Hvala Deanu Šoši, uredniku HTV-ovih Posebnih dodataka, i njegovim gostima što su mi u subotu priuštili do dugo u noć više od pet sati uživanja u posveti 100. obljetnici rođenja Andrzeja Wajde. Rijetko toliko dobrih i raznovrsnih priloga i tema u jendu večer. Dva dokumentarca (u jednome Wajda govori o poljskoj filmskoj školi, a u drugoj više njegovih bliskih dugogodišnjih suradnica govori o Majstoru), a između toga dva crno-bijela filma, prvi dugometražni Pepeo i dijamant iz 1958. (prema romanu Jeryja Andrzejewskoga, objavljenom desetljeće ranije), koji sam gledala brat bratu dvadesetak put, i kratka komedija Sastavljeni iz 1968. (snimljena prema Stanislawu Lemu), koji nisam imala priliku vidjeti ni ja a ni znalac Živorad Tomić.
Presnimljeno iz HTV–ove emisije Posebni dodaci, 14. ožujka 2026.
Kad je Wajda već dohvatio Cannes, a desetljećima prije Oscara za životno djelo i prije negoli su ga Coppola i Scorsese inaugurirali u svojega najboljega među redateljima, krenule su moje formativne godine: pedesetih sam rođena, a 1968. sam objavila prvu pjesmu. Ali, važnije je da me je upravo Wajda, vjerojatno zahvaljujući baš Pepelu i dijamantu s Norwidovom pjesmom o dijamantu ispod pepela, tamnim kanalskim naočalma poljskoga Jamesa DeanaZbigniewa Cybulskoga i Maciejevu ubojstvu među bijelim plahtama i na smetlištu odveo (i) na Malićevu polonistiku zagrebačkoga Filozotskog fakulteta.
Tek kada sam godinama kasnije hvatajući ga po još socijalističkoj Poljskoj napokon uhvatila barem telefonom, za zagrebački Vjesnik razgovarali smo na, kako reče serbo-chorwackim iliti jugoslowianskim, zato što je, kako je objasnio u zadnjem jučerašnjem prilogu, citatu iz davne Patine emisije TV Zagreb Tri-dva-jedan-kreni, dva filma snimao u Beogradu. U toj se emisiji s gostujućim Wajdom poslikala tadašnja krema hrvatskih filmskih znalaca, pa i moj profesor filmologije Ante Petrlić s kojim sam se na ispitu poklala zbog Wajdina Čovjeka od mramora, koji sam taman preko veze odgledala u kinu u Varšavi, a on ga još nije dospio vidjeti i dobila sam jednu od lošijih ocjena u indeksu, ne sjećam se više detalja zašto, ali zbog ponosa ne mogu prežaliti!). Koliko sam bila predana, govori i da sam vlakom tik poslije ratnoga stanja putovala u Lođ radi reportaže iz tamošnjih čuvenih filmskih studija.
Hvala Šoši (ne znam zna li HTV što ima u tome čovjeku!?) na uzbudljivom podsjećanju na mladost i ideale, na događaje i ljude, na moju Poljsku (kamo sam prvi put otišla u ljeto 1976.), na predanost ljepoti i iskaz riječju, slikom, bojom, pokretom, kadrom kako nas Moćna Umjetnost može i doslovce spasiti od Zla.
Ni svježa operacija očiju nije me spriječila ni omela u gledanju, koje mi je priuštilo takvo uzbuđenje kao onomad uživo odgledani Wajdini Zli dusiDostojevskoga u krakovskom Teatru Starom ili jutrošnji pogled s prozora u susjedovo dvorište na bijelu mladenku, tek procvjetalu ranu šljivu ususret najavi lokalnih snjegova. I crnih vijesti. Kao da čeka nekog Wajdu da je uoč
Jedva čekam najavljene iduće
Wajdine filmove i redom ih preporučujem.
Pomislih: što li je mom imenjaku i kolegi književniku Bagoli bilo da je odlučio napisati Hitac u potiljak (Alfa, biblioteka Duh vremena), knjigu o, kako joj podnaslov kaže, životu, djelovanju i tragičnoj smrti prof. dr. sc. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj? Božidara Brezinščaka Bagolu očito se duboko dojmio HTV-ov dokumentarac Jurak– Cijena istinescenaristice i redateljice Lade Džidić Barić (moje kolegice sa zagrebačke Filozofije,) i Tihomira Ponoša (moga kolege novinara, inače i povjesničara). Vidio ga je 19. ožujka 2018. i odlučio napisati knjigu o sjajnom čovjeku s kojim dijeli zavičaj Hum na Sutli. A nije lako krenuti 74 godine poslije smrti o kojoj se dugo nije smjelo ni govoriti.
Božidar Brezinščak Bagola na predstavljanju knjige Pridošlice Lojzeta Kovačiča, koju je preveo / Fotografija Miljenko Brezak
Bila sam radoznala, očekivala sam ili životopis s fotografijama i drugim dokumentima, ilustracijama ili romansiranu biografiju (poput one o arhitektu Viktoru Kovačiću), nikako tvrdu literarnu patologijuslučaja osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj. Autor, uostalom, ne bez razloga, kao dokaz medicinske i znanstvene temeljitosti, rabi i patološka izvješća svog junaka, a to nije lako štivo.
Naslovnica najnovije knjige Božidara Brezinščaka Bagole
Djelo je ne samo biografija nego i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka, piše jedan od recenzenata prof. dr. sc. Željko Grabarević. Ili dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku. Praunuk Jurakov Hrvoje Peršić piše kako u 23 godine od svoga djeda, Ljudevitova sina prim. dr. Hermana Juraka nije uspio čuti ni riječ o svom pradjedu, koji je rehabilitiran 1991. te se otad, primjerice, svake godine održava međunarodni simpozij komparativne patologije (humane i animalne), na kojem se znanstvenicima-istraživačima dodjeljuje nagrada Ljudevit Jurak; na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postavljena mu je bista; Zavod za patologiju i citologiju Kliničkoga bolničkog centra Sestre Milosrdnice u Zagrebu nazvan je Jurakovim imenom itd.
Ne jednom sam odustajala od čitanja da bih je na kraju tih 170 stranica progutala. Za temu sam duboko motivirana: 15. srpnja 1943. u ukrajinskoj Vinici ugledni je zagrebački patolog prof. dr. sc. Ljudevit Jurak sa još deset članova Međunarodnog povjerenstva sudskih medicinara svjedočio iskapanju više od tisuću žrtava sovjetske likvidacije poslije Wermachtova otkrića masovnih grobnica. Kao što je njegov kolega prof. dr. Eduard Miloslavić svjedočio iskapanju likvidiranih poljskih oficira u Katynskoj šumi odnosno na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. O tome sam ubojstvu 22.000 Poljaka, poljske vojne i intelektualne elite, kao polonistica slušala ispod glasa, potajice obilazeći varšavska groblja od sredine sedamdesetih i napokon višekratno gledajući Wajdyn film Katyniz 2007. (Uz to su Poljaci imali nacionalnu tragediju kada se srušio avion kojim je državni vrh letio na komemoraciju.)
Posveta: imenjaci Brezinščak Bagola i Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Miloslavić je još za vrijeme Drugoga svjetskog rata odselio, a prof. Jurak ostao u svome Zagrebu i kad je nova vlast 1945., još duboko sljubljena sa Staljinom i Sovjetima, od njega zahtijevala da zaniječe vlastiti potpis na patološkom izvještaju o likvidacijama, rekao je da ono što on jednom potpiše, potpisao je, te da istinu ne može promijeniti i – zaglavio je. Poput žrtava, tihih svjedoka, silent witness,čiju je istinu branio pomnom stručnom patološkom analizom i ljudskom čašću, ustrijeljen je hicem u glavu. Dodatno ga je, naime, teretio i članak u endehazeovskom Hrvatskom narodu koji je o slučaju napisao po povratku. Rođen je 1881. a ubijen 1945.
Božidar Brezinščak Bagola ovom me je knjigom zainteresirao da poslije pjesama i prijevoda – prevodi sa slovenskoga, njemačkog i esperanta – prionem čitanju njegove opsežne autobiografije.
Tko ne bi bio ponosan da se nađe u dnevniku svoga nekadašnjega fakultetskog profesora? Neka mi bude dopušteno to zadovoljstvo kao natuknici u dva nadnevka Dnevnika osamdesetih, kako je podnaslov knjige Stazom pored drumaZdravka Malića (Ljubija, BiH 1933. – Cavtat, 1997.). Čitao je moje novinske članke.
Naslovnica Malićevih dnevnika iz osamdesetih
Na str. 101. subota, 21.1. 1984. uz drugo navodi: Uobičajena subotnja jutarnja lektira novinskog tiska: u „Vjesniku“ Božica Brkan, zvana Brko, razgovara s J.M. Gisgesom“ ‘koji je u međuvremenu čini se umro!)… Čovjeku koji je krojio sudbine odvagujući poslije ratnog stanja tko je pravo, a tko krivovjeran za novo poljsko društvo književnika, jedva da smo naknadno odredili i točno ime!
Malić čita u Vjesnikovih “Sedam dana” razgovor B. Brkan s J. M. Gisgesom
Na str. 317. s datumom 1.2.87. nedjelja također zapisuje: U „Vjesniku“ Božica Brkan, moja bivša studentica, reportira iz nekog brinjskog sela pod Kapelom. Raseljena Lika pod snijegom. Hibernirana. Koliko naši sociolozi poznaju tamošnju situaciju? Iluzoran je svaki nostalgičan povratak na staro, narod se, konačno, svojevoljno otamo odselio, ali to ne znači da taj kraj nema potrebe za nekakvom budućom perspektivom, Vjerojatno netko ozbiljan o svemu tome brine. Brinje. Odmah sam se sjetila svoga (reporterskog!) trbuha do zuba, snijega visokog metar i pol i dva koji smo prtili Nivom s pogonom na četiri kotača do sela koje se zove Vodoteč, a nema ni svoju vodu. Ne znam ima li je sada, ima li još školu, a prema web-stranici Općine Brinje Vodoteč je naselje smješteno u brdskom dijelu općine te se nalazi 8 km od naselja Brinje. Danas broji 69 stanovnika.
Eh, da sam znala da profesor Malić čita moju reportažu iz okolice Karakaševa Brinja!
E, moj Karakašu, tvoje Brinje, tvoja Lika! E, moj Maliću, kako aktualno! Stvarno dobra reportaža kakvu mi danas ne bi imao tko objaviti, jer takve više nitko ne objavljuje, a nema ni (Nedjeljnog) Vjesnika.
Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.
Iz knjige: Malićev dnevnik u rukopisu, samo kao ilustracija
Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.
Ne za svakoga, ali i zbog Irene i zbog Malića spuštali smo se – ne jednom! – u ostavu, u moju arhivu. Tako sam i doznala da Hrvatsko filološko društvo i Disput rade na knjizi iz Malićevih, reče rukopisnih i katkad nečitkih pedeset tekarazličitih formatai da mora biti gotova do Interlibera. I bje!
Malićeva fotografija koja je nadahnula naslovnicu knjige
Nadam se da je čitaju kao što sam je ja, ne zato što sam mu studentica, pročitala nadušak i podsjetila se zašto sam voljela i slušati predavanja i polemizirati s Profesorom Malićem te koje malićevske pasaže trajno održavam u sjećanjima. Svježima. Ne znam jesam li u ono vrijeme pisala svoj dnevnik, ali sjećanja bih baš i mogla pribilježiti da se ne zaboravi. Jer, ne samo po mojemu, Malić je napisao i pogotovo objavio mnogo, ali neusporedivo manje nego što je mogao i u znanosti i u poeziji i prevodeći. Njegovo je čedo, recimo, Književna smotra. Ne mogu prežaliti što nije objavio hrvatsko-poljski rječnik o kojem je neprestance govorio, usput. Rado bih ustvrdila kako možda ostajemo mi, njegovi studenti njegov važan kapital, čak i kada, poput mene, tek sada, tri-četiri desetljeća poslije nastanka rukopisa, iz Dnevnika otkrivamo kako mu ni list u kojem sam tada radila, Vjesnik, nije htio objaviti članak, reagiranje o jeziku, jer očito, iako partijac, nije bio na tada aktualnoj liniji. Više o tome razjasni mi se usporednim čitanjem Lasićeva Krleže.
Zbog Leca, o kojem sam pripremala seminarsko izlaganje, posvađali smo se. Više se i ne sjećam u čemu je bila linija razdvajanja, ali onda mi je bila prevažna. Ipak sam ja ponajprije Solarova (i Kravarova) studentica! Ako nam se književni ukusi i nisu podudarali, u humoru smo se baš slagali. Od Malića sam možda i najviše naučila, zapravo usvojila ne znam je li ciničan ili kakav to već odnos prema svijetu, i nisam sigurna koliko mi je to pametno, ali je nenadoknadivo kad s kime, kako je Malić govorio, dijeliš smijeh na pravom mjestukao što sam je ja iz njegove pjesme o kiosku u svojim novinskim tekstićima srdačno dijelila višekratno žvakaće i ostale gume.
Listajući otisnuti dnevnik
Tada, kao ni mnogo toga drugoga, nije me jezik osobito zanimao, ali me uvijek razgali ljepota Malićevih izričaja poput zapisa: 31. 3. 89. Petak. Jučer sam vascio dan mickjevičirao, do dva sata u noći… Tko bi zaboravio kako je u nekom poljskom antikvarijatu, pretpostavljam ispod pulta kao što sam u ono vrijeme to činila i sama, nabavio kartu s nekim datumom i točno označenim borbenim položajima iz Prvoga svjetskog rata, donio ga na predavanje kako bismo zajedno maštali o ekskurziji u Mickiewiczevo Wilno, znajući da ništa od toga, jer je iza željezne zavjese, i da nam preostaje samo uknjiženi Pan Tadeusz i Litwo, ojczyzno moja… (Nadoknadila sam to poslije, već kad je zavjesa odavno pala i SSSR se poput SFRJ raskomadao, Wajdinim (a čijim drugim!?) stihovanim 147-minutnim maestralnim epskim filmom na nekoj satelitskoj poslijepodnevnoj i TV-premijeri i reprizi.)
Mnogo smo bliskiji u tekstu, intelektualno, nego kao profesor i studentica. Čak i malene, naše su katedre, katedre. Zahvaljujem stoga s poštovanjem nasljednici autorskih prava Dragici Malić što mi je (uz poticajno pismo) dopustila citirati meni ovdje važne dijelove. Iskoristi ću još to dopuštenje. I potražiti fotke ispred Kranjčevića i Filozofije nastale jednoga dvostruko vedrog poslijepodneva kad nam je Profesor skratio predavanje.
