Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, III. Dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara predstavljen je u ponedjeljak 6. ožujka 2023. u Društvu hrvatskih književnika u Mjesecu hrvatskoga jezika. Ta je knjiga objavljena u biblioteci Povijest hrvatske kajkavske književnostinakladnika Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, u čije je ime izv. prof. dr. sc. Rajko Fureš ocijenio izuzetno vrijednim djelom. Tisuću stranica trećega toma Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti trećina je svih triju tomova, koji su krenuli 2006., I. dio od prvih tragova do dvadesetih godina 20. stoljeća (2014.) i II. dio Vinko Žganec i njegovo doba (2016.).
Glavni urednik i recenzent prof. dr. sc. em. Alojz Jembrih istaknuo je kako je to Zvonarovo životno djelo, dragocjen doprinos ne samo istraživanju kajkavske nego cjelokupne hrvatske, ne samo usmene književnosti. Podsjetio je na zanimljivu autorovu biografiju i bibliografiju, koji je istraživanje usmene književnosti započeo sa zavičajnom, međimurskom, sa prof. dr. sc. em. Stjepanom Hranjecom, drugim recenzentom, koji je na jednome od krapinskih znanstvenih skupova predložio da se pripremi takav rad. Koliko je to važno pokazuje kako su u vrijeme Prvoga svjetskog rata zabilježene međimurske narodne popijevke na kajkavskom poslužile kao dokaz da je Međimurje dio hrvatskoga jezika, po tome dio Hrvatske, pa onda umjesto mađarskoj teritorijalno pripalo prvo Jugoslaviji.
Autor je izuzetno vrijedan, najkompletniji istraživač pučkih pjesmarica, kojih je dosad otkriveno već 30, i nije mu bilo ni na kraj pameti da će potkraj života u relativno kratko vrijeme stvoriti tako opsežno, temeljito i važno djelo, koje recenzent prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec ističe kapitalnim o usmenoj kajkavskoj književnosti. Odsad se nedvojbeno ni o pisanoj ni o usmenoj hrvatskokajkavskoj književnosti, pa ni hrvatskoj književnosti uopće, ne bi smio ni zamisliti razgovor bez Zvonarevih knjiga. Posebice u ovoj trećoj, ispravljene su neke znanstvene zablude i pogreške čak neprikosnovenih znanstvenih autoriteta.
Nedvojbeno razgovor o ovim izdanjima limitira to što je riječ o usmenoj, a ne pisanoj, te o dijalektalnoj kajkavskoj, a ne o književnosti na standardu. Hranjec ističe kako je znanstveno zanimanje za usmenu književnost mnogo rjeđe nego za pisanu te pobraja (iz Zvonareve knjige) Maju Bošković-Stulli, Divnu Zečević, Tvrtka Čubelića, Josipa Kekeza i Stipu Boticu, zatim „kajkavce“ Olgu Šojat, Zvonimira Bartolića, Jožu Skoka, Stjepana Hranjeca, Ivana Zvonara, Mariju Novak i druge koji su se bavili usmenom književnošću, ali je prazninu ipak popunio tek Zvonar, objedinjujući pristup kronološki, leksikonski i kritički. Ukazao je i na međuprožimanje usmene pisane književnosti.
Hranjec zaključuje kako je „ovaj treći dio, zajedno s prva dva, Zvonarovo kapitalno, životno djelo! Njime je uvjerljivo pokazao da usmena kajkavska književnost (poglavito popijevka) posve jasna umjetnost riječi (pjevanja), umjetnost koja ima svoj respektabilnu dijakroniju i koja je opstala i opstala stoljećima. Svako tko se odsad bude laćao posla oko interpretiranja kajkavske usmene književnosti morat će svakako konzultirati ovo vrijedno trotomno djelo. Zvonar je uspio objediniti sva dosadašnja znanstvena istraživanja i znanstvene stavove te u respektabilnom dijakronijskom nizu pokazao da umena kajkavska književnost, jasno, u zajedništvu s mlađom joj sestrom, pisanom, nije nikakva rubna dijakronijska pojava (što bi se, s obzirom na današnji status njenog jezika dalo zaključiti!), nego višestoljetna hrvatska umjetnička činjenica.“
U kojoj je mjeri, međutim, kajkavsko narječje postalo marginalizirano, pa i omalovažavano na komunikacijskoj razini, prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec pozvao je u pomoć Miroslava Krležu, koji je o 130. obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda napisao:
„Sam fakat što su naši buditelji ilirske navodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, tajfakat odaja ih bitno od sličnih romantičnih pokreta u svijetu. Kada se danas, kao što se uobičajilo) govori o ilirskom eksperimentu patetično, mislim da ne bi trebalo zaboraviti književnost (usmenu i pismenu, op.) kajkavsko-čakavskog jezika koji pred nama leži više od stotinu godina mrtav…“
„… Upravo ilirko odricanje hrvatskog imena i jezika ( podsjećam da kajkavski Hrvati u Mađarskoj, s lijeve obale Mure, i danas svoj govor zovu horvatski), dakle to odricanje „ pretvorilo se kasnije u superiority-kompleks spram Ilira-kajkavaca, naroda između Save, Drave i Kupe (amo bi trebalo „i Mure“, op.), koji susjedi nazivaju Bezjacima, jer upravo ova vulgarna bezjaština (…) pretvorila se u pojam čovjeka nemuštog, neotesanog, lukavog, prevejanog i priglupog, koji kao kekavac ili Wend i danas još vegetira bez nacionalne svijesti, kao bastard koji nema granica ni prošlosti…“
A koliko je još otad, od tih Krležinih riječi prošlo!? Kajkavski je samo još mrtviji!
Ovaj mi je zadnji, posljednji odlomak teksta zapravo trebao bio početak, pereks teksta, ali mi je bio pretužan toliko da ne bih tekst, da sam nastavila tako, ni napisala. Kolegica i ja pokušale smo izračunati koliko je u DHK u sredini toga dana bilo osoba koje su prvi put slušale o Zvonarevoj knjizi, jer se većina nas već s susrela s Pregledom povijesti kajkavske usmene književnosti, III. dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara na 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća 5. rujna 2022. u Krapini, u okviru Tjedna kajkavske kulture, a neki i u Varaždinu, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, 26. listopada 2022., iz poštovanja prema radu, znanstvenicima i kajkavskom. A gdje su ostali povjesničari hrvatske književnosti, dijalektolozi…? Gdje su zaštitnici dijalekata da ne odumru i zaštitnici standarda da ga ne razgrade jezici kajkavski i čakavski? Gdje su brojni kajkavski pjesnici, književnici i pisci, gdje akademici, gdje studenti, gdje mediji, gdje…?
