Poslije pjesmarice i nosači zvuka „’Ćeri mila“ – Umjesto kave 23. siječnja 2023.

Prije nekoliko godina Ivica Ivanković snimio je za Hrvatski radio Prvi program za svoj nažalost ukinuti ciklus “Iz hrvatske narodne baštine – kajkavski   krajevi” moju priču „Kak su trojica pesmu nosili“, koju je prof. dr. Miroslav Šicel među rijetkima dijalektalnima uvrstio u „Antologiju hrvatske kratke priče“ (2001.). Odnekud je istraživač etnolog i vrstan urednik Ivanković iskopao prije nekoliko desetljeća snimljenu izvornu moslavačku pjesmu koju muški glasovi valjda nekoga lokalnog KUD-a pjevaju tako da sam se svaki put slušajući se rasplakala, jer kao da sam priču napisala da se stopi s tim višeglasnim jednostavnim pjevom.Da je snima sad, mogao bi je ilustrirati ženskim višeglasjem, izvornim moslavačkim pjesmama, nekom od onih što ih je snimila kutinska Vokalna skupina Rusalke o 10. obljetnici postojanja.

Rusalke na snimanju nosača zvuka ‘Ćeri Mila / Foto Vokalna skupina Rusalke
‘Ćeri mila napokon ozvučen / Foto Miljenko Brezak

Na prosinačkom predstavljanju nosača zvuka (CD, stik), kako se to sada zove, imala sam priliku podsjetiti koliko je mnogo truda uloženo u sad već ciklus „’Ćeri mila“, pjesmaricu sa 64 pjesme i plesova Moslavine i Posavine s tekstovima i notnim zapisom (transkripcija Lana Moslavac) i, ako se pleše, ples pokazala Slavica Moslavac – kinetografskim zapisom Gorana Kneževića, objavljenu 2018. i 2022. istoimene nosače zvuka s folklornom glazbom Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine (u ukupnom trajanju 50.47 min) sa 23 pjesme od kojih su sedam instrumentali („Kozatuš“ na dvojnicama, „Procvala mi bukovina“ na okarini, „Piština polka“, „Polka iz Volodera“ te „Hrvatsko kolo“ na tamburi samici, „Zdravo sveti Fabijan“ na dvojnicama i „Majka Mari kose plela“ na jedinki). Da se sačuvaju baštinske pjesme iz naroda, koje se – baš kao u mojoj priči gdje se pjesma prenosi doslovce pjevanjem u hodu, u nekom poslu poput žetve, berbe, čehanja perja ili svečanosti svatovske, jurjevske, ivanske…– doslovce od sela do sela katkad razlikuju i jednom riječju, stihom, ritmom, glazbenom linijom… Dok postoje, žive su!

S promocijskog koncerta u Kutini / Foto Miljenko Brezak

Mnoge od tih pjesama i ne bi više ni postojale da ih voditeljica Rusalki etnologinja Slavica Moslavac posvećeno i stručno nije za sve kojima je do toga utisnula u našu zavičajnu memoriju odnosno uočila i prepoznala negdje na terenu, zabilježila na papir ili na magnetofon, zatim pretočila u notni zapis i korake ako se i pleše, a često opiše i priliku u kojoj se izvodi, u kakvoj odjeći… u brojnim pa i u životnom djelu „Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju“. (Ako se ne računa Lana, njezino drugo životno djelo koje potpisuje sa suprugom Dragom, kći i često i korepetitorica te na nosačima zvuka i s Rusalkama solistica na desetak različitim glazbenih instrumenata.) Nagrade za životno djelo na nacionalnoj razini dodijelila joj je za to struka, nacionalnih udruženja i etnologa i muzealaca.

Unatoč nogometnoj utakmici Svjetskoga prvenstva, puno vjerne publike / Foto Miljenko Brezak

Slavica podsjeća kako su se te pjesme pjevale u 19. i 20. stoljeću, pa se nastavljaju i u 21., te kako je prvi kutinski pjevački zbor „Moslavac“ osnovan još 1890. U pjesmarici „’Ćeri mila’“ Tomislav Habulin  podsjeća: „Bogata lepeza glazbenog izričaja tradicijske baštine Moslavine i Posavine čini niz različitih tipova glazbenih i glazbeno-plesnih obrazaca nestalih u kontekstu. Iz potrebe da se glazbenom kao uzvišenom umjetnošću pojedini segmenti iz života jednostavnog malog čovjeka naglase, gotovo da ne postoji trenutak koji nije opjevan pjesmom.“ Goran Knežević, foklorist i etnokoreolog, tumači pak: „Područje Moslavine smješteno je, u folklorističkom smislu, između poznatijih etnokoreoloških regija Bilogore, Hrvatske Posavine i zapadne Slavonije. Moslavački folklor poduže vrijeme nije bio prepoznat i javno prezentiran izvan mjesta njegove prirodne egzistencije. U posljednje vrijeme vlada veliki interes koreografa i folklornih voditelja za scensko oblikovanje narodnih plesova Moslavine koje možemo vidjeti u izvedbama profesionalnog ansambla Lado i brojnih amaterskih folklornih skupina. Tome su najviše doprinijele izvorne folklorne skupine iz Moslavine koje svojim upornim i entuzijastičkim djelovanjem čuvaju svoje tradicijsko naslijeđe, te etnologinja gospođa Slavica Moslavac kroz vrlo atraktivne i vjerodostojne praktične prezentacije, te brojnim stručnim izlaganjima i publicističkim izdanjima.“

Predstavio se i podmladak, kćeri Rusalki! / Foto Miljenko Brezak

Eh, da o takvim stvarima promišljeno razmišljaju mjerodavni, ne bi Rusalke – uz Slavicu i Lanu Moslavaca, članice su Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Rajka Pavić, Mihaela Plaskonj i Lidija Đurđević) prvi nosač zvuka snimile tek o 10. obljetnici cimajući sponzore. Imaju mnogo istraženih pjesama, pa i tematskih poput božićnih. Čestitke Rusalkama, jer nije lako zadržati motiv kad si na vrhu objektivno sam, bez konkurencije, nikoga sličnog uokolo, a treba tjedno (pa tako desetljeće!) vježbati, održavati formu i fokus, podržavati i glasom jedna drugu. Divljenje i čestitke. Na kraju, mnogi znaju, ali rado podsjećam da to što rade Rusalke i Slavica Moslavac nije šarmantna i lagašna  za selfie, pa ni okupljanje za jednokratno snimanje nego poticanje na čuvanje trajnih vrijednosti. Možda ih neki spoznaju, a neki prepoznaju kao zvuk vlastita djetinjstva. Možda su ih pjevali ili ih propjevaju i nastave širiti kao moslavačke. Nema ni jedne moje označene kao okešinečke – ali ima „Taraban“ iz Vezišća, „Četrdeset krajcari“ i „Lepe naše livadice“ iz Kloštra Ivanića, „Mera me je namerila“ i „Širi grane na strane,/ ne daj zori da svane.“ (Oj, Jabrane) iz Potoka ili „Sejala sam lenek“ naznačena kao južnomoslavačka ladarska.

Priprema za slikanje / Foto Miljenko Brezak

Slavica Moslavac etnologinja, ovdje folklorašica i etnokoreologinja, startala je kao mala folklorašica u Osnovnoj školi „4. maj“ danas „Vladimir Vidrić“ (folkor je vodio Milivoj Županić, a tamburaše nastavnik tjelesnoga Stjepan Rukavina). Osim plesa, petero djece Vesna Kešeri, Slavica Pavlić, Miroslav Krpan, Nedjeljko Bjelajac i Ivica Čengija i Slavica, tada šestašica, pjevala su uz tamburaški orkestar. Godine 1973./74. u isto se vrijeme osniva folklorna skupina i u Gimnaziji (voditelj Nedjeljka Petrešević) i u gradu, u tadašnjem Radničkom kulturno-umjetničkom društvu, „Ivo Perković“, danas KUD „Moslavina“, koje se ubrzo spajaju u jednu skupinu odnosno gimnazijalci se priključuju RKUD-u. U početku foklorni voditelji su Emica Petrinec i Slobodan Nikitović, a ubrzo dolaze voditelji iz Zagreba, prvo Ševko… iz KUD-a „Vilim Galjer“. Dolaskom na studij, Slavica ondje i pleše. Drugi voditelj u Kutini je iz Lada Sadilah Tuzović, negdje od 1986./87. I Slavica je dvije godine vodila KUD „Moslavinu“. Od osnutka 1983. do 2011. vodila je KUD „Husain“, na početku zvan KUD „Husain-Batina“ , a od ožujka 2014. vodi KUD „Banova Jaruga“. Također je od 1995.-2006. vodila Pjevačku skupinu „Rubido“ kao članica Hrvatske žena Kutina, zatim  pjevačku skupinu „Baština“ unutar KUD-a „Husain“ do kraja 2011. te od 2012. vodi Pjevačku skupinu „Rusalke“. Godine 2013. Društvo folklorista Hrvatske dodjeljuje joj nagradu za najbolju koreografiju „Široka je Moslavina“ u izvedbi KUD-a „Graničar“ iz Križa.Od 1980. do 1997. pohađala je Škole hrvatskog folklora na Badiji (otok kraj Korčule), Poreču, Lipiku, Topuskom… Od 1997. predavačica je na Hrvatskoj  školi folklora u organizaciji Hrvatske matice iseljenika… te predaje: narodne nošnje i plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore. Korepetitorica joj je kći Lana na tamburama samicama.

Ponosna B. Brkan što ima priliku i za javnost vrednovati rad Rusalki / Foto Miljenko Brezak

Ove godine u Zadru održat će se Škola folklora, na kojoj će također predavati plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore, uz korepetitoricu Lanu. Od 2000. redovito predaje i na seminarima folklora u organizaciji KC Gatalinka i to: Slavonije, Baranje i Srijema u Vinkovcima s temama plesa, običaja, pjesme i svirke u teoriji i praksi, kao i uz demonstratore iz Kutine, Husaina i Posavskih Brega. Ove godine predavat će Banovinu „Banovino, vele da si mala, da si veća neb se spominjala…“, uz korepetitoricu  Lanu. Održala je vikend seminare u Kutini, Sisku, Bjelovaru, Zagrebu, Čakovcu, Vinkovcima i Rosenheimu (Njemačka)

Dakako, nije izostano ni rezanje torti / Foto Miljenko Brezak

Slavica Moslavac tiskala je pjesmarice: „Narodne pjesme i plesovi Moslavine“, 1992. i Glazbeni spomenar Posavskih Brega, u izdanju KUD-a „Ogranak Seljačke sloge iz Posavskih Brega“, 2014., a zajedno s kćerkom Lanom Moslavac objavila je knjigu „Kad zasvira lane moje“, 2007., te pjesmaricu “’Ćeri mila“, 2018.

Slavica Moslavac sa svojima iz Muzeja Moslavine Kutina, koji su se iskazali kao domaćini promocije / Foto Miljenko Brezak

Tiskala je Slavica Moslavac i nosače zvuka: CD „Vijenac žita-vijenac zlata“ u izdanju KUD-a Husain, 2001.; CD „Široka je Moslavina“ u izdanju KUD-a Husain, 2008.; CD„Volim milo, ma siroče bilo“ u izdanju KUD-a Kloštar, 2013.; CD „Jasenovac, rodno selo moje“ u izdanju Udruge za očuvanje kulturne baštine Jasenovac, 2019. te CD „’Ćeri mila“ u izdanju Vokalne skupine Rusalke iz Kutine, 2022.

Zasad.

„Eklektika“ Borisa Domagoja Biletića – Umjesto kave 18. siječnja 2023.

Boris Domagoj Biletić i ja već smo se nalazili zajedno ukoričeni u istim knjigama (izborima, panoramama, antologijama…), ali se posve drugačije, baš dobro, kao u sijamskom spoju, kao sestra pjesnikinja oslonjena na brata pjesniku, osjećam u našoj zajedničkoj knjizi poezije Breberika & Eklektika. Ideja je bila njegova, ne bih se usudila, svesrdno sam se za nju uhvatila i zahvalna sam Kajkavskom spravišču na ustrajnosti da, tri godine poslije prethodnoga, objelodani kajkavsko-čakavsko izdanje u jedinstvenoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, koje, neskrono, dobacuje mnogo šire i od književne, jezične i kulturne činjenice. Sklad, već ritmički, u naslovu, ipak mi nije davao naslutiti u kakvu će se cjelinu spojiti naše pjesničke i ljudske, žensko-muške osobnosti, poetike… (Ganuta prenosim dio vrlo subjektivnoga e-maila Tomislava Marijana Bilosnića, pjesnika što ga među važnim vrtnim hrvatskim pjesnicima spominje naša urednica Božica Pažur u pogovoru moje kajkavske polovice Rast jezika, rast pjesme: Doista divna knjiga, divne pjesme (ča još da mi je kaj), divno izdanje oko kojega su okupljeni sve predivni, meni dragi ljudi. Zamisli, Ti i Boris, a za nakladnika se potpisuje nitko drugi nego Kalinskli, urednica druga Božanstvena Božica, Frane Paro opremio, a uredništvo uz spomenute, diva Marija Roščić Paro, i vrli Zvonko Kovač. Doista ovo samo providnost može okupiti.)

Boris Domagoj Biletić na jednog od svojih promocija u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, prije korone, u listopadu 2018. / Foto Miljenko Brezak

Boris me je samo pitao što mi je breberika.

O njegovoj polovici naslova Eklektici, Biletića nisam morala pitati – tko ne zna, rječnik Jezikoslovac.com eklektiku, eklekticizam definira u filozofiji, znanosti i umjetnosti, nekreativnom metodom kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu, bez značajnijih novih elemenata. Temu razvijaju dalje kako je eklektika u umjetnosti  spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima te kako se većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra eklektičnom. Koliko uočavam, očitava to i stručno čitateljstvo, primjerice Vanesa Begić u Glasu Istre nalazeći u Breberiki & Eklektici dojmljivi poetske uratke o raznim tematskim i interesnim sferama.

Naslovnica knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletićau izdanju Kajkavskoga spravišča 2022.

U svojoj autorskoj opasci, s geslom (čitajući/slušajući Vesnu Parun) Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… Boris Domagoj Biletić svoju Eklektiku podnaslovljuje Zajika Janus Jazika te u autorskoj opasci tumači:

„Izabrane su za ovu prigodu objavljene pjesme (Zato što vrime ne prolazi, štokavsko-čakavska zbirka, HDP, Zagreb, 2018.) i poneka iz rukopisa u nastajanju. „Moj“ čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnov(ic)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan „vlaškim“, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom („bez/j/ačkom“) govoru, a gdjegdje koristim i „mješavinu“ ovih dvaju govora; usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona. Ima, dakle, nečega makaronskoga ovdje, nije da nema… Uz ovaj vrlo kratak izbor možda bi ipak koristan bio opsežniji tumač (zapravo rječnik, besjedarnik/besidarnik) nekih riječi ili pojmova, pa čak i čitavih sintagma i fraza, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito razumljivo, bit će takvim, nadam se makar u glavnim crtama, i bez tumačenja lokalnoga kolorita; odatle tek tumačenje ponekih riječi uz pojedine pjesme. Posebno bi, pak, složeno bilo akcentuiranje, ne dakako nemoguće, ali s obzirom na to da nije riječ o jednomu ni jedinstvenom dijalektu (samo) određena tipa, mjesta ili kraja, od naglašavanja sam odustao – koliko opravdano, pokazat će vrijeme, a već sada svaki se čitatelj vlastitim iskustvom te startnim govorom i narječjem posebno može odrediti prema toj temi/ problemu, možda čak i “uskrati“. „

Čitam njegovih trideset pjesama okomito i vodoravno poput križaljke, okrećući knjigu naglavačke i na bok, čak i naglas čitam samo da mi ne promakne koje značenje, ne mogavši odabrati koju da podijelim s čitateljima. Odlučujem za onu posvećenu Milanu Rakovcu:  

VIRA

Milanu

U čovika ko je nî,
kadi je?

U nečovika,
ne pitaj, pobre,
samo hodi dalje,
vred i zajno,
koliko te nose
noge, čovičje.

U čovika – trda je,
u nečovika – grda je.
Nego je.

Da te nečovištvo
ne zapahne
vonjen smrti,
kakor kada duša
poleti prvo
svojega vrimena,
pak ne znaš drugo
di će brižna
ter nevoljna
sletiti.

Rovinj, na 8 antonšćaka 2014.

Poslije zagrebačkoga predstavljanja Biletićeve knjige 2018. Boris Domagoj Biletić, Milan Rakovac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Odabrala sam je ne samo zato što pogovor Eklektici piše

„Milan Rakovac  

ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ ‘Z FUNDAMIENTA
ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?

Črni tić (bili tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigod- nici, sakramienski Bob „Boris“ Biletić!
U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novi- jih pjesama na čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… „Fellini njim samim“.
Ma ke lm, make this lm!

Ma si vidija paka vraga na batu: da ča bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T’r laglje će biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t’r vero naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje ‘vamo mrež nas.

Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po ‘merikansku), se da zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati ni se libieći zidić, a zduola su funadami- enti, a zguora čvrljuga, ma zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.

Ma
zala ljuta, zala ljutica šegavica
to je sintagma

čakavska, hrvacka, nju san iska
i naša
u njidrih

u ljudan
i ženan napošto, i hotično
u sebi samen
.

Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka’i da niete dȁ, ma je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego’j baderljanska zvona ča san hi jedan bot sluša valje svitazduola u Woolongong ‘Štralija di mi je bila zrmana Marija Tuonova… Raca vikovična, a ča drugega?
Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne škulje pak nazda na se.

No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo jamačno prola- zimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.

Az / klesar / imam si pismu… Az klesar / ko opat poslanik / Az rob kamenaBlato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju, / I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.

Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo, dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k’o sluđena ptica sjurio u samo srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći ‘kolo guta i da je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka’i naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente ‘letrika že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci periku- lo di muorte…“. Ma ka’i bačvarić ča švikula u brajad „cencen- cen cento barile de vin“ i ugla kad ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob, vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.

Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti, jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv patetike, nebeskom daru:

Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb’otkriće u najvećih, pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad & sat, / Ha, staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu mižierije?

Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu (bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka’i Bobova ljutica… Ma i vrnjaču ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje lipost na jezi- ku, ta vrnjača. K’o ne bude da je škrpelin klesar ča kus kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni las ne stane mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.

Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda ferovije Lupoglav- Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike pamet- nije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud duba, uona je sliparska i štirgarska i lako te namami h jami i iš te nutra a da ni ne znaš i jur te ni.

A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš i nije čekati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.

A igra se i s njim, s tim, dotično, prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od dva, ili tri: osob- na i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih njena već naslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.

Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. / Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva…
Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag.
Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno.“

(2018. – 2020.)“

Na kraju iz Breberike & Eklektike prenosim o suautoru:

Boris Domagoj Biletić u Puli, listopad 2021. / Foto Miljenko Brezak

„BORIS DOMAGOJ BILETIĆ

(Pula, 22. ožujka 1957.) – književnik i znanstvenik. Osnovnu školu, opću gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u rodnome gradu, a na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977., uglavnom poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa… Suosnivač je Istarskoga ogranka DHK (1990.) i suutemeljitelj Šoljanovih dana (1996.). Osnovao je 1996. časopis Nova Istra koji uređuje, pokretač je međunarodnih Pulskih dana eseja (od 2003.), e-časopisa za književnu kritiku Stav (2018.) i dr. Dobitnik je mnogih književnih nagrada za poeziju, znanost (književna povijest, književna kritika), esejistiku, ukupan doprinos hrvatskome pjesništvu i dr. (Mlada Struga, Tin Ujević, KulturKontakt, Julije Benešić, Sv. Kvirin, Fran Galović…). Izabrana kritička literatura o Biletiću broji više od stotinu jedinica, a o njegovu su stvaralaštvu pisali gotovo svi istaknutiji kritičari, kolege pisci i dr. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i dobitnik Medalje Grada Rovinja (1997.). Prevođen na dvadesetak jezika, uredio preko stotinu knjiga. Zastupljen u antologijama (od razmjerno novijih u: e Canon of Croatian Poetry, 1450-2000, SAD, 2015.), književnopovijesnim pregledima, enciklopedijama… Od 1983. do 2022. objavio je 28 knjiga, sastavio 4 antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornikā. Uz veći broj članaka, Biletić je za Istarsku enciklopediju (2005.) napisao i opsežan prilog, sintezu Hrvatska književnost (u Istri). Tijekom 2009. bio je urednikom književnosti u Vijencu Matice hrvatske. Godine 2015. objavljeno je monografsko izdanje: U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića. Od 2018. glavni je urednik na njegov poticaj ponovno oživljene, obnovljene edicije Istra kroz stoljeća. Suautor gra čko-pjesničkih mapa (sa Z. Milićem i B. Mascarellijem) i glazbeno-pjesničkog CD-a (s D. Marušićem). Godine 1997. bio je gost-književnik međunarodne Zagrebačke slavističke škole. Izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Trenutno je dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Ravnatelj je Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. S obitelji živi u Puli.

Više o autoru može se pročitati na mrežnim adresama:  
www.boris-biletic.iz.hr   
https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_ Bileti%C4%87“

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Stav.com.hr donosi pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Prenosimo sa Stav.com.hr od 8. siječnja 2023. pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz kajkavsko-čakavske zbirke pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2022.

Vanesa Begić u Glasu Istre recenzira zbirku pjesama “Breberika & Eklektika”

Glas Istre, Kultura, str. 31., 6. siječnja 2023. objavio je recenziju Vanese Begić i u tiskanom i u e-izdanju. Prenosimo je u cijelosti:

https://www.glasistre.hr/knjizevnost/2023/01/06/breberika-eklektika-dojmljivi-poetski-uradci-o-raznim-tematskim-i-interesnim- sferama-839058

Stranica s recenzijom u Glasu Istre

BREBERIKA & EKLEKTIKA Zajednička pjesnička zbirka Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletiča

Poetska promišljanja o raznim tematskim i interesnim sferama

Naslovnica kajkavsko-čakavske zbirke

Kako je naglasio Biletić, za ovu su zbirku izabrane objavljene pjesme iz zbirke “Zato što vrijeme ne prolazi”, što je štokavsko-čakavska zbirka, objavljena u izdanju HDP-a Zagreb, 2018. i poneka iz rukopisa u nastajanju

“Breberika & eklektika” naziv je pjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića koja je objavljena u izdanju biblioteke “Kaj & Ča: susreti, knjiga 9” u izdanju Kajkavskog spravišča.

Kako je naglasio Biletić, za ovu su zbirku izabrane objavljene pjesme iz zbirke “Zato što vrijeme ne prolazi”, što je štokavsko-čakavska zbirka, objavljena u izdanju HDP-a Zagreb, 2018. i poneka iz rukopisa u nastajanju.

Inačice čakavskih govora

– “Moj” čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnovi(c)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan “vlaškim”, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom (“bez/j/ačkom”) govoru, a gdjegdje koristim i “mješavinu” ovih dvaju govora: usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona”, zapisao je Biletić.

Pjesme su vrlo sugestivne, u znaku promišljanja o raznim tematskim i interesnim sferama, uz posvete raznim osobama s kojima je surađivao, ima tu ironije, introspekcije, društvenih tema, metaknjiževnih i poetskih tema, stihova koje valja opetovano čitati za percipiranje suptilnog humora između redaka, književnih uzora, grafičkih igara i eksperimenta, lirskih priča. Prisutan je i nekadašnji pulski žargon, a danas u biti i nema nekog tipičnog gradskog žargona, koji je svojstven za Pulu.

“Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po “merikansku”), se fida zatući nos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti”, zapisao je u svom stilu Milan Rakovac za stvaralaštvo Borisa Domagoja Biletića u ovoj zbirci.

Odnos vječnih parova

Zbirka Božice Brkan nastala je iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, “poput naslovne breberike, vazdazelenog šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane”, navela je Brkan.

Njezine su pjesme narativne, poput priča o prirodi, životu, prepune asocijacija, metaforike, mudrosti pune muzikalnosti i ritma.

– Vrt, tek ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), filozofski je usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnog, zapisala je Božica Brkan u uvodu.

Ova autorica je književnica i novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica koja piše standardnim hrvatskim i kajkavskim – moslavačkom kekavicom.

Boris Domagoj Biletić je književnik i znanstvenik, koji je objavio 28 knjiga, sastavio četiri antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornika. Osnovnu školu, gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u Puli, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao, magistrirao i doktorirao. Predsjednik je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, dopredsjednik Društva hrvatskih knji-ževnika, te ravnatelj Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju.

Vanesa BEGIĆ

Glas Istre o zajedničkoj zbirci pjesama Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića “Breberika & Eklektika”

U rubrici Kultura Glas Istre 6. siječnja 2023., str. 31., iz pera Vanese Begić donosi recenziju “Poetska promišljanja o raznim tematskim interesnim sferama” zajedničke kajkavsko-čakavske zbirke pjesama “Breberika & Eklektika” Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića.

Objavljuje to na svojem Facebooku Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika.

Link na tekst u Glasu istre:

https://www.glasistre.hr/knjizevnost/2023/01/06/breberika-eklektika-dojmljivi-poetski-uradci-o-raznim-tematskim-i-interesnim-sferama-839058


Kazalište. hr: Čuvanje zavičajnoga jezika u dječjem dramskom izričaju Božice Brkan

Na svom je Facebooku Božica Brkan 4. siječnja 2023. objavila post:

Mali kriški glumci s Maricom Kukor i Božicom Brkan na izvedbi u Okešincu / Foto Miljenko Brezak

Najljepše želje upućujem malim Križanima, svojevremeno i talentiranim malim glumcima u Društvu Naša Djeca “Vladimir Nazor” i Amaterskom kazalištu “Josip Badalić” u mojim kekavskim igrokazima, kojima su se uspješno predstavljali po Hrvatskoj i u medijima, od HTV-ih „Bilješki o jeziku“ Marije Vuković-Siriščević do Obiteljskoga radija Ivanić. I njima smo nakanili poticati naš zavičajni govor na umoru. Tko zna koliko su porasli i gdje li su? Zahvaljujem dr. Miri Mošnički, Ivani Posavec Krivec, Marici Kukor i drugima koji su ih vodili, također i onima koji su projekt podržavali iza pozornice od roditelja i nastavnika do sponzora. Zahvaljujem im svima na poticaju i podršci te zavičaju-inspiraciji. Možda nekad konačno objelodanimo (i ne samo za Malu školu kekavice!) SELFIE NA KIPEC, KNIGU KEJ RASTE Z DETETOM. Najnoviji podsjetnik – tekst Čuvanje zavičajnoga jezika u dječjem dramskom izričaju i igrokaz objavljen 30. prosinca 2022. na www.kazalište.hr , na čemu osobito zahvaljujem dr. sc. Sanji Nikčević, urednici feljtona o kulturnom amaterizmu, te Zlatku Vidačkoviću, uredniku stranice Kazalište.hr .

Čuvanje zavičajnoga jezika u dječjem dramskom izričaju

Feljton Kazališni amaterizam: Moslavački kajkavski idiom i dječje kazališne inscenacije djela Božice Brkan

Premijera igrokaza Selfie na kipec na XXIII. Kajkavijadi 2015. u Varaždinskim Toplicama / Foto Miljenko Brezak
  • Posljednjih desetljeća tradicionalni jezici iščezavaju u vlastitu okolišu, unatoč tome što je, primjerice, 2016. kajkavski književni jezik dobio status jezika imeđunarodni kod (ISO 639-3), a u recentnoj hrvatskoj prozi brojni pisci rabe različit idiom kajkavskoga.    Rođena sam u moslavačkom selu Okešincu, a na jeziku koji sam tamo govorila  napisala sam više knjiga (zbirke pjesama Veternica ili obiteljska arheologija, 1990.; pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.) nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.); Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012.) je i pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama); roman Ledína (2014.) (u najužem izboru za Galovića; zbirka kratkih kajkavskih priča Život večni (2017.); zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti (2019.) (u najužem izboru za Tina Ujevića); zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.); roman Privremeno neuporabljivo (2022.) i kajkavsko-čakavska zbirka pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika (2022.). Tek sam tada u Badalićevim Moslavačkim razglednicama otkrila naziv za taj naš jezik: kekavica, kao  moslavački idiom kajkavskoga s upitnom rječcom ke? što? U Društvu Naša djeca Vladimir Nazor Križ od 1994. surađivala sam  na humanitarnom projektu ocjenjivanu slastica iz kojega se prikupljao novac za najmlađe. Danas je taj projekt poznat kao Kriški oblizeki (nazvan prema mojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, Acumen i Večernji list, Zagreb, 2006.). Predsjednica DND dr. Mira Mošnička vrijedan je primjer njegovanja kajkavskih idioma, pa i kekavice. Godinama je odabirala za Kajkavijadu u Varaždinskim Toplicama, kamo dolaze ogledati se u stvaralaštvu djeca iz svih devet kajkavskih županija,  pjesme iz moje Vetrenice. Kada je ponestalo stihova primjerenih uzrastu recitatora, zamolila je da napišem još nešto. I pjesma po pjesma nastao je kekavski dječji ciklus sa 24 pjesme Špilhoze na tufne, od 2007. do 2011. – špilhoze na tufne, prčim rasta, šprukaci, graba, čikačoka, kajuce, fučkalin, musolini, koprivnača, žufko, ogrizek, sladoledar, štrk štrk štrkovača, na bajnku… s posvetom doktorice mire mošničke i nejne i mojem malem križanom kej su iskali nekej tobož za decu da bi imeli na svojemu jeziku kej govoriti na kajkavijade v varaždinske toplica. Ciklus sam objavila najprije u Pevcovu koraku, a zatim i u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (Acumen, Zagreb, 2012.). Tu je moju svojevrsnu autoantologiju Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao dopunsko sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama. Znajući za probleme u recepciji kajkavskog jezika kod drugih govornika, uz tekstove sam uvijek objavljivala   tumačenje manje poznatih izraza, a  u Kajkavskoj čitanci je obavljen  prošireni rječnik s više od šest tisuća riječi. Kad smo potrošili i te pjesme, nova predsjednica DND Vladimir Nazor Ivana Posavec Krivec predložila mi je: „za promjenu, a i da djeci već znane pjesme ne dosade, možda nekakav igrokaz“. Budući da su se u dječji ansambl sve više uključivala i djeca koja nisu kajkavci, Marica Kukor, odgajateljica i  voditeljica dječjeg ansambla Amaterskoga kazališta Josip Badalić koje djeluje pri DND Vladimir Nazor Križ shvatila je da  toj djeci treba  doslovce prevoditi sadržaj odnosno učiti ih kekavicu kao bilo koji strani jezik.

    To me je i ponukalo da spojim bliske im i teme i govore u igrokazima za djecu koje sam nazvala baštinskim, identitetskim. Godine 2015. napisala samSelfie na kipec poigravši se anglizmima i kajkavizmima, a iz usta glavnoga lika BABE   može se čuti i: Se se mejna, samo su deca navek jenaka, vragometna, jel se slikali na kipec jel  na te niov selfi, govorili jel oblizek jel niovi sendvič jel burger.

    Godine 2016.napisala samŽabe na kolec, oslonivši se na identifikaciju Moslavčana kao žabara, pa Zbor veselo navodeći i djecu u gledalištu da sudjeluju opetovano regeče Rega-rega-rega. Kre-kre-kre, aMATER tumači kako: nam odnegda veliju Žabari. Zato kej je prinas bilo puno žab, a vužne i štrkov. Bilo je puno čretov i velike su se vode sako tulkorazlevale kak se i des razlevaju na Lojnsko pole. U igrokazu sam rekonstruirala i zaboravljenu istoimenu staru dječju igru Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug koja se više nije igrala niti u mojem naraštaju (rođena sam 1955.), a odnedavno je djeca ponovno igraju i u školi. Godine 2017.igrokazSipčina oživio je arheološko nalazište rimske vile na istoimenoj okešinskoj njivi, zavičajnike Milku Trninu i Josipa Badalića itd. Simbol toga je okrhak kojim se djeca igraju, šprukac, šprukanec.  Povezujući povijesna likove, arheologiju i suvremenu djecu komad završava: ORAČ (opet kupi cigle po brazdi): Ovo mora biti komad črepa. Jel nekakve posude, more biti. Za prevažati. Za kuvati.Kak se sveti!Bole nek naši čupi v kej mleko spravlamo.

    ARHEOLOGINJA (proučava te komade): Z poda, bi rekla. Kej komad šuple cigle. Tak su se greli. Čistom kej da je još topel. To vam nemrem dati za šprukace, to bumo proučavali.

    PROFESOR BADALIĆ: A se si mislim z kem se na tom komačecu cigle držim črez tulke duge leta.

    ORAČ: A morete si misliti z kem sem se ja za plugom hodeč se rukuval. I z Rimlanom, i z Turčinom, morti i z kojem Veziščanom z Milkinoga cajta… Jesem se ja nekej toga naitaval! Mam ti i zviški razbiti  lepše zglediju če za nekej moreju dobro dojti. Če za v muzej. Ma če i dece za šprukace. Niš mi ne žal kej se deca z tem lepo igraju. Niš mi ne smetaju. Kej ti je za drugo živeti!? Nastupi djece u tim predstavama na Kajkavijadi su bili vrlo zamijećeni te su djeca pozivana i na nacionalne smotre stvaralaštva u Vinkovce i Poreč, a višekratno su se predstavili i u Križu, Okešincu, na smotrama kazališnih amatera Zagrebačke županije. Također su nastupali i na promocijama  mojih knjiga s prigodnim programima na kekakvici  (roman  Ledina,  2012. u Križu,  zbirka priča Život večni   2017. u  Okešincu).   Također su se vrlo uspjelo predstavljali i različitim povodima u medijima, primjericeKajkavski osebušek, emisiji Višnje Canjek Macan i drugima Otvorenoga radija Ivanić; emisiji Bilješke o jeziku Marije Vuković Siriščević, na HTV3; na Internetu: Web, Youtube, Facebook, Instagram (što je i danas dostupno na tim mrežama). Zbog oduševljenja djece za te igre na kekavici a i uspjeha malih glumaca sve se češće  pojavljivala ideja Male škole kekakvice. To je projekt oživljavanja kekavice   namijenjen predškolcima i osnovnoškolcima    kroz predavanja, radionice, igru, ali i na terenu istraživanja vlastite jezične prošlosti. Zamišljen je kao prilog  očuvanju tog jezika jer on doslovno nestaje.  na  snimanju emisije za  HTV u travnju 2018. rođena Okešinčanka Nada Posavec, rođ. Grden, izjavila je kako je još najviše dvadesetak obitelji izvornih govornika.   A kako je rekao jedan govornik   u HTV-ovoj emisiji za manjine  Prizma, 23. srpnja 2016.: Jezik je ugrožen kad ga djeca prestaju učiti.  I  mi kekavci smo manjina, ali ne odustajemo od svog jezika pa je zbog toga već pripremljen za tisak novi projekt: knjiga Selfi na kipec. Kekavska čitankica za Malu školu kekavice. Radi se o čitanki za najmanje (čitankici), za djecu koja kekavicu uče kao strani jezik. Zamišljena je kao knjiga koja raste s djetetom od predškolskoga uzrasta do kraja osnovne škole za poticaj djeci i mladima za kreacije na pozornici na zavičajnim kajkavskim govorima.Sadržava uz odabrane pjesme i spomenute igrokaze (naslovni je Slefie na kipec s anglizmima i kajkavizmima, a i svi su drugi izvedeni na Kajkavijadi i nacionalnim smotrama),i slikovni rječnik. Počinje kao bojanka, a čuva se kao baštinska zavičajna knjiga jer ima i poticaj za upisivanje riječi koje sama djeca otkriju a ne postoje u knjizi. Ilustrator je Jenio Vukelić. Iz te buduće knjige u feljtonu objavljujemo igru Selfie na kipec. © Božica Brzan, KAZALIŠTE.hr, 30. prosinca 2022. Feljton Kazališni amaterizam sufinanciran je sredstvima Fonda za pluralizam Agencije za elektroničke medije

    SELFI NA KIPEC

    Kazališna igra nastala prema motivima kekavskih pjesama Božice Brkan: nadelena, štrk štrk štrkovača, šprukaci, sem se pak nabola, joj božo jesi bome bila zločesta, jajčece, tič mi se je sredi glave posral, sveti vid itd. Pjesme su u tekstu navedene u kurzivu. Igra je napisana 2015.  za male glumce dječjeg ansambla Amaterskoga kazališta “Josip Badalić” koje djeluje pri  Društvu Naša djeca “Vladimir Nazor” Križ  a pod vodstvom Marice Kukor koja je predstavu i režirala.  Igru izvodi skupina djece koji fukncioniraju poput kora. Dijete glumi i baku. Govornici replika su određeni (Baba) ili naznačeni kao grupni ili individualni za djecu ali pravu  podjelu dječjih replika malim glumcima napravit će voditelj prema mogućnostima grupe. Moguće je koristiti prenaglašeno velike rekvizite, npr. lizaljka (ili sladoled), licitarski konjić i licitarska beba, mobitel, čikačoka…, ili pak samo fingirati kroz igru (npr. kao da snimaju selfie itd.) 

    Djeca trče posvuda po pozornici. Jedan ima u rici lizalicu, drugi sladoled. Većina ima mobitele u rukama. Vika.

    DJECA MEĐUSOBNO:
    Dej mi liz!
    Dej mi liz!
    Dej mene!
    Frendi, dejte, bumo si selfie naredili!
    Snimaju se kao da snimaju i publiku ili otrče u publiku.
    DJECA MEĐUSOBNO:
    Dej nas mam deni na fejs.
    Dej mene esemes pošli.
    BAKA: Deca, dejte i mene grdu babu metnete na kipec?
    DJECA: Očeš da nam se si smejeju? Baba na selfiju? De si pak to vidla? Baba oče na selfie!
    BAKA: A kej ja morem gda v moje vreme ne toga bilo.
    DJECA: A čega je onda bilo?
    BABA: Ničesa, dete, ničesa ne bilo. A sejenak smo se lepo igrali. (Dok baba govori, djeca skaču i igraju se školice.)

    joj kak smo znali skakati
    od sim do neba
    kocku po kocku
    tam i nazaj
    skok po skok
    na jene noge

    vraga bi imeli kredu de bi ju zeli
    z šibu smo po zemle
    narisali
    nacrt
    kak več je
    navek isto
    tu malo a tam veliko nebo
    skok po skok
    na jene noge

    samo je saki z nas
    če vekši če menši
    mislil
    kak če ima dober lepi
    šprukac
    kak čvrsto v ruka drži
    tajnu
    skorom
    morti i zmed zemle i neba
    a kej bi
    ni zmed dva neba
    dole narisana na trde zemle
    skok po skok
    na jene noge
    Ponovno scena kao na početku. Djeca trče posvuda po pozornici. Vika.

    DJECA MEĐUSOBNO:
    Dej mi liz!
    Dej mi liz!
    Dej mene!

    BABA: Jel očete, deca, bum vam jajčece spekla?
    Smijeh.
    DJECA: Kej nas pitaš a znaš več da nečemo!? (Izruguju se.) Jajčece!? Ni kuvano ni pečeno.
    BABA: Joj jesi ti baš i kuvani i pečeni. Kej one kolač kuvan-pečen kej ga denes isto več ne pečeju. Veliju da ne zdrav. Kak to denes niš ne zdravo? Samo bi oblizekov šteli. (Publici.) A kakve bi vi oblizeke šteli? DIJETE: Babo, a kej je tebe oblizek?
    BABA: Kej češ vekši oblizek neg je lepa reč? Pune su ti je zubi. Imaš kej kosati bole neg najfineše jelo. I saka ti vrata raspira ta tvoja lepa reč, bole neg ikoji riglin, bole neg zlaten kluč, bole neg raspirač tati.
    DJECA (govore naizmjence):
    Pak tvoje lepe reči!
    Tvoj osebušek, buš rekla.
    I opregač i popeček i kej ti ja znam.
    Na televizije su povedali kak su to jako stare reči.
    Opregač je fertun, to več znamo…
    (Jedno dijete pita publiku.)  Kak se pri vas veli?
    … a popeček je ožeg, al ne šarajzlin zelezni, neg drveni, stareši od šarajzlina.
    (Jedno dijete pita publiku.)  Kak se to pri vas veli? Niš ne velite? Pitajte doma! Pitajte svoju babu, mater, susedu…
    BABA: Kej bilo zemeš, samo da žnem zreštvaš peč.
    GLASOVI IZA SCENE (dozivaju imena sve djece iz predstave):
    Božo, Marica, Jožek, Ivek, Kato,… doma odi, kmica bu, treba spat iti.
    Djeca se smiju i odgovaraju vikom prema glasovima. DJECA: Mamek, sam još malo! Igramo se!
    DJECA:
    Štrk štrk štrkovača tebi kača i pijača meni sir i pogača dej
    da to metnem na fejs vuz fotku na koje oče poleteti
    na ujedinjeni kajkavski emirati veliju
    da v prekodravlju pri večenaju i v njegvem kraju vele pinđulača
    . DIJETE 1 (Pita publiku): Kak se roda pri vas veli?
    DIJETE 2: a pri nas veliju i: roda dej mi bracu jel seku jel kej god očeš donesi
    DJECA: Toga si bum štrka mam del na desktop!
    BABA: A kej buš na desku metal? DJECA: Joj, babo, ne ti to deska kak si ti misliš.
    BABA: A kej je onda? Povejte mi! I ja bi štela znati. Stalno mi veliju “kak si baba bedasta”. Če ne veliju, misliju si. Onak kak su mi negda stalno govorili “jesi bome bila zločesta”. Mogla bi i ja vam to povedati. DJECA (naizmjence):
    Poveč, poveč!
    Kak si se ono na čikačoku naporila?
    Kak ti je ono krmača skorom drobec pojela?
    Kak si ono v Čretu v led prepala?
    Kak si ono z parme v senik opala?
    Joj da je onda bilo you tuba, bome bi imeli kej gledeti i smejati ti se. BABA: Kak sem pak ono jeno leto koprivnaču nalekla na se. Moja je baba kej je bila kak sem ja denes, mislila kak me je gusenica oplazila i još me je su z vrjnem namazala. Je to srbelo kej sam vrag!
    (Smijeh.)
    BABA:
    je mi i toga trebalo
    za ren ribati

    a kej
    tam pri svincu dudu su imeli
    lepu dudu veliku
    kej su je na jene grane rasle i crne i bele i roze
    dude
    susa je nacepil da bi imeli i deca
    DJECA: i pureki purrrrrr i guseki ggggussss i raceki raccc
    i si smo lepo jeli
    baš smo lepo delili jeni z drugemi
    DJECA: i purrrrrrpurrr i guseki ggggusssseeeki i raceki racccracccraccc
    BABA: i kej nes samo ja koprivnaču dobila
                 tri mi je inekcije bome doktorica zabiberila
    DJECA: i purrrrrr i guseki ggggussss i raceki raccc
    (Jedno dijete publici.) A kak se pri vas koprivnača, urtikarija, alergija još veli?
    DJEVOJČICA (dotrči otresajući glavu):
    a joj tič mi se je posral sredi glave
    i su me je zadrečil
    DJETE 1: lepo bome lepo
    DJETE 2: I to si deni na fejs.
    DJEVOJČICA:
    ne mi do smeja ne mi do ničesa
    a si se smejeju
    kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila
    DJECA: Lepo, bome lepo.
    DJEVOJČICA:
    nekej ti oče poručiti mi veliju
    sreča sreča sreča
    i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave
    i te drekač tič očeju povedati

    sreča sreča sreča
    se po triput mi veliju da mi je z tem drekom
    zrasla
    DJECA: Lepo bome lepo
    Smijeh i graja.

    BABA: Se se mejna, samo su deca navek jenaka, vragometna, jel se slikali na kipec jel   na te niov selfi, govorili jel oblizek jel niovi sendvič jel burger.
    (Publici.) Kej još?  Aha! Če ti ne v zube, reč bi se osušila, splesnivela. Poprav kak i sendvič, če ga ne poješ.
    DIJETE: A kek se sendvič po negdašnemu pove?
    BABA: A kak bi se povedal, gda se ne jel? Dobro je bilo če si si i komad kruva mogel zeti. Če ti je ko imel za nadeliti delec. A reč je čistom nekej drugo.
    DIJETE 1: al nadeleni smo žnem, z tem jezikem svojem
    DIJETE 2: a da nesmo ni iskali
    DJEVOJČICA: a ne bi ga sejeno dala ni za niš
    DIJETE:
    a čem ga više davam čem ga si više imaju
    više ga dajeju 
    nekak ga više imam i ja 
    DIJETE 1: više se morem spominati
    DIJETE 2: više se morem dospomenuti
    DJEVOJČICA: više i samu sebe morem razmeti 
    GLASOVI (dozivanje)
    Božo, Marica, Jožek, Ivek, Kato (nabrojiti imena djece iz predstave!), doma odi, kmica bu, treba spat iti.
    DJECA (naizmjence):
    Mamek još samo malo.
    Još samo malo malčice.
    DIJETE:  Dej si se igramo na me je red da žmerim i kak bum sad zbegla.
    (Stane uz jednu stranu pozornice, žmiri i krene brojiti): Jen, dva, tri, ko se nije skril magarec je bil. Pem iskat! Dok dijete žmiri i broji ostali se  rastrče s pozornice. Baba malo gleda okolo pa kad dijete koje je žmirilo otrči s pozornice u potrazi za djecom, ona pogleda publiku, slegne ramenima i ode za njim.


Božica Brkan u Vijencu u spomen Ivici Jembrihu Cobovičkom

Prenosimo iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost, broj 751-752 od 15. prosinca 2022., na str. 19., tekst Božice Brkan:

Presnimljen tekst iz Vijenca

In memoriam

U SPOMEN: IVICA JEMBRIH COBOVIČKI (1939–2022)

Samo je človek veliki kak Rieč

U Varaždinu je 3. prosinca ove godine na vječni počinak ispraćen Ivica Jembrih Cobovički. Pjesnik, pripovjedač, putopisac, feljtonist, recenzent, kolumnist, prevoditelj i član Društva hrvatskih književnika od 1983, rođen je 1939. u Gregurovcu Veterničkom, općina Mihovljan u Hrvatskom zagorju, a živio je u Čakovcu. Objavio je tridesetak knjiga, uvršten je u antologijske izbore kajkavske poezije, pjesništva za djecu i školske udžbenike te prevođen na makedonski, slovenski, njemački, engleski i francuski jezik. Zanimljivo je da je na kajkavski prepjevao primjerice Pabla Nerudu, Federica Garciju Lorcu i Sergeja Jesenjina, njemačke pjesnike i japanske haiđine (uz svoju zbirku haikua Daljina na prozoru). Haiku i na hrvatskom standardu i na kajkavskom pisao je još od 1968, kada je to u nas bila novost, a uvršten je i u Antologiju hrvatskoga haiku pjesništva Vladimira Devidéa (1996). Osnovao je brojne književne manifestacije, jedna od njih je Ivanščica diše za cieli sviet. Nagrađivan je na brojnim recitalima (primjerice za najbolji kajkavski opus na Recitalu Dragutin Domjanić u Zelini 1973). Uz drugo, dobitnik je književnih nagrada DHK-a Fran Galović 2003, nagrade Pasionske baštine 2004. i nagrade Katarina Patačić 2004. za zbirku Na potu vu narkozu, 2003, za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom te godine. Također je jedan od osnivača časopisa Kaj (1968).

O Jembrihu Cobovičkom i njegovu djelu pisali su E. Fišer, M. Vaupotić, Z. Bartolić, S. Hranjec, I. Kalinski, I. Zvonar, D. Peričić, B. Jelušić i drugi, a u Hrvatskoj književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, Joža Skok, uz drugo, piše: „Prvom kajk. zbirkom ‘Vse – i dihanje’ (1971) predstavio se kao pjesnik zavičaja i nastavljač tradicionalnoga narativno-deskriptivnog pjesništva. Zavičaj je njegovo trajno nadahnuće, a intimizam i biografizam kao bitan kontekst ne omeđuju njegovu liriku, čiji se krug motiva postupno širi i usmjeruje prema povijesti, prigodnim temama i društv. pojavama, a također i prema bitnim pitanjima ljudske egzistencije. Također se lirski mikrosvijet otvara prema granicama makrosvijeta, a zavičajni jezik proširuje i obogaćuje novom izražajnošću. Zavičaj, zemlja i jezik ključne su teme Jembrihova pjesništva, i na kajkavštini i na hrv. standardnome jeziku. Pjesme su mu raznovrsne (intimne, pejsažne, socijalne, domoljubne, refleksivne, duhovne, prigodne, posvetne), a potvrdio se i u pisanju sonetnog vijenca.“

Posrijedi je također nagrađivan sonetni vijenac Oči posajene vu zutra, 1981. Citirajući 8. sonet „Kak su draga mirna d’ečja jutra / Gda sonce vu kolievku greje – / Oči posajene su vu Zutra.“ i 13. sonet „Novi sviet giblje se čez sviet, / Zviranjek mu je istina zemlje: / Čez pov’est zafort ostal bu sniet / Gdo brazdu lucke zemljice jemlje“, Ivan Zvonar u Kaju 1980. analizira „Stoljetno kajkavsko zutra u borbi za slobodu i pravdu“ i piše kako je „osnovna misao sonetnog vijenca … upravo kao kontrast staroj zatvorenoj formi i već prevladanoj formi u kakvoj je opjevana, daleko nadrasta okvire jednog govornog područja, jednog naroda pa i jedne zemlje.“ na str. 19.   

Ivica Jembrih Cobovički poeziju je inovativno pjevao i u stihu i u prozi. Neke su mu pjesme i uglazbljene te uspješno izvođene na krapinskim festivalima Kajkavske popevke. No zanimljivim se autorom pokazao i u putopisima, posebice otputivši se poput hodočasnika koji je, kako navodi Zvonar, i „pjesnik i slikar, i esejist, fantast i realist, sociolog i psiholog, etnograf i povjesničar, a napose kroničar i kritičar“, u vlastito rodno selo, a Izlet u zavičaj, 1999, nakon 24 zbirke pjesama prvo mu je objavljeno prozno djelo. Jembrih Cobovički autor je tridesetak zbirki pjesama koje čekaju, uz već izrečeni, i novi vrijednosni sud kritičara hrvatske poezije.

Obrazovanjem i poslom grafičar, Ivica je stariji brat filologa, književnog povjesničara i sveučilišnog profesora Alojza Jembriha. Imali su i trećega brata Stjepana, a petero braće i sestara pomrlo je u najmlađoj dobi. Ivica je o 100. obljetnici majčina rođenja 2005. u njezinu čast (Josipa rođena Cobović) dodao Cobovički. Rekao bi: „Samo je človek veliki kak Rieč…“

Što vam daje snagu u pandemiji? – Umjesto kave 24. prosinca 2022.

Prošle godine na sam Bog Božić kućni, a poslije blagdana i službeni test, pokazao je da imamo koronu. Taman poslije booster cijepljenja početkom istoga tjedna. Ove smo se godine cijepili protiv gripe i čekajući četvrto cijepljenje protiv korone završili u karanteni, jer sam na sastanku sjedila kraj kolegice koja je drugi dan javila da je u koroni. Bilo je to prije nego što je ponovno buknulo u Kini.

Mogla bih nabrojiti baš luckastih i bedastih primjera kako se nešto što sam pisala o nečemu izrodilo. Ma i ne samo kad sam pisala. Neki dan nešto čeprkam po messangeru – kod nas je navodno najviše korišten za komunikaciju – i vidim kako sam neki tekst, odgovore na anketu o koroni, otprije više od dvije godine poslala posve pogrešnoj, a ne osobi kojoj sam ga na rok pisala baš s veseljem. Dekoncentracija. Koliko sam samo bila žalosna vidjevši da nije uvršten u konačnu anketu. Pomislila sam kako to možda ima veze s Večernjim, gdje sam nekad radila, pa… Ukratko, bila sam razočarana toliko da nisam provjeravala ni što se dogodilo! Sad se pitam: što li je mislila treća osoba, ona kojoj sam ga pogreškom poslala zašto joj ga šaljem i što mi nije napisala da sam promašila ceo fudbal!?

Potom smo razjasnile očigledan nesporazum Vladimira Šimić i ja, koja je na početku korone radila anketu o pandemiji i objavila je u svom blogu Sama svoj life coach/ U potrazi za optimiznom što nam daje snagu i puni nam baterije?

Otad sam i napisala i objavila cijeli roman o koroni i potresu. Neloš. Privremeno neuporabljivo. I čujem da je Blogosfera, na ne samo Vladimirin žal, prestala izlaziti, iako još nije izbrisana. A ona je odlična suradnica, koja je u Večernjaku nekad radila i kao novinarka i kao marketingašica. Zato i pridodajem Vladimirinoj ondašnjoj anketi svoje odgovore bez intervencije i u eventualne tipiće. Baš sam sa zanimanjem pročitala što sam mislila tada, uvjerena da bih danas vjerojatno odgovorila i ponešto drugačije, ta prošle su pune dvije godine, pa sam dopisala i svojevrsni sadašnji post scriptum.

Blogosfera Sama svoj life coach

Vladimira Šimić

Velika optimistična anketa: doznajte što nam daje snagu u vrijeme pandemije

U periodu mraka krenula sam u traženje svjetla i napravila veliku anketu. Iskoristila sam Facebook za nešto dobro te pitala liječnike, književnike, novinare, poduzetnike… vide li u ovoj situaciji ipak nešto pozitivno i što ih raduje. Njihovi su me odgovori oduševili! Pročitajte što su rekli: Nebojša Buđanovac, Silvija Šesto, Davor Bruketa, Vitomira Lončar, Anka Dorić, Martina Tišljar, Mirela Španjol, Borka Pezo Nikolić, Vesna Jurić-Rukavina

Objava 14. studenoga 2020. 0 komentara 975 prikaza

E, sad… – neobjavljeni odgovori Božice Brkan iz 2020. i 2022.

BBVladimiraSimicBlogVecernjak

“U potrazi za optimizmom”

do petka

Kako osobno podnosite ovo vrijeme pandemije?
I inače sam unutarnji tip i ne izlazim mnogo, a sad, kad izlazim samo vrlo ciljano, vidim koliko mi nedostaju i obične jarunske šetnjice iz zdravstvenih razloga. Ali imam dobar izgovor da ne izlazim. Lockdown sam iskoristila da nekoliko mjeseci prije plana završim i tiskam svoje dvije knjige i radim neprestano na novim tekstovima, obvezno tjedno najmanje dva bloga, književni Umjesto kave i gastroblog Oblizeki, te čak i na onima za koje cijelo desetljeće nisam pronašla zicflajša. Ali, kao i za prošlogodišnju zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti i za ovogodišnji roman Generalov sin, Srbin a Hrvat, osobito poslije koronske erupcije na promociji u Gornjoj Jelenskoj na kojoj samo slučajno nisam bila, odgodili smo većinu dogovorenih predstavljanja, samo u listopadu pet po raznim mjestima Hrvatske, a dio planiranih događaja preselili online, što i nije tako loše, jer je i književnost sve dostupnija na internetu. Odgodili smo optimistički i planirana književna putovanja u Crnu Goru i Bugarsku za dogodine. Jesenski dio zatvorenosti posvetila sam dubinskom čišćenju i pročišćavanju stana i čak stigla i do svojih papira.
Post scriptum: U Crnu Goru napokon smo otišli prošle jeseni. Lijepe književne večeri. Kad smo sletjeli u Podgoricu, shvatili smo da jedine nosimo maske. Bile smo uporne.  Međuvremenu su nam ove jeseni kolege uzvratili posjet. Bez maski. Gostovali smo i u Budimpešti i u mnogim hrvatskim gradovima, katkad i s oprezom – ne da se književnost! U svibnju smo u Kutini predstavili moj novi roman Privremeno neuporabljivo i otad smo s njime obišli i Đakovo, Vrbovec, Ivanić-Grad i nastavljamo u siječnju, veljači… Jedan lik u njemu nazvala sam po prijatelju koji je prvi od poznatih, bliskih, umro zaražen koronom. Ovih mi dana izlazi i nova knjiga pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika, Kajkavsko spravišče objvljuje je kao 9. knjigu u biblioteci Kaj&Ča. Pišem dalje, ne odustajem. Papiri me opet zatrpavaju.

Pada li Vam jako teško ili nalazite i u ovim danima pozitivu?
Osim što sam fatalist, neizlječivi sam optimist i nekako zadužena za motivaciju u svojim krugovima, obiteljskom i prijateljskom. Podržavamo se međusobno, rastu mobitelski računi, ali da me povremeno ne poklopi mala snaga, othrvavam se natprosječnom introspekcijom. Pokušavam se usredotočiti na suštinu, svrhu, uobičajeno pitanje Što sam ja na ovom svijetu? Slutim da i opaki virus ima neku svrhu! Osluhnemo li što nam kazuje priroda, ljudi oko nas, kazat’ će nam se samo. Što bi moji Dalmoši rekli, ne dam gušta zlu, bahatosti, sebičluku, sitnosti. Radije smišljamo jela, a hvala Facebooku što podsjeća na doživljaje proteklih godina, lijepo je da se imamo čega sjećati.
Post scriptum: Ne mora sve ružno biti za ružno.

Što Vam osobno ovih dana daje snagu?
Bolje: tko? Najviše najbliskiji mi, muž i sin. Nadam se i veselim jer bih iduće godine trebala postati baka. Tako, nadam se, ispunjavam svoju ljudsku svrhu: nastavak u potomcima i nastavak u stvaralaštvu. Ma kakav bio, život je samo jedan.
Post scriptum: U međuvremenu, u koronskim uvjetima 27. travnja 2021. iznenadio nas je rođenjem u Splitu unuk Adrian i postao nam prioritet svih prioriteta, epicentar naših života i svijeta. A sinova ekipa svoju Netokraciju uvela u jednorog Infobip. I loša vremena imaju dobre strane.

Što vas veseli i puni Vam baterije?
Pišem i više nego obično. Čitam i više nego obično, gledam dobre filmove i serije. Ne mogu dočekati, ali strpljivo čekam kad ću s prijateljima i prijateljicama moći na kavu bez maske i bez distance. Nisu li to i sitnice koje život znače? Pogotovo dok korona bez cjepiva kruži oko nas.
Post scriptum: Jedva tu i tamo dostižem s prijateljicama na kavu. Književnih predstavljanja, gostovanja dosta… Recenzije, znanstveni skupovi, tribine, okrugli stolovi… Kao da nastojimo svi nešto nadoknaditi.

Imate li (i koje su to) “sitnice koje život znače”?
Meni su sve te stvarčice iz svakidašnje rutine sitnice koje mi život znače.
Post scriptum: Smišljanje što će se Babaaaa i Dodoooo igrati s Adrianom. 

20201110 – 20201111 – 20201112  
Post scriptum: 20221206 – 20221213  – 20221214 – 20221220