Hvala Deanu Šoši, uredniku HTV-ovih Posebnih dodataka, i njegovim gostima što su mi u subotu priuštili do dugo u noć više od pet sati uživanja u posveti 100. obljetnici rođenja Andrzeja Wajde. Rijetko toliko dobrih i raznovrsnih priloga i tema u jendu večer. Dva dokumentarca (u jednome Wajda govori o poljskoj filmskoj školi, a u drugoj više njegovih bliskih dugogodišnjih suradnica govori o Majstoru), a između toga dva crno-bijela filma, prvi dugometražni Pepeo i dijamant iz 1958. (prema romanu Jeryja Andrzejewskoga, objavljenom desetljeće ranije), koji sam gledala brat bratu dvadesetak put, i kratka komedija Sastavljeni iz 1968. (snimljena prema Stanislawu Lemu), koji nisam imala priliku vidjeti ni ja a ni znalac Živorad Tomić.
Kad je Wajda već dohvatio Cannes, a desetljećima prije Oscara za životno djelo i prije negoli su ga Coppola i Scorsese inaugurirali u svojega najboljega među redateljima, krenule su moje formativne godine: pedesetih sam rođena, a 1968. sam objavila prvu pjesmu. Ali, važnije je da me je upravo Wajda, vjerojatno zahvaljujući baš Pepelu i dijamantu s Norwidovom pjesmom o dijamantu ispod pepela, tamnim kanalskim naočalma poljskoga Jamesa Deana Zbigniewa Cybulskoga i Maciejevu ubojstvu među bijelim plahtama i na smetlištu odveo (i) na Malićevu polonistiku zagrebačkoga Filozotskog fakulteta.
Tek kada sam godinama kasnije hvatajući ga po još socijalističkoj Poljskoj napokon uhvatila barem telefonom, za zagrebački Vjesnik razgovarali smo na, kako reče serbo-chorwackim iliti jugoslowianskim, zato što je, kako je objasnio u zadnjem jučerašnjem prilogu, citatu iz davne Patine emisije TV Zagreb Tri-dva-jedan-kreni, dva filma snimao u Beogradu. U toj se emisiji s gostujućim Wajdom poslikala tadašnja krema hrvatskih filmskih znalaca, pa i moj profesor filmologije Ante Petrlić s kojim sam se na ispitu poklala zbog Wajdina Čovjeka od mramora, koji sam taman preko veze odgledala u kinu u Varšavi, a on ga još nije dospio vidjeti i dobila sam jednu od lošijih ocjena u indeksu, ne sjećam se više detalja zašto, ali zbog ponosa ne mogu prežaliti!). Koliko sam bila predana, govori i da sam vlakom tik poslije ratnoga stanja putovala u Lođ radi reportaže iz tamošnjih čuvenih filmskih studija.
Hvala Šoši (ne znam zna li HTV što ima u tome čovjeku!?) na uzbudljivom podsjećanju na mladost i ideale, na događaje i ljude, na moju Poljsku (kamo sam prvi put otišla u ljeto 1976.), na predanost ljepoti i iskaz riječju, slikom, bojom, pokretom, kadrom kako nas Moćna Umjetnost može i doslovce spasiti od Zla.
Ni svježa operacija očiju nije me spriječila ni omela u gledanju, koje mi je priuštilo takvo uzbuđenje kao onomad uživo odgledani Wajdini Zli dusi Dostojevskoga u krakovskom Teatru Starom ili jutrošnji pogled s prozora u susjedovo dvorište na bijelu mladenku, tek procvjetalu ranu šljivu ususret najavi lokalnih snjegova. I crnih vijesti. Kao da čeka nekog Wajdu da je uoč
Jedva čekam najavljene iduće Wajdine filmove i redom ih preporučujem.