Zamišljam kako bi za koju godinu stvarno mogao izgledati stari park oko lječilišta u Stubičkim Toplicama prema zamisli posljednjih godina stanovnika Stubaka, novinara i pjesnika Nikole Kristića: klupe sa stihovima poetese Vesne Parun, koja se tu, što bi Zagorci rekli, doživela, i pjesnika ovjenčanima skulpturom akademskoga kipara Ivana Tuđe nazvanom prema Paruničinoj najpoznatijoj pjesmi Nevinije ruke.
Kristić i Udruga Modus vivendi prošle su nedjelje 18. lipnja 2023., točno u podne, organizirali već šesti pjesnički susret Nagrada Vesna Parun, nažalost bez osobite lokalne podrške i razumijevanja ambiciozne zamisli, koja je svake godine zaista sve bolja sa sve boljom poezijom, pjesmama koje kao Katarina Pahljina u Posebnoj časti Vesnu ili poput Anđelke Korčulanić opetovano kažu: u mojoj si pjesmi/ne možeš umrijeti.
Ove je godine od tridesetak, što početnika a što već uglednih pjesnika, s kako je istaknuto malo loše poezije, skulptura uručena Siščaninu Bogdanu Arnautoviću za pjesmu Provincijski vlak, a do njega su svojim pjesmama pri vrednovanju pjesme, interpretacije i ukupnoga dojma, stali Sanja Horvat i Drago Štambuk, otpočetka u festivalu i kao pjesnik i kao prijatelj velike književnice. U ocjenjivačkom su sudu ove godine bile Diana Burazer, pobjednica 2022., Lidija Dujić pobjednica 2021. i Božica Brkan, pobjednica 2020.
Dobitnici Nagrade Vesne Parun bili su prvi Ludwig Bauer i druge Marija Lamot. Poeziju su ozvučili i mlada violinistica Doris Tkalčević i usnoharmonikaš Tomislav Goluban te sami pjesnici Sonja Kušec Bećirević i Alija Bećirević.
Bogdan Arnautovićrođen je 9. siječnja 1961. u Velikoj Jasenici (BiH). Studirao je na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1985. do 2000. godine radio je kao novinar i urednik u IRO Jedinstvo Sisak i Radio Sisku te kao dopisnik Večernjeg lista i Novog lista. Od 2000. direktor i urednik je u obiteljskoj nakladničkoj kući Aura Sisak. Književnu karijeru, objavljujući poeziju, ali i prozu, kritiku i esejistiku u brojnim književnim časopisima, novinama i zbornicima (Polet, Oko, Polja, Revija, Književna reč, Braničevo, Dialogi, Bagdala, Kupa, Riječi, Vijenac, Poezija, Republika…), te na televizijskim i u radijskim emisijama, počeo je graditi osamdesetih godina prošlog stoljeća. Dosad je, od 1981. godine, objavio sedam knjiga poezije, proze i publicistike: Rano pobratimstvo (poezija, u zajednici s M. Pađenom, Petrinja, 1981./; Polifemov rukopis (poezija, Sisak, 1983.); Gea (poezija, Sisak, 1987.); I prešućujem drhtanje (poezija, nagrada Ratkovićevih večeri poezije Bijelo Polje, Crna Gora); Striegl, njim samim (publicistika, Sisak 1994.); Poljubac vode (poezija, Sisak 1996.); Boje seoskog sladoleda (proza, Sisak, 2014.). U pripremi mu je i nova knjiga pjesama Postelja za haubice koja izlazi u ediciji Hrvatskog društva pisaca te u nakladi Matice hrvatske Požega knjiga pjesama Meridijan vinograda.
Autor je scenarija i redatelj više kratkih turističko promidžbenih filmova, kao i dokumentarnog filma o Slavi Strieglu, sisačkom umjetniku XX. stoljeća. Prevođen je na engleski, slovenski, slovački i makedonski jezik. Zastupljen u antologijama i zbornicima. Nagrađivan za prozu i poeziju uglednim hrvatskim i regionalnim nagradama. Član Hrvatskog društva pisaca i nositelj Spomenice Domovinskog rata i Medalje Oluja. Od 2017. godine snima zvučne knjige u Hrvatskoj knjižnici za slijepe u Zagrebu.
Bogdan Arnautović
Provincijski vlak
Kolona dabrova prelazi željezničku prugu na osami.
Putnički provincijski vlak stoji
na otvorenoj pruzi već 17 minuta. U vlaku je 346
putnika i nitko ne zna kako s dabrovima. Koje su im
navike, što ih plaši, u što vjeruju, kakve pjesme vole…
Jedna odrasla djevojka nalik mojoj majci grli svoju
majku. Autistična je i ide na liječnički pregled.
Ona zna sve o dabrovima. Smije se grleno i neobuzdano.
Nosi majicu s natpisom slađa od meda. Pogled joj nije
od svijeta kojeg dijele suputnici.
Plesno grmlje kaže kišna djevojka i kroz prozor
pokazuje na kolonu dabrova. Ustaje i pleše po vagonu.
Njena se galaksija otvara poput mog uma na
zabranjeno znanje. Iz sunčanog sata njene ruke
prolama se nebo, cvrkutavo kao turska ženska odbojka.
Ova pjesma objašnjava zašto svakog jutra ulazim
u ovaj vlak. Ova se pjesma čita uz upaljenu svijeću od voska
spravljenu u dolini dabrova. Pomaknem li ovu pjesmu;
izmjestim li piramidu ove pjesme iz ležišta ma i za
milimetar-dva dobit će na tajanstvenosti, ili se urušiti i
vlak će krenuti.