Baletan, pile koje je u Širincu snimio Miljenko Brezak 1980.
Adrian je obilazio oko pileta, a malo crno pile obilazilo je
oko Adriana.
Adrian je ponavljao: pipi-pipi, a pile: piju-piju.
Bila je to velika cika dvojice mališana, koja je započela jučer ujutro kad je
susjeda Nena s povrćem s placa donijela i pile. Uvijek bi se trudila Adrianu
odabrati originalan dar i sad je baš uspjela.
Prvi Adrianov pisanac s radionice Slavice Moslavac u Etnografskom muzeju u Zagrebu uoči Uskrsa 2022. / Foto Božica Brkan
Na placu su male slatke piliće prodavali iz kartonske
kutije, ondje gdje obično prodaju psiće i mačiće, objasnila je Adrianovoj mami
i tati koji su stajali posve u čudu.
Kome je to palo na pamet prodavati jednodnevne piliće, zanegodovala je mama
došavši do riječi. Pilićima treba ili kvočka ili žarulja, pilićima je zima.
Trebalo bi to prijaviti Prijateljima životinja.
Nije se usudila ni izgovoriti: Pa što ćemo sad s piletom u stanu?
Bilo je to jedino crno pilence, pa mu nisam mogla odoljeti, opravdavala se
susjeda Nena nabrajajući sve boje kojima su pilićima obojili nježno paperje:
plavi, zeleni, ružičasti, ljubičasti…
Naslovnica Uskrsa koke crnke Slavice Moslavac
Što nisu obojili jaja kao sav normalan svijet? Još jadničak
nema ni krilca, ljutila se mama. Rekla bi ona i više i glasnije, ali se nije
htjela zamjeriti susjedi Neni koja je često čuvala Adriana.
Mama je dlanovima pokušavala obuhvatiti pile ne bi li ga
ugrijala tumačeći pri tome zbunjenom i radoznalom Adrianu: To je pile. Pi-le.
Pipi-pipi!
Dječak je ponavljao: Pipi-pipi, pipi-pipi!
Početak priče Adrianovo uskrsno pile u knjizi Jaje koke crnke
I ti si moje malo pile, nastavljala je mama. Vidi kako mu je
zima.
Tata je samo stajao i šutio dok ga mama nije poslala da kupi hranu za najmanju
pilad. Ako nema, onda za guščiće ili pačiće, svejedno. Dućan specijaliziran za
kućne ljubimce nije držao hranu za običnu domaću perad, pa je kupio sjemenke za
papigice i kanarince.
Pile još nije znalo kljucati, pa ga je mama učila: zrno po
zrno.
Onako kako Adriana uči papati kašicu: žlicu po žlicu.
Adrian je hihotao: Pipi-pipi.
Pile je zapijuknulo: Piju-piju.
Pipi-pipi, dozivao je Adrian pile.
Piju-piju, odazivalo se pile.
Duplerica s pričom Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile
Siroče, jadikovala je mama.
Uz objed su razgovarali što da poduzmu s piletom, jer ne može tako malo odrasti
u stanu. Uginut će. A iako je tek učilo jesti, već je i uneredilo cijeli stan.
Dogovoriše da će ga hitno, odmah ujutro odvesti baki na selo. Ona taman ima
kvočku koja sjedi na jajima i već joj se legu pilićima. Pustit će i Adrianovo
pile u malo jato.
I tako i bi.
Vidi koliko pilića, rekla je baka Adrianu. A mami je rekla: jedno više ili
manje, neće se ni primijetiti.
Adrian je skakutao oko kvočke s pilićima: Pipi-pipi.
I Adrianovo se pile ubrzo pomiješalo s malim žutim pilićima. Ne bi ni znao koje
je da jedino nije bilo posve crno.
Piju-piju, pijukalo je kljucajući mljeveno zrnje i
tek niklu proljetnu travu, a onda zadovoljno umakalo kljun u posudicu s vodom
kao svi ostali pilići. Onda bi se ogledalo gdje mu je ostatak jata i potrčalo
za drugim pilićima šireći malena goluždrava krilca.
Baka je iz gnijezda u kokošinjcu s Adrianom pokupila jaja, pa su ih bojili
lukovinom i krasno šarali.
Iduće godine bojat ćemo jaja koja iznese tvoje pile. Ako je
pilenka, smiješila se baka.
Bio je to prvi Adrianov Uskrs kojega se sjećao.
Božica Brkan i Slavica Moslavac slave novu knjigu Slavice Moslavac / Foto Lana Moslavac
Početak teksta Pisanci u knjizi Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji Slavice Moslavac
Imam doma sekakve pisancov. Od prepuno let. Kulko je tu Vuzmov! Nekoje mi je donesel neko, nekoje neko i šteta mi je je hititi. Nekoja su i potle puno let još lepa kej da su čera skuvana v lukovine i napisana jel z voskom z čestitku. Nekoja su samo našarana z kojekakvem listjem: more i detelica i naregani radič, a peršunovo se navek nekak najlepše potrefi. Nekoja su jajca z onem belem z sita, nekoja su samo skuvana v kupuvane farba i z nakelene slike z piličima, zajčekima… A nekoja su narisana z flomasteri i kojekave druge farba. Puno je kokošine jajcov, prek male od pilenki i velika, žučkasta i zelenkasta, a imela sem i šaro prepeličino i vekše racino i najvekše nojovo, ali sem ga dala za lepotu. Zdavala sem i sa ona jajca kej su jim od lupine naredili špičice. Nemre to saki. Negde mi je i pisano drveno jajce z Polske i jeno licitarsko z Bistrice. Ak se ne računa porculansko, kej da je Fabergéovo, v koje spravlam prstejne, najlepše je gusino kej ga je pokojna Vanda gda je još bila mlada sega našarala z sakojakem cvetjem i zgledi kej da se rasvelo.
Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac
Tu i tam tak pred Vuzem spohitam jajca kej se pokvariju i
rasmrdiju kej kakov šleprtek, gda koje opane i potere se jel popuca samo
opsebe, kej bi moja mater rekla – vreme ga je pojelo.
Mama je znala spuvati i za Iveka našega i napuvala bi bogme i za celi Ivanov razred, da si sa deca moreju napisati svoj pisanec kej se ne bu pokvaril. A posebno smo kuvali jajca za dati i za kucati ko bu dukše i za jesti jajca z šunku v kruvu z francusku šalatu, z mladem lukom, roktvicu i z kupuvane paradajzom.
Duplerica s tekstom Pisanci Božice Brkan
Jajca mi se samo pomečeju, ali mi je je nekak šteta hititi:
vrneju me na vuzme gda smo još si bili zajeno, gda se još nesmo sporazišli,
zišli. Se mejne s z kem imam o tomu i spominati.
Dobro je nekak, si mislim, da sako leto v to naše malo gnezdo primetnemo, da
prispe još kakov lepi novi pisanec. Samo kej tem jajcom denešnem žutajnki nekak
nesu kej onem negdašnem, domačem, žuti kej cekin.
20220205 – 20220206
*Bilješka je napisana na kekavici, kajkavskome zavičajnoga moslavačkog govora, rodnoga autoričina sela Okešinca.
manje poznate riječi čera – jučer naregani – nareckan, valovit, ruglav radič – maslačak sît, sitek, sitak – zukva, sitina, močvarnabiljka okruglih zelenih listova i bijele unutranje elastične jezgre (od nje pastiri pletu stolčiće i sl.) nakelene – nalijepljenje lupine – ljuske špičice – čipkica spravlati – spremati prstejne – prstenje, zlatnina gusino – gusje potere – razbije se šleprtek – pokvareno, neopolođeno jaje samo opsebe – samo spuvati – ispuhvati napuvala – napuhati pomečeju se – sele se od jednog drugog mjesta, jer ničemu ne koriste zajeno – zajedno sporazišli – razišli se zišli – dotrajali primetnemo – dodamo spominati se – razgovarati
Poslije knjige života Etnografski zapisi po moslavačkom i širem zavičaju, Muzej Moslavine Kutina, 2020., na više od 300 stranica velikoga formate, Slavica Moslavac nije trebala napisati zapravo više ništa, jer je – sve rekla. To bi mogli očekivati sami oni koji nedovoljno poznaju uglednu etnologinju i kreatoricu kulturnoga života na mnogo razboja, ne samo u Kutini i Moslavini, nego mnogo šire, jer je otad, u manje od godine, napisala, pripremila i objavila još nekoliko knjiga, a da je nisu silile muzejske izložbe koje je donedavno morala popratiti katalozima.
Slavica Moslavac sa svojom knjigom i kćeri Lanom, koja joj je pomagala i radeći na knjizi i na predstavljanju
Ove je godine, uz drugo, što ovom prilikom neću nabrajati da se brojnošću ne zamaglim vrijednost svake ponaosob, objavila prema mojoj prosudbi knjigu bez premca – Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje). Izdanje izdavački potpisujeVokalna skupina Rusalke, grafički je knjigu pripremio Željko Stublija, a kao urednica sama autorica. Prikupila je prema dobrom običaju brojne fotografije (Slavica Moslavac, lana Moslavac, Nevenka Radočaj, Mirna Češković, Tea Krnjak Buković, Vladimir Fugaš, Tošo Dabac, Dubravko Vidiček, Igor Grgić. Na stotinu stranica formata 21 cm x 21 cm ništa do pomno odabrane raskošne a odmjerene ljepote. –Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje).
Rusalke su svoju članicu poduprle i vokalno i kao izdavač knjige
Hrvatski jezični portal pojamtràdīcija osim pravno (dokument o prijenosu nekog pravo, vlasništva i sl.) i teološki (ukupnost vjerskih propisa i dogmi preuzetih od utemeljitelja i vođa i prenesenih na njihove sljedbenike (kod Židova Mojsijev Zakonik i 10 Božjih zapovijedi, kod kršćana nauk Isusa Krista i njegovih apostola), definira ponajprije kaoprenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja, kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr te kao dugotrajno uspostavljan način mišljenja, ustaljeni običaji preuzeti iz ranijih razdoblja. A ùmjetnōst (navodi: avangardnu, modernu, suvremenu, primijenjenu itd.) definira kaostvaralačka djelatnost osnovana na osjetilnosti i izražena pomoću govorne ili pisane riječi, glasa, linija, boja, pokreta, plastičnog oblika, konstrukcije i dr. te razgovorno kao veliku vještina u čemu
Slavica Moslavac sa svojom još jednom odličnom knjigom i izvornom slikom za naslovnicu Jadranke Del Ponto
U
svome kratkom predgovoru, koji sam s
razlogom naslovilaTradicija i
umjetnost u etnovezu Slavice Moslavac, napisala sam: Slavica
Moslavac ukazuje nam multidisciplinarno i multi dimenzionalno (čak i pokretom i
zvukom!) – jer u knjizi
donosi i notografiju (Lana Moslavac, Tomislav Brajdić i Zvonimir Lovrenčević) pjesama Sejala
sem lena i još šest pjesama – na takvu ljepotu koja s ljudima, nažalost,
kao preživjela i nepraktična nestaje iz svakidašnjice i ne da nam da je
odmetnemo i zaboravimo, nego da se njome, štoviše, i ponosimo, pa i da umijeće
izrade poput izrade paške ili lepoglavske čipke, ivanečkoga veza, bistranskoga
i samoborskoga kraluša i sličnoga, ubilježimo na popis nacionalne, a možda i
nematerijalne baštine čovječanstva. Ako ni zbog čega, za sjećanje i za
turistički suvenir. Prilog Slavice Moslavac u tome je nemjerljiv.
Dodala bih i: izravno upisan u zavičajni, pa i nacionalni identitet.
Dodatak knjizi – stručno predstavljanje Moslavčeve tkanja, vezova, boja i ornamenata
Napisala sam i kako poslije brojnih izložbi i stručnih analiza upućeno i radoznalo ponovno izvuče iz navodno odavno temeljito proučene prošlosti vlastita zavičaja nešto nepoznato, novo, naizgled detalj.
Oprimjerujem, kako sam u ovome tekstu, uza sve drugo, prvi put, naišla na riječ pesevina, kako je protumačila, travu koja raste po ledinama: njoj je to usputno nabrajanje materijala kojima se nekad bojio domaći tekstil, a meni još nezabilježena, nova riječ u mome moslavačkom kajkavskom rječniku. Zatim iz zaborava izvlači Lan i tkalačku radionicu Ivanić Grad, Posavski Bregi, jednu od redovitih tema priloga Vrt Večernjega lista, koji sam godinama uređivala! Tako bi, ne samo ja, mnogi mogli ići kroz tekst dalje prepoznajući i vlastitu i opću ne samo zavičajnu prošlost, koja zahvaljujući upravo Slavici Moslavac postaje i zajedničkom, ne samo zavičajnom poviješću. Da ona ne osvijetli, unatoč trudu i predanosti drugih, mnogo od toga, pa i sam taj trud, zauvijek bi, nažalost, nestali u mraku. Nedokumentirani. Ovako nam daje mogućnost, ako prepoznamo i zadatak, da s time učinimo nešto, ne samo da se sentimentalno sjećamo nego da spoznajama i materijalima oplemenimo svakidašnjicu.
Iz knjige: Posavka u žalobnom ruhu
Dakako, svatko bi mogao naći vlastite primjere-otkrića, kao što sam ih ja izvukla iz moslavačkih sjećanja, djetinjstva i mladosti. Opisujem kako nije Moslavac bez razloga kroz izložbe i kataloge-knjige opetovano tematizirala tradicijske etnološke stvari, od drvene arhitekture do tekstila, u umjetnosti, kako amaterskoj tako i visokoj, procjenjujući kako su tradicija i umjetnost jedna drugoj ne samo važan dokument nego i trajnim nadahnućem. Kako, svjedoči i ova nevelika, ali vrlo koncentrirana knjiga, koja će mnoge podsjetiti, kao što je i mene, na folk fazu iz mladosti – bluzu ukrašenu pećkim vezom ili panamu s cvjetovima od križića (koje sam početnički sama izvezla!), na ljetne bijele predžne bluze s placa koje su se nosile na traperice, na haljinu od babine šupljikane koperte, na heklane haljinice u djetinjstvu ili kasnije za plažu…
Iz knjige: Moslavka u tradicijskom ruhu
A nisam napisala kako se u Slavičinoj knjizi, silnom trudu kroz
desetljeća o silnom trudu kroz vjekove, međusobno zrcale tradicija i umjetnost.
Probrane, kao najbolje od jednoga i od drugoga. Tako da se međusobno uzdižu i
slave kao svojevrsni evergreeni, klasici, s tim da je ono iz tradicije,
narodno, etno, uglavnom anonimno, a ono iz umjetnosti potpisano, autorsko. Kako
bi bilo zanimljivo razgovarati o autorstvu jednoga i drugoga! Naime, ako
bismo zgusnuli ovu zanimljivu Slavičinu temu, usporedbu, u neku vrstu ženske
knjige, onda bi mogla biti danas omiljena fashion & beauty.
Iz knjige: tradicija u suvremenosti
Iako jesam spomenula kako se izvođači krapinskoga festivala redovito odijevaju nošnje te kako se za požeški festival šivaju odjeću s replikama bogatoga slavonskog zlatoveza te Kiću Slabinca na Pjesmi Eurovizije 1971. godine u narodnom sakou s posavskim vezom, mnogim to, ne računajući izbor najljepše snaše ili Najuzornije hrvatske seoske žene ili svadbe sa šlinganim, štikanim ili vezenim vjenčanicama, zlatnim naušnicama i ogrlicama te Geninim hrvatskim odijelom, ili narodnu poslovnu torbu Petrinih pletilja u premijerke Jadranke Kosor, izgleda više kao izuzetak a ne pravilo. Nema u nas običaja kao u Austrijanaca ili Bavarac s dindrlicama i lederhozama bez koje ne može ni jedna svečanost ili kao u Škota s kiltom od kockastoga tartana.
Iz knjige: rekonstrukcija banovinske nošnje
Povremeno, istina, neka od nacionalnih misica za koji svjetski izbor ponese reinterpretaciju nacionalne haljine, nošnje koje slavne kreatorice. Međutim, povremeno etnotrendovi zapljusnu i tekuću modu, pa se upravo ovih dana na više mjesta od glam časopisa Glorija hrvatska manekenka i modna dizajnerica Helena Šopar Zadro po njujorškim lokacijama prepoznatljivim iz najgledanijih povijesnih filmova poput Manhattan, Doručak kod Tiffanya, Kramer protiv Kramera itd. sešn u odjeći na koje je aplicirala uobičajene ovdašnje heklane tabletiće. Internetom se kajkavskim stranicama zarazno šera post Mali vez – bezvremenska modna kolekcija za najmlađe, ali i starije o, kažu, iskoraku mlade dizajnerice Maje Miklaužić Vahtarić iz Huma na Sutli. Katkad se dobra namjera izjari kao u spotu za pjesmu Letovanić, Letovanić selo pokraj Kupe u kojem pregača raskošna poput jedne iz kolekcije Ivana Lackovića Croate – vidi i u ovoj u knjizi Moslavčeve! – odjevena naopako.
Iz knjige: visoke tkane cipele iz Potoka
Tim su vrednija autorska izuzetno stručna i kvalitetna izdanja poput Tradicije i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje) Slavice Moslavac. Na vrijednosti, ne samo materijalnoj nego i duhovnoj, dobivat će s vremenom. Sa sve više globalnih agresivnih brendova, a sa sve manje umjetnički izrađenih i obrađenih uporabnih predmeta primijenjene umjetnosti; sa sve više samozvanih, potpisanih, sveprisutnih autora, a sa sve manje dostupnih izvornih, nemedijskih, anonimnih kreativaca, svjedoka i kazivača.
20211121
S kutinskog predstavljanja: autorica i domaćica Suzana Pomper
Post scriptum
Sinoć je u u Knjižnici i čitaonici Kutina predstavljena nova knjiga Slavice Moslavac – Tradicija i umjetnost (tkanje, vezovi, ornamenti, boje). Čestitke autorici i zahvala ravnateljici knjižnice Suzani Pomper što je moj prikaz, prošireni uvodnik u knjigu, prenijela publici i pročitala ladlin, moju pjesmu iz Slavičine knjige, što ja nisam mogla.
Knjigu Banova u srcu Slavice Moslavac predstavili smo 10. rujna 2021. Dakako u Banovoj Jaruzi, mjestu koje se prvi put u zapisima spominje 1703. i koje je nazvano po jarugama koje je ban dao iskopati za obranu protiv Osmanlija te se u jednu i sam ban knez Ivan Karlović okliznuo. I to je zapisano na 90 bogato ilustriranih stranica u zanimljivoj povijesti mjesta koje administrativno pripada Gradu Kutini, broji 750 stanovnika, a 60-tak je tijekom 50 godina prošlo kroz aktivnosti KUD-a Banova Jaruga.
S predstavljanja Banove u srcu (slijeva nadesno): Lidija Balaško, Slavica Moslavac i Božica Brkan / Foto Miljenko BrezakKUD Banova Jaruga i Rusalke pjevaju svečanosti 50 godina osnutka /Foto Miljjenko brezak
Knjiga Moslavčeve objavljena je u čast te obljetnice te otvorenja novoga društvenog doma s vrtićem, sagrađenoga uz financijsku podršku EU. U postu na Facebooku Melita Posavčić napisala je kako je to velik dan za Banovu i kako ga treba memorirati.
Sadašnja predsjednica Lidija Balaško uručuje knjigu i darove osnivaču KUD-a Banova jaruga Josipu Ferenčakoviću / Foto Miljenko BrezakZa uspomenu: KUD Banova Jaruga sa svojim čestitarima / Foto Miljenko Brezak
Ne događa se to ni u svakoj generaciji. Ne događa se ni takva knjiga, kakvih je Moslavčeva, ne računajući monografsku Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju objavljenu 2020., posvetila više mjesta od Kloštra Ivanića do Gornje Jelenske, jer su je u četiri desetljeća stručnoga, često terenskoga rada, nadahnjivala upravo takva Tinova malena mjesta srca moga.
Banova Jaruga je osobito zanimljiva kao tromeđa gdje se miješaju karakteristike posavsko-moslavačko-slavonskog izričaja. To je bogatstvo vrijedno sačuvati zbog gubitka identitetskih obilježja u globalistička vremena. Zabilježeni su tako i pjesma Al je lijepo naše selo, kroz njeg Pakra teče! Ko je iz nje vodu pio, nikad otić neće! I poezija lokalnih pjesnika Mirka Knjižeka, Stjepana Radinovića-Stipe, Antona Maršona i Ljubice Stublije, arhitektura i graditeljstvo, izgled sela, zadružni i vjerski život, zidnjaci, poklade, rakija, dječje igre, pjesme i plesovi s tekstovima i notnim zapisima.
Lidija Balaško, sadašnja predsjednica KUD-a Banova Jaruga i važna pokretačica lokalnoga, ne samo kulturnog života / Foto Miljenko Brezak
Glavnina Banove u srcu – za naslov je posuđen od naziva pučke manifestacije – posvećena je osnutku KUD-a 1971. sa zborom, folklorom, tamburašima, nastupima i gostovanja u Poljskoj, Slovačkoj i drugdje, plakatima i uopće čuvanju i stvaranju baštine uživo – kreativnim radionicama (zukva, pisanice!), izložbama, odlascima na promocije, sudjelovanju na revijama i izboru narodnih nošnji, sarmijadi i provijadi, kuruzijadi, čehanja perja i drugim priredbama kojima u Banovoj obogaćuju svakidašnji život.
Naslovnica Banove u srcu
Rado ističem kako je Slavica Moslavac za naslovnicu odabrala prepoznatljivu poculicu tipičnu za Banovu, koja je, za razliku od one ivanićkog kraja s podlogom u križ (i halbicom!), čazmanskom četvrtastom, kutinskom trokutastom i garešničkom polukružnom, na elipsastoj podlozi i sa tri vunena cofeka koja zovu brndušama ili šmrclinima.
Kutinske Rusalke, koje je također osnovala i u kojima pjeva Slavica Moslavac (druga slijeva) / Foto Miljenko Brezak
Dodatnu razliku Banove u srcu ovakvim znalačkim iskoracima čini upravo i sama autorica knjige Slavica Moslavac, etnologinja koja i folklor i prošlost prikazuje u modernom kontekstu, oslikavajući svakodnevicu, uopće cijeli život u kojem najčešće i sama sudjeluje istražujući nekadašnje, još žive ili umrle običaje, prikazujući krajolik, zemljopis, povijest, arhitekturu, odijevanje, obuću, proizvodnju, zanimanju, hranu, glazbu, jezik te pjevajući i plešući s mještanima, educirajući ih za stvaralaštvo, pripremajući izložbe i materijal oko njih.
Ponosne na događaj: Božica Brkan i Slavica Moslavac s predstavnicama Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije Ivankom Roksandić i Vlastom Mesić / Foto Miljenko Brezak
Sjajan je primjer njezine (i moje!) suradnice uz Banove Jaruge gospođa Lidija Balaško, današnja predsjednica KUD-a Banova Jaruga (osnivač je Josip Ferenčaković!), koja, uza sve drugo, bilježi i uspješno sudjelovanje u natjecanju Najuzronija hrvatska seoska žena, koja je s češkim svatovskim kolačima i svadbenim vijencem pobijedila na Kriškim oblizekima te je taj svečani kruh neko vrijeme bio i kutinski suvenir, a svojedobno smo ga predstavili i u Božićnom stolu, posebnom prilogu Večernjega lista, i na mojim Oblizekima.
Radosne, s cvijećem Božica Brkan, Lidija Balaško, Slavica Moslavac i Melita Lenička / Foto Miljenko brezak
Banovinu u srcu s razlogom uvrštavam u zavičajnice. Mještani Banove Jaruge mogu se ponositi kao svojom svojevrsnom
legitimacijom, objavi li se nešto slično ikad ili nikad.
Autorica Banove u srcu Slavica Moslavac i promotorica Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Muzeje Moslavine u Kutini u ponedjeljak, 28. lipnja 2021., kao izdavač predstavio je novi broj Zbornika Moslavine brojXVII. za 2021. godinu, koji urednički potpisuje Jasmina Uroda Kutlić, a naslovnicu Želimir Šiško.
Naslovnicu je oslikao Želimir ŠiškoS predstavljanja: Jelena Batinić, Jasmina uroda Kutlić i Silvija Kantolić / Foto Muzej Moslavine Kutina
Na
gotovo 300 stranica donosi 17 raznovrsnih tema koje su zanimljive i važne ne
samo Moslavčanima. Lea Čataj, voditeljica arheoloških iskapanja u Okešincu, opisuje
Rimsku svakodnevicu – izbor metalnih nalaza antičkog razdoblja pronađenih
prilikom arheoloških istraživanja vile u Sipčinini. Petar Sekulićpredstavlja
Stare gradove srednjovjekovnog vlastelinstva Moslavina, a Antonio Džaja
piše o novootkrivenim arheološkim nalazištima na Moslavačkoj gori. Silvija
Pisk istražuje dokumente pavlinskog samostana BDM na Gariću: mreža braće pustinjaka
u srednjovjekovnoj Slavoniji.
Slavica Moslavac i Želimir Šiško / Foto Muzej Moslavine KutinaS predstavljanja: dio suradnika najnovijega broja Zbornika Moslavine / Foto Muzej Moslavine Kutina
Potom
Jasmina Uroda Kutlićpodsjeća na Crno zlato Moslavine, slavnu
moslavačku naftašku i plinsku povijest. NeumorniFranko Miroševićdonosi
povijesno istraživanje Kotar Novska u Kraljevini Jugoslaviji 1929. – 1934.,
a Filip Škiljanistražuje povijest nacionalnih manjina u Moslavini. Ivan
Gračaković iz svojih dugogodišnjih istraživanja ispisuje Prošlost i
mjesno nazivlje Kutine. Slavica Moslavac etnološki otkriva izuzetno zanimljivu
Blaženu Djevicu Mariju u puku Moslavine, dok Jelena Batinić, kustosica muzejskoga
galerijskoga odjela,tekst posvećuje Crtežu Slavka Kopača u fundusu
Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina. Dalibor Sumpormnogima
će otkriti Izvorne zaštićene pasmine domaćih životinja
Sisačko-moslavačke županije kao što su konj posavac, srijemsko podolsko
govedo, crna slavonska svinja i pas posavski gonič.
Dio publike prema epidemiološkim mjerama / Foto Muzej Moslavine KutinaIz Zbornika Moslavine tekst Božice Brkan o knjizi Slavice Moslavac u izdanju Muzeja Moslavine Kutina
Od kulturnih tema slijede tekstovi o važnim, prošle godine objavljenim knjigama: Katarine Brkić piše O književnom dijelu knjige Đure Vidmarovića Moslavina oživljena, Božica Brkan Život za životno djelo – Slavica Moslavac, Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, Slavica Moslavaco Mariji Lenart – Baki Mari. Božica Brkan bilježi i svježa sjećanja ugledne kazivačice Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu, a Đuro Vidmarovićistražuje Erdödyeve u kulturnoj povijesti Hrvatske i Moslavine. Na kraju Jasmina Uroda Kutlić ispisuje Jubilarni kalendar 2020./2021.
U teškoj 2020. godini Moslavina je postala bogatija za dvije vrlo opsežne i važne, kulturne fundamentalne knjige: Etnografski zapisi po moslavačkom zavičaju Slavice Moslavac (Muzej Moslavine Kutina) i Moslavina oživljena Đure Vidmarovića (Matica hrvatska, Ogranak Kutina). Vidmarović uvodi u svoju knjigu.
Naslovnica knjige
„Knjiga Moslavina oživljena – Moslavina rediviva prvotno je zamišljena kao dio trilogije pod naslovom Moji zavičaji. Međutim, zbog obujma rukopisa, s jedne strane, ali i pomanjkanja zanimanja s druge strane, predložio sam nakladniku izdvajanje moslavačkih tekstova u zasebnu knjigu. Kako je riječ o četrdeset godina praćenja književnih i kulturoloških zbivanja vezanih uz Moslavinu, sabrani radovi, članci, zapisi, književne kritike i prikazi poprimili su dimenzije solidnoga knjižnog obujma. Radi preglednosti priloge sam svrstao u tematske cjeline.
Pjesnički krug u Piljenicama: govori Joja Ricov / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavina oživljena odnosno Moslavina rediviva tehnički je pojam koji su u opticaj stavili književnica Božica Brkan i moja malenkost. Njime smo nazvali naš zajednički projekt, ili bolje rečeno nakanu glede oživljavanja moslavačkog pokrajinskog kulturnog identiteta.“
Portret Đure Vidmarovića koji je Miljenko Brezak snimio u njegovim rodnim Piljenicama 2012., a izložen je među četrdesetak fotografija u Mimari na izložbi Hrvatski portret 2019.
Iako se time ponešto u svome uvodu bavi urednik knjige Dragutin Pasarić, dvojeći je li preambiciozno, regionalno svakako nije, i je li se Vidmarović neskromno osmjelio svoje djelu dati naslov parafraziran prema znamenitom povijesnom hrvatskom, moram podsjetiti kako je izvorno Croatia redivivaprogramski spis objavljen 1700. godine, a nastala je kao pokušaj autora Pavla Rittera Vitezovića da utvrdi kako su povijesno utemeljene granice Hrvatske mnogo šire od tadašnjih. Pojam neki smatraju i prethodnicom Ilirskoga pokreta, pa i panslavističkoga pokreta, ali je nedvojbeni godine 1991. nadahnuo je pjesnika, liječnička i diplomata Dragu Štambuka da u rodnim Selcima na Braču utemelji manifestaciju Croatia rediviva ča-kaj-što, koja je prošle godine održana 30. put, a u međuvremenu je kao zlatna formula hrvatskoga jezikai zaštićena kao nacionalno nematerijalno dobro. Unatrag desetljeća pozitivnom diskriminacijom vrlo se uspjelo u Selcima predstavljala i moslavačka kajkavica (Brkan, Vidmarović, Pasarić), a postojala je i zamisao o sličnoj kontinentalnoj manifestaciji. Nažalost, održana je samo jednom u Kutini i okolici s petnaestak hrvatskih pjesnika (i Dragu Štambuka!) te je na svojevrstan način prerasla u dosad sedam puta održanu Vidmarovićevu manifestacijuRijeka, šuma, nebou njegovim rodnim Piljenicama, prvome slavonskom selu do rijeke Ilove, prirodne granice između Moslavine i Slavonije, preko puta istoimenoga sela, prvoga moslavačkoga, u kojem je odrastao.
Đuro Vidmarović i Božica Brkan putujući Moslavinom uz spomenik Josipu Badaliću u Deanovcu 2013. / Fotografija Miljenko Brezak
Vidmarović tumači kako nas je na nakanu, svojevrsnu kulturnu misiju Moslavine potaklo vrlo uspjelo objavljivanje i predstavljanje antologije Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina, Kutina, 2009.) Dražena Kovačevića. „Ovo je djelo pokazalo kako kajkavsko narječje nije književni jezik vezan isključivo za Međimurje, Hrvatsko Zagorje, Podravinu i Zagreb, već u njegov jezični i literarni prostor treba uvrstiti i Moslavinu. Štoviše, u Moslavini postoje tri varijante kajkavskog narječja: kajkavski, kekavski i kejkavski. Osim ove izazovne dijalektalne činjenice suočili smo se i s regionalnom disperzijom Moslavine. Ona je jedina hrvatska pokrajina koja nema definirane zemljopisne granice. Nema niti gradsko središte koje bi bilo homogenizirajući čimbenik u kulturološkom smislu.Umjesto toga, zbog Moslavačke gore koja se smjestila u središtu Moslavine i koja je dala ime cijeloj pokrajini… (…) Moslavina ima oblik četverokuta s četiri regionalna središta. Složenost situacije oko Moslavine pojačava i činjenica što je podijeljena administrativno između tri županije: Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Bjelovarsko – bilogorske. Uz to podijeljena je između tri crkvene pokrajine: Zagrebačke, Sisačke i Križevačko-bjelovarske biskupije.
Božica Brkan i Đuro Vidmarović i nezaobilazne i moslavačke teme uz kavu u Zagrebu, Avenie Mail 30. prosinca 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
I konačno, javlja se još jedan moment koji otežava oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta, a to je etnografska i folkloristička razlika, odnosno bolje rečeno specifičnosti koje postoje u sjevernoj i južnoj Moslavini. Folkloristica i etnomuzikologinja Slavica Moslavac nazvala je ove dijelove, prema prevladavajućoj boji u ženskoj narodnoj nošnji, bijelai crvena Moslavina. Između njih nalazi se nekoliko sela na brdskim obroncima Moslavačke gore u kojima su naseljeni pripadnici pravoslavne populacije još u vrijeme stvaranja Vojne Granice, a čiji su žitelji tijekom vremena stvorili vlastiti, folklorni, etnografski pa i etnički identitet.
Pjesnici u Piljenicama na rijeci Pakri uz Vaclavekov mlin 2013. / Fotografija Miljenko Brezak
Sve navedeno rečeno je s nakanom razumijevanja težine s kojom smo se suočavali pri pokušaju ostvarenja projekta Moslavina rediviva, odnosno oživljavanja moslavačke kulturne samobitnosti. Osim navedenih, Božice Brkan i pisca ovih redaka, projektu su se neposredno, ili posredno, priključili, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Stjepan Banas, Stjepan i Suzana Đura, Slavica Moslavac i dr. Dražen Kovačević. Ne postoji organizirani pristup ovom projektu. On je više literarni izraz naših želja, odnosno posljedak našega tzv. lokal-patriotizma. Svaki od nas radi vlastita književna djela ili bavi znanstvenim odnosno kulturnim radom. Pri tome se međusobno razumijemo i podržavamo. Bez podrške gradonačelnika i načelnika moslavačkih općina i gradova ovakav projekt nije moguće ostvariti, jer zahtjeva financijsku podršku i ozbiljnu organizacijsku shemu. No, i mi koji radimo individualno učinili smo mnogo. Svako objavljeno djelo, stručna knjiga, održana kulturno prosvjetna manifestacija, smotra folklora, izložba, simpozij i tome slično doprinos je jačanju moslavačkog identiteta.
Jedan od pjesničkih susreta u Repušnici 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
I sam Vidmarović ističe kako su prilozi sakupljeni knjizi „ne predstavljaju jednu stručnu cjelinu“ i kako su „pisani u različito vrijeme s različitim mogućnostima objavljivanja“. Na čak 350 stranica tako su predstavljeni vrlo različiti tekstovi, od kratkih novinskih članaka i prikaza, kritika i recenzija do sveobuhvatnih znanstvenih rasprava; neki nisu ni objavljeni, a neki preuzeti iz različitih tiskovina – novina i časopisa (Vjesnik, INA Petrokemija, Moslavački list, Vijenac, Hrvatsko slovo, Zbornik Moslavine, Moslavačko zrcalo, Marulić…) kataloga i knjiga izdavača iz Kutine (Muzej Moslavine, Matica hrvatska Ogranak Kutina, Spiritus movens…), Popovače (Ceres), Zagreba (Acumen), Privlake (Privlačica), Pule (Histria croatica), različitih udruga iz Kloštra Ivanića, Bereka itd. Dio tekstova kolumne su koje Vidmarović objavljuje na HKV.hr. Najstariji objavljen tekst, ako sam dobro utvrdila, prikaz je knjige Moslavačke razglednice Josipa Badalića u Vjesniku iz 1979. godine. Zanimljivo je da Vidmarović uvodi i tuđe tekstove, odličnu kritiku Ledine, prvu kritiku na moslavačkom kajkavskom Katarine Brkić! Također objavljuje i recenziju Duška Lončara romana u stihovima Tri boje mladostiAnte Juretića.
Knjiga je autorska, ali kako nije ostvaren kronološki slijed, propuštena je prilika da se prati autorski razvitak i rast i Vidmarovića i njegovih tema, jer je neke autore vjerno pratio i kritički. Kako je, rekla bih, zavičajno ponekad prevladalo nad umjetničkim, Moslavina oživjelane doseže ponajbolje Vidmarovićeve knjige, po mome su to monografije književnika Jurice Ćenara, Hrvata iz Austrije, i Josipa Gujaša-Đuretina, Hrvata iz Mađarske. Valja podsjetiti kako je Vidmarović u istraživanjima i objavljivanju osobito uspješan bio u ubaštinjavanju književnika Hrvata rođenjem i radom iz barem petnaestak zemalja u hrvatsku knjiženost, a velik je trud uložio i u promociju moslavačkih autora i naslova.
Sa susreta Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2013. / Fotohgrafija Miljenko Brezak
Moslavina oživljenaodaje široko Vidmarovićevo zanimanje za različite, posebice kulturne i povijesne teme, a podijeljena je u sedam cjelinakao što su arheologija,etnologija i folkloristika (ponajprije prikazuje radove Slavice Moslavac), likovni trijenale Moslavine s brojnim autorima različitih naraštaja i estetika, slijedepotom predstavljanja monografije sela Repušnicai Potok – selo Moslavačke tradicije Dragutina Pasarića, zatim Kutine, Osekova, Garešnice, Gornje Jelenske. I povijest je jedna od cjelina, kojoj je Vidmarović kao povjesničar osobito sklon, pa se njome bavi kroz duga stoljeća do danas. U cjelini Poznati i Moslavinaobrađuje glasovitu mapu akvarela Sandora Erdödyja, nekoliko izdanja posvećenih Ivanu Bonifaciju Pavletiću te temama vezanim uz Milku Trninu i Ivu Robića. Zaključni dio knjige Mojoj Ilovi, posveta je selu u kojoj je odrastao i u kojem mu je KUD 1985. objavio prvu pjesničku zbirku Bujice i bregovi.
Nedvojbeno je i za Vidmarovića i za Moslavinu i za predstavljene autore najvažnija, središnja peta cjelina posvećena književnosti. Prvi dio, Kvalitetni kulturni amaterizam Vidmarović predstavlja uratke lokalnih spisatelja. Knjiga trajne vrijednosti naslov je teksta o Badalićevim Moslavačkim razglednicama, pa slijediprikaz knjiga Zlatno pero Dragice Šutej Dragutina Pasarića, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić (Kutinjanka!) i drugi. Slijedi potom prikaz nezaobilazne antologije šestoro književnika Kajkavska lirika Moslavine, zatim Neba nad Moslavinom Zlatka Tomičić, Pjesme, priča i jedna drame Katarine Brkić, Tri boje mladosti (roman u stihovima) Ante Juretića itd.
Božica Brkan čita pjesme u Piljenicama uz Pakru, 2013. / Fotografija Miljenko Brezak
Povratak Božice Brkan u hrvatsku književnost recenzija je i jedan od uvoda u knjigu, a potom slijedi više tekstova: Kajkavska Moslavina rediviva Božice Brkan(Božica Brkan: Kajkavska čitanka Božice Brkan, Život večni – knjiga kajkavskih priča , Pevcov korak (kajkavski osebušek za eu), Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013) te prva, ali odlično napisana kritika na moslavačkoj kajkavici Katrine Brkić o romanu Ledina Brkanove. (Mogu biti zahvalna zavidnim brojem naslova i stranica koje je posvetio mojem stvaralaštvu koje i na taj način dopire od onih kojima je ponajprije ciljano upravo Moslavčanima. op. BB)
S razlogom i poznavanjem, i kao dugogodišnji član i dio najužega nacionalnoga vodstva Matice hrvatske, Vidmarović zaključuje isticanjem osobito vrijednog zajedništva moslavačkih ogranaka, koje je iznjedrilo časopis Moslavačko zrcalo, svojevrsno zrcalo također vrijednoga časopisa Zbornika Moslavine, koji ustrajno desetljećima objavljuje Muzej Moslavine. Dodajem na kraju: bio bi izuzetno vrijedan, možda za neko novo izdanje, abecedarij zaista brojnih imena.
Susret pjesnika u Moslavini 2018. / Fotografija Miljenko brezak
Ne mogu se oteti dojmu da je Moslavina oživljena jedan od motivacijskih govora rijetko umješnoga govornika Đure Vidmarovića, kojima je (i) mnoge zavičajce nadahnuo na pisanje i objavljivanje te istraživanje, kako to primjećuje Dražen Kovačević – vrlo promišljeno naslovljujući pogovor u ime izdavača Oživjeti i najzapadniju Slavoniju plemenitu – spominjući, primjerice, „preporod posebno u poticanju autora (poput afirmirane književnice Božice Brkan) moslavačkog književnog i jezičnog kajkavskog (kekavskog) identiteta“. I sam Vidmarović, književnik, prevoditelj, povjesničar, političar, diplomat i prosvjetni djelatnik, rođen je u Piljenicama, Općina Lipovljani, Sisačko-moslavačka županija, zatim kutinski đak, pa zagrebački i ljubljanski student.., iako često razočaran lokalnom ravnodušnošću i kulturnih, ali i mjerodavnih, neovisno o političkoj boji, spram zajedničkih, nadžupanijskih i nadopćinskih odnosno nadgradskih moslavačkim tema, unatoč svemu očito je optimist, jer je i svoju vrijednu arhivu darivao zavičaju. No s razlogom si možemo postaviti pitanje: ima li zainteresiranih mlađih koji će nastaviti započeto, jer zbog i za njih je Moslavina oživljavana i Moslavina oživljena, ali da li i oživljena? Vidmarović piše: „Cilj svih objavljenih priloga je upravo taj – oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta. Ukoliko će ova knjiga potaknuti odgovorne, ali i mlađe kolege i stručnjake da nastave tamo gdje smo mi stariji stali bit će to njezin uspjeh. Treba motivirati mlađe ljude i uvjeriti ih kako je bavljenje zavičajnom poviješću i proučavanje zavičajne kulturne baštine vrijedno truda, jer bez toga ne može se shvatiti niti cjelina hrvatske uljudbe. Zavičajne povijesti kada se povežu u skladnu cjelinu otkrivaju ljepotu cjelokupne hrvatske stvarnosti.“
Katarina Brkić i Đuro Vidmarović objavili su dvije zajedničke pjesničke zbirke, 2012. u Piljenicama / Fotografija Miljenko Brezak
U godini u kojoj je u Društvu hrvatskih književnika zaključio predsjednički mandat, Đuro Vidmarović je uz Moslavinu oživljenu objavio joštri opsežne knjige koje svjedoče o širokom području autorova istraživačkog zanimanja (Povijest Hrvata u Boki kotorskoj, Naklada Bošković, 2. izdanje (prvo u Crnoj Gori), Daruvarski Židovi u Ezre Ukrainčika i drugi zapis (pripremio s Vjenceslavom Heroutom, Židovska općina Daruvar) te Kijevski dnevnici 2014. i 2015. (Hrvatsko ukrajinsko društvo). Uz to, radi i na prvom romanu, a valja mu poželjeti da se konačno poduhvati i memoara, koji će sigurno biti zanimljivi za čitanje i onima koji se politički i literarno bilo slažu bilo ne slažu s njim.
Kao i uz svaki važan dan u godini, sjajna etnologinja Slavica Moslavaci uoči 1. studenoga objavila je na Klik.hrvrlo zanimljiv tekst o našem odnosu prema našim mrtvima i njihovim vječnim počivalištima SVJETLO SESVETA Da duše lakše kroče putovima onoga svijeta. Započinje:Sisvete, Sesvete ili Svi sveti je dan kada se ide mrtvima u pohode.Svoju stručnu etnoanalizu Slavica Moslavac završava:
Krizanteme / Fotografija Slavica Moslavac
Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.
U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi.
Piše se i govori o odlasku Megglea, iz Osijeka i Hrvatske, te kako ostaje na cjedilu 160 radnika i 200-300 proizvođača mlijeka po Slavoniji. Dobro, kao dokaz da se i u Hrvatskoj, u ovim nevremenima, može uspjeti, tematizira se vodnjanski jednorog Infobip. Ali, vidim, Galeb mora zakupiti oglasni prostor na pola stranice kako bi objavio lijepu, danas također rijetku vijesticu: tvrtka osnovana 1951., danas članica Tekstilpromet Grupe, posjeduje vlastite pletionice, dorade i konfekcije, koje su tehnološki dobro opremljene, omogućuju brzo reagiranje na zahtjeve kupaca. Jezikom koji očito nije piarovski vješt niti je nastao u specijaliziranoj agenciji govore kako Imaju 25 maloprodajnih jedinica diljem Hrvatske i kako su sa 365 zaposlenika jedan od naših najznačajnijih proizvođača rublja i trikotaže. Tekstilci su uvijek bili skromni.
Najavna fotografija za izložbu intimnoga rublja (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Zato mi je osobito drago što Galeb ne spada u popis pretvorenih i privatiziranih, uništenih i propalih hrvatskih tekstilaca koje sam nabrojila u posveti u svojoj zbirci pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nadahnutoj Kristovom, ali ženskom mukom u našemu vremenu:
Gaće kao nadahnuće Zvonimiru Gračanu za umjetničko djelo u gipsu / Fotografija Božica Brkan s izložbe Zaviri ispod
posvećujem naraštajima rođenim pedesetih dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima nekadašnje vesne križanke goričanke kamenskoga nade dimić savemene žene čateksa krateksa varteksa rio rijeka modne konfekcije osijek tekstilnog kombinata zagreb i drugih
Razvitak ženskih gaća (Presnimljeno iz kataloga zaviri ispod Slavice Moslavac)
Ukratko, Galeb je u potrazi za pouzdanim partnerima kroz program franšize u 15 hrvatskih gradova. Spominju minimalan angažman vlastitih financijskih sredstava i minimalan poslovni rizik. Da sam mlađa i da nemam (drugoga!) posla, javila bih im se, iako dosad nisam kupovala ni njihovo rublje. Godinama, naime, za obitelj kupujem turske pamučne gaćice, svatko ima svoj brand. Krepavali smo od smijeha kada sam usred specijalizirane istanbulske prodavaonice rublje i za pidžame/spavaćice naručila toliko i toliko komada, a prodavači bi mi obvezno donijeli toliko velikih pakiranja sa po barem tucet komada!
Etnologinja Slavica Moslavac s dijelom svojih izložaka / Fotografija Božica Brkan
Sto sam godina vjerna Liscinim najjednostavnijim pamučnim bodijima s malo elastina i turskim gaćicama od finoga pamuka, uvijek bijelima, uvijek isti kroj i broj – obvezno broj veće jer se u sušilici natprosječno skupe – ako mogu i istu šaru ili ukras uz preponu. Nisu uvijek ni jeftine, ali su obvezno meke i udobne i – biva tako kad se godinama sama ne mijenjaš, a mode se mijenjaju akcelerirano pa naiđe moda i na tebe – napokon je, prema pisanju Novoga lista, i to moje pamučno donje rublje – must haveovoga ljeta. Valjda koroni i prijetnji virusa, bakterija i inih nevidljivih bića imamo zahvaliti da spominju kako su prirodni materijali najzdraviji, kako razvijaju najmanje infekcija… A ja se sjetim kad sam na iznenađenje i radost bliskih osoba, jer ne nudiš rublje svakome, podijelila svoje zalihe bodija s čipkom, makar i svilenih, makar i s tek malo kakvih umjetnih, plastičnih materijala ili s metalnim fišbajnom, od čega bih, kao i od mirisnih omekšivača, dobivala osip i svrab.
S modne revije uz kutinsku izložbu Zaviri ispod / Fotografija Miljenko Brezak
Obvezno osobito pri odabiru intimne odjeće najprije čitam etiketu, ne obazirem se na modne preporuke. Ni reklamama se ne dam nagovoriti. Ostavila sam po koji komad tek za uspomenu, da mogu ispjevati pjesmu poput haljine za snove ili, primjerice, košulu za na noč, koju sam objavila i u katalogu za etnološku i antropološku izložbu Zaviri ispod/Donje rublje i higijena prijateljice, kutinske etnologinje Slavice Moslavac. Od 2017. godine predstavila ju je u više muzeja i galerija, ne samo po Hrvatskoj, nego što će Galeb uspjeti otvoriti svojih franšiznih prodavaonica.
Pomno izrađen ukrasni detalj na donjem rublju, iako se ne vidi / Fotografija Božica Brkan
Na svakom otvorenju Slavičine izložbe njezine suradnice hrabro za edukaciju i na reviji ponesu i dio tajnovitih izložaka kako bi se napokon doznalo kada smo uopće počele nositi gaće – bila sam šokirana spoznajom da u nekim krajevima moje vršnjakinje u djetinjstvu nisu nosile gaće, mani pumperice – kako su se k doktoru oblačile gaće urešene čipkom i rasporene između nogu, što se nosilo za osobito proskribirane i skrivane menstruacije, kako su i gdje muškarci nosili nakurnjake, a kad su, ne tako davno, stigli seksi halteri, push upgrudnjaci ili tangice. Naravno da su se neki ohrabrili toliko da su preuzeli samo modnu reviju: naše bake kao Viktorijine anđelice. Kako god, samo da nam rit nije posve gola! Letio nam, Galebe!
Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!
Slavica Moslavac s jednoga od baštinskih predavanja u Kloštar Ivaniću, na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, književne, u listopadu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.
Iz kataloga: dio tekstova B. BrkanIz kataloga: naslovnice baštinskih knjiga B. Brkan
Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice Brkani Života večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).
