Kurtasti pes maše mi repom, a čoravi opuzenski Čarli mi trepče – umjesto kave 17. kolovoza 2017.

Za nedavno, netom završeno pjesničko gostovanje u dolini Neretve, na 9. Neretvanskim pjesničkim susretima Maslini u liceza čitanje sam odabrala pjesmu iz 1981. Dječak i javor i posve novu, još neobjavljenu kajkavsku kurtasti pes.

S Čarlijem na opuzenskoj Poljanici Mate Pečića, uoči recitala Pod vedrim nebom, a Maslini u lice / Fotografija Miljenko Brezak
S Čarlijem na opuzenskoj Poljanici Mate Pečića, uoči recitala Pod vedrim nebom, a Maslini u lice / Fotografija Miljenko Brezak

Iako su mi skrenuli pozor kako neka ne čitam na onom svom zagorskom, valjda jer mi to nije bračka Croatia rediviva Ča-Kaj-Što, gdje svome lokalnom idiomu, jeziku, prednost dajemo zbog pozitivne diskriminacije, kako obično kaže osnivač Drago Štambuk, gdje ja ne bih svoju kekavicu, pogotovo kad je – razumljiva.

Ne kanim prevoditi, nego je samo dodati te je spojiti s pričicom o peseku kojega sam čak dvaput susrela u Opuzenu, na kavi uz Neretvu te uz maslinu kraj crkve ispod koje smo Pod vedrim nebom navečer govorili poeziju. Ondje općepoznat, pesek me ganuo podsjetivši me na mojega Snupija, samo je još manje čistokrvni, više je izgledom također neki pekinezer. I također ne manje umiljat, iako na jedno oko čorav (i nema ga), a i na drugo, čini mi se, loše vidi. Prepoznali smo se i razgovarali. A ja sam poslije čitala poeziju s mišlju ne sve svoje peseke, pa i na maloga Čarlija.

Božica Brkan

kurtasti pes

i kurtasti pesek
maše z repom
samo da mu niko nebu niš
samo mu z tem more misli si bogec biti bole

kurtasti pesek
i mene maše z repom
mi se mili
mi se miti

ne moraš peso mahati
nem ti ja niš
kej si se na me nameril
niš ti ja nem
mu govorim
a on maše samo maše
kej da ima celi rep

20170306 – 20170419 – 20170426 – 20170802

manje poznate riječi:
kurtasti – bezrepi, djelomice ili posve odrezana repa
da mu niko ne niš – da mu nitko ne učini išta nažao

20170816

linkovi

https://youtu.be/Wf31YwfY9zk

http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/

http://www.bozicabrkan.com/gostovanje-na-9-neretvanskim-pjesnickim-susretima/

 

 

Gostovanje na 9. Neretvanskim pjesničkim susretima

 

Za knjigu Hram u stijeni pjesnik Drago Štambuk nagrađenik je 9. Neretvanskih pjesničkih susreta Maslini u lice, ali nije, kao što je običaj na manifestaciji Croatia rediviva Ča-Kaj-Što koju je utemeljio u rodnim Selcima na Braču i koja je 27. put održa subotu ranije, ovjenčan maslinovim vijencem nego sa po pet litara maslinova ulja i vina!

Pjesnici sudionici 9. Netervanskih pjesničkih susreta slijeva nadesno: Ivan Sivrić, Ružica Martinović-Vlahović, Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Stjepan Šešelj, Enerika Bijač i Drago Štambuk / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici sudionici 9. Netervanskih pjesničkih susreta slijeva nadesno: Ivan Sivrić, Ružica Martinović-Vlahović, Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Stjepan Šešelj, Enerika Bijač i Drago Štambuk / Fotografija Miljenko Brezak

No, pjesnici, uz Dragu Štambuka i Đuro Vidmarović, Enerika Bijač, Ljubo Krmek, Ivan Sivrić, Stješan Šešelj, prošlogodišnja laureatkinja Ružica Martinović-Vlahović, i Božica Brkan, od 12. do 15. kolovoza 2017. gostovali su i čitali pjesme u Metkoviću i Pločama ploveći na neretvanskoj Noinoj arci u sklopu Maratona Lađa, u Opuzenu na Poljanici Mate Pečića recitalom poezije Pod vedrim nebom te na završnici u Hotelu Merlot.

Božica Brkan čita poeziju u Opuzenu / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan čita poeziju u Opuzenu / Fotografija Miljenko Brezak

Također su se upoznali s poviješću i prirodom ovoga jedinstveno lijepoga kraja, uz drugo, obišavši Ornitološli muzej u Metkoviću i Arheološki muzej Narona u Vidu, više izložaba na otvorenom i zatvorenom te lađom plovili deltom Neretve, upoznali se s proslavljenim fotosafarijem te berbom mandarina, mnogim plodovima i gastronomijom s nenadmašnim jelima od jegulja žaba (brudet, rižot itd.) te povrćem i voćem, napose lubenicama.

Laureat susreta Maslini u lice Drago Štambuk / Fotografija Miljenko Brezak
Laureat susreta Maslini u lice Drago Štambuk / Fotografija Miljenko Brezak

20170816

linkovi

https://youtu.be/Wf31YwfY9zk

http://www.bozicabrkan.com/kurtasti-pes-mase-mi-repom-a-coravi-opuzenski-carli-mi-trepce-umjesto-kave-17-kolovoza-2017/

http://www.bozicabrkan.com/27-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-u-selcima-na-bracu/

 

Božica Brkan u Zagorje Internationalu

Digitalne novine Zagorje International 29. srpnja 3017. objavilo je intervju sa Božicom Brkan, koji prenosimo u cjelosti.

KNJIŽEVNICA I NOVINARKA BOŽICA BRKAN AUTORICA JE BROJNIH TEKSTOVA I KNJIGA O HRANI TE 50-AK KUHARICA, A OMILJENA JE GOŠĆA NA MNOGIM ZAGORSKIM MANIFESTACIJAMA

“Najbolje su kuhinje one najmaštovitije, a zagorska je upravo jedna od njih”

Božica Brkan, književnica, novinarka i urednica, autorica je brojnih tekstova i knjiga o hrani te pedesetak kuharica, od kojih su neke prevedene i na više jezika. Rado je viđena gošća na brojnim zagorskim manifestacijama, poput “Babičinih kolača” i “Zagorskog chefa”, gdje nerijetko sudjeluje kao članica stručnog ocjenjivačkog suda, a u intervjuu za Zagorje International otkriva zašto je zavoljela gastronomiju, kako se snašla u pisanju ljubavnih romana te zašto je zagorska kuhinja njezina inspiracija.

“Najbolje su kuhinje one najmaštovitije, a zagorska je upravo jedna od njih”

Diplomirali ste komparativnu književnost, poljski jezik i književnost te novinarstvo, ali vaš je životni put neraskidivo vezan uz kulinarstvo i gastronomiju. Odakle ta ljubav prema kuhinji? Kada se ona rodila?

Da mi je netko rekao, ne bih mu vjerovala, jer mene je zanimalo jelo, ali kuhanje nije. Što sam voljela jesti, to sam znala i pripremiti, osnove sam naučila iz knjiga. Obično kažem kako sam u kuhinju ušla preko knjižnice. Kao mlada novinarka u gradskoj rubrici “Vjesnika”, dobila sam navodno zahvalan sektor opskrbe. Kako su tada, početkom osamdesetih, bile velike nestašice, i naslovnica prvog političkog lista u Hrvatskoj otvarana je viješću o dolasku tankera ulja u Rijeku ili raspodjeli sindikalnih svinjskih polovica. To bih odradila, ali kako mi je uvijek ostajalo nešto i netko što nikamo nije pristajalo, a meni je bilo najzanimljivije, i kako sam već bila nagrađivana za reportaže, nudila sam neprestano nešto, sve dok mi tadašnji urednik “Nedjeljnoga vjesnika” Krešo Fijačko – koji bi mi obično savjetovao: “Ako želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama!” – napokon nije prihvatio. 1990. redaktor Drago Kastratović okrstio je “Enciklopediju špeceraja”, o fenomenima hrane i prehrane, a ubrzo je iste godine CIP objavio prvih 60-ak tih kolumni, kao i moju prvu knjigu.

“Najbolje su kuhinje one najmaštovitije, a zagorska je upravo jedna od njih”

Iako ste Moslavka, prisutni ste na gotovo svim važnim manifestacijama u Zagorju. Kako je uopće došlo do suradnje sa Zagorcima? Kakvi su vaši dojmovi i kako vam izgledaju naše manifestacije? Mislite li da Zagorje u dovoljnoj mjeri njeguje svoju kulturnu baštinu i promovira svoju gastronomiju?
Možda ne baš 40, da ne pretjeram, ali više od 30 godina pratim što se događa “od njive do stola” ne samo u Hrvatskoj. Dakako da sam i kao novinarka nalazila teme u Zagorju i da godinama surađujem s mnogim zanimljivim ljudima – poput ugostitelja i gastronauta Siniše Križanca, vrtlarice Marije Krušelj, vinara Borisa Drenškog, kuhara Marka Živaljića, Tomislava Kožića, Marka Futivića i drugih, pjesnika i liječnika Rajka Fureša, čudesno svestrane gospođe Nade Tučkar… Ne računajući školske izlete, najprije sam dolazila u Poznanovec kao pjesnikinja, moje su prve nagrade odatle (obično velim da nema čuke gdje nisam pročitala bar pjesmu!), a zahvaljujući tome, sa Željkom Bajzom prijateljujem više do 40 godina. Često gostujem i po književnim manifestacijama, knjižnicama, školama. Zagorci su mi vrlo inspirativni, inspirativni uopće, a osobito u gastronomiji. Izuzetno cijenim osmišljenost i povezanost manifestacija Babičini kolači, Zagorski chef, Štruklijada i sl. Uostalom, dovela sam Krapinsko – zagorsku županiju i na “Kriške oblizeke”. Kako ja gledam na stvari, ne znam nikoga tko upravo ugostiteljski i proizvodno tako mudro povezuje i prezentira ono što ima, poput Zagoraca. Vide to i drugi, jer, koliko vidim, kradu zagorske, ne samo ideje, nego i nazive i slogane. Ali neka vam to bude kompliment. Šteta da se, osim u neke projekte, ne uključuju, priključuju i ostali dijelovi Zagorja iz Zagrebačke i Varaždinske županije.

“Najbolje su kuhinje one najmaštovitije, a zagorska je upravo jedna od njih”

Kakva je po vama zagorska kuhinja? Kako biste je opisali? Što vam se najviše sviđa?

Prema meni, najbolje su kuhinje one najmaštovitije, najsiromašnije, poput kineske, a zagorska je, uz međimursku, među našima upravo takva. Nacionalna reprezentativna hrvatska kuhinja ne może preskočiti nikako puricu z mlincima, a pogotovo zagorske štrukle i to one u interpretaciji Esplanadine škole, koja ih je i svjetski proslavila. Pa bučnicu, pa bistrički gvirc…

Uređujete i vrlo uspješan portal “Oblizeki”. O kakvom se projektu zapravo radi i zašto ste ga pokrenuli? Kakve su reakcije čitatelja? Tko sve sudjeluje u projektu?
“Oblizeki” su isprva bili samo internetski magazin s vijestima o promociji moje zavičajne čitanke “Oblizeki – Moslavina za stolom”, www.oblizeki.com , kako to već vidi žena iz tiskanog medija, da bi, pogotovo kad sam otišla u prijevremenu mirovinu 2010., prerastao u samostalan portal s potencijalima objektivno mnogo većim nego što sam ih dosad iskoristila. Veseli me što me čitaju opinion makeri i “obični” čitatelji, često s vrlo zanimljivim dodatnim pitanjima, idejama, primjedbama, iskustvima, sve do jezičnih. I, da, još nije nemoguće da “Oblizeki” prerastu u multimedijski projekt, kako smo to prije nekoliko godina zamislili.

“Najbolje su kuhinje one najmaštovitije, a zagorska je upravo jedna od njih”

Svojevremeno ste pod pseudonimom Bianca Brandon objavili niz visokonakladnih ljubića. Kako to da ste krenuli i u taj žanr? Koji su vaši najdraži autori ljubavnih romana? Što sada najviše volite čitati?
I u taj sam žanr ušla s viškom teksta. Naklade u jugoslavenskim vremenima bile su enormne, pa su moje tekstove prevodili i na srpski, pa sa srpskoga na hrvatski. Izlazili su u manjem broju, ali opetovano samostalno, i ljeti unutar “Večernjaka”. Za svoje novije prave književne romane, priče, pjesme držim to sjajnom vježbom, koncentracijom, gotovo drilom. Pisati ljubić na pisaćem stroju i na računalu ne może se usporediti! Nemam jednoga omiljenog autora, nego volim dobar tekst i – sretan kraj. Posljednjih godina mnogo više volim čitati krimiće, ali nisam odustala da napišem ne teoretsku, nego zabavnu knjigu o tome kako napisati stvarno dobar ljubić.

Kao novinarka, radili ste u “Večernjem listu” i u “Vjesniku”. Kakvo je po vama novinarstvo danas i razlikuje li se od vremena kada ste vi radili?
Ne samo to, imam i radijska i televizijska iskustva. I iskustvo društvenih mreža. Uz to sam tri godine na Hrvatskim studijima predavala na komunikologiji stilistiku u medijskoj komunikaciji. Grozim se, a to je valjda do moje dobi, što je novinarstvo sve manje novinarstvo u klasičnom smislu, odgovor na zanatskih 5W. Ne może svaki “selfić”, iliti “sebić”, samo zato što ima milijune lajkova i što je dobro plaćen, pogotovo zato, biti novinarstvo. A i istina? Koga to još zanima? Pa imate vrlo čitanih portala s neskriveno izmišljenim vijestima. Zabava iznad svega! Dok nam ne prisjedne. Navodno se zbog ekskluzive i u mainstream medijima jedva išta provjerava, ne traži drugo, a kamoli treće mišljenje, samo se gurne krušku pod njušku, najčešće snima pametnim mobitelom i pušta. No, nije li McLuhan rekao “Medij je poruka?” Veselim se što ima lijepih primjera kako mladi kolege dobro i predano rade, svjetski i bez da pobjegnu u bijeli svijet.

Čime se trenutno bavite?
Utrkujem se s vremenom i s inspiracijom – još vjerujem u nju, moram sve dok mi, kako kaže moja prijateljica Ivanka Biluš, muza sjedi u krilu! – i želim ponajprije napisati neke tekstove, knjige. Upravo dovršavamo dvije zbirke mojih pripovjedaka, štokavsku “Umrežena” i kajkavsku “Život večni”. Ne hrlim bezglavo, ali s ambicijom da. Ponajprije me ono što radim, baš mora veseliti. Formalno, ja sam umirovljenica!

“Najbolje su kuhinje one najmaštovitije, a zagorska je upravo jedna od njih”

Kada vas sljedeći puta možemo vidjeti u Zagorju?

Zadnje sam ocjenjivala kotlovinu na trećoj “Bistričkoj kotlovini” u Mariji Bistrici. Ako ne prije, u Zagorju se vidimo najkasnije u rujnu, u Krapini, najprije na Znanstvenom skupu o kajkavskom jeziku i kulturi, a onda i na Recitalu u Tjednu kajkavske kulture, kamo također tradicionalno i s radošću dolazim sa svojim kekavskim pjesmama. I zbog kaja i zbog sjajnih kajkavaca. Jezik mi je u svakom smislu jako važan, što se vidi u onome što i kako radim.

Osvojili ste brojne nagrade, ostvarili se na raznim područjima… Imate li još neke neostvarene želje? Koji su vaši planovi za budućnost?
Uvijek tkam na više paralelnih razboja. S vjerom, nadom, predanošću, ulažući i mnogo truda. Tako sam odgojena i takav sam tip. Nagradama se veselim, ali mi nisu cilj, nego poticaj da nešto stvorim, dovršim. Da mi je netko rekao da ću u pet godina napisati i objaviti sedam knjiga, ne bih mu vjerovala. Ali cijeli život radim novinarski, na rok, do deadlinea! Iako se moj moslavački, graničarski idiom razlikuje od zagorskoga, zacijelo je i jezik jedan od razloga moje bliskosti sa Zagorjem. Posluže li me pamet i zdravlje, ruke, recimo, voljela bih dovršiti tekstove koje imam djelomice u glavi, a djelomice u računalu – tekst o Zagorki, neke romane, neke male proze, neke putopise (i iz Zagorja!), neke zbirke pjesama i koješta još, a možda i proširiti svoj kajkavski rječnik. Prepuno? Pa, polako, one dies sine linea.

Foto: Miljenko Brezak

27. Croatia rediviva Ča-Kaj-Što u Selcima na Braču

Pjesnici sudionici ovogodišnje manifestacije Croatia rediviva / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici sudionici ovogodišnje manifestacije Croatia rediviva / Fotografija Miljenko Brezak

Među dvadeset i četvero pjesnika i Božica Brkan nastupila je u subotu 5. kolovoza 2017. na pjaci u Selcima na Braču na 27. manifestaciji Croatia rediviva Ča-Kaj-Što, pročitavši pjesmu Košula za na noč. Također je kao izaslanica predsjednika Društva hrvatskih književnika Đure Vdmarovića pozdravila pjesnike, domaćine i goste.

Pjesnici pred Zidom od poezije Božica Brkan, utemeljitelj manofestacije Drago Štambuk i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnici pred Zidom od poezije Božica Brkan, utemeljitelj manofestacije Drago Štambuk i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak

Oliveatus je ovogodišnje manfestacije pjesnik Tomislav Domović. Njegovi stihovi, prema zamisli začetnika manifestacije Drage Štambuka, dogodine će biti uklesani u bijeli brački kamen na Zid od poezije.

Pjesnikinja B. Brkan čita pjesmu Košula za na noč / Fotografija Miljenko Brezak
Pjesnikinja B. Brkan čita pjesmu Košula za na noč / Fotografija Miljenko Brezak

20170807

 

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=f0sOvK5Velc

https://www.youtube.com/watch?v=nrIxQ7wkRfg

https://www.youtube.com/watch?v=-BS1T2Nnm7g

https://www.youtube.com/watch?v=iyZYZ35VONQ

http://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/

 

Vukovarka, muškatla gopođe Marije i gospođe Jasmine – umjesto kave 3. kolovoza 2017.

Gospođa Jasmina Reis očito je za mene vrlo poticajna. Najprije me je nadahnula za priču Cohenova longplejka (objavljena u Večernjaku!), a onda mi je netom esemesom poslala iznenađenje koje me je baš zdrmalo (piše: i nju je!), uz poruku kako je tražeći nešto drugo naišla na našu zajedničku Vukovarku.

Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.
Članak Marije Šenoe iz Večernjakova Vrt, 1995.

O toj je muškatli, belogoniji, pelargoniji, điranu, naime pelceru donesenome u nevremena iz Vukovara, pa uzgajanome u Zagrebu i nazvanome po gradu-heroju, njezina majka Marija Šenoa, supruga Zdenka Šenoe, i to ne jednom, pisala prije više od dvadeset godina u Večernjakovu Vrtu, koji sam tada uređivala. A ja sam napisala i kolumnu Pogled odozdo.

Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.
Članak iz Večernjakova Vrta, 1999.

Koliko sjećanja uz dva-tri izreska iz starih novina! Ma moram konačno napisati svoju vrtnu knjigu, jer je zaslužuju i brojni suradnici i čitatelji Vrta. Hvala i jednima i drugima, i gospođi Mariji, a i gospođi Jasmini.

Moja kolumna Pogled odozdo (Vukovarska muškatla) iz Večernjeg lista, 1997.
Moja kolumna Pogled odozdo nadahnuta vukovarskom pelargonijom iz Večernjeg lista, 1997.

20170803 u 19,10

Božica Brkan surađivala na novoj suvenirskoj tradicijskoj kuharici Ethno Croatie

Potkraj srpnja u prodaju je stigla nova, suvenirska tradicijska kuharica u projektu Ethno Croatia, za koju je deset tradicijskih recepata odabrala i o jelima ispričala priče Božica Brkan. Ovisilo je to o 10 prije odabranih motiva s narodnih nošnji. Odabrane su štrukledalmatinski arancini, ličke pole, lešana mlada paška janjetina, pečena posavska guska, slavonski čobanac, dalmatinski brodet, mišancija, bregovska pita i istarska jota. Neka od tih jela su zaštićena i kao nematerijalna kulturna baština, a neka su na tom putu.

Oba dizajnerska rješenja naslovnice nove suvenirske kuharice

Autorica je svoje zamisli povezala ne samo sa svojom knjigom Oblizeki – Moslavina za stolom i brojnim kuharicama poput Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, Slastice u Hrvata i drugima, nego i sa svojevrsnom hrvatskom top-listom i s izvornom zamisli izdavača, koji je nisku suvenira, uporabnih predmeta povezao s etnodizajnom Ethno Croatia.

Autorica Oblizeka Božica Brkan i voditeljica marketinga Eurocoma Vedrana Čorak s gotovom zajedničkom suvenirskom kuharicom u ljeto 2017. (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Tako su stilizirani motivi i priče ispričane na hrvatskome i engleskome pratile, prema njihovu katalogu, najprije gel olovke, zatim rokovnike, kutije za papiriće, podmetači za čaše, prirodni sapuni (npr. Mediteranska kraljica s Hvara, lavanda dakako, Gospina trava s Visa, Cvjetovi smilja iz Istre), mirisne svijeće, ukrasne vrećice, drveni magneti, kartonski i kožni označivači stranica.

Kuharica je otisnuta na retro papiru u veličini 240 mm x 170 mm načinjena je u dva grafička rješenja te također na hrvatskoj i engleskom, a recepture su pojašnjene maksimalno grafički sa sastojcima i pripremom te s pričom o mjestu odakle potječe vez te s pričom o jelu, s ostavljenim praznim prostorom za dopisivanje i drugih receptura.

linkovi

http://oblizeki.com/i-suvenirska-tradicijska-kuharica-u-projektu-ethno-croatia-20960

https://www.instagram.com/p/BXIP-jljOr_/?taken-by=ivanbrezakbrkan

Stol za… – umjesto kave 1. kolovoza 2017.

O stolovima kuhinjskim, radnim i inim, kao na jednima se dijele karte, obitelji, a na drugima, onim zelenim, i države, toliko sam se napisala da neću ni samu sebe citirati. Ali su me ljeto i čekanje da se za jutarnji espresić oslobodi neki stol u mojoj omiljenoj Beleci nagnali da progovorim ne o stolovima i druženju nego o – usamljenosti, osamljenosti. Kako god.

Uvidjeh, naime, da ću radije sjesti za neki stol na suncu, nego prisjesti na koji u hladovini gdje već netko sjedi, pogotovo jer je stol dug i velik, s klupama, kao u konobi, i da ćemo biti udaljeniji negoli da negdje sjedimo za dvama malim, svojim stolovima. Strancima, vidim, nije to problem, čak i ne pitaju: je li kod vas slobodno? Samo sjednu i naruče.

Nakanjivala sam se, nakanjivala, stvarno je bilo paklenski vruće, zvizdan, pa kad sam konačno poskočila do gospođe koja je upravo dizala od takva velikoga, usamljeničkoga stola da je pitam hoće li još sjediti ili možemo mi…, gospođa je stvarno susretljivo, jedva dočekavši šlagvort za razgovor, rekla da smo već mogli sjesti i prije k njoj, što nismo, kako ima dovoljno mjesta, samo ako se ne bojimo psa, a mi, ma ne, gdje bi… Baš smo se, govori, mogli narazgovarati kao što se njezina prijateljica već dosita narazgovarala s gospodinom za drugim stolom, svatko za svojim stolom i sa svojim psom, već su bili na vrlo intimnoj temi tjeranja kujice.

U našoj kavanici za svakim stolom, kao ujutro u Zagrebu idući na posao u autu, rijetko su popunjena sva četiri postavljena stolca. Češće sjedi dvoje, par, eventualno i dijete ili pesek, a vrlo često i samac ili samica koji su navratili zbog kave i wifija i onda ustrajno koncentrirano tipkaju, obično na mobitelu. I sad ti čekaj. I, dakako, da sam čekajući, srećom i šetajući uz more, razglabala kako to u svojim bistroićima, pa i restoranima, rade ekonomični Francuzi, pa i Talijani s obično stolićima za dvoje, kao u onome našem starom šlageru, koje dodaju i spajaju, šire prema potrebi za još dvoje, pa za još dvoje…

Navratiš li samo na kroasan i kavu ili čašu beaujolaisa nouveau ili prigristi pâté de campagne, sjedneš, pa sjediš i gledaš parišku jesen i Parižane. Tako sjede i drugi gledajući svijet. I čak i kad si sam, ne osjećaš se samom/samom.

20170728 – 20170730

Infeld – umjesto kave 29. srpnja 2017.

Nekako su mi Kulturni centar Infeld i Dobrinj postali sinonimi. Nešto ne preveliko, ali lijepo i toplo, no osvježenje u vrućem ljetnom danu.

Unišla u Murtićev Mediteranski vrt / Fotografija Miljenko Brezak
Unišla u Murtićev Mediteranski vrt / Fotografija Miljenko Brezak

Ne znam sa čime bih to usporedila. Svako ljeto očekuješ više nego prošlo, a dobiješ – još više. Tako i ove, Godine kulture Austrija-Hrvatska. Od početka srpnja do kraja rujna Hrvatska umjetnost 20. stoljeća. Ako kažem Vlaho Bukovac, Oton Gliha, Krsto Hegedušić, Vasilije Jordan, Ferdinand Kulmer, Mila Kumbatović, Edo Murtić, Zoran Antonio Mušič i Italo Sambolich, nisam rekla dovoljno, jer očekujete među 130 ulja i akrila, crteža i grafika nešto što još niste vidjeli, ali takvu dubinu, koje ima još i još…

Asocijacija: Krsto Hegedušić, Volovska zaprega, oko 1930., ulje na staklu
Asocijacija: Krsto Hegedušić, Volovska zaprega, oko 1930., ulje na staklu

Ima tu, dakako, tipičnih stvari, ali Glihine gromače odvedu vas i onamo gdje stvarno još niste bili, u neka godišta za koja niste znali, mnogo prije vas, iako ste se i tu, i vani u krajoliku i u galeriji na zidovima, susretali s velikom Glihinom arhaičnom geometrijom. Kao i Hegedušić, od portreta u ulju gospođe Branke Hegedušić iz 1940. do zatvorskih motiva u grafitnoj olovci ili zemaljskih, baš podravskih motiva naslikanih na staklu, preteča poslije preslavnih naivaca. Volovska zaprega iz 1930. Kao da je skica za onu Vjesnikovu sliku iz zagrebačke Moderne galerije na izložbi Sve naše životinje.

Miljenko Brezak s Jordanovom Lagunom
Miljenko Brezak s Jordanovom Lagunom / Fotografija Božica Brkan

Zurim u jednoga Murtića što me neodoljivo podsjeća na naš crtežić iz vrlo rane slikareve faze. A onda i u jednoga Jordana kakav nam je doma, još mokar, već visio na zidu, ali smo ga vratili jer je stajao više nego naš punoljetni odltajmer: kad se onaj straga zabubao u nas, moj M. najprije je išao pogledati je li Vasilije cijeli. Bolje da i ne govorim dalje, jer kako da prepričam Doživljaj, doživljaje?

Iz galerije, između umjetnina sačuvani baštinski detalji: bronzin / Fotografija Božica Brkan
Iz galerije, između umjetnina sačuvani baštinski etnodetalji: bronzin / Fotografija Božica Brkan

Uzmognete li, ako nikako, umjesto na jedno kupanje, ili za bure i ljetnog pjuska, pođite u dobrinjsku galeriju. Zagrepčani mogu skočiti između dvije kave. Govore kako ljudi stvarno tako dolaze, pa mi drago. Sjedimo na Pjaci u hladovini, pa naslikavam kamen i zeleno, svaku kamenu žardinjeru s pelargonijama, hortenzijama, čak aspidistrama te začinskim biljem, pa brajdu, tekomu, bršljan na suhozidu ili gumna. Infeld je, rekla bih, utjecao na Dobrinj, da se i sam proljepšao. Mediteranski vrt unutra, mediteranski vrt vani.

Hegedušićevo Seosko imanje, 1949., lavirani akvarel
Hegedušićevo Seosko imanje, 1949., lavirani akvarel

Već sam i zaboravila zašto baš tu otvoriše izložbeni prostor, pa još i izložbe s našim slikarima nama (i stranim turistima kojima tek brojimo noćenja, ne i pogledane izložbe) održavaju besplatno (i još kažu: ako želite, možete ponijeti plakat izložbe gratis, a fotografirati možete, samo bez fleša, molim!). Tumače kako se gotovo već stotinu izložbi održalo što na Krku, u Dobrinju – mjerodavni izjavljuju kolegama novinarima kako je Infeldova galerija zasigurno najjači i najkvalitetniji takav punkt u županiji – a što u Gradišću u Halbturnu. E, uzmognem li, pođem li ponovno s pjesnicima u Koljnof recimo, moram vidjeti što to imaju i tamo.

Oton Gliha, Gromače, 1965., ulje na platnu
Oton Gliha, Gromače, 1965., ulje na platnu

Infedovi, Peter (1942.-2009.) i njegova majka Margaretha (1904.-1994.) počeli su umjetnine skupljati sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Kad sam ja pošla u školu. Naraslo je to u Privatnu zakladu Peter Infeld, a zbirka se oslanja na Bečku školu fantastičnoga realizma, naivnu umjetnost iz Hrvatske, pop art, tibetanske budističke meditacijske slike i art brut. Pitam: je li to prostorno dosad najveća izložba? Govore mi: samo vam se čini, uvijek je na istom prostoru, ali uvijek neke nove umjetnine.

Ulični motiv iz Dobrinja koji jednostavno čeka da i njega netko ovjekovječi / Fotografija Božica Brkan
Ulični motiv iz Dobrinja koji jednostavno čeka da i njega netko ovjekovječi / Fotografija Božica Brkan

Pa idemo iz sobe na sobu, s kata na kat ili bodulski rečeno s poda na pod rastući s ljepotom mimo sve te svakodnevice što prijeti da će nas spržiti i izvana i iznutra. Ta nam ljepota pomaže da se odupremo, osnažimo, da znamo da još postoji, da je neuništiva ona, a bogme i mi s njome!

 

20170728

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-30-travnja-2017-sve-nase-zivotinje/

 

Delegacija DHK kod gradonačelnika Zagreba Milana Bandića

Preneseno sa stranice www.zagreb.hr

http://www.zagreb.hr/novoizabrano-vodstvo-drustva-hrvatskih-knjizevnika/112553

Novoizabrano vodstvo Društva hrvatskih književnika kod gradonačelnika

25.07.2017.
Zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, sa suradnicima, jutros se u Gradskoj upravi sastao sa novoizabranim vodstvom Društva hrvatskih književnika, predsjednikom Đurom Vidmarovićem, članovima Upravnog odbora Božicom Brkan i Dubravkom Jelačić Bužimski i Marijom Peakić-Mikuljan.
Književnici u razgovoru s Milanom Bandićem sa suradnicima / Fotografija Jadranka Duilo www.zagreb.hr

U izjavi nakon sastanka, predsjednik Vidmarović rekao je kako su razgovarali o rješavanju imovinsko pravnih problema vezanih uz prostor u kojem se nalazi DHK. Gradonačelnik je prihvatio njihovu ideju da se po istaknutim književnicima imenuju ulice i trgovi, a Društvo će prijedloge dati Odboru za imenovanje naselja, ulica i trgova.  Dogovoreno je, također da će Grad, prema prijedlogu Društva, preuzeti brigu o uređenju grobova značajnih književnika koji nemaju svoje nasljednike. Gradonačelnik je pokazao veliku želju za suradnjom i ja sam jako zadovoljan današnjim susretom, zaključio je Vidmarović.


Pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Ivica Lovrić istaknuo je da osim imenovanja ulica i trgova dogovoreno i davanje posebnog značaja književnicima koji su se bavili tematikom grada Zagreba. Misli se na razne kulturne programe u kojima će biti prezentirana njihova djela. Također, pročelnik je naglasio da je gradonačelnik dao potporu da zajedno sa Ministarstvom državne imovine pokušaju trajno riješiti prostor u kojemu će djelovati DHK.
Ivica Lovrić, pročelnik Gradskoga ureda za obrazovanhe, kulturu i sport, i Đuro Vidmarović, predsjednik Druđtva hrvatskih književnika, daju izjave novinarima / Fotografija Božica Brkan
Ivica Lovrić, pročelnik Gradskoga ureda za obrazovanhe, kulturu i sport, i Đuro Vidmarović, predsjednik Druđtva hrvatskih književnika, daju izjave novinarima / Fotografija Božica Brkan

Fotografije Jadranka Duilo, www.zagreb.hr i Božica Brkan

20170725

Vojo kao Vojo Radoičić – umjesto kave 24. srpnja 2017.

 

O veličini umjetnika ponajmanje govori mnoštvo ushićenih tekstova kada on ode. Kao što sada svi glorificiraju Voju Radoičića. Govore: radost igre. Govore i ovo i ono, uspoređuju ga s Hundertwasserom i Gaudijem i što ti ja znam.

Moj Vojin bro iz 1994.
Moj Vojin bro iz 1994.

Meni je mnogo bliskiji, recimo, kroz običnu ilustraciju slikovnice dok je moj IBB bio još dječarac ili kroz mio, osmišljen nepretenciozan dizajn zalogajnice, restorančića što li je već Ribice i tri točkice… kamo rado skoknemo na jedan crni i jedan bijeli rižoto ili ribice s blitvom ili tak nešto malo. Ili kroz moj Vojin broš koji gledam, a ne nosim ga bojeći se da ga ne izgubim. Valjda zato što sam Voju i upoznala na dizajnu kuhinjskih krpa za Podravku, nekad devedesetih.

Suveniri kao tobože Vojo / Fotografija Božica Brkan
Suveniri kao tobože Vojo / Fotografija Božica Brkan

I onda vidim Vojine majušne slikice, brodiće, boje… u izlogu, zaletim se… Kad ono nije Vojo nego imitacija. Nekakva reljefna. Nisam gledala ni je li potpisana ni cijene. Baš sam se naljutila što ne slikaju nešto svoje. Što mi samo kvare Voju?! Nije me utješilo ni što svoju obrtničku radnju nazvaše Manufakturom. Ni što su danas u izlog suvenirnice umjesto Voje stavili nekakve platnene vrećice. Tobože autorske. Radost igre, tobože.

Suveniri kao tobože Vojo, drugi / Fotografija Božica Brkan
Suveniri kao tobože Vojo, drugi / Fotografija Božica Brkan

20170722 – 20170723