O romanu “Privremeno neuporabljivo” Denis Derk u Večernjem listu

U kolumni “Knjiga na stolu” u Obzoru, političkom magazinu Večernjega lista, 10. rujna 2022., na str. 59. Denis Derk objavljuje kritiku “Zagrepčanki Dori, radijskoj novinarki, život se srušio večer prije potresa… ” romana “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan.

20220910

N1 kao breaking news – Umjesto kave 27. ožujka 2021.

Moć navike: ma što radila, jer želim biti u toku, pa i kad radim nešto što zahtijeva punu koncentraciju, a da me ne ometa buka vanjske stvarnosti, već mi je pet godina zvučna kulisaN1. Preko A1 – zapravo, na tome sam kablu još od B-neta – koji ih navodno prestaje emitirati za koji dan. Moj radni dan započinje s Novim danom, a otprilike završava s Newsroomom, sa po kojim filmom i serijom i nekom drugom TV-emisijom između i poslije. 

Prepoznatljiv logo

Doznam li kako ću ih pratiti ako ih skinu s travnjem, prebacit ću se na neki drugi kabel ili već nešto, jer oni su po mojoj konzumerističkoj, ali i profesionalnoj novinarskoj mjeri. Uz još s nekim, sve rjeđim kolegama novinarima iz drugih medija, njima i njihovim 5W vjerujem i kad donose nešto s čime se ne slažem. Toliko da sam Tihomira Ladišića i Hrvoja Krešića predlagala za Novinara godine u izboru našega Hrvatskoga novinarskog društva i glasala za njih. O stilogenosti Ranka Stojanca mogu se pisati znanstveni radovi. U mladima poput Ane Mlinarić, Katarine Brečić, Elvira Mešanovića… – nekamo se odmetnula maestralna Nina Kljenak – vidim budućnost novinarstva, ne samo hrvatskoga; Iva Puljić Šego duplo je bolja negoli u Večernjaku, a Domagoj Novokmet i nekoliko kopalja bolji negoli na HTV-u. Ozbiljno, kompetentno, ustrajno i u realnom vremenu. Uporno. Znaš kad je vijest, a kad komentar. 

I da će caru kad je gol, reći da je gol, neovisno o ljutnji cara. Neovisno je li on u Banskim dvorima ili u nekoj banijskoj Vukojebini, neovisno u cik zore ili kasno navečer, u pet minuta ili u cjelodnevnom breaking newsu. Ne gledaju, imam dojam, kad je kraj smjene. Ne znam kako će sudar, u kojem nedvojbeno ima i ekonomije i politike, završiti, ali i eventualna moguća nastala crna rupa u emitiranju ili nedostojnom zamjenom o svim izravnim i neizravnim sudionicima govori više od cjelodnevnog breaking newsa. Ostavila bih ne naših uobičajenih prigodnih pet minuta gromoglasne tišinenego – crnu tišinu. Prime timekao u Prime Timeu!

Možda će se tada napokon govoriti o stanju u medijima i medijskoj industriji, kako se to kaže, u Hrvatskoj od početka 21. stoljeća. Eto, kolege su me preko WhatsAppa podsjetile da se 22. ožujka napunilo desetljeće od onoga velikog štrajka u Večernjaku – otišla sam iz redakcije početkom 2010., ali sam se 2011. priključila podržavajući kolege u zahtjevima – i odlučni i ustrajni sindikalist Anton Filić odnosno Sindikat novinara Hrvatske izdali su prigodno priopćenje, izuzetno zanimljivo i analitičko ne samo o Večernjaku i Večernjakovim vlasnicima nego i o medijskoj slici u nas odnosno, priča o korupciji, kriminalu i izvlačenju novca.Slavite li, zezam nekadašnjega kolegu, dovoljno mladoga da će mirovinu morati zaraditi negdje drugdje a ne u novinarstvu. Nemamo razloga slaviti, govori mi, nego se samo sjećamo kako smo bili hrabri i kako danas kolege koje su bili štrajkbreheri vide posljedice nesudjelovanja u borbi za naša prava. Meni je danas posve jasno da hrvatskoga novinarstva više nema, dodaje gorko, jer i spomenuto priopćenje od svih je medija prenio samo – Narod.hr . Nadam se da mu se, u međuvremenu, netko pridružio. 

A tiskovine, TV i radijske stanice i kuće, kanali ovakvi i onakvi, internetski poduzetnici i influenceri neka se redizajniraju, broje konzumente i klikove, udio u svojoj branši, svijetom uzimaju nagrade za redizajn i kojekakve marketinške projekte, neka potencijalnim pretplatnicima nude brda i doline, neka nam najstora Beškera uvjetuju cijelim besplatnim kopipejstanim e-kioskom. Ma neka spominju javni interes, ja se kao pojedinačni, natprosječno izbirljiv konzument koji ništa ne traži badava, samo nadam da ću kad-tad, možda i vrlo brzo, kad ispropadaju bahati monopolisti koji se ne libe da im žrtve postanu i vlastiti mediji, kad iz podzemlja izmile tajni vlasnici ne samo pola radijske Hrvatske, kad se promijene pretpotopni zakoni, neuređeno tržište i mnoge druge stvari, pa i u mom novinarskom cehu, na nekom od nacionalnih frekvencija, kanala, aplikacija, podcastova, društvenoj mreža čega li, naći i svoju odabranu zvučnu kulisu.

Tito, Tuđman, Tuđen – Umjesto kave 8. siječnja 2021.

Blagdanski dar koji me je rasplakao suzama, radosnicama, knjiga je Tito, Tuđman – Jedan zavičaj, jedan put/ 200 skiciranih životopisa, Večernji list, 2020. S posvetom. Ionako bih je kupila prvom prilikom, ali mi ju je poslao autor Branko Tuđen, nekadašnji vrlo uspio, ali prije kraja mandata smijenjen glavni urednik Večenjaka. Već sam uz Večernjakovu monografiju napisala da je od 15-tak mojih glavnouredničkih posada u životu, po mojem, sa vrlo jakim kolegijem, on bio najbolja. U prilog tome govore i tadašnji uspjesi Večernjaka, iza kojega je vodio i Hrvatski obzor te Sportske novosti. 

Naslovnicu je kreirao Zoran Birman

Načitala sam se Tuđenovih manje sportskih, a više političkih tekstova, pa i onih kada je, bivajući uredničkim grudobranom za svoje autore, u nevremena kad su Večernjak parafrazirali Bezgrešnjakom, pisao ono što se moralo odraditine tjerajući nikoga da potpisuje što ne misli. Autorica ovoga teksta to zna, jer sam mu i kolumnistica i urednica Vrta (za koji sam kao najbolje uređen prilog u hrvatskom novinarstvu dobila Nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za 2000.). Sjećam se kako je smatrao da bolje da misle da je loš karakter nego loš čovjek. O svome autoru kao čovjeku govori i ova knjiga, procjenjujem bolja i od nekadašnjih novinskih tekstova i od prethodne dvije S političarima u četiri oka – dnevničke bilješke glavnog urednika(2007.) i Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja(2013.). U tekstu je, i sam kaže, do punog izražaja došla Tuđenova strast za povijesnom literaturom, odlično je uređena (urednik Žarko Ivković s poticajnom literaturom (navodno 500 od 600 apsolviranih naslova!), pouzdanim abecedarijem) i solidno opremljena (naslovnica Zoran Birman), tako da 500 stranica u dahu pročitaju i čitatelji mlađi od naše generacije, neskloni tisku, a koji ni prirodno ne mogu pamtiti ni manjinu spomenutih imena i događaja.

Knjiga je zamišljena u devet tematskih cjelina: 1. Josip Broz Tito bio je Matija Gubec 20. stoljeća; 2. Franjo Tuđman neosporan je pobjednik borbe za državu; 3.  Katolička crkva u Hrvata: Kuharić, Šeper, Stepinac; 4. Od Deklaracije i Desete sjednice do Karađorđeva;  5. Kardelj, Krleža, Bakarić, Krajačić, Velebit, Kopinić; 6. Titovi vjernici; 7. Tito i Srbi – desetljeća međusobnog nepovjerenja: 8. Jugoslavenska armija – zagonetna i neispričana priča; 9. Jugoslavenski generali u Hrvatskoj vojsci.Sve neće čitatelje podjednako zanimati, pa neće ostati zakinuti ako eventualno što preskoče ili čitaju li naprijed-natrag.   

Povremeno me je hvatala panika kamo će nas sve to odvesti, ali zanimljivo je kako je Tuđen svladao opsežni materijal, uobličio da u tekst, podijelivši ga u kraće, nejednako dugačke članke poput novinskih, zanimljivih naslova, npr. Novinar Bešker zaustavio je Žankovu rehabilitacijuKrleža Savki: Draga Savka, Tito je iskusan igrač pokera i neće mu ruka zadrhtati kad vas bude trebao odigratiBakarić je od Vjesnikaželio napraviti drugu Politiku. I time i dobrim jezikom podsjeća me na Večernjakovu novinarsku školu iz ponajboljih vremena. Tuđen nije stilogeni pisac a i ne gnjavi pametujući, nego publicistički jasno priča priču, ali se – za njega mi je to novina! – i neočekivano opušteno igra. Podsjeća me katkad na moje dijete koje je legić-željeznicu u čas znalo preobraziti u uspinjaču ili kakav drugi poticajni maštoviti konstrukt. Na nemoguće načine spaja dosad tobože nespojive i nespajane stvari te oblikuje novi kontekst, uzročno-posljedične veze, pogled, perspektivu o odabranim osobama i temama posežući za citatima različitih autora i stavova iz posve oprečne literature, od ustaškedo staljinističke, srbijanske, za koju kaže da je bolja od naše, i druge. 

Podjetilo me to na Hergešića i njegovu o tome kako nije znanstvenik tko nije napisao novinski tekst i nije novinar tko nije napisao znanstveni rad te na studij novinarstva (još sredinom sedamdesetih!) i na, socijalizmu i nedemokraciji unatoč, i teoriju i praksu kako i za najobičniju vijest nužno moraš imati najmanje dva izvora. Iako sam mnoge od citiranih knjiga pročitala, otkrivaju mi se ponekad zanimljivim otkrićima. Čak zabavnim da bih najradije išla čitati iznova pročitano ili čitati nepročitano. Tuđen se ne opterećuje poviješću kao učiteljicom života i pravovjernošću, čini se kako je sve promjenjivo i best before, a ni ne razmeće se naknadnom pameću, nego dijeli kao sebi za dušu. Imam dojam da mu čak nije nužno ni da se čitatelj složi s njime. Bez dvojbe je najzanimljiviji kad kaže pisac ove knjige, jer tada obično slijedi i dodatna, nova perspektiva, nešto iz backstage, Tuđenovo svjedočenje iz prve ruke, često vrlo vrijedno, nepoznato, iz vremena kad su se, kao i na propalom 14. izvanrednom kongresu SKJ, u stankama u skupštinskom restoranu miješali članovi CK i novinari, a nisu čubili pred haustorima na suncu i snijegu da se državni, partijski i ni demokratski izabrani visokodostojanstvenici tobože udostoje usput dati izjavu. 
Predgovor Put prema ovoj knjizi otvorila je 1990. godinamogao bi otvoriti put i prema dodatnim autorskim sjećanjima, koja bi mogla ispričati i više od toga kako i zašto Tuđen nikad nije ni pozvan ni ušao ne samo u Tuđmanovu stranku, nego ni u „njegov“ zrakoplov: „Dok su se pojedini novinari gurali u državni zrakoplov na putovanjima primjerice u Argentinu, Čile, Australiju i Novi Zeland, ja sam putovao redovitim linijama u biznis klasi, smješten u najbolje hotele, što mi je visokotiražni i dohodovni Večernji list mogao priuštiti.“ Spominje ga i kao jedan od fenomena, a ne izostavlja ni prije Večernjaka također moj, ali gubitaški i povijesti prepušten Vjesnik.

Ne samo Zagorcima i kajkavcima bit će zanimljive teze o tome kako zavičaj oblikuje ljude, u knjizi Hrvatima i hrvatskoj važne ljude rođene u krugu nekoliko desetak kilometara, nego i različita zagorskasvjedočenja, primjerice kako je uzaludno nagovarao Gregorića da osnuju zavičajni klub kao ravnotežu podravskome, slavonskome, hercegovskome…, te kako je usred neke beogradske sjednice, prema Mesićevim navodima, hladnokrvnome Gregoriću iz torbe ispao magnum tik pred generala Kadijevića! 

Zanimljivo je tko je, sudeći prema susretima i intervjuima za Večernjak, Tuđenu bio odličan znanstvenik a loš političar, tko netalent za politiku, što kaže o Denisu Kuljišu ili o Feralu, kako je Tuđman očekivao da Hudelist postati njegov Dedijer, kako ga Savka nije voljela misleći da je Tuđmanov potrčko, kako je Miko Tripalo više volio Novi list od Večernjega, o tome tko je u bližoj ili još bliskijoj povijesti vedrio i oblačio, tko je što prokockao, a tko, baš kao u predratnom hitu, bio i ostao đubre do kraja. Ima tu ozbiljnoga štiva, a ima i štikleca, kako se kaže u nas, u novinarskome svijetu. Nije čudo da sam knjižurinu progutala u dva poludana. Sad, Tuđenu moj, čekam – novu!

20201231 – 20210108 

Pogled B. Brkan u kratkoj priči Večernjaka

Večernji list, subotnji politički magazin Obzor, 19. rujna 2020., str. 50., objavljena je u Natječaju Ranko Marinkovićkratka pričaPogledBožice Brkan. 

Priča B. Brkan u Obzoru

Kratka priča Ranko Marinkovićzaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

Zaglavlje Obzora

20200919

https://www.vecernji.hr/kultura/pogled-1432728

Večernji list o Nagradi Vesna Parun

Večerni list u online izdanju 30. lipnja 2020. objavio je tekst Denisa Derka

Božica Brkan dobila nagradu na festivalu poezije Vesna Parun za pjesmu “Haljina za snove”-

Početak teksta Denisa Derka na Večernjem online

Božici Brkan upravo su objavljene dvije knjige, a nedavno je u Stubičkim Toplicama dobila i nagradu na festivalu poezije Vesna Parun

Svestrana književnica Božica Brkan nedavno je dobila nagradu na Festivalu poezije Vesna Parun u Stubičkim toplicama i to za pjesmu “Haljina za snove”. Festival je organiziran treći put u spomen na najveću hrvatsku pjesnikinju 20. stoljeća.

Autorici je na kraju festivala na kojem je sudjelovalo tridesetak pjesnika uručena skulptura “Nevinije ruke” Ivana Tuđe. 

Zbirka pjesama “Nemoj mi to govoriti” Božice Brkan nalazi se i u užem izboru za dodjelu književne nagrade Društva hrvatskih književnika “Tin Ujević”. 

U ocjenjivačkom sudu trećeg festivala Vesne Parun bili su predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović, književnik Ludwig Bauer, dugogodišnja tajnica Društva Kajkaviana Vlasta Horvatić-Gmaz, dok je predsjednica ocjenjivačkog suda bila Marija Lamot, prošlogodišnja pobjednica ovog festivala. 

Božici Brkan su nedavno objavljene i dvije nove knjige, roman “Generalov sin, Srbin a Hrvat” i zbirka pjesama “Gastrolatrija” koju uz Božicu potpisuje i velika pjesnikinja Božica Jelušić. U toj se zbirci nalazi po 25 pjesama svake autorice o hrani. 

ključne riječi
Bozica Brkan Vesna Parun

20200702

Božica Brkan u monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020.

Povevši se za naslovom Od 60 Večernjakovih godina moje su 33 kolegice Bojane Radović, urednice nedavno objavljene monografijeVečernji list – Šezdeset godina s vama te naslovom Jednom večernjakovac, uvijek večernjakovac uvodnika Dražena Klarića, aktualnoga glavnoga urednika Večernjaka, kratko vrijeme mojega izravno nadređenoga urednika i kolege s kojim sam za istu 2000. godina dobila godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka(on za TV vijesti, a ja upravo za uređivanje Večernjakova Vrta, te godine proglašenim najbolje uređenim novinarskim prilogom!), umalo sam ovaj tekstnaslovilaOd 60 Večernjakovih godina mojih je 17

Naslovnica monografije

U Večernjak sam prešla iz Vjesnika 1992. (dotad se obično išlo u suprotnome smjeru!) kao urednica-komentatorica, a kao urednica Vrta otišla sam s prvim danom 2010. U prijevremenoj mirovini željela sam, osim multimedijalnih projekata, nacionalnih Oblizeka– naša obiteljska izdavačka kuća i Večernjak otisnuli smo i prodali 2006. moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolomu 15.000 primjeraka – napisati i objaviti svoju vrtnu knjigu, hommageprilogu Vrt i brojnih svojih suradnika. U međuvremenu je Vrt prestao tjedno izlaziti, a ja sam neplanirano duboko i široko skrenula u lijepu književnost napisavši uostalom i novinarstvom nadahnuta roman Rez/ Leica-roman u 36 slika (2012.). Za sve ideje nedostaje mi vremena. Odustala nisam, a novi vjetar u moja vrtna jedra mi je upravo Večernjakova monografija objavljena poslije prošlogodišnjega 60. rođendana, na kojem, nažalost, zbog smrtnog slučaja nisam mogla prisustvovati. 

Duplerica o prilogu Vrt
Detalj: dugogodišnji suradnik akademik Milan Maceljski te u rezanju torte grafički urednik Ivica Glad i urednica Božica Brkan

Čast mi je i ponos što sam za tu knjigu, koja će dobro doći i predavačima novinarstva, ne samo povijesti, ne računajući nekoliko fotografija i tekstova gdje me spominju kolege, primjerice na 126. stranici (od svih mojih 15 glodurskih posada u 30 godina meni bez premca najbolji!) glavni urednik Branko Tuđen, ispunila i dvije duplerice: jednu o kultnom prilogu Vrt, a drugu o doajenu agronovinarstva i pioniru gastronovinarstva, pokretaču Vrta 1985. i glavnom uredniku Večernjaka od 1990. do 1992., prvome kojega su izabrali novinari, Ivi Lajtmanu. Prva je duplerica VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik na stranicama 102. i 103. s podnaslovom Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. Druga je duplerica o Lajtmanu, na stranicama 104. i 105. Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži .

Duplerica o Ivi Lajtmanu iz pera Božice Brkan

Monografije za 30 godina izlaženja Večernjaka, prije također 30 godina, ne sjećam se (tada sam vjerojatno slavila 50 godina izlaženja Vjesnika!), pa ne mogu uspoređivati. Da sam je ja uređivala, zacijelo bih koješta načinila drugačije, ali autorski je to posao (grafičko oblikovaje i omot Zoran Birman, urednik fotografije Siniš Hančić, uređivački kolegij Ružica Cigler, Žarko Ivković, Branko Lovrić, Dražen Klarić, Branko Tuđen, Mirjana Žižić) i velik posao, ne zna tko ga nije radio, i koji je, uz sav posao dnevnoga novinarstva, trajao godinu dana, spojivši mnoštvo suradnika različitih naraštaja i odlično je što je knjiga, unatoč koronakriznim vremenima kada su naklade tiskanih, posebice dnevnih novina obrušile i 25 i 50 %, na više od 230 stranica velikoga formata uopće objavljena. Kako je Večernjak izrastao iz suradnje sa svojim čitateljima, nedostaje mi detaljnija razrada te suradnje, rubrike Embargo, preteče formata kakav je danas Provjereno Nove TV i sličnih rubrika, primjerice Vrtove pošte. Ne samo mene sigurno bi najviše veselilo da na kraju monografija ima i abecedarij večernjakovaca, jer stjecajem prilika neki ljudi jedva da su, a neki uopće i nisu spomenuti, a više i nisu živi. Bila bi to prilika da se prisjetimo i njih i njihova doprinosa i da im makar imena ne odu u zaborav. To prije, što na koricama stoji:

Jedna od duplerica iz pera nekadašnjeg sportskog novinara, političkog komentatora i glavnog urednika Branka Tuđena

Prvi broj Večernjeg lista, 1. srpnja 1959. godine, zacrtao je put: bili smo i ostali u službi svojih čitatelja. No bili smo i prve novine koje su se samostalno okušale na tržištu, prvi smo radili na kompjutorima, razvijali nove medije. Najveću prodanu nakladu imali smo 11. siječnja 1999. – nevjerojatnih 1,170.000 primjeraka.
Danas smo moćna medijska kuća s paletom novinarskih izdanja, jakim portalom i ostalim digitalnim platformama, medij koji izdaje knjige, snima dokumentarne filmove, razvija Večernji TV, pokreće važne društvene promjene. Sve to rad je i trud generacija večernjakovaca. Njima je posvećena ova knjiga!

Objavljeno 2. lipnja 2020.
 

VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik

Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 102.-103.

Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. 

Suputnica u avionu, zagrebačka profesorica književnosti, nedavno se silno obradovala što sjedi uz nekadašnju urednicu nekadašnjega Večernjakova Vrta, koji je tako rado čitala kad je bila -tinejdžerica. Mnogi mi, i gotovo desetak je godina otkako sam ga napustila i kako je ubrzo ugašen, čestitaju tako. Najprije ih moram razuvjeriti da ga 1985., kad su postojali samo Gospodarski list te državne poljoprivredne emisije na televiziji i radiju, nisam pokrenula ja, nego doajen agronovinarstva Ivo Lajtman. U vrijeme kad je bio glavni urednik, ali već u bolnici, i došla sam u redakciju Večernjega lista, da bi mi nekoliko mjeseci kasnije njegov nasljednik Branko Tuđen dao priliku i da budem prva urednica Vrta kojoj je to i stvarno posao. Uređivala sam ga najdulje, od 1992. do 2009., i u njega ugradila najbolje od sebe, spojivši novinarstvo i struku, primijenjenu znanost i tradiciju, trendove i različitu alternativu, novosti sa svjetskih sajmova i praćenje promjena doma itd.
   
Kad sam ga preuzela, Vrt je samo punio četvrtak, bez mnogo oglasa, pa su me pustili da radim otprilike što sam zamislila. Doskora smo se približili nakladi redakciji mnogo važnijega i redakcijski brojnijega Poslovnog svijeta, pa su se srijeda i četvrtak neprestano međusobno „puhali za vrat“. Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. 

Da se isplatilo, pokazalo se kad sam za 2000. nagrađena Nagradom Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog i to iz trećega pokušaja, jer je Branko Tuđen očito pronašao protuargument onima koji su, u to vrijeme uobičajeno, nagrađivali uglavnom izrijekom političko novinarstvo. S ponosom smo cijelu godinu na naslovnici isticali plaketu, a kvaliteta se potvrdila i na proslavi 20. godišnjice 2005. kada smo izbrojili više od 150 (do kraja bih rekla i 200!) stalnih suradnika, što novinara, a što stručnjaka za pojedina područja, među kojima ima i više akademika. 

Duplerica na kojoj je predstavljen prilog Vrt

Sa zahvalnošću se prisjećam suradnje s akademicima Milanom Maceljskim, Ferdom Bašićem, zatim sveučilišnim profesorima i doktorima znanosti Ljerkom Regulom Bevilacquom, Josipom Borošićem i Zdravkom Matotanom te Ninom Toth za povrćarstvo, Krstom Benčevićem za preradu mesa, Romanom Bošcem za gljivarstvo, Nedom Pagliarini za cvjećarstvo i zaštitu bilja, pa inženjerima multitalentiranom Vandom Starešinić, Stankom Štambukom za voćarstvo, Ivanom Medvidom za vinogradarstvo, Tatjanom Bobanović za samoniklo bilje, Dragutinom Kišem i Natašom Tiška Vrsalović za hortikulturu, ekopionirkom Zlatom Nanić, Anđelkom Šafran, uzgajivačem egzota Mićom Brkanovićem, slovenskim rasadničarom Antunom Baznikom i drugima. Moram spomenuti i Večernjakovce, vrsne reportere Jolandu Rak Šajn za kućne ljubimce u Zagrebu, dopisnike Ljilju Marić, Jelenka Topića i Dušana Mirkovića iz Požege, Slobodana Kadića iz Osijeka, Slavicu Vuković iz Splita, Stanka Ferića iz Šibenika, Jovu Rojčevića iz Koprivnice… 

Dio materijala o Vrtu

Brojni zaljubljeni sljedbenici

Najduže i najpredanije u redakciji surađivala sam s tajnicom Mirjanom Dilicom, lektoricom Majom Matković, grafičkim urednicima Ivicom Gladom i Juricom Ćurkovićem, ilustratorom Krešom Skozretom i fotoreproterima Mišom Lišaninom, Jozom Petrićem, Rajkom Polićem i drugima. Mnogih od mojih suradnika više, na žalost, nema, ali da se ne zaboravi njihov često pionirski posao, pogotovo jer o mnogima na internetu nema ni slovca,svakako planiram, još nisam dospjela, napraviti hommage, knjigu o Vrtu, jer taj ga Večernjakov prilog i sudionici u njegovu stvaranju svakako zaslužuju. Vrt nedvojbeno pripada najboljoj tradiciji dobroga Večernjakova novinarstva. Svjedok tome brojni su zaljubljenici, sljedbenici, pa i imitatori, koji su se nadahnjivali našim Vrtom iz ponajboljih vremena. Još se, povremeno nailazim, preprodaju uvezi pojedinih godišta. Zanimljivi su i meni samoj zapisi o posudbi/krađi logotipa, sadržaja (rubriciranja, načina obrade…) i grafičkoga izgleda (o čemu sam se uzaludno sporila i na Vijeću časti HND-a!), cijelih tekstova i ilustracija… Nema danas doslovce ni jedne vrtne rubrike i priloga u dnevnim novinama, časopisa u nas, zelene teme u elektroničkim medijima, a da i ne spominjem internetske stranice posvećene cvijeću, voćnjaku, vinogradu, kućnim ljubimcima i sl., a da nisu nikli ili i izrasli iz našega Vrta.  

Bio je Vrt i više od influencera

U čemu je tajna toga našega Vrta? U ljubavi, profesionalizmu, zajedništvu i toleranciji. Mi nismo kaskali za svjetskim trendovima i nekritički ih pratili, nego smo ih kreirali, prilagođavali. Čak i političke, što se vidi kako je Vrt izrastao na malim socijalističkim okućnicama, zatim kako je preživio burna vremena ulazeći u poduzetništvo, kako smo pomagali i promjenu zakonodavstva od pikovskoga u opegeovsko, o zaštiti proizvoda (prvi je bio domaći slavonski kulen/kulin!) i prirode na različite načine pišući o GMO-u zatim tradicionalnom i različitim načinima ekouzgoja. Imali smo ocjenjivanje hortikulture (Hrvatski tradicijski vrt), kreativnih poduzetnika i poduzetnica (Najuzornija hrvatska seoska žena, Najbolji mladi hrvatski poljoprivrednik…), poljoprivrednih plodova i prerađevina, prvu Akademiju zdravog života, Vrtovu kuhinju… Izuzetno popularna bila je determinacija nepoznatog bilja, bolesti i štetnika, a vrlo čitane bile su i često i višemjesečne polemike o različitim stavovima, iskustvima, čak i jezično-vrtnim temama. Kombinirali smo autorske novinarske i stručne tekstove, najavljivali i pratili događaje, ulazili u nama a i čitateljima važne polemike. Često smo imali prave ekskluzive, k tome i odlično napisane. Zapravo često odlično uređene, jer smo mnogo radili na samim tekstovima te fotografijama i ilustracijama. Glavninu sadržaja radili smo prema pitanjima Vrtova dežurnog telefona, još analognoga, koji je bio uključen 24 sata. Kad se sjetim da sam uređujući svoj prvi broj Vrta imala zadana tri pisma čitatelja, a imala sam samo dva, veselim se dobro obavljenu poslu. A gdje bi nam bio kraj da je ondašnjem našem Vrtu bilo interneta i društvenih mreža!? Vrt ne bi bio samo influencer na youtubu nego i multimedijalan predvodnik!

Dio elipse Vrta na proslavi 20. obljetnice izlaženja 2005.

Objavljeno 1. lipnja 2020.



Suze i smiješak za Vjesnik – Umjesto kave 22. siječnja 2020.

I mjesec je dana prošlo kako sam, opraštajući se sa svojim važnim urednikom iz Nedjeljnoga Vjesnika Zvonkom Gajskim, nakon ne punih, ali gotovo tri desetljeća, ponovno u gomili nas nekadašnjih rastuženih i tko zna kuda sve porazbacanih vjesnikovaca ugledala Ivana Ivicu Kranjčeca. Jednoga od onih ljudi kakvih se nema puno u životu. Zajedno smo radili, on nije bio novinar nego je brinuo o tadašnjem računalskom sustavu, koji se taman od kućnoga VRS-a odijelio u manje redakcijske. Još smo radili na računalima naslijeđenim od Univerzijade, zelenih slova. Ako me sjećanje dobro služi, Maroje Mihovilović osmislio je stvar tako da smo za neke znakove morali ukucati i po četiri tipke. 

Susret: Božica Brkan i Ivan Kranjčec / Fotografija Miljenko Brezak

Mnogo sam zaboravila i iz Večernjaka odakle sam otišla bit će uskoro i prije desetljeća, a kamoli ne bih od proljeća 1992., kada sam odlazila iz Vjesnika, iako mi je ostalo dojmljivo svježe kako se, recimo, Hido od glodurasa tri uzaludna redizajna premetnuo u diplomata i veleposlanika Hidajeta. Nakon jedno pet pošiljanja na čekanje i novoga pred nama od šest mogućnosti za izlaz, odabrala sam prelazak kat niže, u Večernjak – OOUR-i NIŠPRO Vjesnik postali su samostalna poduzeća ili tako nešto. Još se najavljivalo nikad ostvareno spajanje vječnoga gubitaša, kontejnera kadrova, i bezgrešnjakate zajednički novi tjednik. Nisam primijetila da baš pretjerano, kao što mi se ondje nitko pretjerano nije veselio, itko žali za mnom (osim što se Jagoda Martinčević derala po redakciji kako to dopuštaju da im odlaze najbolji ljudi i iako su me ubrzo poslije najmanje dvojica glodurazvala natrag!). 

Piće različitih naraštaja vjesnikovaca u počast Zvonka Gajskoga / Fotografija Miljenko Brezak

A onda se pojavio gospon Kranjčec i rekao mi kako je baš tada morao napraviti najteži posao otkako je u Vjesniku: da bi me večernjakovci mogli uvesti u svoj, morao me je izbrisati iz Vjesnikova redakcijskog računalskog sustava. Samo smo se pogledali i zagrlili. Onda sam otišla u WC i isplakala Vjesnik, jedno dvanaest godina života. Hvala Kranjčecu, a i hvala Tebi, Gajski, Zvonac moj, što si nas makar na zajedničkom oproštaju u tuzi spojio i u smiješku. Da se zagledamo u desetljeća svojih života.

20200120 – 20200121 


Hrvatski kvadrati, hrvatske kockice – umjesto kave 15. srpnja 2018.

Kolega Zlatko Šimić odličnom rubrikom Tjedan u 10 pitanja Borisu Ljubičiću u Magazinu Jutarnjega lista, 14. srpnja 2018. podsjetio me i na moje kockice, kojima i današnji nogometni slap, poput onoga Dobriše Cesarića, i moja kaplja pomaže ga tkati.

U intervjuu naš sjajni dizajner Ljubičić podsjeća uporno kako su hrvatske kockice, prema američkim zvijezdama, startale njegovim crveno-bijelo-plavim kvadratima 1990. One koje je kreirao za crikvenički Product of Croatia 1994. udružene su na plakatu i drugim promomaterijalima s mojim tekstom, zapravo dijelom novinarskoga teksta kojim sam samu sebe ispratila 1992. iz Vjesnika i poželjela si dobrodošlicu u Večernji list. Ponoseći se plakatom i tekstom, objavljujem ga kao još aktualnoga:

Product of Croatia koristimo kao emotivni naboj, ali nipošto kao nadomjestak za inferiornost u kvaliteti, količini, ideji, odabiru. Hrvatska se najbolje brani i najbolje osvaja standardima, koji se ne razlikuju od europskih/svjetskih. Na svakom području. Na svakom području možemo bolje i možemo svoje.

Božica Brkan

20180715