Primajući u listopadu na 19. Pulskim danima eseja Nagradu Zvane Črnja 2021., Božica Jelušić rekla je i kako se nikada nije definirala književnicom, odnosno da nikada nije za sebe napisala da je književnica. Mi pisci, živimo, radimo i trajemo u nekom međuvremenu i krademo vrijeme na dnevnoj bazi, kazala je ističući da je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje – zavičajem. Onim čemu je posvetila među svojim knjigama četvrtu knjigu eseja, nagrađenu Kajogledi, vnebogledi.
Ta je knjiga, prema autoričinim riječima, htjela izbjeći da zavičaji potonu, da nestanu, a spomenula je, ne prvi put, tri Božice koje uporno njeguju kulturnu baštinu svog zavičaja odnosno kopaju kajkavsku gredicu – Brkan, Pažur i svoju malenkost, zaključila je Božica Jelušić. Poruka je to ove impresivne knjige autorice koja, usto, ove godine slavi 70. rođendan i 50. obljetnicu rada.
Na Natječaj za Književnu nagradu Zvane Črnja za najbolju hrvatsku knjigu eseja objavljenu od rujna 2020. do rujna 2021. godine prijavljeno je deset knjiga od kojih devet udovoljavalo pravilima i uvjetima Natječaja. Prosudbeni sud DHK (prof. dr. sc. Vinko Brešić, književnica Božica Brkan i te književnica i kritičarka Lada Žigo Španić) pristigle su knjige ocijenili iznimno zanimljivim, raznovrsnim tematski i stilski, ali i da među njima ima nekih koje prvenstveno nisu esejističke. Većina su uistinu vrijedni prilozi nacionalnoj književnosti i kulturi, a u uži izbor ušle su tri: Povećalo za poeziju (Matica hrvatska, 2021.) Davora Šalata; Pisma s juga (V.B.Z., Zagreb 2020.) Marka Tomaša i Kajogledi, vnbogledi (Društvo hrvatskih književnika – Podravsko-prigorski ogranak, Koprivnica, 2021.) Božice Jelušić.
U obrazloženju, koje sam imala priliku pročitati na prigodnoj svečanosti, navodimo:
Ogledi naše ugledne pjesnikinje Božice Jelušić (Pitomača, 1951.) Kajogledi, vnebogledi tematski su određeni autoričinim trajnim zanimanjem za kajkavsku književnost, jezik i kulturu, a pisani su esejističko-poetskim stilom s dozom subverzivnosti prema jezičnome standardu s jedne i procesima opće globalizacije i unifikacije s druge strane.
Knjigu čini 45 eseja razvrstanih u tri cjeline.
Prva i najopsežnija cjelina sastavljena od 25 priloga Šara koja boje stvara posvećena je piscima, tj. njihovim pojedinim knjigama, opusima i životima – od onih koji odavna imaju mjesto u nacionalnoj književnosti, poput Frana Galovića ili Dubravka Ivančana, do onih koji to mjesto još traže upravo preko zavičajnoga jezika, npr. Emilije Kovač, Mirne Weber, Sunčice Orešić, Davora Grgurića, Katarine Zadrije itd.
U drugoj cjelini O slikama i prilikama 17 je priloga posvećenih zavičajnim slikarima, i to ne samo klasičnim imenima slavne Hlebinske škole poput Ivana Večenaja ili Ivana Lackovića Croate, nego i tzv. manjim imenima poput Vladimira Bedekovića, Katice Blažok, Milana Generalića, Katarine Henc i drugih u čijim radovima, napose u zavičajnim motivima, autorica nalazi i ozbiljne slikarske domete. Ni ovdje Jelušićeva ne skriva fascinaciju predmetom svoga pisanja, pa nerijetko eseje dopunjava vlastitim pjesmama prigodnicama autorima ili njihovim motivima dajući na znanje da joj je pjesnikovanje primarni poziv.
Treću cjelinu čine svega tri eseja koji pod zajedničkim naslovom Zavinuti spram zavičaja zaključuju knjigu na izvrstan autobiografski, odnosno autoreferencijalan način. Prvi, Podravska abeceda, apoteoza je podravskome prostoru, njegovim krajolicima i kulturi onih kojima je taj prostor zavičaj. A zavičaj je i prva kategorija domoljublja, zavičaju dugujemo sve što posjedujemo, pa je pitanje časti da taj dug i vratimo, andrićevski poantira autorica izvodeći pritom od međunaslova akrostih PODRAVINA.
Već prvom rečenicom pretposljednjega eseja Zavičaj s pogledom na svijet Božica Jelušić svrstava se u kategoriju književnika zavičajnika u prvome redu zbog jezika koji je most prema drugoj, paralelnoj stvarnosti, tj. književnosti, dodajući kako je dvije trećine njezinih pjesama izravno nadahnuto zavičajnim prostorom te da odražavaju njezin mikrokozmos. Pozivajući se na Veselka Tenžeru, završnim esejom (sažetkom), ona sve zavičaje naziva našim malim Atlantidama u čijoj rekonstrukciji sudjeluje naš jezik kao čuvar od zaborava toga potonulog svijeta. Pa premda joj je život nudio mnoga zamjenska gnijezda, Podravina je bila nezamjenjiva, jer joj je samo ona davala smisao, karakter i identitet.
Ovime autorica kao da potvrđuje tezu kako je svaki prostor nečiji i da sve na svijetu ima i počinje zavičajem.
Osobito se ponosim što Božica Jelušić, a kojom sam, uz drugo, 2020. godine objavila i zajedničku zbirku pjesama Gastrolatrija (Acumen) u tekstu Zavičaji, naše male Atlantide (Sažetak), dojmljivuzavršnom tekstu u Kajogledima, vnebogledima, među odabranim pjesnicima koji svoje Atlantide oživljavaju svojim stihovima, uz Pavića, Goluba, Doleneca-Dravskoga, Petrovića navodi i – Brkan:
BOŽICA BRKAN donosi moderan leksik, ulazi u složenu problematiku današnjice, teme su joj urbane, često gorke, kritički intonirane. Duboko je zagrabila u ratnu i poratnu problematiku, s jasnim mirotvornim i altruističkim akcentima. Osjećaj zavičajnosti, kroz opise njenog djetinjstva, „preslikava“ se na cijeli svijet. A u tim živahnim i uvjerljivim opisima, ispada iz „etno-korica“, okrećući se lirskim inventurama: korespondira s domom, susjedima, obitelji. Istodobno, regenerira dobrovoljnost i dobrohotnost, u kojima prevladava „optimizam memorije“. Sočnost života i filozofska pomirenost pružaju si ruke, pa iskustvo i mudrost nisu u zavadi, već ruku pod ruku ide prema kompromisu. Valja istaći i njene osebujne „gastrolatrijske bravure“, gdje se duh zavičaja osjeća kao hedonizam, čime nadvladava melankoliju. U krugu života svi smo u velikom mlinu (vetrenici), gdje se kukolj čisti od zdravoga žita. Fatalistički se u njenoj optici mirimo sa životom i smrću: „se pomalo tak to ide/ senak se na svoje zide/ viš/ rešeto broji/ pušča zemle ušor jemle/ mele mele se zatrese / vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra/ vetratra“.
20211030 – 20211108