Zove me nešto kolega Z. iz Splita, pa na kraju razgovora, čujem da ne zna bi li ili mi ne bi rekao, spominje kako je prije neki dan u Slobodnoj pročitao osmrtnicu za moju imenjakinju, samo rođenu dvadeset i pet godina prije mene. To ti je kad revno pročitam i počerupam novine, pa nek kopam po internetu. U međuvremenu su gospođu i ukopali na nekom lokalnom groblju, negdje u Zagori. Žena mu, veli, rekla da mi to kopira i pošalje, ali on ne bi. Znam da je fin, a ja bih to baš vidjela. Skupljam takve stvari uz nekavu tezu da ista prezimena zazivaju ista imena. Kako je Božici što se netom preselila na drugi svijet to muževljevo prezime, mogla bih još potražiti tko joj je muž i od kojih Brkanovih.
Jedna imenjakinja i prezimenjakinja, mislim nešto mlađa, u našoj mladosti pokušavala je postati pjevačicom i fotkala se za visokonakladni Studio u nekoj pozi (sad bi bila vrlo čedna!) na radost cijele moje tadašnje gradske rubrike. Sve do izlaska novog broja Studija. Ni danas ne znam jesu li gospodičnu B.B. potpisali točno ili zabunom, slučajno ili namjerno tek da razvesele Vjesnikov neboder.
Sve ti je to život, reklo bi se. Makar večni, k’o u mojoj najcrnjoj istoimenoj zbirci priča što je upravo tešem, štrikam… Pa je ona vijest s juga nekako sukladna.
20160220