Jučer sam s publikom javno na fejsu podijelila dvije fotografije i napisala:
Usporedba: rad od doma za porodiljskog/rodiljnog. Godina 1987. Ivan Brezak Brkan spava u maminu, mojem naručju, dok telefonom nešto dogovaram. Godina 2021. Tata Ivan Brezak Brkan žuri obaviti neki posao s usnulim Adrianom Brezakom Brkanom u naručju. Samo je u međuvremenu tehnologija napredovala od čuvenoga, sad muzejskoga crvenog telefona Iskra s dugom žicom do Iphonea s internetom i koječim, umalo ureda. Dosad 4 dijeljenje, 182 lajka i 26 komentara. Uz mnoštvo gifova-kjudića, i vrlo zanimljivih razmišljanja poput:
Zamišljam fotku za cca 30 godina kada će Adrian držati u naručju svog bebača i raditi od doma. Kakva će tada tehnologija biti. (Jasmina Reis)
Ovo je prekrasna slika, kako vrijeme leti, eto vidi se ta obiteljska nota. (Anđelka Blažuna)
1987. : Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan2021. : Ivan Brezak Brkan i Adrian Brezak Brkan / Foto Božica Brkan
Nameračila sam, a da se još nije ni znalo kada će se s to gopreseliti u kafiće i barem terase, pisati o kavi. Kad me je još u veljači fejs podsjetio na punu godinu od kave u našem Vivasu prije Milkina putovanja u Istambul, taman na početku korone, na zadnju uoči lockdowna, smislia sam pereks. I kad me danas podsjeća na kavu na istom mjestu iz 2015., osjećam se jednako kao prema kavi koje sam se količinski odrekla zbog jedne i sadržajno zbog druge dijagnoze. Kad sam se mogla odreći kave, za koju sam mislila da je stalan sadržaj mog života, pratiteljica od rane mladost, pa sam i blog okrstila Umjesto kave, mogu eto i ne otići na kavu van ni u ponedjeljak, ni u utorak, ni u srijedu, a ni u četvrtak. Pijem svoju kavu, pišem svoju Kavu i mislim kako nema više povratka na staro. Skoro? Nikad više!
Zatvorena sam, rijetko izlazim, zbog dobi i dijagnoza; nisam još imala koronu a nisam se još uspjela ni cijepiti. Ne hrlimo, ali odgovorno smo dvaput odabrali ostati i dodatno zatvoreni, za svaku sigurnost, svoju i tuđu. Oko nas je bilo i bolesti i smrti i cijepljenja prije reda. Razmišljam, međutim, a o tome se malo govori, kako ćemo zbog svih silnih dezinficijensa i ubijanja ne samo loših nego i dobrih bakterija i virusa postati još osjetljiviji. I lakovjerniji, vidim. Po e-razglednicama odasvud koje bi valjda trebale govoriti o neustrašivosti, čemu li. Možda o načinu da se kakti najlakše preživi?
Poziv na kavu, dan prvi / Fotografija Franck
Influenceri, digitalni nomadi i ini zagledani u nadgradnju – ali u uže shvaćenu kulturu, pa ni onu pop! – nego u rijetko kome dohvatnu odjeću i obuću, kozmetiku, putovana, iće i piće.., već su u niskom startu, selfiji i naslikavanje pustinjakova pupka valjda treba početi, ako već nije, kao i priredbe za mase s obzirom na učestala noćna tehno-drndanja u našem jarunskom susjedstvu; kao i marketinške kampanje poput Franckova kreativnoga nagradnog natječajas darivanjem potrošača i, kako ističu, njihovih omiljenih kafića, prigodno, u povodu otvorenja terasa, u kojem možete osvojiti vrijedan poklon paket proizvoda za sebe i kavu za svoj omiljeni kafić. Trebate samo…
Kava s prijateljicom Milkom u Vivasu, 4. ožujka 2015. / Fotografija Miljenko Brezak
Kakva jesam, kvarim zabavu i odmah pomišljam na one koji si poslije tužne pandemijske i još i potresne godine, u ovom našem novom normalnom,ne mogu više priuštiti ni kavicu s prijateljem ili su rastuženi kojekakvim crnim vijestima, pa i ne prate ni nagradne natječaje. Čudim se kako nije organiziran niti jedan s cjepivom. Čudim se što se lova – gadni milijuni nečega – troši na PR za proizvode kojih nema negoli da se nešto stvori, stvarno potrebno, nasušno; na proizvode kojih nije ni bilo na tržištu ili su nestali s njega, ali se spominju sve nekakvi noviji brendovi, dok veliki svjetski prešutno krepavaju poput dinosaura skupa s lancima razmetljivih dućana bez čijih reklama nisu mogle ni jedne novine, a kamoli glossy. Pogledamo li ikad kroz prozor? Pogledamo li katkad u vlastito zrcalo? Suočimo li se sa stvarnošću? I stvarnost kao da nam je otišla u virtualno, u to go.
U najnovijem PR-u iz Francka, koji je u međuvremenu imao i uspjelih poslovnih poteza s to go, pišu:
Dio dnevnoga rituala mnogih Hrvata koji bez nje ne mogu zamisliti svoj dan, a koliko uživaju ispijati svoj omiljeni crni napitak baš u kafiću pokazalo je i prošlogodišnje istraživanje agencije Hendal i Francka provedeno za vrijeme prvog lockdowna. Rezultati istraživanja pokazali su kako je za vrijeme lockdownačak 44 posto građana nedostajalo ispijanje kave u kafićima, a 47 posto ih je izjavilo kako će odmah u prvom tjednu kada se otvore ugostiteljski objekti, popiti kavu upravo tamo.
Kavica u Vivasu 2015.: Milka Bunjevac, Miljenko Brezak i Božica Brkan
Da su mene onda anketirali, povisila bih taj postotak zaklevši se na kafenisanje. Sad se pitam s uobičajenim vidimo se na kavi, a stvarno nikoga precizno još i ne pozvavši na kavu zbog opreza s dnevnom kovid-statistikom: hoće li ubuduće dio mojega životnog stila uopće biti svakidašnje ispijanje kave?
…I ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim! – prisjetila sam se petoga dana stvaranja svijeta kad je neka od mojih fb-prijateljica nakon najjačega potresa zavapila: jeste li primijetili kako su iz zagrebačkih parkova nestale ptice? Naharila bih je da Ratko Bjelčić nije poticajno javio kako su se u Sisak vratile lastavice. Zagrepčani su primijetili golubove: na sablasno praznom trgaču otimali su se o komadima kruha koji im je netko ostavio.
Hoće li nam i ovoga proljeća ptičica zalutati u sobu? / Fotografija Miljenko BrezakVračić, naš podstanar, snimljen 8. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam primijetila piljke u gnijezdima ispod naših oluka, ni s istočne ni sa zapadne strane, ali pernate naše prijateljice, ne samo za prinudne zatvorenosti simboli slobode i leta, i za najnižih ožujskih i sad travanjskih temperatura noću kreću pjevati po svome tajnom rasporedu i dogovoru, kao da nisu pomicale sat, najprije solisti, pa dueti, pa terceti, pa kvarteti, pa cijeli zborovi. Malene i velike, mišje sive i šarene. Bake i djedovi i mame i tate mogli bi djecu na produženom školskom satu Škole za život, Škole na trećem… i za glazbenu kulturu i za prirodu i društvo i za biologiju i za sociologiju i psihologiju, poučiti kako se glasaju ptice oko kuće. Ni ja ih ne mogu sve raspoznati: vrapci živkaju, kukavice kukaju, glubovi i grlice guguću, vrane grakću… Dobro je, mislim, ćuk još ne huče.
Puno gnijezdo mladh vrana, snimljeno 26. lipnja 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
E, da, svijet taj pernati, koji je evolucijski izmilio iz mora gmazovski, održava se usprkos Covidu 19, potresu, snijegu, ljudima. Pri vrhu bora u visini naše lođe par vrana zameće gnijezdo. Tu su se gnijezdile i naizmjence sjedile na jajima te u svijet otposlale svoje ptiče ne prošle godine, ne pretprošle jer su se preselile na udaljeniji bor, nego i one godine prije, i sad su se – vratile. Zapravo obnavljaju svoje staro, raščehano gnijezdo, grančicu po grančicu. Kad sam na blogu i na fejsu 2017. objavljivala vijesti iz vranina gnijezda, neki su me napali što radije ne srušim to gnijezdo nesretnica, predatorica koje uništavaju jaja drugih ptica i smanjuju broj onih dobrih, korisnih ptica. Nisam, najdalje sam otišla svađanju s napasnim, debelim, gegavim jarunskim vranetinama, posebice onom što je nevjerojatno inteligentno od jutra vrebajući s prometnog znaka navraćala samo da razbaca smeće oko kontejnera ispred naše zgrade.
Vrane sjede u gnijedu u proljeće 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Kako nisam sveti Franjo da razgovaram s ptičjim stvorovima, osim što povremeno neku koja uči letjeti zalutalu u naš stan vratim van, samo sam o njima, a o nama zapravo, pisala pjesme, čak nekoliko njih, pa ih izdvajam iz knjige Nemoj mi to govoritiza vas. Da prikratite vrijeme. I da ne mislite da će ljudi poslijesamo tako odjednom postati bolji, jer i nas, poput ptica, ima svakakvih, i korisnih lastavica i zlogukih vrana i gavrana. Da manje mislite na onu kafkijanski realističnu Tanje Torbarine, iz sada nam izgleda tako davnih i boljih vremena, kako je bolje već bilo, a češće da mislite kako će i tokad-tad proći, da zatvoreni od sobe do sobe, ma gledajući Hickokove Ptice i čitajući Poeova Gavrana i promatrajući iz dana u dan tvrdoglave i ustrajne vrane; mislite o slobodi i letu, o tome kako ćete pustiti se v luft i, konačno, kak bu nam se tič sredi glave posral.
Gnijezdo u visokoj krošnji, što skrivenije, snimljeno 8. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan
(Iz knjige Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.)
na rubu gnezda
prek na rubu gnezda stojim komej v luftu vagu držim visina je grda če niš straha se bum bogme vžila nemrem se ne bojati če sem se i zlegla v gnezdu naj imeti straha naj se bojati si govorim
si se v gnezdu prek gore v grajnu zlegla skorom pri vrhu kiša i veter kak lamače mene ne niš ak mi mater i jotec donašaju za pojesti samo zešem
govoriju te naš tič je stalno gladen brzo bu i opernatel brzo bu preletel letel čera se nakluval a viš denes kak ima peruške veliju da bumo zutra probali leteti ne znam kej je to leteti al se veselim samo da nes visoko gore v gnezdu više i samo gledim gore i samo gledim dole veliju da sem bedak da niš ne znam gda se tomu veselim samo nek se prefečem v gnezdu da mi nigde ne lepo kak mi je sad tu a kej ja znam pak se samo mudro delam da znam znam
manje poznati pojmovi: komej – jedva jedvice; vagu držati – biti u ravnoteži; zlegla, zleči se – izleći se, roditi se, ovdje: iskljuvati se; zešem, zehati/zevati – zijevati, otvarati usta, kljun; čera – jučer;prefečem se, prefetati se – glumiti, praviti se nevještim, mudrim
sprhnuti bi nekam štela
sprhnuti bi nekam štela kej one tič na rubu gnezda kej još ni ne leti ni ne zna siromak da mu je leteti kej mu je perje dano
e da je mene dano
ni ne zna bogec kak je to samo se pustiti v luft ne kej v vodu si ja zamišlam
20170529 – 20170530 – 20170911 – 20170913
manje poznati pojmovi: pustiti se v luft – poletjeti; sprhnuti – sletjeti, poletjeti;bogec – siromašak
tič mi se je posral sredi glave
tič mi se je posral sredi glave i su me je zadrečil lepo bome lepo
ne mi do smeja ne mi do ničesa a si se smejeju kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila lepo bome lepo
nekej ti oče poručiti mi veliju sreča sreča sreča i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave i te drekač tič očeju povedati
najbole bi pasalo reči da su z dreka plusku naredili morti je poprav samo kakva prečkomena al jako lepa reč a ne ni grda zakej bi bila sreča sreča sreča se po triput mi veliju da mi je z tem drekom zrasla lepo bome lepo
