Već to što sam bila pozvana da dostavim pet besplatnih primjeraka knjige Nemoj mi to govoriti za potrebe rada prosudbenog povjerenstva Odbora Fonda Miroslav Krležaispunilo me ponosom. Uspaničili smo se, jer smo i tih pet primjeraka nabožali povlačeći ih iz knjižara, shvativši da bismo trebali dotiskati zbirku koja je prošle godine bila i u užem izboru za Tina. Za Krležu se, za razliku od drugih nagrada, ne prijavljuješ sam, nego djelo mora uočiti netko od autoriteta, a i – Krleža je ipak Krleža.
Dosad su ga od 1986. dobili međaši hrvatske kulture s kojima se ni Krleža ne bi nužno složio (Lasić, Aralica, Prica, Mihalić, Vrdoljak, Lonza, Paro, Fabrio, Horvatić, Žmegač, Vitez, Pavličić , Tribuson, Visković, Kravar, Brešan, Novak, Ujević Galetović, HNK, Rošić, Drach, Bourek, Grčić, Gudelj, Senker, Karpatsky, Milanja, Perić, Fiamengo…). A ove godine, iz izbora dvije godine unatrag, posthumno je povelja namijenjena Saši Anočiću za Marinkovićeva Kiklopa u Gaveli, a nagradu je poslije užega izbora sa Zoranom Ferićem, Borbenom Vladovićem, Goranom Tribusonom, Elvisom Bošnjakom konačno otišla Ivanu Rogiću Nehajevu za knjigu Rapave kajde (Matica hrvatska, 2019.). Djelu od iznimne važnosti za hrvatsku književnost, kako je u obrazloženju naveo Ivica Matičević, predsjednik Odbora Povjerenstva za dodjelu Nagrade Fonda Miroslav Krleža, odnosno jedanaestu zbirku poezije autora koji kao da se skriva u vlastitoj sjeni.
Nelagodno bih se osjećala što smo na lijepoj svečanosti, ponajmanje zbog epidemioloških uvjeta, bili tako malobrojni – više medija negoli kniževnika! – da nismo baš uživali u dobrome Tekstu – osobito završnome o gluposti! – a i u Rogićevoj dostojanstvenoj zahvali, kada je s nama iz perspektive osobnoga ukusa podijelio najbliskije mu iz Krležina opusa od Legendi, Hrvatske rapsodije, Na rubu pameti, Balada do prve knjige Zastava… Podsjetio je i na potpis na Deklaraciji itd. Dojmilo me se posebice njegovo retoričko pitanje zašto je Krleža autorska prava (iz kojih se pribire nagradni fond) ostavio baš Društvu hrvatskih književnika. I neknjiževni šareni magazini analizirali su kako je, sve do vozača, raspodijelio svoju imovinu, rukopise. Mogao je i autorska prava, primjerice, darivati i svome impozantnom djelu Leksikografskom zavodu, koji danas nosi njegovo ime.
Dok se književnici/pisci/ autori svako malo međusobno hvataju za gršu, polemiziraju/svađaju se zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje i financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio autorska prava baš DHK? Ma i HDP! I preko groba uči nas Krleža neugodno i svojim Fondom, iz kojega će iduću nagradu dodijeliti i studentima kroatistike koji će se baviti njegovim djelima. Kako nagrađenik Rogić Nehajev reče, o nagradi se nema puno što govoriti, što je napisano, napisano je. A i najčešće se, dodao je, ono što je napisano okreće protiv nas. Eto, Krleža to demantira čak i praktičnom novčanom ostavštinom svome društvu kada svoj rođendan tako dojmljivo čestita kolegama književnicima. Samo neka se što više tiska, čita, izvodi na pozornicama!
