Vijenac o Privremeno neuporabljivo: “Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?”

Vijenac broj 745. od 22. rujna na str 20. objavljuje kritiku romana Božice BrkanPrivremeno neuporabljivo iz pera Ljerke Car Matutinović Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

Prenosimo s veseljem i zahvalnošću.

Kritika Ljerke Car Matutinović

Božica Brkan, Privremeno neuporabljivo

Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

PIŠE Ljerka Car Matutinović

Suvremena hrvatska književnica Božica Brkan već je gostovala u Vijencu, a uvrštena je i u knjigu kritika Kraljevstvo za knjigu (2018) pod naslovom Globalistička prikazanja i mirakuli. Dehumanizirani mirakuli i moraliteti u autoričinoj knjizi Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. donose sudbinska stradanja i globalističke lamentacije u kojima Božica Brkan odrješito polemizira, a njezina je istinska rezignacija osmišljena ironijskim odmakom.

Budući da smo okruženi svijetom loših nakana, domišljatost i maštanje stvaraju tzv. filozofiju tjeskobe kojoj se autorica priklonila ostvarujući čiste tonalitete dramatičnog u svojoj najnovijoj prozi, romanu Privremeno neupotrebljivo. Imaginativna romansijerska struktura znak je doživljenih aktualnosti i kad se suprotnosti nagomilaju, sve se pokreće. Svojim romansijerskim duhom autorica je domišljato i maštovito pokrenula funkcionalan splet imaginacije i sjećanja. Katastrofalan potres u Zagrebu (2020) autorica nadahnuto povezuje s isto tako rušilačkim potresom u bijelom gradu Zagrebu 1880, kad je teško obolio i prerano umro naš slavni August Šenoa, neumorno služeći svome gradu.

Stranica iz Vijenca

U stvaralačkoj analizi novih neočekivanih stvarnosti bića autorica Božica Brkan pokreće beskonačnu dimenziju proteklih psiholoških zbivanja u nerazmrsiv kaos nedovršenih snova. To su problemi bitka, problemi nove ritmičnosti života što se zahuktalo kreće stranicama osebujne knjige koja se u sklopu oživljenih i nanovo pokrenutih paradoksalnosti zbivanja u stilu žutih oznaka „privremeno neuporabljivo“i lockdowna,pročita gotovo u dahu: „Razmišlja Dora kako neprestano i dalje živi, kako se rabi prema nuždi, potrebi, ali suzdržano, polovično, da se ne složi poput naherenih građevinaneizvjesne sudbine o kojima svakodnevno izvješćuje. Dosadilo joj je citirati ministre, doministre, državne tajnike, šefove ovoga ili onoga, načelnike, inspektore i predstavnike kvartova o tome kako se i zašto ruši slabo, a ne gradi nikako. I najnoviji džingl ostario je.“

I tako dolazimo do književnog fenomena koji smo navikli nazivati užitkom čitanja. Tomu pridonose i lingvističke aktivnosti paradoksalno sjedinjene u dijalogu koji promiče meštrijuautoričine nadahnutosti jezikom.To je zagrebački žargon, agramerski, uz upotrebu kajkavskog idioma, ali je u službi i profesionalni žargon, govor i vokabular profesionalaca kojima pripada i glavna junakinja urednica (Purgerica) Dora, koja je i glavni lik, Dora Krupićeva iz Šenoina Zlatarova zlata.

Premda ovaj nesvakodnevni roman nema obvezni fine, ni prihvatljivu Ljubav (bez preljuba), bez koje se ne može, nema Happy End, autorica Božica Brkan putem imaginacije pokušava nas vratiti u svijet povjerenja. Autoričino viđenje potresa pomalo je i tužno, možda čak „teško pada“: „Ali što je to s kućom dulje trajalo, to se Dori činilo kako joj i život stvarno postaje privremeno neuporabljiv.Sve više. Sve više i više. Kao da se to stanje produljuje. Nije znala tko bi mogao biti mjerodavan da joj na vlastiti život nakelji spasonosnu žutu naljepnicu. Neki volonter, usputni pridošlica, tko je i ne poznaje dovoljno? Netko blizak joj? Tko njezin? Je li netko propisao i zakon o tome?“

U Vijencu B. Brkan razgovara s A. Jembrihom, najvećim živućim kajkavologom

Iz Vijenca Matice hrvatske broj 743 – 744 od 8. rujna 2022., str, 27., prenosimo razgovor s filologom Alojzom Jembrihom.

Jubilej najvećega živućeg kajkavologa

Razgovarala BOŽICA BRKAN

Stranica iz Vijenca s intervjuom Alojza Jembriha

Skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća od općeg hrvatskog je značaja / Županije na kajkavskom govornom području trebale bi se više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni predmet / Onima koji međunarodni kod za kajkavski jezik gledaju kao odcjepljenje od hrvatskoga jezičnog korpusa poručujem da krivo gledaju jer to nije bila intencija tražitelja koda

Da smo intervju radili za neke druge novine, nazvali bismo ga životnim. Jer povod mu je sredinom lipnja napunjenih 75 godina Alojza Jembriha, života toliko bogata da bismo prostor višestruko mogli ispuniti i samo nabrajanjem biografskih i bibliografskih podataka. Od 2018. professor emeritus zagrebačkog Sveučilišta, školovanje je započeo u svome Gregurovcu Veterničkom kod Mihovljana, nastavio u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu te na bečkom Sveučilištu studijem slavistike, povijesti umjetnosti i filozofije, gdje je tezom iz starije hrvatske književnosti o Antunu Vramcu i doktorirao 1977. pod mentorstvom glasovitoga profesora Hamma. I sam je karijeru završio profesurom na hrvatskoj književnosti starijega razdoblja na Fakultetu hrvatskih studija predajući od 1998, a prije toga predavao je na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i Višoj učiteljskoj školi u Čakovcu te gostujući na više sveučilišta izvan Hrvatske. Radio je i u Zagrebu, u Staroslavenskom institutu i Institutu za jezik (danas Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje), a bio je u Njemačkoj stipendist Humboldtove zaklade. Znanstvenoistraživački rad Alojza Jembriha usmjeren je osobito na područja povijesti hrvatske književnosti i jezika, leksikografije, dijalektologije, slavistike, hrvatske kulture, hrvatskoga školstva, kajkavske književnojezične baštine i gradišćanskohrvatske književnosti i jezika te hrvatske književnopovijesne protestantistike. Filološke radove objavljuje od 1974., autor je 17 zasebnih knjiga i više od 200 znanstvenih radova u zemlji i inozemstvu. Glavna su mu djela: Život i djelo Antuna Vramca (1981), Prilog proučavanju hrvatske književnosti i povijesne dijalektologije (1981), Hrvatski filološki aspekti (1990), Hrvatsko-slovenske književno-jezične veze (1991), Na izvoru gradišćanskohrvatskoga jezika i književnosti / Aus dem Werdegang der Sprache und Literatur der Burgenlandkroaten (dvojezično, 1997), Hrvatski filološki zapisi (1997), Na izvorima hrvatske kajkavske književne riječi (1997), Stipan Konzul i „Biblijski zavod“ u Urachu (2007). Uredio je katalog izložbe Kajkaviana croatica – Hrvatska kajkavska riječ (1996), kojoj je bio i jedan od organizatora.

Naslovnica Vijenca s intervjuom A. Jembriha

Pretiskom ste objavili pedesetak djela iz starije hrvatske književnosti i popratili ih stručnim pogovorima. Zašto je to uopće važno u vremenu i u narodu u kojem se malo čita i recentna književnost?

Ako znamo da je kajkavska književnost stara više od 350 godina i da se o njoj do osamostaljenja RH u hrvatskoj književnoj povijesti nije na zasluženi način pisalo, a niti u školskim udžbenicima nije imala mjesto koje joj pripada, onda sam pretiscima kajkavskih književnih djela želio osvijestiti stručnu i ostalu javnost da hrvatska književnost nije samo ona pisana štokavštinom nego u korpus hrvatske književnost valja i danas uključiti kajkavsku književnost, speciJčnu po žanru, namjeni i jeziku.

Alojz Jembrih snimljen na krapinskome 21. Znanstvenom skupu Kajkavski jezik, knjižvnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem, koji mu je bio i posvećen kao jubilarcu, osnivačku i jednom od važnih organizatora / Foto Miljeko Brezak

Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća s međunarodnim sudjelovanjem u okviru Dana kajkavske kulture u Krapini sa suradnicima iz Hrvatske udruge Muži zagorskoga srca i krapinskog Društva za kajkavsko kulturno stvaralaštvo uspijevate organizirati već puna dva desetljeća. Rujanski bi trebao biti posvećen vama. Kako ocjenjujete njegovu ulogu, s obzirom na to da gotovo svake godine završavate opetovanim zaključkom da kajkavski u školi postane izbornim predmetom? Sličan prijedlog odaslali su i iz Kastva, ne samo za čakavski nego za dijalekte, idiome, zavičajne govore… Bezuspješno. Pojedine egzotične govore uspjeli smo uvrstiti u popis nacionalne nematerijalne baštine. Što, prema mišljenju Hrvatske enciklopedije, mrežnog izdanja, „najplodniji suvremeni istraživač hrvatske kajkavske baštine“ sudi o tome?

Točno ste primijetili. Ove će se godine održati 21. znanstveni skup pod naslovom koji sam predložio prije dvadeset godina – Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća. Neki će kolege reći da je to znanstveni skup regionalnoga značenja. Slažem se, ali on je i od općega hrvatskog značenja, jer naslov govori da pridonosi novim spoznajama i vrijednosti jednog segmenta hrvatskoga identiteta. Tko to niječe, smatram da je izvan zdrave pameti. Dosad je objavljeno pet zbornika referata. Zaključci, apeli koje spominjete, doista ulaze u sociolingvističko polje i u jezičnu politiku RH. Mislim da bi se županije na kajkavskom govornom području trebale više zalagati da se kajkavština uključi u nastavni sustav kao izborni. No to ovisi o sagledavanju realnosti, a ona je u činjenici da se kajkavska književnojezična baština, barem na kajkavskom govornom prostoru, cijeni i proučava bez primisli da se time ugrožava hrvatski standard novoštokavske osnovice.

Je li izgledno da će naši učenici prije i standardni hrvatski zamijeniti globalnim engleskim negoli da mogu ponovno učiti materinski kajkavski? Na čuđenje mnogih, i Mate Kapović ističe kako bi odnos prema dijalektima trebao biti daleko slobodniji i demokratičniji i da je apsolutno u redu da se npr. na kajkavskom području uči dijalekt i u školama, da se na njemu pišu knjige i novine ili da se na njemu govori na lokalnim radijima i televizijama.

Slažem s kolegom Kapovićem. No uz poznavanje kajkavskoga dijalekta, potrebno je ipak nešto učenicima moći reći o starijoj kajkavskoj književnosti od 16. do 19. stoljeća. No tu je drugi problem: kako to uključiti u nastavni kurikulum? Obično se, sve do danas, govori (i piše) da su učenici preopterećeni predmetima. Ne znam tko može sebi priuštiti taj luksuz i reći da je preopterećen znanjem i poznavanjem svoje književne povijesti? Hoće li engleski na globalnom planu nadjačati materinske jezike? Nisam prorok. No sve dok imamo svake godine 21. veljače – međunarodni dan materinskoga jezika, možda će hrvatski ipak opstati zajedno s kajkavskim. No na taj dan trebalo bi uključiti i svijest naše javnosti o postojanju kajkavskoga materinskoga jezika.

Kajkavskome književnom jeziku 2015. dodijeljen je međunarodni ISO 639-3 kôd kjv kao povijesnom književnom jeziku za razdoblje od 16. do 19. stoljeća, te u nekim suvremenim djelima. Mnogi su uvjereni: najviše vašom zaslugom. Iako postoje mišljenja kako, primjerice, ne samo poezije nego i suvremene hrvatske proze nema bez kajkavske (Kovač, Kolar), postoje (i u nekih kajkavaca) oprečna mišljenja o međunarodnom kôdu kajkavskom, jer da se njime naudilo ukupnome hrvatskom jeziku?

Za spomenuti kôd zaslužna je, prije svih, udruga iz Čakovca Kajkavska renesansa, jer je njezin predsjednik Mario Jembrih tražio i obrazložio opravdanost, a registraciju kôda proveo je SIL International. Moja je zasluga više logističko-stručna potpora. Tog događaja ni danas u Hrvatskoj još nisu svjesni mnogi, pa ni neki jezikoslovci i akademici. Dobiveni međunarodni jezični kôd za kajkavski književni jezik odnosi se na jezik kojim su pisana i tiskana djela od 16. do druge polovice 19. stoljeća. Dakle, jezikom na temelju kojega se u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu izrađuje Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnoga jezika (dosad objavljeno 15 svezaka!). Zato mu i jest kodno ime Kajkavian Literary Language, a kôd je od velike važnosti za biblioteke po svijetu zato što su knjige tiskane na kajkavskom u njihovim katalozima stavljane i pod srpskohrvatski ili pod slovenski jezik. Slažu li se oni koji negoduju zbog kôda da se kajkavske knjige tako katalogiziraju? Ako se slažu, onda se odriču i dijela hrvatskoga identiteta. Stvari nisu tako jednostavne. Poručio bih onima koji taj kôd gledaju kao nekakvo odcjepljenje od hrvatskoga jezičnoga korpusa, da krivo gledaju, jer to nije uopće intencija tražitelja kôda.

I o kanonima se teško dogovaramo, a recentni nacionalni i vrlo utjecajni antologičari u širokom krugu zaobilaze kajkavsku i uopće dijalektalnu poeziju i prozu. Polemike se izjalove u nove sitne podjele. Kao najveći živući kajkavolog prava adresa ste za sud o tome.

Ako antologičari zaista zaobilaze kajkavska poetska ostvarenja u svojim subjektivnim antologijama, onda je to znak da upravo oni jezičnopoetski kajkavski odvajaju od općega hrvatskog korpusa. To pak znači da samo potvrđuju da danas treba pisati zasebne povijesti kajkavske književnosti. Govorimo u množini, jer toj književnosti pripada nekoliko svezaka povijesti u kojima bi bili prikazani svi kajkavski pisci od 16. do druge polovice 19. st. A onda cjelovita povijest suvremene kajkavske književnosti također u nekoliko svezaka. No pritom se postavlja pitanje: imamo li mi autora koji bi se takva posla prihvatili? Mislim da imamo. Jedino je nejasno hoće li ti autori, kada prijave takav projekt na natječaj koji objavljuju mjerodavne institucije u kulturi i znanosti, dobiti novčanu potporu. Ne želim ništa prejudicirati, ali mislim da bi takve institucije trebale imati sluha i za kajkavski korpus, bez zadrške. Pritom mislim na povjerenstvo u Ministarstvu kulture i Ministarstvu znanosti RH, koje odlučuje i predlaže novčanu pomoć za projekte

Objavljeno 13. rujna 2022.

Ljerka Car Matutinović o pjesničkim posvetama Matošu – Umjesto kave 18. siječnja 2022.

Kad sam zaguglala moderato dolcissimo, među 323.000 rezultata prvi je naslov Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, tekst koji sam na svom blogu objavila 28. listopada 2020. I mene je iznenadilo, iako mi je povod aktualni Vijenac, broj 727., koji 13. siječnja 2022. u Književnosti objavljuje tekst iz znalačkoga pera Ljerke Car Matutinović Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu – Usprkos tjeskobama svih vrsta.

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu broj 727.

Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!

Lijepa naslovnica pjensičke antologije posvećene AGM-u

S radošću ga, nadam se i na radost drugim čitateljima koji nisu imali priliku vidjeti ni kritiku, a ni knjigu objavljenu još 2020. te unatoč prošlogodišnjem predstavljanju na Tribini DHK kod Lade Žigo Španić i na 5. Danima Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Binkovci – Zagreb – Plavna – Beograd),prenosim u cjelini:

Naslovnica Vijenca 727. , 13. siječnja 2022.

Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!

Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).

Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?

20220118

Vijenac o 19. Pulskim danima eseja 2021.

Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, u broju 723. od 18. studenoga 2021. objavio je tekst Božice Brkan o dvodnevnom skupu posvećenome eseju:
Održani 19. Pulski dani eseja (22. i 23. listopada)
Pisac, demokracija i ideologija kao poticajna tema za dvanaestero esejista.

Preslika teksta iz Vijenca

20211122

Vijenac o gostovanju književnica Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori: Poezija kao poveznica

Vijenac u broju 720. od 7. listopada 2021. donosi tekst Božice Brkan o gostovanju hrvatskih književnica u Crnoj Gori, koji prenosimo u cjelini:

Kulturno povezivanje Crne Gore i Hrvatske kroz poeziju, Predstavljena suvremena hrvatska i crnogorska poezija i slični naslovi tek su neki iz crnogorskih medija koji su popratili gostovanje hrvatskih književnica Željke Lovrenčić i Božice Brkan u Crnoj Gori od 20. do 24. rujna. Zbog pandemije nekoliko puta odgađano napokon je ostvareno, u nikad i politički zanimljivijem trenutku domaćina, sve redom u dvoranama sa sjedenjem bez razmaka i stajanjem, punima zainteresirane publike.

Projekt su u okviru međunarodne kulturne suradnje Društva hrvatskih književnika poduprli Ministarstvo vanjskih i europskih poslova RH i Veleposlanstvo RH u Crnoj Gori, a nastavak je 2020. dviju zanimljivih knjiga koje je objavio Crnogorski kulturni forum – panorama živućih pjesnika različite dobi i poetika sa po pet-šest pjesama autorskoga dvojca Željke Lovrenčić i Božidara Proročića.

Predstavljanje u Nacionalnoj knjižnici Crne Gore

Razgovor s književnicama u Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju. Na fotografiji: Božidar Proročić, Željka Lovrenčić, profesor književnosti Veljko Đukanović i Božica Brkan (čita stihove) / Snimila Božica Brkan

Jedna je Razlog za pjesmu (nazvana prema stihu iz pjesme Tražeći razlog za pjesmu Tomislava Milohanića Slavića) s pjesmama 40 hrvatskih pjesnika (Ivan Babić, Krešimir Bagić, Lidija Bajuk, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Nikola Đuretić, Ernest Fišer, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Marina Kljajo-Radić, Željko Knežević, Maja Kušenić Gjerek, Mladen Machiedo, Siniša Matasović, Stijepo Mijović Kočan, Tomislav Milohanić, Pero Pavlović, Mile Pešorda, Božidar Petrač, Božidar Prosenjak, Ivan Rogić Nehajev, Diana Rosandić Živković, Zdravko Seleš, Mirjana Smažil Pejaković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj, Drago Štambuk, Milko Valent, Borben Vladović, Anka Žagar).

Druga je Odlazak u stihove (nazvana prema stihu iz pjesma Kad budeš sama, rode Marka Vešovića) s pjesmama 21 crnogorskog pjesnika (Sreten Perović, Jevrem Brković, Milorad Mijo Popović, Sreten Vujović, Balša Brković, Bogić Rakočević, Slobodan Vukanović, Miraš Martinović, Ljubomir Đurković, Boris Jovanović Kastel, Aleksandar Gavranić, Lena Ruth Stefanović, Pavle Goranović, Aleksandar Bečanović, Momir M. Marković, Tanja Bakić, Rebeka Čilović, Marko Vešović, Dragana Tripković, Saladin Dino Burdžović, Blagoje Vujisić). S obzirom na odjek, DHK planira iduće godine uzvratiti gostoprimstvo crnogorskim književnicima.

O dugoj kulturnoj i suradnji dviju zemalja i naroda napisano je i u pjesničkim panoramama, a čulo se izrijekom i uživo na trima vrlo zanimljivim a različitim književnim večerima, na kojima su hrvatske književnice poeziju i pojedine autore odabranim pjesmama predstavile s domaćinima B. Proročićem i profesorom književnosti Veljkom Đukanovićem.

Dana 21. rujna u 153 godine staroj Narodnoj biblioteci i čitaonici Njegoš na Cetinju B. Proročić moderirao je Razgovor s književnicama predstavivši stvaralaštvo i djelovanje gošći. Željka Lovrenčić govorila je o iskustvima književne kritičarke, istraživačice i prevoditeljice te, zahvaljujući brojnim izborima ponajprije poezije prevedenima na španjolski i predstavljanjima po svijetu i inozemne croatice u Hrvatskoj, važne promotorice hrvatske književnosti. Podsjetivši se kako je kao tinejdžerica svoju prvu značajnu pjesničku nagradu još sredinom sedamdesetih dobila na Ratkovićevim večerima u Bijelom Polju, Božica Brkan govorila je o iskustvu novinarke i blogerice te književnice, povratku u lijepu literaturu, poeziji i prozi, primjerice romanima Ledina i Generalov sin, Srbin a Hrvat te najnovijemu, neobjavljenu, o zagrebačkom potresu Privremeno neuporabljivo, zatim o jeziku kao dijelu identiteta te je, osim na standardu, pročitala i pjesmu na materinskoj kekavici Doveka: če bum jezik svoj odmetnula proč igda / če na hip / kak bum se z zemlu svoju spominala i dospomenula // gda bum doveka vujne ležala“. Uz ravnateljicu knjižnice Irenu Nenadović i brojne druge uglednike, predstavljanju je prisustvovao i veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori Veselko Grubišić sa suradnicima.

Sutradan je uslijedio posjet Njegoševu mauzoleju na Lovćenu i predstavljanje pjesničkih panorama u Nacionalnoj biblioteci Crne Gore Đurđe Crnojević. Istaknuvši kako jezik i književnost obilježavaju narod i kako su oni presudni za identitet naroda, o knjigama su ponovno govorili autori Željka Lovrenčić i Božidar Proročić te Veljko Đukanović, a Božica Brkan čitala je svoje stihove. Među ostalim i Haljinu za snove, nagrađenu na festivalu poezije Nagrada Vesna Parun, te Vermut, koji je kao dio panorame dvanaest hrvatskih pjesnika na španjolskom, također Željke Lovrenčić, oduševio publiku u Kolumbiji. Predstavljanju je prisustvovalo mnoštvo ljudi, mnogi koji su prethodnog dana bili i u Gradskoj knjižnici, te ravnateljica Nacionalne biblioteke Dragica Lompar, ali i drugi tajnik Veleposlanstva RH u Crnoj Gori Iva Ivanić-Pavković.

Dana 23. rujna Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore organiziralo je ponovno vrlo zanimljivo predstavljanje knjiga i književnica u Hrvatskoj knjižnici Ljudevit Gaj u Domu kulture Josip Marković u Donjoj Lastvi, u Tivtu, gradu gdje su u Crnoj Gori Hrvati najbrojniji. Pjesmom Gora s biblijskim motivom gostima je uzvratio novinar i pjesnik Dragan Popadić: „…Al mene bole rane moje Gore / mračne i same / u ovom čudnom vremenu / kad se i veliki plaše. / Nek nebo pomogne / da se ne ostvare moje slutnje.“ Uz predsjednika HNV-a Zvonimira Dekovića večeri su prisustvovali i generalna konzulica Republike Hrvatske u Kotoru Jasminka Lončarević, zatim predsjednik Hrvatske građanske inicijative i pjesnik Adrijan Vuksanović te predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Boki kotorskoj Marija Mihaliček.

Vijenac: Dosegnuti dostojanstvo pjesme

U broju 705. od 11. ožujka 2021. Vijenac iz pera Ljerke Car Matutinović predstavlja knjigu Razlog za pjesmu: Panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Kovrenčić i Božidar Proročić, a objavljuje Crnogorski kulturni forum sa Cetinja 2020. 

Tekst Lj. Car Matutinović o pjesničkoj panorami Razlog za pjesmu… objavljen u Vijencu

Prenosimo tekst iz Vijenca u cjelini s citatom pjesme Košula za na noč Božice Brkan: 

„Riječi koje promiču život“, možda je to najpostojaniji stav nestandardiziranih komunikacija i raznolikih psihičko-jezičnih mogućnosti vjerovanja u život, u osebujan intimni prostor bez granica u kojem postoji i cjelina svijeta i koncentracija proturječja. 

Simbolika naslova Razlog za pjesmu odvodi nas u knjigu koja govori o nama. Riječ je o autentičnom pothvatu koji povezuje kulture dviju država, Crne Gore i Hrvatske. Možda treba naglasiti da ovo globalistički osmišljeno vrijeme u kojem živimo omogućava promicanje specifičnih dijalektika svakodnevice. U ovom konkretnom slučaju: poetskih. 

Naime, vrsna prevoditeljica, hispanistica, književnica i knjižničarska savjetnica Željka Lovrenčić i pjesnik, prevodilac i urednik Božidar Proročić osmislili su dvije knjige poezije (četrdeset hrvatskih i dvadeset crnogorskih pjesnika). Panorama suvremene hrvatske poezije pod simboličkim naslovom Razlog za pjesmu donosi kvalitetan izbor suvremenih hrvatskih pjesnika. Jezično bogatstvo intimnih ispovijedi, lucidnost i otvaranje prema svijetu te jedinstvena i iznimna veza u spoju imaginacije i memorije otkrivaju autore osebujnih poetskih snova: „Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu / On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja / Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče / Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje / Domu tvome i matere daleke, same otrgnute / Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji.“ (Boris Domagoj Biletić, Moj zaključani otac). 

Suvremena hrvatska poezija u ovom izboru ističe se živim panoramskim pregledom. Ona je obnavljanje poetske opčinjenosti u spoju s konkretnim psihičkim habitusom. Ona prolazi „kroz riječi“ nudeći svenazočnost pjesme: „Prateći mjesec poput Vergila / poput ratara s rukama punim zemlje / umjesto kamena u mojoj je praćki ptica. / Ona će umnožiti moje poljupce čim te dotaknu / iznenada kad iz tvojih očiju izraste ruža./ Pjesma pisana u ovom raspoloženju/ ne priznaje da ičeg na zemlji ima osim nas.“ (Tomislav Marijan Bilosnić, Između godina koje nas dijele). 

Dio naslovnice Vijenca s tekstom o izboru Razlog za pjesmu Ž. Lovrenčić i B. Proročić

U panoramskoj knjizi suvremenih hrvatskih pjesnika uočava se bogatstvo nadahnutih slika koje čine specifičnu atmosferu, promiču dinamički kontinuitet u spoju dodirnute kozmičke samoće koja nas vraća izvorima bića da bi se nastavilo živjeti: „Može li ta krhka riječ, izdići se, / produžiti, osnažiti – / tijesno je – / produbiti život – o može li/ u svečanost postojanja, zahvalnost, / u dijalog i bratski zagrljaj? (Enerika Bijač, Ako poezija može). Simbolički miris ostao je u riječima koje su ponovno zamišljena prošlost, jednostavne i neosporne. 

Da bi se čula poetska riječ, treba je ponavljati. Treba poduprijeti poetsku snagu koja animira sva osjetila: suptilnost uspomena, radost opažanja, spoj intelektualnog strpljenja i bliskost održavanja snova. Spoj nježnih i snažnih glasova, bijeg od monotonije i razmetljivosti. I to je poezija! Ironijski odmak, slikovite i satirične sintagme kajkavskog (kekavskog!) idioma, čudesno naglašavaju svenazočnost pjesme: „i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila / i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem / prede se bu moja košula nočna sa razišla / naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne / vujne mi je nekak najlepše leči i / vujne mi se najljepše zdiči“ (Božica Brkan, Košula za na noč).

I za kraj riječ dajem Željki Lovrenčić: „Crnogorskim čitateljima predstavljamo suglasje od 40 snažnih poetskih individualnosti i nadamo se da će uživati u pjesničkoj vještini onih koji trenutačno obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu.“ 

Još jedno vrijedno predstavljanje recentne hrvatske poezije u Crnoj Gori

20210314

Strahimir Primorac u Vijencu o Generalovu sinu

Vijenac u broj 696. od 5. studenoga 2020. na stranici 15. u cjelini Književnost objavljuje temeljitu i izuzetno zanimljivu kritiku Strahimira Primorcao romanu Generalov sin, Srbin a Hrvat Božice Brkan Drama o gubitku identiteta

20201106

Naslovnica Vijenca
Stranica teme Književnost: Nova hrvatska proza

Ljerka Car Matutinović o Gastrolatriji u Vijencu

Vijenac u broju 639 od 24. rujna 2020. na stranici 27. objavljuje odličan, vrlo nadahnut tekst svoje kritičarke Ljerke Car Matutinović Zavičajne kulinarske uživancije o knjizi Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan. S veseljem ga prenosimo.

Naslovnica zbirke pjesama dviju pjesnikinja, Božica Jelušić i Božice Brkan, dizajn je Jenia Vukelića

Ljerka Car Matutinović

Božica Jelušić & Božica Brkan:”Gastolatrija”
(Izdavač: Acumen d.o.o., Zagreb, 2020.)
Zavičajne kulinarske uživancije ili nedokučiva sladost 
praveh besed

Umijeće priređivanja dobrih jela vrlo je blisko vještini pisanja. Naime, spisatelj obuzet odabranom temom pretvara se u “lakomog” sladokusca- izbirača koji se doslovno predaje zamišljenoj temi. Kad se pak poetski “gurmani” spoje s očiglednim gastronomskim namjerama koje služe želucu ( i ne samo  njemu!), nastane knjiga “Gastolatrija” koju ovdje potpisuju naše dvije vrsne pjesnikinje: Božica Jelušić i Božica Brkan. Kajkavka i kejkavka. Još 2007. Božica Jelušić objavljuje osebujnu stihozbirku “Štorga”, Activa kajkaviana” u kojoj živi onomatopejska sonornost, nesputana prirodnost ritma i kreativno predavanje stihovima.U spomenutoj knjizi “Gastolatrija” (ciklus “Hižne duhe”), Božica Jelušić će u uvodnom tekstu “Za hižnim duhama i uspomenama” širom otvoriti vratasvakovrsnim kulinarskim “poetskim delicijama”. Riječju, pred nas izranja   opsesivna arheologija stiha koja je i osjećaj beskrajnog, ali i najosobnijispokojšto nas hipnotizira dubinom uspomena, posebnošću zavičajnih mirisa i intimnim snoviđenjima kućnog praga:

         (…) “Meni je hiža cela natura:/ Jen ftič u glavi mi verse preklada./ Tak mi se žitek lepo kotura./ Ne berem brige kaj vuni pada!”(“Na biciklinu zanavek”).

          Kontinuitet poetskog promišljanja o hižii gastro delicijama, to nadahnuto supostojanje,  kuplet senzibiliziranog jezikoslovnog bogatstva nazočan u kajkavskom idiomu i na standardu, vraća nas užitku čitanja.

         Pjesmama “Zimljičava herđava”, Kaj nebu den”, “Pri jognju”, “O čupima dva-tri slova”, “Špeka belega”, “Božična zadremana”, “Našpulji”, “Trnine, kupine, maline”, “Juha od krumpira”, riječju, nadahnuta poezija življenja, jer nas uz radost čitanja, usprkos nametljivoj globalističkoj dominaciji,  oslobađa nevoljnog osjećaja da ipak nismo poput “sflekane flake”( cunje!).

         Drugi dio ove kreativno komponirane knjige “Gastolatrija” pripao je Božici Brkan koja nas uvodi u svoju poetiku gastronomskih, sladokušačkih vještina, simboličkim ciklusom “Snijeg od bjelanjaka” / “Sneg od belajnkov”. Pruža mi se prilika reći riječ- dvije o tekstu “Oblizek! Kej (što) je to? koji je uvod Božičinim kejkavskim pjesmama: njena “kejkavština”, starinski kajkavski izraz.” Da citiram autoricu: “Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.” I još malo autorice :” Meni je dobro jelo poput dobre rečenice…”Pišući o Božičinoj stihozbirci “Nemoj mi to govoriti”(2019.) istakla sam naslov “Poetsko svjedočenje jezika”. Doista, Božičin kejkavski idiom obložen je autohtonom jezikoslovnom paradigmom u kojoj je jednostavnost- jedinstvena a “poetski začini” čarolija i umijeće. Gurmanski sladokusci i simbolički “probanci”. Za one izbirače i lakomce- sladokusce, Božičine kejkavske sintagme nešto su najosobnije što služi umijeću priređivanja dobrih jela. I diskretan smješak koji se krije u kutu usana otkriva nam tajnovit užitak življenja “za saki den”.
         “sako jutro/ pred posel/ kisela kuruzna juva žganci i pečeni krumpir/a meni veliju/ sinek daj si stružeke postruži najslajše je/ z dena.”(“Fruštuk”).

         Već sama riječ oblizekasocira na nešto nesvakidašnje, prepuno magičnog “ćiribu-ćiriba” umijeća a iznimne mirise nose u sebi i ostanjki! Eto, veselim se ovoj “Gastrolatriji”. Oduhovile su je naše dvije Božice: božice s našeg kajkavskog, kejkavskog, hrvatskog Olimpa.

20200930

Ljerka Car Matutinović u Vijencu o zbirci Nemoj mi to govoriti

Vijencu broj 671. od 21. studenoga 2019., str. 10., Ljerka Car Matutinović objavljuje dojmljivu kritiku zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj mi to govoriti naslovljenu Poetsko svjedočenje jezika.

Prenosimo tekst.

Kritika Ljerke Car Matutinović u Vijencu

Reimaginacija života na putu uspomena ili sretan spoj imaginacije i memorije bio bi psihički habitus nove knjige pjesama književnice Božice Brkan. Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem). 

Književnica Ljerka Car Matutinović neumorna je i stroga kritičarka / Fotografija Miljenko Brezak

Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu). 

Naslovnica Vijenca broj 671.

Na početku knjige autorica, u namjeri da približi čitateljima svoj poetski svijet i psihički habitus u kojem je odrastala, osmislit će osebujnu autobiografsku ispovijed: „Uz rub naživo, vivisekcija napismeno ili oproštaj, opraštanje: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim.“ 

Stranica Vijenca s kritikom

Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća. Nastale su pjesme recitativi o prozaičnostima života u dramatskoj sinergiji u kojoj se reimaginizira djetinjstvo, prizivaju se nestala bića. Tako zaustavljeno vrijeme na putu uspomena kreće prema otvorenosti života: „bole je gledati zdalkoga / kej ti fali / mejne toga moreš videti / a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali / mejne si onda misliš“ (zdalkoga). 

Naslovnica zbirke

I onda započinje uživanje u čitanju: stihovi se kreću imaginativno mobilni, ulijevaju se u gustoću kazivanja, spajaju se i s drugim izričajima, a ovdje su to dva autonomna i autentična izričaja, standard i kajkavski (kej!), idiom autoričina zavičaja, Moslavine: „možda sam ti čak i to napisala / možda si ga otvorivši papir samo bacila u vatru / pa si krenula na me kao da sam skrivila nešto gadno / i ja bjež / na snijeg / u čarapama“ (snijeg). Baš kao što je autorica napisala u svojoj samoispovijedi na početku knjige, „Pjesme su to koje bole“. I neki naslovi pjesama za koje smo se opredijelili samo su putokaz odabranih (vuha, nemoj mi to govoriti, naj kvariti zabavu ludem, dijanovec, pile tatine, lepe mlade joči, bonanza, frčki, prsne karamele, spavača, šalata, lafre, prezamnica, za putom, košula za noč, rinčice, spod joblaki i spod zvezdi, reč je moja vrčak, gda si ležem na zemlu): „da i najdem te tvoje rindžice nebum je dela na vuha / da bar znam jel ti zato srce na mestu“ (rinčice). Tako nešto sjetno tužno, ali i edva zamjetljiv osmijeh, koji može značiti i blagi ironijski odmak. 

Recenzentica knjige, Željka Lovrenčić, osjetila je kontrapunkt bivanja u pogovoru Između tradicionalnosti i modernosti

20191125

Link

http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/
http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/

Ljerka Car Matutinović o “Životu večnom” Božice Brkan u Vijencu

U “Vijencu” broj 626 od 1. ožujka 2018. / str. 12 u rubrici Književnost Ljerka Car Matutinović piše o knjizi kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan:

Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 14. veljače 2018.

Sve niče iz priče, na kajkavskom

Zahvaljujući imaginativnoj memoriji spisateljice Božice Brkan dobili smo knjigu kajkavskih priča „Život večni.. U toj zbirci nalazi se dvadesetak priča, kraćih i dužih, zamjetnim dijelom objavljenih u časopisima, tjednicima i internetskim portalima (Republika, Kolo, Kaj, Hrvatsko slovo, Večernji list, itd.). U uvodnoj priči („Fikcija i fakcija, naracija,Čiča – miča ili priča o mojoj priči“), autorica otkriva početke svojeg pričanja i razloge svoje privrženosti proznom izričaju: (…) „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti!“.

„I tako najednom“ tvrdi autorica „priče su samo bile“.

Napisane na zavičajnom kajkavskom idiomu (kej-kavština,Okešinec, Moslavina), priče promiču storije o životu i smrti (grobovi) u ruralnom svijetu koji je pun tragično proživlljenih trauma i besmislenog bivstvovanja. Likovi u pričama živahni su i bolno stvarni, skloni ispadima. Nesuzdržljivo su obuzeti svojom osobnom tragikom.

Osmislivši posebnu arheologiju osjetilnog autorica je kreirala naslove priča koji svojom simbolikom, svojom gotovo heretičkom psihozom i apsurdnom komunikacijom, dovode kazivanje do vrhunca koji kulminira neočekivanom katarzom.

Najznačajnija, gotovo ekstatična priča dojmljivog naslova je „Žleb jel kam ti reč po reč more dopelati.“ Dijalog u priči vrsno je raspoređen od prigušenog uvoda do gotovo tragikomičnog zapleta da čitatelja na kraju ošamuti misterioznom smrću.Iz banalnog, ali pretjeranog sukoba između oca i sina i besmislenih pokušaja majke da smiri zavađene, izlazi van tragikomična sudba cijele obitelji:

(…)“Sused stari, bil je tak podbočen na vila z jene strane, pri kojnom, a mlajši je stal zmej krav, takaj podbočen na vile.Vidlo se je da ni jen niš, kaj kipci boži samo stojiju. Nesu ju probali ni pomeknuti, a kam oživeti. A mogla je sirota još lepe let zdurati, lepo si poživeti i doživeti da je je bilo do života. A jeblo ti ne jen neg sto vragov i takov život. Kej ti je to za život.“

Autorica Božica Brkan ostvarila je mučnu atmosferu slika žestinom riječi koje prijete i donose zlo, ali imaju u sebi i karikirane komponente koje ih čine groteksno smiješnima. Zato se čitav život priče pretvara u travestiju s okusom drame („Kak su barjak kupuvali“, Karmine, Četrti muž, „Dve na grobu“, „Kak Pepec ne cvjetja štel“).

Posebnost ove knjige je u rječniku koji se nalazi iza svake priče i ide u prilog kajkavskom idiomu a po tome i hrvatskom jeziku.

Ja osobno, ne volim kad književnice (i književnike!) stavljaju u pretince, kad ih skeniraju i skediraju . Pogovor profesora i književnog kritičara, Zvonka Kovača, iscrpan je i koristan samo se nemrem složiti s njegovom sintagmom „ženska priča“, jer ako je priča dobro ispričana, zašto bi bila ženska( ili muška)?! Neka bude samo priča.

I za kraj, kako je mudro (i lukavo!) sročila autorica:“Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela“ („Perut“).

A zaključno: Ova knjiga kajkavskih priča „Život večni“, dobrodošao je prodor u svijet suvremenih hrvatskih kratkih priča.

Ljerka Car Matutinović