Iako još nisu redoviti, hvalevrijedni su pokušaji različitih lokalnih kulturnih aktivista, da se makar i povremeno, susreću ljudi od pera s području cijele Moslavine, Moslavčani rođenjem i(li) životom.
Božica Brkan uvodno podsjetila je na ideju kulturne Misije Moslavina / Fotografija Miljenko Brezak
Prema podjeli narodne nošnje etnologinje Slavice Moslavac, sve se češće govori o spajanju donje, crvene i gornje, bijele Moslavine. Poslije nekoliko ipak ograničenih susreta u Kutini, Ivanić Gradu i u Kloštar Ivaniću, u ponedjeljak 13. svibnja 2019. u Garešnici je Zvonko Farago s mjesnim ogrankom Matice hrvatske u Hrvatskom domu ogranizirao književnu večer Moslavačka riječ.
U prvom redu: pjesnici / Fotografija Miljenko Brezak
Svoj su prilog utvrđivanju regionalnoga kulturnog identiteta dali iz crvene Moslavine ĐuroVidmarović, koji je nastupio i kao pjesnik i kao predsjednik Društva hrvatskih književnika, zatim Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutin Pasarić i Ante Juretić, a iz bijeleŽeljko Stubičan, Senka Slivar, Mara Borovac, Anđelka Šoški, Dubravka Jelčić i Nada Trgovac. Pjesmom su večer oplemenile skupine Prijatelji iz Bereka i Hrvatska žena iz Garešnice.
Riječ etnologine Slavice Moslavac / Fotograrija Miljenko Brezak
Božica Brkan podsjetila je na ideju kulturne Misije Moslavina, koja je bila svojevrsni idejni otponac za nadregionalnu suradnju, zatim na zastoj u izlaženju časopisa Moslavačko zrcalo koje su izdavali moslavački organci Matice hrvatske te na nepovezanost autora i diskontinuitet suradnje, pa i na nepoznavanje i najbliskije povijestii zavičajne književnosti s autorima poput Đure Sudete ili Slavka Kolara, ali i recentnih autora, neovisno o poetici, pa i kakvoći tekstova koje stvaraju. Podsjetila je također i na predstavljanje u Garešnici antologije Moslavačka kajkavska lirikaDraženaKovačevića prije umalo deset godina. Pročitala je mladalačke pjesme na standardu Oblutak i Vermut te još neobjavljenu na moslavačkoj kekavici lepe mlade joči iz zbirke Nemoj mi to govoriti, koja treba biti objavljena ove godine.
Najnoviji broj Zbornika Moslavine, broj XVI/2018. kao i obično, objavljuje pregršt zanimljivih zavičajnih tekstova. Antonio Džaja piše o položaju srednjevjekovne Kutine na osnovi arheoloških lokaliteta, dr. sc. Ivana Škiljano čazmanskim kasnogotičkim i renesansnim pećnjacima, dr. sc. Danko Dujmović o posjedima iz 13. stoljeću na kutinskom području, dr. sc. Silvija Pisko migracijama stanovništva Kraljevine Slavonije prema Gradišću: Moslavina i vlastelinstvo Erdödy, dr. sc. Filip Škiljan o grkokatoličkoj župi Dišnik, Ivan Gračaković razmatra prošlost i mjesno nazivlje Donjeg Polonja, Jasmina Uroda Kutlić 120. obljetnicu dolaska željeznice u Moslavinu, dr. sc. Franko Mirošević političko opredjeljenje glasača Kotara Novska (1925.-1928.), dr. sc. Ljiljana Dobrovšak židovske obitelji u Kutini na početku uspostave NDH, Dragutin Pasarić zlatni jubilej Petrokemije Kutina, Ines Mravunac arhitekturu kutinske moderne u drugoj polovici 20. st., Đuro Vidmarović piše o knjizi Silvije Pisk Pustinjaci podno Garić planine, Mladen Mitar o izložbi skulptura Poetika volumena Marijana Glavnika iz hrvatsko-poljske razmjene likovnih izložbi, a Slavica Moslavac o pučkoj tradiciji lončarske vještine i etnografskoj izložbi Zaviri ispod / donje rublje i higijena. Ivana Cerinski tumači širenje, razvoj i uporabu (H)albice, oglavlja udanih žena Gornje Posavine, a Vida Pust Škrgulja uvodi s Prijateljima baštine u Muzej Ivanić Grada.
Uz druge, Zbornik Moslavine objavljuje i dva teksta Božice Brkan: Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju od str. 269. do str. 274. i Bilješku o suzniku od str. 307. do str. 310.
Jedna od duplerica sa zapisom i fotografijama s dječjih predstava
Prvi govori o nastupima malih glumaca Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križi podmlatka Amaterskoga kazališta Josip Badalić Križ na nekoliko posljednjih Kajkavijada u Varaždinskim Toplicama i državnim smotrama u igrokazima B. Brkan Selfie na kipec, Žabe na koleci Sipčina– ove su godine izveli i Fašejnek! – napisanima na kekavici, kajkavskom idiomu kriškoga kraja. To je djecu i njihove voditelje Ivanu PosavecKrivec i Maricu Kukor ponukalo da i sami kreiraju nastupe na pozornici na svome zavičajnom govoru.
S izložbe Staklo i priča o staklu Božica Brkan sa Slavicom Moslavac, jednom od autorica (Fotografija Miljenko Brezak)
Drugi tekst storija je s ruba izložbe Staklo i priča o stakluautorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini te pjesmi B. Brkan lakrimonij odnosno, kako se pokazalo zahvaljujući znalcima kustosima arheologije, lakrimarij iliti suznik, govori o pjesmi odnosno sjećanju na obilazak muzeja u Novom Vinodolskom i staklenom izlošku iz rimskih vremena izvučenom iz mora, kakav je, zahvaljujući grešci u nazivu u prvoj verziji pjesme, otkriven i u Muzeju Narone u Dolini Neretve, a onda, uz neke druge lokacije, i u staroj Sisciji – čak sedam lakrimarija i to od ljubičastoga stakla!
S predstavljanja Zbornika slijeva nadesno: Antonio Gadža, Slavica Moslavac, Jasmina Uroda Kutlić i Mladen Mitar (Fotografija Muzej Moslavine)
Da je Slavica Moslavac samo zapjevala ‘Ćeri mila prvi glas kao što je 3. prosinca 2018. na predstavljanju istoimene pjesmarice u Muzeju Moslavine Kutina, a ne treći kao što inače pjeva u svojim Rusalkama, njezina kći Lana Moslavac, prema mišljenju publike, mogla bi je uvrstiti u nezaboravan aufštafirung, osebušek. No, iskusna etnologinja je mladu i šarmantnu pravnicu, koja svira možda i desetak starih instrumenata, odavno nepopravljivo uvela u etnosvijet te su zajedno autorice spomenute pjesmarice, druge poslije Urodila žuta dunja prije gotovo desetljeća.
Slavica i Lana Moslavac sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Čak 64 uglavnom dosad nezabilježene pjesme uobičajeno s tekstovima, ali i neuobičajeno i s notnim zapisom (notografija Lana Moslavac) i ako se plešu plesnim koracima (kinetografija Goran Knežević). Svakoj je pjesmi naznačen i izvor, pa je, neovisno pjeva li se i pleše i drugdje neporecivo i moslavačka i/li posavska. Tako je ‘Ćeri mila zabilježena u Donjoj Gračenici, Cvijeće moje, plavi jorgovaneu Samarici, Dođi dragi ti i tvoj kolega i I ja jesam moslavačko dete(a I ja jesam posavsko deteu Posavskim Bregima!) u Kutini, Kiša padau Kloštru Ivaniću, Mera me je namerilau Potoku, Široka je Moslavinau Repušnici, a Sunce nam se na pol dana kreće u Ivanskoj i tako dalje.
Rusalke – šest pjevačica i jedna sviračica/ Fotografija Božica Brkan
Time je Slavica Moslavac pripremila baštinski aufštafirungi za KUD-ove i vokalne skupine poput njezina posljednjega projekta Rusalki, koje su u šestoj godini uspješnoga postojanja ovom pjesmaricom postale i izdavačem. Kada je prije 30 godina startala u kutinskome Muzeju Moslavine, jedva da se itko mogao sjetiti ikoje baš moslavačke pjesme, a još rjeđe je ona bila zapisana notno ili zvučno. Posljednji je čas da je zabilježena ta narodna vrijednost iz 19. i 20. stoljeća iz ruralnog prostora, budući da nestaje sa životnim i društvenim kontekstom, primjerice zajednički poljoprivredni poslovi, kakav S. Moslavac uvodno opisuje.
Naslovnica pjesmarice
Glazbena ostavština opisana je stručno i zanimljivo – prigodno ilustrirana – kao relikt prošlosti i sjećanje na davna vremena, neovisno o tome je li naglasak na zabavnom ili obrednom. Svatovske, jurjevske, ivanske i druge još žive popijevke od 18. stoljeća naovamo neprestano se mijenjaju i uglavnom ih doživljavamo sentimentalno, iako su one sličice života, eto sada i ukoričene.
Rusalke u drugom izdanju / Fotografija Božica Brkan
Govoreći o baštini širega zavičaja, jednom su prigodom prema citatu Slavice Moslavac, Ivica Ivanković i Miroslav Dolenec Dravski istakli kako će sve zapisano i snimljeno od starih i mudrih žitelja ovih lijepih i zanimljivih krajeva nesumnjivo poslužiti kao korisna građa za prepoznavanje ljudi, običaja i alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali te djela koja su činili svim nedaćama usprkos. Pjesme su to o ljudima, težacima, o sretnoj ili zabranjenoj ljubavi, ljepoti zavičaja koja nas okružuje, o godišnjim ophodima protkanim mitskim bićima i praslavenskim vjerovanjima na koju se naslanja kršćanska tradicija isprepletena sa onim pučkim, jednostavnim i iskonskim.
Iz knjige: zapis teksta, glazbene linije i plesnih koraka
Tomislav Habulin u uvodu pjesmarice ističe:
Glazbeno tradicijsko nasljeđe Moslavine, kako sjeverne tako i južne, a potom i Posavine pripada širem području panonskog bazena. U novijem glazbenom sloju oslanja se na tercno dvoglasje uz pojavu tzv. rožnih kvinti. Tonski opseg napjeva rijetko prelazi pentatonski raspon, pa time veseli raznolikost i maštovitost glazbene građe u zapravo relativno skučenom glazbenom tonskom opsegu. Model glazbene interpretacije ne razlikuje se od svih drugih hrvatskih kulturnih područja kod kojih napjev započinje jedna darovita solistica (počimalja, pojčimala), koja vodi osnovnu melodiju napjeva od početka do kraja, a ostatak zbora se pridružuje skupnom glazbovanju u pratećem glasu paralelnom glazbenom dionicom čineći tako zaokruženu cjelinu i sklad.
Kutinske Ivančice upravo su se vratile s francuske turneje / Fotografija Božica Brkan
Podsjećam da je Slavica Moslavac, uz brojne druge, objavila i, osim u dvjema spomenutima, i u knjigama Narodne pjesme i plesovi Moslavine i Kad zasvira lane moje, Mate Šulek objavio je glazbenu ostavštinu gračeničkoga kraja u knjigama Lijepi si, lijepi moslavački kraj te u Pjesme i plesovi Moslavine i šire Hrvatske, a Ankica Đurinec ovjekovječila je voloderski kraj u knjizi Okreni se moje kolo malo. Nekoliko KUD-ova, često surađujući baš sa Slavicom Moslavac, izdalo je i nosače zvuka.
Etno Siscia postoji tek šest mjeseci / Fotografija Božica Brkan
Time je suradnja predanih stručnjaka (dr. sc. Joško Ćaleta, akademik Jerko Bezić, Goran Knežević…) i zaljubljenika upravo predvođenih i u različiti oblicima spajanih u radionicama pjevanja i plesa, smotrama, priredbama i drugim projektima zahvaljujući baš Slavici Moslavac, preraslo i vlastitu misiju osiguravajući zanimljiv miraz, augfštafirug, osebušek, ne samo Moslavčankama i Moslavčanima nego i ukupnoj nacionalnoj etnobaštini. A sve koje makar samo zanima, iz Ćeri mile mogu doznati o tome tko je djevojci jedra raskopčao, ali i o počimaljama, tercnom dvoglasju, pentatonskom rasponu, drmešu, pjevanju a capella,o solističkim glazbalima poput samice, dvojnicei tekstove koje je pjevali naši preci katkad i prije više od dva stoljeća.
S Rusalkama, za uspomenu / Fotografija Miljenko Brezak
20181204
linkovi
Video zapis naslovne pjesme ‘Ćeri mila izvedene na predstavljanju knjige
U prilog oživljavanja kulturnog identiteta Moslavčana i Moslavine, regije rijetko podijeljene između triju županija i triju biskupija, a u povodu Mjeseca hrvatske knjige, Udruga Prijatelji Kloštra u Pučkom domu u Kloštru Ivaniću u subotu, 3. studenoga 2018. organizirala je susret ljudi od pera nazvan prema opisu i definiciji etnologinje Slavice Moslavac Crvena i bijela Moslavina.
Sudionici ljudi od pera i organizatori / Fotografija Miljenko BrezakVečer posvećena lijepoj riječi u povodu Mjeseca hrvatske knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Pred za temu i mjesto brojnom publikom svoje su tekstove govorili autori podrijetlom ili življenjem Moslavčani. Uvodno je o temi govorio predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, a zatim se predstavili Božica Brkan iz Zagreba, Dragutin Pasarić iz Kutine, Đurđa Vukelić-Rožić iz Ivanić Grada, Anica Vukić iz Kutine, Ante Juretić iz Kutine, Ankica Pribanić iz Kloštra Ivanića, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Katarina Brkić iz Kutine i drugi. Večeri su glas dale Angeline, a crveno-bijelu moslavačku scenografiju ručnici izzbirke Stjepana Đurića iz Mostara.
Motiv s ručnika: pevčeki u crvenom pismu na bijelom lanu / Fotografija Miljenko Brezak
Valja poželjeti kako će ovakvi susreti biti upriličeni i u drugim moslavačkim mjestima i s drugim autorima od pera, od Čazme do Garešnice i Bereka te Kutine te da će postati tradicionalni. Već prošle godine Kloštranci su upriličili nešto skromniji prvi takav susret – Moslavina u srcu.
I Angeline prigodno u nošnjama u crvenom i bijelom / Fotografija Miljenko Brezak
Slavica Moslavac s katalogom izložbe / Fotografija Božica Brkan
Za otvorenje izložbe Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske PosavineSlavice Moslavac odnosno Muzeja Moslavine Kutina i Turističke zajednice Grada Kutine u petak predvečer 21. rujna 2018. s razlogom je odabran stari, obnovljeni trijem u kutinskoj Crkvenoj ulici, koju je dojmljivo opjevao moslavački spiritus movensDragutin Pasarić. Izložba se zatim seli u Galeriju, ponajprije sa 14 rollupova, bez drvene hiže dakako, ali sa sjećanjem kako bi u njoj valjalo, i za stalno urediti družinsku hižu.
Hologramski filmovi već su i prije osvajali osobito najmlađe u doznavanju kako se nekad živjelo, što se jelo a što odijevalo, na što se sviralo… Neće se prenijeti ni prigodno oživljeni predstavljeni narodni običaji tijekom godine oko obiteljske, zadružne kuće od Ivanja preko žetve do svadbe (Vokalni sastav Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova Jaruga).
No trajno zainteresiranim radoznalcima i potencijalnim istraživačima ostaje na 112 stranica bogat katalogTradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine, kakvima Slavica Moslavac tradicionalno prati svoje izložbe. Podsjećam kako je jedna, zacijelo najpopularnija, Zaviri ispod, još na putovanju, već na sedmom mjestu u Đakovu. Tako su Kutinjani sjajno obilježili Godinu europske baštine, a prije toga i Dan građevinske etnobaštine u Krapju. Također i 55. godišnjicu etnoodjela Muzeja Moslavine oživjevši dojmljivo istraživačke obilaske etnologinje kojoj je prezime označilo i područje djelovanja i podsjetilo što je nekad postojalo u selima Potok, Donja Gračenica i drugima gdje više ne postoji te kako neka sela, primjerice Osekovo, nastoje sačuvati svoju živu prošlost, drvene hiže. Ako nema ljudi, zaključila je jednu izjavu medijima S. Moslavac, i vrijedni objekti izumiru.
Vrlo zainteresirana publika / Fotografija Miljenko Brezak
Slavica Moslavac znalački tumači:
„Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u hrvatskoj Posavini s jedne te bilogorsko-podravske s druge strane.
Vez s vankuša na postelji u etnosobi / Fotografija Miljenko Brezak
To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, prevlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.
Kako se nekad živjelo u drvenim hižama govore različiti izlošci, fotografije, filmovi, pjesme… / Fotografija Miljenko Brezak
Tradicijske drvene kuće, navodi etnologinja S. Moslavac, podijeljene su na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica. Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino. Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa. Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec. Raspored u kućama bio je strogo određen. Živjelo se na katu, dok su prostorije u prizemlju bile namijenjene za pohranu oruđa i sprava, najčešće su to dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta.
Prva soba do ulice iža ili družinska soba, ižica, najveća je prostorija na katu, u sredini je kuhinja, a na suprotnoj strani manja soba komora – u kojoj se spremala posteljina i odjeća. Na kraju hodnika bio je i zahod, šekret, koji je konzolno bio izbačen iz volumena kuće, osmišljen tako da fekalije padaju kroz šuplje deblo ili kroz vertikalnim daskama omeđeni prostor u zahodsku jamu pokraj kuće. Do sredine 19. stoljeća i stambeni i gospodarski objekti bili su pokriveni drvenim hrastovim daščicama, šindrom, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje biber crijep. Karakteristika prozora ili obloka tradicijskih kuća bez obzira na veličinu, odnosno da li su prizemnice ili katnice, uglavnom su bili mali, dvokrilni, unutarnja krila su se ostakljivala s jednim do dva šprljka, a vanjska krila bila su bez stakla, načinjena od dasaka i nazivana kapci.
Božica Brkan i Slavica Moslavac o životu u starim kućama kutinskome novinaru Nikoli Blažekoviću za fejs KuTina info / Fotografija Miljenko Brezak
Na proplancima i svježim krčevinama sjeveroistočne Moslavine gradile su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi.
Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.“
Tako opisuje Slavica Moslavac o svemu tome detaljno i u bogato ilustriranome istoimenom katalogu na 112 strana, koji prati izložbu Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine na kojem sam imala čast i surađivati tekstom i fotografijama. Tako je na str. 30. objavljena pjesme Ladlin iz zbirke Vetrenica ili obiteljskaarheologija (1990.), a od str. 93. do str. 99. Putovanje u zavičaj iz Kajkavske čitanke BožiceBrkan (2012.).
Također na stranici 92. uz Josipa Badalića u Deanovcu, Josipa Basaričeka u Ivanić Gradu i Božicu BrkanuOkešincu izdvaja nabrajajući kako su u objektima koje nose karakteristike tradicijskog graditeljstva živjele i osobe koje su ostavile značajan trag na političkoj, društvenoj, kulturnoj moslavačkoj sceni. Zahvalna sam na takvoj časti, također i dvama naslovima u popisu literature, uz uobičajen prigovor kako, poslije kratkog pregleda na engleskoj i njemačkom, Slavica Moslavac i ovaj put, očito prostor štedeći za prebogat materija, propušta objaviti jedino ma i najkraću autobiografiju.
U Crkvenoj 46 otvorena je drvena etno kuća i izložba Tradicijsko graditeljstvo Moslavine i Hrvatske Posavine.Autorica izložbe Slavica Moslavac i književnica Božica Brkan, govore o drvenim kućama, tradicijskom graditeljstvu, baštini….Autorica: Slavica Moslavac muzejska savjetnicaGlazbeni program: VS Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova JarugaOrganizator: @Muzej Moslavine i Turistička Zajednica Grada Kutine Osim promocije kataloga od 112 stranica, ispred trijema u Crkvenoj ulici u Kutini upriličena je etnografska izložba Tradicijskog graditeljstva Moslavine i Hrvatske Posavine, autorice Slavice Moslavac, koja će na 14 rollupova, slikom i riječju predstaviti pučke starine, stambene i gospodarske objekte u donjoj ili jugozapadnoj, kao i gornjoj ili sjeveroistočnoj Moslavini, te Hrvatskoj Posavini, kao i ostatke nekadašnjeg načina gradnje kao i života u tim prostorima. Kuća, trijem, trem, kuća na kat, čardak, je dom, prebivalište i utočište, a najčešći naziv za nju je hiža ili iža, jedinstveno je to mjesto sveukupnosti postojanja obitelji ili šire zajednice. U njoj se odvijaju svi životni procesi. U kući ili družinskoj hiži borave ukućani preko dana, a spavaju starci i djeca. Dvije su važne komponente za zajednički život: stol sa svetim i osobnim slikama, uspomenama iz prošlosti na zidu iznad njega, i drugo, zemljana peć, mjesto pripremanja hrane i izvor topline.U prigodnom glazbeno scenskom predstavljanju ivanjskih, svadbenih i žetvenih običaja sudjelovat će VS Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova Jaruga. A posjetitelji će imati prigodu razgledati Etno sobu priređenu upravo za ovu prigodu, a hologramskim pristupom bit će omogućeno pregledavanje i kratkih filmova o tradicijskom ruhu, pripremanju kruha, glazbenoj baštini, prvom spomenu imena Kutine i tradicijskom graditeljstvu.Tradicijska arhitektura Moslavine i Hrvatske PosavinePod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u Hrvatskoj Posavini s jedne strane, te bilogorsko-podravske s druge strane. To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, presvlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.Tradicijske drvene kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica. Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino. Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa. Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec. Raspored u kućama bio je strogo određen. Živjelo se na katu, dok su prostorije u prizemlju bile namijenjene za pohranu oruđa i sprava, najčešće su to dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta. Prva soba do ulice iža ili družinska soba, ižica, najveća je prostorija na katu, u sredini je kuhinja, a na suprotnoj strani manja soba komora – u kojoj se spremala posteljina i odjeća. Na kraju hodnika bio je i zahod, šekret, koji je konzolno bio izbačen iz volumena kuće, osmišljen tako da fekalije padaju kroz šuplje deblo ili kroz vertikalnim daskama omeđeni prostor u zahodsku jamu pokraj kuće. Do sredine 19. stoljeća i stambeni i gospodarski objekti bili su pokriveni drvenim hrastovim daščicama, šindrom, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje biber crijepKarakteristika prozora ili obloka tradicijskih kuća bez obzira na veličinu, odnosno da li su prizemnice ili katnice, uglavnom su bili mali, dvokrilni, unutarnja krila su se ostakljivala s jednim do dva šprljka, a vanjska krila bila su bez stakla, načinjena od dasaka i nazivana kapci.Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradile su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi.Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.Slavica Moslavac
Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.
Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak
U odličnome izložbenomkatalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:
lakrimonij / lakrimarij
udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije
i staklena posudica još cijela nemaš je što vidjeti što li su pospremali u nju tako krhku kako li je pretekla vjekove do našega zakopana u grobu uz nekoga od koga nije ostao ni prah začepljena čak je vidi se nešto u njoj nataloženo odonda možda sol suzna
zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano po tko zna koji put legenda ispisuje autoritativno nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere lakrimonij suznik mogli bismo reći upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda
odakle u novome u muzeju tko je u to krhko staklo spremao božao suze s kojom svrhom zašto je netko plakao zbog koga da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo gotovo dotaknuti krhke
tko li je uopće izmislio lakrimonij tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze skupljao kolekciju suza čije i za koga
danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali
Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430
Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.
20170814
Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe
No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?
Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.
Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsuscalami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.
Pjesma u katalogu izložbe
A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenostilakrimarijaIvice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječ, ili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..
Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.
lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.
Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.
Donje rublje i intimna higijena – rijetko obrađivana muzejska tema
Women`secret, Intimissimi, Tezenis, Yamamay, Lisca, Galeb,… svila, saten, biopamuk… ekstravagantno dizajnirani izlozi trgovina, izazovne ljepotice u prozornoj čipki na jumbo plakatima uz gradske prometnice, muški i ženski zadovoljni foto-modeli u pidžamama, spavaćicama, potkušuljama, grudnjacima ili gaćicama smiješe se s naslovnica na kioscima, vire s letaka iz poštanskih sandučića ili mazno šeću na TV reklamama…
I sve tako javno o pomno skrivenome. Zašto ne i u muzejima?!
Kasnih 1980-ih godina progovorilo se o spolnosti i magijskim simbolima plodnosti, pučkoj intimi utkanoj na zidnjacima i prekrivačima da bi se temi donjega rublja kao dijelu narodne, ali i suvremene svakodnevne odjeće muzeji vratili tridesetak godina kasnije zagazivši već jedno desetljeće u 21. stoljeće. Nakon Muzeja grada Šibenika i njihovoga otkrivanja „tajni starih tiramola“ odnosno donjega rublja šibenskih gospođa u prosincu 2011. godine te izložbe Gajba i tić – Pokriveno i raskrito u seksualnosti Istre, otvorene u pulskom Muzejsko-galerijskom prostoru Sveta Srca, (zbog interesa produžene do 18. travnja 2018.) još se jedan hrvatski muzej odvažio „zaviriti ispod“.
Radi se o etnografskoj izložbi i popratnome katalogu Muzeja Moslavine u Kutini Zaviri ispod: donje rublje i higijena (listopad – studeni 2017.) muzejske savjetnice i etnografkinje Slavice Moslavac. Autorica je u uvodnom poglavlju kataloga istaknula kako nema pouzdanih ni posve točnih podataka o donjem rublju i higijenskim navikama u moslavačkome, posavskome, banovinskom, bilogorskom i slavonskom kraju do polovice 20. st. jer kazivači „nisu bili razgovorljivi“ na tu temu. No, kao vrsna poznavateljica i dugogodišnja istraživateljica moslavačke etnografske baštine na terenu i u literaturi, uspjela je zorno opisati higijenske navike pranja i kupanja lica i tijela, održavanje čistoće odjeće, izradu, ukrase, vrste i namjenu muškoga i ženskog donjeg rublja kroz povijest. Podsjetila je na niz obreda (poput proljetnoga umivanja – ljubičanja), narodna pjevanja uz pranje rublja (Sjela Mara na kamen studencu, Svoju tajnu otkrila je zdencu!), vjerovanja i praznovjerja (dvije se osobe ne smiju istovremeno brisati o isti ručnik jer će izbiti svađa; za očuvanje dječje sreće čuva se pelena u kojoj je ono nošeno na krštenje), zdravstveno-higijenske poruke sa zidnjaka poput Čista djeca – čisti dom, to je drago srcu mom. Povijest donjega rublja upotpunila je nizom zanimljivosti poput onoga o doprinosu žena tijekom Prvoga svjetskoga rata koje su prestale kupovati korzete kako bi ostalo dovoljno metala za ratne potrebe ili da u isto vrijeme kada se podiže rub suknji i počinje zlatno doba haltera, u ruralnim sredinama žene svoje čarape preko koljena učvršćuju gumenim podvezicama – štrumpatlinima.
Uz dokumentarne fotografije muzejskih predmeta koje ilustriraju tekst, katalog izložbe donosi i reprodukcije likovnih radova s motivima donjega rublja te preslike reklama u časopisima. U prilogu kataloga je ilustrirani kataloški popis izložaka, sažetak na engleskome jeziku te literatura s popisom mrežnih izvora. A tu je i prigodna pjesma književnice Božice Brkan o majčinoj spavaćici na moslavačkoj kajkavštini Košula za noć;
(…) negda nanegda si mislim kak sem si čez tu spavaču / bližeša z materju neg igda / gda me je i nosila / da bi nam to platna amfučnoga bilo / i materina i moja / kej jena koža (…)
Uz katalog koji ostaje trajno na rukohvat njegovim čitačima, izložba će se moći razgledati i u Muzeju grada Đurđevca, Muzeju Đakovštine, Muzeju Staro selo Kumrovec te u Lipiku i Novome Sadu u nadolazećoj 2018. godini. (Snježana Radovanlija Mileusnić)
MOSLAVAC, SlavicaZaviri ispod : donje rublje i higijena / Slavica Moslavac ; al. ; prijevod na engleski Olga Friščić>.- Kutina : Muzej Moslavine, 2017.- 71 str. : ilustr. u boji ; 21 cm
Bibl. bilj. ispod teksta.- Literatura i izvori.- Summary. ISBN 978-953-7135-55-
Selfi na kipec: mladi glumci badalićevci Zara Broz, Jana Krivec, Lana Okanović, Borna Živković, Tamara Martinjak, Josip Čukelj, Mia Kuzmić, Matko Kepe i Daria Štajduhar, njihova voditeljica Marica Kukor i Božica Brkan na okešinskoj pozornici / Fotografija Miljenko Brezak
O, da, priznajem, u jednom se trenutku jesam zagrcnula, a i umalo smo uživo imali onu jednu moju književnu suzu (što mogu kad sam takav pisac!) iz priče Umrežena, naslovne iz jedne od dviju mojih knjiga koje smo u subotu, 16. prosinca 2017. predstavili u Okešincu.
S predstavljanja slijeva nadesno: Slavica Moslavac, Božica Brkan, Katarina Brkić, Đuro Vidmarović i Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
Bilo bi ona razumljiva i samo zbog ponovnoga susreta s rodnim selom, zavičajem, izvorištem, a kamoli ne zbog književne večeri kakve se ne bi posramilo ni moje Društvo hrvatskih književnika, gdje smo ih nedavno također predstavili. Tako je, uostalom, rekao predsjednik DHK Đuro Vidmarović, sa Slavicom Moslavac i Katarinom Brkić, osobito nadahnut predstavljač, koji je svoje viđenje započeo negirajući i parafrazirajući onu latinsku o tome kako nitko nije prorok u svojoj domovini. I to upravo zbog, malo je reći, izuzetno zanimljivih i slikovitih mojih prijašnjih promocija knjiga u Okešincu, već 2006. Oblizeka – Moslavine za stolom i 2012. Kajkavska čitanka Božice Brkan te Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU.
Nada Posavec čita jednu od Božičnica Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Sada zapravo i nismo samo predstavljali moje dvije najnovije knjige – druga je knjiga kajkavskih priča Život večni na čijoj su naslovnici dizajnera Jenija Vukelića mnogi prepoznali motiv najljepšega spomenika s kriškoga groblja – nego su organizatori Amatersko kazalište Josip Badalić Križ i Društvo naša djeca Vladimir Nazor Križ večer, zapravo i poslijepodne i večer, nazvali Kekavec sem od rođenja htijući predstaviti rad najmlađih.
Potpis za dr. Miru Mošničku / Fotografija Miljenko BrezakS vesele radionice blagdanskih ukrasa / Fotografija Miljenko Brezak
Dječaci i djevojčice odlično su izveli sva tri igrokaza koja sam, upravo na kekavici, prethodnih godina napisala baš za njih za Kajkavijadu: Selfi na kipec,Žabari jel žabe na koleci Sipčina. Uporne dr. Mira Mošnička, Palma Klun Posavec, Ivana Posavec Krivec i stručna voditeljica Marica Kukor zaista se mogu osvrnuti i unatrag više od dvadeset godina i vidjeti rezultate svoga rada (ne samo!) s najmlađima, bilo s humanitarnim oblizekima, bilo s glumcima koji su unatrag samo dva mjeseca imali tri premijere, nastup na nacionalnoj smotri u Poreču, za njih zahtjevnu jokešinsku večer.
Sa strinom Nanom Kondres, Velikom Sekom Katarinom Galić i Velikim Bratom Stjepanom Kondresom / Fotografija Miljenko BrezakSuradnik sam od…: Grafični dizajner Jenio Vukelić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Ako smo prije i svjesno i sentimentalno govorili kako se moja zavičajna kekavica svodi na nekoliko, danomice sve malobrojnijih govornika, sada se može reći kako je naš zavičajni govor ponovno živ, čak i na pozornici. Netko reče: Kako su djeca samosvjesna! Imaju i zbog čega biti. Tko se tome ne bi veselio? Uz to, jedan od mojih fb-prijatelja Dean Bek, inače mi nepoznati doseljenik u Okešinec i nikako izvorni govornik, obdario me je i trima pjesmama na tomu mojemu jeziku! A kako li su samo čitali odrasli Marina Bakin, Marica Kukor, Ivica Strugar, Jasenka Gotić i Nada Posavec, da sam pomislila: Pa jesu li to moji tekstovi!?
Kao na moslavačkoj svadbi: kuharice s oblizekima / Fotografija Božica BrkanOblizeki: sitni blagdanski kolačići / Fotografija Miljenko BrezakSmiljka Mihelja objašnjava Ivani Posavec Krivec kako razvlači tijesto za bučnicu / Fotografija Miljenko brezak
Kroz našu primijenjenu umjetnost i svakidašnjicu, katkad ne laku, te su se večeri neprestano probijali detalji povijesne memorije, od slavnih mojih zavičajaca JosipaBadalića i Milke Trnine, sipčinskih iskopina rimske vile, moslavačkoga spomen-kamena na Erdödyjeve selidbe cijelih sela pred Turcima u mađarskome Petrovu Selu, etnopovijesti uključujući i oblizeke – zar ste sumnjali: od božićnih kolačića do meni najdražih vankuša – s hrvatskoga i moslavačkoga stola, kao da ga je opet, i tu, rasprostro glasoviti Kezele.
Za uspomenu s književnicom B. Brkan i dizajnerom J. Vukelićem: Stjepan Štefinšćak, Stjepan Peršun, Josip Kraljičković, Dobrila i Drago Kezele / Fotografija Miljenko BrezakMoji Moslavčani iz Kutine, Zagreba i Kloštra Ivanića za istom idejom i za istim stolom / Fotografija Miljenko Brezak
Nije nedostajalo ni božićnih ukrasa, jer su na posebnoj radionici djeca igrajući se sama oblikovala sjajne stvari. Podsjetilo me je to ne samo na djetinjstvo, i kroz pročitanu Božičnicu zajnu kako čuvam i kinč i kič svih svojih predaka, ali i kako sam sredinom sedamdesetih u istome domu kulture plesala maturalni ples, a kad sam bila brucošica na istoj smo pozornici mi omladinci i djeca koja nikad prije nisu bili u teatru imali Kazališnu družinu Točka i radili predstave. Otad je prošlo i 40 godina, a otkad sam, 1. siječnja 1968. objavila prvu pjesmu, uskoro će biti i točno pedeset godina!
Uza sve druge poslove, kad zatreba i voditeljica: Ivana Posavec Krivec / Fotografija Miljenko Brezak
Lijep je osjećaj što moj osebušek odavno nije samo moj i što raste prerastajući mene. Ako je poslije zagrebačke promocije kolega Dražen Vukov-Colić – doduše uz moje retorično pitanje: Jeste li posve sigurni? – ustvrdio kako je to bilo jedno prijateljsko predstavljanje, što bi tek rekao za okešinečko!? Nije ni ono moglo bez mojih, a i bez prijatelja lijepe riječi i lijepih doživljaja iz Zagreba, a pogotovo moslavačkih od Kutine, Popovače, Kloštra Ivanića, Ivanić Grada do Križa, Novoselca, Vezišća…?
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Došli su oni koje to zanima, koji imaju što podijeliti. Stjepan Peršun, godinama organizator Milke Trnine u Vezišću zanimao se: A de su Jokešinčani? Dakako da je i njih bilo, neke nisam sam vidjela od prošle promocije, a neke bome i više od 30 godina. Bili su čak i oni kojih odavno više nema. Najviše ih je bilo pogotovo u mojoj literaturi. No, napokon, imam i odgovor na davnašnje pitanje kolegice Katarine Brkić, koja i sama piše, hoće li to što pišem doći do onih kojima je namijenjeno, hoće li oni to pročitati, jer je, vidim sada, namijenjeno i mogo šire negoli samo onima za kojem sam mislila da pišem.
Pljesak izvođačima poslije izvedbe igrokaza Žabari jel žabe na kolec / Fotografija Miljenko BrezakDio publike / Fotografija Miljenko BrezakPogled kroz predstavu u dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Baš mi je kolega Koprivničanin Darko Pero Pernjak drugo jutro esemesao: Pozdrav Božice, pročitao Život večni, odličan, životni kajkavski, tvoji iz Okešinca ti moraju za to spomenika napraviti. Posebna pohvala za priču Žleb, savršena je. Sukus ciklusa i majstorski napisana. Uživao sam čitajući. Odemesala sam mu odmah: Hvala ti, Baš smo sinoć imali promociju u mojem Okešincu. Jedno 60-70 ljudi iz cijele Moslavine. Klinci su izveli igrokaziće a odrasli pjesme i prozu. Đuro veli da je impresioniran i da se takve promocije ne bi posramio ni DHK…
Pjevao je i zbor Udruge Radost / Fotografija Miljenko Brezak
Umjesto sentimentalnih skupnih i pojedinačnih zahvala kakve sam redala u večeri u Okešincu kojega je još u recenziji mojih Oblizeka Joža Skok prozvao mitskim, jednako od srca: Pa tko onda ne bi pisao? Misija Moslavina se nastavlja, a i sve moje druge misije.
Uz mnoge svoje izložbe etnologinjaSlavica Moslavacpripremila je i objavila vrlo zanimljive kataloge, a uglavnom ih je sama i uredila i grafički oblikovala. Nisam usamljena u pomisli kako je šteta što ih (još!) nije obuhvatila jedinstvenim radom, doktoratom, knjigom čime li. To prije što je i mnoge KUD-ove, pjevačke grupe dovela ne samo do pozornice pobrinuvši se za njihovu odjeću te glazbu i pjesme.
I uz izložbuZaviri ispod / donje rublje i higijena otvorenu 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutinaobjavila je istoimeni katalog, koji je mnogo više od prigodnoga i koji uz matični kutinski Muzej Moslavine, potpisuju i Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, Muzeji hrvatskoga Zagorja odnosno kumrovečki Muzej Staro selo, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnja Zagreb odnosno mjesta koja će izložbu ugostiti tijekom 2017. odnosno 2018. godine.
Na 74 stranice, ilustrirano brojnom fotografijama s izložbe te fotografijama izložaka, slijedi predstavljanje higijene lica, zidnjaka s klasičnim Ruka ruku mije, obraz obadvije!, prvo kupanje novorođenčeta, zatim pranje rublja i tijela, pripremanje domaćega sapuna , podsjećanje na reklame za plavi i crveni (!) radion, štirkanje… A onda slijede čipka te povoji, benkice, gege, zatim čarape, potkošulje, spavaćice i pidžame, korzeti, grudnjaci i gaće s razvojem od 1800. godine do današnjih tangica. Ne nedostaje ni kupaćih kostima i haltera iz ženskoga, a bome ni nakurnjaka iz muškoga ormara.
Presnimljeno iz kataloga
Već sam s izložbe predstavila kako su se umjetnici nadahnjivali donjim rubljem od likovnih (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.) do narodnih u pjevanim bećarcima na primjer, gdje je Slavica Moslavac ipak doma (sve do modne revije koja je na otvorenju dodatno oživjela izložbu!): U mog baće šlingovane gaće,/ A u hulje nema ni košulje. Zatim Imam kuma, a imam i kumu,/Kuma nosi gaćice na gumu. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, ali s rječnikom košula za na noč.
Pjesma Božice Brkan u katalogu
Ne prvi put, Moslavac osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv te autorice, prelazi i širi temu i antropološki. Tako izložbu zaista mogu obići ne zamo znatiželjnici, nego i školska djeca, kako vidim na fejsu.
Odličnom katalogu (engleski summary), koji je izuzetna vrijednost i samostalan, otisnutom u 500 primjeraka, što danas nije ni mala naklada, zamjerila sam propust, gotovo uobičajen u Moslavčeve, zacijelo zbog štednje, što je i ovaj put propustila objaviti vlastitu biografiju i bibliografiju. Nema zašto biti skromna. Pa sam je natentala da mi pošalje službenu biografiju-bibliografiju kako bi je, samo uz neznatna kraćenja, podijelila s poštovateljima i s onima koji će to, nema dvojbe, tek postati.
Ništa do gaća! Slavica Moslavac / Fotografija Božica Brkan
“Rođena sam 13. travnja 1955. u Kutini gdje sam završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu (Odsjek: povijest i etnologija), diplomirala sam 1980. i stekla stručno zvanje profesora povijesti i etnologije. Iste godine zaposlila sam se u Muzeju Moslavine na radnom mjestu kustosa etnološkog odjela, gdje radim i danas, ali kao etnologinja i muzejski savjetnik. Pet puta sam obnašala funkciju ravnatelja Muzeja Moslavine i to od 1991.-1995. i od 2000.-2016. g. Dobitnica sam Godišnje nagrade Grada Kutine za 2004.
U tridesetpetogodišnjem radu istraživala sam Moslavinu, Bilogoru, hrvatsku Posavinu, Banovinu i zapadnu Slavoniju. Objavila sam niz popularnih članaka, stručnih i znanstvenih tekstova, publikacija, kataloga, priručnika, razglednica i etnografskih mapa. Velik dio vremena posvetila sam izučavanju: folklornog i građanskog kostima Moslavine, ali i nacionalnih manjina naše županije, tradicijskoj i građanskoj arhitekturi Kutine, Moslavine i Posavine, glazbenoj baštini sjeverozapadnog dijela Hrvatske, dječjim igračkama i igrama, tradicijskim obredima i običajima. Od običaja moslavačkog kraja obradila sam gotovo sve godišnje i radne običaje: božićne, uskrsne, marijanske, ivanjske, jurjevske, martinske, prvomajske, vinsko-vinogradarske, pokladne, žetvene i dr.
Presnimljeno iz kataloga: kako se doma proizvodio sapun
Bila sam inicijator priredbe Dani kruha i kolača u Kutini, autor izložbi i prigodnih brošura pod nazivom Kruh naš svagdanji, Zlatom sjaji naše klasje, do Priče o kruhu ili Dok je kruhaikakva ne boj se glada nikakva. Moslavačko posavski običaji i vjerovanja, a u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb i Hrvatske žetvene tradicije dvadesetoga stoljeća koja je osim u Zagrebu bila postavljena i u Kutini, Slavonskom Brodu, Đurđevcu, Koprivnici…
Od značajnih samostalnih radova izdvajam: Priručnik za rekonstrukciju moslavačke narodne nošnje (pisane dvojezično na hrvatskom i engleskom jeziku), obogaćen brojnim fotografijama i krojevima prema kojima se može napraviti i rekonstrukcija toliko potrebna za današnje folklorne skupine u izdanju Hrvatskog sabora kulture iz Zagreba (1999.). Etno mapu Ljubljeno moje moslavačko ruho (1995.), S onu stranu Savice, 2000., u izdanju Otvorenog pučkog učilišta iz Ivanić Grada, te etnografsko likovnu mapu Akvareli Sandora Erdödyja iz 1837. u izdanju Muzeja Moslavine, 2002., koja govori o najstarijoj moslavačkoj nošnji pronađenoj u kožnoj mapi iz 1854., a danas se čuva u Savaria muzeum Szombathelyu u Mađarskoj, slijede još dvije mape i to: 50. godina Muzeja Moslavine tiskane povodom 50. obljetnice rada i postojanja iz 2010. te Narodne nošnje Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine iz 2015. i mapu KUD Kloštar – 20 godina vjernosti tradiciji i zavičaju (2016.).
Fotografija s izložbe i iz kataloga
Autorica sam niz izložbi uz koje je tiskan i katalog-knjige: Godišnji ophodi plodnosti (2003.); Pisano i risano (2002.); Lončarstvo u moslavačkom kraju (2002.); Etnografska ostavštinaZorke Sever (2005); Narodne nošnje Novske, Jasenovca, Krapja i Lipovljana (2005.); Građanski elementi u tradicijskom odijevanju (2006.); Kad zasvira lane moje (2007.); Radosnaje pjesma naša (2007.); Utkana ljubav (2007.), Život s vinogradom i vinom (2008.), Crvena i bijela Moslavina (2008.), Gospocke fele s Posudionicom i radionicom narodnih nošnji iz Zagreba (2007.); KUD Kloštar – baština zavičaja (2007.); KUD Ogranak seljačke sloge iz Posavskih Brega (2004.); Arhitektura u Crkvenoj ulici u Kutini (2006.)., Tradicijski vezovi nacrkvenom ruhu (2012.), Narodne nošnje nacionalnih manjina (2013.), Fotografije ‘z ladlina (2014.), Tradicijsko ruho – obiteljsko nasljeđe (2015.), Banova i ta tvoja sela (2015.), Božić uvrijeme Bonifacija Pavletića (2016.), Urodila žuta dunja (2012. i 2016.), Zaviri ispod, higijena i donje rublje (2017.).
Urednica sam, autorica tekstova i inicijatorica ponovnog izlaženja stručne publikacije Zbornika Moslavine II /1991-1992/; III /IV; 1993-1994./ V-VI /2003., VII /VIII 2004/2005; IX/X 2006/2007. godine, XI/XII 2008./2009; XIII 2012; XIV 2014; XV 2016. Autori tekstova su i brojni eminentni stručnjaci iz Kutine, Siska, Novske, Popovače i Zagreba. Inicijatorica sam i četiri godine urednica Pučkoga kalendara Sisačko-moslavačke županije, koji je počeo izlaziti 1999. za 2000. godinu.
Presnimljeno iz kataloga: razvitak gaća
Od izložbi s povijesnom tematikom izdvojiti ću: Milka Trnina – hrvatski slavuj, 1998., Izložba je postigla izuzetan uspjeh te obišla osam gradova i to: Kutinu, Križ, Ivanić Grad, Novsku, Bjelovar, Sisak, Novu Gradišku i Zagreb. Izložba Pučki kalendari, 1999. bila je predstavljena u Kutini, Đurđevcu i Novoj Gradišci, a govori o pismenosti hrvatskog seljaka i ulozi pisane riječi sredinom 19. stoljeća. Izložbom Čipka u Moslavini koja je bila postavljena u Kutini, Novoj Gradišci, Garešnici i Sisku predstavila sam čipku kroz povijesna razdoblja i kao ukrasni dodatak na folklornom i građanskom kostimu tijekom 18., 19. i početkom 20. stoljeća. Uz svesrdnu pomoć Turističke zajednice grada Kutine i Hrvatske žene tiskane su razglednice s narodnim nošnjama, kao i prva moslavačka mapa pod nazivom Ljubljeno moje moslavačko ruho, koja pored sažetaka na tri strana jezika: engleski, njemački i talijanski, sadržava dvadesetak listova color fotografija svečane, mladenačke, dječje, radne i žalobne odjeće. U izdanju Muzeja Moslavine, a uz pomoć Cards 2003, tiskano je Nasljeđe… turistička publikacija na hrvatskom, njemačkom i engleskom jeziku.
Istraživala sam povijest grada Kutine i tiskala set starih razglednica Kutine (dva puta). Autorica sam tekstova u Vodiču grada Kutine, pobjednica Kutinskog suvenira u izričaju dunje, muzejskih suvenira (preslice, soljenke – babe, škrinjice…). Bila sam aktivna sudionica-predavačica na Međunarodnom festivalu čipke u Lepoglavi 1998., na prvome Međunarodnom skupu amaterske glazbe u Fondettu u Francuskoj (predavanje o značajnim manifestacijama u Hrvatskoj i očuvanju kulturne baštine), na Međunarodnoj školi folklora na Badiji kraj Korčule, Kaštel Štafiliću, Pučišćima na Braču, Crikvenici, (od 1996….) niz godina izlažem praktični i teorijski dio o plesovima, pjesmama, običajima i nošnji Moslavine, Posavine, Turopolja, Banovine, Bilogore i zapadne Slavonije. Škola je u sklopu Hrvatske matice iseljenika iz Zagreba, koja je 2003. bila i suorganizator izložbe mađarskog slikara Sandora Erdödyja u Kutini, Popovači, Mohachu, Barcsu i Pecuhu (Mađarska) i Kumrovcu, te srednjovjekovnom gradu Podsredi u susjednoj nam državi Sloveniji.
Održala sam niz stručnih predavanja u Kutini, na Stručnom skupu Prijatelji baštine u Ivanić Gradu predavala sam o vrijednostima i očuvanosti baštine ivanićgradskog kraja (2003.), u Sisku: Narodne nošnje, nakit i oglavlja u Sisačko-moslavačkoj županiji (2001., 2002.. 2003.. 2004. te Moslavačkoj narodnoj nošnji, 2016.), u Okučanima stručni skup etnologa na temu obnove i rekonstrukcije narodnih nošnji održala sam predavanje U potrazi za baštinom, a u Žepču (Bosna i Hercegovina), 2015. predstavila izložbu Priča o kruhu ili Dok je kruha ikakva ne boj se glada nikakva, kao i dva predavanja na temu kruha te dvije plesne radionice s temom žetvenih običaja moslavačkog kraja. 2016. u Zagrebu u povodu 50. obljetnice Međunarodne smotre folklora na stručnom skupu etnologa održala sam predavanje o ulozi etnologa u stručnim komisijama, a u Etnografskom muzeju postavila izložbu Urodila žuta dunja /o dječjem svijetu tj. odjeći, igrama i igračkama u Moslavini, Hrvatskoj Posavini i Banovini te održala plesnu radionicu za djecu.
Bila sam predavač na seminaru folklora Slavonije, Baranje i Srijema 2000., 2001., 2002., 2004., 2006., 2008., 2011., 2013., 2014. i 2015., gdje su bile predstavljene sličnosti i razlike istočno moslavačkog te zapadnoslavonskog tradicijskog ruha i plesova duž Poilovlja, dječje igre i glazbala Bilogore i Moslavine te tradicijske frizure i oglavlja. Ostale plesne seminare održala sam u Zagrebu, Bjelovaru, Kutini, Čakovcu, Koprivnici i Sisku kao i u Rosenheimu u Njemačkoj. Voditeljica sam niz etnoloških radionica: ukrašavanje pisanica voskom (od 2000. održavaju se u Kutini, Banovoj Jaruzi, Ivanić Gradu, Popovači, Garešnici, Ivanić Gradu, Donjoj Gračenici…), izrada fašničkih maski, izrada tradicijskog nakita, božićnog nakita, plesne radionice…).
Vanjski sam suradnik HRT-a, bila sam stručni suradnik na snimanju filmova Moslavačke slike,Kutino – dunjo moja, Kutinska bajka, Božićni običaji, Život uz Savu, U ime škrleta, Tradicijske pregače – donacija Ivana Lackovića Croate, Moslavačka tradicijska berba, 45 godina Muzeja Moslavine, U potrazi za baštinom, Valentinovo, Spomenari-ljepote prošlosti…
Svoje znanstvene, stručne i publicističke članke objavljujem u Zborniku Moslavine, Muzejskim vjesnicima, glasilu muzeja sjeverozapadne Hrvatske od 10. do 22. broja, Vijestima muzealaca, Kaju časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, Riječi iz Siska i Sisačkom godišnjaku, u brojnim katalozima skupnih ili autorskih izložbi, Pučkom kalendaru Bilogorsko bjelovarske i Sisačko moslavačke županije, Hrvatskom kajkavskom koledaru iz Čakovca itd.
Prošlost glazbene Moslavine ovjekovječila sam i nosačima zvuka zavičajne glazbe Vijenac žita, vijenac zlata u izvedbi KUD-a Husain, 2001., Široka je Moslavina-folklorna glazba Moslavine, 2008. u izvedbi isto KUD-a Husain, a nosač zvuka Volim milo, ma siroče bilo, 2014. u izvedbi KUD-a Kloštar iz Kloštar Ivanića. Aktivni sam sudionik brojnih folklornih priredbi, pjevačkih susreta, glazbenih festivala i drugih manifestacija, izložbe vina u Kutini, Festivala dječjeg folklora Hrvatske, koji se već 15 godina održava u Kutini, član brojnih izbora za najoriginalniju narodnu nošnju, snaha, djevojaka i baja od Kutine, Novske, Đakova, Starih Mikanovaca, Koške, Pleternice, Ivanić Grada, Grubišnog Polja, Volodera, Sunje, Novske, Krapja, Male Subotice, Samobora, Nove Gradiške…
Sva etnografska građa Muzeja Moslavine Kutina je inventarizirana, uvedena u muzejski program M++, i zbirke su od strane Ministarstva kulture RH registrirane kao kulturno dobro.
Kao ravnateljica Muzeja Moslavine od kapitalnih građevinskih radova ističem vrlo uspjelu sanaciju i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine, u čijem su prizemnom dijelu smještene stalne novo postavljene zbirke i to: etnografska, kulturno povijesna i arheološka. Autorica sam etnografskog i prvoga kulturno-povijesnog stalnog postava, otvorenoga za građanstvo 2003. godine. Ali i vrlo dobro uređenu zgradu Galerije, bivšu građansku kuću obitelji Ausch, s kraja 19. stoljeća, danas se na katu nalazi stalni galerijski postav, dok se u prizemlju održavaju razni sadržaji: povremene izložbe i druge promocije.
Bila sam članica u Stručnom povjerenstvu pri Ministarstvu kulture RH za kulturno umjetnički amaterizam (u tri mandata), a sada sam u Povjerenstvu za polaganje stručnih ispita u muzejskoj struci za muzejsko zvanje kustos pri Muzejskom dokumentacijom centru u Zagrebu.
Sredstva za ovako značajne projekte uspjela sam osigurati od Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Ministarstva turizma Republike Hrvatske, Županije Sisačko-moslavačke, Zagrebačke banke, Popovače, Ludine, Ivanić Grada, Križa, Ludine, Čazme, Garešnice, Petrokemije, SELK-a i drugih sponzora i donatora.”
Pjesma je pisana kekavicom, idiomom kekavice kajkavskoga autoričina rodnoga Okešinca u Moslavini, s rječnikom manje poznatih riječi.
Prvi put autorica ju je javno čitala na kolovoškoj Croatii redivivi ča-kaj-što u Selcima na Braču, a objavila u izložbenom katalogu. Košula za na noč je nočna košulja, spavaćica, metaforička. Objavljujemo u cijelosti.
Naslovnica kataloga
Božica Brkan košula za na noč
se si mislim a nesem si mislila morala bi si kupiti nekej
če za v bolnicu
če za silu ne dej bože
nigda ne znaš
imam te kojekakve spavačic i pidžami sekojake ne bi morala ni kupuvati ima v jormaru još i kakve i za po zime i za po letu jene da te vtopliju druge da te ofriškaju i od najfinešega atlesa i z širokemi špicami i najteneše kej pavučina i najmekše z pariza i z koječem kej ni ne znam kej je i z kojekakve moje dobe i po kojekakve modi če sem je de koji put preprala nekej sem spravila i če mi se igda nuka narodi najprosteše sem najprvo ponosila ne ne bilo šteta nekej sem i podelila zdavala bebidolki i kombinejov više neg za spati a nesu bogme bile ni jeftine da bi si čovjek mam vujne samo tak legel a da jes sekej sem vujnemi speč mogla toga nasejnati
Fotografija Božica Brkan
imam i te paretaste deteče plaftičev z medeki i z patulki
dva po dva mogla bi pripasati za jenu spavaču
to bi si bome i sama znala skrojiti i zešiti
al rajše spim v tomu komadu svojega torinskoga platna vu te svoje spavače
kej više ne za niš
ne ta spavača ni za niš a kam za spati
i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila
i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem prede se bu moja košula nočna sa razišla
naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne
vujne mi je nekak najlepše leči i
vujne mi se najlepše zdiči
morti kej ju je mater raznosila dogda je god mogla i kej ju ja nemrem nikak raznositi ne da se i ne da
se bi si slekla i samo bi si to kej sejne lozno oblekla
kej da nas je košula sparila
kej da je kej koža kej smo ju zajeno skrojile
od jene amfučne dužine širina za dužinu
širšeše neg dukše i čez nu smo se dotikavale
i mej sobu
i mej životom i mej smrtju
Fotografija Božica Brkan
a senak sem pak čera dela prat i sušit
košulu nočnu kej sem slekla predečerom
i pak si ju bum čistu oblekla z velkoga popeglanu (tek tulko da je
ionak se bu na postele mam zgržvala)
tu krpu loznu kej samo kej se ne raspuzne
v niš
očice su je bogtepitaj gda krenule i odzgor i odzdol
i gdegde su se vlovile poprav v veliku luknu
i da ju ne slečem tu i tam kej bi ju poprati
kej bi ja vidla te lukne na pleča
i kak su saki put se vekše i vekše
saki dan z sakem prajnem peri deri i niti je se mejne
konec se je je i na rukave puščal
i rub se je prek odrubil
okolo na okolo malo fali
morti je a morti si ja samo zamišlam kak je poprav videti da je košula z plavem bila zarublena i okoli vrata i oko rukavov da je negda i na satlinu imela i špičice plavkaste kak su i te cveteki i listeki jel tufnice kej jim farbu da baš i očeš više nemreš potrefiti (da sem ju ja kupuvala sebe bila bi lila rozasta morti i žuta i da je prišita bila bi pocigana prek sera skorom bela belina kej mraz kej sejna kej ti spati ne da kej je mesec nalejal)
i same mi je videti da ne neg za hititi a neče mi ju se nekak još prek othititi zanavek a kej bi žnu nit nema vujne kej pošteno za pokrpati a kamoli za prekrojiti ne ni za stare krpe da bi si tepihe zetkala jel da bi jobluke žnu pral vuz tulike čarobne krpe i krpičke ma ni za spirilek pod prsti se ne vidi niš nek krpica tak tenka da nemreš znati više jel to bil paret jel lajnen kej isto cvete plavkasto od matere sem ju donesla več su vu se kej i mater stišnenu (sa je prešla širom da mi je komej do spod kolena) je ostala tak da ne več ne treba kej zmijsku košulicu ju je zgulila kej da se je preslekla v drugo agregatno stajne a da nes ni znala gda ne znala kej bi žnu kak i z kožu (i ona je več bila prek zviš mogel si črez nu videti) nes ni ja znala kej bi žnu al dišala mi je na mater gda ni mater več po sebe dišala ne šteta mi ju bilo hititi i tak odepranu nit po nit a morti bi i matere (če i ne bi zeznala) bilo žal da sem ju samo tak hitila pak kej bum žnu neg sem ju na se natukla dogda se ne dodere ne dugo
Fotografija Božica Brkan
če ne toga bilo ni v nejne ni v moje mladosti kej da smo na nekvomu pidžama partyju kej da nas je ona za to sparila nigda si ni gda me je nosila mater moja i ja nesmo bile bližeše neg prek te naše košule če nigda po noči
negda nanegda si mislim kak sem si čez tu spavaču bližeša z materju neg igda gda me je i nosila da bi nam to platna amfučnoga bilo i materina i moja kej jena koža čez koju se moremo napipati mej sobu mej životom i smrtju
al sejeno gda si ležem če se več nemrem samo z sejnami pokriti (sejne samo negda poprav nesu dost čovek sav sprezime) najmilneše mi je zaspati vu te svoje košule nočne nasebe kej z onu spavaču z divje šipkovače kej mi je maličke mater metala pod vankuš
kej da je se to več negda negde bilo
kej da je v pesme moje od navek gda ju još ni napisala nes kej da sem imela več tu zmučenu spavaču i kej da sem se preslekla
(za sejne mi samo tu i tam sfali)
ne ta spavača ni za niš a kam za spati
i velim gda pesmu napišem
bome ju bum v stare krpe v smetje za kej bilo
za reciklažu hitila
i pišem i pišem i nikak pesmu dopisati
prede se bu moja košula za na noč sa razišla
naj se razide znam da se bu razišla
al kej je ja bum
če mi pesma gotova ne
da me ne sram
da se ne znam zakej mrtvika mora v mešno obleči
i gda bi si mogla zebirati
bi si bome tu svoju niškoristi košulu za na noč i za one svet pripravila
(nigda nemreš znati) kej kakvu kurticu t-short ajmpideklin z plave listeki i z plave cveteki
potočnica zvončekovi zumbuli jorgovani vergismajniht
dalo bi se čoveku i lepo zaspati i lepo spati
a kuliko mi je znati ima se bome spati i kej
manje poznate riječi:
ni za niš – ni za što
košula za na noč – noćnja košulja, spavaćica ofriškati – osvježiti amfučna – jednostruka predečerom – prekjučer zgržvala – izgužvala loznu – istanjenu, iznošenu raspuzne – razie se, razdere satlin – gornji dio, samostalno krojen dio odjeće othititi – odbaciti, baciti spirilek – krpa za pranje posuđa odepranu – ispranu negda nanegda – konačno divja šipkovača – pasja ruža, šipak, Rosa canina L. mrtvik – mrtvac, pokojnik v mešno obleči – odjenuti svečano kurtica– košuljica, podsuknja
ajmpideklin – jastuk za dojenče potočnica zvončekovi zumbuli jorgovani vergismajniht – vrste cvijeća koje cvste modro
Najnoviji broj Zbornika Moslavine, broj XVI/2018. kao i obično, objavljuje pregršt zanimljivih zavičajnih tekstova. Antonio Džaja piše o položaju srednjevjekovne Kutine na osnovi arheoloških lokaliteta, dr. sc. Ivana Škiljano čazmanskim kasnogotičkim i renesansnim pećnjacima, dr. sc. Danko Dujmović o posjedima iz 13. stoljeću na kutinskom području, dr. sc. Silvija Pisko migracijama stanovništva Kraljevine Slavonije prema Gradišću: Moslavina i vlastelinstvo Erdödy, dr. sc. Filip Škiljan o grkokatoličkoj župi Dišnik, Ivan Gračaković razmatra prošlost i mjesno nazivlje Donjeg Polonja, Jasmina Uroda Kutlić 120. obljetnicu dolaska željeznice u Moslavinu, dr. sc. Franko Mirošević političko opredjeljenje glasača Kotara Novska (1925.-1928.), dr. sc. Ljiljana Dobrovšak židovske obitelji u Kutini na početku uspostave NDH, Dragutin Pasarić zlatni jubilej Petrokemije Kutina, Ines Mravunac arhitekturu kutinske moderne u drugoj polovici 20. st., Đuro Vidmarović piše o knjizi Silvije Pisk Pustinjaci podno Garić planine, Mladen Mitar o izložbi skulptura Poetika volumena Marijana Glavnika iz hrvatsko-poljske razmjene likovnih izložbi, a Slavica Moslavac o pučkoj tradiciji lončarske vještine i etnografskoj izložbi Zaviri ispod / donje rublje i higijena. Ivana Cerinski tumači širenje, razvoj i uporabu (H)albice, oglavlja udanih žena Gornje Posavine, a Vida Pust Škrgulja uvodi s Prijateljima baštine u Muzej Ivanić Grada.
No trajno zainteresiranim radoznalcima i potencijalnim istraživačima ostaje na 112 stranica bogat katalog Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine, kakvima Slavica Moslavac tradicionalno prati svoje izložbe. Podsjećam kako je jedna, zacijelo najpopularnija, Zaviri ispod, još na putovanju, već na sedmom mjestu u Đakovu. Tako su Kutinjani sjajno obilježili Godinu europske baštine, a prije toga i Dan građevinske etnobaštine u Krapju. Također i 55. godišnjicu etnoodjela Muzeja Moslavine oživjevši dojmljivo istraživačke obilaske etnologinje kojoj je prezime označilo i područje djelovanja i podsjetilo što je nekad postojalo u selima Potok, Donja Gračenica i drugima gdje više ne postoji te kako neka sela, primjerice Osekovo, nastoje sačuvati svoju živu prošlost, drvene hiže. Ako nema ljudi, zaključila je jednu izjavu medijima S. Moslavac, i vrijedni objekti izumiru.
