I roman Rez u Malim noćnim čitanjima Dunje Detoni Dujmić

Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica knjige Dunja Detoni Dujmić, urednik Božidar Petrač i jedan od uvrštenih autora Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Baš sam se obradovala uočivši na popisu knjiga što ih je otkupilo Ministarstvo kulture i naslov Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić. Kao da je moja. Ne zbog bliskoga nam zajedničkog izdavača, Alfe, nego zato što ta knjiga nije dosad naišla na odjeke prethodnih financijskih natječaja, unatoč tome što na gotovo 400 stranica ustrajna i danas rijetko ozbiljna i sustavna čitačica analizira hrvatski roman 2011.-1015.

Naslovnica
Naslovnica

Tako ju je i podnaslovila, jer, kaže u proslovu, nastala je kao odjek moga petogodišnjeg intenzivnijega čitateljskog praćenja recentnoga hrvatskoga romanesknog stvaralaštva. Ta je knjiga istodobno i dokaz kako se iskustvo čitanja kadšto posve prirodno stapa s iskustvom pisanja pri čemu je čitatelj uvijek pomalo i suautor književnoga djela. Njezina se zbirka književnokritičkih prikaza i esejističkih interpretacija, kako autorica kaže, može promatrati i kao osoban prilog kreativnom čitanju suvremenih hrvatskih romana.

Početak teksta o romanu Rez B. Brkan
Početak teksta o romanu Rez B. Brkan

Objavljeno je sedamdesetak prikaza romana 58 autora pragmatično podijeljeno u pet ključnih grupa čiji nazivi otkrivaju i sadržaj: 1. Zagonetači i njihova djeca, 2. Štemeri, desperadosi, trajači, 3. Junaci svojih povijesti, 4. Uvrnuti potrošači zbilje i 5. Odred za ljubav. Nije naodmet: knjiga se otvara tekstom II. Kamera, snimka, rez o romanu Rez (2012.) Božice Brkan, o kojem Dunja Detoni Dujmić u Uvodu u knjigu piše:

Citat iz Uvoda
Citat iz Uvoda

U romanu Božice Brkan Rez ratno-detekcijsko pismo premetnulo se na jezično zamjensko polje: stara krimishema zasjenjena je jezično diferenciranim diskursima urbanog i ruralnog podrijetla, koji stvaraju dostatnu tekstovnu napetost, pa akcijsko polje potisnuto ratnog krimena – gotovo miruje.

S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja u Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu; slijeva nadesno: Lada Žigo Šanić. Vinko brešić, Dunja Detoni Dujmić, Božidar Petrač i Tin Lemac / Fotografija Miljenko Brezak

Na predstavljanju Malih noćnih čitanja – hrvatski roman 2011.-2015. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića 15. studenoga 2017. uz autoricu Dunju Detoni Dujmić govorili su i prof. dr. sc. Vinko Brešić, dr. sc. Tin Lemac, Lada Žigo Španić i urednik Božidar Petrač.

20171213

 

 

Šenoa i štap grofa Janka Draškovića – Umjesto kave 14. prosinca 2017.

Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiju Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak
Vlasnica Kuće Šenoa Jasmina Reis uručuje povijesni štap predsjedniku MH akademiku Stjepanu Damjanoviću / Fotografija Miljenko Brezak

Danima, čak i na stilističkim predavanjima, meni omiljenu Budi svoj! pripisala sam odjednom Kranjčeviću, a sad se samo nadam da mi Šenoa nije zamjerio. August, koji – hvala Wikipediji što me je podsjetila – nosi i imena Ivan Nepomuk Eduard. Rođen je u Zagrebu 14. studenoga 1838., a umro 13. prosinca 1881.

Prije zatvaranja izložbe Božica Brkan snima izložene Šenoine rukopise / Fotografija Miljenko Brezak
Prije zatvaranja izložbe Božica Brkan snima izložene Šenoine rukopise / Fotografija Miljenko Brezak

 

Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan od izloženih rukopisa / Fotografija Miljenko Brezak

Ove su godine između ta dva datuma održani već drugi, vrlo sadržajni Dani Augusta Šenoe u Kući Šenoa u Malinovoj, gdje je živjela obitelj najutjecajnijega i najplodnijega hrvatskoga pisca 19. stoljeća i istinskoga tvorca moderne hrvatske književnosti i gdje nasljednica Jasmina Reis s obitelji ne muzejski nego izuzetno toplo pomno održavaju uspomenu i riječ velikoga pisca vrlo živom.

Odlični ladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Odlični mladi recitatori i pjevaši OŠ August Šenoa s nastavnicom Ivkom Bašić i Jasminom Reis / Fotografija Miljenko Brezak

U srijedu navečer tako su učenici Osnovne škole August Šenoa (nastavnica Ivka Bašić), s kojom stalno surađuju, održali odbirom od Kugine kuće do Kamenih svatova i Prosjaka Luke i izvedbom sjajan i vrlo aktualan recital Šenoine poezije i proze. Bilo je to u okviru Hommaga Augustu Šenoi, večeri Matice hrvatske u Kući Šenoa. O književnikovoj povezanosti s Maticom hrvatskom govorio je akademik Josip Bratulić, a Jasmina Reis prigodno je o 175. obljetnici MH njezinu predsjedniku akademiku Stjepanu Damjanoviću uručila štap grofa Janka Draškovića, prvoga predsjednika Matice Ilirske.

Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac... / Fotografija Miljenko Brezak
Bratulić predstavlja lijepu Šenoinu antologiju Vijenac… / Fotografija Miljenko Brezak

Začudno je, a i tko bi danas, kako je August prilikom brojnih selidbi prije nego što je, tek poslije Šenoine smrti, sagrađena današnja Matičina palača, štap ilirca izvukao doslovce iz vatre u koju su bacani viškovi. Čuvala ga je zatim Šenoina udovica gospođa Slava, koja ga je nadživjela šezdeset godina, pa njezino troje djece, pa unuci, a od posljednjega iz obiteljskoga stabla Šenoe, Zdenka, svoga očuha, i majke Marije naslijedili su ga Jasmina i njezini sinovi.

Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Događaj, radoznalu i vrlo predanu publika u duhovnom i fizičkom Šenoinom ozračju fotografirala je i doajenica Slavka Pavić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako uopće opisati takvu brigu o jednome štapu, koji kako rekoše, nije za šetnju nego zakrivljen poput pastirskoga i biskupskoga da bi se iz pogibli njime mogle spasiti zabludjele ovce? Štap je to i koji postaje metafora za svu, ponajmanje opću društvenu, brigu o baštini i za svijest kako o stvaranju vlastitoga identiteta tako i baštine. Od izložbe Šenoinih rukopisa do finih paprenjaka, biskupskoga kruha i vanili kiflica ispečenih prema kuharici slavnoga biskupskog sladopeka Alojza Šenoe.

Bravo Šenoa, bravo Šenoe!

Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima - Božica Brkan s kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom/ Fotografija Miljenko Brezak
Doživljaj plus: susreti kod Šenoinih s dragim ljudima – Božica Brkan s dragim kolegom pjesnikom, akademikom i monsinjorom Ivanom Golubom / Fotografija Miljenko Brezak

20171214

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/

 

Vidmarovićeva knjiga Kijevski dnevnici na CD-u – Umjesto kave 13. prosinca 2017.

Đuro Vidmarović na predstavljanju svojih Kijevskih dnevnika / Fotografija Miljenko Brezak

Navijam da Đuro Vidmarović napiše svoja sjećanja, nešto autobiografsko. Otkako smo se prije nekoliko godina stjecajem prilika sprijateljili upravo uz duge kave često sudarajući se posve suprotnim mišljenjima i stavovima, rado bih da mogu – ne samo ja! – pročitati iz njegova, ugla književnika, književnog kritičara, profesora povijesti i življenjem moga zavičajca Moslavčanina, a isto tako i jednoga od parlamentaraca hrvatskih u jugoslavenskoj Skupštini i poslije u konstituirajućemu hrvatskome Saboru, jednoga od HDZ-ovih barakaša i jednoga iz prve postave (ne karijernih!) hrvatskih diplomata. Čini se da je shvatio da se požuriti mora, iako se o razlozima vjerojatno ne bismo suglasili.

O tome kako je kao prvi hrvatski veleposlanik poslije osamostaljivanja stigao u također novu, iza SSSR-a nastalu državu Ukrajinu, već je izuzetno zanimljivo pisao u putopisima, govorio na predavanjima, objavljivao u kolumnama i serijalima na internetu, a u listopadu 2017. je svoj tekst sažeo na 250 kartica teksta (s brojnim dokumentarnim fotografijama, kartama…) u samostalnu knjigu Kijevski dnevnici 2014. i 2015. objavljenu na CD-u!

Kijevski dnevnici Đure Vidmarovića na CD-u

Za gospodina je Vidmarovića, unatoč bivanju na internetu i društvenim mrežama, ta e-knjiga – piše: nekomercijalno izdanje, naklada 150 primjeraka – pravo je tehnološko čudo, uz napomenu da priželjkuje da se skupi novac i da se takva, nedvojbeno vrijedna knjiga može ipak otisnuti i listati. Izdavač Kijevskih dnevnika je Društvo za ukrajinsku kulturu. Predstavio ih je 12. prosinca 2017. u Društvu hrvatskih književnika (kome predsjedava, kao i Društvu hrvatsko-ukrajinskoga prijateljstva) prijateljima, kolegama književnicima, kolegama iz njegova Diplomatskog kluba, Ukrajincima i ukrajinistima, od katedre na zagrebačkome Filozofskom Fakultetu do radoznalaca poput mene. Informacija nikad dovoljno.

Dakako, na ovo će izdanje viđenja zasigurno biti podijeljena, ponajprije politički, i tu Vidmarović zadržava stav koji će neki prozvati subjektivnim, a ja bih ga nazvala autorskim. Ispričao je, naime, kako se došavši služiti (1995.-1999.) i predstavljati svoju zemlju Hrvatsku upoznajući Ukrajinu, zaljubio se u nju i u Ukrajince. Prepoznao je komparativno mnoge (geopolitičke, povijesne, političke, kulturne…) sudbinske sličnosti s domovinom, pogotovo poslije Majdana, rata i okupacije i odcjepljenja ukrajinskog istoka. Poznato je kako je bezuspješna bila inicijativa tada europarlamentarca, sadašnjega hrvatskog premijera Plenkovića, o integraciji teritorija na način okupiranih hrvatskih krajeva u vlastitu državu.

Publika zaokupljena temom u dvorani DHK/ Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović stoga ukazuje ponajprije na važnost poštivanja međunarodnoga prava i, što je po meni, izuzetno važno, objektivnih javnih i pogotovo medijskih analiza u nas, u koje se mnogi upuštaju bez poznavanja osnovnih stvari o Ukrajini, zemlji o kojoj se govori, ili se govori iz različitih razloga utjecajnije ruske perspektive. Nije nam u tome pomoglo ni vlastito slično neugodno iskustvo. No, možemo se složiti i na zahirenost i u pustinjakov pupak zagledanoga, punoga predrasuda hrvatskoga medijskog prostora.

Upravo je to vrednije izdanje na naslovnici s čuvenim mozaikom iz kijevske katedrale Svete Sofije iz 12. stoljeća Maria orante prikazanom s zaštitnim vojničkim prslukom u kojem će svako tko bi iole htio moći iščitati i teme koje ga više zanimaju, bilo izvješće s lica mjesta s Majdana, središnjeg kijevskog Trg nezavisnosti (HINA, primjerice, nije našla razloga da Vidmarovićeve priloge objavi u aktualnom vremenu), bilo teme o religiji i crkvama te ruskom i ukrajinskom jeziku i tiskovinama i medijima, u Ukrajini, povijesnim i kulturološkim temama, rusofilstvu u nas i sličnim temama, ponekad zaista i bez razloga, a pogotovo bez državnoga interesa tabuiziranima. Katkad, nažalost, rezultat i banalnoga neosviještenog neznanja. Tko bi, primjerice jednoga Maleviča pojmio kao Ukrajinca?

U raspravi: Jevgenij Paščenko, šef Katedre ukrajinskoga jezika i književnosti na Filozofskom Fakultetu Sveučilišta u Zagrebu / Fotografija Miljenko Brezak

Za Vidmarovića, koji i unutar obitelji ima razloga za zanimljive ukrajinsko-ruske rasprave, ovo je i osobno, a pogotovo intelektualno, kada stojiš nasuprot većini, hrabra i nadasve, s dubokim njegovim uvjerenjem prosvjetiteljska knjiga. A mene je, priznajem, izuzetno ganula priča o rodnoj kući meni omiljenoga Mihajla Bulgakova u Kijevu, gdje se govori samo ili ruski ili engleski.

A sad, idemo Kijevske dnevnike čitati ispočetka. Ne sumnjam da ću drugačije gledati i ponudu za novogodišnji doček u Ukrajini, Kijev i Lavov osam dana autobusom.

20171213

 

Oblutak za lijepo pisanje – umjesto kave 12. prosinca 2017.

Osmaši iz Osnovne škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak


Drugoga od tri Dana Slavka Kolara, u čast obljetnice književnikova rođenja, na poziv čazmanske knjižnice koja nosi njegovo ime i na čijem sam prvome natječaju za kratku priču – satiru pobijedila sa Svojih tijela gospodari, imala sam, bez pretjerivanja, zadovoljstvo i čast poigrati se u radionici o lijepom pisanju, lijepom čitanju i lijepom gledanju koju sam nazvala – Oblutak.

Oblutak među oblucima / Fotografija Miljenko Brezak

Najprije smo priliku za to dobili učenici dva osam razreda (profesorica Nikolina Mikušić), a potom treći razred Srednje odnosno tehničari cestovnoga prometa (profesorica knjižničarka Suzana Pušić) i ja.

Trećaši iz Srednje škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak

Zbog tih klinaca i dame kojoj pripisujem ideju i nemali trud u organizaciji te, dakako, mjesto održavanja, Vinki Jelić-Balti, najprije smo na jarunskom Malom jezeru, nekadašnjoj također jami šoderici a danas i zanosnom pačjem i labuđem jezeru, brali šoder, šuder, kamenčiće i kamićke kojekakvih oblika i boja, a sve kako bih mlađariju zbližila s pjesmom. ne samo svojom. Bukvalno, metaforički, simbolički.

Obluci /Fotografija Miljenko Brezak

Oblutak

Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,
bijela,

obla,

glatka,
hladna,
šutljiva?

(Iz neobjavljene zbirke Kušalice, 1984., objavljeno u zbirci Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.)

S radionice: pogled na svijet kroz oblutak / Fotografija Miljenko Brezak


Podsjetila me baš ona koliko su se kolege pjesnici i prevoditelji na jednoj od već tradicionalnih studenačkih prevoditeljskih radionici na Koljnofskim književnim susretima prije neku godinu izmučili ne mogavši nikako prevesti tu moju minijaturu, jer, rekoše, nemaju more pa i nemaju oblutaka.

Kamenje, šljunak, obluci…? / Fotografija Miljenko Brezak



Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika
, 2015., oblutak opisuje i kao morski, ali i kao rječni obao kamen koji je voda valjanjem zaoblila. Naziva ga i bobuljak, valutak, valutica, ali i oblučac, etimološki ga bližeći s oblim izgledom. Uspijeva ga prevesti na brojne moderne jezike, ali isto tako i na stare, osobito čakavski, uzmorski.

Berači oblutaka / Fotografija Miljenko Brezak

Kako i ne bi, jer ne samo da – Zagrepčani to znaju – naslage oblutaka preostale iza Panonskoga mora leže vrlo plitko, nego se kopajući temelje kuća odmah prikuplja šljunak za njihovo betoniranje. Kamenčiće nismo osjećali u cipeli, nismo njime praćkom ciljali čiju glavu ili prozor, urešavali ogradu ili vrt, bacali žabice po površini vode ili u vodu stvarajući valove.

Koji je najljepši? / Fotografija Miljenko Brezak
Puna šaka / Fotografija Miljenko Brezak

Ako nam nije oblutak bio dovoljno velik da ga oblikujemo u skulpturu, uguramo u ruke Sizifu da ga gura uz planinu, učvrstimo kaldrmu, ugnjavimo koga da ga kao uznik za kaznu uzaludno prenosi s jednoga na drugo mjesto, ili je bio prevelik za oslikavanje ili kreiranje nakita, možda je bio taman da ga odložimo u spomen na čiji grobni humak, kako to čine židovi, ili da ga, poput starih Rimljana, upotrijebimo kao ulaznicu najprije na neku gladijatorsku priredbu, na proglašenje okrivljenika krivim ili oslobođenim a poslije, kako je i biblijski i kršćanski opisano, kao ulaznicu u nebo nedužnima, čistima, neokaljanima. Tek, jednom je oblutak crn, jednom bijel, a svaki i najmanji bačen u ocean može stvoriti strahotni tsunami. Ako jedan prst može podići oblutak, što li može učiniti stih o oblutku?

Koji ćeš oblutak ti odabrati? / Fotografija Miljeno Brezak

Tonči Petrasov Marović (1934-1991) 1961. (kad ja još nisam umjela ni pisati!) napisao je:

Hommage à Bashô

Samo kamenčić                                                                                        u vodu bacih – vas me                                                                                       svijet zapljusnu           

Oblutak je, ne samo u pjesmi, ljepota, nadahnuće, savršenstvo, uzor. O tome što sam pjevajući o njemu, a i ispjevavši još neke pjesme i napisavši još neke priče, s čazmanskom mladosti razgovarala sam ne samo što i kome ja to pjevam, nego i što i tko je njima oblutak.

Što je njima ljepota, lijepo pisanje, pogotovo u 21. stoljeću, kada se ne razmišlja ni o rukopisu a kamoli krasopisu i kada, zaista kako je upućivao moj novin(ar)ski mentor Uroš Šoškić kratkoća je vrlina. Vrlina je, prema mišljenju nekih recentnih autora, tek uz fotografiju koja znači tisuću riječi u brzome istehnologiziranom komuniciranju kojemu, dostaje i emoji, a stotinu znakova, karaktera, kao u Twitteru 140 odnosno 140 + 140, i – pretegne. A to je tek jedna od brojnih društvenih mreža, pa dalje od Facebooka do internetskih surfanja kojima svakodnevno i mladi Čazmanci komuniciraju, svejedno s prijateljima iz klupe iza ili preko svijeta, sa simpatijom ili ljubavlju iz susjednoga razreda ili s mamom da idu i iz škole kupe kruh.

Poslije radionice: domaćini iz Knjižnice Slavka Kolara i gošće / Fotografija Miljenko Brezak

Proanalizirali smo oblutak na internetu, baš njime nazvane webove s natječajima za lutkarsku predstavu (Lutka, lutak, oblutak…), biblioteke (ArtTresor Naklada, Oblutci), radionice koje potiču čitanje i pisanje uoči polaska u školu ili razvitak govora. Ili čak laganoljetne savjete da, pošto izgorite na suncu, iz mora izvadite oblutak kojim povremeno hladite zahvaćene dijelove kože.

Plakat za radionicu

Kako u tome tražiti stil i što on uopće može biti danas u arhitekturi, odijevanju, glazbi, lijepoj književnosti i drugome, pokušali smo razglabati, svatko u okviru svog znanja, iskustva i ambicije. Jer, uvjerena sam, stil nikome nije naodmet! Nisu zacijelo prepoznali da je baš o tome riječ kad sam ih gnjavila što bi bilo od moje minijature da upotrijebila neke druge izraze: npr. kamenčinu, kamićak ili čak žućni kamen? Što bi bilo da moj oblutak nije šutljiv nego brbljiv, da nije bijel nego crn ili siv, da je hrapan, hladan, topao, kvrgav…?

Obluci
Oblutak / Fotografija Miljenko Brezak

Ma kakav bio, pokušala sam i u stilu navesti mlade koji bi mi mogli biti i djeca i unuci, onoj lijepoj i prevažnoj Silvija Strahimira Kranjevića: Budi svoj! S nešto malo stilistike, pogotovo funkcionalnih stilova, sitnim znanjima koja svakome mogu ponegdje pomoći. Makar u razgovoru svakidašnjem, na nekom šalteru, pri pisanju molbe za posao ili poreznoj upravi ili u ma kom od medija, ma i pišući recimo SMS. ne znam jesu li me shvatili ozbiljno dok sam ih zavitlavala novinarskim temeljnim 5W – tko (who?), što (what?), gdje (where?), kada (when?) i zašto (why?), pa prošireno s kako (how?). Bili su prezatvorni i prekratko je trajalo da bismo se poigrali, recimo, novinara, dopisnika: novinskog, radijskog, TV, internetskog…

Razmjena knjiga: Vinka Jelić-Balta i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

No, ma kako mladi, mudri su budući tehničari cestovnog prometa i što li sve ne i uvjerena sam da su pojmili kako oblik i sadržaj moraju imati primjeren odnos, ravnotežu kao i sve u životu, dok te rijeka ili more, vrijeme oblikuje u oblutak. Ne samo oblučić nego cijeli kamen mi je pao sa srca kad smo stigli do Kad se malo bolje zagledaš, onda vidiš da je svaki kamen lijep na svoj način. Dala sam i neobaveznu zadaću, nešto s oblutkom, ali kako mi nije dospio baš ni jedan selfić, ili svoj oblutak nisam dobacila do njih ili još razmišljaju što je to babac pričao. Veseli me što su neki zadržali neki od mojih oblutaka. Podsjećam tek, pjesnički na

Ratko Bjelčić

i loša je pjesma
pjesma
ako je zapisana
i bolja je pjesma
od pjesme
koja nije napisana

20171201 – 20171211

linkovi

http://www.gradska-knjiznica-cazma.hr/index.php/novosti/1303-dani-slavka-kolara-knjizevni-dani-2017

Izbor poezije B. Brkan u Književnoj riječi

Naslovnica

 

Društvo hrvatskih književnika – Ogranak slavonsko-baranjski u studenom je objavilo na 380 stranica Književnu riječ, zbornik književnih radova slavonsko-baranjskih autora i gostiju 2, koju je uredio Mirko Ćurić, a priredio Franjo Nagulov, koji potpisuje i pogovor, zaključujući:

Unatoč nešto naglašenijoj konceptualnosti, naposljetku, i ovaj je put, baš kao i prije dvije godine, primijetiti tematsko-motivsku, sadržajno-semantičku te stilsku heterogenost zborničkih zastupljenika kao i svjesnu uredničku nepretencioznost s ciljem, primarno, stavljanja na znanje kako Slavonija, Baranja i Srijem, unatoč svim nedaćama s kojima smo suočeni, i dalje književno proizvode. I dobro da je tomu tako. Jer, napokon, što nam drugo preostaje?

U pogovoru zbornika objavljenoga u Osijeku Nagulov osobito ističe suradnju s Podravsko-prigorskim ogrankom (Marko Gregur, Darko Pernjak) te prekograničnu odnosno književnike Matu Nedića iz Molisea, Italija, i Tomislava Žigmanova iz Vojvodine odnosno Srbije. Usput doznajemo i niz zanimljivih informacija o povezanosti i suradnji, primjerice, s Borisom Domagojem Biletićem iz Ogranka Istarskoga DHK te, Susretu književnih kritičara u Đakovu (Mario Kolar).

U odnosu na prethodnika, zbornik je blokovski podijeljen u pet cjelina od kojih su prve tri posvećene aktualnoj književnoj produkciji slavonsko-baranjsko-srijemskih autora, odnosno poeziji (Blaženka Brlošić, Paula Ćaćić,Tijhomir Đumđerović, Franjo Džakula, Josipa Gogić, Mateja Jurčević, Vlasta Markasović, Anamarija Mutić, Ivan Slišurić, Marijana Radmilović, Goran Rem, Zvonimir Stjepanović, Marina Tomić, Maja Urban, Božica Zoko, Ivan Zrinušić), prozi (Mirko Ćurić, Martin Gregurovac, Jasna Horvat, Ružica Martinović-Vlahović, Adam Rajzl, Stjepan tomaš) te esejima i sličnim tekstovima (Branka Brlenić Vujić, Stanislav Marijanović, Kruna Fürst Medić, Milorad Nikčević, Livija reškovac, Jurica Vuco). Četvrta su cjelina zbornički gosti: Marko Gregur, Darko Pernjak i Božica Brkan, a peti, završna cjelina, posvećena je Vladimiru Remu (1927.-2011.), jednome od osnivača Ogranka 1981., kada se još zvao sekcijom DHK za Slavoniju i Baranju, ogranak Vinkovci, a koji je danas neupitno najveći od ogranaka DHK-a.

Među 36 autora je i, kako Nagulov navodi, doajenica hrvatske književnosti, pjesništva napose, izvrsna Božica Brkan, ovaj put predstavljena izborom objavljenih i neobjavljenih 16 pjesama pisanih standardom i kajkavskim: Dječak i javor, Aritmetika, Oblutak, rastovina, dva bori, gda si ležem na zemlu, nadelena, doveka, ta moja kej pesma, sve passent, postaja XI: promatračica i konzumentica medija, postaja XV: molitva matere kristušove, haljina za snove, Strah, Nehotice, lakrimonij.

20171209

Artikulacije objavile kajkavski breaking news

Naslovnica

Uz In memoriam i posljednji Intervu Jože Skoka Kajkavska književnost zaslužuje institucionalni prostor, zatim teme posvećene 24. Galovićevoj jeseni, razgovore sa Zoranom Ferićem i Robertom Gojevićem (o projektu FACE(S) i (F)ACES), predstavljanje čeških književnika, također i mladih crnogorskih književnika, u cjelini Sjever-sjeverozapad u društvu s pjesnicima Ivanom Golubom, Božicom Jelušić, Tomislavom Ribićem, Kristinom Špiranec, Tanjom Novac u drugome ovogodišnjem, a inače 4. broju Artikulacija, od str. 121. do str. 124., objavljene su i kajkavske pjesme Božice Brkan iz ciklusa breaking newsciglasta je nova crna i breaking news.

 

Artikulacije, s podnaslovom časopisa za čitanje,  objavljuju Umjetnička organizacija Artikulacije, Podravko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika i Baltazar d.o.o.. Glavni im je urednik Marko Gregur, a uz njega ga uređuju i Mario Kolar te Darko Pernjak.

20171209

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/pjesme-bozice-brkan-u-novom-casopisu-dhk-artikulacije/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-svibnja-2016-obratite-pozor-stigle-artikulacije-casopis-za-citanje/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-svibnja-2016-mario-kolar-izmedu-tradicije-i-subverzije/

http://www.dhk-koprivnica.com.hr/index.php/projekti/casopis-artikulacije

https://www.facebook.com/Artikulacije-%C4%8Dasopis-za-%C4%8Ditanje-860330980766445/

Vetrenica – Umjesto kave 8. prosinca 2017.

S koljnofskom vetrenicom / Fotografija Miljenko Brezak

Naslovna pjesma iz moje prve tiskane pjesničke i to kekavske knjige 1990. – vetrenica – koju sam poslije prenijela i u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012., nadahnula me je da se svaki put kad naiđem na taj zastarjeli stroj s njime i slikam. Nije to mnogo: ne računajući onu u djetinjstvu, dosad sam na vetrenicu naišla samo na ekoimanju Zrno kad je još pripadalo Zlati Nanić, u Muzeju Moslavine u Kutini kod moje etnologinje Slavice Moslavac i sad nedavno, početkom studenoga, u Hiši vridnosti u Petrovu Selu u Mađarskoj. Svaki put se za fotkanje navetreničim kao što se neki, recimo, naklavire. I sad je tek nekima upala u oko, pa pitaju što je to. Zato objavljujem pjesmu i tumačenje.

Naslovnica moje Vetrenice…


Božica Brkan
vetrenica

komej je mir miroveni vlezel pod sušu
mej kostravu i rasparene vagere
sanduk z vojkami kak su z česme peska dovezli
klepca na kuse

kamen za zelje namakati (bogzna de se to zmoglo)
zubače troje rogle i mačku za z zdenca vedrice vaditi
koser

nekakov voder

mej duhu po otave i po tikvajna
z kosajne

po skučenom slivošu
po nekve tuftene tuha
i nekej tak luple kej da bi je pretepal
vetrenica je pod sušu sama opsebe zavetrala
minteres zasečkala

i tere tere kak da se oče zatreti
dere dere kak da se oče podreti

z vetrenicu veter vetra veter vetra vetrenicu
sim tam sim tam sekam nikam

klati greštva
steple preteple nateple

čez reške
poskrivečki počkomečki v zaveterju mešetari
rešeto zbira

pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
ni mu dosti nikadar
teple teple se zateple
se poteple kak se steple
kej da mene dela zdela
zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žitek snet
vrti se vreteno vrti se vrtilo
se legiče se prehiče
trople trople komej sople
kej to fuca kej frduca
sa siplivakej tak cokče kej tak cmokče
kej tak cmače
z čim lamače
veter hoble kej da zoble
zrno pleva zrno pleva

žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak
zrno zrno zrno zrno
kej da se čislo razišlo
če je zrno još ne zrno
plajda ga oče v zemlu zabiti
vrabec ga oče z zemle skluvati
zelenoga ga oče mraz pofuriti
zelenoga tuča společi miš spodgristi črv sprepiškati
vetrenica z plevu otpuhnuti
dodrla se prepušča

zrno pleva zrno pleva
pleva zrno žite snet
drmeš drmaš drmeš drmaš
vetrenica zrno pleva zrno pleva

žitek kukol žitek cicor
žitek grahor žitek slak

lajaj lajaj samo lajaj
zalajana zatrajanka
trajaj trajaj če kej imaš
ofurdana macafura

šali se veli
nedej bog takve šale
ona guče guče guče guče
žitek guče snet
jel tak i tak veli

se se to sprejari
džurašini brunčenaki jambreki leši kumpesi
tuzli saboli brkani

se pomalo tak to ide
senak se na svoje zide
viš

rešeto broji
pušča zemle ušor jemle
mele mele se zatere
vetrenica z vetrom vetra z vetrom vetra
vetratra

Okešinec – Zagreb, X. 1986. – IX.1987.

Objavljeno u antologiji kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka prof. dr. Jože Skoka, Zagreb, Disput, 1999., str. 327.-329.; u antologiji Kajkavska lirika Moslavine Dražena Kovačevića, Matica hrvatska – Ogranak Kutina, Kutina 2009., str. 129.-131.

manje poznate riječi:
vetrenica
vjetrilica, vijača (Stari Perkovci kod Slavonskog Broda, Tea Klaić), vjetrovnjača (Čađavica, Josip Ivanković), jednostavan stroj za čišćenje žita od primjesa. Dr. Vinko Mandeković (Naše žitarice, knjiga I, Naklada Društva Svetojeronimskoga, Pučka knjižnica, knjiga CXCV, Zagreb, 1917.) piše:
„…Dobiveno žito neka se prije vjetrenja prospe krupnim sitom. Sito valja dobro okretati i češće se rukom uvjeriti nema li još zrnja u njemu. Time se riješimo mnogo suvišnog, pa i vjetrenje ide brže. Izmlaćeno se žito bacalo prije lopatama protiv vjetru i na taj se način čistilo od pljeve
i sitne slame. Laganu je pljevu i slamu odnio vjetar, a teže je zrno palo posebice kao pročišćeno. U mnogim se krajevima još i sada tako radi. Veliki je dobitak kod ovog bacanja, što najkrupnije žito ode najdalje, jer je najteže, pa se ne može posebice posušiti i upotrijebiti za sjetvu kao izvrsno sjeme.
U naprednijim krajevima naći ćeš gotovo u svakom selu po koju vjetrilicu. Njome ćeš moći u svako vrijeme obaviti onaj isti posao, za koji bi inače morao čekati povoljan vjetar. Ona radi daleko jeftinije, brže i čišće, nego što se može napraviti vijanjem. Vjetrilica zaprema malo mjesta, a nije baš osobito ni skupa, pa ne bi smjelo biti boljeg gospodara, koji je ne bi nabavio…
Provjetreno žito nije posvema čisto. Ono je doista očišćeno od slame, pljeve i drugog smeća, ali ima u njemu svakovrsnoga korova, koji je često i škodljiv, pa obara cijenu žitu. Zaboravljeno i nepročišćeno zrnje ne bi se uopće smjelo upotrijebiti za sjeme, jer će polje zaraziti korovom, koji će silno sniziti buduću žetvu. Dobar će gospodar nastojati da očisti svoj prirod i onaj koji je određen za sjeme i onaj što će otići u trgovinu…“
česma tur. – Česma, također Čazma, lijevi pritok Lonje
Džurašini, Brunčenaki, Jambreki, Leši, Kumpesi, Tuzli, Saboli, Brkani neke od starih, već i nestalih okešinečkih graničarskih

Sa Slavicom Moslavac i “njezinom” vetrenicom u kutinskom Muzeju Moslavine / Fotografija Miljenko Brezak

20171208

link

http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

Pjesme i proza na hrvatskom i mađarskom u prvom koljnofskom zborniku

Naslovnica zbornika

trud stoji iza zbornika Svi naši književni susreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), koji kao izdavači potpisuju Čakavska katedra Šopron, Matica hrvatska Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume, a objavljen je uz 9. Koljnofske književne susrete u studenome 2017. u tome mađarskom mjestu. Uredio ga je Franjo Pajrić, godinama i glavni organizator susreta, koji potpisuje i uvodnik. susretima naslovljen također Svi naši književni susreti. U njemu, među ostalim, ističe:

“Kako je naš fizički opstanak na ovim prostorima ugrožen, a valu asimilacije nismo našli adekvatni odgovor, sve što nastaje u vezi na nas ostaje kao vrijedno svjedočanstvo našega postojanja i kulturnoga djelovanja u ovom dijelu Europe. I kad naraštaja više ne bude, iza nas će ostati zapisano u povijesti da smo se jednom godišnje okupljali i zajedno održali naš ča, kaj, što.

Znam, mi sudionici i organizatori koljnofskih međunarodnih književnih susreta postat ćemo jednom vrijedni pozornosti struke, medija i politike, pogotovo u našoj staroj Domovini, kad nas više ne bude bilo. Tada će razglabati teme koje o kojima mi danas govorimo, a koje više neće služiti u praktičnom smislu ničemu. Jer nas više ne će biti.”

Franjo Pjarić / Fotografija Miljenko Brezak
Franjo Pjarić / Fotografija Miljenko Brezak

Završava dojmljivom pjesmom Braća braći sa završim stihovima:

“Kad se pronađu korjeni
I brat brata iznova prepozna
Vrime se skupi i prohuja
U grana murvi i trsova
U stakalcu vina domaćega
Kao da je jučer bilo”

No, prije svega, trebalo je punih devet godina organizirati (i sponzorirati!) i srdačno ugostiti književnike i dati im razlog, teme za nadahnuće, tako da stvore nove tekstove i nova djela, sve češće i da ih unutar Koljnofskih književnih susreta na posebnoj radionici i prevode, da stvaraju pučke predstave, da…

S predstavljanja zbornika u petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja zbornika u petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak

Zbornik predstavlja formom, stilom i sadržajem vrlo raznolike tekstove Timee Horvat ( Gradišćanska poezija u živahnom dijalogu sa suvremenom književnošću Hrvatske i Blic – intervju sa zadarskim književnikom Tomislavom Marijanom Bilosnićem u Koljnofu te In memoriam Lajošu Škrapiću (1938. – 2016.), čija je objavljena i pjesma Pinčena draga), Enerike Bijač (Koljnofski književni susreti), Božice Brkan, gradišćanske pjesnikinje i dramatičarke Ane Šoretić (nekoliko pjesama i proza Lokva i more – svaka voda ima svoju snagu i svoj čar), Doroteje Zaichmann rođ. Lipković (Sviće se gasu), Đure Vidmarovića (Koljnofske uspomene u riječi i slici, usporedba Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. godine do danas!), Igora Šipića (Iznad svega zakon otvora, Rezultati mjerenja ekvinotialisa na brdu Gora (23.09.2015.), Još jedna ispovijed – rotonda Hedegség), Tomislava Marijana Bilosnića (kao redoviti gost napisao je pjesme Vrt hrvatskoga kralja, Vrt u Gradišću, Sveti Martin, Koljnof, Franjo Pajerić, Herbert Gassner, Timea Horvat, Robert Hajszan Panonski, Jurica Čenar i Gradišće; članak Enciklopedijski o patnjama iseljeništva, prikaz Šipićeve pjesničke zbirke Koljnofski susreti te Putopisni zapis uz Koljnofske pjesničke susrete – urnebes u ‘Lavandi’), Marka Gregura (Franjo Pajerić mogao bi poludjeti (prilog uspomeni na 7. Koljnofske književne susrete), velikoga gradišćanskoga pjesnika i novinara Jurice Ćenara (efektne zorne pjesme), Nenada Piskača (stihovi), Josipa Palade (stihovi), dr. Herberta Gassnera (prozni tekstovi Cimof, Koljnof i Celindof i Cilika – ženski idol iz Celindofa te  pregršt pjesama Ubodi i ugrizi), Božidara Glavine (pripovjetka Čuvarnica), Darka Pere Pernjaka (pregršt pjesama u prijevodu na mađarski jezik te memoarsko štivo pod naslovom Žuta kanta iz Koljnofa), Šandora Horvata i Nikše Krpetića.

Iz zbornika: portret Božice Brkan koji je snimila Timea Horvat
Iz zbornika: portret Božice Brkan koji je snimila Timea Horvat

U očekivanome i najavljenome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se proteklih godina također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.

Iz zbornika: pjesma Artimetika Božice Brkan na hrvatskom i mađarskom

 

Zbornik Svi naši književni susreti prema mišljenju predsjednika Društva hrvatskih književnika Đure Vidmarovića ima posebnu vrijednost ne samo zbog priloga koje donosi, već i kao književni i kulturološki fenomen: On pokazuje kako entuzijazam, rodoljublje, ozbiljnost i dobra organizacija mogu učiniti mnogo na povezivanju Hrvatske kao matične književnosti, u ovom slučaju s književnošću Hrvata u Mađarskoj i Austriji, a bez ičije (ili tek simbolične) institucionalne pomoći.

Iz zbornika: Završetak teksta B. Brkan iz kojega je vidljivo njegovo koljnofsko nadahnuće

U zborniku su objavljeni i radovi Božice Brkan prijevod s radionice Aritmetika na hrvatskome i mađarskome te Tri moja kajkavska i ja ili što je nama kajkavski jezik danas.

20171204 – 20171206

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

http://www.bozicabrkan.com/moslavacki-kamen-u-petrovu-selu-u-gradiscu-umjesto-kave-4-prosinca-201/

http://www.bozicabrkan.com/s-hrvatskog-na-madarski-na-umjesto-kave-5-prosinca-2017/

Hrvatska poezija na španjolskom? Prevela: Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 6. prosinca 2017.

Najnoviji kompliment hrvatskoj poeziji i njezinoj promotorici u svijetu španjolskoga govornog područja Željki Lovrenčić. List Norte de Castilla, koji izlazi u Salamanki, 16. studenoga 2017. objavio je tekst pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta Željka Lovrenčić i suvremena hrvatska poezija odajući time priznanje ponajboljoj hrvatskoj hispanistici, književnici i prevoditeljici koja je, osim što je poznata prevoditeljica sa španjolskog na hrvatski, do sada u hispanofonome svijetu objavila petnaest knjiga prijevoda suvremenih hrvatskih književnika – Čile i Meksiko po pet, Španjolska tri te Bolivija i Kolumbija po jednu. U to nisu uključena djela na španjolskom jeziku objavljena u Hrvatskoj, primjerice prijevodi knjiga Ljubomira Antića,  Hrvoja Kačića te pjesnički izbori El rose de la mariposa  (izbor stihova 25 pjesnika) i Encuentros  (izbor stihova 50 hrvatskih suvremenih hrvatskih pjesnika, u kojem su i pjesme vš autorice Božice Brkan).

Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska
Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska

Alencartov tekst vezan uz promidžbu suvremene hrvatske poezije na području španjolskoga govornog izričaja, započinje prvim književnim vezama između Salamanke i hrvatskih autora koje prema njegovu navodu uspostavlja Fray Luis de Granada prijevodom djela Marka Marulića Carmen de Doctrina Domini Nostri Iesu Christi Pendentis in Cruce s latinskog jezika na španjolski jezik.

Pérez Alencart nabraja i druge značajne hrvatske pjesnike poput Mavra Vetranovića, Ivana Gundulića ili Ignjata Đurđevića, a zatim prelazi u  21. stoljeće spominjući djelo Tigar zadarskog pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića, kojega naziva Velikim pjesnikom, a koji je boravio u Salamanki 2015. godine. Tigra je, kao i još četiri Bilosnićeve pjesme posvećene gradu koji ga se izuzetno dojmio, na španjolski prevela također Željka Lovrenčić.

Ona je i autorica izbora naslovljenoga Dulce Libertad objelodanjenog 2012., također u Salamanki. Na taj se izbor Pérez Alencart posebno osvrće, a hrvatske pjesnike zastupljene u  maloj zbirci naziva „dvanaestoricom apostola“. Napominje da su Zvonimir Balog, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Branimir Bošnjak, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Mate Ganza, Ana Horvat, Mladen Machiedo, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Irena Vrkljan moderni hrvatski pjesnički glasovi koji su u Španjolskoj izazvali pozornost svojom izvornošću i kvalitetom.

Osvrće se i na Dragutina Tadijanovića čiji je izbor Lovrenčić također objavila u Španjolskoj (Malaga, 2005.), te na Delimira Rešickog čija ga se poezija dojmila i o kojoj je pisao.

20171206

http://www.bozicabrkan.com/tito-i-kolinda-iz-billicheva-kista-umjesto-kave-30-kolovoza-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/      

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-15-veljace-2017-bilosnic-pise-ministrici-kulture/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://ana-horvat-poetry.net/antologije-poezije/encuentros-poesia-croata-contemporanea/

S hrvatskog na mađarski, na…? – Umjesto kave 5. prosinca 2017.

Božica Brkan, Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato/ Fotografija Miljenko Brezak

Unatrag nekoliko godina na Koljnofskim književnim susretima  obvezatan, izuzetno koristan sadržaj, a i meni jedan od najmilijih, je književna prevoditeljska radionica. Okupe se oko velikoga stola u kulturnom domu i recentnih književnih tekstova hrvatski pjesnici, nastavnici, profesori iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, podijele i sebe i tekstove, pokušavaju što više dobrih tekstova što bolje prevesti, pa i prepjevati ako zatreba, na što više jezika.

Đuro Vidmarović i Agica Sarkozy s priručnicima za prevođenje / Fotografija Miljenko Brezak

Šuška se i šapuće na više jezika, listaju rječnici, priručnici. S hrvatskoga na mađarski, s hrvatskoga na njemački, s hrvatskoga na gradišćanski standardni hrvatski ili na stari, s kajkavskoga na standardni hrvatski pa na njemački ili mađarski…

Početni dogovor svih sudionika na književno-prevoditeljskoj radionici / Fotografija Miljenko Brezak

U svakom se slučaju teži približavanju hrvatske i mađarske odnosno ukupne gradišćanske književnosti, a prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje. Teško je očekivati da će uskoro iz nekolikosatne radionice jednom godišnje odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose možda i (što bolje!) prevedenim knjigama, ali valja tražiti nasljednice i majstori(ca)ma kakva je, primjerice Xenia Detoni.

Andrija Pavleković, Đuro Vidmarović, Nenad Piskač i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Ukratko, ambicija nam ne nedostaje, a pomaže doslovno svatko svakome, pogotovo zagreznemo li u neprevedivo. Još i danas pod dojmom sam, valjda još s prve radionice, vlastita šoka što se minijatura, jedna od nekoliko iz moje mladosti koje sam odabrala misleći kako je to za prevođenje takoreći ništa, pokazala neprevedivom na mađarski. Minijaturu Aritmetika smo preveli, a Oblutak – najteža dvojba. Protumačiše mi kako je to zacijelo zato što oni takva kamena nemaju u jeziku, jer nemaju – more. A rijeke? Pa nismo li dijelili Panonsko more? Otišla sam tako daleko da me je jezična dvojba navela da radionice lijepoga pisanja nazovem – Oblutkom.

Franjo Pajrić i Darko Pero Pernjak / Fotografija Miljenko Brezak

A kako i što odabrati za prijevod, a da ne ugnjaviš ljude, pogotovo potencijalne prevoditelje, mlade zagrebačke studente Hrvate iz Mađarske, hrvatske intelektualce u Mađarskoj i Austriji, a i da bude neka korist za književnost? Odabrati poeziju ili prozu? Ako je poezija, s rimom ili sa slobodnim stihom? Da li odabrati nešto za djecu, kako bi djeca što duže ostala u vlastitu (pra)jeziku? Da li, na primjer, odustati od kajkavskoga teksta, čak i ako se pokazao sličan petroselskom njihovu starom jeziku?… Možda se negdje objavi preveden ulomak, pjesma, a možda preraste i u nešto šire.

Josip Petrlić Pjer  i supružnici Pajrić prevode/ Fotografija Miljenko Brezak

Ukratko, uživala sam kako su se dopunjavale profesorice i učiteljice Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato te kako su se savjetovale s kolegom dr. sc. Šandorom Horvatom, etnologom, znanstvenikom i također pjesnikom. Zahvaljujem i njima i svim sudionicima radionice.

Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato prevode pjesmu Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

S veseljem i zahvalnošću predstavljam i njihov uradak, pjesmu najprije prevedenu na mađarski, a zatim u hrvatskome originalu: A fiú és a juhar – Dječak i javor te Verseket írni a legszebb – Najljepše je pisati pjesme.

Božica Brkan: A fiú és a juhar – Dječak i javor

Koljnof, 11. 11. 2017.

Van egy fa,

Azt mondják.

Még nem láttam.

Lombos fa,

Fészekkel.

Megrepedezett, meleg madártojásokkal benne.

Azt mondják.

Levelei közt termések érnek

és zöld pillangók repkednek.

És még azt is mondják,

hogy a gyökere a földben zöld,

és mély,

és széles,

és eres,

hogy se ember, se idő

kitépni azt ne tudja.

És mondják azt is, hogy

éjszaka, az odvakban

baglyok röpködnek és hunyorognak,

nappal pedig a levelekig hernyók másznak.

És azt is mondják,

hogy törzsében az ember

száz évgyűrűt is láthat.

És hogy ez a fa titok.

Még nem láttam.

Én csak a juhart látom,

és még azt, hogy egy fiú mászik a fára.

 

Božica Brkan: Dječak i javor

Postoji jedno drvo.
Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam.
Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu
nakljuvanim, toplim.
Tako kažu.
I između listova da mu plodovi
zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme
iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.

(1981.)(Iz ciklusa Drvored unedogled)
I
z zbirke pjesama Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.

Dio još nedovršenog rukopisa prijevoda pjesme Dječak i javor

Božica Brkan: Verseket írni a legszebb Najljepše je pisati pjesme

Koljnof, 11. 11. 2017.

Verseket írni a legszebb

mert nem kell regényben gondolkodni

nem kell rímeket faragni

elég a gondolat

mint lombos fáról szedett friss alma

zamatos

eléggé savanyú és édes

 

Božica Brkan: najljepše je pisati pjesme

najljepše je pisati
pjesme
ne moraš imati koncentraciju romana
ne moraš se koncentrirati na rimu
dovoljna je samo misao
ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata
sočna
dovoljno kisela dovoljno slatka

20160402 – 20170802

 

20171204 

linkovi
http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/

http://www.bozicabrkan.com/moslavacki-kamen-u-petrovu-selu-u-gradiscu-umjesto-kave-4-prosinca-201/