Stazom pored druma, Dnevnik osamdesetih Zdravka Malića – Umjesto kave 4. siječnja 2018.

Tko ne bi bio ponosan da se nađe u dnevniku svoga nekadašnjega fakultetskog profesora? Neka mi bude dopušteno to zadovoljstvo kao natuknici u dva nadnevka Dnevnika osamdesetih, kako je podnaslov knjige Stazom pored druma Zdravka Malića (Ljubija, BiH 1933. – Cavtat, 1997.). Čitao je moje novinske članke.

Naslovnica Malićevih dnevnika iz osamdesetih
Naslovnica Malićevih dnevnika iz osamdesetih

Na str. 101. subota, 21.1. 1984. uz drugo navodi: Uobičajena subotnja jutarnja lektira novinskog tiska: u „Vjesniku“ Božica Brkan, zvana Brko, razgovara s J.M. Gisgesom“ ‘koji je u međuvremenu čini se umro!)… Čovjeku koji je krojio sudbine odvagujući poslije ratnog stanja tko je pravo, a tko krivovjeran za novo poljsko društvo književnika, jedva da smo naknadno odredili i točno ime!

Malić čita u Vjesnikovih "Sedam dana" razgovor B. Brkan s J. M. Gisgesom
Malić čita u Vjesnikovih “Sedam dana” razgovor B. Brkan s J. M. Gisgesom

Na str. 317. s datumom  1.2.87. nedjelja također zapisuje: U „Vjesniku“ Božica Brkan, moja bivša studentica, reportira iz nekog brinjskog sela pod Kapelom. Raseljena Lika pod snijegom. Hibernirana. Koliko naši sociolozi poznaju tamošnju situaciju? Iluzoran je svaki nostalgičan povratak na staro, narod se, konačno, svojevoljno otamo odselio, ali to ne znači da taj kraj nema potrebe za nekakvom budućom perspektivom, Vjerojatno netko ozbiljan o svemu tome brine. Brinje. Odmah sam se sjetila svoga (reporterskog!) trbuha do zuba, snijega visokog metar i pol i dva koji smo prtili Nivom s pogonom na četiri kotača do sela koje se zove Vodoteč, a nema ni svoju vodu. Ne znam ima li je sada, ima li još školu, a prema web-stranici Općine Brinje Vodoteč je naselje smješteno u brdskom dijelu općine te se nalazi 8 km od naselja Brinje. Danas broji 69 stanovnika.

Eh, da sam zeal da profesor Malić čita motu reportažu iz okolice Karakaševa Brinja!
Eh, da sam znala da profesor Malić čita moju reportažu iz okolice Karakaševa Brinja!

E, moj Karakašu, tvoje Brinje, tvoja Lika! E, moj Maliću, kako aktualno! Stvarno dobra reportaža kakvu mi danas ne bi imao tko objaviti, jer takve više nitko ne objavljuje, a nema ni (Nedjeljnog) Vjesnika.

Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.

Iz knjige: Malićev dnevnik u rukopisu, samo kao ilustracija
Iz knjige: Malićev dnevnik u rukopisu, samo kao ilustracija

Uglednoga polonista, kako Zdravka Malića ponajprije opisuju (iako, ne samo po mojemu, još dugo vodećega), slušala sam sredinom sedamdesetih na zagrebačkoj Filozofiji, na polonistici, tada samo B predmetu, uz A komparatistiku. Iako sam već pisala pjesme i koješta, a novinarstvo još nisam ni upisala, odlazila sam u Krakov i Varšavu, na Polonicum za studente i prevoditelje, ali još ne i na druga svoja poljska, polonistička putovanja, a niti sam razvila svoje trajne, neiskorjenjive poljske veze. (Tek mi predstoji pisanje o njima!) Tko ne zna, polonistici me priveo Wajda, njegovi filmovi preciznije. A kad sam ga se kao novinarka napokon dočepala za intervju, iz ljubaznosti mi je govorio – serbochorwacki.

Već sam opisala kako me je u ljeto 2018. moja Irena Lukšić, urednica buduće knjižurde sa 600 stranica, zdrmala pitanjem o Gisgesu

Ne za svakoga, ali i zbog Irene i zbog Malića spuštali smo se – ne jednom! – u ostavu, u moju arhivu. Tako sam i doznala da Hrvatsko filološko društvo i Disput rade na knjizi iz Malićevih, reče rukopisnih i katkad nečitkih pedeset tekarazličitih formatai da mora biti gotova do Interlibera. I bje!

Malićeva fotografija koja je nadahnula naslovnicu knjige
Malićeva fotografija koja je nadahnula naslovnicu knjige

Nadam se da je čitaju kao što sam je ja, ne zato što sam mu studentica, pročitala nadušak i podsjetila se zašto sam voljela i slušati predavanja i polemizirati s Profesorom Malićem te koje malićevske pasaže trajno održavam u sjećanjima. Svježima. Ne znam jesam li u ono vrijeme pisala svoj dnevnik, ali sjećanja bih baš i mogla pribilježiti da se ne zaboravi. Jer, ne samo po mojemu, Malić je napisao i pogotovo objavio mnogo, ali neusporedivo manje nego što je mogao i u znanosti i u poeziji i prevodeći. Njegovo je čedo, recimo, Književna smotra. Ne mogu prežaliti što nije objavio hrvatsko-poljski rječnik o kojem je neprestance govorio, usput. Rado bih ustvrdila kako možda ostajemo mi, njegovi studenti njegov važan kapital, čak i kada, poput mene, tek sada, tri-četiri desetljeća poslije nastanka rukopisa, iz Dnevnika otkrivamo kako mu ni list u kojem sam tada radila, Vjesnik, nije htio objaviti članak, reagiranje o jeziku, jer očito, iako partijac, nije bio na tada aktualnoj liniji. Više o tome razjasni mi se usporednim čitanjem Lasićeva Krleže.

Zbog Leca, o kojem sam pripremala seminarsko izlaganje, posvađali smo se. Više se i ne sjećam u čemu je bila linija razdvajanja, ali onda mi je bila prevažna. Ipak sam ja ponajprije Solarova (i Kravarova) studentica! Ako nam se književni ukusi i nisu podudarali, u humoru smo se baš slagali. Od Malića sam možda i najviše naučila, zapravo usvojila ne znam je li ciničan ili kakav to već odnos prema svijetu, i nisam sigurna koliko mi je to pametno, ali je nenadoknadivo kad s kime, kako je Malić govorio, dijeliš smijeh na pravom mjestukao što sam je ja iz njegove pjesme o kiosku u svojim novinskim tekstićima srdačno dijelila višekratno žvakaće i ostale gume.

Listajući otisnuti dnevnik
Listajući otisnuti dnevnik

Tada, kao ni mnogo toga drugoga, nije me jezik osobito zanimao, ali me uvijek razgali ljepota Malićevih izričaja poput zapisa: 31. 3. 89. Petak. Jučer sam vascio dan mickjevičirao, do dva sata u noći… Tko bi zaboravio kako je u nekom poljskom antikvarijatu, pretpostavljam ispod pulta kao što sam u ono vrijeme to činila i sama, nabavio kartu s nekim datumom i točno označenim borbenim položajima iz Prvoga svjetskog rata, donio ga na predavanje kako bismo zajedno maštali o ekskurziji u Mickiewiczevo Wilno, znajući da ništa od toga, jer je iza željezne zavjese, i da nam preostaje samo uknjiženi Pan Tadeusz i Litwo, ojczyzno moja… (Nadoknadila sam to poslije, već kad je zavjesa odavno pala i SSSR se poput SFRJ raskomadao, Wajdinim (a čijim drugim!?) stihovanim 147-minutnim maestralnim epskim filmom na nekoj satelitskoj poslijepodnevnoj i TV-premijeri i reprizi.)

Mnogo smo bliskiji u tekstu, intelektualno, nego kao profesor i studentica. Čak i malene, naše su katedre, katedre. Zahvaljujem stoga s poštovanjem nasljednici autorskih prava Dragici Malić što mi je (uz poticajno pismo) dopustila citirati meni ovdje važne dijelove. Iskoristi ću još to dopuštenje. I potražiti fotke ispred Kranjčevića i Filozofije nastale jednoga dvostruko vedrog poslijepodneva kad nam je Profesor skratio predavanje.

20181218 – 20190103

Linkovi

Lukšić, Malić, Gisges – Umjesto kave 25. srpnja 2018.

 

 

 

 

 

 

Kad knjiga i književnici spuste jedra – Umjesto kave 22. kolovoza 2018.

Sve sam mislila kako mi je u medijima promakao početak i zatim plovidba Broda knjižare – Broda kulture. Nažalost, ove je godine taj jedinstveni kulturni projekt propustio plutati makar malom, prepolovljenom snagom, kao što je već prošle godine bio bez natječaja i sveden na gastro ili već nešto, i potonuo. Poput Nenada Bartolčića, gl. urednika Modernih vremena, nadam se da se samo privremeno nasukao. A toliko sam tužna da nemam snage nazvati Igora Gerenčera, njegova kreatora i kapetana, da provjerim hoće(mo) li još ploviti.

Brod knižara - Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici (Fotografija Božica Brkan)
Brod knižara – Brod kulture kao logotip na sponzorskoj majici / Fotografija Božica Brkan

Malo je reći da sam bila ushićena počašćena kada bi, kad sam se vratila lijepoj literaturi, među stotinama bila odabrana i poslovično i uknjižena, poslije i elektronički pretočena, u 20+1 najboljih priču za ljeto… to i to pod ravnanjem majstora Ludwiga Bauera. Bila sam tjedan dana 2012. s Lidijom Dujić, Irenom Lukšić i drugim kolegama (pa i slovenskom literarnom reprezentacijom!) i u književnoj posadi s neprocjenjivim iskustvom ljetnog čitanja po različitim turističkim mjestima, pa i pravim morskim iskustvom. Čini mi se da su se te godine prvi put knjige vozile odvojeno od pisaca, a pamtim da je Rab napravio feštu poput Rapske fjere, a u Pagu nas nitko nije ni dočekao.

Božica Brkan s Ludwigom bauerom i sponzorima Broda Knjižare - Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan s Ludwigom Bauerom i sponzorima Broda Knjižare – Broda Kulture / Fotografija Miljenko Brezak
Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare - Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak
Irena Lukšić, Lidija Dujić i Božica Brkan ispred Broda knjižare – Broda kulture 2012. / Fotografija Miljenko Brezak

Bila sam i među nas stotinu i nešto od vjerojatno više stotina, koji smo u lipnju 2016. stali na književni crveni tepih pred Muzejom za umjetnost i obrt kako bismo obilježili desetljeće plovidbe i obilazak stotinjak mjesta po cijelome Jadranu. Kojeg li ponosa! Ponajmanje su tu bili važni red carpet, na koji mi koji pišemo ionako rijetko stajemo, i limuzine, koje su nas na njega dovozile, ali – sve za Lijepu riječ!

Na književnomu crvenom tepihu Božica Brkan 2016. / Fotografija Miljenko Brezak
Na književnomu crvenom tepihu Božica Brkan 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Sad se svi čude kako se za takav – Ej, takav! Pa nekad su brodovima plovile pjevačke, manekenske i slične karavane! – projekt nije našao makar kakav pojas za spašavanje od državnoga kulturnog, turističkog ili kakvog novca. Središnjega, lokalnoga, svejedno.

Dignutih jedara: na Brodu knjižari - Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Dignutih jedara: na Brodu knjižari – Brodu kulture 2012. Lidija Dujić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko znam, dok se i jesu, jedra su se dizala uglavnom zahvaljujući samo Gerenčirovoj poslovnoj spretnosti i više ili manje izdašnim mecenama, sponzorima poput Master Cardsa. Dok i oni nisu digli ruke procijenivši kako su im isplativiji neki drugi projekti od književnih, knjižarskih, kulturnih, koji plove i pristaju ne ondje gdje je publika probrana i rijetka, nego gdje je masovna. Open Air, sigurna sam, u nekim drugim, osobito bučnijim varijantama više donosi. A, valjda, potencijalni investitori – ne znam je li pokušan crowdfounding – razmišljaju i tko će još kupovati knjige, ma i povoljno? I tko da ih čita, tko da još sluša književnost? Idemo li tome da se zapitamo: a tko i što onda uopće da piše? 

20180816 – 20180821

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-7-lipnja-2016-ja-na-crvenom-tepihu/

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-listopada-2016-crowdfunding-i-za-film-gazda-i-za-novi-roman-stjepe-martinovica/

 

Lukšić, Malić, Gisges – Umjesto kave 25. srpnja 2018.

Stiže mi neki dan elektroničko pitanje Irene Lukšić, uz drugo, o nekom J. M. Gisgeru. Nije mi ni na kraj pameti tko bi to mogao biti i kakve ja imam veze s njime, a bome, vidim, ni gospon Google ga baš ne poznaje. Pokazat će se da se ipak radi o Gisgesu s kojim sam radila intervju koji je, javlja mi Irena, objavljen 21. siječnja 1984. u Vjesniku, u subotnjem prilogu Sedam dana. Kako mi je taj dio arhive dobro složen, našli smo ga – hvala M.! – kao od šale u ostavi, u podrumu zgrade. Pa što ti to treba, pa…

Ukratko vrijedna i talentirana književnica, prevoditeljica, urednica (uz drugo nagrađivana i za biblioteku Na tragu klasika) i što sve ne – a i mračna, ubitačna karlovačka ruska vila (dugoreška, dugoreška!!! op. BB), kako je baš prošlu subotu iskomplimentira drugim povodom, pišući o Pussy Riot i Dmitriju Prigovu, kolega Miljenko Jergović u subotnjem prilogu Magazin Jutarnjeg lista 21. srpnja 2018. – otkrila mi je, što neki već znaju ali ne i ja, koja joj se držim (dugo)trajnom prijateljicom, pa se jako veselim poslastici, da priprema za Hrvatsko filološko društvo i Disput, već za Interliber, Dnevnike, ovaj put najprije iz osamdesetih, Zdravka Malića. Moj profesor s polonistike u svoje bilježnice, ukupno navodno na oko 1000 rukom pisanih stranica, pribilježio je i kako je čitao moj intervju s tadašnjim zamjenikom predsjednika tadašnjega Udruženja poljskih književnika (Zwiazek Literatow Polskich) Janom Mariom Gisgesom. Već od same pomisli bih najradije zaplakala. Neugodno mi pitati što piše, nema veze, čitat ću, pa čekam još nestrpljivije.

Naslov novinskog teksta otprije 34 godine Muze i politika zapravo oslikava stanje u Poljskoj poslije ratnoga stanja, stana wojennog, kada se vagao i odvagivao više svaki politički stav negoli talent, kada su se doslovce, kako sam imala prilike doživjeti i među svojim prijateljima Poljacima, nepovratno rascijepile i mnoge obitelji, a kamoli ne društva, pa i umjetnička, književnička. Čitam prastari tekst i mislim kako se lako i bez ratnoga stanja mogu vući usporedbe u nas danas. Imam jedan podnaslov: Je li vrijedno?

Prof. dr. Zdravko Malić / Izvor Facebook

Srećom Irena Lukšić kao urednica na Fejsu 20. srpnja 2018. citira Malićeve bilježnice i čekanje Dnevnika i traženje odgovora itekako ima smisla:

Kako pamtimo književno djelo?

Vjerojatno svaki čitalac pamti drukčije, ali i ta se raznolikost može klasificirati, što je već ne jednom i učinjeno, osobito od strane kritičara fenomenološkog usmjerenja. Meni se osobito vrijednim čini ono pamćenje koje fiksira neku naizgled sitnu i nevažnu pojedinost teksta, pojedinost koju ipak uspijeva sustavno osmisliti, koju umije učiniti na neki posredan način reprezentativnom za djelo kao cjelinu.

20180724 – 20180725

Umjesto kave 10. ožujka 2017.: Irena Lukšić, umjesto čestitke

Danas dvije moje prijateljice imaju rođendan. Zapravo, kada bi me tko pitao da nabrojim prijateljice, nisam sigurna da bih u najuži krug na prvu loptu uopće ubrojila jednu od njih dvije, Irenu Lukšić. Ali, kada se koncentriram, Irena Lukšić  je tu. Pripada mi u krug ljudi koji su uvijek negdje tu. I kao da smo stalno zajedno. A nismo kućne prijateljice. Možda u cijelom životu imam još jednog ili dvoje takvih ljudi.

Božica brkan i Irena Lukšić ispred Nacionlne i sveučilišne knjižnice u ljeto 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Čak i kada se ne vidimo nekoliko godina, pa se slučajno susretnemo, kao na Brodu kulture, kao da smo jučer pile kavu. Znamo se s faksa, dvije nadobudne i radoznale provincijalke koje su se u Zagreb dosmicale vlakom kvareći prosjek eliti. Nismo bile na istoj godini, ali jesmo na komparativnoj, na Solaru i na teatrologiji. Možda na još nečemu. Ona je bila na rusistici, a ja na polonistici. Pa smo kao nešto prevodile za vrlo sitnu lovu za tadašnji Izbor. I na novinarstvu smo bile. A za Polet smo zajedno napravile intervju s Hrvojem Hitrecom o hrvatskom humoru koji nikad nije izašao. Navodno je bio zanimljiv, ali predug. Tek sam poslije u novinarstvu naučila mudrost kraćenja. Još jedan gorki smijeh. A gdje ćeš veći od toga da samotnjačica Irena nema profesuru na katedri na kojoj je studirala!?

Više se ne sjećam kako ni zašto, ali jesmo bile čak i u studentskoj grupi koja je uvježbavala provinciju Livaniju pod snijegom. Očito je služilo samo improvizaciji, a ne i izvedbi. Uspoređivale smo i njezin dugoreški i moj graničarski kajkavski. Nisam tada još ni mislila da ću pisati na njemu, a Irenini ruski emigranti i njihovi samizdati tada su još svima uglavnom išli na živce. (Idu im i danas, samo se prave da ih to zanima, jer ih je Irena učinila Temom.)

Mlađahne novinarke intervjuiraju pisca: Božica Brkan, Hrvoje Hitrec i Irena Lukšić (pokazuje vragolasto figu) / Karikatirna bilješka Miljenka Brezaka iz 1977.

Imale smo i imamo tema. Ponosim se njezinom životnom upornošću i tvrdoglavošću, pomaknutošću i egzotizmom, stvaranjem, uređenim, prevedenim i napisanim knjigama te nagradama koje je skupila za to. Ponosila sam se kada me je pozvala da promoviram njezinu zanimljivu a meni tematski blisku knjigu Blagovanje na tragu klasika, a i da joj, kao ponovna književna početnica, budem gošća na Noći knjige u karlovačkoj knjižnici. Moj Miljenko Brezak ugnjavio ju je za svoj filmić za izjavu o meni, poslije koje sam si, kao poslije konzultacija kod Solara, naše institucije, sama sebi činila pametnom, važnom i zanimljivom. Pratim kako u slobodne vrijeme vrtlari i vozi bicikl i, dakako vlakom, uknjiženo putuje Berlin-Pariz. Povremeno se lajkamo na fejsu. I tako dalje, i tako dalje. Živjela mi!

20170310

http://oblizeki.com/kako-irena-luksic-blaguje-na-tragu-klasika-5129

http://oblizeki.com/knjizevni-pladnjevi-spajaju-nas-s-pricama-koje-citamo-i-nakon-nekog-vremena-jednostavno-moramo-sjesti-za-stol-i-nastaviti-gozbu-%e2%80%9edrugim-sredstvima%e2%80%9c-5105

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

Novine u kojima sam radila – pradavno, još u 20. stoljeću! – čitala sam straga: Vjesnik od Reisingerova Pere, a Večernji od Voljevičina Grge. Od karikatura u onima jedva još živim novinama preživjeli su, koliko se mogu sjetiti, Puntarićev Felix u Večernjaku svaki dan i povremeno u Slobodnoj Dalmaciji Marušić. Karikatura je, čini mi se katkad iščezla, a karikaturom je postalo sve ostalo.

karikatura_05bezrijecigolubmeta
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Prisjetila sam se toga pripremajući tekst, koji nikako da završim, o izložbi karikatura svoga Miljenka Brezaka u Piljenicama, rodnome selu našega prijatelja književnika, književnog kritičara, povjesničara i veleposlanika Đure Vidmarovića, na Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo, što ih, prema njegovoj ideji, organizira Ogranak Matice hrvatske u Lipovljanima poduprt susjednim ograncima iz Kutine i piljeničkom Udrugom žena Mlinarice.

karikatura_06bezrijecinafta
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Branimir Petrović rođen u Piljenicama

Uz pjesnike, slikare, pjevačke zborove, folklorne skupine u travnju 2016. godine imali su Susreti i posebnu, neobičnu, potezom olovke, tuša ili flomastera duhovitu crtu – karikaturu. Dragutin Pasarić u katalogu za nju napisao je:

Razlog? U Piljenicama je rođen karikaturist Branimir Petrović (Piljenice, 2. XI. 1888. – Commugny, Švicarska, 21. VI. 1957.). Školu primijenjene umjetnosti završio je u Zagrebu. Kao student objavljivao je karikaturu u Koprivama i Suvremeniku. Od 1911. živio je u Parizu, potom u Ženevi, gdje je za dnevne listove crtao karikature istaknutih osoba iz svijeta glazbe i politike. Od tog autora, poznatoga na domaćoj i međunarodnoj sceni karikature, ponikla je i ona za hrvatsku književnost glasovita s likom hrvatskoga pjesnika Antuna Gustava Matoša.

MB, Pasarić i Mitar 600
“Četvrti susreti Rijeka, šuma, nebo” u Piljenicama 9. travnja 2016.: Miljenko Brezak, Dragutin Pasarić i Mladen Mitar o karikaturi / Fotografija Božica Brkan

Četvrtim susretima Rijeka, šuma, nebo

2107. je 60. obljetnica smrti velikoga karikaturista

Godine 2017. šezdeseta je obljetnica smrti Branimira Petrovića. Povod je to da u Piljenicama ozbiljno razmišljaju da s Društvom hrvatskih karikaturista nekako odaju spomen svome slavnome sumještaninu. Godine 2016. naoko slučajno već su učinili i prve skromne, ali ipak konkretne korake. Nakon što su prijašnjih godina o Branimiru Petroviću održana predavanja i pošto je o njemu pisano u mjesnoj literaturi, prvi put Susret je obogatila i omanja izložba karikatura Miljenka Brezaka, koji s Piljenicama prijateljuje ponajprije fotoaparatom i kamerom. Dragutin Pasarić pripovijeda:

karikature_02BB&HHitrec&IrenaL1977
Miljenko Brezak: Karikaturna bilješka iz 1977. (?) – Božica Brkan, Hrvoje Hitrec i Irena Lukšić

“Slučajno, u prijateljskom razgovoru o karikaturi i mogućem susretu karikaturista u Petrovićevu rodnom selu, otkrio mi se da se i sam ne samo bavio, već i na novinskim stranicama javnosti predstavljao karikaturom. I tako iz sačuvane arhive, a što je osobito zanimljivo među starim karikaturama su i one vezane uz danas poznate hrvatske književnike Hrvoja Hitreca, Irenu Lukšić i Božicu Brkan, glumca Martina Sagnera u liku Dudeka (neka sličanost s Petrovićem, dakako za lokalne prilike), a tu je i svježa karikatura Đure Vidmatovića… Sve, nadamo se, možda uvod za neka buduća okupljanja hrvatskih karikaturista uz ime slavnoga Branimira Petrovića.”

katikatura_07DudekIzStudija1979
Dudek na karikaturi Miljenka Brezaka, objavljenoj na natječaju za TV karikaturu godine u tjedniku “Studio”, broj 780 od 17.3. do 23.3.1979., str. 77.

Povjesničar umjetnosti i slikar Mladen Mitar majstorski o karikaturi

Tako je ponajprije idejom i marom moslavačkoga Spiritusa movensa, povjesničara i novinara, kroničara i uopće sveznadara o tome kraju Dragutina Pasarića, prvi put u mjesnome domu kulture u rodnome mjestu karikaturista Petrovića predstavljena i jedna izložba karikatura. O malenoj, nepretencioznoj izložbi kao poticaju za budućnost, generacijama koje će u malome mjestancu Piljenice možda tek inicirati događaj u spomen na velikoga Branimira Petrovića govorio je profesor povijesti umjetnosti i slikar Mladen Mitar, voditelj Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina:

Karikaturni diptih Miljenko Brezaka: BB i MB, 4. lipnja 1978. u KRANJU
Karikaturni diptih Miljenka Brezaka: BB i MB, 4. lipnja 1978. u Kranju

«Izložba je postavljena vrlo skromno, ali to ne umanjuje njezinu vrijednost. Ovdje je riječ o jednom zanesenjaku, koji je po zanimanju diplomirani ekonomist koji kao student sedamdesetih godina, uz fotografiju, kreće i u karikaturu. Vjerojatno je imao dobrog profesora umjetnosti – dakako, akademskog slikara Ivu Radoševića, op.a. – pa je ponio taj zanos i to divljenje.

Karikatura je jedna od najzahtjevnijih formi zato što je mala, minijaturna, u smislu likovnih poruka. Ne može se tu govoriti o nekoj likovnosti kao umjetničkom djelu, ali je vrlo peckava i opasna. Zbog te karikature mnogi su znali zaglaviti u zatvorima. Jedan Honore Daumier bježao je u Švicarsku, jedan Annibale Carracci, veliki talijanski slikar bavio se također karikaturom. Uostalom i sam pojam karikatura potječe od talijanske riječi caricare, što znači naslagati, natovariti, pretjerati.

Često ljudi misle da je karikatura iskrivljavanje nečijeg lica ili da je njezino izazvati smijeh. Karikatira je puno više od toga! Karikatura može biti u jednom nizu s jednom izvrsnom porukom, konceptualna, može biti portretna, može biti socijalna, ekološka, dakle različite tematike. (…) Te karikature često su popraćene tekstom, koji se također vrlo vješto uklapa u ono što je kadar. Najsnažnije su one karikature koje govore vizualnim porukama, dakle bez riječi. Minimalno, kako mi znamo povjesničari umjetnosti kazati, manje je više.

Miljenko Brezak: Karikaturni portret Đure Vidarovića (2016.)
Miljenko Brezak: karikaturni portret Đure Vidmarovića (2016.)

Miljenko je uspio u nekoliko momenata to pokazati. Đuru Vidmarovića prikazao je jednom obrisnom stiliziranom linijom u nekoliko poteza. U nekoliko crtica. To je minimalistički izraz obrisnom linijom bez puno pripovijedanja, naracije, ali ovdje je sve u karakteru i portretirani je vrlo prepoznatljiv.

Ali nije u karikaturi cilj samo prepoznatljivost. Ona bi morala govoriti nešto više od prepoznatljivosti! Što se događa u biti, najednostavnije je objasniti djeci ili ako netko želi vježbati što je karikatura, najjednostavniji recept je naglasiti disproporcije koje vidimo u onoga tko pozira. Znači ako ima veliki nos, naslikamo još veći; ako ima bradu spuštenu, uvučenu, još ju više uvucimo. Znači: iskarikirajmo.

Caricare, talijanska riječ znači naslagati, nadomjestiti, dakle još hipostazirati te dimenzije koje nisu pravilne na ljudskom liku. Veliki majstor Leonardo Da Vinci, možemo se vratiti u renesansu, bio je izvrstan karikaturist. Radio je likove po placu, kada bi sreo zanimljive ljude, portretirao bi ih, ali je nakon toga morao imati dobru kondiciju, jer je morao bježati pred njima.»

Caricare nepromijenjeno od Da Vincija do danas

Mladen Mitar ispripovijedio je kako se od renesanse do našega vremena u nekoliko stotina godina malo toga promijenilo. Naveo je vlastito iskustvo. Petnaest je godina radio je u kutinskoj gimnaziji. Radeći dosadna izvješća o izostancima učenika, koliko opravdanih a koliko neopravdanih, uzimao bi olovku i crtao karikature kolega. Ima, otkrio je, još desetak-petnaestak tih karikatura. «Ne umišljam da sam Leonardo», dodao je potom profesor Mitar ne mogavši se načuditi što je i on, poput slavnoga umjetnika, morao trčati i ispričavati se duboko uvrijeđenim kolegama profesorima: «Oprostite, ma nije mi bila namjera da vas ja uvrijedim, ja sam želio samo neke osobine istaknuti.» A to je, tumači, bilo dvadeseto stoljeće.

Miljenko Brezak: Karikaturni autoportret za Facebook iz 2013.
Miljenko Brezak: karikaturni autoportret za Facebook iz 2013.

Karikatura se baš olako ne prihvaća, posebno socijalna i politička, ona koja je peckava, tumači dalje Mladen Mitar. Kažu: u malim bocama leži špirit. Tako i u maloj likovnoj formi leži snaga. Na primjer, tumači, Miljenko Brezak radi svoju autokarikaturu. Tu je došlo do jedne ekspresije, do gomilanja crtovlja i najneposrednije reakcije, tu je upravo pokazao najveću sposobnost, kad se nađe šuma linija to mi nazivamo seizmografijom srca. Strukture najbolje denunciraju stanje duše. Kod Đure je vrlo zahtjevno, ovo je bilo daleko teže riješiti kod Đure nego ovo kod samoga tebe. Zašto? Zato što je to minimalizam. Kao u poeziji. Kao u romanu. Bilo čemu. Minimalno, a poslije će maksimalno. To je jedna fraza naša povijesno-kritičarska, ali zaista je to zahtjevno i ja ti se divim, rekao je Miljenku Brezaku, koji je potom ispričao kako mu je prije tri godine nedostajala fotka za fejs, pa je črčkao i eto autokarikature, a kod Đure je tu malo kravate, čošak revera, cvikeri i usta.

Magistar ekonomije s fotoaparatom, olovkom i kistom

Obrazovanjem magistar ekonomije, Miljenko Brezak rođen 1950. u Širincu u Moslavini, odrastao je uz Plavi vjesnik. U osnovnoj školi i gimnaziji u Križu osobito zanimanje pokazuje prema glazbi (učitelj Dragutin Popović), likovnom iskazu (profesor povijesti umjetnosti akademski slikar Ivo Radošević) i fotografiji (Fotoklub u osnovnoj školi nastavnika matematike Stjepana Miščančuka). Tijekom studija vodi Fotoklub Ekonomija na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Uz fotografiju i fotokarikaturu kratko vrijeme crta karikature bez riječi.

MB i karikature 600
Miljenko Brezak uza svoje karikaturne uratke u Piljenicama/ Fotografija Božica Brkan

U novije se vrijeme, kaže, ne odvaja od malog digitalca, a iz analognog doba fotografije nastoji kvalitetnije presložiti kutije crno-bijelih i kolor negativa. Ideja o povratku, oživljavanju karikature u Moslavini ponukala ga je da u arhivskim kutijama potraži i gotovo četrdesetak godina neotvarana dva-tri fascikla skica, karikatura i časopisa, u kojima su neki od njegovih karikaturnih pokušaja i objavljeni (tjednik Studio, tvornički list DIP-a Novoselec, humoristički tjednik Čvorak…).

karikatura_08crnaovca1979
Crna ovca, karikatura Miljenka Brezaka za natječaj časopisa “Studio”, broj 772. od 20.1. do 26.1. 1979, str. 81.

Crne ovce ovoga svijeta ne gledaju TV i ne snimaju selfie

Kako je istakao profesor Mitar, Miljenko Brezak je neke stvari anticipirao od 1979. , ovo je sada 2016., navodeći karikaturu koja obrađuje televiziju, odnos čovjeka i medija. To je za mene jedna koncepcija, tumači Mitar, ovo ako možeš pokazati, ovo je izvrsna karikatura bez puno riječi, samo ovo, ni ja ne gledam TV. Pogledajte ovo crtovlje koje asocira na one prugice, pogledajte ovce, taj socijalni moment nekoga tko se razlikuje od svih drugih. Znači ne uvažavamo ga i on postaje crna ovca. Sebe gledam u obitelji kao crnu ovcu, moji svi gledaju fimove, serije, a ja se spakujem u podrum za štafelaj. To je velika razlika. Ja sam se često našao u ulozi ove crne ovce.

Gosti Susreta imali su priliku u Galeriji Muzeja Moslavine obići 4. Likovni trienale Moslavine te vidjeti ondje radove Predraga Lešića o selfiejima, uočiti kako može biti britka kritika i slikara i karikaturista. Kritika koja može izazvati smijeh, ali malo kiselog smijeha ima u svemu tome.

Tele logoraš 600
Miljenko Brezak: fotokarikatura, objavljena u humorističkom mjesečniku “Čvorak” broj 5 od 1.1.1977., str. 9.

Najveći gaf – preduga pauza u stvaranju

Miljenko Brezak se, prema riječima Mladena Mitra, duhovito koristi i fotografijom, u fotokarikaturi intervenira na fotografiji da bi dobio željeni efekat, odnosno proizveo određenu poruku. Fotografija jednoga teleta postaje fotografija robijaša. To je kontekstualizirano, treba malo pročitati tekst, pa ćete, dodaje, onda doći do spoznaje. Mladen Mitar zaključuje:

Karikaturni komentar Miljenka Brezaka, objavljen u rubrici "tušem" u tvorničkom listu DIP NOVOSELEC, broj 5 za lipanj 1979., str. 8
Karikaturni komentar Miljenka Brezaka, objavljen u rubrici “Tušem” u tvorničkom listu DIP NOVOSELEC, broj 5 za lipanj 1979., str. 8.

Služi se i otiskivanjem novčića, raznim trikovima tih likovnosti, njegov Don Quijote nosi ogromnu olovku, napada neke imaginarne svjetove, bori se, olovka je uvijek jedno od najefikasnijih sredstava, najubojitijih sredstava, oružja koje može bolje rezati nego mač.

Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)
Miljenko Brezak: Bez riječi (1978.)

Smatram da ovaj naš karikaturist napravio veliki gaf, jednu grešku – jednu veliku pauzu. A ja bih ga nagovorio da nastavi tamo gdje je stao sedamdesetih godina.»

M. Brezak: «Ako kome zatreba karikatura, samo recite…»

Miljenko Brezak na to je uzvratio kako mu je izvlačenje na danje svjetlo karikatura nastalih prije 40 godina i pogotovo riječi stručnjaka koje ih prate vrlo pretenciozni. Ali, priznaje, i vrlo ugodni. «Nemam nikakve ambicije s karikaturom», dodao je, «samo smo prekapali neke kutije velike naše obiteljske arhive. Lijepo je čuti da nije promašeno ono što si davno radio.» Obrazlaže kako je za nastanak većine izloženih karikatura povod bio neposredan. «Časopis Studio raspisao je natječaj za Karikaturu godine, ja sam nacrtao Dudeka, ovce… Što sam nacrtao, to sam i poslao i sve je objavljeno. Te je godine pobijedio odličan Mojmir Mihatov.» Zaključio je:«Poslije bih tu i tamo ponešto naslikao, pa i karikaturu. Pa i krajem sedamdesetih u vojsci, kad sam radi spominjanja drila na jednoj karikaturi izloženoj na panou dospio na raport, gdje su me uvjeravali kako toga u JNA nema. Ne znam hoću li napraviti još koju karikaturu. Ali ima jedna pjesma, napisala ju je naravno moja Božica Brkan, koja kaže: če me bu baš ko i iskal, ja bum i nemu pesmu napisala mam. Da je parafraziram – sad sam ja postao malo prepotentan – ako kome od vas zatreba karikatura, samo racite, ja ću ju probati nacrtati.»

20160409 – 20170109 – 201701011