Recital duhovne poezije Svetlost na bregu već je drugi put održan u Mađarevu, u župnoj crkvi sv. Vida i sv. Jurja, u nedjelju, 13. listopada 2019. Osmislio ga je Tibor Martan, tamošnji mladi pedagog i etnolog, istraživač baštine, kreator kazališta s djecom i posljednjih godina i nagrađivani pjesnik, osobito na kajkavskome, inače i suradnik portala Oblizeki. Da je recital u okviru višednevne VI. Dana službenice Božje Marice Stanković odmah našao svoje mjesto uz, primjerice, starije i uglednije recitale Stjepan Kranjčić u Križevcima i Josip Ozimec u Mariji Bistrici, naznačuje dvadesetak pjesnika od najmlađih, koji su osobito oduševili, do onih u ozbiljnijim godinama, čiji su stihovi različitih stilova i umjetničkoga dosega bili posvećeni vrlo različitim temama, od životnih i vjerskih dvojbi do odnosa u obitelji.
Sudionici Svetlosti na bregu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Imala sam čast sa s. Klaudijom Đuran, vjeroručiteljicom, prevoditeljicom i arhivisticom uršulinskog samostana u Varaždinu, s. Slavkom Sente, glazbenicom i urednicom lista Ave Maria iz zagrebačkog samostana Ozane Kotorske i velečasnim Dragom Bosnarom, književnikom, prevoditeljem i autorom duhovnih meditacija na radiju, biti jedan od ocjenjivača.
I za poeziju publika pobožna kak pri meši. Fotografija Miljenko Brezak
Nismo dijelili nagrade, ali me se osobito, uz motive skrivenoga Jezuša te Jezuša koji se zgubil z raspeladojmio motiv ti koji jesi i ja koja nisamVaraždinke Ljubice Rebić. Uz Oblutak, govorila sam pjesmu postaja XV.: molitva matere kristušoveiz nagradom Pasionske baštine i DHK nagrađena rukopisa zbirka Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013.(DHK, 2014.)
I Goran, dakako Ivan Goran Kovačić, bio bi zadovoljan: njegov mi se Most stihovima ukazao nad malenim šumovitim vodopadima, jazima Kupe, Kupice, Čabranke… Ozvučio je stihom i sjećanjem krajolik u koji sam stjecajem prilika navratila čitati svoje književne tekstove napisane mojom moslavačkom kekavicom.
Razmjena knjiga nastalih s ljubavlju u delničkoj Srednjoj školi: Davor Grgurić, Božica Brkan i voditeljica projekta Čuvari baštine profesorica Jasminka Lisac / Fotografija Miljenko Brezak
U Osnovnoj školi Skad djeca su nam izvela igrokaz na svojemu kajkavskom idiomu, u Osnovnoj školi Rudolf Strohal u Lokvama pišu haiku i izdaju školski list Hamica, a u Srednjoj školi Delnice predvođeni profesoricom Jasminkom Lisac upravo su me nadahnuli projektom Čuvari baštine za uvod u skorašnje predstavljanje drugog izdanja školskoga donjostubičkog rječnika. Potaknuti jednom maturalnom radnjom o lokalnom govoru Lokava dvadeset godina srednjoškolci su istraživali vlastitu baštinu sve dok nisu nedavno objavili usporedni rječnik gorskokotarski.
Književnici Zlatko Krilić, Božic Brkan, Davor Grgurić i Božidar Prosenjak s ravnateljicom Borkom Kezele-Kanjer na ulazu u 160 godina staru Osnovnu školu Rudolf Strohal u Lokvama / Fotografija Miljenko Brezak
Književnik i zaljubljenik u zavičajnu baštinu Davor Grgurić na Hiši Rački, najstarijoj delničkoj građevini, kolegama tumači što je to šindra, kalane a ne piljene daske, dske, kojima su se nekad pokrivale goranske kuće / Fotografija Miljenko Brezak
Zato nam se valjda i dogodilo da književna večer za građanstvo u dvorani odmorišta Centar u Delnicama, gdje smo tijekom tjedna od 15. do 19. listopada bili utaboreni gosti 7. Međunarodnih književnih susreta Od mora do gora, zahvaljujući odličnoj ideji kolege književnika Zlatka Krilića da razgovaramo uz piće, postane intelektualni salon, soareja, razgovor pun ideja, pa i proturječja.
Mirjana Pleše sakuplja stare stvari, riječi i recepte te peče i starinski kuglof s rogačem kojega tu zovu karube / Fotografija Miljenko Brezak
Bili smo, ne samo ja, pod dvostrukim dojmovima. Kako ne bi!? Prve večeri svirali su nam i pjevali, improvizirajući uz klavir na engleskome mješoviti američko-hrvatski džezerski bračni par Lela i Jo Kaplowitz. Upitavši ima li možda netko tko ne razumije engleski, budući da uglavnom pjevaju izvorne američke pjesme, od nas 50 ili 60 javio se tek jedan dječačić koji nije dorastao ni jezičnom vrtiću.
S večeri u delničkojj knjižnici na kojoj je D. Grgurić govorio o goranskim bajkovitim bićima, a fotografkinja V. Bolf Gorski kotar predstavila čudesnim fotografijama / Fotografija Miljenko Brezak
A ja sam nevelikoj, ali vrlo zainteresiranoj skupini zrelih ljudi imala potrebu nazdraviti pjesmom Vermut i pričom o razumijevanju preko španjolskoga prijevoda nedavno u Kolumbiji, o tome kako različite publike mogu podijeliti isti osjećaj, osjećaj dobroga teksta, lijepe umjetnosti. Nameću mi se odmah sjajne fotografije Gorskog kotara Delničanke Višnje Bolf, od Goranovih nemirnih voda do šuma, od medvjeda koji svaki ima svoje ime do nervoznoga puha.
Palčava šiša u Plešcima iz 1856. spaja Sloveniju i Hrvatsku / Fotografija Miljenko Brezak
Još mi je bliskiji isti osjećaj međusobnoga prepoznavanja ljudi koji se predano nečim bave u vlastitim se sredinama vjerojatno osjećajući se usamljenima. Za primjer bih mogla navoditi baš pjesnike, pa navodim organizatora gorskokotarskoga književnoga festivala, voditelja etnoudruga i etnozbirki, autora koji piše na standardu, ali i na različitim idiomima gorskokotarske kajkavice Davora Grgurića. A kako tek za radio snima priče koje nestaju s ljudima koji ih pričaju! Navodim dalje i zaljubljenicu u lokvarsku etnologiju i govor Mirjanu Pleše (koju je zaljubljenik i promotor sličnih tema iz Madžareva etnolog Tibor Martan još još ljeti 2015. ovjekovječio na mojim Oblizekima jednostavnim jelom od repe, juhom od kromade!).
Davorka Smole u starom obiteljskom štacunu / Fotografija Miljenko Brezak
Nastavljam s Markom Smoleom i njegovom majkom Darinkom Smole, slovenskom obitelji koja u Hrvatskoj, u Plešcima, čuva obiteljsku etnozbirku Palčavu šišu okupljajući na radionicama etnologe, dijalektologe i druge neovisno o granicama. Kako se sve to sjajno dopunjuje! Samo se valja upoznati, povezati.
U Narodnoj knjižnici i čitaonici iz 1874. ravnateljica Indira Rački Joskić i fotografkinja Višnja Bolf / Fotografija Miljenko Brezak
Iako smo se i na delničkome salonu sudarili međusobno i s različitim stavovima i o dijalektima i o standardu i o modernome latinskome. Nije nužno da svi govorimo ni esperanto odnosno modern language, lingua franca engleski, niti da ponovno stvaramo dvojbeni regionalni nadjezik, a niti da se odričemo svojih maljušnih, zavičajnih govora, seljačkih, koji i naš hrvatski jezik i međusobno razumijevanje – ako to želimo – održavaju živim, vitalnim, s obzirom da i on ima perspektivu da poput mnogih drugih malenih jezika nestane. Dovoljno je da se potrudimo razumjeti jedni druge.
Upoznala sam ga prije nešto više od dvije godine kada se sam javio bi li mogao surađivati na mojim Oblizekima. Željela sam najprije upoznati Tibora Martana, koji je zbog naše kave (i zubara!) posebno došao u Zagreb. Mladi je etnolog neumorni istraživač baštine svoga kraja, novomarofskoga, odnosno sela Madžareva, a također i pedagog u svojoj osnovnoj školi. Svestrana i vrlo zanimljiva osoba, koja nije jadikujući otišla u svijet trbuhom za kruhom, nego u provinciji, kako se to misli, predano, s jednakim žarom vodi različite udruge, obnavlja etnokuće, s djecom stvara teatar, osmišljava jestive suvenire oživljujući uspomenu na dobročiniteljicu groficu Lujzu, predstavlja dio svega toga na našim Kriškim oblizekima i tako dalje.
Na fotografiji ovjekovječen dan upoznavanja: Božica Brkan i Igor Martan 16. ožujka 2015. (zima!) na fotografiji Miljenka Brezaka
Čitatelji mojih Oblizeka, www.oblizeki.com , upoznali su Tibora Martana unatrag dvije godine i kroz brojne povremene tekstove o sezonskim jelima iz njegova zavičaja i običaje vezane uz njih. Ustrajno bilježi seoski život kroz sezone tijekom godine kako ga ne bi progutali novi globalistički običaji te kako i zašto, na primjer, uza sv. Janu u njegovu Madarevu ili negdje drugdje poslužuju jela od tikve, uza sv. Vida štrudlu od trešanja, a u korizmi – bijelu juhu. Koga zanima, više linkova za web i fejs u dodatku, jer danas želim onima koji to još ne znaju Tibora otkriti kao – pjesnika.
Njih dvojica pjesnika: ivan Babić i Tibor Martan / Fotografija Hrvatski sabor kulture
I meni je bila novost, baš ugodna vijest kad sam nedavno na istoj fotografiji na društvenim mrežama ugledala svoga dragog kolegu pjesnika Ivana Babića i svoga suradnika Tibora Martana. Ivan je, naime, s Miroslavom Mićanovićem i Ozanom Iveković bio u prosudbenom povjerenstvu 36. Susreta najboljih hrvatskih zavičajnih književnika, koje je Tiboru dodijelilo priznanje za pjesmu Pisana plafta. Njemu to, doznah pitajući dalje i ja, nije ni prva nagrada, a ni prva pjesma, a ni prvi literarni nagrađeni rad! Tako mi preostaje da, uz opetovane čestitke, samo s čitateljima s veseljem podijelim nagrađenu pjesmu.
Tibor Martan interpretira svoju pjesmu / Fotografija Hrvatski sabor kulture
Tibor Martan
Pisana plafta
V one noči gda je plaftica Božja cvela i dišala kak trokraljsko svetsvo, zalukaval se bledi mesec z drobnemi zvezdami čež mučki obloček v hižicu, z prutja spletenu.
Spazili so oni nečije roke, prste, sfrkane i strošene, kak fetno črlenu merku čez konopljinu preju na naredi čonekom prevlače i z češljem zbijaju v pisanu, cufridnu plaftu.
Jedino zbrati nesu mogli zakaj tožna oka tkalje od cajta do cajta v kot glediju i komu to njezine vusnice tak nekaj stiha šepču.
A onda se najenput z jalšinih gran veter zdigel i obločeka na hižici resprl. Vušle su reči v svet, i spoznala se molitva zrečena vmiručem Jezušu na križnom drevu.
Njemu se tkala pisana plafta, vredne tkalje posledni osebunjek. Zastrla ga bu ona, sa pisana i črlena v onaj čas, gda se bu od njezina tela dušica restavila i v nebiče vputila.
