Unatoč brojnim mjesnim pjesničkim, osobito kajkavskim recitalima, jedan od najmlađih, vrbovečki Stara lipa, treći, održan u petak 11. lipnja 2021. među prvih priredbama poslije otvaranja – drugi je održan kao jedan od posljednjih prošle godine prije zatvaranja, pisala sam Kolovoški cvat Stare lipe – Umjesto kave 22. kolovoza 2020.Ponovno zanimljiv. Meni možda i zato što sam mimo natjecanja imala priliku pročitati svoju vetrenicu i izreći nekoliko lijepih prigodnih riječi, ono što se danas obično zove motivacijskim govorom.
Razmišljala sam: o čemu? Koje bi to bile riječi? Umalo sam rekla što i prošle godine. O kajkavskom, i o pisanju na kajkavskom i o jeziku, dijalektu, narječju, zavičajnom govoru, kako god. Ali promijenila sam ideju. Stjecajem prilika prethodnog dana bila sam na 5. Danima A. G. Matoša u Tovarniku i Vinkovcima, književnika koji je sam cijela književnost i koji je, iako nije kajkavac, napisao antologijsku kajkavsku pjesmu Hrastovački nokturno (Kaj da počmem, moja draga mati,: Smrt i betek — to je sinek tvoj…). Ponukani Matošem, kojem je domovina i krajolik i jezik, nas nešto književnika razgovarali smo i o književnosti i jeziku kao važnom dijelu nacionalnoga, pa smo razgovarali o događajima u Subotici vezanima uz tzv. bunjevački jezik, hrvatsku ikavicu koji je postala srpska ikavica i koja se govornicima, Bunjevcima, ne i drugim srbijanskim Hrvatima koji govore hrvatski, jednostavno – isplati.
Ne mislim da bismo možda i mi, kajkavski
ekavci, progovorili srpskim kajkavskim, ali s obzirom na projekcije koje
govore kako bi do 2080. Hrvati kao narod mogli izumrijeti, onda bi možda mogao
izumrijeti i naš jezik. Hrvatski. I standardni i ma koji ča-kaj-što. Tko
će njime, tim mrtvim našim jezikom onda govoriti? Vjerojatno nitko. Tko će ga
slušati? Rijetki. Ali možda će ono što je zapisano ipak, makar ponekad, netko i
pročitati.
Je li ovo iskaz nečiste savjesti prema kajkavskom? Ne! Govorim o kajkavskom, ma
kojem od naših zavičajnih govora, kao našem osviještenom razlikovnom elementu. I
tu dolazimo do pitanja, pogotovo na još jednom vrbovečkom pjesničkom okupljanju:
zašto onda uopće pišemo kajkavski? Da se okupimo? Za nagradu?
Ne bi li bilo jednostavnije da pustimo post na bilo kojoj od društvenih mreža,
jer bismo doprli do većega kruga ljudi, osvojili više lajkova, šeranja i
emotikona?
Pišemo li, međutim, da održimo jezik živim? Da održimo sebe živim?
Da iskažemo nešto dobro iz ove naše nedobre svakodnevice? Da iskažemo ljepotu? Sudeći prema tekstovima koje sam imala čuti u Vrbovcu i pročitati u njihovu zborniku, zbog svega toga pomalo, da iz svoga malog kruga velikih ljudi dotaknemo Poezijom, da Riječju pridonesemo Dobrom, Lijepom.
Da sve to pomalo održimo ne samo u svome, nego, nesebično, široke ruke, i u životu onih koji nisu darivani takvim talentom! U svome prolaznom životu, ali i kad nas ne bude, kad možda nitko ne bude govorio tako kako mi govorimo odnosno kako smo mi govorili. Smisao je Riječi, Poezije, po mojem, da sve to nadraste i da podijelimo taj osjećaj neusporediv s bilo kojim drugim.
Hvala vam svima, pjesnici i pisci, na tome silnom trudu!
20210610 – 20210611 – 20210628