Vladimir Matek – Božica Brkan

Otkuda ste, g. Matek? – Umjesto kave 14. studenoga 2022.

Uzbuđenje čim sam nakon mnogo, mnogo godina koraknula u Hrvatski državni arhiv, jer tu čudesnu zgradu još doživljavam kao svoju staru Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, gdje sam o jednome sendviču provela dana i dana. Ali povod još ljepši 8. studenoga 2022. kada predstavljamo knjigu Vladimira Mateka Otkuda ste, g. Matek? Veliki format na gotovo 280 stranica. Mogao je i on, kao što sam ja u svom romanu Ledina (2015.) literarizirala obiteljsko stablo kroz 300-400 godina, zbog kojega me je upravo Vladimir Matek (Zagreb, 1948.) kao član Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, pozvao na njihovu 6. rodoslovnu konferenciju 2017. Društvo mu je i organiziralo ovu zagrebačku, poslije ljetošnje prve promocije u općini Jasenice.

Sa zagrebačkog predstavljanja autor knjige Vladimir Matek i promotorica Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Vladimir Matek utrošio je osam-devet godina da bi istražio povijest ne samo svoje podvelebitske skupine Mateka, nego i ostalih prezimenjaka u Hrvatskoj – tri skupine Mateka: u Hrvatskom zagorju, Bušetini i Prekopakri – pa sve do Češke. Krenuo je od samo 1000 imena, a u izrađenim obiteljskim stablima prikupio i više od 2000 Mateka!Geslo knjige je: Povijest se sjeća slavnih, rodoslovlje svih…

Govori predsjednica IO HRD prof. dr. Alka Horvat / Foto Miljenko Brezak

Gospodski, devet godina fokusiran, znanstveno precizan a novinarski zanimljiv rad

Gospodski je utrošio ne samo vrijeme nego i vlastiti novac za istraživanje da bi u vlastitoj nakladi, svojoj Rovanjskoj, gdje je obnovio u ratu uništenu obiteljsku kuću, ali i cijelim Jaenicama, čiji je Rovanjska dio, darivao odličnu i vrijednu knjigu. Uostalom, ne samo Matecima i Matekima, nego i svima koji mogu pronaći izuzetne, različite zanimljivosti zahvaljujući fusnotama i citatima, vrijednim izvorima, literaturi, arhivima… Taj je njegov samizdat (Vlastita naklada, Rovanjska 2022.)odlično napisan – znanstveno precizan a novinarski zanimljiv. Vladimir Matek sebi nije u središtu, kako bi se očekivalo, jer je to danas in i jer je autobiografiju i stablo uistinu mogao pretočiti u roman. Diplomirao je medicinu, ali je radio kao vanjskopolitički novinar u Večernjaku, kao dopisnik (naše zajedničke) kuće Vjesnik iz Pariza, šef kabineta ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, veleposlanik i prvi stalni predstavnik RH pri Vijeću Europe u Strasbourgu, diplomat na niz važnih državnih poslova (Beč, Švedska, Latvija, Litva) te sad u mirovini predaje na Diplomatskoj akademiji.Skroman, strpljiv i predan, fokusiran, uza sve pobrojeno donosi detaljna i pouzdana stabla. Projekt je to, ocjenjujem, za jednu ustanovu ili čak više njih, specijaliziranih, te za EU fondove. A povod da se zagleda u arheogenetiku su bila pitanja koja su mu postavljali prezimenjac,i ili oni kojia se Matek prezivala majka ili baka – postavljali su za putovanja po svijetu od Pule i Rijeke do Slavonije te od SAD, Kanade do Australije, Otkuda ste, g. Matek?,što je odredilo i naslov knjige. A temeljito istraženu priču odvelo i do provjere DNK čak u Estoniju, koja se, nažalost, izjalovila u koronskom zatvaranju. Ne treba čuditi kako je zainteresirana publika bila popola, pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“.

Svaki današnji hrvatski Matek može sam napraviti obiteljsko stablo tri stoljeća unatrag!

Vrlo zainteresirana publika: pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva / Foto Miljenko Brezak

Na trud uložen u Matekov impresivan pothvat ukazuje, uz druge vrijednosti, i akademik Pavao Rudan, liječnik, sveučilišni predavač anatomije i antropologije, jedan od prvih koj su u nas povezali genetička i genealoška istraživanja, ističući u predgovoru knjige kako svaki od današnjih hrvatskih Mateka može bez problema složiti svoje obiteljsko stablo gotovo 300 godina unatrag. Matek se kao prezime prvi put u nas spominje 1598. na Žumberku za Lovru, Petra i Grgu, kmetove J. Zrinskoga. Dokumenata kojima bi se današnje Mateke moglopovezati s njima u arhivima nema, ali rodonačelnike je današnjih četiriju skupina Vladimir Matek uspio s godinama rođenja i smrti identificirati na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, a u njegovu vlastitu stablu to je čak jedananest generacija.

Božica Brkan predstavlja Matekovu knjigu o Matekima / Dokumenacija Vladimira Mateka

Podsjetila je na to i predsjednica Izvršnog odbora HRD prof. dr. Alka Horvat, a i ja sam imala zadovoljstvo i čast ukazati kako svaki čitatelj, bio Matek ili ne bio, može u knjizi pronaći raznovrsnih, izuzetno zanimljivih i poticajnih tema. Uz drugo, možda i na istraživanje vlastita obiteljskog stabla.

Pozivnica za prvo predstavljanje / Dokumenacija Vladimira Mateka

Mnošto zanimljivih tema, od jezičnih do gladi koja je svijetom raseljavala i Mateke

Oprimjerila sam to jezičnim različitostima Mateka štokavaca ikavaca (Mateci) i kajkavaca (Mateki) (Bušetina je najistočnije mjesto kajkavskoga govora!), navodima o hrani i gladi po dalmatinskim krajevima gdje su živjeli Mateki – poseban tekst na Oblizekima! – koje knjiga donosi, te, često pejorativnim, značenjima prezimena Matek (dakako, ukorijenjenom u imenima Matej i Matija, koje se prvi put uopće spominje 1086. u Engleskoj!) ponajprije u kontinentalnim krajevima, gdje ga prepoznaju kao putujućega sitnog trgovca iz torbe iz pasivnih krajeva Dalmatinske zagore, gdje ga 1867. i spominje humoristički list Zvekan, a još sredinom 20. stoljeća u Zagrebu je popularan novinski lik Matek z Lašćine. Gotovo je opće ime za domobrane od Krležine Bitke kod Bistrice Lesne, te poslije i za vojnike JNA Zagorce u kazališnim komadima u Ive Brešana (Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507, 1973.) u Tomislava Bakarića (Malj koji ubija, 1976. glavni lik je gospodin Matek kao i u Zagorkinoj Gričkoj vještici prerušeni vrag), u filmu Novogodišnja pljačka. 1997., u TV-drami Ive ŠtivičićaPutovanje u Vučjak itd. A dodajem i iz rečnika Kajkavske čitanke Božice Brkan, 2012.: Matek umanj.ime Mato, Matič; matek pej. (mama Jelica Brkan) – miran čovjek kajkavac, Panonac, kojem se mnogi usude svašta raditi, jer je (pre)dobar; dudek, domobran.

Iz prezentacije Vladimira Mateka o nastanku prezimena Matek / Foto Miljenko Brezak

Marijanskoterezijanski dokument o daćama u kojem se spominje i prezime Matek / Foto Miljenko Brezak

S veseljem prenosim i radni razgovor-dopisivanje s Vladimirom Matekom o knjizi Otkuda ste, g. Matek?

Koliko dugo si istraživao i pisao?
Uz povremene prekide je to trajalo punih osam godina. 2013. sam napustio aktivnu službu (u razmaku od tri mjeseca navršilo se 65 godina starosti, 40 godina priznatoga staža, kraj četverogodišnjeg mandata u Švedskoj, ulazak RH u EU što je značilo ostvarenje cilja radi kojeg sam iz novinarstva 1992. prešao u diplomaciju). Prekidi su bili uvjetovani činjenicom da je većina dokumenata koje je trebalo istražiti bila u Zadru (Državni arhiv, Arhiv nadbiskupije), a ja sam najmanje pola godine iz obiteljskih razloga živio u Zagrebu ili u Francuskoj. Osim toga, kad dođeš do određenih podataka iz matičnih knjiga rođenih, vjenčanih ili umrlih treba ih srediti i međusobno povezati pa vidjeti gdje nešto nedostaje…

Jedna od duplerica iz knjige / Foto Miljenko Brezak

Što Ti je najviše odmagalo, a što najviše pomagalo?
Župa Jasenice pripadala je Ninskoj biskupiji koja je 1826. u jednoj reorganizaciji crkvenih teritorija ukinuta, a sve što je bilo pod njenom jurisdikcijom priključeno Zadarskoj nadbiskupiji. U selidbi dokumentacije dio se zagubio, a nije nemoguće da je dio kad su Talijani napuštali Zadar i odnesen i da nikad nije vraćen. Godine 1949. država je Crkvi uzela matične knjige radi izrade civilnih matica, ali samo dio je napravljen kako je bilo zamišljeno, tj. da bude prepisan, a knjige vraćene u župe. Većina je ostala u općinskim matičnim uredima. Jasenice su bile jedno od triju hrvatskih sela na području nekadašnje općine Obrovac, koja su već u početku Domovinskog rata (rujan 1991.) bila okupirana i spaljena, a iz matičnog ureda u Obrovcu otuđene su i nikad vraćene matične knjige… Dakle, trebalo je pretražiti i mnoge druge fondove ne bi li se rekonstruiralo razdoblje od prije 1826., odnosno, za razdoblje od 1912- 1932 za koje su matične knjige takođe izgubljene, a nema njihovih parica ni u nadbiskupijskom arhivu…
Dodatni problem: raseljavanje. Mateka jaseničkih korijena ima u Istri, na Rijeci, na obali od Zadra do Kaštela, u Zagrebu, širom Slavonije… Iseljavanje u drugoj polovici 20. st. nije bilo tako veliki problem, jer je rodbina uglavnom znala gdje se nalaze i kako do njih. No, za one koji su odlazili početkom stoljeća (dio u Ameriku, dio u Slavoniju) ili su stradali u dva svjetska rata, bilo je puno teže…
Imao sam dobru suradnju pojedinih župnika i službenika u matičnim uredima, kao i pojedinaca iz uže ili šire obitelji, pa sam uspio u tome.

Iz prezentacije: starohrvatska crkvica u Rovanjskoj, starija od Mateka / Foto Miljenko Brezak

Kome si je sve namijenio?
Baš ta činjenica da ih je tako puno toliko daleko od mjesta iz kojih je obitelj potekla i da mnogi stjecajem okolnosti tu nikad nisu bili, da je iz današnje perspektive potomcima tih iseljenika teško i zamisliti kako je izgledao život u podgorskom kamenjaru gdje su asfalt, struja i voda stigli tek potkraj 20. stoljeća bio je glavni razlog da osim samog rodoslovlja obradim i razne životne aspekte, odnosno, povijesne okolnosti koje su na to utjecale…
Osim toga, kad sam počeo istraživati one druge tri skupine hrvatskih Mateka, počeo sam otkrivati toliko zanimljivosti o njima, ali i povijesti krajeva u kojima su živjeli, da to nisam mogao zanemariti… Knjiga je, dakle, namijenjena i njima…

Samo jedno od brojnih obiteljskih stabala Matekovih objavljenih u knjizi / Foto Miljenko Brezak

A financiranje?
Svaki odlazak do Zadra, do kojega od Rovanjske ima 30 km, nosio je određene troškove. Tamo i natrag, to je 60 km. Svake godine sam odlazio tamo nekoliko desetaka puta. Osim goriva trebalo je platiti i parking, obrok izvan kuće, članarinu za Državni arhiv, pravo na presnimavanje dokumenata ili na njihovu kvalitetnu reprodukciju, članarinu za Znanstvenu knjižnicu… Put me je vodio i u Split gdje se u DA nalazi dio dokumenata, u Tinj kod Vranskog jezera gdje su u 18. stoljeću dvojica braće mog izravnog pretka bili koloni grofa Borellija, u Bušetinu, Viroviticu, Pakrac, Našice i još kojekuda… Dio dokumenata koje sam konzultirao nalazio se u HDA u Zagrebu, a neke je izvore trebalo provjeravati u NSK, a i za to je trebalo platiti članarinu. Sve sam to financirao sam.
Kad je knjiga bila pripremljena, nisam mogao sam financirati i tiskanje, pa su kao sponzori uskočili neki rođaci i prijatelji iz zemlje i svijeta koji imaju neke biznise, dio je troškova (lektura) pokriven dobrovoljnim radom na rodbinskoj bazi, a nakon toga je općina Jasenice svojim prilogom pomogla zatvoriti financijsku konstrukciju, jer dosad nije postojalo ništa ozbiljnije o povijesti mjesta…

Za vrijeme prezentacije / Foto Miljenko Brezak

Kad bi Te netko pitao kako započeti sličan projekt, što bi mu preporučio?
Danas je zahvaljujući internetu i dostupnosti izvora to puno lakše nego nekada. Ipak, u to se ne treba upuštati bez temeljite pripreme. Postoji nekoliko priručnika o tome kako se radi genealoško istraživanje, a mnoštvo korisnih uputa se može naći i na web-straicama hrvatskog rodoslovnog društva… Nakon toga treba pokušati napraviti obiteljsko stablo s podacima koje se može prikupiti od najbliže rodbine, a tek nakon toga se to dopunjava podacima iz matičnih knjiga, a onda po potrebi i drugih arhivskih izvora (sudski spisi, katastri itsl)….

Neizostavno slikanje za uspomenu s rodbinom i sa suradnicima / Foto Miljenko Brezak

20221113

Zagorki u čast i slavu – Umjesto kave 30. studenoga 2017.

Na današnji je dan 1957. umrla Marija Jurić Zagorka. Ne mogu se sjećati toga, imala sam tek dvije godine. A i danas se obljetnice ni prigodno mnogi neće sjetiti. Idući u ponedjeljak na tribinu Zagorki u čast i slavu Hrvatskoga novinarskog društva – Ogranak umirovljenih novinara Zagreb i Udruga umirovljenika HRT-a, uranila sam kako ne bih ostala bez stolca. Koja zabluda! Da su došli samo dobitnici godišnje nagrade HND-a koja nosi ime novinarke koja je osnivala novinarsko i književnice koja je osnivala društvo književnika…

S tribune o Zagorki, novinarka iknjiževnici (Fotografija Miljenko Brezak) — S tribine o Zagorki, novinarki i književnici (Fotografija Miljenko Brezak)

Možda ne bih došla ni ja da se sa Zagorskom nisam ozbiljno susrela (tek!) pošto sam za 2000. godinu dobila godišnju nagradu Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog, tadašnji Večernjakov Vrt, četvrtkom.

Godišnja nagrada HND-a koja nosi Zagorskino ime (Fotografija Miljenko Brezak)

Posramila sam se što zapravo vrlo malo znam o kolegici po oba svoja pera, i novinarskome i književnom, a koja je ne samo osnivala i oba naša društva, nego bi, da potječe iz nekojega većeg naroda, zemlje i jezika bila nezaobilazno svjetsko ime. I to posve zasluženo! Srećom da je uspjela napokon s kioska ući u nacionalnu školsku lektiru.

Vesna Kusin najavljuje projekt otvorenja mueja nadahnutoga M.J. Zagorkom (Fotografija Miljenko Brezak) — Vesna Kusin najavljuje projekt otvorenja muzeja nadahnutoga M.J. Zagorkom (Fotografija Miljenko Brezak)

Da smo mudriji, talentiraniji, poduzetniji i s manje predrasuda, ne samo da bismo prema njezinim tekstovima snimali velike filmove nego i unosne i rado gledane sapunice. Po mojemu, njezine su najviše otežavajuće okolnosti to što je bila žena, žena u svom vremenu i k tome žena ispred svoga vremena, iako ne bih rekla da je bila tek mučenica i feministica, a pogotovo što je, unatoč svemu, pa i društvenoj, novinarskoj i književnoj eliti, uključujući i Matoša i Krležu, bila čitana. I jest čitana! Ta prema njezinim su djelima krstili djecu sve dok Nere, Siniše, Jadranke… nisu postala narodna imena.

Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinrki (Fotografija Miljenko Brezak) — Vladimir Matek o Zagorki je govorio kao o prvoj hrvatskoj novinarki (Fotografija Miljenko Brezak)

Da samo netko sjedne u Arhiv koliko je ona kopala za svoje populističke romane, da samo naiđe neki i tek izdaleka Strossmayer koji bi podržao istraživanja o njoj kao što je slavni biskup i mecena podržavao književnost i medije njihova vremena! Mi joj nismo još ispravili ni netočan dan rođenja na nadgrobnoj ploči ispod mirogojskih arkada, zapravo tek prije koje godine točno utvrđen, 2. ožujka 1873.

Za govornicom: Branka Starčević (Fotografija Miljenko Brezak)

Prema mnogima vražja baba poigravala se i njime, navodno nerijetko pomlađujući se i zbog mlađega muža, a moguće, mislim nekako, i iz čiste zafrkancije agramerskih i inih malograđana. Nisu li, zapravo na vrlo dojmljiv i inspirativan, a opet neiskorišten način mnogi biografski fakti vezani uz Zagorku isprepleteni s fikcijom gotovo kao u njezinim romanima?

Uza Zagorku na više načina (Fotografija Miljenko Brezak)

Nažalost, iako se na mojim bibliotečnim policama posve dobro odmjerava s Krležom, iako se mnogo toga promijenilo u odnosu prema njoj od toga da i u Tkalči ima i spomenik, da je tema svoga negdašnjeg stana s pogledom na Dolac, da uređuju muzej nadahnut njome, da ima svoj (kratki!) film, da… još nema pandana posvećena joj kao što Krleža ima, recimo, Krležologiju. Ako je o Krleži, Stanko Lasić pisao je i o Zagrki, ali baš me zanima koja će to od naših velikih teoretičarskih i povjesničarskih literarnih faca sebi i danas dopustiti luksuz analize njezine, prema Lunačeku, šund literature za kravarice, kad su i Hergešiću spoticali da samo piše popratne pogovore.

Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, gotografija...(Fotografija Miljenko Brezak — Sanja Prijatelj uz pun stol Zagorke, što knjiga njezinih a što o njoj, zatim časopisa, fotografija…(Fotografija Miljenko Brezak)

Nisam čak uvjerena ni da su Zagorčici, mužu na mjestu Mazzura i ekipa naudili u ondašnjem Jutarnjem skrivajući je kao jedinu redakcijsku suknju više nego što se to i danas dnevno ustrajno čini novinarima, a pogotovo ženama u hrvatskome novinarsvu, feminiziranome upravo zbog potplaćenosti i obespravljenosti. Nije da Zagorka i danas ne bi – stilom koji je modernošću bliži našem negoli njezinu vremenu! – imala protiv čega politički, sindikalno i kako sve ne rogoboriti, oštriti pero, a bogme i računalske tipkovnice, društvene mreže itd. Kao što je u Obzoru 1890. upravo pod pseudonimom Zagorka, prva hrvatska novinarka našla bi neki aktualan, današnji svoj proslavljeni egy percz, jedan čas(ak).

Dio publike u Velikoj dvorani Novinarskoga doma (Fotografija Miljenko Brezak)

Pišući nedavno za časopis nazvan njezinim imenom, koji uređuje Diana Kučinić, novinarka koja je o Zagorki otkrila i ispisala mnoge suvremenicima vrlo neugodne zanimljivosti osobito iz pozne dobi, prisjetila sam se kako mi je slavni komad knjige, roman Vitez slavonske ravni jedna je od prvih knjiga uopće, koje sam, još u drugome razredu osnovne škole ranih šezdesetih, kupila za svoju knjižnicu. Pročitala je jesam odmah, ali godinama mi je služila uglavnom za sušenje biljaka za herbar, jer je tada tiskana na takvom, gotovo novinskom papiru. Moja je biblioteka rasla, još sam više knjiga pročitala, a pokušavajući doznati o gospođi Jurić, nastojim unatrag pokupovati i iščitati sve što je objavljeno. I njezino i o njoj.

A Vinko Grubišić i na tribini bilježi za svoj projekt o Zagorki? / Fotografija Miljenko Brezak

Pogotovo jer se s velikom našom spisateljicom susrećem i bez mnogo namjere, na mjestima od okolice njezina rodnog Vrbovca, koji nikako nije Zagorje nego bliže mojoj Moslavini do Sombathelyja i Budimpešte, profesionalno i privatno i preko kolega, znanaca i prijatelja, od novinara Bore Đorđevića, Diane Kučinić i Vladimira Mateka, dizajnera Jenia Vukelića i drugih.

Na duplerici novina do danas: tekst Diane Kučinić u Večernjaku 1992. — Zanimljiva medijima do danas: tekst Diane Kučinić na duplerici Večernjaka 1992.

Mislim da joj dugujem, katkad mi se čini i preuzetnu usporedbu nas dvije žena koje su živjele krajcajući se u vremenu i prostoru u razmaku od stoljeća i to tako da je prva drugoj postala umnogome i uzor. Ideja je krenula kao svojevrsni prigodni gastroalbum, približila se romanu o 60. obljetnici smrti, pa narasla i prerasla u meni najbližu neku hibridnu formu, koja dakako nema veze s hibridnim ratom i sličnim koještarijama, od koje je važnije nešto posve drugo. Što, nadam se da će se iščitati u tekstu za koji se nadam da ću ga dovršiti, ali si nisam odredila posve čvrsti rok. Već četvrti ili peti radni mu je naslov – Zagorka i Moslavka, dvije Zagrepčanke.

Sanja Prijatelj čita Zagorkino (Fotografija Miljenko Brezak) — Sanja Prijatelj čita Zagorkino “Jest! Istina je!” (Fotografija Miljenko Brezak)

Stjecajem okolnosti, neplanirano sam i o tome govorila na tribini u velikoj dvorani HND-a Zagorki u čast i slavu, na kojoj su, uz vođenje Branke Starčević, govorili Sanja Prijatelj, ravnateljica Pučkoga otvorenog učilišta Vrbovec i članica Gradske Uprave Vrbovec, dogradonačelnica Zagreba i jedna od dobitnica Zagorke HND-a Vesna Kusin, Vladimir Matek i ja, doznavši i opet po neku novost iz uzbudljive Zagorkine prošlosti, sadašnjosti, a ne manje, uvjerena sam, i budućnosti. O tome, i dok ne stvorimo Zagorkinu sveobuhvatnu, komparativnu nacionalnu monografiju iz ponajboljih specijalističkih pera o njezinu Tekstu, novinarskome i književnome, o fikciji i fakciji, o sadržaju i stilu, o…; Zagorku imamo čitati tko što želi, jer za to svatko od nas zasigurno ima svoj bogme dobar razlog, možemo se potruditi posvjedočiti poput nje same u Kako je bilo:

Jest! Istina je!
Dragi čitatelji!, na vaša pisma, kojima mi pišete, kako sam radila i što sam u tome radu doživljavala, odgovorila sam vam u glavnim crtama u ovoj knjizi. Učinila sam to i zato, što sam ove godine navršila osamdeset godina života i šezdeset godina, što sam napisala svoj prvi politički uvodni članak “Duh Matije Gupca optužuje!”.
Običaj je, da se spomenu radni jubileji, pa da kod mene ne bude izuzetka, da u ovom jubilarnom času ne budem sama – dolazim k vama, da vam (osim ovdje prikazanih činjenica) ponovim one riječi, što sam im izrekla sa pozornice Hrvatskoga narodnog kazališta prigodom moje premijere “Gordane” (op.a. kako navode “Jutarnji list” i “Hrv. Zagorje” od 1. svibnja 1940. god.):
“Od prvog dana, kada je na zagrebačkoj kazališnoj pozornici odigrana moja prva historijska drama “Evica Gupčeva” neke mi kritike stalno spočitavaju, da pišem za široke slojeve pučanstva i da pogođujem instinktima publike. Jest! Istina je! Pišem za publiku, za široke slojeve – jer sam dio njihov i ništa drugo. Jest! Istina je! Pogođujem instinktima publike širokih slojeva, jer su njihovi instinkti i moji.
A koji su to instinkti njihovi i moji?
Sloboda! – Pravica! – Čežnja za poštenjem! – Želja za dobrotom i tvrdo ubjerenje, da dobrota jednom mora pobijediti zloću!

20171120 – 20171127 – 20171128

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kci-lotrscaka-ponovno-nakon-27-godina-umjesto-kave-9-srpnja-2017/

Umjesto kave 15. svibnja 2017.: Sam svoj e-izdavač

http://www.pou-vrbovec.hr/index.php/home/clanak/tribina_o_zagorki_u_hrvatskom_novinarskom_drushtvu/