Jedemo li zatrovani uvozni krumpir? – bode oči naslov s fotkom na naslovnici, a onda i veliki verzalni naslov odmah na 2. i 3. stranici, lažnoj duplerici, s tim da je zatrovani otisnut još i crveno. Pomislih: baš da vidim tko to u Slobodnoj Dalmaciji (i nedjeljom,eto) brine o domaćim potrošačima?
Dakako, citiraju domaćega proizvođača kojemu namjerno ne spominjem ime, čije riječi o pesticidima u pjatu, kako kažu, citiraju u podnaslovu: «U proizvodnji krumpira koji dolaze iz zemalja poput Bosne i Hercegovine, Srbije, Makedonije ili Egipta koriste se kemijski preparati koji u Hrvatskoj nisu dozvoljeni od kojih su mnogi kancerogeni.» Pa se u testu spominju inspekcije na granici, pa čitajte deklaracije, pa…
Ja bih voljela za svaki krumpir u ponudi, uvezen ili domaći, znati čiji je i je li ispravan, zdrav, kvalitetan, za što ga preporučuju. Ako to već ne radi država, a bome ni trgovci, neka, kao zapadnoeuropskim zemljama, to rade sami proizvođači. Ovako, odokativno, o svim krumpirima stvarno mislim jedno te isto i briga za moje zdravlje ovdje mi je tek marketinška, svojevrsno neukim medijima atraktivno, a krumpirašima jeftino ekonomsko oružje.
Ta nisam li odavno pisala o punoj vreći domaćega tobože ekokrumpira kojega mi je bila puna kapa kad sam shvatila da je do jednoga obolio od crne noge. Otad uglavnom i krumpir kupujemo od poznatoga, od našega OPG-a s kamiona što nam pred kuću nailazi otprilike svake subote i nudi što ima dok ima.
Moji stručnjaci rekoše mi u povodu one crne noge da je posrijedi zapravo monokultura i kojekakve bolesti koje se prenose s berbe na berbu upravo u krajevima koji su poznati kao tradicionalni proizvođači krumpira. No treba li im vjerovati na lijepe oči i dobar glas? Koliko se to kontrolira? Opetovano mi govori jedan od stručnjaka kako je (i) naše voće i povrće toliko zaprskano kojekakvim (samo dopuštenim?) sredstvima da…
A to me je podsjetilo kako smo u djetinjstvu kod nas u Osnovnoj školi Križ, sada OŠ Milka Trnina, imali školsku zadrugu (bila sam joj i predsjednicom!) i školski voćnjak. Pred berbu bi, čim bi se zlatni delišes počeo žutjeti, a jonagold crvenjeti, uvijek po razredima kružila informativna knjiga da se jabuke ne beru, jer su prskane, pa otrovne. Tko je od nas onda išta znao o karenciji, štetnosti i sličnim domišljatostima? No, kao da otad i nismo mnogo naučili nego smo se baš izviještili u otrovima i trovanju svim vrsta i sorta.
20170220