Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Iako sam iz ove godine bez velikih planova izašla sa dvije svoje nove knjige – Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, i nesvakidašnja slikovnicu Čudo od Vlaja, ilustrirana biografija Ivana Meštrovića s ilustracijama Daria Kukić u izdanju samoborske Opus Gradne – osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar u izdanju njezine Beletre. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što se uopće konačno počela pisati, nastajala je na našim kavama te je tekst Briga za male Božice u Sandrinoj knjizi zapravo prikaz moje Umjesto kave… uz promociju, prvu u DHK, objavljen na portalu Hrvatskoga novinarskog društva, te citiran na već zajedničkim predstavljanjima, već uz knjigu Božice Jelušić Godišnja doba duše /Zapisi s mjreže, Beletra, 2024. na FraMaFu Festivalu u đurđevačkoj knjižnici, na Otočkom spomenaru u Otočcu, na Festivalu žanrova Dvotočka , na Interliberu, na istoimenoj sesiji itd.
Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja, novinarkama, književnicama, urednicama i izdavačicama, kulturnim aktivisticama, koje neprestano analiziramo scenu s nostalgijom se sjećajući dobre književnosti i dobroga tiskanog novinarstva (s dobrim autorima i tekstovima i o književnosti!) i drugačijega, onoga pomalo starinskoga odnosa prema poslu i prema publici. S poštovanjem! Sandra sanja o tiskanom časopisu namijenjenome zaljubljenicima u čitanjekakvih još ima, a ne industrijskima, piarovskima.
Dvjema neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ u neprestanome dijalogu, koje nastoje održavati živom vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojnija ocjena od ignorancije, to je mnogo više od svakidašnje jadikovke. Ali o tome mnogo znamo iz biografije uzora našega, Zagorke, prve Hrvatice profesionalne novinarske i književnice, osnivačice i Hrvatskog novinarskog društva i Društva hrvatskih književnika. Naši su uzori Inoslav Bešker i Igor Mandić, čije bi ime Sandra nadjenula nagradi za književnost, kritiku što li. Ja sam izdavačem postala da svoju knjigu mogu darivati kome želim, a Sandra je, znanje stečeno u pisanju i uređivanju u najnakladnijim novinama i magazinima te u uređivanju najnakladnijih self-helpa u Profilu, uložila uz ušteđevinu, nasljedstvo i rijetke poticaje mjerodavnih institucija u objavljivanje literature do toga da je čak i na platnene torbe otisnula svoj program – Samo naši pisci pišu o nama. Toga se katkad drži predanije od svojih autora.Ona, tek rijetko uz institucionalnu podršku, prepoznaje dobre, raznovrsne i forsira domaće autore, posebice žanrove. I (još) ne odustaje.
Zagorkine sljedbenike podijelila
je u dvije cjelinekoje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu
je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i redacjeline:
Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male
Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno,
Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj,
Samo naši pisci pišu o nama,
reda Ljubiće, krimiće, Spekulativnu fikciju,
Priručnike (Ipovjedna proza, Edukacija u biznisu, Poezija samopomoći) i
predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet
nerijetko fiks-idejama. Zaključak iz pera obrazovane psihologinje Pocrnić
Mlakar kaže: Pozitivna psihologija uči nas da on koji se bave rješenjima
doista ostvare barem neka svoja rješenja, dok oni koji se bave problemima
besperspektivno ostaju tamo gdje su bili. A kao autorica više serijala
kolumni iz ženske perspektive, feminističkih, i prije tridesetak godina (i u
paralelki s Mandićem!), razložno spominje i toksičnu muževnost, ali o
tome – čitajte u knjizi.
Kako Sandra ne odustaje ni od kanona, knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.
Sama Sandra u knjizi kaže: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan – kruže anegdote o piscima koji su pisali za novac, ali ni za njih ne vrijedi da je taj novac mjera vrijednosti njihove ostavštine. Činjenica je samo da je vrlo malo pisaca koji su, kao što se priča za Shakespearea, bili plaćeni za života, a slavljeni nakon smrti. Jer to je ideal kojem teže svi, pa i naši pisci, ali rijetki ga dostižu. Jer ne ovisi sve o piscima, ima nešto i u sredini koja ih uzgaja i dočekuje. Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga. Boldirala je ova književnica i novinarka, tek jedna od Zagorkinim sljedbenica i Sandrinih navijačica.
