“Ellas” sa 11 hrvatskih pjesnikinja na španjolskome – Stvaračka autra vitalis

U svojoj redovitoj kolumni kritika novih knjiga u Vijencu, u broju 841 od 4. lipnja 2026. na str. 19., Ljerka Car Matutinović piše o jedinstvenoj panorami Ellas: 11 suvremenih hrvatskih pjesnikinja u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić naslovivši svoj pohvalni osvrt „Stvaralačka aura vitalis“. Kao jedna od 11 odabranih, kako Carica nacodi „jedanaest veličanstvenih“, sa zahvalnošću za potporu i s veseljem da to mogu podijeliti, prenosim tekst iz Vijenca:

Ljerka Car Matutinović:
Poetika prevođenja ili stvaralačka aura vitalis

“Dulce libertad” (“Slatka slobodo”),ovom antologijom u izboru naše istaknute prevoditeljice, Željke Lovrenčić, (koja je objavljena 2012. u Madridu), otškrinut je prozor u cvijet za 12 suvremenih hrvatskih pjesnika ( “Poesia croata de hoy”). ” 12 apostola” je simbolički osmišljena paradigma za 12 hrvatskih pjesnika koji su u lijepo opremljenoj antologiji “Dulce libertad” predstavili Hrvatsku, uz nadahnute stihove Ivana Gundulića na hrvatskom i španjolskom jeziku: ” O lijepa, o draga, o slatka slobodo” ( “Oh bella, oh amada, oh dulce libertad”).

To književno svjedočenje životnih impulsa, to inspirativno obnavljanje poetskih osobnosti i mnogostruko imaginativna komunikacija,usprkos apsurdima svakodnevice, usuglašeno korespondira u novom prevoditeljskom iskustvu naše hispanistice Željke Lovrenčić. Ako se prevođenjem obnavlja autentičnost svijeta i bivanja u kreativnoj raznolikosti, onda nam esencijalnost pronađenih duhovnih prostora vraća bliskost svijeta kojoj se možemo prepustiti u cijelosti.

Upravo to nam donosi knjiga “Ellas” (“One”), objavljena, kao što je zapisano, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Riječ je o 11 suvremenih hrvatskih pjesnikinja u izboru i prijevodu na španjolski jezik iznimnim marom naše Željke Lovrenčić.”Hrvatska je”, kako piše na poleđini knjige, “mala zemlja koja promiče izvanredna nastojanja da prezentira svoju književnost svijetu.” Nakon antologije “Dulce libertad” zbiva se specifično poniranje u uzbudljive preobrazbe života u imaginaciji, osebujnom lirizmu i kreativnoj fleksibilnosti što priprema našu čitateljsku pozornost na opčinjenu dijalektiku ljubavi koja je i koegzistencija i supostojanje, središte u kojem raste naše poimanje lirskih obzorja.

Prevoditeljica, dosljedna poetici prevođenja, stvaralačkom aurom vitalis, već u odabiru naslova pjesama izriče svoja osobna nagnuća, svoju sklonost vještoj prevodilačkoj komunikaciji koja transkreira pravi duh pjesme, jedinstven i neponovljiv svijet poetskih poruka:

Stranica Vijenca s tekstom Ljerke Car Matutinović

“Vestido para los suenos” (“Haljina za snove”, Božice Brkan),”Naranja (o poema al amor”) ” Naranča /ili pjesma o ljubavi/), Diane Burazer), “Lo ma’s bello lo ma’s real lo ma’s loco” ( ” Najljepše najstvarnije najluđe”, Ljerke Car Matutinović),”Hay que mover el sol” (” Treba pomaknuti sunce”, Lane Derkač), “Vigilias” ( “Bdijenja”, Stanke Gruić), “Sobre el ala de la Madre Creadora” (“Na krilu Majke Stvoriteljice”, Biserke Goleš Glasnović), “Sobre el amor por animales” ( ” O ljubavi za životinje”, Ane Horvat), “El autobus matutino” (“Jutarnji autobus”, Božice Jelušić), “Paloma de la paz” (“Golubica mira”, Diane Rosandić Živković), “Dios mio como disfruto de si ‘ misma”( Bože, kako uživam u sebi”, Marine Šur Puhlovski),”Oda a la alegria”(” Oda radosti”, Sonje Zubović.

U ovom bogatstvu riječi opčinja stvaralačka strast, dosljedna vjernost prevodilačkoj poetici i neophodni užitak u procesu prevođenja. A sve to nalazimo u inspirativnoj knjizi poezije “Ellas” ( “One”).

Valja naglasiti: Uz odabrane pjesme uvrštene su i kratke bilješke o poetesama i 11 portreta- fotografija, autori kojih su: Mladen Budimir, Miljenko Brezak, Davor Šalat, Filip Martana i Saša Zinaja.

Željkinih “Jedanaest veličanstvenih” ( “Once magni’fikas”) u knjizi “Ellas” (“One”),promiču svojeosebujne, maštovite, iznimno nadarene aure vitalis, opčinjene životom.

Književni zavjeti Ljerke Car Matutinović – Umjesto kave 25. ožujka 2026.

Onima koji je ne poznaju, Carica zvuči snishodljivim ulizivanjem, jer ne znaju da je posrijedi odmilica puna velikoga poštovanja prema književnoj dami Ljerki Car Matutinović, koja punih pet desetljeća svojim djelima i prijevodima sudjeluje i pomno prati zbivanja na onome što se obično naziva književnom scenom. Još redovito čita više od dvije knjige – jer o onima koje pročita a ne dopadnu joj se tvrdoglavo i dalje odbija i pisati – jer najmanje o dvjema izabranima redovito objavljuje kolumnu u Vijencu, književnom listu Matice hrvatske za umjetnost, kulturu i znanost. Iz naraštaja doajenâ Viktora Žmegača, Luke Paljetka i Tonka Maroevića, kako kaže njegov glavni urednik Goran Galić, i uz Strahimira Primorca i Nives Opačić još živahno djeluje i Ljerka Car Matutinović.

S predstavljanja Književnih zavjeta Ljerke Car Matutinović u Ogrizoviću (Foto Miljenko Brezaka)

Iako ne dulji od karticu i pol teksta, njezini ogledi nisu suhoparni niti se autorica u njima rasipa znanjem, nego svježim, dojmljivim esejima iskusnoga i predanoga čitatelja pouzdano preporučuje i poziva na čitanje.

Naslovnica šeste knjige književnih kritika iz Vijenca u Biakovinu nizu (Foto Miljenko Brezak)

Književne kritike, književne interpretacije i eseje objavljuje u različitim medijima redovito od 1961., a u Vijencu je dosad objavljenih 450 kritika pretočila Biakova u šest knjiga: Vijenac odabranih (2013.) – nagrađena nagradom Julija Benešića – zatim Umjesto Samoća (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.), Književni ogledi (2019.), Iskustvolijepih riječi (2022.), a posljednja, Književni zavjeti (2025.), predstavljena je 9. veljače 2026. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)

I u tome autoričinu, po mojemu još jednom važnom prilogu povijesti hrvatske književnosti, možete se samo složiti kako ona suvereno piše o autorima koji pišu na standardnom jeziku, a i o onima koja svoja djela pišu na zavičajnim govorima – što je, priznajmo, danas izuzetno rijetko – te da su u izboru zastupljene i gotovo sve tematske i stilističke preokupacije recentne hrvatske književnosti.

Za uspomenu: Stevo Leskarac, Božica Brkan, Jasna Kovačević, Željka Lovrenčić i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)

Impozantan broj raznorodnih djela Ljerke Car Matutinović govori o njezinom talentu, otvorenosti prema životu i ljubavi prema književnosti. Za upoznavanje velikog opusa njezinog kreativnog stvaralaštva dovoljno je udubiti se u njezinu biografiju, upućuje urednica knjige Zorka Jekić ističući da zbirka eseja Književni zavjeti omogućuje uvid u dio najnovije hrvatske književne produkcije i prijevodne književnosti raznih hrvatskih izdavača te postaje molba novim i starim čitateljima da, u današnjem vremenu nesklonom književnoj riječi, ostanu vjerni lijepoj književnosti za koju autorica živi. Dodaje kako njezino sveukupno stvaralaštvo potvrđuje da za Ljerku Car Matutinović doista, stvarati znači živjeti.

Zanimljivo: književna kritičarka o književnoj kritičarki – Željka Lovrenčić i Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)

Ugledna kritičarka dr. sc. Željka Lovrenčić svoju je ocjenu Caričine knjige naslovila Književnost kao poziv zaključujući kako Ljerka Car Matutinović još je jednom napisala svojevrsni leksikon suvremene hrvatske književnosti kojim se zavjetovala na kvalitetu, stručnost i dobronamjernost. Tumači:

Matutinovići Carici, doprinos unuka Marka (Foto Miljenko Brezak)

Matutinovići Carici – doprinos unuka Luke (Foto Miljenko Brezak)

Jedna od osobina dobrog književnog kritičara je ta da ne pravi razliku između renomiranih književnika i onih koji tek startaju na književnu scenu. Kod naše je autorice to posebno naglašeno: ona je u svojim izborima sasvim slobodna i bira samo one knjige koje su po njenom sudu vrijedne da se na njih skrene pozornost. Ne robuje nikakvim pravilima ni pritiscima i vješto izvlači ono najvažnije i najbolje iz pojedinog djela. Premda je ograničena brojem kartica, ta je činjenica nimalo ne sprječava u donošenju procjene.

S osobitim poštovanjem glavni urednik Vijenca Goran Galić o svojoj dugogodišnjoj suradnici (Foto Miljenko Brezak)

Razvidno je, nastavlja, da Ljerka Car Matutinović s osobitom radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije, od Zagorja do Primorja te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise. Navodi niz raznovrsnih primjera osvrta naše vrsne književne kritičarke s preporukama knjiga brojnih knjiga Zdenke Maltar, Tamare Bakran, Željka Kneževića, Ane Horvat, Miljenka Stojića, Ivice Glogoškoga, Veselka Koromana, Biserke Goleš Glasnović, Dragice Vranjić Golub, Stjepana Šešelja, Jasminke Domaš, Tomislava Milohanića, Marine Šur Puhlovski i drugih. Znalačkim i mudrim naziva pisanje o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Čileu i Bugarskoj. Dodaje: Ona razumije koliko je važno prenositi bogatu kulturu jedne male zemlje svijetom. Spominje i zapise o velikom pjesniku Antunu Branku Šimiću i knjizi njegovih izabranih pjesama naslovljenoj Zemlja mjesečara: izabrane pjesme u povodu 125-te godišnjice rođenja koju je 2023. objavilo Društvo hrvatskih književnika.

U publici kolege i čitatelji (Foto Miljenko Brezak)

Car Matutinović na stranicama Književnih zavjeta opisuje i niz proznih knjiga naših suvremenih autora i proširuje nam obzorja primjerice analizom putopisa Zlate Bujan-Kovačević, romana Darka Pernjaka, priča Franje Deranje, romanima-uspješnicama Ludwiga Bauera Dvostruki život Eve Braun i Julijane Adamović Oče, ako jesi, biografske proze Diane Rosandić Živković i Marine Šur Puhlovski, opisima djetinjstva Jadranka Bitenca. Svojom književnom svestranosti dokazuje da joj je upravo književnost životni poziv i misija i s jednakom se strašću predaje analizi knjiga svih književnih rodova. Zahvaljuje za lijepe riječi o njezinoj knjizi književnih kritika koju naziva „prozorom u svijet“ te iznimno zanimljivim apostrofira i oglede o djelima Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi o netemema, Sonje Zubović Da, ali to nije sve i Ovalno ogledalo te onom Lade Žigo Španić Avanture na stazama kulture objavljenom krajem 2024. godine. Dr. Lovrenčić dodaje dalje:

Radoznalost: o kome je Carica pisala? (Foto Miljenko Brezak)

Zapisi Ljerke Car Matutinović su kratki, jasni i jezgroviti. Uz malo riječi kaže sve što je potrebno. I više od toga. To uspijeva samo nekome tko je vrstan književni znalac, tko aktivno sudjeluje u književnom životu i, kao što kaže urednica Zorka Jekić, živi za književnost.
Ona zna izvući poruku koju autor svojim djelom želi poslati čitateljima, zna ih uputiti na najbolje stihove naših poeta i poetesa, suptilno otkriti njihove male tajne. Isto tako, uspješno ukazuje na čudesan svijet riječi, na izniman izričaj, na mističnost i simboliku. Biranim riječima ističe maštovitost pojedinih autora, njihov senzibilitet i verbalnu raskoš.

Na knjigu i autoričin potpis (Foto Miljenko Brezak)

Kao književnu kritičarku odlikuju je istančanost, mudrost i veliko poštovanje prema autoru. Njezine su primjedbe uvijek poticajne; nikada zlobne. Ona nas uči da i književna kritika može biti i te kako zanimljiva ukoliko, kao njena, obiluje nizom lijepih riječi i ako je ispisana iskusnom rukom.

Ne može predstavljanje ni jedne knjige bez drugih knjiga i bez – kave dragih kolega: Božica Brkan, Željka Lovrenčić, Marina Šur Puhlovski i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)

Prema riječima urednice Zorke Jekić na 145 stranica objavljeni su eseji tiskani od 2022. do 2025., kronološki kako su izlazili, podijeljeni u dva poglavlja, Poezija sa 34i Proza sa 27 prikaza suvremenih autora. Zahvalna sam i ja autorici što čita i piše ustrajno i o mojim knjigama. U Književnim zavjetima predstavila je također dvije: u prvoj cjelini Poetikom kajkavske i čakavske riječi izuzetno zanimljivo predstavlja zajednički zbirku Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika, u izdanju Kajkavskoga spravišča iz 2023., a u drugome, naslovljeno Poziv na čitanje i blogiranje, piše o mojoj knjizi Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama 2026-2023. objavljenoj u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, 2024.

Ljerka Car Matutinović u Vijencu o knjizi Umjesto kave Božice Brkan

Vijenac, Književni list Matice hrvatske za umjetnost, kulturu i znanost u broju 786. od 25. travnja 2024. na str. 22., u cjelini Književnost iz pera Ljerke Car Matutinović objavio je kritiku knjige Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama 2016-2023., Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Prenosimo u cjelini:

Književnost
Božica Brkan, Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023.

Poziv na čitanje ili blogiranje

Piše Ljerka Car Matutinović

Za Božicu Brkan, neosporno nadarenu spisateljicu, mogli bismo reći da nema dlake na jeziku. Ona propituje svijet unoseći se bez zadrške u sudbine koje su mogle biti anonimne, ali ih autoričino sarkastično pero izvlači iz tjeskobe u težnji da bude svoja na svome. Otimajući se rezignaciji, autorica razotkriva svekolika bespuća. Otvorenost polemike i ironijski odmak je must koji se suprotstavlja dehumaniziranim koncepcijama. Obzori bivstvovanja podvrgnuti ovovremenskim apsurdima nisu samo simbolika, već su stvarnost osobnih tragika koje idu ususret katarzi. Upravo na taj način komuniciraju dvije autoričine knjige: Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. (2014) i Život večni (2017). Kulminacija stihovanja i narativnog kazivanja spomenutih knjiga živi svoj nepatvoreni život u kajkavskom idiomu, zavičajnom kejkavskom. Žestoke riječi donose autentičnu atmosferu koju je osmislila autorica obuzeta svojom imaginativnom storijom: „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti.“

Tako je naša književnica, urednica, kolumnistica i novinarka Božica Brkan postala i blogerica, jer joj more biti. Objavila je osebujnu knjigu svojih razmišljanja, polemičkih crtica, književnih kronika pod jedinstvenim naslovom Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023. U Uvodu autorica naglašava Poziv na kavu, poziv na blog, nakon čega slijedi osamdesetak dnevničkih zapisa od objavljenih više od 400 blogova:

„A što je uopće prva jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima polako uvođenje u stvarnost. Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem. Neki je vole popiti sami, šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni, i jutarnja i bilo koja kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s odabranim ljudima, jer ni kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje zagrije, krijepi i tijelo i dušu.“

Dakle, poziv na kavu poziv je na čitanje, na kulturu čitanja: „Što bi sad čitala mala Božica?“ (Umjesto kave 24. ožujka 2016).

I tako se nižu datumi koje bismo mogli nazvati i književnim datumima, jer pronose, promiču u vidu legitimnih književnih vrsta poput osvrta, kritika, feljtona, prikaza i ogleda intelektualnu težnju za čitanjem, jer čitanja nikad dosta. Knjigama se treba vraćati, jer one su stvaralački čin. Čitanjem se stavlja u pokret svijet. Naša autorica to ovako razmatra:

„Ako postoje radionice pisanja, zašto ne bi postojale i radionice (ne samo brzog!) čitanja? Gledajmo svijet oko sebe, a poslije će, kao u Tadijanovićeve učiteljice, svatko pričati tko je što vidio. Učimo djecu gledati, različito!“

Blogerica Božica s iznimnim čitalačkim strpljenjem i ustrajnošću prati zbivanja u svijetu kulture, artikulira živu neposrednost jezika, vrednuje jezik, pa tako čitamo imaginativne cjeline (dnevničke), npr. u tekstu Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch – Umjesto kave 18. listopada 2016, pratimo meditiranja u kojima sjećanje produžava život, a uspomene nude stvaralačku svjetlost koja je i mudrost i ravnovjesje: Skok Joža – Umjesto kave 24. svibnja 2017, Plemeniti Ivan Golub u životu večnom – Umjesto kave 27. listopada 2018, Dižem svoj najdraži šešir u čast Nadi Kobali – Umjesto kave 26. kolovoza 2019.

I mogla bih tako nizati i nizati, jer naša autorica ne posustaje. Njezina je riječ živa, združuje se i spaja, ironična je i, ako treba, odrješita i kao što sam napisala na početku ovog ogleda – nema dlake na jeziku: „Dok se književnici, pisci, autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju, svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje im financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio autorska prava baš DHK-u? Ma i HDP-u?“

Živahna je ova neobična knjiga Umjesto kave (ni kronika ni dnevnik!), ali dinamično prevrće probleme, i tu i tamo se smješka (ali bez zločestoće!). Zapravo je i zabavna i duhovita u stilu take it easy. I ne zna za dosadu.

I za kraj ističem pogovor: Umjesto algoritma – Imaju li blogovi smisla u 2024? Autor je Ivan Brezak Brkan. Na mladima svijet ostaje. P. S. „A ako dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.“ (I. B. B.)

Sedamnaest hrvatskih pjesnika u Brazilu na tri jezika

Sa sedam pjesama Dječak i javor, Vermut, Oblutak, Aritmetika, sve passent, postaja XV. molitva majke bože i nikak se dočasitit i Božica Brkan predstavljena je s još 16 hrvatskih pjesnika: Krešimirom Bagićem, Borisom Domagojem Biletićem, Tomislavom Marijanom Bilosnićem, Ružicom Cindori, Lanom Derkač, Dunjom Detoni-Dujmić, Goranom Gatalicom, Ivanom Hercegom, Ervinom Jahićem, Danielom Načinovićem, Milom Pešordom, Ivanom Rogićem Nehajevom, Dianom Rosandić-Živković, Davorom Šalaomt, Stjepanom Šešeljem i Dragom Štambukom u jedinstvenom knjizi Sedamnaest hrvatskih pjesnika u Brazilu, 2023.

Zahvaljujući nakladničkoj kući Editora Zouk iz Porto Alegrea i zaslugom Milana Puhana čak 390 stranica sa (uglavnom) po sedam pjesama autori su, uz kratke životopise, predstavljeni osim na hrvatskom na portugalskom i na španjolskom. Izdanje je uredila Tatiana Tanaka, a prijevod potpisuju Milan Puh, Tomislav Correia-Deur i Željka Lovrenčić. Financijski je prijevod podruprlo Ministarstvo kulture i medija koje uvelike pridonosi hrvatskoj prisutnosti u svijetu.

O tome je izdanju prevoditeljica na španjolski i izbornica Željka Lovrenčić objavila tekst u Vijencu, broj 783., 14. ožujka, koji prenosim u cijelosti.

Književnost
Promicanje hrvatske književnosti i kulture u svijetu

Sedamnaest hrvatskih pjesnika u Brazilu

Piše Željka Lovrenčić

U Brazilu se o našoj književnosti zna malo ili ništa. Ipak, u zemlji s oko 80.000 stanovnika hrvatskih korijena u nakladničkoj kući Editora Zouk iz Porto Alegrea zaslugom Milana Puha nedavno je objavljen izbor pjesama sedamnaest suvremenih hrvatskih pjesnika na hrvatskom, portugalskom i španjolskom jeziku

Promicanje hrvatske književnosti i kulture u svijetu važan je i ne baš lak posao. Ali trudom pojedinaca i potporama Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske postižu se sve bolji rezultati i djela naših autora sve su više prevođena i sve prisutnija na raznim kontinentima.

U Brazilu se o našoj književnosti zna malo ili ništa. Ipak, u zemlji s oko 80.000 stanovnika hrvatskih korijena koji su se doseljavali u tri vala i gdje stasa već peti naraštaj naših zemljaka, Milan Puh, znanstvenik rodom iz Pule, na sveučilište u São Paulu uspio je uvesti kolegij Hrvatski jezik i kultura.

A da bi u toj velikoj zemlji bila prisutna i hrvatska poezija, njegovom je zaslugom u nakladničkoj kući Editora Zouk iz Porto Alegrea nedavno objavljena zanimljiva knjiga naslovljena Literatura Contemporânea Croata: contato em três linguas (Suvremena hrvatska književnost: dodir na tri jezika). Riječ je o izboru pjesama sedamnaest suvremenih hrvatskih pjesnika na hrvatskom, portugalskom i španjolskom jeziku. Prijevod potpisuju Milan Puh, Tomislav Correia-Deur i Željka Lovrenčić, dok je urednica izdanja Tatiana Tanaka.

U knjizi od 390 stranica sa (uglavnom) sedam pjesama zastupljeni autori su: Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni-Dujmić, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Daniel Načinović, Mile Pešorda, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić- Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Drago Štambuk. Njihovi se kratki životopisi nalaze na kraju knjige. Financijsku potporu za prijevod dalo je već spomenuto Ministarstvo kulture i medija koje uvelike pridonosi hrvatskoj prisutnosti u svijetu.

Ovo je prvi književni prijevod ovakve vrste dostupan širokoj brazilskoj publici, koja, nažalost, slabo poznaje hrvatsku književnost. Ili je uopće ne poznaje. Djela sedamnaest hrvatskih pjesnika osim na portugalskom jeziku dostupna su i na španjolskom kako bi se knjiga mogla čitati u gotovo čitavoj Latinskoj Americi te u drugim dijelovima svijeta u kojima su ti jezici službeni ili u svakodnevnoj uporabi.

Prevoditelji (koji su ujedno promotori) vrlo su zadovoljni jer su uspjeli objaviti knjigu iz „male književnosti“ koja obuhvaća istaknuta pjesnička imena suvremene hrvatske književnosti i pokazati hrvatsko pjesničko bogatstvo. Nastojali smo da budu zastupljene različite poetike i pripadnici raznih naraštaja od doajena Ivana Rogića Nehajeva preko nagrađivanog Krešimira Bagića do mlađih autora poput Davora Šalata, Lane Derkač ili Ivana Hercega. Također, trudili smo se obuhvatiti što više dijelova naše zemlje – od Pule preko Rijeke do Zagreba i Opuzena. Naravno, svaki je izbor subjektivan (ne radi se o antologiji nego o panorami) i podliježe osobnim afnitetima, ali nedvojbeno je iznimno vrijedan doprinos kulturnim vezama između dviju zemalja.

Iskustvo lijepih riječi, peta knjiga kritika Ljerke Car Matutinović – Umjesto kave 15. travnja 2023.

O knjigama hrvatskih književnika više od 300 kolumni objavila je dosad u Vijencu svakoga drugog tjedna Ljerka Car Matutinović. Za to ih je najmanje toliko morala i pročitati, jer izuzetno rijetko objavljuje negativne kritike i piše o knjigama koje joj se ne dopadaju. Divljenje njezinu umijeću, ustrajnosti i zlatnoj dobi izrazio je i glavni urednik Vijenca Goran Galić jednoj od svojih najstalnijih suradnica našavši u njezinim tekstovima odraz polustoljetnoga bivanja u kulturi i dobroga novinarstva kakvoga danas nema, jer umjesto rubrika u kulturi imamo estradu.

Ljerka Car Matutinović na predstavljanju svoje najnovije knjige u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Goran Galić, glavni urednik Vijenca, i njegova kolumnistica Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak

Bilo je to u petak, 14. travnja 2023. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića iliti kod Jasne, na predstavljanju knjige Iskustvo lijepih riječi Ljerke Car Matutinović (Biakova, 2022.). Urednica knjige Zorka Jekić istakla je kako je Ljerkina – poslije Vijenca odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstva za knjigu (2018.) i Književnih ogleda (2019.) – peta knjiga kritika s odabranim prikazima, svojevrsnim medaljonima 34 knjiga poezije i 23 knjiga proze objavljenima od 2019. do 2022. O tome prenosim sud urednice i recenzentice:

Caričine kritike u dvama medijima / Foto Miljenko Brezak

Samo za nonu: Luka Matutinović čita svoje pjesme / Foto Miljenko Brezak

Iz pogovora Književnost na dlanu književne kritičarke Željke Lovrenčić:

Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku. Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne odviše blistavoj stvarnosti.

Urednica Zorka Jekić predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak

Iz predgovora Književni medaljoni Ljerke Car Matutinović urednice Zorke Jekić

U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom, potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i u njemu promišlja. Ljerka traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.

Na promociju Carici došli su i autori o čijim je knjigama pisala: Božica Brkan, Ludwig Bauer i Lidija Dujić / Foto Miljenko Brezak

Izvatke iz knjige čitao je Dubravko Sidor, a večer su ukrasili i Caričini unuci Luka Matutiović svojim pjesmama, a Marko Matutinović gitarom i podržan usnom harmonikom prijatelja Doriana Markote.

Božica Brkan i Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak

Silno se ponosim što je u Iskustvu lijepih riječi autorica za objavu uz dva zbornika – Dosegnuti dostojanstvo pjesme (Razlog za pjesmu: panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić, Crnogorski kulturni forum sa Cetinja, 2020.) i Usprkos tjeskobama svih vrsta (Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, subotica, 2019.) – odabrala čak tri kritike o mojim knjigama, od poezije Poetsko svjedočenje jezika (Božica Brkan, Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.) i Zavičajne kulinarske uživancije (Božica Jelušić & Božica Brkan, Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.) te proze Vraća li imaginacija u svijet povjerenja? (Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.). Zahvaljujem na posvećenim lijepim, pomno oblikovanim riječima i stranicama te društvu biranih autora lijepe riječi na hrvatskom.

Vijenac o zbirci “Breberika & Eklektika”

Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, br. 754, 26. siječnja 2023., na str. 19., Književnost, objavio je kritiku Ljerke Car Matutinović Poetika kajkavske i čakavske riječi knjige Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika.

Prenosimo:

Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić,
Breberika & eklektika

Poetika kajkavske i čakavske riječi

PIŠE Ljerka Car Matutinović

U Vijencu od 19. ožujka 2015. objavljen je moj ogled Globalistička prikazanja i mirakuli (poslije i u knjizi Kraljevstvo za knjigu, Zagreb, 2018), koji propituje Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. Božice Brkan. To su osebujne pjesme u kojima autorica polemizira, rezignira, ironizira na svojoj moslavačkoj kajkavštini (kej!), a istodobno je zavičajno opuštena i bliska. U novoj knjizi Breberika & eklektika ironijski odmak razotkriva poetiku specifičnog suglasja: „Najzad ča san stija, to si iman; ča posija, to žanjen“ (Biletić) i „brišem i rišem trne mislene“ (Brkan). Pjesnikinja je u knjizi „zasadila vlastiti poetski vrt“ metaforički osmišljenih probranih biljaka koje donose izvorni poetski obol florističkom simbolikom imena: breberika, klinček, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, nočne frajle, detelica, trputec… Konstituirajući recitativne sintagme narativno-poetskim izričajem, Božica Brkan dopušta da se raskoš njezinih poetskih viđenja „čež pesmu presmekne“ (Ginko) i da „sreču“ koja joj se našla na putu more dati „nekomu“ (Detelica detela), jer „nemreju si biti gore / nemreju si biti cvet“ (Torice).

Naslovnica zbirke pjesama kajkavskih B. Brkan i čakavskih B. D. Biletić

Inspirativna imena zavičajnog bilja utiru put porukama poput „sako mesto ima svoje cvetje samo ga treba znati zebrati“ (Bum posadila). Naša pjesnikinja je znala „zebrati“. Ona samo „lepotu črez svet pela“ svakomu tko je hoće vidjeti. Onda, kad svijet žulja i sažimlje dušu kao posve nevažnu tricu, ona tegobno diše pjesmom: „kam je tej svet došel / da se ni mater kristuševa sirota više nemre naplakati kulko i kak oče“ (Mater dolorosa jel suze majke bože). Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše: „i tam de su bukve najdebleše / da zagrlim / jenu / i da je dam da i ona mene zagrli“ (Bukve).

U zbirci Zato što vrime ne prolazi (Zagreb, 2018) Boris Domagoj Biletić promiče čakavski izričaj, poetski i povijesno. Njegovo je pripadanje istarskom zavičaju neosporno i autohtono. U knjizi Breberika & eklektika pjesnik promiče svoj doživljaj čakavskog izričaja koji u sebi sadrži „mješavinu nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora“ i, kako navodi pjesnik, „osnovica je jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj“. Onda je tu i „utjecaj pulskoga gradskog žargona“.

Boris Domagoj Biletić voli samobitnost i autohtono „ćuhtanje“, imaginativnu „igrivost“ i splet autorskih kombinacija. Ironijski odmak i bijeg od patetike približava njegovu „eklektiku“ Božičinoj „breberiki“: „Post scriptum: GLE / gore ča / doli kaj /obrne se / zavičaj / kom lumin / kom lampaš / pretelo si / moj pajdaš.“ Pjesmama Tinu i Nazoru, neizbježno i Baloti i Črnji, neizbježno, Biletić, uz ironičan odmak, propituje tu, sada već, književnu povijest: „Da niste zabugarili u vrime grdo, / nenavidno, ne bi ud nas / ustalo ni to ča je komoč zustalo / – ča!?“

Na kraju ovoga književnog ogleda treba istaknuti znanstveni pogovor urednice Božice Pažur: Rast jezika, rast pjesme i specifičan tekst pogovora književnika Milana Rakovca: „Zid u brazdi začinjavskoj ‘ z fundamienta ili ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?“

Božica Brkan u Vijencu u spomen Ivici Jembrihu Cobovičkom

Prenosimo iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost, broj 751-752 od 15. prosinca 2022., na str. 19., tekst Božice Brkan:

In memoriam

U SPOMEN: IVICA JEMBRIH COBOVIČKI (1939–2022)

Samo je človek veliki kak Rieč

U Varaždinu je 3. prosinca ove godine na vječni počinak ispraćen Ivica Jembrih Cobovički. Pjesnik, pripovjedač, putopisac, feljtonist, recenzent, kolumnist, prevoditelj i član Društva hrvatskih književnika od 1983, rođen je 1939. u Gregurovcu Veterničkom, općina Mihovljan u Hrvatskom zagorju, a živio je u Čakovcu. Objavio je tridesetak knjiga, uvršten je u antologijske izbore kajkavske poezije, pjesništva za djecu i školske udžbenike te prevođen na makedonski, slovenski, njemački, engleski i francuski jezik. Zanimljivo je da je na kajkavski prepjevao primjerice Pabla Nerudu, Federica Garciju Lorcu i Sergeja Jesenjina, njemačke pjesnike i japanske haiđine (uz svoju zbirku haikua Daljina na prozoru). Haiku i na hrvatskom standardu i na kajkavskom pisao je još od 1968, kada je to u nas bila novost, a uvršten je i u Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva Vladimira Devidéa (1996). Osnovao je brojne književne manifestacije, jedna od njih je Ivanščica diše za cieli sviet. Nagrađivan je na brojnim recitalima (primjerice za najbolji kajkavski opus na Recitalu Dragutin Domjanić u Zelini 1973). Uz drugo, dobitnik je književnih nagrada DHK-a Fran Galović 2003, nagrade Pasionske baštine 2004. i nagrade Katarina Patačić 2004. za zbirku Na potu vu narkozu, 2003, za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom te godine. Također je jedan od osnivača časopisa Kaj (1968).

O Jembrihu Cobovičkom i njegovu djelu pisali su E. Fišer, M. Vaupotić, Z. Bartolić, S. Hranjec, I. Kalinski, I. Zvonar, D. Peričić, B. Jelušić i drugi, a u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Joža Skok, uz drugo, piše: „Prvom kajk. zbirkom ‘Vse – i dihanje’ (1971) predstavio se kao pjesnik zavičaja i nastavljač tradicionalnoga narativno-deskriptivnog pjesništva. Zavičaj je njegovo trajno nadahnuće, a intimizam i biografizam kao bitan kontekst ne omeđuju njegovu liriku, čiji se krug motiva postupno širi i usmjeruje prema povijesti, prigodnim temama i društv. pojavama, a također i prema bitnim pitanjima ljudske egzistencije. Također se lirski mikrosvijet otvara prema granicama makrosvijeta, a zavičajni jezik proširuje i obogaćuje novom izražajnošću. Zavičaj, zemlja i jezik ključne su teme Jembrihova pjesništva, i na kajkavštini i na hrv. standardnome jeziku. Pjesme su mu raznovrsne (intimne, pejsažne, socijalne, domoljubne, refleksivne, duhovne, prigodne, posvetne), a potvrdio se i u pisanju sonetnog vijenca.“

Posrijedi je također nagrađivan sonetni vijenac Oči posajene vu zutra, 1981. Citirajući 8. sonet „Kak su draga mirna d’ečja jutra / Gda sonce vu kolievku greje – / Oči posajene su vu Zutra.“ i 13. sonet „Novi sviet giblje se čez sviet, / Zviranjek mu je istina zemlje: / Čez pov’est zafort ostal bu sniet / Gdo brazdu lucke zemljice jemlje“, Ivan Zvonar u Kaju 1980. analizira „Stoljetno kajkavsko zutra u borbi za slobodu i pravdu“ i piše kako je „osnovna misao sonetnog vijenca … upravo kao kontrast staroj zatvorenoj formi i već prevladanoj formi u kakvoj je opjevana, daleko nadrasta okvire jednog govornog područja, jednog naroda pa i jedne zemlje.“ na str. 19.

Ivica Jembrih Cobovički poeziju je inovativno pjevao i u stihu i u prozi. Neke su mu pjesme i uglazbljene te uspješno izvođene na krapinskim festivalima Kajkavske popevke. No zanimljivim se autorom pokazao i u putopisima, posebice otputivši se poput hodočasnika koji je, kako navodi Zvonar, i „pjesnik i slikar, i esejist, fantast i realist, sociolog i psiholog, etnograf i povjesničar, a napose kroničar i kritičar“, u vlastito rodno selo, a Izlet u zavičaj, 1999, nakon 24 zbirke pjesama prvo mu je objavljeno prozno djelo. Jembrih Cobovički autor je tridesetak zbirki pjesama koje čekaju, uz već izrečeni, i novi vrijednosni sud kritičara hrvatske poezije.

Obrazovanjem i poslom grafičar, Ivica je stariji brat filologa, književnog povjesničara i sveučilišnog profesora Alojza Jembriha. Imali su i trećega brata Stjepana, a petero braće i sestara pomrlo je u najmlađoj dobi. Ivica je o 100. obljetnici majčina rođenja 2005. u njezinu čast (Josipa rođena Cobović) dodao Cobovički. Rekao bi: „Samo je človek veliki kak Rieč…“

Vijenac o Privremeno neuporabljivo: “Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?”

Vijenac broj 745. od 22. rujna na str 20. objavljuje kritiku romana Božice BrkanPrivremeno neuporabljivo iz pera Ljerke Car Matutinović Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

Prenosimo s veseljem i zahvalnošću.

Božica Brkan, Privremeno neuporabljivo

Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

PIŠE Ljerka Car Matutinović

Suvremena hrvatska književnica Božica Brkan već je gostovala u Vijencu, a uvrštena je i u knjigu kritika Kraljevstvo za knjigu (2018) pod naslovom Globalistička prikazanja i mirakuli. Dehumanizirani mirakuli i moraliteti u autoričinoj knjizi Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. donose sudbinska stradanja i globalističke lamentacije u kojima Božica Brkan odrješito polemizira, a njezina je istinska rezignacija osmišljena ironijskim odmakom.

Budući da smo okruženi svijetom loših nakana, domišljatost i maštanje stvaraju tzv. filozofiju tjeskobe kojoj se autorica priklonila ostvarujući čiste tonalitete dramatičnog u svojoj najnovijoj prozi, romanu Privremeno neupotrebljivo. Imaginativna romansijerska struktura znak je doživljenih aktualnosti i kad se suprotnosti nagomilaju, sve se pokreće. Svojim romansijerskim duhom autorica je domišljato i maštovito pokrenula funkcionalan splet imaginacije i sjećanja. Katastrofalan potres u Zagrebu (2020) autorica nadahnuto povezuje s isto tako rušilačkim potresom u bijelom gradu Zagrebu 1880, kad je teško obolio i prerano umro naš slavni August Šenoa, neumorno služeći svome gradu.

Stranica iz Vijenca

U stvaralačkoj analizi novih neočekivanih stvarnosti bića autorica Božica Brkan pokreće beskonačnu dimenziju proteklih psiholoških zbivanja u nerazmrsiv kaos nedovršenih snova. To su problemi bitka, problemi nove ritmičnosti života što se zahuktalo kreće stranicama osebujne knjige koja se u sklopu oživljenih i nanovo pokrenutih paradoksalnosti zbivanja u stilu žutih oznaka „privremeno neuporabljivo“i lockdowna,pročita gotovo u dahu: „Razmišlja Dora kako neprestano i dalje živi, kako se rabi prema nuždi, potrebi, ali suzdržano, polovično, da se ne složi poput naherenih građevinaneizvjesne sudbine o kojima svakodnevno izvješćuje. Dosadilo joj je citirati ministre, doministre, državne tajnike, šefove ovoga ili onoga, načelnike, inspektore i predstavnike kvartova o tome kako se i zašto ruši slabo, a ne gradi nikako. I najnoviji džingl ostario je.“

I tako dolazimo do književnog fenomena koji smo navikli nazivati užitkom čitanja. Tomu pridonose i lingvističke aktivnosti paradoksalno sjedinjene u dijalogu koji promiče meštrijuautoričine nadahnutosti jezikom.To je zagrebački žargon, agramerski, uz upotrebu kajkavskog idioma, ali je u službi i profesionalni žargon, govor i vokabular profesionalaca kojima pripada i glavna junakinja urednica (Purgerica) Dora, koja je i glavni lik, Dora Krupićeva iz Šenoina Zlatarova zlata.

Premda ovaj nesvakodnevni roman nema obvezni fine, ni prihvatljivu Ljubav (bez preljuba), bez koje se ne može, nema Happy End, autorica Božica Brkan putem imaginacije pokušava nas vratiti u svijet povjerenja. Autoričino viđenje potresa pomalo je i tužno, možda čak „teško pada“: „Ali što je to s kućom dulje trajalo, to se Dori činilo kako joj i život stvarno postaje privremeno neuporabljiv.Sve više. Sve više i više. Kao da se to stanje produljuje. Nije znala tko bi mogao biti mjerodavan da joj na vlastiti život nakelji spasonosnu žutu naljepnicu. Neki volonter, usputni pridošlica, tko je i ne poznaje dovoljno? Netko blizak joj? Tko njezin? Je li netko propisao i zakon o tome?“

U Vijencu B. Brkan razgovara s A. Jembrihom, najvećim živućim kajkavologom

Iz Vijenca Matice hrvatske broj 743 – 744 od 8. rujna 2022., str, 27., prenosimo razgovor s filologom Alojzom Jembrihom.

Jubilej najvećega živućeg kajkavologa

Razgovarala BOŽICA BRKAN

Stranica iz Vijenca s intervjuom Alojza Jembriha

Skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća od općeg hrvatskog je značaja / Županije na kajkavskom govornom području trebale bi se više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni predmet / Onima koji međunarodni kod za kajkavski jezik gledaju kao odcjepljenje od hrvatskoga jezičnog korpusa poručujem da krivo gledaju jer to nije bila intencija tražitelja koda

Da smo intervju radili za neke druge novine, nazvali bismo ga životnim. Jer povod mu je sredinom lipnja napunjenih 75 godina Alojza Jembriha, života toliko bogata da bismo prostor višestruko mogli ispuniti i samo nabrajanjem biografskih i bibliografskih podataka. Od 2018. professor emeritus zagrebačkog Sveučilišta, školovanje je započeo u svome Gregurovcu Veterničkom kod Mihovljana, nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te na bečkom Sveučilištu studijem slavistike, povijesti umjetnosti i filozofije, gdje je tezom iz starije hrvatske književnosti o Antunu Vramcu i doktorirao 1977. pod mentorstvom glasovitoga profesora Hamma. I sam je karijeru završio profesurom na hrvatskoj književnosti starijega razdoblja na Fakultetu hrvatskih studija predajući od 1998, a prije toga predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Višoj učiteljskoj školi u Čakovcu te gostujući na više sveučilišta izvan Hrvatske. Radio je i u Zagrebu, u Staroslavenskom institutu i Institutu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), a bio je u Njemačkoj stipendist Humboldtove zaklade. Znanstvenoistraživački rad Alojza Jembriha usmjeren je osobito na područja povijesti hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dijalektologije, slavistike, hrvatske kulture, hrvatskoga školstva, kajkavske književnojezične baštine i gradišćanskohrvatske književnosti i jezika te hrvatske književnopovijesne protestantistike. Filološke radove objavljuje od 1974., autor je 17 zasebnih knjiga i više od 200 znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Glavna su mu djela: Život i djelo Antuna Vramca (1981), Prilog proučavanju hrvatske književnosti i povijesne dijalektologije (1981), Hrvatski filološki aspekti (1990), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991), Na izvoru gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti / Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten (dvojezično, 1997), Hrvatski filološki zapisi (1997), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997), Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007). Uredio je katalog izložbe Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ (1996), kojoj je bio i jedan od organizatora.

Naslovnica Vijenca s intervjuom A. Jembriha

Pretiskom ste objavili pedesetak djela iz starije hrvatske književnosti i popratili ih stručnim pogovorima. Zašto je to uopće važno u vremenu i u narodu u kojem se malo čita i recentna književnost?

Ako znamo da je kajkavska književnost stara više od 350 godina i da se o njoj do osamostaljenja RH u hrvatskoj književnoj povijesti nije na zasluženi način pisalo, a niti u školskim udžbenicima nije imala mjesto koje joj pripada, onda sam pretiscima kajkavskih književnih djela želio osvijestiti stručnu i ostalu javnost da hrvatska književnost nije samo ona pisana štokavštinom nego u korpus hrvatske književnost valja i danas uključiti kajkavsku književnost, speciJčnu po žanru, namjeni i jeziku.

Alojz Jembrih snimljen na krapinskome 21. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, knjižvnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, koji mu je bio i posvećen kao jubilarcu, osnivačku i jednom od važnih organizatora / Foto Miljeko Brezak

Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem u okviru Dana kajkavske kulture u Krapini sa suradnicima iz Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i krapinskog Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo uspijevate organizirati već puna dva desetljeća. Rujanski bi trebao biti posvećen vama. Kako ocjenjujete njegovu ulogu, s obzirom na to da gotovo svake godine završavate opetovanim zaključkom da kajkavski u školi postane izbornim predmetom? Sličan prijedlog odaslali su i iz Kastva, ne samo za čakavski nego za dijalekte, idiome, zavičajne govore… Bezuspješno. Pojedine egzotične govore uspjeli smo uvrstiti u popis nacionalne nematerijalne baštine. Što, prema mišljenju Hrvatske enciklopedije, mrežnog izdanja, „najplodniji suvremeni istraživač hrvatske kajkavske baštine“ sudi o tome?

Točno ste primijetili. Ove će se godine održati 21. znanstveni skup pod naslovom koji sam predložio prije dvadeset godina – Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Neki će kolege reći da je to znanstveni skup regionalnoga značenja. Slažem se, ali on je i od općega hrvatskog značenja, jer naslov govori da pridonosi novim spoznajama i vrijednosti jednog segmenta hrvatskoga identiteta. Tko to niječe, smatram da je izvan zdrave pameti. Dosad je objavljeno pet zbornika referata. Zaključci, apeli koje spominjete, doista ulaze u sociolingvističko polje i u jezičnu politiku RH. Mislim da bi se županije na kajkavskom govornom području trebale više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni. No to ovisi o sagledavanju realnosti, a ona je u činjenici da se kajkavska književnojezična baština, barem na kajkavskom govornom prostoru, cijeni i proučava bez primisli da se time ugrožava hrvatski standard novoštokavske osnovice.

Je li izgledno da će naši učenici prije i standardni hrvatski zamijeniti globalnim engleskim negoli da mogu ponovno učiti materinski kajkavski? Na čuđenje mnogih, i Mate Kapović ističe kako bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

Slažem s kolegom Kapovićem. No uz poznavanje kajkavskoga dijalekta, potrebno je ipak nešto učenicima moći reći o starijoj kajkavskoj književnosti od 16. do 19. stoljeća. No tu je drugi problem: kako to uključiti u nastavni kurikulum? Obično se, sve do danas, govori (i piše) da su učenici preopterećeni predmetima. Ne znam tko može sebi priuštiti taj luksuz i reći da je preopterećen znanjem i poznavanjem svoje književne povijesti? Hoće li engleski na globalnom planu nadjačati materinske jezike? Nisam prorok. No sve dok imamo svake godine 21. veljače – međunarodni dan materinskoga jezika, možda će hrvatski ipak opstati zajedno s kajkavskim. No na taj dan trebalo bi uključiti i svijest naše javnosti o postojanju kajkavskoga materinskoga jezika.

Kajkavskome književnom jeziku 2015. dodijeljen je međunarodni ISO 639-3 kôd kjv kao povijesnom književnom jeziku za razdoblje od 16. do 19. stoljeća, te u nekim suvremenim djelima. Mnogi su uvjereni: najviše vašom zaslugom. Iako postoje mišljenja kako, primjerice, ne samo poezije nego i suvremene hrvatske proze nema bez kajkavske (Kovač, Kolar), postoje (i u nekih kajkavaca) oprečna mišljenja o međunarodnom kôdu kajkavskom, jer da se njime naudilo ukupnome hrvatskom jeziku?

Za spomenuti kôd zaslužna je, prije svih, udruga iz Čakovca Kajkavska renesansa, jer je njezin predsjednik Mario Jembrih tražio i obrazložio opravdanost, a registraciju kôda proveo je SIL International. Moja je zasluga više logističko-stručna potpora. Tog događaja ni danas u Hrvatskoj još nisu svjesni mnogi, pa ni neki jezikoslovci i akademici. Dobiveni međunarodni jezični kôd za kajkavski književni jezik odnosi se na jezik kojim su pisana i tiskana djela od 16. do druge polovice 19. stoljeća. Dakle, jezikom na temelju kojega se u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu izrađuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika (dosad objavljeno 15 svezaka!). Zato mu i jest kodno ime Kajkavian Literary Language, a kôd je od velike važnosti za biblioteke po svijetu zato što su knjige tiskane na kajkavskom u njihovim katalozima stavljane i pod srpskohrvatski ili pod slovenski jezik. Slažu li se oni koji negoduju zbog kôda da se kajkavske knjige tako katalogiziraju? Ako se slažu, onda se odriču i dijela hrvatskoga identiteta. Stvari nisu tako jednostavne. Poručio bih onima koji taj kôd gledaju kao nekakvo odcjepljenje od hrvatskoga jezičnoga korpusa, da krivo gledaju, jer to nije uopće intencija tražitelja kôda.

I o kanonima se teško dogovaramo, a recentni nacionalni i vrlo utjecajni antologičari u širokom krugu zaobilaze kajkavsku i uopće dijalektalnu poeziju i prozu. Polemike se izjalove u nove sitne podjele. Kao najveći živući kajkavolog prava adresa ste za sud o tome.

Ako antologičari zaista zaobilaze kajkavska poetska ostvarenja u svojim subjektivnim antologijama, onda je to znak da upravo oni jezičnopoetski kajkavski odvajaju od općega hrvatskog korpusa. To pak znači da samo potvrđuju da danas treba pisati zasebne povijesti kajkavske književnosti. Govorimo u množini, jer toj književnosti pripada nekoliko svezaka povijesti u kojima bi bili prikazani svi kajkavski pisci od 16. do druge polovice 19. st. A onda cjelovita povijest suvremene kajkavske književnosti također u nekoliko svezaka. No pritom se postavlja pitanje: imamo li mi autora koji bi se takva posla prihvatili? Mislim da imamo. Jedino je nejasno hoće li ti autori, kada prijave takav projekt na natječaj koji objavljuju mjerodavne institucije u kulturi i znanosti, dobiti novčanu potporu. Ne želim ništa prejudicirati, ali mislim da bi takve institucije trebale imati sluha i za kajkavski korpus, bez zadrške. Pritom mislim na povjerenstvo u Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti RH, koje odlučuje i predlaže novčanu pomoć za projekte

Objavljeno 13. rujna 2022.

Ljerka Car Matutinović o pjesničkim posvetama Matošu – Umjesto kave 18. siječnja 2022.

Kad sam zaguglala moderato dolcissimo, među 323.000 rezultata prvi je naslov Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, tekst koji sam na svom blogu objavila 28. listopada 2020. I mene je iznenadilo, iako mi je povod aktualni Vijenac, broj 727., koji 13. siječnja 2022. u Književnosti objavljuje tekst iz znalačkoga pera Ljerke Car Matutinović Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu – Usprkos tjeskobama svih vrsta.

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu broj 727.

Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!

Lijepa naslovnica pjensičke antologije posvećene AGM-u

S radošću ga, nadam se i na radost drugim čitateljima koji nisu imali priliku vidjeti ni kritiku, a ni knjigu objavljenu još 2020. te unatoč prošlogodišnjem predstavljanju na Tribini DHK kod Lade Žigo Španić i na 5. Danima Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Binkovci – Zagreb – Plavna – Beograd),prenosim u cjelini:

Naslovnica Vijenca 727. , 13. siječnja 2022.

Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!

Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).

Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?

20220118

Aktualni AGM u tri knjige – Umjesto kave 9. prosinca 2021.

Ljerka Car Matutinović:Poetika prevođenja ili stvaralačka aura vitalis

KnjiževnostBožica Brkan, Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023.