Umjesto kave 10. ožujka 2016.: ljubavni susret u Žitnici

Uvijek se ražalostim kad se odnekud iz provincije kasno navečer vraćam s nekojeg događaja ispunjena, a znajući da sutradan o tome uglavnom neću nigdje moći pročitati ili pogledati vjesticu. Ma ni rječcu! Kako se često smucam uokolo gdje obično nema crvenog tepiha pa ni red carpeta, sve sam uvjerenija kako gradska prepotencija propušta a da toga nije ni svjesna, da si u manjim mjestima ljudi umiju kvalitetnije organizirati život unatoč izboru skučenijem od zagrebačke ponude svega i svačega, elitnoga i masovki. Male mile stvari koje bih ponajmanje strpala u konzumerističku kulturu.

IMG_9315.JPG publika+Potkraj veljače, organizacijski meni baš u nevrijeme kad ti se sve preklapa, pozvaše me u Sveti Križ Začretje. Bijah ondje, govorila sam nekad nekim povodom i pjesme, pisala o dvorcu i izlazu na tek zamišljenu autocestu, ali sam svejedno morala provjeriti na kojem izlazu trebamo sići. Cestovni sam pravac znala. Kolegica pjesnikinja, jedna od sestara Jačmenica, Nada, poziva pismom na recital ljubavne poezije. Nekoliko godina unazad njihova Udruga za očuvanje baštine i promicanje kulture življenja Djedovina, kojoj je dopredsjednica, i Općinska knjižnica i čitaonica organiziraju interpretaciju tridesetak pjesama iz zbornika Recitala Željka Boc iz Marije Bistrice «Hod se nastavlja». U 13 godina 1000 pjesnika prijavilo je 4000 svojih pjesama. Među njim je i moja pjesma. Potvrdih da dolazim iz poštovanja prema zamisli i trudu domaćina te mladoj talentiranoj rano preminuloj pjesnikinji te svima koji su mi, poput Mire Pižir iz marijabistričke knjižnice, već organizirali književne večeri, susrete, obilaske.

IMG_9280.JPG BB&MBprvired+
Prvi red slijeva nadesno: Miroslav Lovrenčić, Božica Brkan, Miljenko Brezak, Mira Pižir i Nada Jačmenica

U Svetom Križu Začretju osim dvorca i krasnoga malenog trga, čak su dvije galerije, jedna Stipova, mojega kolege karikaturista Rudija Stipkovića iz Sportskih novosti, tu rođenoga, a druga je Žitnica, obnovljena nekadašnja gospodarska zgrada, ne samo s koncertnim klavirom, koji se tu i koristi, nego i s meni omiljenim Lovenčićima obješenima okolo naokolo da se sav ozariš od majstorovih poteza.

A onda Gordana Kamenečki – Puclin govori poeziju više od sata, svira dvojac mladih gitarista, dvojica Antonia, Kapusta i Arih, prateći lijep vokal Lane Petrovečki u engleskim ljubavnim baladama i evergrinima. Mlada i očito ambiciozna frizerska majstorica Dubravka Mišak Skočaj morala je utrošiti cijeli dan za desetak na svoj način interpretiranih etnofrizura koje su ponijeli mladi mjesni modeli, katkad još i nesigurni u hodu, ali toliko šarmantni da ih morate ohrabriti pljeskom. Usto, daruju nama, svojim dragim gostima, fantastično oblikovane tulipane od krep papira, da nam, kako rekoše, traju do idućega recitala. Usput nas podsjetiše na Puškina: “Teško je voljeti, još teže ne voljeti, a najteže je naći voljenog koji te voli.”

IMG_9303.JPG frizuresvesastrane
Frizure frizerske majstorice Dubravke Mišak Skočaj nosile su slijeva na desno: Brigita Gašparić, Klara Profeta, Doroteja Jačmenica Pušenjak, Elena Švigir, Inga Vorih, Tereza Sente, Ana Sente

Ništa ni pretenciozno ni blazirano, ni domjenak ni razgovori. Tu gotovo da i nema rampe između izvođača i publike, koje i nije bilo malo i kojoj nije bilo žao tog petka odreći se «Midsamera» ili neke turske sapunice. Oni su se jednostavno potrudili sami proširiti kulturnu ponudu. Svatko je došao zbog nečega, svatko se potrudio u nečemu za druge. Počastio ostale svojim vlastitim kreativnim doprinosom. Citiraše nam te večeri i Ericha Fromma: „Kada ga dotakne ljubav, svatko će postati poeta.“

I ne računajući, susrela sam nekoliko dragih ljudi, utanačila još nekoliko sličnih novih susreta. I jedva sam prepoznala svoju ljubavnu pjesmu otprije nekoliko godina. Gotovo haiku. Je li se kilometraža isplatila? Jest. I hod se nastavlja.

Nehotice

Sudarismo se rukama hodajući
ulicom.
Nehotice.
Podsjeti me to:
otkad se nismo držali za ruke?

20111124