Božica Brkan – Božica Brkan

U Kaju Božica Brkan o Slavici Moslavac i Moslavačkom zrcalu

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (izdavač kajkavsko spravišče, glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 3-4/2023. uz druge teme obavljeni su u cjelini Osvrti, prikazi i tekstovi Božice Brkan „Nomen omen est“ kao životno djelo: Slavica Moslavac (str. 141—144.) i Sva „Moslavačka zrcala“ (str. 147.-148.).

Prvi tekst posvećen je izuzetno zanimljivo i bogatom radu kutinske etnologinje, dugogodišnje ravnateljice Moslavačkoga muzeja u Kutini. Napose knjigama koje objavljuje posljednjih godina, kao i krunskih Etnografskih zapisa po Moslavini i širem zavičaju.

Drugi je tekst posvećen Moslavačkom zrcalu, koji nosi naslov izuzetno kvalitetnoga časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske a izlazio jod 2011. do 2017. godine, a kao knjiga objavljena 2022. donosi povjesnicu 50 godina kutinskoga Ogranka Matice hrvatske. Autorski ga potpisuju Dražen Kovačević i Katarina Brkić.

Prenosimo iz Kaja:

Nomen omen est kao životno djelo: Slavica Moslavac

Namislite li predstaviti najnoviji projekt Slavice Moslavac, obično ostanete zbunjeni već u odabiru. Je li to Ljetna škola folklora u Zadru s panonskim plesovima za Hrvate takoreći iz cijeloga svijeta? Je li to nosač zvuka ‘Ćeri mila, koji je, poslije brojnih drugih, prema istoimenoj knjizi iz 2018. objavila s talentiranom kćeri Lanom Moslavac i svojim Rusalkama? Je li to Skoči kolo/ Tradicijsko ruho i glazbeno-plesna ostavština novljansko-jasenovačkoga kraja knjiga, koju je sa Katicom Tomac Licht pripremila za Hrvatski sabor kulture (2022.)? Je li to bojanka s motivima narodnoga ruha, koju je pomogla napraviti seoskom KUD-u Potočanka? Jesu li to etnološke i antropološke i povijesne Priče iz Kutine ili 25 godina Matice Slovačke Lipovljani, koji je što napisala, a što uredila, ili pak radionica pisanaca, je li uvježbavanje KUD-ova za neku od smotri, je li festival, je li izbor najljepše snaše ili nošnje, je li to Dobar tek u Moslavini! u kojem je s moslavačkoga veza odabrala zaštitni znak za promociju moslavačkoga stola ili…

Sve su ovo doslovce samo naslovi nabacani bez dodatnoga vrednovanja, iako bi u pravome portretu Slavice Moslavac zapravo trebalo krenuti ponajprije od dvije nagrade za životno djelo, kojima ju je ovjenčala struka – njezino Hrvatsko etnološko društvo i njezino Hrvatsko muzejsko društvo. Taman kad smo pomislili kako je svoj četiridesetljetni posao, prepun posvećenosti, istraživanja na terenu i u literaturi, izložaba, tiskovina, predavanja…, zaokružila životnim djelom monografijom Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju (Nakladnik Muzej Moslavine Kutina, 2020.), ona posegne za nečim što još nije radila. Domaćima u Kutini, Moslavini i šire to je toliko uobičajeno da im i ne pada na pamet da bi joj se mogla dopasti i njihova, lokalna priznanja.

Muzej Moslavine i njegova ravnateljica Jasmina Uroda Kutlić nisu se mogli na bolji način odužiti svojoj vrijednoj dugogodišnjoj zaposlenici i ravnateljici, nego objaviti joj tu zamamnu knjigu, a Slavica Moslavac kao etnologinja i istraživačica nije mogla ljepše zaokružiti brojne teme svoga rada na gotovo 340 krasno uređenih, koloriranih stranica stručno, a popularno i zanimljivo napisanoga i ilustriranoga teksta o svim aspektima života u moslavačkim krajevima odnosno Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Spomenar, album i povijesni dokument o nedavnoj prošlosti podsjeća istovremeno i na mnoge projekte u kojima smo uživali mi samo baštini predani zaljubljenici, ali nikako ne samo mi, a podsjeća i na teme koje bi, da ih Moslavac nije ovjekovječila za nas i za buduće naraštaje, bili možda zauvijek izgubljeni.

Rado sam o izložbama, katalozima koji su ih pratili i sličnim Slavičinim uracima pisala pripominjući, pa i naslovljavajući tekstove nomen omen est – Moslavac, naime! Hvala Slavici što nam zavičaj, Moslavinu, održava tako živim i što je u kratko vrijeme ostvarila ovu, po mojemu, svoju po svemu dosad najbolju knjigu i što je tom zavičajnicom, kako sam svojedobno drugom prigodom prozvala knjige koje vjerodostojno oživljavaju zavičaje uopće, te naše zezantsko naklapanje o Misiji Moslavina učinila vjerodostojnim i što je kulturni regionalni identitet već stotinu godina administrativno podijeljene Moslavine, posvjedočila zaista još živim. Mladi istraživači koji će naslijediti Slavičin naraštaj imaju pouzdane temelje i vjerodostojno nadahnuće za nastavak vlastitih istraživanja i projekata.

Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju vrlo su osmišljeno, životno djelo Slavice Moslavac, tako reći sažetak i biografije i bibliografije, i ponosim se što sam imala priliku surađivati na toj monografiji kao recenzentica, citirana literatura, pjesmama i fotografijama. Kako nemamo neku regionalnu zajedničku nagradu (čak ni opsežnu i očigledno nimalo jeftinu knjigu zasad nitko nije financirao ni kunom!); kako nema ni osobe ni institucije ne samo u Moslavini kojoj knjiga ne bi trebala biti u knjižnici i samo reprezentativni dar i uspomena, nego je ona i povod za razmišljanje. Kao što je još jedan naslov Moslavčeve Crvena i bijela Moslavina, koja je i samim Moslavčanima dala misliti nadaleko, iako se, bez uplitanja politike na prvu pomisao, samo trebalo uz mnogo znanja i domisliti stručnoj podjeli o crvenom i bijelom narodnom ruhu. Ne samo da je i nama Moslavcima približila mape, baštinu za koju nismo ni znali da postoji, kao što je Iz albuma Sandora Erdödyja: narodna nošnja i tradicijski likovni izraz (Kutina: Muzej Moslavine Kutina, 2003.), nego je prema akvarelima toga plemića iz 1837., koji se čuvaju u Szombathely u Mađarskoj, rekonstruirala i neke nošnje te surke. Kao ravnateljica uspješno je sanirala i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine.

Etnografski zapisi po Moslavini govore nam dakle o materijalnoj i duhovnoj ostavštini o obredima i običajima kroz godinu, naslijeđenoj baštini iz prošlosti, ali i trajnim vrijednostima koje se održavaju i danas. Promjene u načinu života nastaju osobito raspadanjem hrvatskih kućnih zadruga krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Tradicijska se baština tada postupno, a poslije Drugoga svjetskog rata ubrzano mijenja ili potpuno nestaje. Brojne vještine i znanja, osobito folklorna glazba i narodna nošnja, javnosti se prezentiraju na etnografskim izložbama, stručnim predavanjima i revijama. Prezentira se za potrebe televizije i drugih snimanja i u sklopu raznih gradskih i seoskih priredbi, godišnjica, crkvenih blagdana i smotri. Narodnu nošnju kao i obrednu primjenu folklornih običaja na sceni danas isključivo čuvaju i održavaju članovi pojedinih folklornih skupina, rijetki pojedinci, vlasnici etnografskih zbirki i Muzej Moslavine u Kutini. Petoro recenzenata (dr. sc. Tvrtko Zebec, Božica Brkan, Josip Forjan, Ivica Ivanković i Tatjana Brlek) monografiju ocjenjuje izuzetnom vrijednošću objedinjavanja na jednome mjestu s obiljem fotografija, karata, crteža, vinjeta, notnih zapisa pjesama i kola. Kako svoje znanje nesebično prenosi, tako i upravo zarazno okuplja one koji bi joj mogli biti iole istomišljenici.

Čuvare baštine, kako ih naziva. Bila sam radoznala što će sve pod tim naslovom biti izloženo na istoimenoj izložbi u studenome 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz tadašnji Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog izrastao u pravu knjigu od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, i tu izostavlja vlastitu biografiju i bibliografiju, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike (često predane kulturne amatere) pronalazila i čije je svjedočenje zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, samozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda. Sve čineći s velikim poštovanjem, preuzimajući, ali i dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i poput otoka usamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost.

Slavicu Moslavac upoznala sam devedesetih, a mnogo bolje 2006. radeći na svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim i na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni, gdje sam se mogla osloniti na njezine savjete i citate. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavine i često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od Kutine, Novske, Garešnice, Klošta Ivanića, pa čak i – Žepča. U Žepče smo, recimo, doslovce vozili dio njezine autorske kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. I to zahvaljujući mojem tekstu o tome hvalevrijednom projektu i pozivu na Dan kruha u ugledni Katolički školski centar Don Bosco u Bosni i Hercegovini. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika nad eksponatima od žetvenoga vijenca pšenice do vješto urešene svetešne hljebovine. A izložbu smo predstavili najprije za 500 učenika, pa onda i za 200-300 građana (!) te je pokrenule i ozvučile, Slavica koreografijom moslavačkoga žetelačkoga kola, a ja zavičajnim kajkavskim govorom i književnošću.

Mogli bismo se sa Slavicom Moslavac zagledati i u drvenu arhitekturu s nezaboravnim čardacima i hrvatskim uglovima, u glineno posuđe, u pučke kalendare, u izradu i ukrašavanje tekstila poput divnoga ženskog moslavačkog oglavlja, zatim u stare kutinske razglednice, kuhinjske krpe, nestašne dječje igre, improvizirane glazbene instrumente te pjesme i plesove, u štošta, ali svakako moram podsjetiti na zadivljujuću i zbunjujuću ideju da se uz spomenutu široko prihvaćenu etnološko-antropološku izložbu donjega rublja i higijene Zaviri ispod održava modna revija starinskoga rublja (kad se još posvuda nisu nosile ni gaćice, a nije to tako davno!) s pumpericama i gaćama s prorezom za iti k doktoru. Izložba je prikazana i odlično posjećena na petnaestak mjesta i pretočena u odličan televizijski dokumentarac.

Slavica Moslavac rođena je 13. travnja 1955. u Kutini, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala je 1980. stekavši stručno zvanje profesora povijesti i etnologije te je odmah u Muzeju Moslavine počeka raditi kao kustosica etnološkog odjela. Tijekom 40 godina rada stekla je stručno muzejsko zvanje višega kustosa i muzejskog savjetnika, a pet puta bila je na funkciji ravnatelja Muzeja Moslavine u Kutini od 1991. do 1995. i od 2000. do 2016. I svoje znanje prenosila i zemljom i inozemstvom.

Sva Moslavačka zrcala

Tekst o Moslavačkom zrcalu Dražena Kovačevića i Katarine Brkić

U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina potkraj veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. Osnovan je 26. lipnja 1971. (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, prije dva desetljeća potpredsjednik). Prigodnu povijest Ogranka od 1971. do 2021. počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini, povjesničar Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi dugogodišnji bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim aktivnostima (jezikoslovne, prirodoslovne, povijesne, književne teme, prijevodi i prikazi objavljenih knjiga, razgovori…) i ljudima od kojih mnogih više i nema.

Autori su si, prema mišljenju jednoga od recenzenata knjige i člana Glavnoga odbora Matice hrvatske Đure Vidmarovića, zadali veliki zadatak, jer su se suočili s neujednačenom i disperziranom arhivskom građom, memoaristikom i svjedočanstvima: Ogranak je osnovan na vrlo reprezentativan i svečan način, da bi nakon sloma Hrvatskog proljeća bio de facto zabranjen te je zbog sudskih progona i političke obilježenosti dokumentacija je sakrivana i uništavana. Da bi pronašao podatke, autorski je dvojac morao otkrivati što je još bilo kontaktirajući ljude koji su mogli svjedočiti o tom vremenu, analizirati policijske dosjee i partijska izvješća iz toga vremena.Njihovu rekonstrukciju povijesnih zbivanja, Vidmarović kao povjesničar i sam sudionik tih događaja, većim dijelom ocjenjuje uspjelom, s tim da se pristupom razlikuje prvo poglavlje, historiografsko s citatima, literaturom i fusnotama, dok je ostatak uglavnom esejistički i važan s kulturološkog, znanstvenog i književno-povijesnog aspekta.

Premda je djelovao kratko, Ogranak MH u Kutini je ostavio dubok trag u svijesti Moslavčana i zbog toga je njegovo obnavljanje 1989., unatoč tome što je od nekašnjih matičarskih lidera ostalo tek nekoliko osoba (Mijo Hlad, Slavko Degoricija i Stjepan Beleta), programski mnogo čime bio nastavak dobrih zamisli iz 1971. Ogranak i njegovi članovi biti su aktivni u Domovinskom ratu i demokratskoj obnovi zemlje preuzimajući odgovorne dužnosti u svim područjima društvenoga života grada. Od 1991. do 2021. Ogranak MH u Kutini posvetio se kulturološkim, književnim, prosvjetnim i ekološkim temama. Kovačević i Brkić donose izvješća koja kazuju da politički lideri više nisu zainteresirani za rad Ogranka odnosno da je Matica izgubila nekadašnji politički značaj, budući da su političke stranke i država preuzele svaka svoju funkciju dok se Matica mogla posvetiti nacionalnoj i kulturnoj dimenziji svoga postojanja. Nestalo je i nekadašnje masovnosti. No, nije tako samo u Kutini.

Autori su knjigu naslovili Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godištem 6, br. 1-2, 2022., izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina zajedno objavljivali od 2011. do 2017. Časopisa Moslavačko zrcalo (također mu je urednik bio Dražen Kovačević), rado se sjećam i kao članica uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu kakav dotad nije izlazio, nukali da upravo u vrijeme kad sam se 2010. ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kekavici, kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno još objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu su upravo Muzej Moslavine te Pasarićev Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorili i otisnuli nabrojnije vrijedne moslavačke naslove.)

I listajući tvrdoukoričenu knjigu Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka Matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu, iz koje su prve pjesme objavljenje u Kaju, u obimnom izboru Ive Kalinskoga – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini! Poslije smo predstavili i moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik također Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u istraživanje i pisanje.

Uvjerena sam da je kutinska Matica hrvatska i mnoge druge nadahnjivala na stvaranje i aktivnosti, a jedina zamjerka što se u toj kvantitativnoj kronologiji časopis Moslavačko zrcalo kao nešto natprosječno kvalitetno malo pogubio, jer moguće je da bi isticanje toga projekta, zajedničkoga moslavačkim ograncima, možda ponukalo i osnivanje novih ogranaka gdje ih još nema, primjerice u Križu. I biološkom promjenom ljudi, nažalost, zasad u tom smislu više ne surađuju niti šire regionalno zajedništvo. Ono nedostaje i zbog političke i administrativne podijeljenosti Moslavine od dvadesetih godina 20. stoljeća do najnovije razbijenosti u tri županije i tri biskupije. Regija nema ni prirodnoga ni zajedničkoga kulturnog izvorišta odakle bi stizali poticaji za njegovanje kulturne samobitnosti te su povijest, dijalekti, folklor, etnografija i književnost ovoga prostora i dalje još prilično nepoznati, a, ako se i obrađuju, obrađuju se uglavnom izvan njihova pokrajinskog konteksta.

Stoga je vrijedno podsjetiti kako je časopis Moslavačko zrcalo izlazio kao dvobroj: prvi dvobroj izašao je 2011., drugi 2012., treći 2013., četvrti 2014., peti 2017. i šesti 2022. Stotine su to stranica vrijednih materijala ne samo autora Moslavčana nego i specijalista iz nacionalnih institucija za pojedine teme, od povijesti do jezika, o Moslavini iz dalje i bliže povijesti, arheologije, etnologije,…… od kojih neki nisu objavljeni nigdje drugdje i još su ekskluziva, a neki su prerasli u veća vrijedna istraživanja i u knjižne naslove. Teško je i pomisliti da bi se danas mogao nastaviti sličan niz, ali, nikad se ne zna, možda to uzmognu i sami Kutinčani i Popovčani? Ili bi, možda i manjega obujma i jednako naslovljeno, jedno knjižno izdanje mogli posvetiti istoimenom časopisu nazvanome prema malenom prilogu davnašnjega kutinskoga Moslavačkog lista?

20231125

ABŠ – Umjesto kave 24. studenoga 2023.

Antun Branko Šimić smatra se jednom od najvažnijih pjesničkih pojava u povijesti hrvatske književnosti. To je zaključna rečenica kratke Bilješke o piscu u knjizi Antun Branko Šimić Zemlja mjesečara / Izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja. Kao I.M. potpisuje je dr. sc. Ivica Matičević, urednik knjige i jedan od urednika Male knjižnice DHK, koja je, dakako u malom formatu i u mekom uvezu objavljuje na dvjestotinjak stranica i u 300 primjeraka (u knjizi reprintirana Preobraženja 1920. tiskana su u 500 primjeraka!) uz financijsku potporu Grada Zagreba. S Ministarstvom kulture i medija RH i knjižnicama Društvo hrvatskih književnika očekuje više sreće u otkupu. Tek je u vijesti s predstavljanja na webu DHK skromno dodano: Inače, ovo je izdanje jedina knjiga koja je izašla ove godine u Hrvatskoj u prigodi ove velike književne obljetnice.

Pa gdje li su sad, primjerice, imućni svjetlonosci nacionalne kulture i tobože kreativne industrije s EU i inim skupim projektima da ABŠ – i ne samo njega! – kao razvikane strane suvremene pisce promoviraju nametljivim marketingom i promocijom, dizajnirajući ne samo knjige, nego majice i torbe imenom ABŠ i po kojim stihom, recimo…? Što nema ni jednog izbora makar na fejsu o najdražemu pjesnikovu stihu? Pa pjesnici su čuđenje u svijetu (Pjesnici)! Ti i ne slutiš/ moj povratak i moju blizinu (Povratak), Zgasnuli smo žutu lampu (Ljubav), Mi idemo u tamno neizvjesno (Put). Čovječe pazi / da ne ideš malen/ ispod zvijezda (Opomena)

Joško Ševo i predstavljači u DHK Tomislav Brlek, Slaven Jurić i ivica Matičević (Foto Miljenko Brezak)

Osjećam gorčinu, ponosna skromnim, a lijepim izdanjem o kojem su na nedavnom predstavljanju, osim urednika, govorili recenzenti teoretičar književnosti i komparatist dr. sc. Tomislav Brlek, književni povjesničar i kritičar te priređivač knjige, teoretičar književnosti i komparatist dr. sc. Slaven Jurić, koji je knjigu oplemenio i pogovorom Geometrija mjesečara u kojem donosi što je tko pisao o poeziji ABŠ: U dinamičnom razgovoru njih su trojica pokušali pokazati u čemu je univerzalna vrijednost Šimićeve poezije, a napose koliko je inovirao i unaprijedio tadašnji modernistički poetski izraz i tehniku pjesničkog umijeća. Dr. sc. Jurić pritom je upozorio na binarnost, arhitektonsku jasnoću te simetričnost u izgradnji Šimićeva poetskog svijeta, na njegovo ritmičko i izražajno bogatstvo i vrlo strogo uređen slobodni stih kojeg je upravo Šimić uspješno uveo u hrvatsku poeziju.

Probrana, vrlo zaintresirana publika (Foto Miljenko Brezak)

Pomalo sam žalosna što ABŠ nije, a sumnjam, ako već nije još koja knjiga ili književni i znanstveni događaj, da i hoće biti posvećena neka od emisija, kolumni, kritika koje se kao bave recentnom književnošću, jer ABŠ je itekako aktualan. Meni sve aktualniji. Od njega sam učila čitajući ga i slušajući ga. Jurić svoju analizu, uostalom, zaključuje: Vratimo li se stoga na početak ovih razmatranja, bez prevelikih izgleda da pogrešku može se prognozirati kako nema zebnje da će djelo Antuna Branka Šimića biti zaboravljeno ili da će nestati njegov izravni ili posredni utjecaj na razvoj hrvatske poezije.

A dok je Joško Ševo nizao Povratak, Moja preobraženja, Pjesnika, Mjesečara, Ljubav, Smrti, Pjesme jednom brijegu, Hercegovinu…, neprestano sam se vraćala kako je te stihove, sve napamet, dojmljivo govorio neostvareni glumac Marijan Belavić. Još sam bila gimnazijalka, taman je minulo Hrvatsko proljeće, a moj Veliki Brat Stjepan Kondres, zagrebački student stomatologije, i njegova ekipa studentarije već su me totalno zarazili ABŠ i plejadom sve ponajboljih hrvatskih pjesnika. Dodirivanje i istraživanje stvarne kulture u našoj moslavačkoj provinciji. Oni će uskoro doseći dob kad je ABŠ umro – 1925. u 27. godini – a ja ću nastaviti pisati.

Imam otad ne znam ni čijega dvotomnog Antuna Branka Šimića (jedna knjiga, čini mi se, nedostaje), jedan poezije a jedan proze, svaki više od 400 stranica, tvrdoukoričeni u crno platno s pjesnikovim crvenim potpisom, Znanje iz 1960., uredio i pripomene i pogovor napisao Stanislav Šimić…

U jednoj sam knjizi našla uz svoje novinske izreske o pjesniku iz različitih godina i odložen na piliru naštampan (nisam ga ja mogla naštampati na pisaćem stroju koji su mi moji darivali tek za punoljetnost!) nadgrobni govor tih godina šokovito preminulom vršnjaku. Citirali su ABŠ-ove stihove o smrti, negdje drugdje nešto sasma ljudsko, ovdje Smrt i ja: Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dna / ja zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste / i stigne na rub mene. Moj svršetak / njen je pravi početak: / kad kraljuje dalje sama

Ne bih ruku dala u vatru, ali vidim da ja koja ne znam ni svoje, pjesme ABŠ još znam naizust. A nisu bile ni u zadaćama ni lektirne. Nisu na majicama, ali su u meni. I ne osjećam se usamljeno.

Graditelj svratišta d.o.o. – Umjesto kave 15. studenoga 2023.

Pazi kako ubuduće nazivaš svoje romane! – upozorava me prijateljica, pomna čitateljica ne samo dnevnih novina nego i knjiga. Pa se smijemo, ne znamo da li bismo žalile autora Graditelja svratišta što mu jedan od najboljih romana ovih dana dodatno, posve neplanirano promoviraju u groznom kontekstu USKOK-ova istraživanja i hapšenja zbog krađe državnog novca. Ni jednom od kolega novinara nije, međutim, palo na pamet barem se zgroziti što je vrli poduzetnik, suradnik jednako vrle bivše državne tajnice, mi svoji je li, Vlaji i Vlajinje, i drugo, tako lijepo nazvao tvrtku prema književnom djelu. Kakav izbor, kakvo nadahnuće. Možda je i pročitao. Ne vjerujem da se sjetio i zapitati književnika što misli o tome i što bi i sad imao reći, kad je i o mnogim temama umio davati utjecajne ne samo književne nego političke, stranačke i državne ocjene i romane s ključem.

Zgrozilo me je što nitko nije pomislio kako je, ne dvojim, bez naplate i bez pitanja posudio naziv inače vrlo čitanoga i dobro ocijenjenoga djela. Pa razmišljam: je li moguće da je čovjek tako načitan? Ako postoje zemljopisne, zavičajne, stranačke i ne znam kakve veze poduzetnika-graditelja i pisca, sumnjam da mu je palo na pamet da pita za cijenu, a kamoli da plati autorsko pravo. Ma i simbolično. Sebi zna naplatiti, ali književnost, umjetnost!? Pa nije valjda mecena!? Ni svojem. Bar za posuđeno ime. Što reče vlasnica mobitela: nas dvi Vlajine sve riješimo. Pa i mi morlački. Dakako, još iz Morlačke trilogije.

Ne znam, naime, da se išta drugo tako zove. Upišete li graditelja svratišta u Googleove tražilicu, samo će vam se, nažalost, isprva redati crnokronične i gospodarske web adrese, pa tek negdje dalje knjiga, shop zapravo. K tome, ono što je još groznije: samo jednim neobavljenom poslom, ali uz dobre veze, naplatio je vlasnik Graditelja svratišta d.o.o. koliko Aralica sigurno nije naplatio za sva izdanja Graditelja svratišta, objavljenoga prvi put 1986. Ne mogu se nego crvenjeti zbog takvih graditelja, koji sebi grade a drugima, pa i svojoj državi, razgrađuju.

Podsjećam, ako tko nije čitao, da se sve to događa prozaiku, esejistu i filmskom scenaristu Ivanu Aralici, prema Ljevakovu PR, nedvojbeno jednom od najvećih imena hrvatske književnosti druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Pozornost publike i kritike privukao je romanom Psi u trgovištu objavljenim u biblioteci HIT 1979. godine. Otada do danas Aralica stvara niz djela kojima se upisuje u kanon hrvatske književnosti. Mnogi ga čitatelji ponajviše pamte po Morlačkoj trilogiji (Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986.) u kojoj obrađuje povijesnu temu sudbine hrvatskog naroda u Dalmaciji u 17. i 18. stoljeću.

Nudeći knjigu u e-prodaji, Školska knjiga navodi: Radnja romana zbiva se na razmeđu 18. i 19. stoljeća u vrijeme burnih povijesnih događaja izazvanih revolucijom u Francuskoj 1789. godine. Hrvatska je u to doba bila podijeljena: sjeverozapadni dio zemlje je u Habsburškoj Monarhiji, a Istra, Primorje i Dalmacija pod vlašću Mletačke Republike… U bitkama protiv Napoleona u Italiji, na austrijskoj strani, sudjeluju i mnogi Hrvati, među njima i oni iz Primorja i Dalmacije o kojima je riječ u romanu… Običaje, navike, naravi, događaje, povijesne i nepovijesne ličnosti Aralica kreira s tolikom preciznošću, s gotovo nevjerojatnim detaljizmom, a i s velikom sklonošću prema neobičnosti, da literarna slika djeluje nestvarno. Graditelj svratišta, kao kruna prognaničke tetralogije, roman je iznimne uvjerljivost i: ima priču, sudbinu, ideje i – gotovo nevidljiv, što znači izvrstan jezik.

S obzirom kako je prošao Aralica, vidim kako sam sama još i dobro prošla, jer su mi, bez citata, čak i u cijelosti krali novinske članke, kolumne, pjesme, stihove, pa i cijele knjige, a najviše Oblizeke. Ne samo tekst i fotografije, nego osobito naslov. Kada sam pripremala knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.) – iz koje su narasli i kolumna i blog, a nadam se i još koja knjiga – navela sam primjere s interneta koliko se malo rabi ta lijepa hrvatska riječ koju sam iz kajkavskoga namjerila kao neprevedivu uvesti u standard. Nije da Oblizeke nismo htjeli zaštiti, ali nas je – koštalo je 4000 uzalud bačenih kuna! – Zavod za zaštitu intelektualnoga vlasništva otfikario, jer da se opća imenica ne može štititi. Da smo htjeli kao dizajn zaštiti izvezene cakleke ili ružice s naslovnice, mogli bismo do mile volje. Ali nama je to bilo glupo, pa su, jer to je naše, valjda isto zavičajno, kao ideju kreativno posuđivali i cakleke i opću imenicu, i u jednini i u množini, za ime tvrtke, proizvoda od peciva do kolača i pekmeza, jela, dućana, događaja, kataloga… I neka su! Ako su dobri. Ma i drmali tisuće eura, sretno im bilo, samo nek nas nisu sramotili poput graditelja svratišta domišljatih u modernim studentskim domovima i na račun umjetnika i na račun države.

Hrvatska knjižnica za slijepe ozvučila Kajkavsku čitanku Božice Brkan

Želim podijeliti svoju veliku, a pritajenu radost: moja Kajkavska čitanka Božice Brkan, Acumen, Zagreb, 2012., inače odobrena i kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednje škole, odnedavno se može slušati u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Objavili su je 2022. godine. Zahvaljujem na tome Marku Greguru, kolegi književniku i tajniku iz Društva hrvatskih književnika te ekipi koja je u zvuk prenijela 27.05 sati mojega teksta. Čita Željko Duvnjak. Šteta što se o knjižnici i silnome trudu koji ulažu za ljude koji, osim na brajici, ne mogu čitati nego slušati zapravo vrlo malo zna.

Kajkavska čitanka Božice Brkan u Hrvatskoj knjižnici za slijepe

Dosad mi je Hrvatski radio ozvučio roman Ledina u Radio romanu, više i kajkavskih i štokavskih pjesama u različitim emisijama te više štokavskih i kajkavskih priča, a najdojmljivija je Kak su trojica pesmu nosili i glazbeno ozvučena u opusu Ivice Ivankovića. Možete poslušati na HRTi.

Naslovnica Kajkavske čitanke Božice Brkan, nezaboravno grafički oblikovao Jenio Vukelić

Posljednjih godina itekako mnogi i na hrvatskom i na engleskom (mnogo veće tržište pa i brojniji i raznovrsniji naslovi!) slušaju, u autu primjerice, i podcastove i književnost. Postoje i specijalizirani izdavači kao što je Zvook & Book koji umjesto na papiru za čitanje, za slušanje objavljuju recentne autore. Štoviše, sve se češće o tome objavljuju i informacije te recenzije, primjerice Tanja Tolić u Globusu 20. rujna 2023. u rubrici Kultiravor – Surfam piše kako na www.bookzvook.com Platforma i aplikacija za slušanje audio knjiga na hrvatskom jeziku Book&Zvook upravo objavljena tri nova lektirna naslova Silvije Šesto (Bum Tomica, Vanda i Debela). Daje informacije tko čita i koliko koja knjiga traje.

17 hrvatskih pjesnika u Brazilu trojezično na portugalskom, španjolskom i hrvatskom

U Brazilu je uz potporu Ministarstva kulture i medija RH objavljena knjiga Literatura Contemporanea Croata: Contacto em trés línguas. Djelo na portugalskome, španjolskom i hrvatskom jeziku objelodanila je nakladnička kuća Editora Zouk iz Porto Alegrea, urednica je Tatiana Tanaka, a prevoditelji Milan Puh, Tomislav Correia-Deur i Željka Lovrenčić. Zahvaljem im svima.

Naslovnica trojezične panorame hrvatskih pjesnika

Zastupljeno je 17 suvremenih hrvatskih autora: Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni-Dujmić, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Daniel Načinović, Mile Pešorda, Diana Rosandić-Živković, Ivan Rogić, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Drago Štambuk.

Ovo je prvi prijevod ove vrste dostupan široj brazilskoj publici. Knjiga je predstavljena 20. i 22. listopada 2023. u sklopu prvog Sajma hrvatske knjige u Sao Paolu, prvo u prostorima Sveučilišta, a zatim u Društvu prijatelja Dalmacije. Planira se još niz predstavljanja s prevoditeljicom na španjolski i nekima od uvrštenih autora.

Kajkavska čitanka Božice Brkan u križaljci u Kvizorami

Na Facebooku 23. listopada 2023. Božica Brkan je objavila:

KAJKAVSKA ČITANKA U KVIZORAMI
Zahvaljujem Borisu Nazanskom i Kvizorami. U broju 1643. objavljenom 21. listopada 2023. jedna od tema križaljke je i moja Kajkavska čitanka. Počašćena sam! Nadam se da vam rješenja neće biti teška.

Prepisujem:
„U ovome broju predstavljamo vam, poštovani čitatelji, kultnu i kapitalnu Kajkavsku čitanku (naslovna krnja premetaljka) Božice Brkan, knjigu koju Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim razredima svih srednjih škola. Vaš je zadatak da kupon s ove stranice nalijepite na dopisnicu, dopišete točne odgonetke barem triju tematskih pojmova (od ukupno pet posebno označenih!), dodate svoje ime, prezime i točnu adresu te dopisnicu pošaljete najkasnije do 28. listopada 2023. na adresu Kvizorama, Veslačka 2, 10000 Zagreb.
Za troje čitatelja pripremljeni su primjerci predstavljene čitanke.“

20231023

„Domaća rič 15“: „Jokešinski vrčak“ ili kajkavski cvjetnjak Božice Brkan

Upravo mi je iz Ogranka Matice hrvatske iz Zadra prispjela poveća knjiga na gotovo 550 stranica Domaća rič 15, Zbornik, Zadar 2023. (urednik Ivan Paštar). To je Zbornik radova s međunarodnoga jezikoslovno-književnog skupa Domaća rič 15 održanoga 25. i 26. lipnja 2021. u Zadru pod pokroviteljstvom Zadarske županije i Grada Zadra. Još pod epidmijskim koronskim maskama. Odmah dodajem kako pripremaju zbornik s ovogodišnje Domaće riči 16 i odmah pozivaju na Domaću rič 17 u svibnju 2025. godine!

Naslovnica zadarskoga zbornika sa 550 stranica!

Zaista sam ponosna svojim, u usporedbi s brojnim drugim kako znanstvenim tako i književnim radovima nevelikim, sudjelovanjem. Meni vrlo poticajnim. Iako sam u međuvremenu objavila i s Borisom Domagojem Biletićem u Kajkavskom spravišču kajkavsko-čakavsku botaničku knjigu Breberika i Eklektika, u Zadru sam predstavila temu biljaka i cvijeća. Tri pjesme na kekavici, govoru Okešinca mojega rodnog sela: reč je moja vrčak, dva bori i ta moja kej pesma (str. 475.-479.).

Tekst o cvjetnjaku i okućnici u moslavačkom zavičaju Božice Brkan

Za znanstveni dio, esejistički, odabrala sam temu Jokešinski vrčak https://www.bozicabrkan.com/jokesinski-vrcak-na-15-domacoj-rici-u-zadru/ (str.151-159.), s popisom literature i sažetkom na engleskome. Nadam se da će se možda tko zainteresirati za temu bilo s prirodnjačke bilo s jezične ili koje druge perspektive. Iako će neki pomisliti da se radi o in ekološkoj i klimatološkoj temi, nakanila sam samo sačuvati i prenijeti sjećanje spojivši iskustvo u uređivanju novinarskog priloga Vrt u Večernjem listu, za koji me je Hrvatsko novinarsko društvo nagradilo i Marijom Jurić Zagorskom za najbolje uređen novinski prilog 2000. godine, iskustvo u ocjenjivanju najljepših vrtova i osobito u praćenju hrvatskoga tradicijskog vrta, zaljubljenost od djetinjstva u prirodu i zavičaj te žal zbog promjena i nestajanja bioraznolikosti unatoč množenju industrijskih vrsta. Pokušala sam opisati odnosno usporediti vrste na okućnici otprije pola stoljeća, kontinentalnom kajkavskom/kekavskom vrčaku od sjetve i sadnje do prikupljanja sjemena i plodova, uopće razmnožavanja i širenja, zatim povezanost bilja sa svakidašnjim životom kako biljaka nužnih za preživljavanje te onih samo za ljepotu, bilo lončanica bilo vrtnih, cvjetnica, drveća i grmlja, sve do prenošenja na odjeću, u imena te što je od svega toga još ostao u rječnicima.

Vrčak opjevan u kekavskim stihovima B. Brkan

20230921

Kratkopričaši u Samoboru 11. put – Umjesto kave 19. rujna 2023.

U Gradskoj knjižnici Samobor za 11. natječaj za kratku priču, jedan od najstarijih i najuglednijih, 14. rujna 2023. podijeljene su nagrade onima koje je ocjenjivački sud – književnici Božica Brkan i Alen Brlek te knjižničarka Draženka Robotić – procijenio najuspjelijima. Od 199 pristiglih, 11 ih je eliminirano, a od 188 priča čitanih za nagradu odabrano je 30 za finale od kojih je 10 odabrano za objavu na internetu i objavljeno u zbirci Pričam ti priču:

Dramska umjetnica i pjevačica Renata Sabljak odlično je čitala priče koju je nagradio ocjenjivački sud Alen Brlek, Draženka Robotić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Susjedove trešnje – Stjepan Crnić; Žetva – Tena Lončarević; Stablo – Katarina Pučar; Jupiterovo oko – Jakov Butković; Slatko snivaj – Martina Divić;Platonov poučak – Ivan Kosalec; Masaža – Ivana Bojčić; Zemlja – Daniel Radočaj; Bablje ljeto – Marica Žanetić Malenica; Pod tepihom – Gordana Samardžija; Rasjedi – Jasna Perković; Tatek – Luna Tatjana Val; Nisi mi ti mater – Marija Rakić Mimica; Crni anđeo – Sanja Vučković; U svakom selu ima jedna baba koja se ne da zajebavat ili Jagin svijet… – Marta Džaja. Izabrane za Kvaku 23 (samoborski autori) su Garaža – Vlasta Mažuranić i Žuti zmaj – Maja Vidaković.

Naslovnica zbornika najboljih priča s ovogodišnjega natječaja, koje su objavljene i na internetu

Nagrađene su: u Kvaki 23 – Vrata, Maja Halapir te prvonagrađena – Gordi čvor, Denis Vidović, drugonagrađena – Samo ajvar, Sanja Peulić i treća nagrada – Loše vijesti iz kuhinje, Tea Sertić Rogić.

Odlični glazbeni gosti s dodjele nagrada: Željka Vojvoda, Mario Magaš i Renata Sabljak / Foto Miljenko Brezak

Što sam imala reći kao kratkopričašica i (u Samoboru 2016. objavljena mi je priča Vaza) i kao ocjenjivačica kratkih priča o samim pričama rekoh izravno kratkopričašima na dodjeli nagrada, šire dodajem čestitku Gradskoj knjižnici Samobor što je oko kratke priče osmislila cjelotjedne Dane kratkopričaša s čitanjem te sviranjem i pjevanjem te crtanjem ne samo u knjižnici nego i u drugim prostorima i na otvorenu, uvukavši amatere, školarce, slučajne prolaznike…, čime smo dobili i zanimljiva čitanja ilustracijama odnosno izložbu. Osobito me se dojmilo i iznenadilo me što su mnoge priče, a osobito ponajbolje nadahnute – hranom. Čak sam u jednom trenutku pomalo umišljeno pomislila da nije to valjda zbog moje malenkosti u ocjenjivačkom sudu.

Priča Denisa Vidovića, novoga člana DHK-a, prvonagrađena je zasluženo / Foto Miljenko Brezak

Priče su inače vrlo različite tematski (osim hrane, posvećene su stvarnim i psihološkim čvorovima i zapetljancijama, smrti, bolesti, stranim radnicima…) dužinom, stilom i jezikom (napisane standardom, dijalektima, žargonom). Kao i sebi, kolegama kratkopričašima preporučujem: čitati, čitati i samo čitati. Osobito dobre, ali nije naodmet i loše priče.

Puna knjižnica kratkih priča, pisaca i ilustratora / Foto Mijenko Brezak

Ako nemate objektivnoga urednika pri ruci, a želite napredovati, razvijati se, šaljite tekstove upravo na ovakva ocjenjivanja, ogledanja, na različite izbore i natječaje, ustrajno. Nije nužno da dobijete nagradu, nego povratnu informaciju od različitih ocjenjivačkih sudova s različitim ukusima. Kada sama ocjenjujem, stroga sam i kao i kad pišem i prvo gledam pismenost (u restoranima s nepismenim kartama ne naručujem iz principa!). No, osvoje me one priče koje odskoče na prvi dojam, nekom idejom, zanatskom prezentacijom, a svakako osjećajem – naročito pomaknutim: satira, humor, ironija… Razjare me banalije. A osobito sam sklona i meni je osobito važno i zanimljivo pomaknuto istraživanje u jeziku i to ne samo u (karakterizirajućim!) dijalozima: standard, dijalekti (staroštokavski, čakavski, kajkavski), žargoni, globalizmi te stilogenost uopće.

Sudionici svečane završnice Dana kratkopričača 2023. / Foto Miljenko Brezak

Dodajem i zanimljivosti iz obrazloženja kolege književnika Alena Brleka:

O prvonagrađenoj Gordi čvor Denisa Vidovića:

Denis je na malo prostora uspio opisati psihološko stanje jednoga lika, jednoga dana, koje eskalira kroz svaki susret s doslovnim i metaforičkim čvorom. Uz to, uz dozu humora koji je suptilan na nekim mjestima, a na koncu i iskorišten kao odrednica sudbine protagonista, kao i kritika društva u kojem živimo. Denis je napisao kratku priču koja nam brzo, tmurno i šaljivo, paradoksalno, donosi čitav spektar susreta, emocija, odluka koje se donose umjesto nas čak i kada se radi o samom životu, kroz svakodnevicu koja odgovara stvarnosti, i potvrđuje poznatu rečenicu Bukowskog da ljudi ne puknu zbog nekog velikog događaja, već sitnice kao što je pucanje vezice na obući.

Drugonagrađena Samo ajvar, Sanja Peulić:

Na sličan način kao i Vidović, kroz izmjenu dijaloga, pisama i monologa donosi sličnu priču u kojoj protagonistica kroz ozbiljne uvide i humor nastoji uhvatiti konce svog života kroz suvremenu self help metodu usmjerenu na prehrani, kroz „razgovore“ s judima kojima komunicira preko pisama po savjetu psihijatrice, u kojima dobivamo uvid u njeno stanje, njene misli o čitavoj toj terapiji u suludim receptima za koje i sama neka dne zna čemu služe, pogotovo neke namirnice. Neshvaćanje nečega nam jednostavno ne može pomoći… ono što može, a što je na kraju i motiv smirenja, jest nešto uz što vežemo pozitivne emocije unatoč moguće teškim situacijama kroz život i odnose. U priči Sanje Paulić to je teglica ajvara, posljednja.

Trećenagrađena Loše vijesti iz kuhinje Teu Sertić Rogić:

Ova je priča možda najozbiljniji prikaz psihološkog čvora koji se, u procesu samouništenja i obratu ne prenosi ispravno kroz vrijeme, odnosno naraštaj, već naopako, što ukazuje na bitnost ove teme, odnosno ljudske potrebe da shvati svijet oko sebe koji, iako nikada nije sigurniji za čovjeka, paradoksalno je postao zamka za ljudsku psihu kao i za duh čovječanstva.

Odličan Kolokvij “Slavko Kolar i njegovo vrijeme” u Čazmi

Uz 60. obljetnicu smrti u petak 15. rujna 2023. najhrvatskijem hrvatskom piscu, kako je rekla Vinka Jelić-Balta, moderatorica i organizatorica, ravnateljica Gradske knjižnice koja nosi njegovo uime, u Čazmi je uz potporu Ministarstva kulture I medija te Grada Čazme, organiziran nepretenciozan, ali izuzetno zanimljiv i poticajan kolokvij Slavko Kolar i njegovo vrijeme.

Sudionici kolokvija uz Kolarov kip, rad Stipe Sikirice, kraj istoimene knjižnice u Čazmu / Foto Miljenko Brezak

Izlagači i organizatori na kolokviju uz Crkvu sv. Marije Magdalene / Foto Miljenko Brezak

O različitim, još nedovoljno obrađivanim ili uopće neobrađivanim aspektima života istaknutoga hrvatskog književnika Slavka Kolara (1891. – 1963.) govorili su doc. dr. sc. Domagoj Brozović s Hrvatskih studija o Kolarovoj poslijeratnoj dječjoj književnosti, doc. dr. sc. Mario Kolar s Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Rijeci o inozemnoj recepciji njegova stvaralaštva, a Jadranka Kruljac Sever, kustosica Gradskoga muzeja Čazma o Memorijalnoj zbirci Slavka Kolara te o čazmanskim motivima u opusu pisca koji je dio života proživio u Čazmi, čazmanskih je korijena i o Čazmancima je, primjerice, pisao kao o Čamparcima.

Vinka Jelić.Balta vodi skup / Foto Božica Brkan

Domagoj Brozović govorio je o nedovoljno poznatoj Kolarovoj poslijeratnoj književnosti za djecu / Foto Miljenko Brezak

Kolarov prezimenjak Mario ovaj je put govorio o njegovoj inozemnoj recepciji / Foto Božica Brkan

Uz rođendan 1. prosinca od 2002. Gradska knjižnica Čazma organizira Dane Slavka Kolara, a od 2012. unutar njih i natječaj za kratku priču-satiru. Na dosadašnjih 12, kako je rekao jedan od idejnih začetnika i ocjenjivača književnik Slađan Lipovec, prispjelo je oko 1000 kratkih priča-satira na standardu i dijalektima, autora iz cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Italije, Austrije, Irske…

Slađan Lipovec predstavio je dvanaest natječaja za kratku-priču satiru do ovogodišnjega 13. / Foto Miljneko Brezak

Božica Brkan govori o svojoj prvoj prvonagrađenoj čazmanskoj kratkoj priči-satiri Svojih tijela gospodari nadahnutoj Kolarovom Svoga tela gospodar / Foto Miljenko Brezak

Pobjednica prvoga natječaja književnica Božica Brkan usporedila je svoju priču-satiru Svojih tijela gospodari s Kolarovom dramom Svoga tela gospodar, koja ju je nadahnula te kako Kolarova satira neposredno i posredno utječe na recentne autore. Govorila je o Kolaru i kao zapravo malo poznatome zavičajnome moslavačkom piscu u okviru nacionalne književnosti, o temama i jeziku koji je koristio a koji nisu prepoznati kao moslavački te kako sami su Moslavčani o njemu doznavali više preko odličnih filmova Hanžekovićeva Svoga tela gospodar i Babajine Breze (prema pričama Ženidba Imbre Futača i Breza), negoli preko lektire. Uostalom, u njoj je danas valjda još samo Breza za osmi razred osnovne i za prvi razred srednje škole te za trećaše Jurnjava na motoru.

Iva Kovačević predstavila je projekt s novim, vrlo uspjelim načinom prezentacije Kolara osnovcima u Kravarskom / Foto Miljenko Brezak

Jadranka Kruljac Sever, kustosica Gradskoga muzeja čazma, predstavila je Kolarovu zavičajnu zbirku, njegove tekstove o Čazmi, a gostima i čazmanske znamenitosti i Crkvu sv. Marije Magdalene / Foto Miljenko Brezak

Obnovljena katedrala sa dva zvonika izvana / Foto Miljenko Brezak

Istaknuto je kako Kolar nije iščitan u svim apsketima (ruralni, urbani, humoristički, satirički, dječji…) i kako bi ga valjalo ponovno otkrivati, možda i na način kako su to učinili prošle godine u Kravarskome, koje je Kolara (koji je (i) ondje radio kao agronom!) nadahnuo za Bikovski vrh. Udruga Pet plus iz Zagreba i tamošnja osnovna škola provodili su projekt Novi Kolarovi junaci. Prema riječima Ivane Kovačević, profesorice pedagogije i informatike, na 21 radionici djeca su čitala, prepričavala i ilustrirala sedam Kolarovih pripovijetki, a sudjelovala je gotovo polovica od 160 đaka Osnovne škole Slavko Kolar, jedine koja nosi piščevo ime uz Osnovnu Školu Hercegovac kraj Garešnice i Kolarova rodnoga sela Palešnika te čazmanske knjižnice.

Suzana Coha recenzentica je Kolarovih Izabranih djela u izdanju Matice hrvatske / Foto Miljenko Brezak

U publici su, uz druge, bili i čazmanski gimnazijlaci / Foto Miljenko Brezak

Na kolokviju su također predstavljena i Kolarova Izabrana djela, koja je kao 153. knjigu u Stoljećima hrvatske književnosti Matica hrvatska (urednik Božidar Petrač, priređivač Mario Kolar) objavila ove godine. Recenzentica doc. sr. sc. Suzana Coha sa zagrebačkoga Filofoskog fakulteta podsjetila je i kako su Kolarova Sabrana djela objavljena 1971. te prije toga u Pet stoljeća hrvatske književnosti 1964., odmah po smrti i afere K&K, polemike s Krležom, zbog koje je taj vječiti oporbenjak, kako je govorio o sebi, izbačen iz Društva književnika Hrvatske. I iako je roman, primjerice, tada bio na mnogo višoj cijeni negoli pripovjetke. Gradska knjižnica Čazma objavila je 2021. vrijedan Divan užas, Izabrane radove o Slavku Kolaru (1917.-2021.) (priredio Mario Kolar).

Gostima su predstavljene i prirodne ljepote čazmanskoga kraja kao novi turistički ciljevi / Foto Miljenko Brezak

Čazmanski gosti obišli su grad obnovljen poslije prošlogodišnje razorne oluje, a osobito ih se dojmila Crkva sv. Marije Magdalene sa dva zvonika, u kojoj su nakon mnogih godina ponovno prosvirale orgulje, a još se resauriraju većina od sedam oltara i propovjedaonica.

Na Kolarov grob na Mirogoju cvijeće su položile Vinka Jelić-Balta, ravnateljica Gradske knjižnice Slavko Kolar Čazma, Marina Junger iz Gradskoga muzeja Čazma i Božica Brkan iz DHK / Foto Miljenko Brezak

Čazmanci su također položili cvijeće na Kolarov grob na zagrebačkom Mirogoju.

20230918

Kotar Čazma na izložbi u Križu – Umjesto kave 9. rujna 2023.

Do. 21. rujna 2023. u Galeriji u Križu, koga zanima, može pogledati jedinstvenu izložbu Kotar Čazma (1872.) 1895.-1955.

Autorice izložbe Marina Junger i Jadranka Kruljac Sever s Majom Cepetić Rogić, ravnateljicom Grafskog muzeja Čazma / Foto Božica Brkan

S otvorenja izložbe / Foto Miljenko Brezak

Autorice Jadranka Kruljac Sever i Marina Junger morale su se jako potruditi da za nju istraže i prikupe skroman preostao materijal. Učinile su to prošle godine za dan Grada Čazme, pod pokroviteljstvom Grad Čazme i Ministarstva kulture i medija RH, u povodu 150 godina osnivanja kotarske upravno-administrativne jedinice u Čazmi za Centar za kulturu i Gradski muzej Čazma. Izložba je u skromnijem opsegu sad predstavljena u Križu uz Dane općine.

Tom su prilikom autorice prigodno podsjetile i na malo poznatu Krišku republika, koja je nakon tri dana postojanja ugušenu u krvi na Malu gospu prije 103. godine. Uz njih su govorili i i ravnateljica Gradskog muzeja Čazma Maja Cepetić Rogić te kriški općinski načelnik Marko Magdić. Jadranka Kruljac Sever i Marina Junger govorile su o tome da Izložba Kotar Čazma (1872.) 1895. – 1955. prikazuje zabilježene događaje, uzlete, svjetske ratove, propast i osnutak država, uprave, ali i društva tijekom 83 godine postojanja kotara (kloštarskog, kriškog i čazmanskog). Istakle su i kako ta tema još nikad nije obrađivana u stručnim tekstovima, a razlog tomu može biti i problem uočen tijekom pripreme ovoga teksta i izložbe.

Centarf Križa danas / Foto Miljenko Brezak

A podsjećam i kako sam morala biti maštovita pišući svoj moslavački povijesni roman Ledina (2012.), prije nego što je, primjerice, Franko Mirošević objavio izuzetno vrijednu Povijest HSS-a 1905.-1941. Jer, u izuzetno skromnom je obujnu sačuvan arhivski fond kotara Čazma (Kloštar, Križ) 19. stoljeća i razdoblja do 1945. godine u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Bjelovaru pa je povijest kotara ove izložbe rekonstruiran na izvornim dokumentima muzejskih zbirki Gradskoga muzeja Čazma, spomenicama čazmanske i dabačke župe te spomenice Osnovne škole Čazma, zbirkama zakona, literaturi te u periodici – starim hrvatskim novinama i časopisima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

S izložbe: zgrada kriške kapetanije (muštrana), gdje je bilo smješteno i općinsko poglavarstvo nekad …

…i danas Galerija, pošto je bila krojačka zadruga / Foto Miljenko Brezak

Kotar je, podsjetile su nas autorice, a možete to pročitati i u katalogu koji prati izložbu, niža upravno-teritorijalna jedinica ili jedinica mjesne samouprave u Habsburškoj Monarhiji i Austro-Ugarskoj (1848–1918), potom u oblastima Kraljevine SHS (1921–29), banovinama Kraljevine Jugoslavije (1929–41), velikim župama NDH (1941–45) i u poslijeratnoj Jugoslaviji sve do 1955. Nakon srednjovjekovnoga zlatnog doba kada je Čazma bila jedna od najvažnijih hrvatskih mjesta, pomoćno sjedište Zagrebačke biskupije, sjedište Zbornoga kaptola sv. Duha te važno središte obrazovanja, pismenosti i kulture Kraljevine Slavonije, davanje Čazmi statusa kotarskog središta, donekle je vraćeno značenje ovom pomalo zaboravljenom prostoru.

S izložbe: rodni čardak Josipa Badalića u Deanovcu odavno je srušen

Po formalnom razvojačenju Vojne krajine Čazma je postala sjedište kotarskog suda i poreznog ureda kloštar-ivanićkoga kotara (1872.-1886.) te i sjedište kotara 1895. godine. Opet se našla u uskoj vezi s okolnim općinama, nekadašnjim provincijama Ivanićem i djelomično Dubravom, s kojima je bila čvrsto vezana biskupovom vladavinom u srednjovjekovnom razdoblju.

Jedan od izloženih svjedoka povijesti: značka Nauči pisati nepismene iz 1945.

Danas su sva ta, prostorno relativno bliska mjesta, na kojima je obično bilo od trideset do četrdeset tisuća žitelja, ponovno podijeljena lokalnim administrativnih granicama, općinskim i županijskim, čak i ne surađuju osobito. To više valja pohvaliti zahtjevan i kreativni, stručan zaron u povijest dviju autorica i ustanova. To prije što će, po svemu sudeći, izroditi i nove projekte poput istraživanja industrijske baštine ili građanske kulture, koji prelaze te granice i koje s radoznalošću očekujemo prije negoli taj dio svoje zajedničke zavičajne povijesti posve zaboravimo. Ta Kotar Čazma ukinut je u godini mojega rođenja!

S prepoznatljivim kriškim motivom Marica Šoštarić, Đurđa Arbanas i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Takve prilike prizivaju i usporedbe ne samo povijesne nego aktualne, primjerice kako to da se stanovništvo ne smanjuje samo u Čazmi, koja je podalje od autoceste i pruge, nego i u Križu koji ima i jedno i drugo, ali ga depopulacija, kao nekad u teška vremena Vojne krajine, zahvaća kao i druga kotarsko-čazmanka mjesta mjesta, kako je rečeno, osim Ivanić Grada i Kloštar Ivanića.