Povevši se za naslovom Od 60 Večernjakovih godina moje su 33 kolegice Bojane Radović, urednice nedavno objavljene monografijeVečernji list – Šezdeset godina s vama te naslovom Jednom večernjakovac, uvijek večernjakovac uvodnika Dražena Klarića, aktualnoga glavnoga urednika Večernjaka, kratko vrijeme mojega izravno nadređenoga urednika i kolege s kojim sam za istu 2000. godina dobila godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka(on za TV vijesti, a ja upravo za uređivanje Večernjakova Vrta, te godine proglašenim najbolje uređenim novinarskim prilogom!), umalo sam ovaj tekstnaslovilaOd 60 Večernjakovih godina mojih je 17!
Naslovnica monografije
U Večernjak sam prešla iz Vjesnika 1992. (dotad se obično išlo u suprotnome smjeru!) kao urednica-komentatorica, a kao urednica Vrta otišla sam s prvim danom 2010. U prijevremenoj mirovini željela sam, osim multimedijalnih projekata, nacionalnih Oblizeka– naša obiteljska izdavačka kuća i Večernjak otisnuli smo i prodali 2006. moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolomu 15.000 primjeraka – napisati i objaviti svoju vrtnu knjigu, hommageprilogu Vrt i brojnih svojih suradnika. U međuvremenu je Vrt prestao tjedno izlaziti, a ja sam neplanirano duboko i široko skrenula u lijepu književnost napisavši uostalom i novinarstvom nadahnuta roman Rez/ Leica-roman u 36 slika (2012.). Za sve ideje nedostaje mi vremena. Odustala nisam, a novi vjetar u moja vrtna jedra mi je upravo Večernjakova monografija objavljena poslije prošlogodišnjega 60. rođendana, na kojem, nažalost, zbog smrtnog slučaja nisam mogla prisustvovati.
Duplerica o prilogu VrtDetalj: dugogodišnji suradnik akademik Milan Maceljski te u rezanju torte grafički urednik Ivica Glad i urednica Božica Brkan
Čast mi je i ponos što sam za tu knjigu, koja će dobro doći i predavačima novinarstva, ne samo povijesti, ne računajući nekoliko fotografija i tekstova gdje me spominju kolege, primjerice na 126. stranici (od svih mojih 15 glodurskih posada u 30 godina meni bez premca najbolji!) glavni urednik Branko Tuđen, ispunila i dvije duplerice: jednu o kultnom prilogu Vrt, a drugu o doajenu agronovinarstva i pioniru gastronovinarstva, pokretaču Vrta 1985. i glavnom uredniku Večernjaka od 1990. do 1992., prvome kojega su izabrali novinari, Ivi Lajtmanu. Prva je duplerica VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasikna stranicama 102. i 103. s podnaslovom Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. Druga je duplerica o Lajtmanu, na stranicama 104. i 105. Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži .
Duplerica o Ivi Lajtmanu iz pera Božice Brkan
Monografije za 30 godina izlaženja Večernjaka, prije također 30 godina, ne sjećam se (tada sam vjerojatno slavila 50 godina izlaženja Vjesnika!), pa ne mogu uspoređivati. Da sam je ja uređivala, zacijelo bih koješta načinila drugačije, ali autorski je to posao (grafičko oblikovaje i omot Zoran Birman, urednik fotografije Siniš Hančić, uređivački kolegij Ružica Cigler, Žarko Ivković, Branko Lovrić, Dražen Klarić, Branko Tuđen, Mirjana Žižić) i velik posao, ne zna tko ga nije radio, i koji je, uz sav posao dnevnoga novinarstva, trajao godinu dana, spojivši mnoštvo suradnika različitih naraštaja i odlično je što je knjiga, unatoč koronakriznim vremenima kada su naklade tiskanih, posebice dnevnih novina obrušile i 25 i 50 %, na više od 230 stranica velikoga formata uopće objavljena. Kako je Večernjak izrastao iz suradnje sa svojim čitateljima, nedostaje mi detaljnija razrada te suradnje, rubrike Embargo, preteče formata kakav je danas Provjereno Nove TV i sličnih rubrika, primjerice Vrtove pošte. Ne samo mene sigurno bi najviše veselilo da na kraju monografija ima i abecedarij večernjakovaca, jer stjecajem prilika neki ljudi jedva da su, a neki uopće i nisu spomenuti, a više i nisu živi. Bila bi to prilika da se prisjetimo i njih i njihova doprinosa i da im makar imena ne odu u zaborav. To prije, što na koricama stoji:
Jedna od duplerica iz pera nekadašnjeg sportskog novinara, političkog komentatora i glavnog urednika Branka Tuđena
Prvi broj Večernjeg lista, 1. srpnja 1959. godine, zacrtao je put: bili smo i ostali u službi svojih čitatelja. No bili smo i prve novine koje su se samostalno okušale na tržištu, prvi smo radili na kompjutorima, razvijali nove medije. Najveću prodanu nakladu imali smo 11. siječnja 1999. – nevjerojatnih 1,170.000 primjeraka. Danas smo moćna medijska kuća s paletom novinarskih izdanja, jakim portalom i ostalim digitalnim platformama, medij koji izdaje knjige, snima dokumentarne filmove, razvija Večernji TV, pokreće važne društvene promjene. Sve to rad je i trud generacija večernjakovaca. Njima je posvećena ova knjiga!
Skromno da skromnije ne može, Hrvatski Leksikon, tom 2. L-Ž, Naklada leksikon, Zagreb, 1997., str 3. bilježi: „Lajtman, Ivo, novinar (Mala Subotica kraj Čakovca, 10. VII. 1937. – Zagreb, 20.X.1992.). Pisao o gospodarstvu, pretežito poljodjeljstvu, te o gastronomiji. Objavljivao u Večernjem listu, Vjesnikui VUS-u. Gl. i odg. ured. Večernjeg lista(1990-1992).“
Vjesnikov leksikon1940-1990, Novinska, izdavačka, štamparska i prodajna radna organizacija Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 248. nešto je opširniji pa, uz drugo, otkriva i kako je „LAJTMAN, Feliksa, IVAN“ u novinarstvo ušao kao gimnazijalac honorirajući u Borbi, a pisao je za Radio Zagreb i list Međimurje. Za studija na pravnom Fakultetu u Zagrebu bio je glavni i odgovorni urednik Međimurske revije, glasila Kluba studenata Međimurja.
Bio je gospodin, odmila „Lajtić“
Za novinarski je rad dobio novinarske nagrade DNH 1966., 1968. i Zlatno pero 1970. te Vjesnikovu nagrade Argus 1984. Enciklopedist je u nekoliko redaka suhoparno sažeo cijeli jedan izuzetno bogat i zanimljiv život koji sam portretirajući gospodina Lajtmana, kako smo ga zvali i kad smo bili drugovi, i Lajtića odmilja, tek djelomice osvijetlila za svoju gastrokolumnu u Nedjeljnom Vjesniku Enciklopediju špeceraja i to prije nego se premetnuo u glodura najnakladnijega hrvatskog dnevnika, k tome, što se rijetki i sjećaju, i prvoga glavnog i odgovornog urednik nekoga lista kojega je izabrala redakcija – novinari sami. Kako je i što radio u nekoliko mjeseci zahtijevalo bi širu analizu – nadam se da će se u to upustiti netko upućeniji i nepristraniji. Kao pisac je i među kolegama bio izuzetno cijenjen, pravi doajen agronovinarstva, ne kabinetskog, nego zaljubljenik u teren, makar do vlastita trsja, gdje je špartao svojom plavom dianom.
Duplerica s tekstom Božice Brkan o Ivi Lajtmanu, osnivaču Vrta 1985. i glavnom uredniku 1990-1992.
Pokretač je i dugogodišnji urednik priloga Vrt 1985., koji je bitan odmak od praćenja poljoprivrede u tadašnjim državnim medijima. Izuzetno je vrijedno i njegovo pionirsko gastronovinarstvo kad je gastrobeletristika bila u nas nepoznat pojam. Tekstove nije, nažalost, kako je planirao, sabrao u knjizi. Bio je od onih što poput kakve načitane enciklopedije raspolažu brojnim rijetkim podacima i umiju ih izložiti osobenim stilom, pa bi i u običnom, ali vrlo čitanom Večernjaku svako malo odskakali eseji poput onoga o zagrebačkoj pisanoj pečenki s receptom iz 1878., koji je potom – toliko o utjecaju – oživio i u više zagrebačkih i samoborskih restorana. Prisjećam se i pečenoga dindeka (purana) s božićnoga stola Kamila Emeričkog po receptu kuharice Polonce, koji su mnogi preuzeli i ne znajući da zahvaljujući gosponu Lajtmanu kuhaju po Krleži. Ili nešto prema Držićevu Dugom Nosu.
Šarmen i panonski hedonist
Otkrivao je i što se jelo i pilo na partizanskim ručkovima iz viških sjećanja Sir Fitzroya Macleana, a uz drugo podsjećao i na Belostenčeve kajkavske izraze sa stranica Gazophilaciuma iz 17. stoljeća. O fenomenu janjetine na ražnju pisao je već šezdesetih godina u VUS-u, a objavljivao je i u Vjesniku, Borbi, te pod pseudonimima u Startu kao I-L te Studiju kao TV-Epikur.
Nije se suprotno ondašnjem propisanom asketizmu taj šarmer i panonski, falstafski okrugao hedonist zalagao samo za autentičnu kulinarsku ponudu, oživljavanje zagrebačke građanske kuhinje i srednjevjekovnih kuhinja, nego je prije više desetljeća pokretao i vodio nacionalne Večernjakove posebne priloge i akcije ocjenjivanja za podizanje kvalitete prehrambenih proizvoda sa Zagrebačkim velesajmom te Kaj su jeli naši stari, Kulenijade, Samoborske salamijade i sličnih o čijim vrijednostima – svjedočim iz prve ruke, jer sam stjecajem prilika naslijedila Lajtmanove sektore, zbog čega su me zivkali Lajtmanicom, što je jednima bio kompliment, a drugima podsmijeh – više i objektivnije mogu suditi danas nego u njegovo vrijeme, samo šteta što je završilo prerano.
Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 102.-103.
Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije.
Suputnica u avionu, zagrebačka profesorica književnosti, nedavno se silno obradovala što sjedi uz nekadašnju urednicu nekadašnjega Večernjakova Vrta, koji je tako rado čitala kad je bila -tinejdžerica. Mnogi mi, i gotovo desetak je godina otkako sam ga napustila i kako je ubrzo ugašen, čestitaju tako. Najprije ih moram razuvjeriti da ga 1985., kad su postojali samo Gospodarski list te državne poljoprivredne emisije na televiziji i radiju, nisam pokrenula ja, nego doajen agronovinarstva Ivo Lajtman. U vrijeme kad je bio glavni urednik, ali već u bolnici, i došla sam u redakciju Večernjega lista, da bi mi nekoliko mjeseci kasnije njegov nasljednik Branko Tuđen dao priliku i da budem prva urednica Vrta kojoj je to i stvarno posao. Uređivala sam ga najdulje, od 1992. do 2009., i u njega ugradila najbolje od sebe, spojivši novinarstvo i struku, primijenjenu znanost i tradiciju, trendove i različitu alternativu, novosti sa svjetskih sajmova i praćenje promjena doma itd.
Kad sam ga preuzela, Vrt je samo punio četvrtak, bez mnogo oglasa, pa su me pustili da radim otprilike što sam zamislila. Doskora smo se približili nakladi redakciji mnogo važnijega i redakcijski brojnijega Poslovnog svijeta, pa su se srijeda i četvrtak neprestano međusobno „puhali za vrat“. Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije.
Da se isplatilo, pokazalo se kad sam za 2000. nagrađena Nagradom Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog i to iz trećega pokušaja, jer je Branko Tuđen očito pronašao protuargument onima koji su, u to vrijeme uobičajeno, nagrađivali uglavnom izrijekom političko novinarstvo. S ponosom smo cijelu godinu na naslovnici isticali plaketu, a kvaliteta se potvrdila i na proslavi 20. godišnjice 2005. kada smo izbrojili više od 150 (do kraja bih rekla i 200!) stalnih suradnika, što novinara, a što stručnjaka za pojedina područja, među kojima ima i više akademika.
Duplerica na kojoj je predstavljen prilog Vrt
Sa zahvalnošću se prisjećam suradnje s akademicima Milanom Maceljskim, Ferdom Bašićem, zatim sveučilišnim profesorima i doktorima znanosti Ljerkom Regulom Bevilacquom, Josipom Borošićem i Zdravkom Matotanom te Ninom Toth za povrćarstvo, Krstom Benčevićem za preradu mesa, Romanom Bošcem za gljivarstvo, Nedom Pagliarini za cvjećarstvo i zaštitu bilja, pa inženjerima multitalentiranom Vandom Starešinić, Stankom Štambukom za voćarstvo, Ivanom Medvidom za vinogradarstvo, Tatjanom Bobanović za samoniklo bilje, Dragutinom Kišem i Natašom Tiška Vrsalović za hortikulturu, ekopionirkom Zlatom Nanić, Anđelkom Šafran, uzgajivačem egzota Mićom Brkanovićem, slovenskim rasadničarom Antunom Baznikom i drugima. Moram spomenuti i Večernjakovce, vrsne reportere Jolandu Rak Šajn za kućne ljubimce u Zagrebu, dopisnike Ljilju Marić, Jelenka Topića i Dušana Mirkovića iz Požege, Slobodana Kadića iz Osijeka, Slavicu Vuković iz Splita, Stanka Ferića iz Šibenika, Jovu Rojčevića iz Koprivnice…
Dio materijala o Vrtu
Brojni zaljubljeni sljedbenici
Najduže i najpredanije u redakciji surađivala sam s tajnicom Mirjanom Dilicom, lektoricom Majom Matković, grafičkim urednicima Ivicom Gladom i Juricom Ćurkovićem, ilustratorom Krešom Skozretom i fotoreproterima Mišom Lišaninom, Jozom Petrićem, Rajkom Polićem i drugima. Mnogih od mojih suradnika više, na žalost, nema, ali da se ne zaboravi njihov često pionirski posao, pogotovo jer o mnogima na internetu nema ni slovca,svakako planiram, još nisam dospjela, napraviti hommage, knjigu o Vrtu, jer taj ga Večernjakov prilog i sudionici u njegovu stvaranju svakako zaslužuju. Vrt nedvojbeno pripada najboljoj tradiciji dobroga Večernjakova novinarstva. Svjedok tome brojni su zaljubljenici, sljedbenici, pa i imitatori, koji su se nadahnjivali našim Vrtom iz ponajboljih vremena. Još se, povremeno nailazim, preprodaju uvezi pojedinih godišta. Zanimljivi su i meni samoj zapisi o posudbi/krađi logotipa, sadržaja (rubriciranja, načina obrade…) i grafičkoga izgleda (o čemu sam se uzaludno sporila i na Vijeću časti HND-a!), cijelih tekstova i ilustracija… Nema danas doslovce ni jedne vrtne rubrike i priloga u dnevnim novinama, časopisa u nas, zelene teme u elektroničkim medijima, a da i ne spominjem internetske stranice posvećene cvijeću, voćnjaku, vinogradu, kućnim ljubimcima i sl., a da nisu nikli ili i izrasli iz našega Vrta.
Bio je Vrt i više od influencera
U čemu je tajna toga našega Vrta? U ljubavi, profesionalizmu, zajedništvu i toleranciji. Mi nismo kaskali za svjetskim trendovima i nekritički ih pratili, nego smo ih kreirali, prilagođavali. Čak i političke, što se vidi kako je Vrt izrastao na malim socijalističkim okućnicama, zatim kako je preživio burna vremena ulazeći u poduzetništvo, kako smo pomagali i promjenu zakonodavstva od pikovskoga u opegeovsko, o zaštiti proizvoda (prvi je bio domaći slavonski kulen/kulin!) i prirode na različite načine pišući o GMO-u zatim tradicionalnom i različitim načinima ekouzgoja. Imali smo ocjenjivanje hortikulture (Hrvatski tradicijski vrt), kreativnih poduzetnika i poduzetnica (Najuzornija hrvatska seoska žena, Najbolji mladi hrvatski poljoprivrednik…), poljoprivrednih plodova i prerađevina, prvu Akademiju zdravog života, Vrtovu kuhinju… Izuzetno popularna bila je determinacija nepoznatog bilja, bolesti i štetnika, a vrlo čitane bile su i često i višemjesečne polemike o različitim stavovima, iskustvima, čak i jezično-vrtnim temama. Kombinirali smo autorske novinarske i stručne tekstove, najavljivali i pratili događaje, ulazili u nama a i čitateljima važne polemike. Često smo imali prave ekskluzive, k tome i odlično napisane. Zapravo često odlično uređene, jer smo mnogo radili na samim tekstovima te fotografijama i ilustracijama. Glavninu sadržaja radili smo prema pitanjima Vrtova dežurnog telefona, još analognoga, koji je bio uključen 24 sata. Kad se sjetim da sam uređujući svoj prvi broj Vrta imala zadana tri pisma čitatelja, a imala sam samo dva, veselim se dobro obavljenu poslu. A gdje bi nam bio kraj da je ondašnjem našem Vrtu bilo interneta i društvenih mreža!? Vrt ne bi bio samo influencer na youtubu nego i multimedijalan predvodnik!
Dio elipse Vrta na proslavi 20. obljetnice izlaženja 2005.
Otkako smo se 2004. iz gredičkog prizemlja i suterena preselili na jarunski četvrti i peti kat, s prozora istočne spavaće, takozvane Bakičine sobe imamo novu vizuru: umjesto na DIF-ova igrališta i zapuštenu podivljalu šumicu (o kojoj sam davno napisala kolumnu Vrt zemaljski u Večernjakovu Vrtu!) nalik na naš okešinski Čret gledamo prema Svetoj Materi Slobode, koju ne možemo vidjeti od ižđiklih interpolacija u naselju kuća s okućnicama, dio unificiranih braniteljskih i još brojnijih, ali u sve manjem broju obiteljskih kuća starosjedilaca.
Poslije snijega, veći dio vrta 27. ožujka 2020. / Fotografija Božica Brkan
Poslije snijega, manji dio vrta 27. ožujka 2020. / Fotografija Božica Brkan
Preko puta našoj, jednoj od zgrada sagrađenih za Univerzijadu u drugoj polovici osamdesetih, uglovnica je, kućica nekad s dvije sobe kojoj su pod deku dograđene vjerojatno kuhinja i kupaonica s malih hodničkom, a kad su za naše naselje trasirali ulicu, bezdušno su joj dijagonalno odrezali bolji komad vrta ostavivši oko kuće možda desetak kvadrata. Baš za novu knjigu neke nove nadobudne vrtlarice, pomislila sam odmah.
Snijeg u našoj ulici i u susjedinu vrtu 25. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak Prije snijega 22. ožujka 2020.. / Fotografija Božica Brkan
Susjeda, vlasnica, nekad je morala biti jedna od zagrebačkih bugarica, povrćarica koja je prirod prodavala na placu dok još našega jarunskoga nije ni bilo. Osmislila je male slogove i stazice i nisam nikad odgonetnula da li u dvo ili trosmjenskom plodoredu, iz godišnjega doba u godišnje doba, iz godine u godinu seleći, sijala je i sadila ne više, recimo, krumpir, ali svega po malo: rajčice, paprike, krastavaca, luka, češnjaka, različitih sorta salate. Čak ima i spremište za alat i jamu za kompost. Niz oluk je pustila lozu, zacijelo seksardu ili izabelu, a po ostatku vrta, čak i po nekadašnjoj septičkoj jami, sve je zasadila cvijećem.
Kopačica u manjem dijelu vrta 3. svibnja 2019. / Fotografija Božica Brkan Razgovor uz grmove božura koji se spremaju cvasti 24. travnja 2019. / Fotografija Božica Brkan
Već smo mi bili tu kad je preko plota, čak i mojoj mami željnoj selskoga, prodavala narcise, sunovrate odnosno bele nedele, pa duhovske klinčeke… Ili mladu salatu, višak pri prorjeđivanju. Sa svojeg prozora za vrtnu knjigu – valjda ću je konačno uspjeti i napisati – godinama fotografiram živu i mudru plodosmjenu u susjedinu vrtu. Na stotine fileova i snimaka. Ne jednom dogovarala sam i intervju sa susjedom, i sad bum i sad bum i vjerojatno i neću.
Veći dio vrta za suše, 25. kolovoza 2018. / Fotografija Božica BrkanVeći dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan
Da je susjeda doma, zacijelo bi se dimilo iz njezina dimnjaka, u vrtu ne bi bilo utabane zemlje, a ujutro i predvečer, makar i omotanih vena, s maskicom bi sad obilazila svoj vrt, kao što moji Okešinčani povremeno obilaze svoje njive, te bi ovisno o godišnjem dobu, obrala tu prvi zreo plodić, tamo optrgala osušene listove, zalila jučer posađene presadnice…
I za suše se zelenio manji dio vrta 25. kolovoza 2018. / Fotografija Božica BrkanManji dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan
S druge strane kuće rastu jorgovan, ruže, ljiljani, ali nitko ih nije počistio i orezao, jer je i grm starinskih srčeka iznad žutih jaglaca, onaj uz lijehe s tulipanima, žutim i bijelim najranijim sunovratima, te četiri ili pet grmova starinskih božura, trojačkih s vanjske strane ograde, uz pločnik na našoj ulici, još u ostacima prošlogodišnjega osušena raslinja. Možda se i zdojdu. (Nedostaju mi i Čistoćini, Holdingovi čistači trave između rubnika kolovoza i pločnika, koji su mi bili simbol da gradska vlast još funkcionira.)
Manji dio vrta 24. travnja 2019. / Fotografija Božica Brkan
Susjede nema, ne znam da li je kod svojih ili u staračkom domu – naslućujem da su već nacrtani projekti s raskošnim penthausima koji će nam zakloniti pogled preko puta – ali od prošle jeseni neobrađivan vrt raskošno cvate svim bojama. I snijeg ga je prekrio, a on se samo otkrio i dalje cvate. Rano ujutro zagledaju ga šetači s maskama i šetači pasa. Život ide dalje. Baš neki dan televizijski putopisac Iranom prenese nam uvjerenje stare perzijske filozofije da je svaki vrt na zemlji simbol raja.
Bujna rudbekija ispred pletene ograde na imanju Horjanovih u Hižakovcu (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Da se Mariji Krušelj, svojoj dugogodišnjoj suradnici, nisam dala nagovoriti, da početkom gorućeg kolovoza, za onih zvizdana – zagorske su temperature nekoliko stupnjeva niže nego u pedesetak kilometara udaljenome Zagrebu – idem u obilazak zagorskih tradicijskih vrtova po jedanaest donjostubičkih sela, odakle bih znala kakva još skrivena blaga s još živim elementima tradicijske hortikulture tu postoje?
Udruga Stubička baština u Godini europske baštine
Tomislav Horjan u dijelu svoje zelene okućnice (Fotografija Božica Brkan/ Acumen)
Valjalo bi organizirati Dane otvorenih dvorišta, okućnica, trnaca… Nažalost, isto tako i koliko se toga dodošlo od posljednjega takvog ocjenjivanja prije punih pet godina. Nije povratku pridonijelo obilježavanje Godine europske prirodne i kulturne baštine nego ambicija Udruge Stubička baština da svoju bolju prošlost održavaju – živom.
S ocjenjivanja: Tomislav Horjan, Marija Krušelj, Božica Brkan, Milan Kebet i pas Di si? (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Ni vrijeme koje prednost daje globalističkom i konzumerističkom, a ni godina gospodnja koja je na Gupčevim bregima krenula s mrazom, nastavljena ledom, pa sušom od koje je sve zgorelo nisu skloni povrtnjacima, cvjetnjacima i trnacima iz kajkavskih popevki, živicama i cvjetnim daskama. To su vredniji primjeri koji su dosegli visoku razinu i u užem su izboru za priznanja. A i lijepo je vidjeti kako su voćkice krcate rodom da se hoće raskoliti.
Uljepšajmo svoje mjesto od 1978.
Lepa Vas: dio nekad najljepšega tradicijskog vrta Stjepana Grdena (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Moram podsjetiti, jer tko se toga i sjeća, da je Donja Stubica prva još u Jugoslaviji 1978. godine krenula u tadašnjoj, mnogo široj od današnje općine, s akcijomUljepšajmo svoje mjesto. Osim što su uljepšavali svakidašnjicu i utjecali da mnoga mjesta pođu njihovim stopama, utjecali da se pokrenu Hrvatski obiteljski tradicijski vrt, Hrvatski vrt perunika, školski vrtovi, Plavi cvijet i Zeleni cvijet Hrvatske turističke zajednicei slično.
Živica od uresnice ne trajna, ali lijepa (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Znam to iz prve ruke, jer je Vrt, dugovječni, nakon tri-četiri deseljeća usahnuo tjedni poseban prilog Večernjeg lista, koji sam uređivala, godinama bio medijski pokrovitelj takvih nastojanja potičući i kreirajući zelene trendove, od tumačenja što je to primjerice hortikultura, zagledajući u stvarno zaboravljenu povijest i tradiciju kulturnog ophođenja s prirodom oko sebe te bivajući rasadnikom za nastajanje mnogih zelenih medija – tiskanih i elektroničkih.
Lepe kate ponovno u modi (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Više od novca za lijep okoliš, bio to balkon ili dvorište, cvjetnjak, povrtnjak, važnija je ljubav, koja počinje od dječjih pjesmica lijep mi je vrtić ograđen, ograđen/ sav mi je cvijećem zasađen ili kućica u cvijeću, trava oko nje,/ a na puteljak pada hlad sa grana dunje dvj’e do još i danas zamiriše trešnja. I veliki trud.
Hižakovec: Horjanovi, Gubec i Arhiv Gupčeve lipe
Jedno od uređenih seoskih raspela (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Obitelj Horjan, etnologinja i muzealka Goranka i umjetnik Tomislav, na primjer, kao da su izašli iz pjesme Vuplavem trnaci mi hiža stoji. U Hižakovcu već 12 godina čudesno uređuju dvije spojene okućnice svojih predaka sa tri hiže s komforom sa tri zvjezdice. Iznajmljuju ih turistima, uglavnom strancima, željnima starinskoga sentimenta s pesekom neobičnoga imena Di si? i raslinjem koje se mijenja s godišnjim dobima. Ovdje pleteni plot od pruća, ondje brajda sa starinskim sortama vinove loze, recimo harum, ondje vrtić kojem ljeto baš nije po volji. Sukulentima zasađenima posvuda po starim ćupovima, loncima svejedno je. Njih tu sade za peneze i bogatstvo, poučavaju me, a ja se sjećam samo čuvarkuće na krovu za liječenje upale uha.
Sentimentalni motiv iz Hižakovca (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Posjeći je najlakše, govori gospodin Tomislav vodeći nas između sljeza i sljezolike, pajasmina i drijenka i jedne od Gupčevih lipa, kakve, nažalost zarasle u travu, rastu u ambiciozno zamišljenome Arhivu Gupčeve lipe. Hižakovec je inače rodno selo vođe seljačke bune, pa je tu i Gupčeva hiža, a uz nju i hižno stablo, nekad najčešće jabuka ili lipa, te klupe preklopače, jama za pranje rublja, starinske sorte cvijeća.
Najljepši hrvatski tradicijski vrt Stjepana Grdena
Na okućnici Reparovih iz Matenaca stare jabuke rodne, ali oštećene tučom (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Tek nešto dalje ne nedostaje ni nasada brzorastuće – peruanske banane. Tko da to i kako da to objasni i samome sebi? Razbacanim zaselcima prolazimo krivudajući kilometre i kilometre uzanom asfaltnom seoskom cesticom penjući i spuštajući se. Ne nedostaje po hrptovima bregova ni vidikovaca, a ni statusnih simbola u gradnji, milijuna ulupanih u beton, višekatno brdo na brdu. Stručnjak za tlo i eroziju tla akademik Ferdo Bašić imao bi tu bogovsku temu, jer tu je srušen dio stoljetne šumu, a ni kuna nije uložena u zelenilo. Možda izraste samo, za kojih idućih stotinu godina, a možda se pretvori u klizište.
Bolje trbuh od pijače nego grba od štihače – izrezbareni štef s imanja Stjepana Grdena (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Rekli bi Zagorci kako tu i danas, kad je puno dojdeka koji uglavnom ne govore kajkavski, kao i nekad navek neko zvoni v stran. No, postoje sjajni primjeri. Unatoč tome ili baš zato što je cestu, kojom je otprilike kilometar do prvoga asfalta, tek nedavno pokrio kamenom, u svome zaselku Lepa Ves s više još obiteljskih zadružnih kućeraka Stjepan Grden uredio još u Godini uresnice najljepši hrvatski tradicijski vrt. A bio je još, što bi rekli, samac, stari dečko, ali očigledno zelenih ruku. Sada se i oženio, obnavlja kuću… Susjeda mu, tv-vrtlarica svoj je vrt ogradila ogradom visokom da se preko nje i ne vidi.
Ambrozija kao nepoznata ukrasna biljka iz zagorskoga cvjetnjaka
Biserka Herbst iz Austrije u mirovinu u obnovljenu traidcijsku zagorsku hižu (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Prisjećam se svojih dugogodišnjih vrtnih suradnica, nažalost pokojne čudesno talentirane agronomkinje i crtačice Vande Starešinić koja je uz pomoć Agronomskoga fakulteta još 1993. u vrtu bake Lončarić, još žive, ali u umirovljeničkom domu, determinirala tada nepoznatu a tako lijepu, tek uvezenu biljku ambroziju. O njoj je dotad pisao u VečernjakovuVrtu samo akademik Milan Maceljski, a danas nema gdje je nema, ponegdje je fotkamo i kao nepokošenu raskošnu dvometrašicu.
Đurđica Francin iz Gornje Podgore sama skuplja sjeme starih sorti povrća (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Prisjećam se i kasnijih aktivistica izraslih iz zagorskih ocjenjivanja u skupljače tradicijskog sjemenja (Božica Papeš-Mokos), školske vrtove (Lidija Komes, moja Moslavčanka iz emisije Slučaj kako Zemlja diše) i pionira hortikulture (Nataša Tiška Vrsalović). Prisjećam se godina posvećenih rudbekiji, ciniji, šlajeru, georgini…
Flakserice uništile starinske cvjetnice koje se same siju
Dio povrtnjaka Reparovih iz Matenaca (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Kao što je tradicionalna kolinja uništio Black &Decker, tradicionalno zelenilo, uvjeravaju me, uništile su flakserice koseći nemilosrdno ponajprije jednogodišnje starinske cvjetnice koje se same siju. Mnogi recimo uresnicu odnosno kozmozčak i nisu razlikovali od drača, korova, pa su ih i (po)čupali iz korijena. Koliko su im mile lepe kate, lepi dečki, gladiole, zvjezdan, pakujac, dragoljub, neven, kadifice, magdalenke…?
Danas bi se možda u svim selima zajedno pronašla jedva koja krava i jedva koji pajcek (pa da hoće, gdje bi vrtlari kupili stajnjak?), Đurđica Frančin iz Gornje Podgore voli to, pa ima i jedno i drugo, a i krasan povrtnjak – baš sprema sjeme paradajza jabučara i telećeg srca, kako zove volovsko srce – i trnac s kruškom tepkom, šljivama bistricama, ramnikom (okusa kao da je začinjena, ali se ne kala kao bistrica), ringolkama, zatim jabukama zlaticama…
Živice konfekcijske od tuje, višebojne od sljezolike, od pletera
Matenci Gornji: Dragica Štefek ispred ograde koju je sama isplela (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Psi uglavnom ne čuvaju kuću nego ih vlasnici šetaju kao u gradu. Zapazih možda tek pokojega da šeta sam, a sigurno sam da se nisu oteli s lanca. Zaštitari životinja i prirodne bili bi zadovoljni. I krajolik je uglavnom pripitomljen, osim što ponegdje naletiš gdjegdje na livade prestarjele i za otavu i za otavić te na živice iždžikale, neklještrene ne ove nego i nekoliko prethodnih godina. Prevladavaju konfekcijske od tuje – podsjeti me to kako je Vrtova suradnica iz Dionanee Nataša Tiška Vrsalović u biografiju upisala kako nije posadila ni jednu tuju! – ali ima baš lijepih miješanih ili samo od bušpana, graba ili pak od više boja sljezolike koja još raste iako se baka koja je za nju nagrađena odavno zdošla.
Brajda se zeleni (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
I Zagorcima je vrlo važno što su na nekoj od radionica mnogi ponovno naučili djedovsko umijeće pletenja istina kratkovječnih živica, jer vrba je tu dio krajolika. Dragica Štefek u Matencima Gornjim isplela je svoju od sviba i već nakon dvije-tri godine propada. Govori kako su kesten i lijeska trajniji. Betona ima posvuda da bi, govore, spriječio klizište, ali barem sve bolje prikrivaju ga raznobojnim živim pokrivačima. Šteta što je nebriga ugušila i drugi donjostubički, najslavniji u zemlji vrt perunika, pogotovo jer je plava Perunika croatica proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom, ali eto, dok se vrzmamo uz neki kanal, gospođa Krušelj prisjeća se kako su tu prije 30 godina rasle divlje žute perunike i onda su samo zginule.
Biovrt od bijele uši branjen – Coca colom!
U biovrtu Goge Eller (Fotografija Miljenko Brezak / Acumen)
Kako umre koji starac, kuća zaraste, nakrivi se, pa umre i ona. Zdohađaju se i kuće i ljudi, tumače mi. Rjeđi su primjeri baš raskošnoga, kultiviranoga zelenila. Recimo povratka u mirovinu u rodni zagorski kraj Biserke Herbst u Gornje Matence, čak iz Austrije. Ili iz Zagreba. Liječnica Anita Knezić-Rado ostavila je stan u Zagrebu i u Pustodolu, ni bolest je nije spriječila u tome, na djedovini uređuje primjernu okućnicu po svome. A Gordana Goga Eller sa suprugom Ivanom, ona iz strojarske a on iz elektrostruke, tek planira kako će za mirovinu, kad stalno budu mogli biti tu, kupnju kokoši za jaja, koza za sir i mlijeko… Na šogorovoj djedovini ta je Zagrepčanka, rođena Trnjanka, prije šest godina počela krčiti agaciju, orahe, voćke, jalšu, vrbu, ostavila je, a lipa se sama posušila, od dva su potoka jedan zatvoriti, i sad uređuju – biovrt. Bogata iskustva od sadnje na slami do zaštite bilja odnosno kako bijelu kupusnu uš prska Coca Colom ili kako vrt liječi mješavinom vapna i češnjaka, prenosi radoznalim istomišljenicima na društvenim mrežama.
Liječnica Anita Knezić-Rado na djedovini u Pustodolu uzgaja i suši začinsko i ljekovito bilje (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Dolaze u stubički kraj i nove – ili se stare vraćaju kao nove! – mode, nerijetko s interneta. Ili mejaši, susjedi, razmjenjuju iskustva, pri tome rijetko jedan drugoga hvaleći. Svijet je postao sve jedan vrčak, ali ne može bez lokalnoga, poput još lijepoga donjostubičkoga perivoja. Uvozeći novo od sorta i pasmina, uvoze se i štetnici, bolesti, lijekovi i zaštitna sredstva. Sve logično, osim što je tužno vidjeti divlje kestene koje je kestenov moljac ujesenio već usred ljeta, možda i zauvijek.
Vodenike na prozorskoj dasci bake Ane i unuke Suzane
Vodenike u tri naraštaja Dupeljovih (Fotografija Božica Brkan / Acumen)
Rijetko se naiđe na skladno rascvjetan dom poput Martinićevih u Vučaku, gdje pelargonije i surfinije Marice, Marine i Martine vise s prozora i balkona. Ili pak, više se i ne mogu sjetiti u kojem zaselku, na duet: 88-godišnja baka Ana Dupelj na prozorskoj dasci pred starom hižom i 33-godišnja unuka Suzana na prozoru nove kuće imaju jednako raskošne vodenike.
Opreka starome moderni su opegeovci koji su na ulazu u svoje okućnice i vrtove izvjesili ploče da uzgajaju sadnice ili plodove, recimo patišone i krastavce za Podravku, za druge pak jabuke… Zaboravilo se kako su Stubičani još 1935. osnovali prvu otkupnu stanicu za voće, na kojoj je narasla poslije i Dona. Tek žal, čak ne i gorčina, ostaje što u brajdama francuz i noju snahe s juga ili novi imućni vikendaši zamjenjuju kivijem kao da im je rodni, a ne s Novoga Zelanda. Cinici bi rekli: barem se zeleni!
Nove knjige Tomislava Marijana Bilosnića s posvetom za Božicu Brkan na 9. Koljnofskim književnim susretima 10. studenoga 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Stalno me mučilo odakle znam toga TomislavaMarijanaBilosnića, odakle ga znam. Dakako, iz bivšega novinarskog života, i njegova i mog. Ali otprije, otprije… Iz zbornika Mladihrvatskipjesnici ranih sedamdesetih. Sad se radosno, bilo slučajno ili planirano, susrećemo na pjesničkim, književnim i inim susretima na različitim stranama od Lobora do Koljnofa i na stranicama različih knjiga, časopisa, interneta. Radosno čitam njegove tekstove, pjesme osobito. Afriku, Tigra, Vrt… Nisam se mogla načuditi kada mi je prošle godine potpisivao prvu knjigu od Izabranih djela – Izabrane pjesme, a otada je izašla i Izabrana proza. Čudila sam se kako to da nitko nije napisao temeljitu kritiku. Ne prigodnu, ne čestitarsku.
Povremeno se dopisujemo; da nema mejlova, između Zadra i Zagreba tekla bi pisma. Što pišeš, što objavljuješ? Od njega treba učiti! Njegova mi je koncentracija uzor, a svestranost upravo nedohvatljiva. Pomislila sam to ponovno kada mi je prije nekoliko dana stigla Bilosnićeva Spomenica2017.–50 godina umjetničkog djelovanja. Pomno uređena knjiga s pogledom na 70. godinu života, jer rođen je 1947. kao i još nekoliko uglednih pjesnika kojima niti je tko, a niti su sami pripremili ovakvu spomen-knjigu. Na 258 stranica!
Izdavač njegove je 3000 GODINA ZA DAR, Zadar, urednik je DejanGolen, a ima tu izuzetno zanimljivih tekstova Tina Lemca, Sanje Knežević, Božidara Prosenjaka, Davora šalata, Cvjetna Milanje, KrešimiraBagića, Igora Šipića, Mate Nedića, Marka Gregura, Šandora Horvata, Franje Pajrića, JuriceĆenara, Nenada Piskača s nezaboravnom kajkavskom:
Čovekjeriečje.
Osim temeljita pregleda što je pisao, što je objavio, što su pisali o njemu, gdje je gostovao… s fotografijama i kazalom imena. I s fotografijama. Besprijekorno uređeno. Baš tako zamišljam dobro uređenu knjigu. Naklada je samo 100 primjeraka, pa sam počašćena što imam TBM-ovu Spomenicu2017. i što je u njoj objavljen i moj skromni prilog. Pjesma.
tigru bilosniću
ni u primisli mi ne bi bilo
nikad
da bi bolno zavijanje tigra
moglo
zazvučati
skladno
kao pjesma
kakvu
nikad
nitko
ispjevao
nije
