Poslije Zbornika Moslavine XVII, i Revija 55. Đakovačkih vezova objavila je upravo uz održavanje tradicionalne priredbe tekst o etnologinji Slavici Moslavac Dugogodišnji stručni rad objedinjen u monografiji Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, izašloj 2020.
Uz drugo, donosi izvatke iz svih pet recenzija: Josipa Forjana, Tvrtka Zebeca, Božice Brkan, Ivica Ivankovića i Tatjane Brlek.
20210714
Muzeje Moslavine u Kutini u ponedjeljak, 28. lipnja 2021., kao izdavač predstavio je novi broj Zbornika Moslavine brojXVII. za 2021. godinu, koji urednički potpisuje Jasmina Uroda Kutlić, a naslovnicu Želimir Šiško.
Na gotovo 300 stranica donosi 17 raznovrsnih tema koje su zanimljive i važne ne samo Moslavčanima. Lea Čataj, voditeljica arheoloških iskapanja u Okešincu, opisuje Rimsku svakodnevicu – izbor metalnih nalaza antičkog razdoblja pronađenih prilikom arheoloških istraživanja vile u Sipčinini. Petar Sekulićpredstavlja Stare gradove srednjovjekovnog vlastelinstva Moslavina, a Antonio Džaja piše o novootkrivenim arheološkim nalazištima na Moslavačkoj gori. Silvija Pisk istražuje dokumente pavlinskog samostana BDM na Gariću: mreža braće pustinjaka u srednjovjekovnoj Slavoniji.
Potom Jasmina Uroda Kutlićpodsjeća na Crno zlato Moslavine, slavnu moslavačku naftašku i plinsku povijest. NeumorniFranko Miroševićdonosi povijesno istraživanje Kotar Novska u Kraljevini Jugoslaviji 1929. – 1934., a Filip Škiljanistražuje povijest nacionalnih manjina u Moslavini. Ivan Gračaković iz svojih dugogodišnjih istraživanja ispisuje Prošlost i mjesno nazivlje Kutine. Slavica Moslavac etnološki otkriva izuzetno zanimljivu Blaženu Djevicu Mariju u puku Moslavine, dok Jelena Batinić, kustosica muzejskoga galerijskoga odjela,tekst posvećuje Crtežu Slavka Kopača u fundusu Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina. Dalibor Sumpormnogima će otkriti Izvorne zaštićene pasmine domaćih životinja Sisačko-moslavačke županije kao što su konj posavac, srijemsko podolsko govedo, crna slavonska svinja i pas posavski gonič.
Od kulturnih tema slijede tekstovi o važnim, prošle godine objavljenim knjigama: Katarine Brkić piše O književnom dijelu knjige Đure Vidmarovića Moslavina oživljena, Božica Brkan Život za životno djelo – Slavica Moslavac, Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, Slavica Moslavaco Mariji Lenart – Baki Mari. Božica Brkan bilježi i svježa sjećanja ugledne kazivačice Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu, a Đuro Vidmarovićistražuje Erdödyeve u kulturnoj povijesti Hrvatske i Moslavine. Na kraju Jasmina Uroda Kutlić ispisuje Jubilarni kalendar 2020./2021.
20210629
U teškoj 2020. godini Moslavina je postala bogatija za dvije vrlo opsežne i važne, kulturne fundamentalne knjige: Etnografski zapisi po moslavačkom zavičaju Slavice Moslavac (Muzej Moslavine Kutina) i Moslavina oživljena Đure Vidmarovića (Matica hrvatska, Ogranak Kutina). Vidmarović uvodi u svoju knjigu.
„Knjiga Moslavina oživljena – Moslavina rediviva prvotno je zamišljena kao dio trilogije pod naslovom Moji zavičaji. Međutim, zbog obujma rukopisa, s jedne strane, ali i pomanjkanja zanimanja s druge strane, predložio sam nakladniku izdvajanje moslavačkih tekstova u zasebnu knjigu. Kako je riječ o četrdeset godina praćenja književnih i kulturoloških zbivanja vezanih uz Moslavinu, sabrani radovi, članci, zapisi, književne kritike i prikazi poprimili su dimenzije solidnoga knjižnog obujma. Radi preglednosti priloge sam svrstao u tematske cjeline.
Moslavina oživljena odnosno Moslavina rediviva tehnički je pojam koji su u opticaj stavili književnica Božica Brkan i moja malenkost. Njime smo nazvali naš zajednički projekt, ili bolje rečeno nakanu glede oživljavanja moslavačkog pokrajinskog kulturnog identiteta.“
Iako se time ponešto u svome uvodu bavi urednik knjige Dragutin Pasarić, dvojeći je li preambiciozno, regionalno svakako nije, i je li se Vidmarović neskromno osmjelio svoje djelu dati naslov parafraziran prema znamenitom povijesnom hrvatskom, moram podsjetiti kako je izvorno Croatia redivivaprogramski spis objavljen 1700. godine, a nastala je kao pokušaj autora Pavla Rittera Vitezovića da utvrdi kako su povijesno utemeljene granice Hrvatske mnogo šire od tadašnjih. Pojam neki smatraju i prethodnicom Ilirskoga pokreta, pa i panslavističkoga pokreta, ali je nedvojbeni godine 1991. nadahnuo je pjesnika, liječnička i diplomata Dragu Štambuka da u rodnim Selcima na Braču utemelji manifestaciju Croatia rediviva ča-kaj-što, koja je prošle godine održana 30. put, a u međuvremenu je kao zlatna formula hrvatskoga jezikai zaštićena kao nacionalno nematerijalno dobro. Unatrag desetljeća pozitivnom diskriminacijom vrlo se uspjelo u Selcima predstavljala i moslavačka kajkavica (Brkan, Vidmarović, Pasarić), a postojala je i zamisao o sličnoj kontinentalnoj manifestaciji. Nažalost, održana je samo jednom u Kutini i okolici s petnaestak hrvatskih pjesnika (i Dragu Štambuka!) te je na svojevrstan način prerasla u dosad sedam puta održanu Vidmarovićevu manifestacijuRijeka, šuma, nebou njegovim rodnim Piljenicama, prvome slavonskom selu do rijeke Ilove, prirodne granice između Moslavine i Slavonije, preko puta istoimenoga sela, prvoga moslavačkoga, u kojem je odrastao.
Vidmarović tumači kako nas je na nakanu, svojevrsnu kulturnu misiju Moslavine potaklo vrlo uspjelo objavljivanje i predstavljanje antologije Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina, Kutina, 2009.) Dražena Kovačevića. „Ovo je djelo pokazalo kako kajkavsko narječje nije književni jezik vezan isključivo za Međimurje, Hrvatsko Zagorje, Podravinu i Zagreb, već u njegov jezični i literarni prostor treba uvrstiti i Moslavinu. Štoviše, u Moslavini postoje tri varijante kajkavskog narječja: kajkavski, kekavski i kejkavski. Osim ove izazovne dijalektalne činjenice suočili smo se i s regionalnom disperzijom Moslavine. Ona je jedina hrvatska pokrajina koja nema definirane zemljopisne granice. Nema niti gradsko središte koje bi bilo homogenizirajući čimbenik u kulturološkom smislu.Umjesto toga, zbog Moslavačke gore koja se smjestila u središtu Moslavine i koja je dala ime cijeloj pokrajini… (…) Moslavina ima oblik četverokuta s četiri regionalna središta. Složenost situacije oko Moslavine pojačava i činjenica što je podijeljena administrativno između tri županije: Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Bjelovarsko – bilogorske. Uz to podijeljena je između tri crkvene pokrajine: Zagrebačke, Sisačke i Križevačko-bjelovarske biskupije.
I konačno, javlja se još jedan moment koji otežava oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta, a to je etnografska i folkloristička razlika, odnosno bolje rečeno specifičnosti koje postoje u sjevernoj i južnoj Moslavini. Folkloristica i etnomuzikologinja Slavica Moslavac nazvala je ove dijelove, prema prevladavajućoj boji u ženskoj narodnoj nošnji, bijelai crvena Moslavina. Između njih nalazi se nekoliko sela na brdskim obroncima Moslavačke gore u kojima su naseljeni pripadnici pravoslavne populacije još u vrijeme stvaranja Vojne Granice, a čiji su žitelji tijekom vremena stvorili vlastiti, folklorni, etnografski pa i etnički identitet.
Sve navedeno rečeno je s nakanom razumijevanja težine s kojom smo se suočavali pri pokušaju ostvarenja projekta Moslavina rediviva, odnosno oživljavanja moslavačke kulturne samobitnosti. Osim navedenih, Božice Brkan i pisca ovih redaka, projektu su se neposredno, ili posredno, priključili, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Stjepan Banas, Stjepan i Suzana Đura, Slavica Moslavac i dr. Dražen Kovačević. Ne postoji organizirani pristup ovom projektu. On je više literarni izraz naših želja, odnosno posljedak našega tzv. lokal-patriotizma. Svaki od nas radi vlastita književna djela ili bavi znanstvenim odnosno kulturnim radom. Pri tome se međusobno razumijemo i podržavamo. Bez podrške gradonačelnika i načelnika moslavačkih općina i gradova ovakav projekt nije moguće ostvariti, jer zahtjeva financijsku podršku i ozbiljnu organizacijsku shemu. No, i mi koji radimo individualno učinili smo mnogo. Svako objavljeno djelo, stručna knjiga, održana kulturno prosvjetna manifestacija, smotra folklora, izložba, simpozij i tome slično doprinos je jačanju moslavačkog identiteta.
I sam Vidmarović ističe kako su prilozi sakupljeni knjizi „ne predstavljaju jednu stručnu cjelinu“ i kako su „pisani u različito vrijeme s različitim mogućnostima objavljivanja“. Na čak 350 stranica tako su predstavljeni vrlo različiti tekstovi, od kratkih novinskih članaka i prikaza, kritika i recenzija do sveobuhvatnih znanstvenih rasprava; neki nisu ni objavljeni, a neki preuzeti iz različitih tiskovina – novina i časopisa (Vjesnik, INA Petrokemija, Moslavački list, Vijenac, Hrvatsko slovo, Zbornik Moslavine, Moslavačko zrcalo, Marulić…) kataloga i knjiga izdavača iz Kutine (Muzej Moslavine, Matica hrvatska Ogranak Kutina, Spiritus movens…), Popovače (Ceres), Zagreba (Acumen), Privlake (Privlačica), Pule (Histria croatica), različitih udruga iz Kloštra Ivanića, Bereka itd. Dio tekstova kolumne su koje Vidmarović objavljuje na HKV.hr. Najstariji objavljen tekst, ako sam dobro utvrdila, prikaz je knjige Moslavačke razglednice Josipa Badalića u Vjesniku iz 1979. godine. Zanimljivo je da Vidmarović uvodi i tuđe tekstove, odličnu kritiku Ledine, prvu kritiku na moslavačkom kajkavskom Katarine Brkić! Također objavljuje i recenziju Duška Lončara romana u stihovima Tri boje mladostiAnte Juretića.
Knjiga je autorska, ali kako nije ostvaren kronološki slijed, propuštena je prilika da se prati autorski razvitak i rast i Vidmarovića i njegovih tema, jer je neke autore vjerno pratio i kritički. Kako je, rekla bih, zavičajno ponekad prevladalo nad umjetničkim, Moslavina oživjelane doseže ponajbolje Vidmarovićeve knjige, po mome su to monografije književnika Jurice Ćenara, Hrvata iz Austrije, i Josipa Gujaša-Đuretina, Hrvata iz Mađarske. Valja podsjetiti kako je Vidmarović u istraživanjima i objavljivanju osobito uspješan bio u ubaštinjavanju književnika Hrvata rođenjem i radom iz barem petnaestak zemalja u hrvatsku knjiženost, a velik je trud uložio i u promociju moslavačkih autora i naslova.
Moslavina oživljenaodaje široko Vidmarovićevo zanimanje za različite, posebice kulturne i povijesne teme, a podijeljena je u sedam cjelinakao što su arheologija,etnologija i folkloristika (ponajprije prikazuje radove Slavice Moslavac), likovni trijenale Moslavine s brojnim autorima različitih naraštaja i estetika, slijedepotom predstavljanja monografije sela Repušnicai Potok – selo Moslavačke tradicije Dragutina Pasarića, zatim Kutine, Osekova, Garešnice, Gornje Jelenske. I povijest je jedna od cjelina, kojoj je Vidmarović kao povjesničar osobito sklon, pa se njome bavi kroz duga stoljeća do danas. U cjelini Poznati i Moslavinaobrađuje glasovitu mapu akvarela Sandora Erdödyja, nekoliko izdanja posvećenih Ivanu Bonifaciju Pavletiću te temama vezanim uz Milku Trninu i Ivu Robića. Zaključni dio knjige Mojoj Ilovi, posveta je selu u kojoj je odrastao i u kojem mu je KUD 1985. objavio prvu pjesničku zbirku Bujice i bregovi.
Nedvojbeno je i za Vidmarovića i za Moslavinu i za predstavljene autore najvažnija, središnja peta cjelina posvećena književnosti. Prvi dio, Kvalitetni kulturni amaterizam Vidmarović predstavlja uratke lokalnih spisatelja. Knjiga trajne vrijednosti naslov je teksta o Badalićevim Moslavačkim razglednicama, pa slijediprikaz knjiga Zlatno pero Dragice Šutej Dragutina Pasarića, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić (Kutinjanka!) i drugi. Slijedi potom prikaz nezaobilazne antologije šestoro književnika Kajkavska lirika Moslavine, zatim Neba nad Moslavinom Zlatka Tomičić, Pjesme, priča i jedna drame Katarine Brkić, Tri boje mladosti (roman u stihovima) Ante Juretića itd.
Povratak Božice Brkan u hrvatsku književnost recenzija je i jedan od uvoda u knjigu, a potom slijedi više tekstova: Kajkavska Moslavina rediviva Božice Brkan(Božica Brkan: Kajkavska čitanka Božice Brkan, Život večni – knjiga kajkavskih priča , Pevcov korak (kajkavski osebušek za eu), Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013) te prva, ali odlično napisana kritika na moslavačkoj kajkavici Katrine Brkić o romanu Ledina Brkanove. (Mogu biti zahvalna zavidnim brojem naslova i stranica koje je posvetio mojem stvaralaštvu koje i na taj način dopire od onih kojima je ponajprije ciljano upravo Moslavčanima. op. BB)
S razlogom i poznavanjem, i kao dugogodišnji član i dio najužega nacionalnoga vodstva Matice hrvatske, Vidmarović zaključuje isticanjem osobito vrijednog zajedništva moslavačkih ogranaka, koje je iznjedrilo časopis Moslavačko zrcalo, svojevrsno zrcalo također vrijednoga časopisa Zbornika Moslavine, koji ustrajno desetljećima objavljuje Muzej Moslavine. Dodajem na kraju: bio bi izuzetno vrijedan, možda za neko novo izdanje, abecedarij zaista brojnih imena.
Ne mogu se oteti dojmu da je Moslavina oživljena jedan od motivacijskih govora rijetko umješnoga govornika Đure Vidmarovića, kojima je (i) mnoge zavičajce nadahnuo na pisanje i objavljivanje te istraživanje, kako to primjećuje Dražen Kovačević – vrlo promišljeno naslovljujući pogovor u ime izdavača Oživjeti i najzapadniju Slavoniju plemenitu – spominjući, primjerice, „preporod posebno u poticanju autora (poput afirmirane književnice Božice Brkan) moslavačkog književnog i jezičnog kajkavskog (kekavskog) identiteta“. I sam Vidmarović, književnik, prevoditelj, povjesničar, političar, diplomat i prosvjetni djelatnik, rođen je u Piljenicama, Općina Lipovljani, Sisačko-moslavačka županija, zatim kutinski đak, pa zagrebački i ljubljanski student.., iako često razočaran lokalnom ravnodušnošću i kulturnih, ali i mjerodavnih, neovisno o političkoj boji, spram zajedničkih, nadžupanijskih i nadopćinskih odnosno nadgradskih moslavačkim tema, unatoč svemu očito je optimist, jer je i svoju vrijednu arhivu darivao zavičaju. No s razlogom si možemo postaviti pitanje: ima li zainteresiranih mlađih koji će nastaviti započeto, jer zbog i za njih je Moslavina oživljavana i Moslavina oživljena, ali da li i oživljena? Vidmarović piše: „Cilj svih objavljenih priloga je upravo taj – oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta. Ukoliko će ova knjiga potaknuti odgovorne, ali i mlađe kolege i stručnjake da nastave tamo gdje smo mi stariji stali bit će to njezin uspjeh. Treba motivirati mlađe ljude i uvjeriti ih kako je bavljenje zavičajnom poviješću i proučavanje zavičajne kulturne baštine vrijedno truda, jer bez toga ne može se shvatiti niti cjelina hrvatske uljudbe. Zavičajne povijesti kada se povežu u skladnu cjelinu otkrivaju ljepotu cjelokupne hrvatske stvarnosti.“
U godini u kojoj je u Društvu hrvatskih književnika zaključio predsjednički mandat, Đuro Vidmarović je uz Moslavinu oživljenu objavio joštri opsežne knjige koje svjedoče o širokom području autorova istraživačkog zanimanja (Povijest Hrvata u Boki kotorskoj, Naklada Bošković, 2. izdanje (prvo u Crnoj Gori), Daruvarski Židovi u Ezre Ukrainčika i drugi zapis (pripremio s Vjenceslavom Heroutom, Židovska općina Daruvar) te Kijevski dnevnici 2014. i 2015. (Hrvatsko ukrajinsko društvo). Uz to, radi i na prvom romanu, a valja mu poželjeti da se konačno poduhvati i memoara, koji će sigurno biti zanimljivi za čitanje i onima koji se politički i literarno bilo slažu bilo ne slažu s njim.
Kao i uz svaki važan dan u godini, sjajna etnologinja Slavica Moslavaci uoči 1. studenoga objavila je na Klik.hrvrlo zanimljiv tekst o našem odnosu prema našim mrtvima i njihovim vječnim počivalištima SVJETLO SESVETA Da duše lakše kroče putovima onoga svijeta. Započinje:Sisvete, Sesvete ili Svi sveti je dan kada se ide mrtvima u pohode.Svoju stručnu etnoanalizu Slavica Moslavac završava:
Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.
U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi.
20201103
Piše se i govori o odlasku Megglea, iz Osijeka i Hrvatske, te kako ostaje na cjedilu 160 radnika i 200-300 proizvođača mlijeka po Slavoniji. Dobro, kao dokaz da se i u Hrvatskoj, u ovim nevremenima, može uspjeti, tematizira se vodnjanski jednorog Infobip. Ali, vidim, Galeb mora zakupiti oglasni prostor na pola stranice kako bi objavio lijepu, danas također rijetku vijesticu: tvrtka osnovana 1951., danas članica Tekstilpromet Grupe, posjeduje vlastite pletionice, dorade i konfekcije, koje su tehnološki dobro opremljene, omogućuju brzo reagiranje na zahtjeve kupaca. Jezikom koji očito nije piarovski vješt niti je nastao u specijaliziranoj agenciji govore kako Imaju 25 maloprodajnih jedinica diljem Hrvatske i kako su sa 365 zaposlenika jedan od naših najznačajnijih proizvođača rublja i trikotaže. Tekstilci su uvijek bili skromni.
Zato mi je osobito drago što Galeb ne spada u popis pretvorenih i privatiziranih, uništenih i propalih hrvatskih tekstilaca koje sam nabrojila u posveti u svojoj zbirci pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. nadahnutoj Kristovom, ali ženskom mukom u našemu vremenu:
posvećujem
naraštajima rođenim
pedesetih dvadesetoga stoljeća
izgubljenima u bespućima
između socijalizma s ljudskim likom
i humanoga kapitalizma i postkapitalizma
posvećujem posebice hrvatskim tekstilcima
nekadašnje vesne križanke goričanke
kamenskoga nade dimić savemene žene
čateksa krateksa varteksa rio rijeka
modne konfekcije osijek tekstilnog
kombinata zagreb i drugih
Ukratko, Galeb je u potrazi za pouzdanim partnerima kroz program franšize u 15 hrvatskih gradova. Spominju minimalan angažman vlastitih financijskih sredstava i minimalan poslovni rizik. Da sam mlađa i da nemam (drugoga!) posla, javila bih im se, iako dosad nisam kupovala ni njihovo rublje. Godinama, naime, za obitelj kupujem turske pamučne gaćice, svatko ima svoj brand. Krepavali smo od smijeha kada sam usred specijalizirane istanbulske prodavaonice rublje i za pidžame/spavaćice naručila toliko i toliko komada, a prodavači bi mi obvezno donijeli toliko velikih pakiranja sa po barem tucet komada!
Sto sam godina vjerna Liscinim najjednostavnijim pamučnim bodijima s malo elastina i turskim gaćicama od finoga pamuka, uvijek bijelima, uvijek isti kroj i broj – obvezno broj veće jer se u sušilici natprosječno skupe – ako mogu i istu šaru ili ukras uz preponu. Nisu uvijek ni jeftine, ali su obvezno meke i udobne i – biva tako kad se godinama sama ne mijenjaš, a mode se mijenjaju akcelerirano pa naiđe moda i na tebe – napokon je, prema pisanju Novoga lista, i to moje pamučno donje rublje – must haveovoga ljeta. Valjda koroni i prijetnji virusa, bakterija i inih nevidljivih bića imamo zahvaliti da spominju kako su prirodni materijali najzdraviji, kako razvijaju najmanje infekcija… A ja se sjetim kad sam na iznenađenje i radost bliskih osoba, jer ne nudiš rublje svakome, podijelila svoje zalihe bodija s čipkom, makar i svilenih, makar i s tek malo kakvih umjetnih, plastičnih materijala ili s metalnim fišbajnom, od čega bih, kao i od mirisnih omekšivača, dobivala osip i svrab.
Obvezno osobito pri odabiru intimne odjeće najprije čitam etiketu, ne obazirem se na modne preporuke. Ni reklamama se ne dam nagovoriti. Ostavila sam po koji komad tek za uspomenu, da mogu ispjevati pjesmu poput haljine za snove ili, primjerice, košulu za na noč, koju sam objavila i u katalogu za etnološku i antropološku izložbu Zaviri ispod/Donje rublje i higijena prijateljice, kutinske etnologinje Slavice Moslavac. Od 2017. godine predstavila ju je u više muzeja i galerija, ne samo po Hrvatskoj, nego što će Galeb uspjeti otvoriti svojih franšiznih prodavaonica.
Na svakom otvorenju Slavičine izložbe njezine suradnice hrabro za edukaciju i na reviji ponesu i dio tajnovitih izložaka kako bi se napokon doznalo kada smo uopće počele nositi gaće – bila sam šokirana spoznajom da u nekim krajevima moje vršnjakinje u djetinjstvu nisu nosile gaće, mani pumperice – kako su se k doktoru oblačile gaće urešene čipkom i rasporene između nogu, što se nosilo za osobito proskribirane i skrivane menstruacije, kako su i gdje muškarci nosili nakurnjake, a kad su, ne tako davno, stigli seksi halteri, push upgrudnjaci ili tangice. Naravno da su se neki ohrabrili toliko da su preuzeli samo modnu reviju: naše bake kao Viktorijine anđelice. Kako god, samo da nam rit nije posve gola! Letio nam, Galebe!
20200726 – 2020731 – 20200801
O izložbi Čuvari baštinei o njezinu mnogima poticajnom otvorenju početkom studenoga u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini već sam s veseljem pisala, ali će njezini odjeci biti mnogo duži od obilježavanja Dana grada Kutine i njezina zatvaranja.
Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!
Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.
Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice Brkani Života večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).
20191114
Božica Brkan
Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula.
Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.
Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!
Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od Kutine, Novske ,Garešnice, Kloštar Ivanić do Žepča, kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est – mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!
Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.
20191103 – 20191104 – 20191110
Iako još nisu redoviti, hvalevrijedni su pokušaji različitih lokalnih kulturnih aktivista, da se makar i povremeno, susreću ljudi od pera s području cijele Moslavine, Moslavčani rođenjem i(li) životom.
Prema podjeli narodne nošnje etnologinje Slavice Moslavac, sve se češće govori o spajanju donje, crvene i gornje, bijele Moslavine. Poslije nekoliko ipak ograničenih susreta u Kutini, Ivanić Gradu i u Kloštar Ivaniću, u ponedjeljak 13. svibnja 2019. u Garešnici je Zvonko Farago s mjesnim ogrankom Matice hrvatske u Hrvatskom domu ogranizirao književnu večer Moslavačka riječ.
Svoj su prilog utvrđivanju regionalnoga kulturnog identiteta dali iz crvene Moslavine Đuro Vidmarović, koji je nastupio i kao pjesnik i kao predsjednik Društva hrvatskih književnika, zatim Božica Brkan, Katarina Brkić, Dragutin Pasarić i Ante Juretić, a iz bijele Željko Stubičan, Senka Slivar, Mara Borovac, Anđelka Šoški, Dubravka Jelčić i Nada Trgovac. Pjesmom su večer oplemenile skupine Prijatelji iz Bereka i Hrvatska žena iz Garešnice.
Božica Brkan podsjetila je na ideju kulturne Misije Moslavina, koja je bila svojevrsni idejni otponac za nadregionalnu suradnju, zatim na zastoj u izlaženju časopisa Moslavačko zrcalo koje su izdavali moslavački organci Matice hrvatske te na nepovezanost autora i diskontinuitet suradnje, pa i na nepoznavanje i najbliskije povijestii zavičajne književnosti s autorima poput Đure Sudete ili Slavka Kolara, ali i recentnih autora, neovisno o poetici, pa i kakvoći tekstova koje stvaraju. Podsjetila je također i na predstavljanje u Garešnici antologije Moslavačka kajkavska lirika Dražena Kovačevića prije umalo deset godina. Pročitala je mladalačke pjesme na standardu Oblutak i Vermut te još neobjavljenu na moslavačkoj kekavici lepe mlade joči iz zbirke Nemoj mi to govoriti, koja treba biti objavljena ove godine.
20190514
linkovi
Najnoviji broj Zbornika Moslavine, broj XVI/2018. kao i obično, objavljuje pregršt zanimljivih zavičajnih tekstova. Antonio Džaja piše o položaju srednjevjekovne Kutine na osnovi arheoloških lokaliteta, dr. sc. Ivana Škiljano čazmanskim kasnogotičkim i renesansnim pećnjacima, dr. sc. Danko Dujmović o posjedima iz 13. stoljeću na kutinskom području, dr. sc. Silvija Pisko migracijama stanovništva Kraljevine Slavonije prema Gradišću: Moslavina i vlastelinstvo Erdödy, dr. sc. Filip Škiljan o grkokatoličkoj župi Dišnik, Ivan Gračaković razmatra prošlost i mjesno nazivlje Donjeg Polonja, Jasmina Uroda Kutlić 120. obljetnicu dolaska željeznice u Moslavinu, dr. sc. Franko Mirošević političko opredjeljenje glasača Kotara Novska (1925.-1928.), dr. sc. Ljiljana Dobrovšak židovske obitelji u Kutini na početku uspostave NDH, Dragutin Pasarić zlatni jubilej Petrokemije Kutina, Ines Mravunac arhitekturu kutinske moderne u drugoj polovici 20. st., Đuro Vidmarović piše o knjizi Silvije Pisk Pustinjaci podno Garić planine, Mladen Mitar o izložbi skulptura Poetika volumena Marijana Glavnika iz hrvatsko-poljske razmjene likovnih izložbi, a Slavica Moslavac o pučkoj tradiciji lončarske vještine i etnografskoj izložbi Zaviri ispod / donje rublje i higijena. Ivana Cerinski tumači širenje, razvoj i uporabu (H)albice, oglavlja udanih žena Gornje Posavine, a Vida Pust Škrgulja uvodi s Prijateljima baštine u Muzej Ivanić Grada.
Uz druge, Zbornik Moslavine objavljuje i dva teksta Božice Brkan: Čuvanje zavičajnog jezika u dječjem dramskom izričaju od str. 269. do str. 274. i Bilješku o suzniku od str. 307. do str. 310.
Prvi govori o nastupima malih glumaca Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križi podmlatka Amaterskoga kazališta Josip Badalić Križ na nekoliko posljednjih Kajkavijada u Varaždinskim Toplicama i državnim smotrama u igrokazima B. Brkan Selfie na kipec, Žabe na kolec i Sipčina – ove su godine izveli i Fašejnek! – napisanima na kekavici, kajkavskom idiomu kriškoga kraja. To je djecu i njihove voditelje Ivanu Posavec Krivec i Maricu Kukor ponukalo da i sami kreiraju nastupe na pozornici na svome zavičajnom govoru.
Drugi tekst storija je s ruba izložbe Staklo i priča o stakluautorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini te pjesmi B. Brkan lakrimonij odnosno, kako se pokazalo zahvaljujući znalcima kustosima arheologije, lakrimarij iliti suznik, govori o pjesmi odnosno sjećanju na obilazak muzeja u Novom Vinodolskom i staklenom izlošku iz rimskih vremena izvučenom iz mora, kakav je, zahvaljujući grešci u nazivu u prvoj verziji pjesme, otkriven i u Muzeju Narone u Dolini Neretve, a onda, uz neke druge lokacije, i u staroj Sisciji – čak sedam lakrimarija i to od ljubičastoga stakla!
20181226
linkovi
Žabari jel žabe na kolec na 21. Smotri dječjeg stvaralaštva u Poreču
Igrokaz za djecu SELFIE NA KIPEC Božice Brkan na 23. Kajkavijadi
http://www.bozicabrkan.com/tag/nova-moslavacka-razglednica-villa-romana-na-sipcini/
Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju
O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.
Da je Slavica Moslavac samo zapjevala ‘Ćeri mila prvi glas kao što je 3. prosinca 2018. na predstavljanju istoimene pjesmarice u Muzeju Moslavine Kutina, a ne treći kao što inače pjeva u svojim Rusalkama, njezina kći Lana Moslavac, prema mišljenju publike, mogla bi je uvrstiti u nezaboravan aufštafirung, osebušek. No, iskusna etnologinja je mladu i šarmantnu pravnicu, koja svira možda i desetak starih instrumenata, odavno nepopravljivo uvela u etnosvijet te su zajedno autorice spomenute pjesmarice, druge poslije Urodila žuta dunja prije gotovo desetljeća.
Čak 64 uglavnom dosad nezabilježene pjesme uobičajeno s tekstovima, ali i neuobičajeno i s notnim zapisom (notografija Lana Moslavac) i ako se plešu plesnim koracima (kinetografija Goran Knežević). Svakoj je pjesmi naznačen i izvor, pa je, neovisno pjeva li se i pleše i drugdje neporecivo i moslavačka i/li posavska. Tako je ‘Ćeri mila zabilježena u Donjoj Gračenici, Cvijeće moje, plavi jorgovaneu Samarici, Dođi dragi ti i tvoj kolega i I ja jesam moslavačko dete(a I ja jesam posavsko deteu Posavskim Bregima!) u Kutini, Kiša padau Kloštru Ivaniću, Mera me je namerilau Potoku, Široka je Moslavinau Repušnici, a Sunce nam se na pol dana kreće u Ivanskoj i tako dalje.
Time je Slavica Moslavac pripremila baštinski aufštafirungi za KUD-ove i vokalne skupine poput njezina posljednjega projekta Rusalki, koje su u šestoj godini uspješnoga postojanja ovom pjesmaricom postale i izdavačem. Kada je prije 30 godina startala u kutinskome Muzeju Moslavine, jedva da se itko mogao sjetiti ikoje baš moslavačke pjesme, a još rjeđe je ona bila zapisana notno ili zvučno. Posljednji je čas da je zabilježena ta narodna vrijednost iz 19. i 20. stoljeća iz ruralnog prostora, budući da nestaje sa životnim i društvenim kontekstom, primjerice zajednički poljoprivredni poslovi, kakav S. Moslavac uvodno opisuje.
Glazbena ostavština opisana je stručno i zanimljivo – prigodno ilustrirana – kao relikt prošlosti i sjećanje na davna vremena, neovisno o tome je li naglasak na zabavnom ili obrednom. Svatovske, jurjevske, ivanske i druge još žive popijevke od 18. stoljeća naovamo neprestano se mijenjaju i uglavnom ih doživljavamo sentimentalno, iako su one sličice života, eto sada i ukoričene.
Govoreći o baštini širega zavičaja, jednom su prigodom prema citatu Slavice Moslavac, Ivica Ivanković i Miroslav Dolenec Dravski istakli kako će sve zapisano i snimljeno od starih i mudrih žitelja ovih lijepih i zanimljivih krajeva nesumnjivo poslužiti kao korisna građa za prepoznavanje ljudi, običaja i alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali te djela koja su činili svim nedaćama usprkos. Pjesme su to o ljudima, težacima, o sretnoj ili zabranjenoj ljubavi, ljepoti zavičaja koja nas okružuje, o godišnjim ophodima protkanim mitskim bićima i praslavenskim vjerovanjima na koju se naslanja kršćanska tradicija isprepletena sa onim pučkim, jednostavnim i iskonskim.
Tomislav Habulin u uvodu pjesmarice ističe:
Glazbeno tradicijsko nasljeđe Moslavine, kako sjeverne tako i južne, a potom i Posavine pripada širem području panonskog bazena. U novijem glazbenom sloju oslanja se na tercno dvoglasje uz pojavu tzv. rožnih kvinti. Tonski opseg napjeva rijetko prelazi pentatonski raspon, pa time veseli raznolikost i maštovitost glazbene građe u zapravo relativno skučenom glazbenom tonskom opsegu. Model glazbene interpretacije ne razlikuje se od svih drugih hrvatskih kulturnih područja kod kojih napjev započinje jedna darovita solistica (počimalja, pojčimala), koja vodi osnovnu melodiju napjeva od početka do kraja, a ostatak zbora se pridružuje skupnom glazbovanju u pratećem glasu paralelnom glazbenom dionicom čineći tako zaokruženu cjelinu i sklad.
Podsjećam da je Slavica Moslavac, uz brojne druge, objavila i, osim u dvjema spomenutima, i u knjigama Narodne pjesme i plesovi Moslavine i Kad zasvira lane moje, Mate Šulek objavio je glazbenu ostavštinu gračeničkoga kraja u knjigama Lijepi si, lijepi moslavački kraj te u Pjesme i plesovi Moslavine i šire Hrvatske, a Ankica Đurinec ovjekovječila je voloderski kraj u knjizi Okreni se moje kolo malo. Nekoliko KUD-ova, često surađujući baš sa Slavicom Moslavac, izdalo je i nosače zvuka.
Time je suradnja predanih stručnjaka (dr. sc. Joško Ćaleta, akademik Jerko Bezić, Goran Knežević…) i zaljubljenika upravo predvođenih i u različiti oblicima spajanih u radionicama pjevanja i plesa, smotrama, priredbama i drugim projektima zahvaljujući baš Slavici Moslavac, preraslo i vlastitu misiju osiguravajući zanimljiv miraz, augfštafirug, osebušek, ne samo Moslavčankama i Moslavčanima nego i ukupnoj nacionalnoj etnobaštini. A sve koje makar samo zanima, iz Ćeri mile mogu doznati o tome tko je djevojci jedra raskopčao, ali i o počimaljama, tercnom dvoglasju, pentatonskom rasponu, drmešu, pjevanju a capella,o solističkim glazbalima poput samice, dvojnicei tekstove koje je pjevali naši preci katkad i prije više od dva stoljeća.
20181204
linkovi
Video zapis naslovne pjesme ‘Ćeri mila izvedene na predstavljanju knjige
O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.
Književna večer u Okešincu – Umjesto kave 18. prosinca 2017.