Svi izvođači na sceni (Foto Miljenko Brezak)Biserka Goleš Glasnović i Branislav Glumac (Foto Poezija to go)
Poezija to go je projekt poticanja čitanja poezije. Pokrenula ga je književnica i pjesnikinja Sonja Zubović iz ljubavi prema hrvatskom jeziku, pod motom poezija je laboratorij jezika, a jezik je nukleus nacionalnog identiteta. O tome više na blogu Božice Brkan Umjesto kave te u istoimenoj knjizi.
Sonja Zubović preg logom svoga uspjelog projekta (Foto Miljenko Brezak)
Projekt je zaživio digitalno na društvenim mrežama 2015. godine, otad
bilježi izuzetno lijepe rezultate kontinuirane vidljivosti i
popularnosti.
U okviru projekta organizirani su zapaženi programi Poezija u gradu 2019. i 2020. godine populariziranja poezije putem city light
plakata, snimljene su brojne interpretacije dramskih umjetnika
vrijednih poetskih tekstova suvremenih hrvatskih pjesnika te su
organizirane radioemisije Druženja s pjesnicima za internetski radio 808
itd.
Alojz Majetić (Foto Miljenko Brezak)Branislav Glumac (Foto Miljenko Brezak)
Poezija to go kontinuirano od 2015. g. organizira i tribine – druženja s pjesnicima. Tribine podržavaju prisutnost umjetnički vrijedne poezije u suvremenoj recepciji u živom susretu s publikom. Sve tribine se snimaju, trajno su na internetu dostupne su široj publici na Youtubu.
Božica Brkan čitala je pjesme: meč sa serenom williams, cveti kej se nikak ne zoveju, mater dolorosa jel suze majke bože, bukve i molitva.
Antun Branko
Šimić smatra se jednom od najvažnijih pjesničkih pojava u povijesti hrvatske
književnosti. To je zaključna rečenica kratke Bilješke o piscu u knjizi
Antun Branko Šimić Zemlja mjesečara / Izabrane pjesme u povodu 125.
godišnjice rođenja. Kao I.M. potpisuje je dr. sc. Ivica Matičević, urednik
knjige i jedan od urednika Male knjižnice DHK, koja je, dakako u malom formatu
i u mekom uvezu objavljuje na dvjestotinjak stranica i u 300 primjeraka (u
knjizi reprintirana Preobraženja 1920. tiskana su u 500 primjeraka!) uz
financijsku potporu Grada Zagreba. S Ministarstvom kulture i medija RH i
knjižnicama Društvo hrvatskih književnika očekuje više sreće u otkupu. Tek je u
vijesti s predstavljanja na webu DHK skromno dodano: Inače, ovo je izdanje
jedina knjiga koja je izašla ove godine u Hrvatskoj u prigodi ove velike
književne obljetnice.
Pa gdje li su sad, primjerice, imućni svjetlonosci nacionalne kulture i tobože kreativne industrije s EU i inim skupim projektima da ABŠ – i ne samo njega! – kao razvikane strane suvremene pisce promoviraju nametljivim marketingom i promocijom, dizajnirajući ne samo knjige, nego majice i torbe imenom ABŠ i po kojim stihom, recimo…? Što nema ni jednog izbora makar na fejsu o najdražemu pjesnikovu stihu? Pa pjesnici su čuđenje u svijetu (Pjesnici)! Ti i ne slutiš/ moj povratak i moju blizinu (Povratak), Zgasnuli smo žutu lampu (Ljubav), Mi idemo u tamno neizvjesno (Put). Čovječe pazi / da ne ideš malen/ ispod zvijezda (Opomena)
Joško Ševo i predstavljači u DHK Tomislav Brlek, Slaven Jurić i ivica Matičević (Foto Miljenko Brezak)
Probrana, vrlo zaintresirana publika (Foto Miljenko Brezak)
Pomalo sam
žalosna što ABŠ nije, a sumnjam, ako već nije još koja knjiga ili književni i
znanstveni događaj, da i hoće biti posvećena neka od emisija, kolumni, kritika
koje se kao bave recentnom književnošću, jer ABŠ je itekako aktualan. Meni sve
aktualniji. Od njega sam učila čitajući ga i slušajući ga. Jurić svoju analizu,
uostalom, zaključuje: Vratimo li se stoga na početak ovih razmatranja, bez
prevelikih izgleda da pogrešku može se prognozirati kako nema zebnje da će
djelo Antuna Branka Šimića biti zaboravljeno ili da će nestati njegov izravni
ili posredni utjecaj na razvoj hrvatske poezije.
A dok je Joško Ševo nizao Povratak, Moja preobraženja, Pjesnika, Mjesečara,
Ljubav, Smrti, Pjesme jednom brijegu, Hercegovinu…, neprestano sam se vraćala
kako je te stihove, sve napamet, dojmljivo govorio neostvareni glumac Marijan
Belavić. Još sam bila gimnazijalka, taman je minulo Hrvatsko proljeće, a moj
Veliki Brat Stjepan Kondres, zagrebački student stomatologije, i njegova ekipa
studentarije već su me totalno zarazili ABŠ i plejadom sve ponajboljih
hrvatskih pjesnika. Dodirivanje i istraživanje stvarne kulture u našoj
moslavačkoj provinciji. Oni će uskoro doseći dob kad je ABŠ umro – 1925. u 27.
godini – a ja ću nastaviti pisati.
Imam otad ne znam
ni čijega dvotomnog Antuna Branka Šimića (jedna knjiga, čini mi se, nedostaje),
jedan poezije a jedan proze, svaki više od 400 stranica, tvrdoukoričeni u crno platno
s pjesnikovim crvenim potpisom, Znanje iz 1960., uredio i pripomene i pogovor
napisao Stanislav Šimić…
U jednoj sam
knjizi našla uz svoje novinske izreske o pjesniku iz različitih godina i
odložen na piliru naštampan (nisam ga ja mogla naštampati na pisaćem stroju
koji su mi moji darivali tek za punoljetnost!) nadgrobni govor tih godina šokovito
preminulom vršnjaku. Citirali su ABŠ-ove stihove o smrti, negdje drugdje nešto
sasma ljudsko, ovdje Smrt
i ja: Smrt nije izvan mene. Ona je u
meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dna / ja
zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste / i stigne na
rub mene. Moj svršetak / njen je pravi početak: / kad kraljuje dalje sama
Ne bih ruku dala u vatru, ali vidim da ja koja ne znam ni svoje, pjesme
ABŠ još znam naizust. A nisu bile ni u zadaćama ni lektirne. Nisu na majicama,
ali su u meni. I ne osjećam se usamljeno.
Tekst kako smo u Kinoteci 20. studenoga 2023. obilježili 100. rođendan Pavla Cajzeka namislila sam nasloviti Pablo nas veže i spaja, jer smo se na poziv Muzeja za umjetnost i obrt, Večernjeg lista i Pixella provjeravali tko dolazi. Da netko ne bi izostao. Kao da idemo na proslavu vlastite i profesionalne mature. Ponajviše je bilo fotića svih generacija, od mojega Miše Lišanina pa sve do Ivana Posavca i doajenke Slavke Pavić. Kako ispunjena večer posvećena zaista poštovanome Pablu, kako smo zvali gospona Cajzeka (mene je on zvao Beba!). Uz uvode ravnatelja MUO Sanjina Mihalića i glavnog urednika Večernjaka Dražena Klarića doznali smo detalje o tome kako je kći Andrea Mimica darivala očevu ostavštinu Muzeju za umjetnost i obrt.
Cajzekova kći Andrea Mimica zahvaljuje na počasti svom ocu (Foto Miljenko Brezak)Josip Bistrović, Drago Havranek, Iva Prosoli i Siniša Hančić te Vlatka Kolarović na panelu s čuvenim Pablovim Tinom (Foto Miljenko Brezak)
A na panelu izravno od njegovih učenika i
suradnika Josipa Bistrovića, Drage Havraneka, Siniše Hančića i drugih koje je
naučio da je fotoreporter novinar s fotoaparatom, da je fotka srždogađaja, da treba stalno raditi na sebi i svaki dan nešto
naučiti. Pljeskom je popraćena Havranekova ideja da Cajzek u Zagrebu dobije
svoju ulicu i zahvaljujem glavnom uredniku Večernjaka Dražen Klariću što je
odmah mjerodavnima otposlao službeni dopis. Neka samo pogledaju fotke, ako im
nije dovoljna skromna biografija iz Hrvatskoga biografskoga leksikona iz pera
večernjakovice Marije Grgičević 1989.:
Cajzekovi sinovi fotići s portretom Siniše Hančića na plakatu (Foto Miljenko Brezak)
Sadašnji i bivši večernjakovci s tri glavna urednika – Brankom Tuđenom, Ružicom Cigler i Draženom Klarićem (Foto Miljenko Brezak)
Jedinstven, a skroman čovjek snimajući četrdeset godina svaki dan iskazujući ljubav, stručnost i posvećenost, portretirao je Zagreb i Zagrepčane da su ga prozvali Tošom Dapcem pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih. Doajen hrvatskoga reporterstva ostavio je bogatu arhivu fotografija, filmova, kontakt-kopija, izrezaka iz novina, fotoaparate… Uz potporu HTV-a dr. sc. Iva Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotografije, snimila je i predstavila nam film u kojem se vidi kako za bolji kadar Cajzek gaca po gradskom blatu i vere se plotovima u predgrađu bolje od Bandića, a nije poimence poznavao samo gradonačelnike i druge važne face nego i policajce, smetlare, kumice… Za povratak MUO doma, 2026. najavljuju Pablovu retrospektivu i monografiju. Možda i Muzej hrvatske fotografije?
S doajenkom hrvatske fotografije Slavkom Pavić (Foto Miljenko Brezak)
U Pablovo vrijeme nije bilo mnogo
ljudi s fotoaparatom, ali je bilo i boljih, promišljenih motiva i snimaka, jer
trebalo je štedjeti svaki od 36 snimaka na filmu. Dokumentarno i umjetnički,
jer kako se prisjećala Andrea Mimica, drugovao je s najboljim umjetnicima svog
vremena od Vanište, Džamonje i Stančića do Krkleca i Tadijanovića. Zato je
njegova prodavačica novina s velikom dioptrijom i kasom po piksicama od
konzervi jednako velika kao portret Tin s cigaretom.
S Pablom: Božica brkan i kći Andrea Mimica (Foto Miljenko Brezak)Posveta u monografiji dolje lijevo: Dragoj maloj urednici za špeceraj Božici… (Foto Miljenko Brezak)Promocija romana Lift/Politička melodrama B. Brkan na izložbi Pabla Cajzeka u Klovićevim dvorima: Igor Mandić. Ana Lendvaj, Božica Brkan, Marija Sekelez i Veljko Krulćić (ne znam, nažalost, tko je snimio!)
Ćaskajući s Igorom Gerenčerom o
neprežaljenom njegovom Brodu knjižari – brodu kulture, doznala sam kako mu je kao profesor u
šuvarici, Centru za kulturu, Cajzek maturalni rad od samo jedne rečenice Fotoreporter
je čovjek s trioka ocijenio čistom peticom. Onda ga je odveo u
Večernjak. A ja sam se prisjetila kako smo na jedinoj Cajzekovoj izložbi Zagreb
– snimio: Pavao Cajzek – Massmedia i Večernjak su objavili i istoimenu
monografiju (urednik Josip Bistrović) – u Klovićevim dvorima 1994. na 1995. uz
rakiju Božicu promovirali taman obavljen moj prvi roman Lift/Politička
melodrama (Azur žurnal, 1993.). Igor Mandić, Ana Lendvaj, Marija Sekelez,
urednik Veljko Krulčić i ja u gomili cvijeća bili smo toliko mladi da sam,
našavši u arhivi sačuvanu fotku, i sebe jedva prepoznala. A iza nas – sjajne
fotke Snimio Pavao Cajzek!
Ove godine moja generacija slavi 45 godina od gimnazijske mature, a ja i 45 godina otkako sam upoznala Željka Bajzu (1943.). U svome rodnom Poznanovcu, u danas zapuštenom Domu boraca i omladine, sa svojom je omladinskom ekipom organizirao Susret mladih pjesnika i recitatora. Visokim kriterijima – predsjednik ocjenjivačkog suda koji je, recimo, nagradio moju pjesmu, bio je Zvonimir Golob! – malo se mjesto pokraj Bedekovčine uspelo na jugoslavensku razinu. Uglavnom vlakom dolazili su ponajbolji pjesnici odasvud. Poslije se susrećemo po antologijama. A jedva da u Zagorju ima mjesta, do skrivenih čuka, gdje nisam govorila svoje pjesme, od poznanovečke tvornice kože Partizan – i Bajza je doktorirao i predavao kožarima kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu!– preko doma za preodgoj posrnulih djevojaka, zatim brojnih dvoraca, domova kulture i tako dalje.
Željko Bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanstvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)
Surađivali smo i u Pinti – što li sam se napisala o toj udruzi koja je utjecajne Zagorce okupljala na obnovi tada vrlo zapuštene baštine, od dvoraca do crkava i kapela, izdavala vrijedna kulturno-povijesna izdanja, organizirala izlete po nepoznatim zagorskim zakucima, iako je nazvana po pinti, franc. pinte, staroj mjeri kojom su zagorski velikaši mjerili vino, a i posudi, peharu, iz koje su, okupljajući se na intelektualnim raspravama, pili. (Zagrebačka pinta navodno je do 1733. vrijedila oko 3,124 l, a poslije 3,332 l,, dok je mađarska iznosila 1,666, a bečka 1,415 od 1761. sve do uvođenja metarskog sustava.) Pisala sam i o kulturnom časopisuGazophyilacium, koji nazvan imenom Belostenčeva enciklopedijskoga tronarječnog latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog rječnika iz 1675. godine otkriva svoju bit, a zacijelo više i ne izlazi, jer tko bi to financirao!? Koliko je samo knjiga i monografija (na)pisao i uredio, koliko tuđih promocija organizirao, ne samo Zagorcima i ne samo kajkavcima.
Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)
Hvala, Bajza, mislim – kako, zapravo, da mu zahvalim? – i uspoređujem ga godinama s još jednim, njemu sličnim, Dragutinom Pasarićem, našim moslavačkim kulturnim spiritusom movensom. Rijetki su takvi ljudi-pokretači, kulturni animatori, motivatori, okupljači i u metropoli, a kamoli po regijama, u manjim mjestima. Autor je desetak knjiga različitih tematika, objavio je oko 1000 novinskih članaka i snimio nekoliko stotina radijskih emisija.
Bajzina Obična popevka
Usporio je Bajza posljednjih godina, zbog bolesti, ali se i dalje susrećemo na pjesničkim kajkavskim recitalima – pa i na svibanjskoj je Zelini njegova pjesma ušla u zbornik i izvedena je na pozornici, a u rujnu nam zacijelo predstoji susret u njegovoj Bedekovčini i Poznanovcu na obilježavanju 30. obljetnice tamošnjih pjesničkih susreta te na znanstvenom skupu o kajkavskom u Krapini. Na prošlogodišnjem je govorio o tradiciji i narodnim mudrostima u Belostenca – jer sada, napokon, dolazi sa svojim stvarima. Sve boljima. Belostenčevom riječju: Chlovek, to je ſztvar velika, Koga mores, rech’ chlovika. Bajza moj, živio mi!
Prošlog sam vikenda upoznala još jedno prazno punilo. Tako zovem sve nepotebne stvari kojima nas obasipaju, a taj naziv pamtim od pokojne kolegice Nade iz gradske rubrike Vjesnika potkraj sedamdesetih kad je pišući o deterdžentu doznala da aktivnu tvar vežu za prazno punilo da bi deterdžent imao volumen, a jadni, još socijalistički potrošači, mislili su da je deterdženta premalo, jer je kutija bila popunjena jedva do trećine. Ili tako nekako.
Razdragani Marko ima svoj, a Gašpar svoj spinner / Fotografija Božica brkan
Kako trenutačno u obitelji nemamo male djece, tek sam nedavno na Trgaču, očigledno na crno, i na kiosku uz novine uočila nešto što se vrti nataknuto na prst. Ili tako nekako. Onda je moj prijatelj djed to kupio svome unuku, a ovaj se raspametio od sreće. Kako smo svi zajedno bili u gostima, unuci domaćina s tugom su gledali u to što se vrti na prstu, pa im je, kad smo izašli na neki sajam, baka na štandu svakome kupila po jedan. I još k tome blještave i svjetlucave. Cijena ne više 10, nego od 30 i 50 kuna naviše, kako koji.
Spinner – jedna od nternetskih reklama
A čemu to služi? Jedan pametni dječak reče mi: to je tak da imate nekaj v rukama. To je bilo objašnjenje mojega M. zašto je kao mladac pušio. Mame i bake imaju tezu da bolje to nego da su stalno pred televizorom ili pred računalom. Ali to možeš vrtjeti i gjedajući TV!
Nisam pojma imala dokle je maštovita i poduzetna Kina otišla sa spinnerom odnosno fidget spinnerom – to se tako zove – da u Pogledima, prilogu Novoga lista od istoga vikenda, 10. lipnja 2017., nisam naletjela na novinsku analizu trenda o besmislenoj igri koju se ne prestaje igrati oliti Spinneromanija zahvatila i staro i mlado. U podnaslovu relativno nisku cijenu okrivljuje za širenje počasti, ali ističe i kako roditelji diljem svijeta upozoravaju na opasnosti od ove igračke. Opetovano se vraća na opis kojekakvih takvih grozota. Inače poštovana kolegica Kim Cuculić smilila mi se, jer očito za cijelu stranicu važne teme i nije imala puno za reći o toj spravici koja je naslijedila Tamagotchija (ja devedesetih pisala političku kolumnu o njemu, a desetljeće prije bogme i o Barbie!), Pokemone i slične markirane svjetske kratkotrajnice.
Baka Suzana u prvom planu je kupila, a sad finger spinner vrte i Vilim do nje i mama Sanela straga/ Fotografija Božica Brkan
Početno je navodno finger spinner osmišljen kao pomoćni predmet u obrazovanju učenika s poremećajem pažnje. Zato, navodno, neke škole i dopuštaju da se sa spinnerom igra na satu. Sad se stvar razmahala tako da je pun Internet ideja kako se može sa spinnerom igrati, kako se može izraditi sam-svoj-majstor, a primjereno tome ne mogu se dogovoriti ni čija je početna kreacija, izum, patent. Krenulo je navodno od Amerikanke Catherine Hettinger još 1993., pa informatičara Scotta McCoskeryja da se riješi nervoze, pa proizvođača LED dioda, pa… Prosurfajte. Bilo kako bilo, u našem je društvu na kraju većina i djece i odraslih – vrtjela. Dokad?
Ne mogu se nazahvaljivati Wenzlerima, Miri Halambek-Wenzler i Fedoru Wenzleru, što su majstorski osmišljavajući mu hortikulturu na RSC Jarun jednostavno ostavili i dio drveća koje je i prije tu raslo. Osim najprostijih vrba i topola, recimo, tako tu sad rastu uokolo i one najprostije šljive iz raseljenih i u trendi terene izravnanih nekadašnjih nečijih starosjedilačkih, domorodačkih dvorišta.
Jednom urednica onoga Vrta, uvijek urednica Vrta: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Šetamo tako neki dan i ja, dakako, zaokrenem puteljkom do dviju još preostalih, ostavljenih šansonijerskih kućica nakraju perspektive do kojih ću sigurno s niskih grmastih neorezanih stabala džepove moći napuniti okruglim šljivama. Inače su, prije nego su ih malo pročistili, za moju berbu najuputnije bile šetnje uz takozvane urbane vrtove. Nije da ih ne pratim još otkad su rano zabijelile sitnim cvjetićima. Ne znam niti sam u petnaestak odnosno ukupno uskoro i tridesetak naših jarunskih godina uspjela doznati jesu li te gingave šljivice žute, ili crvene – negdje pročitah da čak mogu biti jedne godine crvene, a jedne zelene – jer, ako ne prije, i dozriju, popadaju u travu i brzo se vrate prirodi, a ja ih volim baš kakve su u ovo proljetnosvibanjsko doba – sitne poput trešanja, okrugle, zelene. Toliko, da im većinu možeš porustati/poruskati i koščice.
Fotografija Božica Brkan
Znam, znam već, sad će me ukoriti: Buš dobila grižu, klanje!
A ja ću uzvratiti: I ockomine.
I pomislit ću kako sam baš tim šljivicama sa samoniklih stabalaca s velikim trnovima (iskusila: užasno za nabosti se!), rigloima, uvodila u knjižno tumačenje kaj je to oblizek? Nisam te voćke poželjela braniti ni mogućnošću kako se, kad dozru od njih mogu napraviti odlični rani – i petrovke su još daleko, a kamoli bistrice i durancije! – knedli ili šlivoš, čak ispeći ne osobito dobra rakija ili da se na njihovim podlogama, kako sam čula, mogu cijepiti neke kvalitetnije i plemenitije voćne vrste i sorte. Ovoj bi valjda imao biti kompliment što je šturo uvrštavaju u stare hrvatske sorte.
Naišla sam na Njuškalu na uzaludnu potragu za sadnicama i te, tek jedne od 2500 sorata šjiva, kao da ih nema gdje bilo, ponajviše zahvaljujući pticama koje s plodovima raznose i košteice, a plod tih poludivljih samooplodnih samoniklica ne može se kupiti ni zreo, a kamoli zelen, ne znaš je li više kiseo ili gorak, ali baš za u džep. Tja!
I tako imam ockomine, za koje sam u dvojbi da li da ih napišem sa dz ili c, utrnuli mi zubi, a također i kako to protumačiti. Precizno ih prevesti u standard i ne trudim se, jer ih nemaju oni koji ne jedu najdraže mi, modernim trendovima zabranjeno, a meni tako fino zeleno voće.
za moje šljive imaju mnogo (neustaljenih) imena. Možda joj je naprimjerenije ime ringlo šljiva. No Gačani je tako ne zovu, ne usudimo se kazati da za taj naziv nisu ni čuli, odnosno da je malo tko čuo. Netko je naziva ‘ciburka’, premda to nije ciburka, ciburka je također vrsta rane šljive ali posve drugačijeg oblika i teksture ploda. U Prozoru je na primjer nazivaju ‘bronjica’, nismo mogli doseći etimološko podrijetlo naziva. U Kompolju je na primjer nazivaju ‘driska’, etimologija je ovdje posve jasna, dolazi od glagola ‘drisnut’, a što treba doslovno povezati s izuzetno lakom probavom koja nastupi konzumiranjem njenih plodova.
Profesorica Danica Pelko javila mi se kako bi zahvalila na „kavi”. A uza sve drugo dodaje i kako projekt ide dalje:
300 kom Rječnika planulo je u tri mjeseca, najesen krećemo u snimanje tonskog zapisa. Djeca će uz moju pomoć izgovarati riječi tako da će i to biti u cilju njihovog obrazovanja i napredovanja, a na radost onih koji će taj rječnik koristiti. Napravit ćemo drugo izdanje s tonskim zapisom i obećavam Vam da ću Vas onda pozvati da se vidimo u Stubici. Tu će biti i male Božice, Magdalena i Marta i druge pucice i dečeci (i njih imam) koji mojem radu daju smisao. Inače, ja imam bazu od 12 000 riječi za Veliki kajkavski rječnik stubičkog kraja, polako radim na njemu, trebala bih suradnika, jer neću moći sve sama, želim da ovaj ima naglaske i natuknice “kak Bog zapoveda”, al se nadam da ću uz njegovu pomoć i u tome uspjeti.
Sa svog fejsa prenosim i reagiranje svojega nekadašnjeg kolege novinara Denisa Vinceka:
Jedan od mojih uzora u poslu koji radim je Danica Pelko. Uzor, u smislu kako je važno raditi sa zainteresiranom djecom i motivirati ih i odgajati ih – u današnje vrijeme kada je ta komponenta u odgojno-obrazovnom procesu nedovoljno zastupljena, jer su učenici opterećni gradivom koje trebaju nabubati,, a koje im nikad u životu neće trebati.
Najnovija vijest: treći je dan da su se izlegli vranići. Poslije prvoga i drugoga javljanja, eto i trećega. Naslućujemo u gnijezdu na boru i visini našega prozora na četvrtom kartu s pogledom na krošnje dva ptića. Ne znamo ima li još koji i hoće i se možda izleći. Otac donosi hranu u kljunu, najprije nahrani majku, pa onda oboje hrane male ružne goluždravce. Sad je toplo, pa vidimo da vrane stvarno zijevaju. Čekamo prvi let…
Gdje li si mene naš’o!? Baš sam to otprilike ili nešto blizu tome prvo pomislila jučer otvorivši mejl nepoznatoga mi kolege iz Srbije, a – kako se odmah ljubazno predstavlja – vršnjaka mi, rođenoga u Hrvatskoj, ali književnika. Piše: Spremio sam priču za konkurs, na kome se traži da priča bude ispisana na hrvatskom jeziku. Ako ste voljni, zamolio bih Vas da ispravite tekst gde sam „omanuo“. Zahvaljujem unapred i izvinite na smetnji. Želim svako dobro! Pozdrav…
Najprije pomislim da je neka navlakuša, nehrvatsko, Deklaracija na Deklaraciju, što li!? Ali tko ne zna, napisala sam javno, ne jednom, koliko me nerviraju antologije hrvatske poezije ali samo štokavske, bez kajkavske i čakavske, a da i ne govorim posljednjih godina sve češći natječaji, konkursi što li za prozu, TV scenarije i koješta koji spominju katkad jezike naše regije, a katkad štokavski, što valjda podrazumijeva hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski, ali nikako ne i kajkavski i čakavski (a što još je hrvatski, iako je i kajkavski izborio kod međunarodno priznatoga jezika). Da ne idem dalje i uzaludno se nerviram na jezičnoj bazi.
Fotografija Jasna Sirotin
Našao me je, odgovara čovjek, na internetu. Pa da, gdje bi drugdje!? Pa si mislim: hoću li, neću li… Nije mi ni do neke od najnovijih verzija pravopisa, ni do purizma, a ni do općega razumijevanja gdje se razumijemo i gdje se ne razumijemo, ali, ako već i hoće svoj tekst na hrvatskome, ako i hoće uspoređivati, što da ne pomognem čovjeku? Jer tekst je zapravo stvarno dobar, nešto kao rani Aralica, Andrić ili kao Mak Dizdar kakav bi bio da je u prozi i da mu je pridodan koji stećak?
Srednjevjekovna bosanska država, dinastija Kotromanića, malo samostana i malo manastira, a i krasna storija o ljubavi i o jorgovanima odnosno o tome kako je kralj u 13. stoljeću srpski kralj Stefan Uroš Prvi u znak ljubavi prema Jeleni Anžuvinskoj u dolini rijeke Ibar dao zasaditi mnogo jorgovana koje je voljela, ispričana djelomice na (re)konstruiranome starinskome govoru od vremena dok još nije bio modernih naših ni nacija ni jezika, a kojem bi pristajalo djelomice hrvatski, djelomice srpski, a djelomice i bosanski. Ali kad konkurs traži da priča bude ispisana na hrvatskom jeziku… Bome bih je za tako poman trud i nagradila.
Iako knjige gutam, možda i više od čitanja knjiga recentna sam u obilasku izložaba. Kad još nije dorastao ni do dječjih predstava, pa nismo mogli u kazalište – a kad je krenuo, jednom je poslije tri odgledane predstave, sve jedne za drugom pitao: a što sad idemo gledati? (ne sjeća se toga, toliko je bio malen!) – s našim smo sinom Ivanom Brezakom Brkanom hodali po izložbama. U restoranima i galerijama mogao se i igrati. Kad je Rabuzin, davno, imao veliku retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, mali je, na majstorovu radost (pa se onda njemu i potpisao na katalog) kliktao: «Mama, mama, to je stliček iz moje slikovnice!» Poslije se maskirao u slikara, a onda krenuo u pripreme za dizajnera, pa su mu sugerirali slikarstvo… pa odustao i od obilaska izložaba. Ali mi zato idemo, obično odredimo dan za dvije-tri. Kad nam se nakupe.
Božica Brkan i Orebov MAČAK iz 1977. / Fotografija Miljenko Brezak
Jako sam se žurila na animaliste u Modernoj galeriji, koju jako volim, ne samo zato što me sad ondje dočekuju omiljeni mi BukovčevGundulićev san (što sam ga uostalom i opisala zašto u romanu Ledina), nego da provjerim kako su i kakvu su to, uz naglašeno malo odobrena novca, izložbu napravili oslonivši se ponajprije na djela iz vlastita fundusa te nešto posudbi.
Božica Brkan i CVRČAK Dalibora Stošića / Fotografija Miljenko Brezak
Nisam odmah pisala da ne pretjeram u pohvali, sve misleći da sam po običaju pretjerano subjektivna, ali kad je kritičarka Patricija Kiš u Jutarnjem koji dan kasnije pobrojila tek dva-tri aktualna imena koja, stručno gledano, nedostaju na izložbi sa stotinjak djela od druge polovice 19. stoljeća do danas, još sam se više razveselila. I pustila oduševljenje van. Pa živkam, mučem, hržem, lajem, mijaučem…
Božica Brkan i Miljenko Brezak pred Hegedušićevim platnom VA DRAVI iz 1960. / Fotografija Đuro Vidmarović
Jer, ako mene pitate, a ne morate, meni je to jedna od najboljih izložaba što sam ih u Zagrebu vidjela u posljednje vrijeme, pogotovo od onih prezrivo skupih, a s kojih sam izašla razočarana i posve ravnodušna, čak i na lovu ulupanu u transport, a o doživljaju da i ne govorim. Ali animaliste preporučujem, što zbog umjetnika i umjetnina, a što zbog njihova viđenja životinja. Kako li smo se proveli!? I zbog izložaka svih fela i zbog dobroga osjećaja da kvaliteta u umjetnosti nije ponajprije do love, nego do kreativaca i kreacije. Ovdje i zbog truda radi publike.
Đuro Vidmarović uz Mašićevu GUŠČARICU NA SAVI / Fotografija Miljenko Brezak
Čestitke svima koji imaju veze s izložbom – pogledajte, pa da ne nabrajam – a osobito autorici izložbene koncepcije, muzejskoj savjetnici Dajani Vlaisavljević, koja se udubila u fundus, stvar zamislila, okupila djela, umjetnike i suradnike i pružila nam rijedak doživljaj od Babe Penavuše odnosno Sofije Naletilić prema čijoj je skulpturi Sve naše životinje izložba i nazvana, do također u drvu, ali neobojenu, nakostriješena drvenog MačkaIzvora Oreba (priznajem, očekivala sam i njegove glinene peseke i mačkice!). Kolege u Nacionalu naslovile su svoju najavu «Izložbom pokazujemo ljudsko licemjerje prema životinjama», citatom s kojim se ne slažem posve, jer je, osim iskazane ljubavi, uz ovu izložbu kao u svakoj basni iskazano ponajprije licemjerje među ljudima, osobito u trokutu umjetnost – kultura – novac.
Božica Brkan uz SVE MOJE ŽIVOTINJE Sofije Naletilić-Penavuše / Fotografija Miljenko Brezak
Ostala sam si još jedino dužna da provjerim da li nezaboravno platno Na DraviKrste Hegedušića s ljudima i kravicama u čamcu na nabujaloj vodi, sada vlasništvo Moderne galerije, kako piše, potječe iz sobe glavnoga urednika Vjesnika, kako mislim.
