Taman sam pripremala za objavu članak izložen na rujanskome Znanstvenom skupu kajkavskoga jezika i kulture s međunarodnim sudjelovanjem u Krapini Kako pišu recentni kajkavski pisci?, kad mi je stigao Zbornik radova s Jedanaestoga znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Riječki filološki dani, održanome u Rijeci od 24. do 26. studenoga 2016. U obilju materijala na više od 400 stranica naišla sam i na ljude koje ni tekstualno nisam susrela nekoliko desetljeća i na izuzetno zanimljive teme. Ali, neka mi bude dopušteno da se iz zavičajnih razloga osobito posvetim izvornome znanstvenom članku Paremije kao pučki kalendar (na primjeru mjesnoga govora Obedišća) Željke Macan i Sanje Zubčić.
Nitko sretniji od mene što je, bar kad je o jeziku riječ, moj rodni Okešinec, prema Joži Skoku zbog mojih tekstova već odavno mitski, napokon dobio konkurenciju iz susjednoga sela. Mlade znanstvenice na devet stranica (od 219. do 228. stranice) podsjetile su me na paremije, poslovice, mudrosti, poučne sentence o vremenu. U summaryju, uz drugo, kažu:
Paremije kao zatvoreni mikrotekst sa stabilnom sintaktičkom, morfološkom i leksičkom strukturom jezične su jedinice s posebnom estetikom te strukturom i funkcionalnom cjelovitošću.
Željka, kao izvorna govornica, donijela ih je od lokalnih kazivača, svojih rođaka i susjeda iz Obedišća u općini Križ, koje prema popisu iz 2001. ima 684 stanovnika. Obrađujući građu analizirale ne samo pučki kalendar i jednostavne oblike od Jollesa do Kekeza, nego i, što je mene osobito razveselilo, obedišćanski govor, zapravo južnomoslavački kajkavski kojim jedva da se itko ozbiljnije bavio izuzevši primjerice Martinu Kuzmić s Instituta za jezik i jezikoslovlje. To je moja kekavica!
Da je Željka Macan doma nešto zapisivala, doznala sam prije od njezine majke Višnje Canjek Macan, inače šulkolegice mojega supruga Miljenka Brezaka u Gimnaziji Križ, koja je do prošle godine radeći na Obiteljskome radiju Ivanić nekoliko godina uređivala i vodila emisiju s dijalektološkim temama tako dobro da je imala i mjerodavnog medijskog sponzora. Bila sam zadovoljna i ponosna što ju je nazvala Kajkavski osebušek prema mojem osebušku. Redovito smo surađivale: ona bi odabrala neki moj tekst, najčešće pjesmu, ja bih je pročitala, a onda bismo zajedno odabrale kajkavsku riječ o čijem bi značenju ona napravila anketu među slušateljima, a ja bih kopala po rječnicima u potrazi za njezinim što preciznijim značenjima.
Meni je to bilo ugodno i poticajno, a, nadam se, i Višnji, jer je očito poticajno djelovala i na kćer koja je na riječkom Sveučilištu, na kroatistici i na dijalektologiji. A ondje su očito ambiciozni kad dovlače mlade i ambiciozne ljude poput moje Moslavke – neprestano se nadam baš takvima u istraživanju i našega izumirućega govora – a da ne spominjem u svojem naraštaju vršne u književnosti Kristiana Novaka i odnedavno u kritici odnosno znanosti i Maria Kolara. Moram objasniti kako su me svojim člankom djevojke smele: u svoj sam, ne znanstveni nego više književni članak, ušla vrlo široko i sa zaključkom:
Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.
Međutim, iako se nastojim držati u kajkavskome aktualnoga pravopisa za standard kako bih bila jasnija svojim čitateljima, u obedickim/obediščanskimsam primjerima otkrila osobito obezvučivanje koje izbjegavam jer katkad vodi nerazumijevanju, ali i stručne oznake koje su meni posve nedohvatne, jer ih jednostavno ne znam, a da ih i imam vremena naučiti, nemam takve znakove u stroju, a da ih i nabavim, uvjerena sam da bi prosječni čitatelji odustali od čitanja mojih tekstova koji ih ionako gnjave. Poruka Macan i Zupčić: primite izraze moje zavisti! Poruka čitateljima: imajte strpljenja s obedickim/obediščanskimparemijama, jer ga i te drevne mudrosti, a i mlade i vrijedne znanstvenice zaslužuju. Kao navlakušu za čitanje odabrala sam tek neke, čuli – ne čuli, najbliskije prema kalendaru:
Ak je na Svečnicu oblačno, medvet ide van, a ak je vedro, ide nazaj f brlok. – 2. veljače;
Sveti Blaš – oslobodi nas Bok grlobolje– 3. veljače;
Sveti Matija – led razbija (ak ga nema, onda ga sprema)– 24. veljače;
Kulko pred Grgura žabe zidu van, tulko po njemu idu nuter. – 12. ožujka…
Završit ću kao u svojoj kekavskoj pjesmi o svojoj babi Julči i proščenjuu Novoselcu, selu susjednome i Okešincu i Obedišću: Sveti Vid – čerešen sit. – 16. lipnja.
20181227