Poslije knjige života Etnografski zapisi po moslavačkom i širem zavičaju, Muzej Moslavine Kutina, 2020., na više od 300 stranica velikoga formate, Slavica Moslavac nije trebala napisati zapravo više ništa, jer je – sve rekla. To bi mogli očekivati sami oni koji nedovoljno poznaju uglednu etnologinju i kreatoricu kulturnoga života na mnogo razboja, ne samo u Kutini i Moslavini, nego mnogo šire, jer je otad, u manje od godine, napisala, pripremila i objavila još nekoliko knjiga, a da je nisu silile muzejske izložbe koje je donedavno morala popratiti katalozima.
Ove je godine, uz drugo, što ovom prilikom neću nabrajati da se brojnošću ne zamaglim vrijednost svake ponaosob, objavila prema mojoj prosudbi knjigu bez premca – Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje). Izdanje izdavački potpisujeVokalna skupina Rusalke, grafički je knjigu pripremio Željko Stublija, a kao urednica sama autorica. Prikupila je prema dobrom običaju brojne fotografije (Slavica Moslavac, lana Moslavac, Nevenka Radočaj, Mirna Češković, Tea Krnjak Buković, Vladimir Fugaš, Tošo Dabac, Dubravko Vidiček, Igor Grgić. Na stotinu stranica formata 21 cm x 21 cm ništa do pomno odabrane raskošne a odmjerene ljepote.
–Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje).
Hrvatski jezični portal pojam tràdīcija osim pravno (dokument o prijenosu nekog pravo, vlasništva i sl.) i teološki (ukupnost vjerskih propisa i dogmi preuzetih od utemeljitelja i vođa i prenesenih na njihove sljedbenike (kod Židova Mojsijev Zakonik i 10 Božjih zapovijedi, kod kršćana nauk Isusa Krista i njegovih apostola), definira ponajprije kaoprenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr te kao dugotrajno uspostavljan način mišljenja, ustaljeni običaji preuzeti iz ranijih razdoblja. A ùmjetnōst (navodi: avangardnu, modernu, suvremenu, primijenjenu itd.) definira kaostvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti i izražena pomoću govorne ili pisane riječi, glasa, linija, boja, pokreta, plastičnog oblika, konstrukcije i dr. te razgovorno kao veliku vještina u čemu
U
svome kratkom predgovoru, koji sam s
razlogom naslovila Tradicija i
umjetnost u etnovezu Slavice Moslavac, napisala sam:
Slavica
Moslavac ukazuje nam multidisciplinarno i multi dimenzionalno (čak i pokretom i
zvukom!) – jer u knjizi
donosi i notografiju (Lana Moslavac, Tomislav Brajdić i Zvonimir Lovrenčević) pjesama Sejala
sem lena i još šest pjesama – na takvu ljepotu koja s ljudima, nažalost,
kao preživjela i nepraktična nestaje iz svakidašnjice i ne da nam da je
odmetnemo i zaboravimo, nego da se njome, štoviše, i ponosimo, pa i da umijeće
izrade poput izrade paške ili lepoglavske čipke, ivanečkoga veza, bistranskoga
i samoborskoga kraluša i sličnoga, ubilježimo na popis nacionalne, a možda i
nematerijalne baštine čovječanstva. Ako ni zbog čega, za sjećanje i za
turistički suvenir. Prilog Slavice Moslavac u tome je nemjerljiv.
Dodala bih i: izravno upisan u zavičajni, pa i nacionalni identitet.
Napisala sam i kako poslije brojnih izložbi i stručnih analiza upućeno i radoznalo ponovno izvuče iz navodno odavno temeljito proučene prošlosti vlastita zavičaja nešto nepoznato, novo, naizgled detalj.
Oprimjerujem, kako sam u ovome tekstu, uza sve drugo, prvi put, naišla na riječ pesevina, kako je protumačila, travu koja raste po ledinama: njoj je to usputno nabrajanje materijala kojima se nekad bojio domaći tekstil, a meni još nezabilježena, nova riječ u mome moslavačkom kajkavskom rječniku. Zatim iz zaborava izvlači Lan i tkalačku radionicu Ivanić Grad, Posavski Bregi, jednu od redovitih tema priloga Vrt Večernjega lista, koji sam godinama uređivala! Tako bi, ne samo ja, mnogi mogli ići kroz tekst dalje prepoznajući i vlastitu i opću ne samo zavičajnu prošlost, koja zahvaljujući upravo Slavici Moslavac postaje i zajedničkom, ne samo zavičajnom poviješću. Da ona ne osvijetli, unatoč trudu i predanosti drugih, mnogo od toga, pa i sam taj trud, zauvijek bi, nažalost, nestali u mraku. Nedokumentirani. Ovako nam daje mogućnost, ako prepoznamo i zadatak, da s time učinimo nešto, ne samo da se sentimentalno sjećamo nego da spoznajama i materijalima oplemenimo svakidašnjicu.
Dakako, svatko bi mogao naći vlastite primjere-otkrića, kao što sam ih ja izvukla iz moslavačkih sjećanja, djetinjstva i mladosti. Opisujem kako nije Moslavac bez razloga kroz izložbe i kataloge-knjige opetovano tematizirala tradicijske etnološke stvari, od drvene arhitekture do tekstila, u umjetnosti, kako amaterskoj tako i visokoj, procjenjujući kako su tradicija i umjetnost jedna drugoj ne samo važan dokument nego i trajnim nadahnućem. Kako, svjedoči i ova nevelika, ali vrlo koncentrirana knjiga, koja će mnoge podsjetiti, kao što je i mene, na folk fazu iz mladosti – bluzu ukrašenu pećkim vezom ili panamu s cvjetovima od križića (koje sam početnički sama izvezla!), na ljetne bijele predžne bluze s placa koje su se nosile na traperice, na haljinu od babine šupljikane koperte, na heklane haljinice u djetinjstvu ili kasnije za plažu…
A nisam napisala kako se u Slavičinoj knjizi, silnom trudu kroz desetljeća o silnom trudu kroz vjekove, međusobno zrcale tradicija i umjetnost. Probrane, kao najbolje od jednoga i od drugoga. Tako da se međusobno uzdižu i slave kao svojevrsni evergreeni, klasici, s tim da je ono iz tradicije, narodno, etno, uglavnom anonimno, a ono iz umjetnosti potpisano, autorsko. Kako bi bilo zanimljivo razgovarati o autorstvu jednoga i drugoga! Naime, ako bismo zgusnuli ovu zanimljivu Slavičinu temu, usporedbu, u neku vrstu ženske knjige, onda bi mogla biti danas omiljena fashion & beauty.
Iako jesam spomenula kako se izvođači krapinskoga festivala redovito odijevaju nošnje te kako se za požeški festival šivaju odjeću s replikama bogatoga slavonskog zlatoveza te Kiću Slabinca na Pjesmi Eurovizije 1971. godine u narodnom sakou s posavskim vezom, mnogim to, ne računajući izbor najljepše snaše ili Najuzornije hrvatske seoske žene ili svadbe sa šlinganim, štikanim ili vezenim vjenčanicama, zlatnim naušnicama i ogrlicama te Geninim hrvatskim odijelom, ili narodnu poslovnu torbu Petrinih pletilja u premijerke Jadranke Kosor, izgleda više kao izuzetak a ne pravilo. Nema u nas običaja kao u Austrijanaca ili Bavarac s dindrlicama i lederhozama bez koje ne može ni jedna svečanost ili kao u Škota s kiltom od kockastoga tartana.
Povremeno, istina, neka od nacionalnih misica za koji svjetski izbor ponese reinterpretaciju nacionalne haljine, nošnje koje slavne kreatorice. Međutim, povremeno etnotrendovi zapljusnu i tekuću modu, pa se upravo ovih dana na više mjesta od glam časopisa Glorija hrvatska manekenka i modna dizajnerica Helena Šopar Zadro po njujorškim lokacijama prepoznatljivim iz najgledanijih povijesnih filmova poput Manhattan, Doručak kod Tiffanya, Kramer protiv Kramera itd. sešn u odjeći na koje je aplicirala uobičajene ovdašnje heklane tabletiće. Internetom se kajkavskim stranicama zarazno šera post Mali vez – bezvremenska modna kolekcija za najmlađe, ali i starije o, kažu, iskoraku mlade dizajnerice Maje Miklaužić Vahtarić iz Huma na Sutli. Katkad se dobra namjera izjari kao u spotu za pjesmu Letovanić, Letovanić selo pokraj Kupe u kojem pregača raskošna poput jedne iz kolekcije Ivana Lackovića Croate – vidi i u ovoj u knjizi Moslavčeve! – odjevena naopako.
Tim su vrednija autorska izuzetno stručna i kvalitetna izdanja poput Tradicije i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje) Slavice Moslavac. Na vrijednosti, ne samo materijalnoj nego i duhovnoj, dobivat će s vremenom. Sa sve više globalnih agresivnih brendova, a sa sve manje umjetnički izrađenih i obrađenih uporabnih predmeta primijenjene umjetnosti; sa sve više samozvanih, potpisanih, sveprisutnih autora, a sa sve manje dostupnih izvornih, nemedijskih, anonimnih kreativaca, svjedoka i kazivača.
20211121
Post scriptum
Sinoć je u u Knjižnici i čitaonici Kutina predstavljena nova knjiga Slavice Moslavac – Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje). Čestitke autorici i zahvala ravnateljici knjižnice Suzani Pomper što je moj prikaz, prošireni uvodnik u knjigu, prenijela publici i pročitala ladlin, moju pjesmu iz Slavičine knjige, što ja nisam mogla.
