Video Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmarović

Na svome profilu na Facebooku Božica Brkan danas je objavila:

Godinama imam U RADU moguću knjigu koju sam radno nazvala NOVE MOSLAVAČKE RAZGLEDNICE, NMR, nadahnutu dakako mojim prethodnikom zavičajcem Josipom Badalićem. Ja zapisujem, a moj mi MILJENKO BREZAK snima fotografije i videe ljudi i događaja. Neplanirano, tijekom godina postaje sve to i dokument prošlih vremena. Tako i usput snimljeni razgovori za dokumentaciju prerastaju u samostalne, ocjenjujem zanimljive priče. Ako koga zanima, jer kad su i o poznatim ljudima i poznatim temama, donose nešto novo poput prvoga u serijalu BOŽICA BRKAN: RAZGOVORI O MOSLAVINI u kojem predstavljamo ĐURU VIDMAROVIĆA kao Moslavčanina. On je rođeni Slavonac, a odrastao i fizički i životno i politički i književno u Moslavini. Scenarij Božica Brkan, snimio i obradio Miljenko Brezak, a produkcija Acumen. Traje 22 min. Na Youtubu.

Iz filma Božica Brkan: Razgovori o Moslavini – Đuro Vidmaorvić / Foto Miljenko Brezak

https://youtu.be/mPWHCk4BEK8

20220502

Zašto Sandra Pocrnić Mlakar organizira festival žanrovske književnosti? – Umjesto kave 28. travnja 2022.

Dvotočka. Naziv je to novoga, zanimljivog i, uvjerena sam, poticajnoga festivala hrvatskih pisaca žanrova, najavljenoga za 28. svibnja 2022. u Zagrebu, u Dvorani zavičajnih društava u Ilici 43 od podne do 18 sati. S idejom upoznavanja pisaca i nakladnika i razmjenom iskustava, medijskim predstavljanjem domaćih pisaca žanrova, okupljanjem publike domaćih pisaca žanrova i afirmiranjem kreativnosti i autentičnog pismenog izražavanja na hrvatskom jeziku, s brojnim zanimljivim sadržajima osmislila ga je i organizirala Sandra Pocrnić Mlakar, sada vlasnica izdavačke kuće Beletra, profesorica psihologije (diploma Filozofskog fakulteta 1989.), urednica u nakladništvu, dugogodišnja novinarka.

Sandra Pocrnić Mlakar 2022. / Foto Miljenko Brezak

Sandra je karijeru započela 1986. u Večernjem listu, a radila je u uredništvima Nedjeljnog Vjesnika, modnog magazina Beatta, Svijeta, Panorame, Moje tajne i Moje sudbine, Doktora u kući, Vive i Lidera. Među ostalim, pisala je o primijenjenoj psihologiji, zdravstvenoj prevenciji i razvojnim primjerima iz domaće prakse. Vodila je kolumne u Nedjeljnom Vjesniku Rat spolova (1990.-1991.) i  Nitko nije savršen (1993.-1995.) u koautorstvu te paralelnu kolumnu s Igorom Mandićem  Drage moje – Dragi naš (1990.). Za lokalni portal Virovitica.net vodila kolumnu Virovitičanka u Zagrebu i objavila istoimenu knjigu (2007.). U nakladništvo prelazi 2007. i do 2016. radi u Profilu., gdje objavljuje žanrovsku literaturu i priručnike domaćih autora i stranu publicistiku za poslovni i osobni razvoj. Potpisala je po nekoliko naslova autora poput Ljubice Uvodić-Vranić, Mirjane Krizmanić, Kornelije Benyovski Šošarić, Lejle Kažinić-Kreho, Roberta Torrea, Kate Michell, Rosi Kugli itd. Od osnivanja festivala Prvi prozak na vrh jezika (2015.) surađuje u PR-u festivala i  medijskom predstavljanju mladih nagrađenih pjesnika i prozaika mlađih od 35 godina.

Predstavljanje Beletrinih izdanja na Festivalu Fra Ma Fu 2020. / Foto Beletra, Stefano Brajković

Od 2016. u vlastitoj nakladničkoj kući Beletra – dosad tridesetak naslova! – objavljuje domaće priručnike i žanrovsku literaturu i bavi se brendiranjem i afirmiranjem domaćih autora te surađuje s knjižarama u cijeloj Hrvatskoj. Organizirala, vodila i moderirala brojne promocije knjiga i autora te njihova predstavljanja u medijima. U svom radu primjenjuje principe biblioterapije.

Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar na čašici razgovora / Foto Miljenko Brezak

Iako često nalazimo različite povode za razgovor – imala sam čast da me 2017. kao novinarku predstavi na Fra Ma Fu festivalu u Višnjici – ovaj je put to Dvotočka. I, dakako, za nas novinarke iz Gutenbergove galaksije ekskluziva je.

Sandra Pocrnić Mlakar i Božica Brkan na Festivalu Fra Ma Fu 2017. / Foto Miljenko Brezak

Zašto taj festival?

Puno je razloga za festival – prvi, mediji ne koriste potencijale žanrovske literature domaćih autora, a festival je prilika da pokažemo koliki su; drugi, Beletra je u šest godina razvila desetak produktivnih i čitanih autora koje publika voli i želi upoznati; treći, festival je podnošljiva investicija, treba pronaći prostor i okupiti autore, a sadržaj će pokazati kolike su mogućnosti za razvoj; četvrti: žanrovska scena je vrlo živahna i festival je prilika da se svi okupimo, upoznamo, razmijenimo iskustva i raspravimo mogućnosti suradnje; peti, festival uživo povod je za objave na webu i društvenim mrežama; šesti, pisci se razvijaju vlastitim snagama i puno postižu, kakve bi tek rezultate imali kad bi ih podržao neki medij ili institucija…

Sandra sa suradnicima na promiciji u Hoću knjigu Megastore 2018. / Foto Beletra

Moglo bi se još nabrajati, jer žanrovi koje pišu domaći autori – a isto vrijedi i za priručnike – donose osvježenje na medijsku i literarnu scenu – sadržaj koji publika traži, a mediji ne nude. Beletra na festival poziva tri mala izdavača Nakladu Fragment, Nakladu Cranium i Innamoratu te autore koji objavljuju u samizdatu. Sve biografije autora i odlomci o kojima će se govoriti na festivalu bit će i na webu, tako da sljedeće godine imamo osnovu na kojoj nastavljamo graditi.

Odakle i zašto Tvoj interes za žanrovsku literaturu?

Sandra Pocrnic Mlakar na jednom od predstavljanja u Hoću knjigu Megastore 2021. / Foto Beletra

Žanrovi su najtiražnija literatura – najtiražniji prijevodi koje objavljuju naši nakladnici, većinom su žanrovi, a domaći autor neopravdano je zapostavljen i potisnut robom iz inozemstva. Interes za žanrovsku literaturu razvila sam u formativnoj dobi prateći šarolika izdanja kuće Vjesnik sedamdesetih godina. S tim što smo mi, tadašnji mladi čitači, kroz dnevni, tjedni i mjesečni tisak dobivali uređen sadržaj s uredničkom preporukom, koji je, čak i kad je imao žig šunda, netko prije nas pročitao. Danas, u vrijeme blogova, kad može objaviti tko god što želi, nema kriterija za objavljivanje teksta, gubi se nit, poruka i razlog zašto čitati i zašto pisati. No, ozbiljni mladi autori ne odustaju od pisanja, uporni su u okupljanju publike, produktivni i dokazuju da znaju pisati barem jednako dobro kao i strani autori, a svi su različiti i nude ljubiće, krimiće i fantasy različitih vrsta i pristupa, za svačiji ukus.

Promocija knjige Stjepe Martinovića u Hoću knjigu Megastore 2019. / Foto Beletra

U mlade autore treba ulagati ne samo radi njih samih, već radi još mlađih – mlade publike koja zaviruje u svijet odraslih, a domaći autori nude realniju sliku svijeta koji ih okružuje od prijevodne literature koja k nama stiže praćena jakim marketingom. Prevodeći žanrove, zapostavljamo svoje autore, u koje neće nitko ulagati ako mi to ne budemo činili, a koje treba razvijati i baviti se njima da bi ostvarili svoj potencijal. Zapostavljajući svoje autore, zapostavljamo i vlastite teme i reagiranje na aktualne događaje, što žanrovi omogućuju. Dok se bavimo prijevodima, i redakcije postaju bespotrebne jer ne razvijamo ni vlastite urednike koji znaju raditi na tekstu i rukopis pretvoriti u proizvod. Kako sam cijeli radni vijek provela u novinama i u izdavaštvu, ne priznajem da sam gubila vrijeme slušajući iskusnije, već sam odlučila svoje znanje uložiti u razvijanje domaćih autora, kao što sam učila u redakcijama u kojima sam radila.

Kakva je perspektiva pojedinih žanrova?

Žanrovi su nastali u vrijeme razvoja građanske klase i slobodnog vremena. U teškoj smo globalnoj krizi i ne znamo što nas čeka, ali u kojem god krenula u sljedećim desetljećima, civilizacija će trebati razvijanje pismenosti, izražavanje emocija i apstraktno mišljenje, a sve su to vještine koje se razvijaju čitanjem žanrova. Pismenost prosječnog srednjoškolca danas je ispod razine žanrovske pismenosti. Mladi teško održavaju koncentraciju za čitanje romana od 200 stranica, a izražavanje emocija riječima na razini je komentara na društvenim mrežama, i to manjeg od tri reda. Domaći žanrovi su potencijal koji sve to može riješiti – lagani su za čitanje, vježbaju koncentraciju, bave se aktualnim i bliskim temama, a opisuju poznata mjesta, gradove i krajolike. Domaći pisci mogu otvoriti temu za razgovor, stvoriti priliku za upoznavanje pisca ili potaknuti dječju želju da i sam jednog dana postane pisac. Žanrovi tradicionalno reproduciraju društvene vrijednosti – u ljubićima pobjeđuje ljubav, u krimićima pravda, a fantasy i horori razvijaju maštu i rješavanje problema.

Svi žanrovi kod nas danas imaju mlade i marljive pisce koji ih pišu nadahnuto i maštovito, dajući nova rješenja u duhu vremena. Jelena Hrvoj autorica je horora i fantasyja koja je osnovala vlastitu nakladničku kuću i objavljuje i druge autore. Inna Moore je autorica ljubića koja je također postala poduzetnica, nakon svojih desetak objavljenih romana. Miro Morović je mladi autor krimića, snažne energije i karizme, objavljuje u Nakladi Fragment. Svi su oni koji tek uzimaju spisateljski zalet, a publika ih voli i prati. Mlade ćemo na festivalu upoznati s doajenima, poput Stjepa Martinovića i Petra Pismestrovića, predstaviti im iskustva Kate Mitchell koja je osvojila Srbiju i Makedoniju. Mladi pisci na festivalu će upoznati prošlost žanrova, a stariji će zaviriti u njihovu budućnost.

A ljubići? Kako procjenjuješ naše pisce, napose aktualne? Zanima me to i kao autoricu visokonakladnih (i) ljubića pod pseudonimom i kao književnicu koja kad-tad želi napisati pomalo književnoteoretsku, pomoćnu žanrovsku knjigu o ljubićima.

Sandrini autori i publika na družeju / Foto Beletra, Nikola Šolić

Domaći ljubić neopravdano se smatra manje vrijednim od stranog, no nema potrebe uspoređivati se s američkim standardima jer žanrovi su kod njih industrija i na njihovim ljubićima rade timovi. Kod nas je to manufaktura, često i one-man proizvod. Naše mlade spisateljice ljubića vode se svojim kriterijima i okupljaju različitu publiku, a kako nemamo kontinuitet, proceduru, podršku institucija i prostor u medijima koji bi im bio namijenjen, snalaze se na razne načine i koriste sve mogućnosti multimedije, ali uspijevaju doći do publike koja voli njihove romane. Osobit je primjer Marilena Dužman, autorica iz Ližnjana, kojoj je općina Ližnjan nakon nekoliko romana dodijelila priznanje za promociju zavičajnog jezika i kulture. Naša Kate Mitchell ima nakladnika i u Srbiji i Makedoniji – u Srbiji njezine romane objavljuje velika i ugledna Laguna i odlično prolazi na njihovim top-listama, a znamo da je u Srbiji puno veća konkurencija žanrovske literature nego kod nas. Nataša Turkalj nova je literarna zvijezda koja je u siječnju objavila prvi roman, a na festival dolazi sa sljedećim. Njezina strastvena erotika je odlično prihvaćena i izazvala je i pozornost medija. Inna Moore počela je objavljivati na Amazonu i na Watpadu, pa je imala roj čitateljica i prije nego što je tiskala prvu knjigu Voajer. Danas su njezini naslovi i u knjižarama i u knjižnicama pored stranih autorica i ravnopravni s njima. S takvim autorima i autoricama, domaći ljubić očekuje novi procvat.

Kroz povijest HSS-a 1905.-1941. Franko Mirošević ispisuje povijest Moslavine– Umjesto kave 25. travnja 2022.

Draga Božice, ova knjiga opisuje povijest Vaše Moslavine u vremenu kada su se njezini seljaci borili za slobodnu Hrvatsku predvođeni Stjepanom Radićem i Vladkom Mačekom. Želio bih da Vas potakne na pisanje jednog knjiženog povijesnog djela… Franko Mirošević. Takvu mi je inspirativnu posvetu napisaodr. sc. Franko Mirošević, pošto me je nazvao početkom ožujka želeći mi darivati knjigu HSS u Moslavini 1905.-1941. Naime, kad ga pitala za literaturu pišući svoj roman Ledina (Zagreb, Acumen, 2014.), nije mi mogao ništa preporučiti, jer je jednostavno za ono što mi je trebalo nije bilo! Sve je, protumačio me je, napisano samo iz jedne, tada vladajuće perspektive. Ja sam se snašla maštom (16 kutija materijala, boxis, Brkani, Brezaki…) i živim sugovornicima.

Dr. sc. Franko Mirošević sa svojom monografijom o HSS-u u Moslavini / Fotografija Miljenko Brezak

A profesor Mirošević je punih šest godina istraživao, pisao, svaki dan po nekoliko sati sjedeći u Državnom arhiv ili u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. I eto Izvorne knjiga povećega formata na više od 400 stranica i više od 1000 natuknica!Prepoznavši njezinu važnost financijski ju je podržalo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Nakladnik je ITG digitalni tisak, recenzenti su prof. dr. sc. Mira Kolar-Dimitrijević i dr. c. Dražen Kovačević, a urednica prof. dr. sc. Marija Benić-Penava.

Miroševićeva inspirativna posveta Božici Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Naslovnica

U predgovoru sam dr. sc. Franko Mirošević, uz drugo, piše:

Knjiga Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941. – sveobuhvatno je djelo u kojem sam nastojao kroz provedena istraživanja vezana uz Hrvatsku seljačku stranku (HSS) u moslavačkom kraju dokumentirati na jednom mjestu, osnutak u djelovanje te stranke u pojedinim mjestima (selima) Moslavine, tj. Područja između rijeke Česme na sjeveru i zapadu, Ilove na istoku, i Lonje na jugu. Sadržajno sam se usmjerio na pojave i događaje koji su utjecali na seljaštvo tog područja i odnos dotadašnjih vlasti prema HSS-u: u vrijeme Austro-Ugarske Monarhije do 1918., te potom u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (do 1929.) odnosno kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske, do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Knjiga je rezultat sustavnog dugogodišnjeg istraživanja povijesti HSS-a na području Moslavine, rada koji je proveden u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Sveučilišnoj nacionalnoj knjižnici u kojoj sam listao dnevni i tjedni tisak, časopise, zbornike i monografije, kao i dobivena saznanja mojih prethodnika i suvremenika koja su objavljena u malobrojnoj relevantnoj i cjelovitoj literaturi.

Radić u Garešnici / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

U tom istraživačkom znanstvenom radu pozornost sam usmjerio na dobivanje sveobuhvatne povijesti i otežanog djelovanja HSS-a kroz sukobe s postojećom vlasti sve do zabrana i ponovne obnove njenog djelovanja. Pritom sam veliku pozornost usmjerio na obradu političke povijesti u vrijeme međuratnog razdoblja, posebice od razdoblja Kraljevine Jugoslavije i banovine Hrvatske do izbijanja Drugoga svjetskog rata. Uz navedeno sam prikazao gospodarske i socijalne prilike u kojima je u međuratnom razdoblju živio moslavački seljak. Kao što i sam naslov nameće, knjiga obrađuje povijesni put razvoja i djelovanja HSS-a u tom hrvatskom kraju, u kojem je stanovništvo Moslavine vrlo rano prihvatilo politiku Stjepana Radića, postavši jedan od njegovih glavnih oslonaca, i to glasanjem na izborima za kandidate Radićeve, odnosno Hrvatske seljačke stranke i u turbulentnom vremenu nakon atentata u Narodnoj skupštini u Beogradu 1928., pa nadalje. Ova knjiga je jedna vrst spomen-knjige, kojom su sačuvani od zaborava glavni podaci o djelovanju HSS-a i osoba koje su prigrlile tu političku opciju, u prohujalim burnim povijesnim razdobljima, ispunjenim ratnim potresima, neriješenim nacionalnim i socijalnim pitanjima i izuzetnim prilikama u kojima se HSS u Moslavini, kao i diljem Hrvatske u navedenim državnim tvorevinama održao i napredovao.

Mijo Stuparić, ugledni moslavački političar i narodni pjesnik / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

U knjizi su objektivno prikazani svi uspjesi, kao i krizne godine s neuspjesima, jer ova monografija s fotografijama ima zadatak biti dokument proživljenog vremena i svega što se uključuje u ovaj segment, političkog i drugog života moslavačkog kraja. Želja mi je da ova knjiga bude prilog za daljnja istraživanja povijesti i ostalih segmenata života Moslavine, pa se najiskrenije nadam kako će ova knjiga potaknuti i ostale povjesničare i istraživače (demografe, politologe, sociologe i druge) za daljnja cjelovita istraživanja i objavljivanje radova na ovu i slične srodne teme. No, unatoč mojim istraživanjima iprovedenom radu do ostvarenja ove knjige, ne bi došlo da mi nije dao priliku i da me na to nije obvezao moj bivši učenik, a već desetljećima i moj kolega, profesor +Dragutin Pasarić. (Mirošević knjigu izrijekom posvećuje: Dragutinu Pasariću,istaknutome moslavačkom kulturnom radniku i mojem đaku u spomen, op. BB)Uz njega u poticanju da ova knjiga iziđe iz tiska je i dr. sc. Dražen Kovačević koji je zajedno s Dragutinom Pasarićem želio i nastojao da se ova knjiga napiše.

Jedna od stranica s recentnom karikaturom / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

Slijedi i niz drugih zahvala, pogotovo za dosad nekorištene izvore, primjerice fotografije, dr. sc. Dražen Kovačeviću, dr. sc. Željku Karauli, dr. sc. Mariu Jarebu, Josipu Pavičiću, Đurđici Međurečan, Branku Bobanu, obitelji Sever… Pravo bogatstvo dostojno rada cijeloga tima koje tek treba biti otkrivano i citirano. Pribilježila sam stranice, fotografije, događaje, mjesta, osobe iz meni zavičajno najbliskijega Vojnoga Križa, kojima ću se svakako vraćati.

Stara fotografija Križa / Presnimka iz knjige Hrvatska seljačka stranka u Moslavini 1905. – 1941.

No, ono što valja istaknuti je što je dr. sc. Franko Mirošević prošle godine napunio 90 godina te da je tek dijelom života, kad je profesorovao u Kutini, vezan uz Moslavinu. Biografija iz knjige kazuje da je povjesničar, umirovljenik, rođen 1932. u Veloj Luci na otoku Korčuli. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Zagrebu. Diplomirao je 1956. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odsjek povijest. Magistrirao je 1978., a doktorirao 1992. Šesnaest godina predavao je povijest u srednjim školama (Novska, Kutina, Zagreb). 1974. zaposlio se u tadašnjem Sekretarijatu za prosvjetu, kulturu i fizičku kulturu SRH – portretom Nede Ritz, Moslavčanke, koji sam napisala za Moslavačko zrcalo, prisjetio se da su neko vrijeme ondje bili kolege! – na odjelu prosvjetne inspekcije, gdje je bio i glavni prosvjetni inspektor. Umirovljen 1998. bavio se unapređivanjem nastave povijesti, pisao stručne radove o učenju povijesti. Istraživao je lokalnu suvremenu povijest Dalmacije (Dubrovnik, Dubrovački kotar i otok Korčula) i Moslavine (Kutine, Garešnice i Čazme). Surađujući i u Zborniku Moslavine i u Moslavačkom zrcalu, objavio je više od 300 znanstvenih članaka i osam znanstvenih monografija, a posljednja je HSS u Moslavini 1905. – 1941. O njoj, kao i o profesoru Miroševiću, pišem s osobitim veseljem i poštovanjem.

Franko Mirošević sa suprugom Sekom / Fotografija Miljenko Brezak

B. Brkan u e-zborniku 15. Sesvetski pjesnički maraton

Uoči Noći knjige Knjižnica Sesvete objavila je e-zbornik 15. Sesvetski pjesnički maraton. U Riječi urednika — a urednici su Ivan Babić i Mihael Bili, grafički urednik Mihael Bily — stoji:

…u ovome zborniku (15. Sesvetski pjesnički maraton) virtualno se sastao 71 pjesnik, svaki zastupljen sa samo jednom pjesmom. Nakon svih ovih godina višedimenzionalnosti, tj. maratonā na kojima se čitala poezija, slušala glazba, gledali filmovi, video uradci, fotografije i mnoge prigodne izložbe, sada smo sve sveli samo na tekst, na golu golcatu pjesmu (…) I tako, dok topovi grme, poezija se i dalje piše, pjeva i čita. Jer, što inače pjesniku preostaje osim pjevanja i pjesme. Topovi pjesmu mogu prigušiti, ali ugušiti neće nikada

U e-zborniku na str. 71. i 71. je i pjesma ruski rulet Božice Brkan.

BOŽICA BRKAN
ruski rulet

televizije novine portali društvene mreže žmiču formatiraju šeraju breaking news crna kronika luxury apartmans
mladić upucan u glavu
navodno spašen ali u teškom stanju na odjelu intenzivne
je li mu metak još u glavi
provjeravaju kalibar neslužbeno se doznaje
je li pucao sam je li ga netko prisilio da upre u sljepoočnicu u čelo u prazninu
ne prvi put sedmorica osmorica igraše noćas ruski rulet
dečki nisu iz kvarta ni iz grada ni iz zemlje
ali doznaje se svi otprije poznati policiji
sve specijalisti s dugom pretpoviješću
šaketanje krađe pljačke ucjene dilanja
naprčeni nakurčeni s prijetećim arsenalom
navodno je posrijedi dug s multipliciranim kamatama
a kartalo se procurilo je u nama nepojmljive svote
ili je posrijedi tek obijest dokolica svakidašnja jalovost besmisao
psiholozi psihijatri kriminalisti sudski vještaci svakojaki već se bacaju na analize prolaznik izišao iz zgrade s događajem smijulji se u isukane mikrofone
samo tu stanuje spavao je ne ništa nije čuo ne njega nisu zvali
a da jesu bi li zaigrao samo časkom dvoji prije nego što će nakesivši se otići zamišljam kako pištolj kruži uokolo stola od glave do glave
kako se bubanj okreće kao rulet prije negoli uperiš cijev
naciljaš mozak prosviraš svaku misao
kako pucanj prazan prazan pa odjekne
je li pucaču na ciljniku zadrhtala ruka nesigurna u metak
u glasno navijanje odbrojavanje ostalih
u smisao dvoboja sa samim sobom
ni mudrosti ni junaštva ni čojstva ničega do bijega od straha od života
samo ništavilo samo mnoštvo otisaka mnoštva prolaznika kroz luxury apartmans prije poziva 112 inscenirali su scenu istraga u tijeku
ni potvrde ni demantija
biće u lockdownu nockdownu gdjesibionigdje štosiradioništa kao da i nisi bio kao da u međuvremenu nismo pretekli svjetlost koraknuli na mjesec razbili atom promatrači dokoličare što su došli baš ovamo samo ruše nam cijene nekretnina što nisu otišli gresti u ukrajinsku stepu proljetnu raspudicu govore
dnjepar navodno ima oči jadrana i plave i zelene i sive nitko ne vidi
ali ondje tjednima već kao što smo donedavno žrtve od korone broje milijune izbjeglih stotine i tisuće poginulih i ubijenih u tome ruskom ruletu
u kojem smo by the book svi mete jer dokoni veliki vođe ruski rulet igraju s ukupnim arsenalom ciljajući zvučno i nadzvučno
u glavu ne sebi nego čovječanstvu
u glavu po glavu
novo normalno staro normalno nenormalno
sklupčani poput fetusa čekamo boom breaking news
kao da život i bez luxury apartmansa nije milina božja

20220317 – 20220325 – 20220328 – 20220329 – 20220330 – 20220411 – 20220412 – 20220414

.

Vidljivost – Umjesto kave 21. travnja 2022.

Prepuni su mediji zvijezda i sazviježđa, književnika i spisatelja, pisaca i pjesnika koji nisu objavili, a možda ni napisali ni jednu knjigu, ali su pričljivi, šarmantni i zabavni; bestselera koji još nisu ni dospjeli do prodaje a kamoli do čitatelja; piarovski odlično promišljenih intervjua na svaku temu koja se baš nosi, koja je in i must have. Baš onako influencerski, potencijalno multimedijalno, s puno likeova. Pa neka! Takva su vremena, valjda. Pa nećemo se valjda opterećivati nezanimljivim licima, čangizavim starcima, mudrovanjima i sjećanjima. Potječem iz starinskih medija sa 5W, provjerom najmanje dvije strane… Iako mi ni novi mediji i društvene mreže nisu mrski, drugačije gledam na ulogu i medija i novinara, na novinarske patke i na fake news, na PR. U kulturi i književnosti pogotovo. Zato s iskrenim kolegijalnim i prijateljskim veseljem prenosim kako je književnica, prevoditeljica i znanstvenica, izuzetno vrijedna Željka Lovrenčić tobože ponovno otkrivena nakon desetljeća ustrajnog rada i nakon 18 autorskih 69 prevedenih od čega 20 s hrvatskoga na španjolski te 18 uređenih (rekord iz 2018. – 10 objavljenih knjiga).

Željka Lovrenčić i Lada Žigo Španić na Tribini DHK / Foto Božica Brkan
Božica Brkan u studiju HR1 s Natašom Ricijaš Craig / Foto Miljenko Brezak

Na Tribini DHK 6. travnja 2022. ugostila ju je Lada Žigo Španić da predstavi najnovije knjige, prijevod proze Priznajem da sam živio Pabla Nerude – one što je nagrađena Librom za vajk, i autorske knjige Samo kritično, molim. Iako se obično jadamo kako baš nas ignoriraju, ne samo da su informacije o tome objavljene na niz portala od Večernjaka do Glasa Istre i Katoličkog radija. Ali, imala je priliku govoriti u Vijestima iz kulture na HTV1 13. travnja (novinarka Mirna Farkaš Salamon, urednica Zrinka Turalija Kurtak). 14. travnja u emisiji Kulturni skalpel na radiju Yammat s novinarkom Antonijom Vrčić razgovarala je o Nerudinoj knjizi i dala intervju za radio SBS Croatian iz Melbournea, osobito o svojoj najnovijoj knjizi kritika (urednica i voditeljica Ana Solomon). 16. travnja gostovala je u emisiji U sobi s pogledom na Prvom programu Hrvatskoga radija (urednica i novinarka Nataša Ricijaš Craig), u kojoj sam i ja mogla izreći koju o Lovrenčić, pa i onu Željkinu autorsku statistiku, koja demantira kako je Željka samo prevoditeljica. Ima još na svijetu kozmičke pravde i – vidljivosti.

Moslavina, skrivena zemlja – Umjesto kave 20. travnja 2022.

Najmanje cijelo stoljeća moja je Moslavina administrativno podijeljena, u novije vrijeme u tri županije – Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj. Okružena je trima rijekama Česmom, Lonjom i Ilovom nad koje se natkriljuje Moslavačka ili Zaprta gora, nekad otok u Panonskome moru, ostatak kojega je nedvojbeno čudesno Lonjsko polje. Zanimljive i prirode, povijesti i kulture, gostoljubiva, vrijedna je svakog otkrivanja. Pogotovo jer od danas i službeno diči zajedničkim sloganom i logom Moslavina, skrivena zemlja.  Skrivena od očiju, ali blizu srca. Pogotovo radoznalima.

Voditeljica LAG-a Moslavina na suradnicama / Foto Miljeko Brezak
Predsjednik odbora za turizam LAG-a Moslavina Janko Kezele predstavlja zajednički turistički regionalni projekt / Foto Miljenko Brezak

Hvala turizmu što je moj zavičaj uspio ujediniti istim ciljevima, kad već mi kulturnjaci nismo uspjeli u ambicioznoj potrazi za regionalnim kulturnim identitetom. Nazdravljam tome moslavačkim škrletom i pozivam one koji je još ne poznaju, pogotovo sugrađane Zagrepčane, da je upoznaju već kroz posebnu promotivnu, prvi put jedinstvenu, elektronički dostupnu, zajedničku ponudu   od 20. do 24. travnja. Ali i ne samo tada. I ne samo u gradovima Čazma, Garešnica, Ivanić-Grad, Kutina i Popovača, nego i kroz odabranu ponudu zasad 42 sudionika, od pet vinarija, deset restorana, osam mjesta za aktivan odmor, mjesta za smještaj.

Stol dobrodošlice u Moslavačkoj priči / Foto Miljeko Brezak
Puna dvorana Moslavčana i njihovih gostiju / Foto Miljenko Brezak

Predstavljeno je to danas u proljećem probuđenoj šumi dojmljive Moslavačke priče u Maloj Ludini, biranim riječima brojnih, a pogotovo voditelja projekta voditeljice LAG-a Moslavina Anice Lenart i predsjednika Odbora za turizam LAG-a Moslavina Janka Kezelea. Moslavina vas očekuje svojim bojama, zvukovima, mirisima i okusima da je otkrijete.

Dugogodišnje suradnice na korist svoje Moslavine: Vesna Glavica, Božica Brkan i Slavica Moslavac / Foto Miljenko Brezak
Za uspomenu iz Moslavačke priče Snježane Ožetski (prva zdesna) / Foto Miljenko Brezak

Dobro joj mi došli!

Adrianovo uskrsno pile Božice Brkan

Uz tekst Pisanci na zavičajnoj okešinskoj kekavici u knjizi Slavice Moslavac Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski ukrsni običaji, Vokalna skupina Rusalke, Kutina, 2022. objavljena je i priča Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile:

Baletan, pile koje je u Širincu snimio Miljenko Brezak 1980.

Adrian je obilazio oko pileta, a malo crno pile obilazilo je oko Adriana.
Adrian je ponavljao: pipi-pipi, a pile: piju-piju.
Bila je to velika cika dvojice mališana, koja je započela jučer ujutro kad je susjeda Nena s povrćem s placa donijela i pile. Uvijek bi se trudila Adrianu odabrati originalan dar i sad je baš uspjela.

Prvi Adrianov pisanac s radionice Slavice Moslavac u Etnografskom muzeju u Zagrebu uoči Uskrsa 2022. / Foto Božica Brkan

Na placu su male slatke piliće prodavali iz kartonske kutije, ondje gdje obično prodaju psiće i mačiće, objasnila je Adrianovoj mami i tati koji su stajali posve u čudu.
Kome je to palo na pamet prodavati jednodnevne piliće, zanegodovala je mama došavši do riječi. Pilićima treba ili kvočka ili žarulja, pilićima je zima. Trebalo bi to prijaviti Prijateljima životinja.
Nije se usudila ni izgovoriti: Pa što ćemo sad s piletom u stanu? 
Bilo je to jedino crno pilence, pa mu nisam mogla odoljeti, opravdavala se susjeda Nena nabrajajući sve boje kojima su pilićima obojili nježno paperje: plavi, zeleni, ružičasti, ljubičasti…

Naslovnica Uskrsa koke crnke Slavice Moslavac

Što nisu obojili jaja kao sav normalan svijet? Još jadničak nema ni krilca, ljutila se mama. Rekla bi ona i više i glasnije, ali se nije htjela zamjeriti susjedi Neni koja je često čuvala Adriana.

Mama je dlanovima pokušavala obuhvatiti pile ne bi li ga ugrijala tumačeći pri tome zbunjenom i radoznalom Adrianu: To je pile. Pi-le. Pipi-pipi!
Dječak je ponavljao: Pipi-pipi, pipi-pipi!

Početak priče Adrianovo uskrsno pile u knjizi Jaje koke crnke

I ti si moje malo pile, nastavljala je mama. Vidi kako mu je zima.
Tata je samo stajao i šutio dok ga mama nije poslala da kupi hranu za najmanju pilad. Ako nema, onda za guščiće ili pačiće, svejedno. Dućan specijaliziran za kućne ljubimce nije držao hranu za običnu domaću perad, pa je kupio sjemenke za papigice i kanarince.

Pile još nije znalo kljucati, pa ga je mama učila: zrno po zrno.
Onako kako Adriana uči papati kašicu: žlicu po žlicu.

Adrian je hihotao: Pipi-pipi.

Pile je zapijuknulo: Piju-piju.
Pipi-pipi, dozivao je Adrian pile.
Piju-piju, odazivalo se pile.

Duplerica s pričom Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile

Siroče, jadikovala je mama.
Uz objed su razgovarali što da poduzmu s piletom, jer ne može tako malo odrasti u stanu. Uginut će. A iako je tek učilo jesti, već je i uneredilo cijeli stan.
Dogovoriše da će ga hitno, odmah ujutro odvesti baki na selo. Ona taman ima kvočku koja sjedi na jajima i već joj se legu pilićima. Pustit će i Adrianovo pile u malo jato.

I tako i bi.
Vidi koliko pilića, rekla je baka Adrianu. A mami je rekla: jedno više ili manje, neće se ni primijetiti.
Adrian je skakutao oko kvočke s pilićima: Pipi-pipi.
I Adrianovo se pile ubrzo pomiješalo s malim žutim pilićima. Ne bi ni znao koje je da jedino nije bilo posve crno.   

Piju-piju, pijukalo je kljucajući mljeveno zrnje i tek niklu proljetnu travu, a onda zadovoljno umakalo kljun u posudicu s vodom kao svi ostali pilići. Onda bi se ogledalo gdje mu je ostatak jata i potrčalo za drugim pilićima šireći malena goluždrava krilca.
Baka je iz gnijezda u kokošinjcu s Adrianom pokupila jaja, pa su ih bojili lukovinom i krasno šarali.

Iduće godine bojat ćemo jaja koja iznese tvoje pile. Ako je pilenka, smiješila se baka.

Bio je to prvi Adrianov Uskrs kojega se sjećao. 

Božica Brkan i Slavica Moslavac slave novu knjigu Slavice Moslavac / Foto Lana Moslavac

20220203 – 20220205 – 20220206

Pisanci*

Uz tekst Adrianovo uskrsno pile Božice Brkan, na zavičajnoj okešinečkoj kekavici objavljeno u knjizi Slavice Moslavac Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji, Vokalna skupina Rusalke, Kutina, 2022.

Početak teksta Pisanci u knjizi Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji Slavice Moslavac

Imam doma sekakve pisancov. Od prepuno let. Kulko je tu Vuzmov! Nekoje mi je donesel neko, nekoje neko i šteta mi je je hititi. Nekoja su i potle puno let još lepa kej da su čera skuvana v lukovine i napisana jel z voskom z čestitku. Nekoja su samo našarana z kojekakvem listjem: more i detelica i naregani radič, a peršunovo se navek nekak najlepše potrefi. Nekoja su jajca z onem belem z sita, nekoja su samo skuvana v kupuvane farba i z nakelene slike z piličima, zajčekima… A nekoja su narisana z flomasteri i kojekave druge farba. Puno je kokošine jajcov, prek male od pilenki i velika, žučkasta i zelenkasta, a imela sem i šaro prepeličino i vekše racino i najvekše nojovo, ali sem ga dala za lepotu. Zdavala sem i sa ona jajca kej su jim od lupine naredili špičice. Nemre to saki. Negde mi je i pisano drveno jajce z Polske i jeno licitarsko z Bistrice. Ak se ne računa porculansko, kej da je Fabergéovo, v koje spravlam prstejne, najlepše je gusino kej ga je pokojna Vanda gda je još bila mlada sega našarala z sakojakem cvetjem i zgledi kej da se rasvelo.

Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac

Tu i tam tak pred Vuzem spohitam jajca kej se pokvariju i rasmrdiju kej kakov šleprtek, gda koje opane i potere se jel popuca samo opsebe, kej bi moja mater rekla – vreme ga je pojelo. 

Mama je znala spuvati i za Iveka našega i napuvala bi bogme i za celi Ivanov razred, da si sa deca moreju napisati svoj pisanec kej se ne bu pokvaril. A posebno smo kuvali jajca za dati i za  kucati ko bu dukše i za jesti jajca z šunku v kruvu z francusku šalatu, z mladem lukom, roktvicu i z kupuvane paradajzom.

Duplerica s tekstom Pisanci Božice Brkan

Jajca mi se samo pomečeju, ali mi je je nekak šteta hititi: vrneju me na vuzme gda smo još si bili zajeno, gda se još nesmo sporazišli, zišli. Se mejne s z kem imam o tomu i spominati.
Dobro je nekak, si mislim, da sako leto v to naše malo gnezdo primetnemo, da prispe još kakov lepi novi pisanec. Samo kej tem jajcom denešnem žutajnki nekak nesu kej onem negdašnem, domačem, žuti kej cekin.

20220205 – 20220206

*Bilješka je napisana na kekavici, kajkavskome zavičajnoga moslavačkog govora, rodnoga autoričina sela Okešinca.

manje poznate riječi
čera – jučer 
naregani – nareckan, valovit, ruglav
radič – maslačak
sît, sitek, sitak –  zukva, sitina, močvarna biljka okruglih zelenih listova i bijele unutranje elastične jezgre (od nje pastiri pletu stolčiće i sl.)
nakelene – nalijepljenje
lupine – ljuske
špičice – čipkica
spravlati – spremati
prstejne –
prstenje, zlatnina
gusino – gusje 
potere – razbije se
šleprtek – pokvareno, neopolođeno jaje
samo opsebe – samo
spuvati – ispuhvati
napuvala – napuhati
pomečeju se – sele se od jednog drugog mjesta, jer ničemu ne koriste
zajeno – zajedno
sporazišli – razišli se 
zišli – dotrajali
primetnemo – dodamo
spominati se – razgovarati   

20220414

Posljednja volja golubice iz crnoga maslinika – Umjesto kave 10. travnja 2022.

Već je dovoljno mrtva da joj se svi mogu diviti bez rezerve, da je kanonom priznaju i ovi i oni. Možda joj primjerice i u Akademiji, kojoj je bila samo dopisnim članom, pripreme kakav tematski skup u čast današnje 100. obljetnice rođenja? Možda rođendan Vesne Parun 10. travnja postane Dan poezije, možda i hrvatske poezije, umjesto da datum prisvaja i prekriva crno breme endehazijske obljetnice? Uza sve što je prigodno – mi baš volimo prigodno – otisnuto, snimljeno, emitirano, izgovoreno napokon većina citira akademika Antu Stamaća s oproštaja s poetesom da je ona legitimna nasljednica Tina Ujevića.

Autor portreta Vesne Parun za naslovnicu je pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić / Foto Miljenko Brezak

A ja se pridružujem čitanjem i slušanjem vječnih stihova, ne samo zato što sam u Stubičkim Toplicama prije koje godine za svoju pjesmu Haljina za snove nagrađena Nagradom Vesna Parun, skulpturom akademskoga slikara Ivana Tuđe, svojevrsnim, kako ga vozač nazva auspuhom, nego zbog ljepote i ljubavi, onima vječnima, kojima nas je učila. A mi, htjeli ili ne htjeli vidjeti, čuti. Svatko doma ima barem koju, ako ni koju onda lektirnu, knjigu Vesne Parun. Možda, gorčino, izdanu u vlastitoj nakladi. Sad navodno dvoje s novim knjigama, izborima, sabranim djelima zbog neurednih autorskih prava, zbog opisivanih i snimanih crnih vreća pretrpanih arhivom koje su je pratile sve do stubičkotopličke bolničke sobe.

Autorica Sanja Knežević / Foto Miljenko Brezak

Ali ima zato maestralnih knjiga o Parunici, takozvanih novih čitanja i interpretacija, među kojima odskače Golubica iz crnog maslinika/ Studije o književnom djelu Vesne Parun Sanje Knežević. Izvanredna profesorica na zadarskom sveučilištu i doktorica znanosti predstavila je svoju knjigu – rekla bih žensku! – u subotu 12. ožujka 2022. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u društvu jedne od urednica izv. prof. dr. sc. Nives Tomašević, recenzenta doc. dr. sc. Tina Lemca i Anite Šikić, direktorice Hrvatske sveučilišne naklade, koja je sa Sveučilištem u Zadru izdavač knjige. Odlična je naslovnica s portretom pjesnikinje, koji je kombiniranom tehnikom naslikao također pjesnik Tomislav Marijan Bilosnić. Kao i obično, dramska umjetnica Marija Sekelez nadahnuto je čitala izabranu Parunicu kao ilustraciju jedinstvenoga znastvenoga hommagea pjesnikinji, posve novoga pogleda na hrvatsku književnost u kojoj je u čitatelja omiljena mnogo manje nego u službenim pregledima i još bez pravoga mjesta koje zaista zaslužuje.

Predstavljači knjige o Vesni Parun u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Sanja Knežević u svojim pitkim znanstvenim esejima – i rekla bih: ženskom knjigom! – Poetesu natkriljuje pojmom mediteranizma, ne samo zato što je tipična Dalmatinka, nego pripadnošću tome krugu od antike kroz bujne stvarne i pjesničke krajolike s drevnim maslinama, mirisnim čempresima i borovima, kroz otočnost, i životnu i pjesničku, od rodnoga Zlarina, Visa i Brača do Šolte u kojoj je našla vječno počivalište. Izvlači za pjesnikinju smjelu metaforu Penelope iz Homerova rebra, referira se na Platonovu Gozbu, posve ženski a opet znanstvenički definira komplekse neostvarenoga, i ljubavi i majčinstva, kroza stihove duboke boli i sućuti, trpnje i patnje ali ne mučeništva, ne samo Ti koja imaš nevinije ruke, Psalme nerotkinje, nego kroz jedinstveno, teško i s čim usporedivo djelo, kaže, ostvaruje trajno potomstvo.

Duplerica presnimljena iz Golubice

Kneževićeva potom analizira simbol ptice, slobode koje natkriljava ne samo vrhove najviše drveća planina, nego i svakidašnjicu iz koje je i mogla nastati suvremenicima neugodna satira sa stanom bez grijanja i tople vode u Studentskom gradu u Dubravi, ali i s mnoštvom čudesnih sjećanja. Sjećam se primjerice kako je Nives Gajdobranski, njezina družica, s povratka s ukopa ispričala kako je na misi zadušnici bila sama s lokalnim svećenikom.  

Denis Derk u DHK govori o svojoj knjizi objavljenoj prije 10 godina / Foto Božica Brkan

Poslije čitanja pjesama u Društvu Hrvatskih književnika, na Pjesničkom buketu za Vesnu Parun 30. ožujka 2022. – ne znam ništa napamet, ali, zanimljivo, znam koji će Paruničin stih uslijediti – Stipe Čuić ispričao je kako se, iako se nisu ni poznavali, u tadašnjemu socijalističkom SIZ-u kulture Parunova odrekla stana u njegovu korist, jer je imao ženu i malo dijete, a Joško Ševo, koji je pjesme V. P. čitao uz Anju Šovagović-Despot i Jelenu Perčin, prisjetio se kako mu je, kao mladome govorniku svojih stihova na proslavi nekoga svog rođendana u Studentskom centru, na bini, darivala dar umotan u stari papir. Bila je kugla za na bor, koju je kupio još njezin otac i koju je cijeli život nosila sa sobom. Nedostajala joj je trećina, pa i visuljak, a kad ju je doma odmotao, postala je samo hrpica srebrnoga praha…

Pozivnica na Pjesnički buket za Vesnu Parun u DHK

Denis Derk, odličan novinar i književni kritičar, prijateljevao je s Vesnom Parun od 1991. do njezine smrti 2010., 25. listopada 2010. u Stubičkim Toplicama i o tome još 2012. kod VBZ-a objavio neobičnu, knjigu posve drugačiju od one Sanje Knežević, s kojom se po mojem sudu odlično dopunjuje. Posljednja volja Vesne Parun bogato je ilustrirana fotografijama, a predstavlja isječke s iz njezina života i stvaranja svevremenih stihova te osobito onoga što iz daleka nije iščitano – proze, književnosti za djecu te satire, osobito one s kurcomlatima, koja je mnogim mjerodavnim Vesninim suvremenicima, posebice u kulturi, dizala živac.

Naslovnica Derkove knjige

Ta je – rekla bih muška knjiga! – prema Derkovim riječima nastala iz dva rukava: jedan je Paruničina želja da njih dvoje, pjesnikinja i urednik, objave antologiju nesretnih hrvatskih književnih sudbina – zato knjiga i nosi podnaslov Antologija nesretnih sudbina! – a drugi je njegova novinarska nakana da iz prve ruke posvjedoči, skicira posljednja dva desetljeća života i stvaranja strasne žene koja je od rasne ljepotice doživjela teške bolesničke dane kao nepokretna starica naružena strumom, ali je neprestano 70 godina pisala, bilježila. Živjela kroz svoje pisanje. Kroz njega je i danas živa i – sve življa. Prigodno, ne bez razloga, jer je izuzetno aktualna kao i 12.-15. rujna 1992. kad je nastala i 22. listopada 1992. objavljena u 82. broju Hrvatskoga rukopisa Večernjeg lista, pročitao je odlomak iz Ode za transeuropsku željeznicu Vesne Parun:

(…) I doći će ptice k Tinu, valu, na idealnu rijeku
A ona će teći kroz lug i začarana žita.
Protutnjat ćeš sutra željeznice nesita
kužnim ovim Balkanom kao gluh jazz kafanom,
žilama Panonije, zemljom Kulina bana.
Kurs: Kanal La Manche, Montmartre, Pakrac, Ilok.
Probit ćeš Papuk i Maglaj. Pregazit Tisu i Timok.
S onustran Uralske kose transeuropski vlak
zbacit će monokl, cilindar, brkove, frak.


Pronaći će ložač u oknu elektronskom
Sibir, gigantski silos. Tvoj novi, Europo, dom.
Ondje te čekaju, tihi, u smjernom pokajanju
s rukama požutjelim od neba i od ptica
i tijelom punim modrica Raskoljnikov i Sonja:
Kraj njih u travi ukrašen malajski bodež kris.
– Mi ubili smo babu krvopiju!… Dobrodošla
kćeri Sredozemlja, uzjaši sunčeva konja!
Raskoljnikov. I Sonja. Nečitljiv sudski spis.

Trust mozgova. Klub bogatih. Eureka!
Suklja iz vimena kravljeg nafta umjesto mlijeka.
Od boga Marsa ište Hrvatske seljačke stranke
bard, da skine
embargo na gnoj i poljsko oruđe.
Elito državotvorna, pokaži častan dlan:
pod brijegom Afrodite čuči vam Džingiskan!

Za ovaj planet Zemlju đavo ima svoj plan
lucidan i brz, u orbitu netom mu uđe.
(…)

20220408

Samo kritično, molim, Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 5. travnja 2022.

U srijedu, 6. travnja 2022. u Društvu hrvatskih književnika voditeljica Tribine DHK Lada Žigo Španić publici će dvjema najnovijim knjigama predstaviti Željku Lovrenčić: prijevodom Priznajem da sam živio Pabla Nerude, prve cjelovite proze čileanskoga Nobelovca, u izdanju Iris Illyrica, 2020., odlično ocijenjenom i proglašenom Librom za vajik, (o kojoj sam pisala), te autorskom knjigom književnih kritika Samo kritično, molim, Biakova, Zagreb, 2021.

Željka Lovrenčić / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.

Izbor Samo kritično, molim, poduprt i Ministarstvom znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo je sastavio Ivan Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar Bekavac Basić.

Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić

Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.

Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.

Kako u svome prikazu navodi Vesna Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i najradije piše. Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.

U svojemu povelikom rasponu književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić, Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna Mimica iz Čilea…

Kritika knjige pjesama Božice Brkan

Subjektivno i s velikim veseljem dodajem na kraju, ali ne manje važno, kako je u izboru Samo kritično, molim dr. sc. Željka Lovrenčić objavila i kritiku Između tradicionalnosti i modernosti o mojoj pjesničkoj zbirci Nemoj mi to govoriti, Acumen, 2019., i kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj o knjizi Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je priredio Đuro Vidmarović, također u izdanju Acumena, 2019. Uz to, objavila je i kritike o knjigama izabranih kritika Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić te Kraljevstvo za Ljerkinu knjigu i Književni ogledi Ljerke Car Matutinović, u kojima su objavljene kritike i drugih mojih knjiga proze i poezije (Rez, leica-roman u 36 slika; Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013; Život Večni).

20220403