Haiku na Bučijadi – Umjesto kave 20. listopada 2017.

Ne dam se više navući u raspravu o tome deklinira li se haiku u hrvatskome ili ne, radije ga čitam prepuštajući se doživljaju, kako ga čovjek matematike i japanskog sentimenta Vladimir Devidé opisa, dvostruko čitanih trostiha od 12 do 20 slogova, najčešće 5-7-5. Najnoviji mi je povod svježa literatura s 4. Susreta hrvatskih haiđina u nedjelju 15. listopada 2017., na dan kad smo u Kloštar Ivaniću u okviru Mjeseca knjige imali i Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu – časopis Iris i Haiku zbornik Ivanić-Grad 2016.-2017.

Anabela ukrašena bučama / Fotografija Miljenko Brezak
Nadahnuće: Anabela ukrašena bučama / Fotografija Božica Brkan

Nemali je trud u njih utrošila Udruga Tri rijeke, a posebice Rožići, Đurđa Vukelić-Rožić i Stjepan Rožić, organizirajući i ove godine natječaje na opće teme i temu buče te na engleskom, hrvatskim standardu i kajkavskome (pitam: a čakavski?). Na međunarodni se natječaj, recimo, odazvalo 72 pjesnika iz 26 zemalja! Oduševilo me osobito što haiku pišu i profesionalni književnici i amateri, i od gotovo 90, ali i u najmlađoj dobi. Kad bude netko prigovarao nastavnicima da se ne trude, odsad ću se sjetiti da su na na samo jedan od natječaja pristigli radovi 105 učenika iz 12 osnovnih škola (jedne čak i iz Rumunjske!), a iz OŠ Vežice s mentoricom Mihovilom Čeperić-Biljan pun autobus učenika koji su kvalitetom radova pomela takoreći cijelu svoju generaciju.

Prvašica Dora Zenko već mala nagrađena pjesnikinja / Fotografija Miljenko Brezak
Prvašica Dora Zenko već mala nagrađena pjesnikinja / Fotografija Miljenko Brezak

Jako se ponosim i svojim kučetom vrijednom i ambicioznom Sanjom Feltrin, mladom profesoricom i mentoricom triju pohvaljenih učenica iz OŠ Banova Jaruga. A tko se ne bi oduševio prvonagrađenom Dorom Zenko, učenicom 1. razreda OŠ Ivana Granđe iz Soblinca, PŠ Adamovec, koja je ispjevala: pospani vagon puzi / Ivanić je blizu/ nigdje buče nema. Čak i ne dvoji pravopisno o buči i bući! Za razliku od male Prigorke, jedna od drugonagrađenih, Zagorka Mia Čičko, 1. razred OŠ Oroslavje pjeva po domače: kak bučnica diši / babica ju je spekla / same zame.

Buče, buče / Fotografija Miljenko Brezak
Buče, buče / Fotografija Božica Brkan

S govorice male dvorane ivanićgradskoga Pučkog otvorenog učilišta prvi sam put govorila kao vrlo mlada, također početnica pjesnikinja, također u nekom nižem, a poslije i višem razredu, a zatim kao jedva gimnazijalka na nekoj omladinskoj konferenciji ranih sedamdesetih (valjda nešto o kulturi i mladima na selu jer imali smo u mojemu rodom Okešincu kazališnu grupu Točka!). A otkad je u Ivanić Gradu Bučijade, imala sam priliku govoriti o bučama kao agrokulturi s baštinskoga aspekta odnosno kako su se svinjske tikvanje i pečenice namnožile globalno i u nas unatrag nekih tridesetak godina u stotinama sorta. Tko danas ne poznaje hokkaido, nazvanu po japanskome otoku, ili butternut odličnu za juhu? Govorila sam o njima, a bome i pisala i s recentnoga agro i gastroaspekta, pa sam zatim agitirala o bučinu ulju, organizirala radionice… Čak sam počasna članica Udruge proizvođača bučina ulja Hrvatske!

Govorim pjesnicima na 4. Susretima haiđina u Ivanić Gradu / Fotografija Miljenko Brezak
Govorim pjesnicima na 4. Susretima haiđina u Ivanić Gradu / Fotografija Miljenko Brezak

Na nedavnoj 13. Bučijadi imala sam priliku uz Ryoheia Nakajime iz Veleposlanstva Japana te predsjednika Društva hrvatskih književnika Đuru Vidmarovića, obratiti se ponovno i punoj dvorani haiku pjesnika, iza a prije izložaba hajgi, ilustriranih haiku stihova odnosno oslikanih tradicionalno ili fotografijom.

Govorim pjesnicima na 4. Susretima haiđina u Ivanić Gradu / Fotografija Miljenko Brezak
Rožići, Đurđa Vukelić Rožić i Stjepan Rožić / Fotografija Božica Brkan

Tko zna, a tko ne zna, Ivanić Grad je haiku-metropola u nas, a hrvatski haiku u svijetu visoko kotira i to ne samo u posljednje vrijeme. Nisam napisala ni jedan haiku – počastila sam pjesnike minijaturom Oblutak (Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,/ bijela/ obla/ glatka,/ hladna/ šutjiva?) – ali mi je bliska pomisao o onome što činimo za sebe, a što za druge, o sebi unutar cijele prirode, o jednome trenutku ulovljenom u sitnu strogu formu, u kakvu sebe ne mogu suzbiti ni kad je sonet, a kamoli kad je haiku, makar i prihvatila opasku Tončija Petrasova Marovića kako je haiku prije svega postupak i odnos negoli pjesma.

Nadahnuće za haiku 2017. / Fotografija Božica Brkan
Nadahnuće za haiku 2017. / Fotografija Božica Brkan

Ali sam zato pisala o temama kao što je naš prvi haiku pjesnik Dubravko Ivančan (o seoskim motivima!), naslušala se barda Tomislava Marijana Bilosnića  o njegovim haiku te haiku Drage Štambuka. Ni prigodno zadana tema buče uz Bučijadu nije mi mrska, ako nadahnjuje. A očigledno nadahnjuje! I natječajima – raspisani su novi! – pridonosi uspoređivanju, vlastitu rastu, napretku. Osobito je to važno da ljudi ne budu tek puki konzumenti (ne buča!), da čitaju i slušaju, što je vrlo bitno za mlade i najmlađe da usvajaju i savladavaju kreativnost, nadahnuće, oplemenjuju izraz, izabiru ideju i stav, priklanjaju se disciplini formom (broju i rasporedu slogova) i određenom temom (buča, priroda, svijet oko sebe), zbližavaju s vlastitim životom i prirodom kroza lijepu književnost, stih. Pa i haiku, koji katkad na fejsu, kao ovih dana u izvedbi pjesnika Siniše Matasovića kaže: Pečeni krumpir/ I komad mrtve svinje/ Hrvatska jesen .

20171016 – 20171019

link

http://www.bozicabrkan.com/moslavina-u-srcu-u-klostru-ivanicu/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-2-veljace-2017-drago-stambuk-hram-u-stijeni-pounutrenje-brazila/

Umjesto kave 12. svibnja 2016.: Štambukov Kukurijek cvate u Japanu

Umjesto kave 19. travnja 2017.: Bilosnić Afrikom osvaja kontinent po kontinent

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-3-veljace-2017-tigar-tomislav-marijan-bilosnic/

Moslavina u srcu u Kloštru Ivaniću

Mjesec hrvatske knjige u Otoku Ivaniću nije mogao biti obilježen ljepše nego što je to bilo 15. listopada 2017. : na Bučijadi u Pučkom otvorenom učilištu Ivanić Grad održani su 4. Susreti hrvatskih haiđina, hrvatskih haiku pjesnika iz cijele Hrvatske, pa i inozemstva, u  Pučkome domu Kloštar Ivanić Udruga Prijatelji Kloštra organizirala je Moslavačke književne susrete Moslavina u srcu.

Svi izvođači umjetničkoga programa, književnici i pjevačice te članovi Udruge Prijatelji Kloštra / Fotografija Miljenko Brezak
Svi izvođači umjetničkoga programa, književnici i pjevačice te članovi Udruge Prijatelji Kloštra / Fotografija Miljenko Brezak

Drevni se Klošter kao moslavačka kulturna i duhovna Atena iskazao sjajnim domaćinom! Čestitke udruzi te osobito Suzani Đuri i njezinim suradnicima na ustrajnosti koja je urodila i brojnim, nažalost samo kratkotrajnim, izložbama i projektima oslonjenima ponajprije na ljubav prema zavičaju.

Pripreme uoči nastupa / Fotografija Miljenko Brezak
Pripreme uoči nastupa / Fotografija Miljenko Brezak

Valjalo bi razmisliti je li moguće takva druženja proširiti i ustaliti bilo na jednome mjestu ili ih seliti po različitim moslavačkim mjestima kako se ne bi izgubio kontinuitet postignutoga unatrag desetljeća, od antologije Kajkavska lirika Moslavine dr. Dražena Kovačevića objavljene 2009., kulturnoga časopisa Moslavačko zrcalo koje nakon nekoliko godina redovita izlaženja zbog pomanjkanja novca nije tiskan već dvije godine, Badalićevih dana u Križu svedenih na obilježavanje katedre rusistike zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, čazmanskih Dana Slavka Kolara s natječajem za kratku priču-satiru, brojnih objavljenih knjiga o Moslavini ili u Moslavini te njihova predstavljanja itd.

Božica Brkan čita svoj okešinski putopis / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan čita svoj okešinski putopis / Fotografija Miljenko Brezak

Uvodno je o recentnoj moslavačkoj književnosti te o moslavačkoj književnosti u hrvatskome kontekstu govorio Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika. Svoje su radove potom predstavilo šestoro književnika podrijetlom ili životom vezani za Moslavinu, koja je već stoljeće podijeljena izgubila regionalni identitet te ga posljednjih godina, ne posve jednostavno i bez sustavne podrške uglavnom ravnodušnih mjerodavnih, nastoje makar kao kulturni posvijestiti i obnoviti.

Jedan dio vrlo posvećene publike / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan dio vrlo posvećene publike / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan predstavila se novim rukopisom, putopisom Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini, nagrađenim na nedavnom 11. natječaju Franjo Horvat Kiš za hrvatski književni putopis u Loboru. Đurđa Vukelić-Rožić iz Ivanić Grada čitala je kratke priče. Štefica Vanjek iz Ivanić Grada i Katarina Brkić čitale su pjesme kao i Dragutin Pasarić, moslavački kulturni Spiritus movens iz Kutine.

Drugi dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Drugi dio publike / Fotografija Miljenko Brezak

Etnologinja i voditeljica mnogih etnosastava i KUD-ova Slavica Moslavac govorila je o održavanju živima narodnih pjesama i prije zapisivanja – glazbom. Nastupili su i ženski vokalni sastavi Rusalke iz Kutine i Angeline iz Kloštra Ivanića.

20171017

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-5-sijecnja-2017-dvije-klostranske-knjige/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-travnja-2017-etnografska-mapa-u-cast-zavicaju-i-tradiciji/

http://www.bozicabrkan.com/nagrada-za-putopis-u-loboru/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru

Obertauern kao case study – umjesto kave 16. listopada 2017.

Skijanje i ja!? Da se razumijemo, da sam stala na skije imam i foto-potvrdu iz vremena još analogne fotografije, a i moja markirana ski-odjeća, kak se šika, još daje na novu – jedino mi se k’o Rusima kojima je to bila fora ne vide privjesnice s nama povoljnijom cijenom, jer kod nas je taman bio uvesen PDV i sve je startno bilo skuplje – poput mojega bicikl za koji me svaki put kad ga izvezem iz garaže pitaju imam li to novi bajk, iako su me suprug i sin iznenadili njime još za 40. rođendan.

Za promociju snijega i - mliječna čokolada / Fotografija Božica Brkan
Za promociju snijega i – mliječna čokolada / Fotografija Božica Brkan

Ali pisati o skijanju, o snijegu zapravo, tu se osjećam najbolje kad se parim vrućim čajem, griješnom čokoladom ili kapucinerom ili kuhanim vinom punim cimeta i klinčića dokoličareći ili na sigurnom osunčanom vrhuncu ili na osunčanom obronku. Zašto ne recimo uz neku od 100 km skijaških staza Obertauerna  u saveznoj austrijskoj pokrajini Salzburg s godolom i žičarom, 18 sedežnica, 6 vučnica i 31 km staza za skijaško trčanje, obiteljskim skijaškim parkom, snježnim parkom za freestyle itd. A sve to zovu ski in ski out hoteći reći iz kreveta ravno na snijeg. Ili posve eskimski, najbolje se osjećam nad kojekakvim nazivima i vrstama snijega. Ondje bi mi ponudili od kraja studenoga do početka svibnja odnosno od pršića preko cjelca do utabanoga. Na Obertauernu mu je prosječna visina najveća u Austriji – 264 cm! A prema istraživanju, unatoč zatopljavanju nepromjenjiva je u zadnjih 108 godina.

slijeva nadesno: Sandra Piro ? Fotografija Božica Brkan
O Obertauernu udruženim snagama slijeva nadesno: Sandra Piro, Andrea Rohrbacher i Mario Siedler / Fotografija Božica Brkan

Ovisno o sklonostima, dobi, obiteljskoj situaciji, formi i drugome tu možete odabrati ne samo obične padine ravne ili s hupserima nego i vrtoglave padine s nagibom od 45 stupnjeva, ali i skijaški bicikl ili snowbiking, snježno zmajarenje ili snowkiting, ako imate djecu skijaški park Bibo Bär ili kojekakve drugi sportovi sve do romatične vožnje kočijama bijelim krajolikom. Après Ski i noćni život sve do Krampus partyja pod rasplesanim maskama teškim i 50 kila.

Nas troje red Obertauernom: Sandra Piro, Slobodan kadić i Božica Brkan
Nas troje pred Obertauernom: Sandra Piro, Slobodan kadić i Božica Brkan

Mogla bih nabadati i štogod fenomenološki o Hrvatima i skijači ili posve oblizečki, o sarmama i čudesima Bijega iz svakodnevica na sam vrh planine, kako je slogan Obertauerna, ali to će, ako već nije, učiniti buljuk kolega novinara od bijelih turističkih i ekonomskih analitičara do lajfstajerskih blogera te onih koji se samo selfaju, pa makar i ispred pingvina koji dočarava zamamne visine. Hrvata je inače na Obertauernu među Europljanima svih fela svega četiri posto, iako četiri sata udaljenosti i nije neka daljina.

Novinari na presici u DHK / Fotografija Božica Brkan
Novinari na presici u DHK / Fotografija Božica Brkan

No, vrlo je poučan Obertauern i kao case study austrijske skijaške metropole, kako ga također zovu, snježne destinacije koja je za slogan odabrala samouvjereno Mi smo snijeg! Wie sind Schnee! We are Snow! Od same presice, zanimljive i precizne s raznovrsnim radoznalim medijima do prezentacije i presmaterijala. Svakome njegov Obertauern, njegova perspektiva, njegov sadržaj. Sve pomno osmišljeno do promotivne brendirane mliječne čokoladice Jedem seine Verlovkug. Pa, zasladivši se, natrapavam na internetski prijevod o izazovu, iskušenju, zavođenju, iskustvu…

Turistički direktor Mario Siedler, voditeljica marketinga i PR Andrea Rohrbacher i hrvatska zastupnica Sandra Piro ne zaboravljaju istaknuti sigurnost: iako gosti ne idu na snijeg u japankama, među 1,4 milijuna ih se, govori mi frend, nađe i u štiklicama. O tome najmanje trebamo brinuti, a više studirati posve dubinski obertauernsku maštovitost i poduzetnost u najmanje 50 nijansi bijele i kad je riječ o našemu plavom.

20171004 – 20171005 – 20171016

link

http://oblizeki.com/salzburg-u-okusu-svojih-zlicnjaka-i-mozartkugli-20743
http://oblizeki.com/zlicnjaci-od-snijega-salcburske-nokle-nisu-nasi-snenokle-i-paradizet-20787
http://oblizeki.com/kuharska-radionica-edelweiss-sa-salzburskim-zlicnjacima-i-savijacom-od-jabuka-20768

Zaviri ispod / donje rublje i higijena na izložbi – Umjesto kave 13. listopada 2017.

Mnogi u cijelom životu nisu vidjeli, a kamo odjenuli onoliko gaća koliko ih je Slavica Moslavac izložila na izložbi Zaviri ispod /donje rublje i higijena otvorenoj 12. listopada 2017. u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina. Natprosječno dobro ozračje uz brojne predmete sjećanja i želje pristajalo bi i neusporedivo važnijim izložbenim prostorima, pa i u stalnom postavu.

S otvorenja izložbe / Fotografija Božica Brkan
S otvorenja izložbe / Fotografija Božica Brkan

Nije to tek podsjećanje kako je to bilo nekad kad je većina toga bila sakrivena ispod – podsjećam da su se gaće, unatoč nazivu iz slavenskih pradavnina, redovito počele nositi uglavnom tek sredinom prošloga stoljeća – nego sve do danas, kad su i tangice i korzeti običan dio odjeće, pa je izložba osim etnološke, kako bi htjelo reći zanimanje i životni poziv autorice, nego i antropološka.

S modne revije / Fotografija Božica Brkan
S modne revije / Fotografija Božica Brkan

Ta povijest je već i tvornički proizvedeno rublje u 20. stoljeću. (Nisam se sjetila provjeriti je  li budžet izložbe dopustio i koju Victoria Secret!?) Također je osim uobičajeno samo moslavačke i posavske, zapravo nacionalno, pa i međunarodna, koncentrirana na temu bez granica, s golicanjem mašte uz predmete koji potiču lascivne misli, kako samih muzejskih izložaka svakidašnje uporabe i svečanih, čipkom urešenih ili pak gaća za k doktoru, tako i umjetničkih viđenja (gips Zvonimira Gračana, pastel Želimira Šiška, akvarel Ivane Ožetski, kombinirana tehnika Vlatke Vidiček Dama, tempera Stjepana Dragičevića, crteži Zorke Sever itd.).

Gračanove gipsane gaće / Fotografija Božica Brkan
Gračanove gipsane gaće / Fotografija Božica Brkan

Čestitke, to prije što će nakon što Kutinjani / Kutinčani mogu mjesec dana zagledati u raznorazne poštirkane gaće muške i ženske, grudnjake, spavaćice, kurte i kurtice, podsuknje, haltere od pliša, pamuka, lana, čipke, flanela, markizeta, svile, satena…, sve do štrikanih nakurnjaka, izložba obići i Zagreb, Kumrovec, Lipik, Đurđevac, Đakovo, Suboticu… Na njoj su surađivale i kulturne institucije Muzej Grada Đurđevca, Muzej Đakovštine, kumrovečki Muzej Staro selo Muzeja hrvatskog zagorja, Gradska knjižnica i čitaonica Lipik, Posudionica i radionica narodnih nošnji Zagreb, Gradska Galerija Novi Sad i brojni pojedinci koji su se na poziv Moslavčeve odvažili na danje svjetlo iznijeti najintimnije stvari.

Iako oku javnosti nedostupne, na potkošulji ili spavaćici i sitne su žabice pomno izrađene i pridodate lipki / Fotografija Božica Brkan
Iako oku javnosti nedostupne, na potkošulji ili spavaćici i sitne su žabice pomno izrađene i pridodane čipki / Fotografija Božica Brkan

Ni vidjela ih nisam, znam ih samo iz mamine priče, a nisam još dospjela provjeriti jesi li označeni i burjagi, jastučići poput onih za ramena koji su širili bokove, a kakve je u mladosti nosila moja baba Julča Brkanova.

Povoji za dojenčad, dio zbirke Stjepana Đurića iz Mostara iz kloštranskoga kraja predstavljen je na izložbi / Fotografija Božica Brkan
Povoji za dojenčad, dio zbirke Stjepana Đurića iz Mostara iz kloštranskoga kraja predstavljen je na izložbi / Fotografija Božica Brkan

Oni koji neće imati priliku obići izložbu, njezina je dodatna vrijednost, a i vrijednost sama za sebe, po dobroj tradiciji autorice, odličan katalog (dizajn Slavica Moslavac!), zapravo bogato ilustrirana knjiga Zaviri ispod / donje rublje i higijena na 74 stranice. Primjedba: nedostaje jedino biografija i bibliografija autorice, koja je i izložbu i katalog zanosno i poticajno te vrlo stručno nakrcala kao šipak, ali elegantno i ženstveno, damski, ne prelazeći granice niti radi izazovnoga i poticajnog PR-a. Moram se pohvaliti i da mi je na duplerici objavljena nova pjesma, kajkavska, košula za na noč.

Autorica izložbe razdragana poslije otvorenja još jedne uspjele izložbe / Fotografija Božica Brkan
Autorica izložbe razdragana poslije otvorenja još jedne uspjele izložbe / Fotografija Božica Brkan

Duhovitost i životna radost što pršti iz Slavice Moslavac i osvaja sve, ne samo nas njezine poštovatelje i prijatelje, okružila je i klasične muzejske izloške i umjetničke slike, fotografije i povezala ih novim kontekstom, pogotovo pjevanjem KUD-a Kutinsko Selo i izuzetno šarmantnom modnom revijom rublja, u kojoj je hrabro i šarmantno haljinu-kombine nosila i ravnateljica Muzeja Jasmina Uroda Kutlić.

Božica Brkan s pjevačicama KUD-a Kutinsko Selo / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan s pjevačicama KUD-a Seljačka sloga Kutina, koje su izvele i dio narodnih lascivnih pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

20171013

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/predstavljen-zbornik-moslavine-br-xv-2016/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-u-zborniku-moslavine/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-26-srpnja-2016-slavica-moslavac-ili-ime-je-znamen/

http://oblizeki.com/zepce-u-ozracju-duhovnoga-i-zemaljskoga-kruha-16080

http://oblizeki.com/prica-o-kruhu-%E2%80%93-izlozba-kao-povod-za-blagdanski-izlet-u-proslost-i-pecenje-obrednoga-kruha-4372

http://www.kscdonbosco.ba/2015/11/30/proslava-dana-kruha-i-zahvalnosti-za-plodove-zemlje-u-ksc-u-don-bosco-zepce/

https://www.facebook.com/media/set/?set=a.905271692860913.1073742113.776050832449667&type=3

https://www.facebook.com/KŠC-Don-Bosco-Obavijesti-176784295845440/?fref=ts

Kako je 1880. Nikola Tordinac pohrvatio Karla Maya – umjesto kave 12. listopada 2017.

Napokon da mojega Miljenka Brezaka nešto iz književnosti zanima i više nego mene: Karl May. I nije nešto čitao, ali, kao i Zanea Greya, iščitao je sve što je u njegovo vrijeme postojalo u kriškoj knjižnici. A ja sam samo ljetujući u Zagrebu s bratićem Željkom Rožićem naizmjence vježbala čitanje na Blagu srebrnog jezera u izdanju slavne Mladosti. Možda su te romantične avanture s Divljega zapada i hrabrost apaškoga poglavice i drugih Mayevih junaka izmaštane na Starome kontinentu pridonijele da se ne igramo partizana i Nijemaca nego kauboja i Indijanaca i da ja budem junakinja Mjesečev cvijet. Čak sam kao pisala i dječji roman s nekim svojim Indijancem.

Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May
Iz knjige: lijevo Nikola Tordinac, a desno karl May

Vjerojatno neku sličnu osobnu priču ima možda svatko u zemlji u kojoj je davno u više navrata u Lici sniman  Winnetou i gdje se mjesta snimanja turistima prodaju kao začudna mjesta hrvatskoga ugostiteljska i turizma. Pierre Brice je, na naše čuđenje, govorio njemački, ali valjda je to bilo logično kad je njegov kreator bio Nijemac, Karl May (1842.-1912.).

Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2.
Mirko Ćurić, urednik Sabranih djela Nikole Tordinca u kojem je prijevod Karla Maya objavljen kao knjiga 2. / Fotografija Miljenko Brezak

Tu čuđenje ne prestaje, jer je, kako je na nedavnoj tribini Društva hrvatskih književnika rekao Mirko Ćurić, i prvi prijevod Karla Maya uopće, dok se još nije proslavio, bio hrvatski. Onaj koji ga je, citiram, pohrvatio – kako stoji na 2. knjizi Sabranih djela Nikole Tordinca, a koju Đakovački kulturni krug objavljuje 2012. u Đakovu posvećenoj prijevodu novele Three carde monte (Slika iz života u Sjedinjenih sjevero-amerikanskih država) u nastavcima u Sriemskom Hrvatu – rođeni Đakovčanin Nikola Tordinac (1858.-1888.) bio je već odavno pokojni.

Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest
Naslovnica knjige iz koje izranja vrijedna književna povijest

Da ne vučem usporedbu s domaćim primjerom Zagorke, klasična ignorancija te navodno trivijalne literature omiljene u čitatelja – Karl May objavljen je i prodan u više od 100 milijuna primjeraka na više od 30 jezika – ali ne u kritičara i povjesničara, pridonijela je i da se taj davni prijevod otprije 175 godina zaboravi.

Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak
Dio radoznalaca na tribina DHK / Miljenko Brezak

Da sami Nijemci nisu podsjetili na to, još bi se vjerojatno mislilo kako je prvi prijevod Maya na hrvatski uslijedio tek dvadesetih ili možda čak šezdesetih godina 20. stoljeća, na kojem sam vježbala čitanje. Moj nekadašnji poletovski urednik kulture Željko Ivanjek u Jutarnjem listu pozivao se na Branimira Donata koji je smatrao da je prve prijevode Mayevih djela objavio koprivnički knjigotiskar Vinko Vošicki kako bi tiskao Krležu i Cesarca.

S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja slijeva nadesno: Mirko Ćurić, Josip Palada, Dunja Sepčić i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Sjećajući se svega toga uz javnosti zapravo novootkrivene podatke bila toj istoj javnosti izuzetno zanimljiva i detaljnija analiza samoga prijevoda, kako je rečeno i na tribini. Uz drugo, kako je primjerice, 1880. pohrvaćeno uže kad se još nije svjetski proslavilo kaubojsko laso (lovno uže!) ili indijanski tomahawk (bojna sjekira)?

20171012

 

 

Nagrada za putopis u Loboru

Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak

Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.

Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granom jorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:

Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je
literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših  autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!

Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.

Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak

Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.

U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju), Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, Zvjezdanu Jembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).

Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak

Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.

Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.

Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.

Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).

Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor:  svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja,  globalnom njegovom mjerom svijeta.

20171008 – 20171009 

Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak

link

https://ezadar.rtl.hr/kultura/2731729/na-manifestaciji-11-hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru-nagradjen-tomislav-marijan-bilosnic/

http://www.kzz.hr/najbolji-hrvatski-knjizevni-putopisi

https://www.zagorje-international.hr/index.php/2017/10/06/sutra-se-u-drustvenom-domu-u-loboru-odrzava-11-hrvatski-knjizevni-putopis/

 

Ivica Ivanković “O Moslavini s Božicom Brkan” baštinski na Hrvatskom radiju

Ivica Ivanković i Božica Brkan o Moslavini na Hrvatskom radiju

Počevši sa 2. listopada 2017. tri ponedjeljka zaredom – 2., 9. i 16. – na Prvome programu HRT – Hrvatskoga radija (92.1 mHz) od 17,30 sati u polsatnim emisijama “Iz narodne baštine kajkavskih krajeva” uz biranu moslavačku folklornu glazbu urednik i voditelj i uopće čovjek koji je sve osmislio i skrojio Ivica Ivanković kreira i razgovara “O Moslavini s Božicom Brkan”.

Poslije snimanja nazdravili su kavom: snimatelj Luka, Božica Brkan i Ivica Ivanković / Fotografije Miljenko Brezak

 

“Ledina” i treći put u Radio romanu HR3

Početkom rujna u terminu Radio-romana Hrvatski radio Treći program ponovno je reprizirao u pet nastavaka, tijekom cijeloga jednog tjedna, adaptaciju romana Ledina Božice Brkan.

Najava radio romana Božice Brkan  “Ledina” 2017.

Ledina je objavljena 2015. godine i premijerno dramatizirana potkraj iste godine te emitirana od 7. do 11. prosinca.

Reprizirana je i 2016., početkom studenoga, te 2017.

Najava premijernog izvođenja radio romana Božice Brkan  “Ledina” krajem 2015.

Izdvajam iz najave HR3:

Dramatizacija: Dubravko Torjanac
Glazbeni urednik: Franka Meštrović
Ton majstor: Srđan Nogić
Redatelj: Dejan Šorak
Urednica: Maja Gregl

Uloge: Asja Jovanović, Dora Lipovčan, Damir Šaban, Slavica Knežević, Tena Nemet Brankov.

Ledina je literarna rekonstrukcija života obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Iz krhotina sjećanja i obiteljskih legendi te rijetkih dokumenata oživljavaju ženska svjedočenja o ljubavi i mržnji, ponosu, patnji i osveti. Autoričine pretkinje su Matija, koja krnju obitelj iz jednoga carstva dovodi u drugo kao u obećanu zemlju; Mara, koja zbog ljubomore i osvete postaje palikuća i bjegunica u Ameriku; Julča, koja se nosi s mužem bez nosa i sinom s grbom; Janča, koju udaju već u djetinjstvu i koja sinovom smrću ostaje sama na svijetu…

Najava izvedbe radio romana Božice Brkan Ledina 2016.

Emisija Radio roman je suvremena prozna produkcija hrvatskih autora narativno-igrane dramaturgije, u formi petodijelnog serijala. U fokusu radio romana zanimljiva su i poznata imena novije i najnovije književne scene: Marina Vujčić, Dino Milinović, Milana Vuković Runjić, Ivana Sajko, Sibila Petlevski i dr.

20171008

linkovi

http://hrtprikazuje.hrt.hr/311484/radio-roman-bozica-brkan-ledina-premijerno-na-hr3

http://radio.hrt.hr/ep/bozica-brkan-ledina/182600/

http://radio.hrt.hr/ep/radio-roman-bozica-brkan-ledina/222349/

http://radio.hrt.hr/ep/radio-roman-bozica-brkan-ledina/222348/

Kava sa stihom – umjesto kave 30. rujna 2017.

Za vikend se na zagrebačkom Cvetnjaku slavi Svjetski dan kave. Julius Meinl – one brndirane s dječakom s fesićem crvene šalice i šećerići – cjelodnevno održavaju nagradni natječaj za recitiranje. Kako napisa jedan dnevni list, moći će recitirati stihove dragoj osobi u stihovima. Vele: Inspiring poets since 1862. To ti je marketing! Ove godine valjda ne recitiraju u tramvaju.

Jučerašnja kava u malinskarskoj Beleci / Fotografija Božica Brkan
Jučerašnja kava u malinskarskoj Beleci / Fotografija Božica Brkan

Nije da neću i danas popiti kavu, ali mi nije pri ruci ni Meinlova kava ni promo-kapsula za govorenje stihova. Imam jedino nove stihove.

 

Božica Brkan
sav taj talog

sav taj talog
kao soc
što ruska među zubima
kao da pijem tursku
da okrenem na tanjurić
šaličicu fildžan, šoljicu cijelu džezvu ili aparat za espresso
iscrtala bih kao temu za šloganje gatanje
zagledam zagledam
bez značenja za tumačenje

20170929 – 20170930

Pišem sretan, a stroj piše štetan – umjesto kave 25. rujna 2017.

Od gradske rubrike Vjesnika, od olovnog sloga i skalpela na fotomontaži zapisujem u novinama objavljene i preventivno ispravljene tipiće. Objavih o njima i nekoliko zezantskih novin(ar)skih tekstova. Ima tu i u ono vrijeme ne bezazlenoga, a kao slučajnog drugi Tito, a i onih koji stvarno zazivaju Freuda. Moji najčešći osviješteni tipići su premetanje slova: sva su na broju, ali nisu poredana kako treba

Ali nije mi tema ljudska greška, nego pisanje stroja, strojeva zapravo, od računala do mobitela, i automatsko ispravljanje. Isprva sam za njih imala ispriku jezik, te engleski te poljski, te skučen vokabular. Pa, uostalom, dodavala bih sama sebi, nisam li se dovoljno naklala i s nekim živim lektorima, redaktorima, korektorima, rirajterima, urednicima…, koji su u mojem tekstu umjesto prpošne stilogenosti, primjerice zagrebačkoga žargona ili zavičajne kekavice, nalazili najobičnije tipiće i ine gluposti, kako su procenjivali, obično poludoučenih novinara. O stroju, recimo, nikad to ne bih ni pomislila.

Koliko sam se samo sa strancima vlasnicima bivših novina bezuspješno nauvjeravala o dijakritičkim znacima recimo! Još bi i shvatili S i Š, C i Č, ali još i Č i Ć!? Tu mi ni Poljaci nisu pomogli s trojnim svojim lucidnim glasovnim šuškavcima S, SZ, ś itd. A tko se nije nagnjavio s engleskim I, verzalom koji bi iskakao kad god, a ne samo kao prvo lice zamjenice. Netom sam se nagnjavila jer mi, zbog poljskih veza mojega računala, kad god napišem hrvatski malo iskače riječ slučajno istoga značenja na poljskome napisana s poljskim prekriženim l odnosno ł koje nije l nego neslogotvorno, kazališno poput engleskoga w mało, a kad, na primjer, napišem hrvatski iz piše poljski meki ž s točkom, a iż nikako ne znači iz.

Poisključivala sam – ma nisam sama, nemam ni pojma o tome ni živaca za to! – sva automastska ispravljanja da nemam grešaka i više nego što ih imam i do nedotupanih posve, koje ne vode računa čak ni o broju slovnih mjesta da ne kažem charactera, karaktera: umjesto hvalaheal, umjesto onihonion, umjesto porukapork, umjesto izvojevatiizvoljevati, umjesto savršenzavršen, umjesto BožicaNožica (ali barem velikim slovom!).

Štoviše, čestitam ne fejsu na novoj TV-emisiji na HTV 1 Svijet aplikacija u subotu svome potomku Ivanu Brezaku Brkanu i njegovim kolegama, netokratima, a naknadno me upozoravaju da umjesto Netokracija piše Birokracija (!?) i to velikim slovom. Mobitel mi u poruci prijateljicu Živana krsti Izvana. Dobro da se nije uvrijedila na mojoj nepismenosti! Toliko je glupo, da se ne želim ispričavati ni bolnim, ukočenim prstima podastirući dijagnozu. Vidim da Goran Gazdek ima na početku prenošenja mog posta o grafičkom oblikovanju Fra Ma Fu festivala reportaže i reportera Ponisno, pa se smijemo i nagađamo je li htio napisati Ponizno ili Ponosno. Ispada, poslije vidim, ponosno.

Dakle, rekoh, i danas baš krenem napisati sretan, a on piše štetan. To već i nije bezazleno. Jučer na fejsu pišem Vasko (Lipovac), a on piše Vraški, pa onda metodom lakšeg otpora ostavih, a fb-frendovi uhvate se za to i vraški postane čak i moj motiv, Miljenko Brezak, kako nešto fotka na izložbi. A on potpisuje fotku, pa njemu umjesto Vasko piše Vlakovi.

Takve bedastoće u kojima pokušavam naći logiku može stvarno osmisliti samo stroj, zapravo čovjek za stroj. Stvarno se bojim kad se stroj otrgne s uzice i počne misliti što kao ja mislim. Nije li naša Moslavčkanka Marijana Petir predlagala unaprijed zakon za odgovornost kad humanizirani roboti nešto zgriješe? Svi su govorili: ona konzervativka… A ja se ježim, ježim se!

Pokušavam zasad samo uporno ispravljati stroj/strojeve, dok on/oni nudi neke svoje ograničene sulude varijante, a ja odlučim biti upornija, tvrdoglavija, pa ponekad stroj stvarno i odustane! Pomisli i on valjda da pametniji popušta?

Neki poduzetni start up mogao bi na tome zasnovati novu igricu. Sigurno bi imala dobru prođu i zaradu. Ili barem količinu lajkova. Moji mladi it-ovci govoreći o programima, aplikacijama mogu podsjećati neprestano, obvezatno, da ograničeno ne može biti nego ograničeno. Kako da stroj preraste svoga ograničenoga, nedoučenog kreatora? I danas je stoj bajao nešto sa pekao i rekao. A vi mislite da je slučajno, kad želim napisati pročitajte i pamtite, stroj mi sugerira pišući: pročitajte i pazite.

20170702 – 20170924