale primijenjene i umjetničke.

Miljenkov razred iz kriške Gimnazije nije propustio otvorenje / Foto Nikola Blažeković
Zvonko Radičanin, Miljenko Brezak i Marko Čolić / Foto Božica Brkan
Analiza foto i književnih dometa odmah na licu mjesta / Foto netko usput

Književnike su prošlih desetljeća snimali mnogi, pa i sami književnici i novinari, ustrajno primjerice Drago Dumančić, Nives Gajdobranski, Branka Primorac, Nikola Đuretić i drugi. Za razliku od većine koja se opredijelila za crno-bijelu, nakon premišljanja Brezak je za ovu priliku odabrao koloriranu fotografiju. U vrijeme kada je sve pretrpano fotografijama, tehnološki vrhunski dotjeranima, često samoljubivim selfijima, Miljenko Brezak u hramu hrvatske fotografije, kako je to rekao Marko Čolić, izložio je izabranih 45 fotografija 44 književnice i književnika snimljenih od 2012. do 2023. i one su vrijedan dokument za hrvatsku književnost i hrvatsku kulturu s kraja 20. i početka 21. stoljeća. Neke od snimljenih ovjekovječio je u njihovoj tipičnoj prepoznatljivoj pozi, a njegov zlatni rez čine fotografije: Andriana Škunca 20180505, Arsen Dedić 20120423, Boris Domagoj Biletić 20181011, Borivoj Radaković 20220929, Božica Brkan 20130706, Božica Brkan 20151009, Božica Jelusić 20190704, Božidar Prosenjak 20181019, Branka Primorac 20181010, Branko Čegec 20211022, Damir Karakaš 20211115, Davor Šalat 20220528, Diana Burazer 20220622, Drago Štambuk 20180426, Đuro Vidmarović 20120303, Ernest Fišer 20180919, Irena Lukšić 20120730, Ivan Golub 20171113, Ivica Matičević 20211023, Joja Ricov 20160409, Josip Palada 2190223, Lada Žigo Španić 20211022, Lana Derkač 20211023, Ljerka Car Matutinović 20191108, Ludvig Bauer 20170523, Marija Lamot 20190622, Marina Šur Puhlovski 20220211, Marko Gregur 20220512, Mate Maras 20220613, Mate Matišić 20170523, Milko Valent 20220929, Mirko Ćurić 20221124, Robert Roklicer 20170916, Sanja Domenuš 20221007, Sanja Pilić 20230414, Siniša Matasović 20180123, Sonja Zubović 20180125, Stjepan Šešelj 20180215, Tomislav Marijan Bilosnić 20220822, Tonko Maroević 20180523, Velimir Visković 20220401, Vera Grgac 20140808. Žarko Jovanovski 20200205, Željka Lovrenčić 20220512 i Zlatko Krilić 20210925. Autor odličnoga izložbenog grafičkog oblikovanja kataloga, plakata i pozivnice je Jenio Vukelić iz Pictorisa.

Nikola Kalinić i Miljenko Brezak na Kalinićevu dijelu izložbe / Foto Nikola Blažeković
Miljenko Brezak i Nikola Blažeković: tko je što snimio? / Foto Božica Brkan

Tko je Miljenko Brezak (Širinec, 1950.), obrazovanjem magistar ekonomije? Dolaskom iz rodne Moslavine u Zagreb na studij 1969. učlanjuje se u Fotoklub Zagreb, a na Fakultetu ekonomskih nauka vodi Fotoklub Ekonomija. Objavljuje i karikature (Studio, Čvorak…). 2019. obnavlja članstvo u Fotoklubu Zagreb. Fotografije su mu primljene na više nacionalnih i međunarodnih fotografskih natječaja, a osobito su zapaženi portreti. Na internetu objavljuje autorske dokumentarne fotografije i videozapise. Fotografije M. Brezaka primljene su i izlagane na: Portret 2019 i Portret Hrvatske 2020 HFC-a, 39. i 40. Zagreb salon Fotokluba Zagreb, Sveti otok i Otok i more Foto kluba Kornat (brončana plaketa i 2 diplome),  COVID 19 Fotokluba Rijeka, Salon Summer, Sea, Sun Foto kluba Krk, Zagrebački salon auto-karikature (fotokarikatura), Razlistaj se FKK Đakovo i Knjižnice i čitaonice Đakovo, Izložba fotografija Žena i Salon crno-bijele fotografije Salon 100+1  Foto kluba Color, 1. natječaj za Hrvatsku vinsku fotografiju (Križevci), Photo salon 2022 FKK Kozjak / Kumanovo, Photo EXPO 2022 Foto-kluba Kragujevac, u kolekciji HFS-a za 35. FIAP bienale Oman 2022., na skupnim izložbama članova Fotokluba 2023. u Zagrebu, Bjelovaru, Rovinju i Splitu te u kineskom gradu Linyi.

Miljenko Brezak, Jasmina Reis, Božica Brkan, Sanja Domenuš, Siniša Matasović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Nikola Blažeković
Sanja Pilić pozira Nikoli Blažekoviću uz svoju fotografiju Miljenka Brezaka
Siniša Matasović s bradom na fotografiji i bez brade uživo / Foto Božica Brkan

Otvorenje izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka bio je sjajan aldomaš jednoga posla koji je okupio zanimljive ljude iz svijeta fotografije od doajenke Slavke Pavić do mlađih poput kutinskoga novinara i fotoreprotera Nikole Blažekovića, zatim iz svijeta književnosti, mnoge Moslavčane iz Brezakove kriške Gimnazije itd. i podsjetio kako se još može lijepo i zanimljivo, smisleno družiti. Pa i plakati kao što je Jasmina Reis zaplakala uz portret Ivana Goluba snimljen u njihovoj Kući Šenoa ili ja uz portret Irene Lukšić s Miljenkovom usnom harmonikom na Brodu književnosti – brodu kulture.

Kajkavski ogranak izložbe: Marija Roščić Paro, Božica Pažur i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Ludwig Bauer i Lidija Duić / Foto Miljenko Brezak
Fotografi njegov model: Miljenko Brezak i Lada Žigo Španić / Foto Božica Brkan
Fotoekipa uoči fajerunta / Foto Miljenko Brezak

Čestitajući autoru fotografija snimljenih stručno, sa srcem, prijateljski, bez ikakvih pretenzija, sisački književnik Siniša Matasović je na Fejsu napisao: Ako smijem dodati svoju malu privatnu komponentu cijele priče, čast mi je što je moj portret našao mjesto na zidu do ramena Roberta Roklicera. Praktički mi dim s njegove cigarete udara u lice kao i toliko puta uživo za njegovog bogatog i produktivnog književnog života. Ili, što bi omiljena književnica, i sama fotografkinja, Sanja Pilić napisala poslije otvorenja: Baš sam se razveselila što smo zajedno. 

Link na MB Hrvatski književnici

Tomislav Domović, trubadur za 21. stoljeće – Umjesto kave 13. kolovoza 2018.

Tomislav Domović uz svoju ploču na Zidu od poezije / Fotografija Božica Brkan

U Selcima na Braču na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka, pjesnika i diplomata, 10. kolovoza 2018. na Zid od poezije na čudesnome selačkome trgu, u bijeli kamen brački, klesar kustos Zida Joško Mošić Gruda uklesao je stihove prošlogodišnjega oliveata Tomislava Domovića:

 

pjesmom ću te osvijetliti

stihom ću te raspiriti u gorućem grmu
svijet će svijetliti pobirući tvoje ugarke

Time se pjesnik za vazda pridružio velikanim hrvatske riječi na čakavici, kajkavici i štokavici: Zlatanu Jakšiću (1991.), Dragi Štambuku (1992.), Jakši Fiamengu (1993.), Božici Jelušić (1994.), Vesni Parun (1995.), Tonku Maroeviću (1997.), Ivanu Golubu (1998.), Vlasti Vrandečić Lebarić (1999.), Slavku Mihaliću (2000.), Dragutinu Tadijanoviću (2001.), Zvonimiru Mrkonjiću (2002.), Petru Gudelju (2003.), Sonji Manojlović (2004.), Tatjani Radovanović (2005.), Mati Ganzi (2006.), Jošku Božaniću (2007.), Mladenu Machiedu (2008.), Milku Valentu (2009.), Zoranu Kršulu (2010.), Igoru Zidiću (2011.), Anti Stamaću (2012.), Branimiru Bošnjaku (2013.), Ernestu Fišeru (2014.), Veselku Koronamu (2015.) i Delimiru Rešickom (2016.).

Imala sam čast govoriti o Tomislavu Domoviću. A tko je on? Vikipedijski, rodio se je 1. kolovoza 1964. u Zagrebu, gdje se školuje i studira na Prometnom, Pravnom i Filozofskom fakultetu. Od 1986. do 1992. radi u pošti kao šalterski službenik, a od 2003. do 2013. kao transportni radnik i djeljač pošte. Kao prema biografii nekoga slavnog avjetskog pisca, radio je i raznorazne druge poslove: kolpoter, novinar, prodavač, distributer audio i video medija, videotekar, sindikalni profesionalac, samostalni umjetnik, voditelj književnih tribina i urednik u izdavaštvu. Živi u Karlovcu.

Poeziju i prozu od ranih osamdesetih godina objavljuje staklo u brojnim časopisima, dnevnom tisku i na radiju. Sudjeluje na brojnim pjesničkim manifestacijama po cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Uvršten je u više panorama i antologija hrvatskog pjesništva. Kao branitelj, uz drugo i autor scenarija za TV-seriju o ratnom Vukovaru, ponosi se što su njegovi stihovi, uz stihove samo još dvojice živuća pjesnika Tomislava Bajsića i Tomislava Čadeža, ugrađeni u kninski spomenik Domovinske zahvalnosti te što će se u novom kurikulumu naći u čitankama za osmoškolce. Član je DHP (Društva hrvatskih pisaca).

Sam se predstavlja kao samostalni umjetnik, jer je prije pet godina odlučio živjeti samo od pisanja, zatim kao hrvatski pjesnik te kao književnik, filnatrop.

Tomislav Domović u Selcima na Braču 10. kolovoza 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Tomislav Domović objavio je samostalne knjige:

Heretik na 10 načina, SKUD I. G. Kovačić, Zagreb 1987.
Pancir tastatura, Biblioteka Čermak, Zagreb, 1990.
Junačke pjesme, Narodna biblioteka Danilo Kiš, Titov Vrbas, 1991.
Živo blato, Durieux, Zagreb, 1992.
Noć zaborava, Ating, Zagreb, 1992.
Pozornica čežnje, Aurora, Zagreb, 1993.
Službena verzija ljubavi, Perun, Zagreb, 1995.
Budućnosti, daj da te ljepše slutim, Perun, Zagreb, 1996.
Pjesnički manifest, Izdavački centar Rijeka, Rijeka, 1997.
Bermudski trokut (kuautor s Hrvojem Barbirom i Milanom Maćešićem), Centar društvenih djelatnosti mladih Rijeka, Rijeka, 1997.
Privremeno rumenilo, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 1998.
Kožom uz kožu, vlastita naklada, Stubičke Toplice, 2009.
Imperativi, Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017.
Žeravica (izabrane pjesme), Udruga Ars spiritus, Karlovac, 2017. – uz 35 godina stvaranja

Nagrade, priznanja i odličja:

1985.: Mak Dizdar, Stolac, 1. nagrada za pjesnički rukopis
1986.: Mladi graditelj, Brčko, 1. nagrada za pjesmu
1987.: Goran, Goranovo proljeće, Zagreb, 1. nagrada za neobjavljenu knjigu
1988.: Pečat varoši sremskokarlovačke, Brankovo kolo, Novi Sad, nagrada za knjigu Heretik na 10 načina
1991.: Festival jugoslavenske poezije mladih, Titov Vrbas, 1. nagrada žirija i 1. nagrada publike
1996.: Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića, za osobite zasluge u kulturi.
2017.: Maslinov vijenac na Manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što u Selcima na Braču

Tomislav Domović govori svoje stihove na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak

Iako knjige pjesnika kojem sve pjesme jedna su pjesma te njegove pjesme to itekako zaslužuju, kritičari i analitičari nisu se njima, nažalost, mnogo bavili, kako primjećuju i sami kritičari.

Miroslav Kirin o prvoj od petnaestak zbirka poezije, rukopisu Heretik na 10 načina 1987. nagrađenom Goranom za mlade pjesnike, ustvrdio je kako je posrijedi iznimno homogeno pisana zbirka nastala na marginama tada već posustale poezije jezičnoga iskustva te u dodiru s ponovno probuđenim neoegzistencijalizmom koji će svoju punu reafirmaciju doživjeti u devedesetim godinama.  

Tonko Maroević, ugledni književnik i kritičar o Domovićevu je pjesništvu zapisao:

Cjelinom svojeg opusa Tomislav Domović je unio u hrvatsko pjesništvo svježinu i težinu neposrednoga iskustva, strast i žar kojim je ispisao i pozitivne i negativne aspekte vlastite egzistencije.            

Franjo Nagulov o zbirci Imperativi 2018. piše:

Za sada možemo potvrditi obnovljivo svojstvo Domovićeva jezika zbog čega rukopis Imperativi karakterizira iznimna, gotovo mladenačka svježina, a kojim će se smjerom isti razvijati u budućnosti ostavit ćemo otvorenim pitanjem odbijajući svaku pomisao na lažni proročki diletantizam zahvaljujući kojemu je mjesta realnom književno-kritičarskom uvidu u pjesničku proizvodnju sve manje te zadovoljeni konstatacijom kako je (…) zbirka jednim od kvalitetnijih domaćih naslova (…) u godini iza nas, možda i šire.

Pjesnikinja i kritičarka Darija Žilić u recenziji ustvrđuje: 

U posljednje vrijeme Domović ponovo intenzivno piše i razvija svoju poetiku. U rukopisu 100 ljubavnih i niti jedna više autor već naslovom sugerira da se nadovezuje na mediteransku tradiciju ljubavnog pjesništva (prisjetimo se Nerudine knjige 100 ljubavnih soneta. (…) Istovremeno slavi jednostavnost života: Samo će me dvije stvari tištiti/ Jesam li jutros, a zimski je dan, jesam li vrapcima prosuo zrnje na balkonu. I upravo taj vitalizam, to slavljenje svakodnevnog života prožetom nekom univerzalnom ljubavi, to je smisao sjajnog pjesništva Tomislava Domovića.

Određujući se o vlastitu jeziku i stilu za internetski Jezik in fabula, ustvrdivši najprije kako njegova izričajnost nije sveta krava te kako su suradnja s lektorom i urednikom te intervencije u tekstu dobrodošle kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača, Domović odgovara:

Glavno obilježje vlastitog stila!? Pitanje je na koje bi lakše i preciznije odgovorili neutralni i rijetki poznavatelji mojeg pjesničkog rukopisa. Ali, ako moram u nekoliko riječi opisati temeljne strukturalne odrednice pjesničkih i jezičnih preokupacija, onda bih istaknuo učestalost asocijativnosti što se umrežuje s ulančanim metaforama tvoreći poetske cjeline u kojima dominiraju jezična bujnost, (pokatkad) barokna razbarušenost, a nerijetko ritmička eksplozivnost kao snažna i dojmljiva ekspresivnost za kojom posežem ne bi li potencijalni čitatelji u njoj pronašli versističku odgonetku za vlastitite doživljaje i iskustva.

Tri Tomislava, Domović. Čadež i Bajsić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Osobni moj pogled na Tomislava Domovića i njegovo djelo potraga je za odgovorom na pitanje: Što je nama Poezija danas? Danas, kada je Lijepa Riječ uz drugo, multimedijalno aktualna poput gostovanja u kafićima, kave za van i kao Poezija to go. Danas kad se misli da nitko ništa ne čita a ponajmanje poeziju, koja se uknjižuje u raritetnim primjercima te da ima više onih koji je pišu, pjesnika, od predanih čitatelja.

Tomislav Domović zahvaljujući upravo tome modernom vremenu, IT-vremenu, ima čitatelja, i to baš predanih, vjernih, kao rijetko koji od suvremenih hrvatskih pjesnika i poetesa. Nema mnogo ni pjesnika koji ustrajno, doslovce gotovo svaki dan, objavljuje književne tekstove na društvenim mrežama svima kojima je dnevna doza dobroga Teksa vitalno važna poput nekima betablokatora, regulatora šećera i slične terapije. Moguće je Domovića usporediti sa svakodnevnom objavom haiku Siniše Matasovića, mladoga i starijega, ne manje provokativnoga sisačkoga pjesnika Slavka Jandrička. Zatim ustrajne objave postova, katkad poezije a češće eseja, Božice Jelušić alias Flore Green, koje ona sjajno opisuje parfemskim testerima. Ili pak Sanje Pilić, književnice koja je tekstove s interneta već i uknjižila. Sumnjam da će Domović, unatoč upornosti i visokoj razini te čitanosti, recimo biti nagrađen za književnost na internetu.

Tomislav Domović odnedavno je od svog profila na Facebooku izdvojio samo čistu poeziju, a čitatelji će vjerojatno ustrajno čitati te lajkati i šerati svog trubadura jednostavnog izričaja i jednostavnih tema, a iako ne s papira nego objavljeni elektronički – čak i na Youtubu, primjerice Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve…, 

katkad, iz obzira prema čitatelju-gledatelju, kao s prošlogodišnjega čitanja na ovome trgu s naznakom: na razini gledljivosti

 No, Domovićevi jednostavni, stihovi bez interpunkcije, izrečeni pomalo starinski, ne gube na dubini jer je njihova tema vječna i jednako dade misliti. Uz drugo i: Što je nama ljubav danas?

Govoriti o njoj tako kako u versu piše i govori Tomislav Domović może samo istinski trubadur, svevremeni zaljubljenik u Nekoga, u Nešto.

Nadam se da će biti mlađih kolega kritičara i e-knjiga i e-časopisa koji će dokazati kako nisu takve objave manje vrijedne od klasičnoga čitanja s papira. Meni je i praktičnije: kako knjigama označujem uši ondje kamo se želim opetovano vratiti, imale bi mi moguće i sve stranice s dvostrukim ušima, na onu i na ovu stranu, gore i dolje. Kako, da posudim Tomislava Domovića iz pjesme Tko te ljubiu leglo stihova te ljubim, lakše mi je lajkati, pa šerati, kopirati u Word. U Riječ koja, vjerujem, traje i kad nije u bijeli brački kamen uklesana. Otrgla se Domoviću u trajanje.

Domovićev vapaj iz nove knjige iz pjesme Čekanje, pjesme koja tek traži svoju knjigu: Bože, vrati mi pjesmu!

Video zapis iz Selaca na Braču 10. kolovoza 2018.:

Izvori:
linkovi

http://www.hrvatskodrustvopisaca.hr/hr/clan/tomislav-domovic-316

https://hr.wikipedia.org/wiki/Tomislav_Domovi%C4%87

https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/tomislav-domovic-dao-sam-otkaz-u-posti-kako-bih-napisao-scenarij-za-prvi-igrani-serijal-o-vukovaru/379030/

https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/08/15/Podijeli-ovu-pjesmu-dobri-%C4%8Dovje%C4%8De-Tomislav-Domovi%C4%87

https://www.zvonainari.hr/single-post/2017/08/15/Podijeli-ovu-pjesmu-dobri-%C4%8Dovje%C4%8De-Tomislav-Domovi%C4%87

http://durieux.hr/wordpress/authors/domovic-tomislav/

http://strane.ba/tomislav-domovic-100-ljubavnih-i-niti-jedna-vise-izbor/

https://stilistika.org/jezik-in-fabula-pisci-o-jeziku-i-stilu/pisci/314-domovic-tomislav

https://radiogornjigrad.wordpress.com/2018/02/17/tomislav-domovic-kamo-idu-pjesnici-to-naizgled-je-tajna/

https://www.mvinfo.hr/clanak/jutro-poezije-tomislav-domovic

http://radio.hrt.hr/treci-program/ep/ogrtac-za-svemir-tomislav-domovic/249548/

http://www.casopiskvaka.com.hr/2018/04/tomislav-domovic-oljustena-pozlata.html

http://www.matica.hr/vijenac/436/trazis-rijec-za-vukovar-1396/

https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/

Moja Itaka, ljetni uradak, otočko čitanje iz prve https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/videos/281894165629695/

More https://www.facebook.com/tomislav.domovic.pjesnik/videos/297850787367366/

Oda rukama fotografa Antuna Bukovca – umjesto kave 24. svibnja 2017.

Ne samo kao netko tko povremeno ima i vrlo bolnih problema s rukama, šakama, a od tjelesnih su mi organa životno presudne, ne preporučujem vam da se usredotočite u 10 razloga zbog kojih su vam ruke hladne (ima valjda, ali nisam tražila, i za noge!), pogotovo jer navodno ruke otkrivaju bolesti preporučujem izložbu fotografija Antuna Bukovca Ruke. Samo do 10. lipnja u Galeriji Kajkavskog spravišča u Ilici 34.

Antun Bukovec, portret s vlastite izložbe

Dade vam misliti.
Što vam govore ruke?
Što vama govore vaše ruke?

Ruke Antuna Bukovca

Toni, 1956. rođen u Zagrebu, predstavlja se autorski u posebnoj mapi i na ovoj izložbi sa 60 fotografija snimljenih u posljednjih nekoliko godina, kako kaže, prilikom snimanja brojnih i raznovrsnih kulturnih događanja. Posvećuje pozornost rukama umjetnika (književnika, likovnih umjetnika, glazbenika, glumaca…). kojima izvode svoja djela. Ruke – kao metafora stvaranja, čovjekov alat kojim stvara nove svjetove… Bukovec svojim fotografskim okom i umijećem bilježi čovjekovo najvrjednije sredstvo kojim ostavlja trag na svijetu…
U nekom životnom trenutku stvaranja/reprodukcije, uz druge, zabilježio je i ruke književnika Ludwiga Bauera te Sanje Pilić, fotografkinje Slavke Pavić (nedavno imala izložbu na istome mjestu!) , glumca Dubravka Sidora, umjetnika nakita Lazara Roka Lumezija, glazbenika Matije Dedića i, dakako, Darka Rundeka. Njegove i ruke pjevaju: Pa pusti da ti sviram/duša gine od tišine/ I ne boj se buke/ to što svira to su ruke… 

S otvorenja: Antun Bukovec i Mate Matišić

Gornji ekstremiteti na tijelu čovjeka ili majmuna sa pet prstiju – palac, kažiprt, srednji prst, prstenjak i mali prst – kako ih opisuje Wikipedija, nadahnjivale su same. I za dječje pjesmice i za lektirne naslove i za uglazbljene pop-stihove i za fotografije koje su svojevrsni porteti, onakvi kakvim je osobu vidio fotoaparat Tonija Bukovca.

Književnik Ludwig Bauer uz Bukovčevu fotografiju svojih ruku na svojoj knjizi

Dade misliti. Jer već sutra tko zna kako će srebrni prsten tvoriti umjetnik nekoga novog naraštaja, kako će pisati književni tekst neki novi majstor Lujo Bauer ili prebirati gitarske žice netko tko mi neće biti vršnjak poput Rundeka i pjevati u čast rukama koje stvaraju. I koje svašta čine kao u noveli Ranka Marinkovića, objavljenoj u istoimenoj zbirci dvije godine prije mojega rođenja; a sada je skraćuju za one kojima se ne da čitati, ali ni pjevati, svirati, brusiti, fotkati… u:

Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima i stavlja lijevu u naručje desne. Ruke se počinju prepirati kad lijeva ruka počne pjevušiti u naručju desne. Desna joj kaže da prestane, ali lijeva nastavlja iz inata i tu počinje prepirka oko teme koja je ruka korisnija…

Publika na izložbi Ruke Antuna Bukovca

20170524

Fotografije Miljenko Brezak

Link

https://www.lektire.hr/ruke/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Ruka

https://www.vecernji.hr/lifestyle/10-razloga-zbog-kojih-su-vam-ruke-uvijek-hladne-1046587

https://zadovoljna.dnevnik.hr/clanak/bolesti-koje-skrivaju-nase-ruke—414358.html

https://cuspajz.com/tekstovi-pjesama/pjesma/darko-rundek/ruke.html