Koljnofska spomenica od 2009. do 2018.

Potkraj prošle godine stigla mi je zanimljiva knjiga Svi naši književni susreti III., Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018. Tomislav Marijan Bilosnić pripremio ju je uz 10. Hrvatske književne susrete u Koljnofu (izdavači su 3000 godina Za dar, Matica hrvatska Sopron i Društvo Hrvati), uz koje sam vezana na poseban način, jer sam, s izuzecima, bila na barem šest-sedam ili čak osam njih i upoznala izuzetno zanimljive ljude i kolege književnike koji pišu na hrvatskom iz Austrije, Mađarske, Slovačke i, dakako, Hrvatske.

Naslovnica Bilosnićeve knjige

Zahvaljujem i pohvaljujem vrsnoga pjesnika i odličnog urednika, novinara, slikara, velikgo putnika i poljoprivrednika Tomislava Marijana Bilosnića koji godišnje objavljuje i po nekoliko vrsnih knjiga, što je našao vremena i za to važno kolektivno prekogranično sjećanje. Dovoljno je reći da su me koljnofski razgovori o umiranju i nestajanju malih jezika uživo nadahnuli za knjigu Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, 2012. zbirku pjesama nagrađenu Katarinom Patačićkao najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom. U Koljnofu, gdje sam imala priliku upoznati i posljednjeg govornika zavičajnoga govora iz nekoga od gradišćanskih kajkavskih sela. Uostalom, bila je i ondje predstavljena, a neke smo pjesme u okviru zajedničkih trojezičnih i četverojezičnih radionica prevođenja iz nje i prevodili na mađarski jezik. I meni i drugim kolegama puno je to značilo.

S jednoga od koljnofskih književnih susreta: Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak

Susreti se neprestano šire osobama, institucijama i mjestima, primjerice sve do Petrova Sela, Šoprona, Železnoga i Beča, a posredno i do Pečuha, Budimpešte te Zadra i dalje. Svakako valja dodati kako su teme, svaki puta drugačije, i za odrasle, a i za najmlađe, koji se još i koliko toliko obrazuju na i hrvatskom. Da se ne zaboravi jezik vlastitih korijena otprije tri, četiri ili pet vjekova. Uz književnost (primjerice o djelu Mate Meršića Miloradića, knjizi Đure VidmarovićaJurici Ćenaru, pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, vrijedna izdanja u Gradišću, kako austrijskom tako i mađarskom) razgovara se o povijesti i umjetnosti (primjerice pučkom kazalištu u Gradišću koje bitno pridonosi da se vlastiti jezik ne zaboravi), osobito ono manje poznato, iz vremena Austro-Ugarske, dijeljenja sela uoči nastanka prve Jugoslavije, željezne zavjese koja se spustila upravo tu, zatim samostalnosti Hrvatske i EU.

Jedna od duplerica

Bilosnić se autorski prisjetio zbivanja po godinama od prve zamisli Đure Vidmarovića, sadašnjega predsjednika DHK i upornog istraživača i pisca hrvatske književnosti izvan Hrvatske, i domaćima Franje Pajrića, koji je glavni organizator i sponzor susreta te urednik knjige. Nisam brojila, ali susrelo se u Koljnofu tijekom godina možda i pedesetak različitih književnika (od Jurice Čenara, Herberta GassneraDoroteje Zeichmann do Marka Gregura, Siniše Matasovića, Darka Pernjaka, Nenada Piskača, Zorana Bošnjaka…) , jezikoslovaca, izdavača i drugih umjetnika, novinara (Timea Horvat)… I mnoštvo radoznale publike. Knjiga donosi također i vrijedan popis literature i dijela materijala različitih medija o koljnofskim susretima, uz napomenu koji nedostaju. Odličan je nastavak prve knjige Svi naši književni susreti I (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu) iz 2017. 

Iz knjige

– druga mi je očito promakla – a svakako bih dodala spomenici i film Miljenka Brezaka 9. Koljnofski književni susreti, o kojima sam pisala na svom blogu, a materijal   je objavljen i u knjizi (str. 99.-103.). 

Početak teksta Božice Brkan objavljenoga u koljnofskoj spomenici

Na 150 stranica uz zanimljive tekstove su i brojne prikupljene dokumentarne fotografije, a meni su osobito drage snimljene u Petrovu selu, gdje sam otkrila da to selo i njegove stanovnike i simbolično kamenom s Moslavačke gore povezuje taj prostor s mojim zavičajem. 

20200120 – 20200120 

Poviješću sela Salanta-Nijemet za budućnost – Umjesto kave 21. siječnja 2020.

S pečuškog predstavljanja knjige Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, koju je pripremio Đuro Vidmarović a objavila naša obiteljska kuća Acumen, vratila sam se i s knjigom Salanta – Nijemet, stoljeća vjere i jezika, koju je osmislila i uredila Branka Pavić-Blažetin, a 2019. objavile su je Hrvatska narodnosna samouprava Salanta i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. 

S predstavljanja: Branka Pavić Blažetin / Fotografija Kollar

Ta je knjiga na tragu knjige predstavljene u Zagrebu u travnju 2017. Oj, Kozaru, ti selo na brijegu..., koju sam tada opisala ukoričenom hrvatskom baštinom iz Mađarske. Radi se o dva sela u okolici Pečuha, koja se stoljećima nastoje održati, posebice identitet, nacionalnu kulturu i jezik, što nije baš lako kad se osjetno prazne i sela u Hrvatskoj, s druge strane granice. 

Kako se ne bi zaboravilo svoje, ekipa uglednih hrvatskih intelektualaca iz Pečuha ustrajno istražuje i bilježi. Tako Silvester Balić opisuje Salantu jučer i danas, Ernest Barić istražuje osobine salantskoga govora, Živko Mandić imensku baštinu salantskih Hrvata, a Živko Gorjanac govor salantskih bošnjačkih Hrvata. Diana Kečkeš Boti opisuje očuvanje jezika, običaja i nošnje, a Branka Pavić Blažetin piše o školi i položaju hrvatskoga jezika te prenosi nekoliko crtica iz Tjednika Hrvata u Mađarskoj, predstavlja KUD Marica i lokalnu hrvatsku manjinsku samoupravu.

Naslovnica
Iz knjige: diplerica s praljama

Donosi i zanimljive priče odnosno sjećanja mještana, a na kraju i antologiju starih fotografija, koje će oduševiti i one koji bi nekoga mogli na njima prepoznati kao svoje pretke, ali i sve nas koje zanima nekadašnji, neponovljivi život: školska djeca, žene na pralu, svatovi, prva pričest, slavlje Tijelova koje tu zovu Brašančevo, uskrsni blagoslov jela u nijemetskoj crkvi, božićna predstava iz 1936., vojnici u uniformama različitih država koje su se smjenjivale u njihovu selu, progonstvo u Rusiji, vojne knjižice, kulturno društvo, neki čovjek u pčelincu odnosno pčelinjaku, berba grožđa iz šezdesetih…

Mnogi su vrijedni ljudi, stručnjaci i zaljubljenici, utrošili mnogo vremena da bi nastala (i) ova vrijedna knjiga, a nadam se kako će je predstaviti i u Zagrebu te da velik trud neće odvratiti i druga sela da za budućnost ispišu vlastitu povijest.

Koliko lica iz prošlosti samo na jednoj od dupletica antologije starih fotografija!

20200119

Vera Grgac vrači po bistrajnski – Umjesto kave 19. siječnja 2020.

Knjigu Majkina vraštva, vračenje i vračiteliVere Grgac (Kajkavijana, 2019.) svakako bih uvrstila u knjige što ih nazivam zavičajnicama. Više od književnosti (Vera piše kajkavske pjesme) i popularne selfhelp literature, savjetnika o zdravu životu, Majkina vraštvasu baštinska sjećanja, i obiteljsko i seosko, bistrajnsko. Etnološki je to uvid u vrlo malo poznato područje nekadašnjega života – zdravlje, bolest  i liječenje. Bolje spriječiti nego liječiti bilo je izuzetno važno stoljećima prije nego što su i s onu stranu Medvednice stigli doktor, medicina i farmaceutika i kad se skromno narodno iskustvo više nego stvarno znanje u današnjem smislu prenosilo unutar zatvorenih krugova, obitelji recimo, s koljena na koljeno, držeći i katkad prikrivajući mudrosti za sebe i kad se zaista iskustvo kako bolest spriječiti i (iz)liječiti, uz veliku smrtnost i kratak životni vijek, izvan toga činilo vračejnem, kako se bistrajnski nazivaju i vračanje, čaranje, ali i lijekovi i liječenje – vračtvavračenje.

Vera Grgac s najnovijom knjigom na predstavljanju u Bistranjskim Novakima / Fotografija Miljenko Brezak

Ne zbog toga što je kasnije u životu i sama bila zvanjem i zanimanjem medicinarka – umirovljena je profesorica škole za medicinske sestre – nego što je od malih nogu u stopu radoznala pratila baku, kajkavski majku, vračitelicu Doru (1899.—1995.) i uz nju učila usput, Vera Grgac mogla je dohvatiti i sada s čitateljima podijeliti ne samo vlastito povijesno znanje o razvitku medicine nego i mudrost svoga kraja. 

Naslovnica

Neki će vjerojatno odmah požuriti prisjetiti se eventualnih vlastitih sjećanja ili pohitati primijeniti u praksi Verine zapise, primjerice o više od 40  vrsta ljekovitog bilja, a se to raste okuol nas: od gamilice šipkado trnule ili o vraštvima ka imamo v domačije, primjerice gouščinasvinska mast, govecki loj, voujsk, med, pečeni cukor, biers…. Ni mi koji ćemo samo čitati nećemo biti na gubitku, jer se možemo udubiti u opis oundašnih betega,kak zgledi betežnikkak je majka mierila, kak se vračileili o tome kakvu ulogu mogu pri liječenju imati kokušini želuciplučka(slina), šeč(mokraća), kravski drek, ilovačina, žuta zemla (glina), pavučina, pepel, petrolija(petrolej). Čim sam prije neki dan doznala da upalu sinusa liječe svinjskom mašću, odmah sam požurila ispričati Veri. 

Verina baka Dora, stroga i skrbna, čak malo i škrta gazdarica, izuzetno zanimljiva i inspirativna žena

Zanimljiva je priča i o pobačaju odnosno kak reskopati dete. Pogotovo jer je to bila javna tajna, u vrijeme siromaštva i brojnih gladnih usta, i poprilično raširena. Uz abcedarij s betegima i nevolama tere se moreju najti v knige, od alkoholizma do žvala, osobito mi se dopada vrlo koristan rječnik, koji bih voljela da je i puno širi. Također mi nedostaje i uloga pojedinog bilja u lokalnim običajima. Nadam se da će Vera Grgac pripremiti uskoro i o tome knjigu i da ćemo je čekati kraće nego što smo (valjda cijelo desetljeće!) čekali ovu, povremeno dozirane ograničene teme u stručnom zagorskom tisku ili stručnim kajkavskim odnosno medicinskim skupovima. 

Vraštva ne samo za ljude, nego i za domaće životinje, za cijelo domaćinstvo

Iako knjiga Vere Grgac nikako nije prva takva u nas, svakako je izuzetno vrijedna i zato što je autorica potpisuje sama, a čak je i dio fotografija sama snimila. Za prije nekoliko godina objavljen Leksikon slavonske narodne medicine brodskoga Posavlja primjerice, također multidisciplinaran s medicinom, antropologijom, etnografijom i dijalektologijom, Emina Berbić Kolar godinama je među starim ljudima na terenu istraživala sa studentima. Čestitke Veri, Bistra se može ponositi!

20200118


O Beloj kobasi i vankušima u baštinskoj emisiji Obiteljskoga radija Ivanić

Poslije predstavljanja projekta Zajamčeno tradicionalni specijaliteti početkom prosinca u Ivanić Gradu za Obiteljski radio Ivanić Božica Brkan snimila je za emisiju O baštini s prijateljima baštines Vesnom Gregčević Jelicom razgovor o beloj kobasi i vankušima. Emitirana je 9. siječnja 2020., a polusatnu radijsku emisiju O baštini s prijateljima baštine – Božica Brkan (bele kobase i moslavački vankuši) možete potražiti na podcastu Obiteljskoga radija Ivanić.

Sa snimanja emisije / Fotografija Miljenko Brezak

20200118

O zbirci priča Život večni B. Brkan Ljerka Car Matutinović u novoj knjizi Književni ogledi

Poklopile su nam se književne večeri početkom prosinca 2019. i tako sam ostala prikraćena čuti čitanje kritike o svojoj zbirci kajkavskih priča Život večni, što ju je napisala, u Vijencu objavila i u najnoviju knjigu Književni ogledi uvrstila Ljerka Car Matutinović. Kako piše urednica knjige Zorka Jekić, to je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju je objavila nakladnička kuća Biakova (2019.). Prethodne su joj knjige kritika: Vijenac odabranih(2013), za koju je dobila i prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih te godine, Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjigu K(2018). 

Carica, kako kolegijalno zovemo Car Matutinović, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica više od pedeset godina sudjeluje u kulturnom i književnom životu Hrvatske objavljujući svoja književna djela i prijevode, bilo u posebnim knjigama bilo u časopisima i novinama (Forum, La Battana, Impegno 80, Most, Republika, Književna republika, Nova Istra, Književna Rijeka, Hrvatsko slovo, Kolo, Vijenac, Diwan (BiH), itd.

U knjizi Književni ogledi predstavljena su 53 naslova suvremenih autora, a knjiga je podijeljena u dva dijela, prvi dio obuhvaća 28 prikaza poezije, a drugi dio obuhvaća 25 prikaza proze.  Svi tekstovi u toj knjizi nastali su od 2013. do 2019. te su poredani kronološkim redom objavljivanja knjiga i prikaza u Vijencu. I Književni oglediafirmiraju kontinuitet rada i autoričino ustrajno čitanje i prikazivanje knjigate, uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika, pruža prikaz književnoga života u nas u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljećaKao vrsna kritičarka, Ljerka Car Matutinović uveliko pridonosi razumijevanju naše suvremene književne produkcije

Nije jednostavno gotovo svaka dva tjedna objavljivati prikaz jedne knjige naših ili stranih autora (prijevodi), o čemu svjedoči u prethodne tri knjige uvrštenih više od dvjesto prikaza: Vijenac odabranih101, Umjesto samoće79, Kraljevstvo za knjigu29. Ljerka Car Matutinović jedan je od malobrojnih kritičara koji tako kontinuirano prate suvremenu produkciju. Dakako da dobiva mnoštvo knjiga, ali prikazuje one za koje smatra da su vrijedne, bez obzira da li je autor poznat ili je manje poznat, bez obzira na ideološku orijentaciju ili starosnu dob autora. Ljerka smatra da snaga kreativnosti je ono što neku knjigu čini literaturom. I najnovija knjiga pokazuje kako Car Matutinović i dalje ustrajno i s poštovanjem prati stvaralaštvo suvremenih hrvatskih autora. Piše o mnogim autorima: poznatim i manje poznatim, o pjesnicima i prozaistima, jednako suvereno govori o onima koji pišu na standardnom jeziku, kao i onima koji svoja djela pišu na zavičajnom jeziku. Zorka Jekić ističe: Autorica je vješta, nepristrana spisateljica. Njezino kazivanje je spontano, životno. Informirana je i objektivna. Svakoj knjizi pristupa kao jedinstvenom djelu tražeći u njoj ono ponajbolje. 

Sve niče iz priče, kajkavski – odličan naslov teksta Ljerke Car Matutinović

Knjiga ima i kazalo osobnih imena kako bi se čitatelj brže i lakše snalazio i dobio obavijest o autorima koji su u knjizi obrađeni ili spominjani.

Listajući novu knjigu kritika na 134 stranice naše poznate i nagrađivane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović, ne možemo ne upitati se odakle crpi silnu energiju i toliki zanos za procjenu tuđih djela, ističe kritičarkaŽeljka Lovrenčić, dodajući kakoposao književnoga kritičara nije lak – nije jednostavno ocjenjivati i donositi procjene o nečijem djelu. Za to treba imati posebno (ne samo književno) obrazovanje i veliko iskustvo te redovito pratiti suvremenu književnu (ili neku drugu) produkciju pa i šire kulturne pojave. Dakako, kritičar mora biti načitan i imati „ono nešto“ odnosno poseban dar da istakne ono bitno u nekome djelu, te dobre i loše stvari. U slučaju naše Ljerke taj je posao još teži budući da je prostorno ograničena na karticu i pol teksta. 

Naslovnica najnovije knjige Car Matutinović

Željka Lovrenčić piše također:

„Kad je riječ o poeziji, u ovoj knjizi Ljerka Car Matutinović odabire pjesnike s raznih strana naše domovine – primjerice, tu su prikazi dviju knjiga Daniela Načinovića te onaj Antologije 20. Galovićevih jeseni. Također, antologije i knjige Ane Horvat… „Njezini“ su autori i Goran Gatalica, Nada Zidar-Bogadi, Tin Kolumbić, Zvjezdana Čagalj… Ljerka piše o „našijencima“ koji žive izvan granica naše zemlje kao što je ugledni književnik iz Vojvodine Tomislav Žigmanov i sjajna hrvatsko-makedonska pjesnikinja Ljerka Toth Naumova, te autor rođen u Bosni i Hercegovini Franjo Đakula. Piše i o zbirkama uspješnih mlađih hrvatskih autora poput Siniše Matasovića i Ane Brnardić te o onima davno afirmiranima poput Ernesta Fišera, Ružice Cindori, Diane Burazer, Tomislava Milohanića, Zorke Jekić, Darka Pernjaka, Luka Paljetka, Jasminke Domaš, Sanje Pilić i Stanke Gjurić. Neki od njih poznati su širem krugu čitatelja dok su drugi ostali u granica svojih sredina (Dunja Kalilić, Stjepan Bajić (hrvatska mlada lirika 2), Branka Arh. U svojim ogledima Car Matutinović obuhvaća i djela nekih stranih autora poput knjige Portugalke Sophije de Mello Breyner Andresen ili Španjolca Joséa Bergamina, te turskoga pjesnika Tozana Alkana. 

Književne rasprave: Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Kritičarski pristup Ljerke Car Matutinović nije strog ni znanstven – štoviše, lepršav je i poetičan, ali ipak jasan i određen. Ona autore potiče, dobronamjerno upućuje, citira, stavlja u neki društveni kontekst.Primjerice, za Antologiju 20 Galovićevih jesenikaže: „Iako živimo u nebajkovitom vremenu, ova lijepo opremljena Antologijačini nam se bajkovitom, jer je „nose“ magične riječi pjesnika, književnika“ (str, 14). (…)  Ljerka Car Matutinović o svakome pjesniku piše na pozitivan način – tek ponegdje, više kao savjet, uputi blagu kritiku. Posebno ističe osebujnost pojedinoga autora, specifičnosti njegovih strofa, metričke strukture, tematike… (…)   

U dijelu posvećenome prozi, Ljerka Car Matutinović je opet obuhvatila čitav niz imena. Zastupljeni su Dunja Kalilić, Jasminka Domaš, Adam Rajzl… Tu su i knjige đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivice Jembriha Cobovičkoga, dvije knjige Diane Rosandić Živković, dvije Franje Deranje te djela Mirka Ćurića, Lidije Bajuk, Krešimira Butkovića, Siniše Matasovića, Božice Brkan, Josipa Cvenića, Ludwiga Bauera, Suzane Bosnić Majcenić, Božice Jelušić, Julijane Adamović, Stanke Gjurić i Mire Gavrana. U svome poznatome dobronamjernome stilu Ljerka nastavlja s analizama romana određenih autora. I ovdje možemo istaknuti izvorne naslove kao što su Duhovnost kao izbor(Jasminka Domaš),Bajkoviti uzleti u djetinjstvo(Adam Rajzl), O ljubavi, rastancima i smrti(Diana Rosandić Živković) ili pak Opčinjenost čarolijama života(Lidija Bajuk). I u proznim tekstovima naša kritičarka ističe autore pogovora (Lada Žigo Španić – roman Siniše Matasovića Nećak), Zvonko Kovač – priče Božice Brkan Život večni). (…)  

I u proznim ogledima susrećemo se s djelima pisanim na standardnome jeziku, ali i s onima na kajkavskome narječju (Božica Brkan, Božica Jelušić). I ovdje imamo prilično šaroliko društvo poznatih i manje poznatih autora uglavnom rođenih u Hrvatskoj, ali i pripadnika našega naroda koji su živjeli izvan granica RH (primjerice Julijana Adamović, „blogerica iz Bačke“). 

I za kraj ovoga prikaza, ističem Ljerkine riječi iz teksta o uglednome hrvatskome književniku Miri Gavranu i njegovoj knjizi Priče o samoćinaslovljenoga Zaustavljeno vrijeme: „Ako je zadatak kritike ‘modeliranje neke vrste čitanja-stvaranja’ (Georges Molinie), uz dobrodošli afinitet između autora i kritičara, onda smo na najboljem putu da kritički usmjerena interpretacija ne bude samo ‘verbalna manifestacija’ već osvjedočeni jezični čin zaustavljen vremenom. Treba se, dakle, zaustaviti na otkrivanju sadržaja, na tematskome dijapazonu, na ideološkom pristupu“ (str. 123).

Sve to, zaključuje Željka Lovrenčić, ova naša kritičarka uspješno radi na dobrobit čitatelja koje informira i autora čija djela znalački prikazuje. „

20191220 – 20200116 

Neda Ritz novinarima o književnom radu Božice Brkan


Sredinom prosinca održana je Skupština Hrvatskoga novinarskog društva – ogranak umirovljnika, pa je predsjednica Branka Starčević tom prilikom, uz drugo, organizarala i da novinari predstave svoje knjige: Davorka Vukov Colić Alles Waltzero iskustvima supruge diplomata u Beču i Sofiji, a Željko Žutelija Novinarstvo i ljubav, svoju novinarsku biografijuTreći pozvani autor Božica Brkan izostala je zbog gostovanja u Mađarskoj – predstavljanje knjiga u Pečuhu – pa je o njezinu književnom radu, pojačanome upravo unatrag desetljeća otkako je formalno u novinarskoj mirovini, te novim knjigama govorila ugledna kulturna TV-novinarka i diplomatkinja Neda Ritz.

Kako je i ona podrijetlom Moslavčanka i prisjeća se kroza knjige B. Brkan vlastita djetinjstva u Novoselcu, pročitala je i nekoliko pjesama, posebice iz najnovije zbirke B. Brkan Nemoj mi to govoriti, primjerice vrata se sama raspiraju.Osobito dojmljivo govorila je o Brkanovoj kao čuvarici baštine, njihova zavičajnog govora, kekavice, jer takve male jezike nastoji zaštiti i UNESCO, a Ritz je bila veleposlanica Republike Hrvatske pri UNESCO-u u Parizu 2001.–2006.

20191214 – 20200115 

Božica Brkan gost u Netokracijinu podcastu o pisanju

Mia Biberović Ivan Brezak Brkan već neko vrijeme Netokracijinim čitateljima pripremaju i podcast, zanimljiv temama i izvedbom. 

U podcasts Netokracije Pisanje dobrog sadržaja 2

U temi Pišete li prvo naslov ili tekst? u kojoj u nastavcima govore o tome kako za tekst odabrati pravi naslov, što je obrnuta piramida i drugim tajnama dobroga pisanja, 7. siječnja 2020. gostovala je i Božica Brkan govoreći o tome kako je, kao čovjek iz tiska, počela pisati za  internet i po čemu se to razlikovalo od pisanja za print, kako se suočava s kreativnom blokadom te o korisnim savjetima za one koji tek kreću s ozbiljnijim pisanjem za Internet. Na pitanje vidi  li da bi neki medij mogao zamijeniti pisanu riječ u budućnosti, predvidjela je – kombinaciju.  

Mia Bibrović i Ivan Brezak Brkan u Netokracijinu podcastu

20200108

Papa Ivan Pavao Drugi by Miljenko Brezak – Umjesto kave 18. prosinca 2019.

Večeras se u Kukljici na Ugljanu otvara 6. međunarodna likovna izložba vjerskih motiva Sveti otok 2019. Tamošnji Foto klub Kornat prihvatio je na ocjenu fotografije 182 autora iz 12 zemalja. Zlatna plaketa dodijeljena je Ivici Viharu za Zaštitnicu pomoraca, Srebrna plaketa Marku Silveru Longinu za Crkvu sv. Lovre, Brončana plaketa  Čedomilu Grosu, EFIAP, za Crkvu Sv. Karla Boromejskog, dok su diplome dobili Miljenko Brezak za fotografiju Papa Ivan Pavao II. u Selcima, Tina Kovač za Molitvu i Višnja Makek za Našu baštinu. Fotografiju je moj Miljenko snimio 6. kolovoza 2017. na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka.

Nagrađena fotografija Miljenka Brezaka – Papa Ivan Pavao Drugi u Selcima na Braču

Ponosna sam. Jako. Osobito poslije izložbe Hrvatski portret Luke Mjede u ožujku 2019. u zagrebačkoj Mimari na kojoj je među četrdesetak izloženih bio i portret Miljenka Brezaka – Đuro Vidmarović. I poslije izložbe mladalačkih karikatura u Piljenicama rodnome mjestu slavnoga hrvatskog karikaturista Branimira Petrovića 2016. Da ne bude kako Miljac samo dokumentira kuda se ja i s kime krećem. Eto: i ja dokumentiram! Međusobna nadahnuća.

20191218

Retrospektiva, akademski slikar Ivo Radošević – Umjesto kave 17. prosinca 2019.

Sinoć su u dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 (urednik Boris B. Hrovat) pročitane moj dvije priče, naime suvremene hrvatske književnice Božice Brkan, Retrospektiva Mačak. Odlično ih je Interpretirala dramska umjetnica Dunja Sepčić. I samu sebe ganula sam prisjećanjima na ono što me je nadahnulo da ih napišem. Kakvi motivi! 

Akademski slikar Ivo Radošević i Božica Brkan na slikarovoj retrospektivnoj izložbi u razgovoru za Vjesnik / Fotografija Miljenko Brezak

Retrospektivu sam posvetila svome profesoru likovne umjetnosti u kriškoj Gimnaziji akademskom slikaru Ivi Radoševiću. Moj je M. kod njega i maturirao na stupovima, jonski, dorski…. Poslije smo se sprijateljili, čak lunjali s njim dok je slikao motive po hrptovima Medvednice. Neka nas stabla ili što su već s njegovim potpisom i danas još gledaju sa zidova. Vrlo živa. Kao i sjećanja na Ivu i njegove kičice.

Najava priča B. brkan u hrvatskoj priči na webu HRT-a

20191217 

Priče B. Brkan u Hrvatskoj prozi na HR3

U dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 u ponedjeljak, 16. prosinca 2019. od 22:03 do 22:29 sati (urednik Boris B. Hrovat) pročitane su dvije priče suvremene hrvatske književnice Božice Brkan Retrospektiva Mačak. Interpretirala ih je dramska umjetnica Dunja Sepčić

20191217