Dižem svoj najdraži šešir u čast Nade Kobali – Umjesto kave 26. kolovoza 2019.

Već nekoliko ljeta nosim slamnati šešir s cvijećem. Na najvažnijim svojim fotografijama – nosim taj šešir. Pitaju me: opet imaš novi šešir? Da imam kćer, vjerojatno bi joj ga ostavila u nasljedstvo, jer krasno se nosi i u njemu se dobro osjećam, a iako mu je stručak bljedunjava cvijeća zamislila na potiljku, najčešće ga nosim na čelu, okrećem ga zapravo ovisno o tome kako mi se nosi. Pomislila sam više puta, osobito zagledajući nove kitničarske skulpture u njezinu izlogu na Cvjetnjaku, bi li se njegova kreatorica, skulptorica Nada Kobali zbog toga naljutila na mene.

Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak
Šešir Nade Kobali / Fotografija Miljenko Brezak

A nanosila sam se nešto šešira, i damskih i mangupskih, od prvoga u prvom ili drugom razredu, crvenoga, koji se još vezao ispod brade da ga, nestašna, ne izgubim putem iz škole. Osim ljetnih slamnatih, kojekakvih oblika, s obodom i bez njega, s različitim dodacima, čak i s crnom ružom, nosila sam i zimske, prisjećam se: jedan plavi češki, jedan smeđi pusteni, a najduže, u vrijeme kratke bunde od risa, jedan crni, gotovo muški, da su svi mislili da sam ga uzela M., a također ga je potpisala i izabrala mi ga je gospođa Kobali, valjda još u Palmotićevoj. Ovjekovječen je na mojoj prvoj knjizi pjesama 1990. Snimio me Romeo Ibrišević ispred najbolje pozadine, bijelih vrata toaleta na sedmom katu Vjesnikova nebodera.

Šešir Nade Kobali - detalj / Fotografija Miljenko Brezak
Šešir Nade Kobali – detalj / Fotografija Miljenko Brezak

Toliko sam puta planirana reportažu o njoj, sa puno fotografija, i prije negoli mi je urednikom postao, njezin tadašnji pa bivši muž Uroš Šoškić, i ne znam zašto je nisam napisala. Nisam joj bila ni tako važna mušterija, nisam si dokupila ni novi zimski šešir kako sam stalno planirala, jer nisam mogla odlučiti uza što bih ga nosila.

Dižem svoj najdraži šešir nenadmašnoj Nadi Kobali.

 

Jel kajkavski bude mrel? – Umjesto kave 16. kolovoza 2019.

Poštovana gospođo Brkan, slučajnim pretraživanjem interneta pronašli smo danas dva članka na Vašim stranicama u kojima spominjete našega sina Luku, kojeg ste upoznali prilikom posjeta Marijani Petir u Bruxellesu. On je tamo boravio kao sudionik projekta „Škola ambasador Europskog parlamenta” i predstavnik Ekonomske škole Sisak koju još uvijek pohađa. Na žalost nismo znali da ćete dolaziti u Petrinju na Noć knjige 2019., jer da smo znali i mi bismo navratili. Doista nas je iznenadilo da ste tamo pročitali i Lukinu kajkavsku pjesmu, a vjerujem da je to iznenadilo i neke goste koji su prisustvovali i koji nas znaju. Zahvaljujemo vam za to, kao i za predivan tekst „Luka i kajkavska pjesma”, kojeg ste nedavno objavili na svojem web portalu. Napisali ste i da je Luka napisao jednu jedinu pjesmu na kajkavskom, ali nije, nego je napisao još jednu, koju je njegova škola 2017. godine poslala na školski natječaj o kajkavskom jeziku, za kojeg na žalost ne znamo ni kako je završio. Pjesma se zove „Jel kajkavski bude mrel” i šaljemo Vam je. Također se nadamo, kako ste i Vi napisali, da će Luka nastaviti s pisanjem pjesama na kajkavskom! Lijep pozdrav, Lukini roditelji Kristina i Marijan Brleković

Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih
Luka Brleković sa svojim profesorom svećenikom Matom Sukalićem / Obitejski album Brlekovićevih

To mi je lijepo pismo – poticaj da se čovjek ponekad suoči sa smislom vlastita pisanja – potaklo da se javim obitelji Brleković sa zamolbom da mi pošalju i nekoliko fotografija, jer za prvog susreta Luku nisam fotografirala niti sam ga mogla izvući iz masovnih fotki. Osim što je skroman, srednjoškolac Luka nije baš revan da bi listao mejlove, pa moje od 4. ožujka i 18. travnja očito nije ni uočio. Zanimljivo mu je bilo i na ferju polagati vozački, jer je u međuvremenu postao i punoljetan. Meni je pak drago što su njegove pjesme dospjele i do rodbine, znanaca i drugih poštovatelja kajkavskoga čak na drugim kontinentima. Dakle, Luka Brleković, i dalje čekamo pjesme.

Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih
Lukini roditelji s njegovim bratom Leonom i nećakom Mariom / Obitejski album Brlekovićevih

Luka Brleković
Jel kajkavski bude mrel?

Vu mojemu selu
se je manjše ljudi
kaj kajkavski znaju.
Ne bu puno godin prešlo
kajkavski bu došel kraju.

Moji ded i baba
dobro su ga znali
ž njim i zdaj govore.
Al mi deca takva nesmo
čak po stranjski znamo bolje.

Naše selo nije
kak je negdar bilo
vse se vu njem menja.
Nema više krav ni svinja
ni na cesti ni kamenja.

Zato bum ja Boga molil
kolko god bum mogel.
Da kajkavski ne bu vumrl
Bog mi bu pomogel.

Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih
Lukini Baka Ankica i djed Ivo s njegovim bratom Leonom / Obitejski album Brlekovićevih

20190627 – 20190813

Linkovi

Luka i kajkavska pjesma – Umjesto kave 20. lipnja 2019.

U Noći knjige u Petrinju na književnu večer Božice Brkan

Marijana Petir od Mustafine Klade do Bruxellesa – Umjesto kave 1. ožujka 2019.

 

Ja sam Bajza, Željko Bajza – Umjesto kave 13. kolovoza 2019.

Ove godine moja generacija slavi 45 godina od gimnazijske mature, a ja i 45 godina otkako sam upoznala Željka Bajzu (1943.). U svome rodnom Poznanovcu, u danas zapuštenom Domu boraca i omladine, sa svojom je omladinskom ekipom organizirao Susret mladih pjesnika i recitatora. Visokim kriterijima – predsjednik ocjenjivačkog suda koji je, recimo, nagradio moju pjesmu, bio je Zvonimir Golob! – malo se mjesto pokraj Bedekovčine uspelo na jugoslavensku razinu. Uglavnom vlakom dolazili su ponajbolji pjesnici odasvud. Poslije se susrećemo po antologijama. A jedva da u Zagorju ima mjesta, do skrivenih čuka, gdje nisam govorila svoje pjesme, od poznanovečke tvornice kože Partizan – i Bajza je doktorirao i predavao kožarima kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu!– preko doma za preodgoj posrnulih djevojaka, zatim brojnih dvoraca, domova kulture i tako dalje.

Željko bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanastvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)
Željko Bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanstvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)

Surađivali smo i u Pinti – što li sam se napisala o toj udruzi koja je utjecajne Zagorce okupljala na obnovi tada vrlo zapuštene baštine, od dvoraca do crkava i kapela, izdavala vrijedna kulturno-povijesna izdanja, organizirala izlete po nepoznatim zagorskim zakucima, iako je nazvana po pinti, franc. pinte, staroj mjeri kojom su zagorski velikaši mjerili vino, a i posudi, peharu, iz koje su, okupljajući se na intelektualnim raspravama, pili. (Zagrebačka pinta navodno je do 1733. vrijedila oko 3,124 l, a poslije 3,332 l,, dok je mađarska iznosila 1,666, a bečka 1,415 od 1761. sve do uvođenja metarskog sustava.) Pisala sam i o kulturnom časopisu Gazophyilacium, koji nazvan imenom Belostenčeva enciklopedijskoga tronarječnog latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog rječnika iz 1675. godine otkriva svoju bit, a zacijelo više i ne izlazi, jer tko bi to financirao!? Koliko je samo knjiga i monografija (na)pisao i uredio, koliko tuđih promocija organizirao, ne samo Zagorcima i ne samo kajkavcima.

Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)
Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)

Hvala, Bajza, mislim – kako, zapravo, da mu zahvalim? – i uspoređujem ga godinama s još jednim, njemu sličnim, Dragutinom Pasarićem, našim moslavačkim kulturnim spiritusom movensom. Rijetki su takvi ljudi-pokretači, kulturni animatori, motivatori, okupljači i u metropoli, a kamoli po regijama, u manjim mjestima. Autor je desetak knjiga različitih tematika, objavio je oko 1000 novinskih članaka i snimio nekoliko stotina radijskih emisija.

Bajzina Obična popevka

Usporio je Bajza posljednjih godina, zbog bolesti, ali se i dalje susrećemo na pjesničkim kajkavskim recitalima – pa i na svibanjskoj je Zelini njegova pjesma ušla u zbornik i izvedena je na pozornici, a u rujnu nam zacijelo predstoji susret u njegovoj Bedekovčini i Poznanovcu na obilježavanju 30. obljetnice tamošnjih pjesničkih susreta te na znanstvenom skupu o kajkavskom u Krapini. Na prošlogodišnjem je govorio o tradiciji i narodnim mudrostima u Belostenca – jer sada, napokon, dolazi sa svojim stvarima. Sve boljima. Belostenčevom riječju: Chlovek, to je ſztvar velika, Koga mores, rech’ chlovika. Bajza moj, živio mi!

20180903 – 20190527 – 20190810  

Denis Vincek Vinc, mentorske iskrice iz školske knjižnice – Umjesto kave 10. kolovoza 2019.

Zbog ovakve se priče poželim vratiti u novine. Ali naše novine stvarno rijetko objavljuju ovakve čudesno human story, zar ne? Denis Vincek. Tu i tamo bih mu na fejsu štogod lajknula, veselilo me da klinci iz zlatarskog osnovnjaka OŠ Ante Kovačića, koje mentorira deru nagrade, ne samo novinarske, a onda me iznenadi porukom u inbox da planiraju temu broja zdrava hrana i da bi klinci htjeli intervjuirati i mene. Neću kvariti temu u božićnom broju njihovih Zlatarskih iskrica, samo hoću reći kako ne rasturaju bez razloga, jer rade mjesecima, čak i ljeti: samo smo zbog moje teme dvaput popili kavu. Baš dobro društvo!

Denis Vincek potpisuje mi posvetu za svoju knjigu koluni (Fotografija Miljenko Brezak)
Denis Vincek potpisuje posvetu za svoju knjigu kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)

Dolazeći u Zagreb, imali su pravu redaljku razgovora, fotkanja, a što mainstreamskim ne bih, njihovom sam listu pristala fotkati se kako me gađaju kulenom (dobro, kulenovom sekom)! Namudrijali smo se i o zagorskim štruklima, dakako. I sad, i ja hoću napisati o tome od zagorskih čuda, pa zamolim malo natuknica pa nek uzmem djelić kaj trebam. Da, malo! I još traži tobože autorizaciju, da sam nije što pogrešio. Kad i on meni, i ja njemu čuvam integritet.

Čovjek s pet indeksa

Ukratko, taj čovjek Denis Vince, Vinc – tak mi je dobar da sam ga odmah posudila za svoj roman! – ima 5 (slovina: pet!) indeksa: dipl. novinar na Fakultetu političkih znanosti, dipl. bibliotekar na Filozofskom fakultetu, položeni pedagoški predmeti (Pedagogija, Psihologija, Didaktika i Metodika) na Učiteljskom fakultetu; s Medicinskog fakulteta otišao je u novinarske vode pa završio ona dva gore; peti je s Filozofskog gdje piše sinopsis za doktorat, bavi se prevencijom cyberbullyinga, zato valjda toliko radi s učenicima – misli se na produkciju učenika kojima je mentor u različitim medijima.

Prvi razgovor za Zlatarske krijesnice (Fotografija Miljenko Brezak)
Prvi razgovor za Zlatarske iskrice  21. svibnja 2019. (Fotografija Miljenko Brezak)

Zanat je novinarski, piše Vinc meni, počeo u časopisu Radio HRS, stručnom časopisu Hrvatskog radioamaterskog saveza, surađuje i u uredništvu ABC tehnike, listu Hrvatske zajednice tehničke kulture (izlazi od 1957., više od 600 brojeva). Onda odlazi u “opće” teme, tjednik Zagorski listVečernji lis(objavio 4000 priloga!) iz kojega odlazi kao zadnji urednik regionalnog izdanja za Krapinsko-zagorsku županiju. U Krapini se tada, ističe baš prelamalo 16 stranica. Pisao je i za Večernjakov prilog Vrt, koji sam tada uređivala, ne jednom smrzavajući se u ledenim berbama Borisa Drenškog, maestralnoga Bodrena.

Najdraži tekst o pjesnicima posvađanim zbog šnjofanja prdeca

Od svih mojih priča, govori, najviše mu je u srcu pomirba Dragutina Tadijanovićai Ivana Kušana. Književnike je pronašao u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama. Godinama nisu razgovarali, a onda ih je spojila sestra Bernarda i Tadija je oprostio Kušanu, koji je svojedobno napisao kako je Tadija s užitkom šnjofao prdece u hotelskoj sobi kad su bili u Beogradu. Tadija zbog toga godinama nije htio dolaziti u DHK, jer se bojao da će ispasti iz takta i neprimjereno napasti Kušana.

Vinc sa svojom knjigom kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)
Vinc sa svojom knjigom kolumni (Fotografija Miljenko Brezak)

Tada odlazi raditi u školsku knjižnicu (nije napisao ali znam: na upola nižu plaću), koju ne doživljava samo kao mjesto posudbe, nego informacijski centar u kojemu potiče medijsku pismenost u učenika. Počinje rad s učenicima na školskom listu. U Spomenici škole piše da je prvi broj izišao u školskoj godini 1957./58., ali kako se dotad radilo u školskoj knjižnici, govori podatak da škola, za razliku od Gradske knjižnice u Zlataru nema sačuvane stare primjerke. Denis Vincek je prva stručna osoba, prvi dipl. bibliotekar u školskoj knjižnici OŠ Ante Kovačića u Zlataru, trebalo je prvo obraditi i svu građu upisati u računalni program, jer ipak, sve ostale aktivnosti su nadogradnja. Nije tipični knjižničar i nije shvaćen od onih koji knjižnicu doživljavaju kao mjesto gdje mora vladati grobna tišina i gdje djece ne smije biti. Njegova knjižnica je uvijek puna, na svakom i malom i velikom odmoru.

Od Večernjakove lektorice Zorke do interaktivnoga pravopisnog priručnika

Jako je osjetljiv na hrvatski jezik, kaže. Aktivan je na društvenim mrežama i tamo će napisati nemrem, nejdem, neznam, usvojio je taj metajezik, ali kad se piše ozbiljno, tu je grammar nazi, rekli bi neki zlurado skrivajući svoje nepoznavanje hrvatskoga jezika. Ne čudim se, jer učio je i od legendarne Večernjakove lektorice Zorke Horvatić. Zato je valjda i potaknuo djecu da izrade interaktivni pravopisni priručnik kojim su i Jurica Pribolšan i Lovro Tovernić osvojili prvo mjesto na natječaju Školske knjige.

Drugi razgovor za Zlatarske iskrice 20. srpnja 2019. (Fotografija Miljenko Brezak)
Drugi razgovor za Zlatarske iskrice 20. srpnja 2019.: Denis Vincek, Leonardo Rihtarić, Karlo Sviben i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Školski list Zlatarske iskrice ima dugu tradiciju, ali tek se Denisovim dolaskom počinje uređivati po pravilima za LiDraNo, a to znači da učenici, a ne učitelji pišu i postaju urednici. List prestaje biti “komunalni vjesnik” škole i donosi djeci primjerene teme, od hobija, kućnih ljubimaca, cyberbullyinga, a novi broj ima za temu Hraniš li se zdravo? Također list počinju slati na županijsku smotru LiDraNo i svih dosadašnjih osam brojeva najbolje su ocijenjeni, a broj 59 bio je prvi na natječaju Jutarnjeg lista Biramo najbolji školski list, broj 60 proglašen je superiornim i bez pogreške na Državnoj smotri LiDraNo.

Multimedijalna Ljuba zvonarka iz Martinščine

Puno je učenika tijekom rada na Iskricama prošlo kroz školsku knjižnicu i nezahvalno je izdvajati, ali, kako sam navaljivala, svakako jedan Jurica Pribolšan, Marko Bingula, Hrvoje Stažnik, Petra Sokolić, Paula Sviben, Karla Bingula, ali ipak neki su ostavili najjači trag – Karlo Bogi, Vilim Kobeščak, Patrik Raškaj, Matija Varga, Leonardo Rihtarići Patrik Delijai sada Matija Mikulec (dotle su djevojke pjevale u zboru, a nikog na silu ne dovlačim).

Za uspomenu: Oblizeki - Moslavina za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)
Za uspomenu, bez mentora: mladi zlatarski novinari Karlo Sviben, Tomo Valjak, Karla Bingula i Patrik Delija  te Božica Brkan i njezina zaviajna čitanka Oblizeki – Moslavina za stolom (Fotografija Miljenko Brezak)

Raškaj je, opisuje mi Vinc, otkrio Ljubu zvonaricu, ženu koja zvoni povlačeći užad u selu pokraj Zlatara, Martinščini, djeci poznatiju kao ženu koja buši lopte kad one preskoče ogradu s igrališta Područne škole u Martiniščini u njezino dvorište, no mi smo je predstavili kao zvonarku (kaže mi: ne volim kad mi to prekrste u zvonaricu, jer ona je Ljuba zvonarka i tako je svi poznaju!), Raškaj je o njoj napravio priču za list, a već sljedeće godine Karlo i Vilim napravili su o njoj radijsku emisiju, nikad u novijoj povijesti Krapinsko-zagorske županije u kategoriji osnovnih škola to dotad nitko nije napravio, a oni su napravili sve sami, s Vincekovim starim diktafonom Zjoš iz Večernjaka, sami su učili montirati u programu Audacity i dospjeli na Državnu smotru LiDraNo.

Zlatarski Kostelić

Uči djecu pravom novinarstvu, govori, pa su tako Vilim i Matija Varga u Zoološkom držali u rukama sedam metara dugu bou, i to je Matija Varga opisao i sljedeće godine sa svojom pričom dospio na LiDraNo u Primošten. Varga je bio i urednik lista koji je pobijedio na natječaju Jutarnjeg, a naš se list, Zlatarske Iskrice ističe još po nečemu, dizajnira se i prelama u školi. Zadnja dva broja nisam čak ni ja grafički prelamao, nego učenik, Matija Varga, na školskom računalu u školskoj knjižnici. Ne dopuštaju da ih demotivira ni što sve ostale škole to plaćaju da rade za njih profesionalni dizajneri. No, dodaje Vincek, svojim savjetom u finiširanju lista rado pomogne Krešimir Varga, Zlatarščanin, profesor informatike u zabočkom ŠUDIGO-u, koji ondje uspješno gura digitalni list  Tabula Nova. A ne zaobilazi podrđku ravnatelja svoje škole Marijana Posarića.

Učenici su sami snimali, montirali u školi i radioemisiju Zlatarski Kostelić, o tada šestašu Tomi Valjaku iz Zlatara, koji je u svojoj dobi prvak Hrvatske u skijanju; o sedmašu koji od druge godine ima dijabetes, a upustili su se i u izradu radiopriče Zvjezdica pospanka.

A onda je Matija Varga rekao zašto ne bismo snimili film? Pa su ga učenici i snimili svojim mobitelom, jer škola, za razliku od susjednih, nema kameru. Ali zato imamo rezultate: već s drugim filmom, a glavna zvijezda toga dokumentarca bila je – ponovno Ljuba zvonarka, dakle sada na platnu, Matija Varga i Leonardo Rihtarić dolaze na Smotru hrvatskog školskog filma u Sinj. Snimili su i nijemi igrani film Otmica, po adaptaciji slovenske priče za djecu Šutiranje glavom, i u listopadu idu na 57. hrvatsku reviju dječjeg filmskog stvaralaštva u Sisak. Tu su potegnuli Matija Varga, Patrik Delija, Leonardo Rihtarić i Karlo Sviben, ističe mentor Denis Vincek.

Treba raditi sa svima, a ne samo s kremom

I onda se dogodi da u moru novinarskih tekstova netko dođe s idejom za literarni rad, priča iz djetinjstva o pokušaju obujmljivanja velikog hrasta pretočena je u literarni ostvaraj. Zanimljiv šumski div koji je Leonarda doveo među tri najbolja rada u RH na natječaju Zelena priča za zeleni planet, a jedan tužan događaj u obitelji potaknuo je Karla Svibna da napiše pjesmu Sam sa sobom – i osvojio je drugo mjesto na ovogodišnjim Nazorovim danima, kojega je u Vincovoj pratnji odvelo u književnikove bračke Postire.

S prvoga zagrebačkog razgovora (Fotografija Miljenko Brezak)
S prvoga zagrebačkog razgovora mladi novinari Patrik Delija, Karlo Sviben, Karla Bingula i Tomo Valjal s nama dvoma odraslih svojih kolega (Fotografija Miljenko Brezak)

Sve to odvija se u školskoj knjižnici, ne samo s petnulašima nego i s vrlo motiviranim četvorkašima i trojkašima. Naš sustav potiče štreberaj, govori Vinc, koji već godinama provodi Školu za život i nada se da će se svi tome okrenuti. Ne znači to da sam ja protiv 5,00, ali držim se onoga što je rekao Alen Spiegl, voditelj Krapinskog centra za izvrsnost: Treba raditi sa svima, a ne samo s kremom. Sve se to radi nulti sat, ili poslijepodne, ili učenici dolaze tijekom njihovih praznika, dragovoljno, a roditelji su upoznati s svim aktivnostima i podržavaju ih.

Čitajmo, pišimo, snimajmo

Ne treba zaboraviti ni brojna prva mjesta na foto-natječajima, iako oni nemaju kao neke susjedne škole mrak kamere i aparate, nego i fotografije i filmove učenici snimaju privatnim mobitelima i aparatima i ostvaruju vrhunske rezultate. Kroza sve to provlači se medijsko opismenjivanje i radi na prevenciji cyberullyinga, ali se ne zaboravlja knjiga. Vincek je, uostalom, autor i voditelj nacionalnoga projekta za poticanje čitanja Čitajmo zajedno – čitajmo naglas: zaboravljene knjige, koji je ušao u devetu godinu, već treću godinu uza suglasnost Ministarstva znanosti i obrazovanja, a sudjeluje 1000 učenika iz cijele Hrvatske. Vincek je svoju školu uveo u program Erasmus+, vodio prve razmjene učenika u inozemstvo i ne staje.

Poslije ljetnog fotosešna s kulenovom sekom za božićni broj školskoga lista (Fotografija Miljenko Brezak)
Poslije ljetnog fotosešna s kulenovom sekom za božićni broj školskoga lista: Leonardo Rihtarić, Božica Brkan, Denis Vincek i Karlo Sviben (Fotografija Miljenko Brezak)

Na Školi stvaralaštva Novigradsko proljećove je godine, nakon 12 godina, ponovno počeo piti kavu, a, dodaje, satisfakcija mu je najveća kad, sada već srednjoškolci, Vilim Kobeščak i Matija Varga, barem jedanput svaki tjedan i dalje dođu u knjižnicu ili kad Matija Varga svaki drugi dan preko Facebooka pita može li kako pomoći. Na pitanje zašto to čini, sadašnji 16-godišnjak srednjoškolac kaže:Volim ljude koji kuže. Postoje ljudi na koje uvijek možeš računati i takvi se ljudi ne odbacuju. Iako ne voli izdvajati, mentor priznaje da mu je možda i zato favorit. Kao mentoru mnogo znači kada mu na sprovod roditelja – 2017. ostao je bez oca, a 2018. bez mame, umirovljene profesorice hrvatskog i ruskog – dođe s bratom i roditeljima učenik Leonardo, urednik lista, koji je bio na Državnom LiDraNu i koji je bio na Smotri hrvatskog školskog filma. I još puno toga, dodaje, drago mu što njihov zajednički trud djeca cijene, roditelji cijene. Iako često ostaju dulje u školi, neki projekt dovršavaju doma. Pa se i proslavi – jabučnim štruklima.

P. S.

Ako sam ja mlade kolege izbezumila duljinom pripovijedanja za njihov tekst, ni meni nije bilo lako kratiti. Ali, moji su me veliki mentori naučili kako ništa nije prekratko ako se dobro skrati. Ali, što uopće skratiti? Ostavljam čak i Vincovu molbu: poruči ti meni da uzmem predah i da doktorat završim. Pa, daj! Moj bi mentor iz Nedjeljnog Vjesnika Drago Kastratović rekao: Spasio sam te. Spasili smo se!

20190807 – 20190808 – 20190809

Gujaševe „Mene su ljepote ostavile“ ili Vidmarovićevo ubaštinjavanje nepoznatoga, a vrijednoga – Umjesto kave 6. kolovoza 2019.

Vidmarovićeva knjiga o Josipu Gujašu–Đuretinu, mađ. Gulyás József (1936.-1976.), prva je koju Acumen objavljuje, a nije iz mojega pera, pera njegove kućne autorice. Acumen je, naime, zamišljen kao nevelika obiteljska tvrtka Brezak (i) Brkan, kreator multimedijalnih sadržaja s geslom Sadržaj koji spaja. Registrirani 1993., stvarno smo krenuli 2006., ponajprije kao podrška mojim autorskim i izdavačkim projektima.

Đuro Vidmarović s svojom najnovijom gnjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)
Đuro Vidmarović s svojom najnovijom knjigom o Gujašu (Fotografija Miljenko Brezak)

Tako pišem u uvodniku-recenziji upravo u minulom srpnju objavljene knjige Josip Gujaš-Đuretin Mene su ljepote ostavile, Priredio Đuro Vidmarović (urednik Miljenko Brezak, recenzentice prof. dr. sc. Sanja Vukić i Božica Brkan, grafičko oblikovanje Jenio Vukelić, tisak Web2Tisak). Nismo kanili objavljivati druge autore, pa zašto Gujaš? Potpora je to ponajprije zavičajcu s kojim dijelimo dubok osjećaj pripadnosti Moslavini i potrebi da osvijestimo regionalni moslavački kulturni identitet, zatim kolegi književniku i književnom kritičaru, koji je mnoge ponukao da se ostvare pišući, pa i mene, da se vratim književnosti, te na kraju poštovanje prema više od četiri desetljeća dugom istraživanju kulturno posve rubnoga u obje zemlje i malo poznatoga, a moguće i najznačajnijega hrvatskog pjesnika u Mađarskoj. No, poput knjige o Jurici Čenaru, ovo je vrlo važno Vidmarovićevo djelo, objavljeno u vrijeme predsjednikovanja Društvom hrvatskih književnika.

Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić
Grafičko oblikovanje Vidmarovićeva Gujaša potpisuje Jenio Vukelić

Rijetko je koji autor, bilo kritičar bilo povjesničar, uspio u hrvatsku književnost ubaštiniti toliko imena koliko je to pošlo za rukom Đuri Vidmaroviću. Pisao je, katkad i jedini o književnicima Hrvatima iz Ma- đarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Čenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Kipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sinidik, Adrijan Vukmanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, JasnaMelvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Mikorić), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd.

Fotografija
Fotografija profesora radašnje budipeštanske Srpskohrvatske gimnazije 1961–1965.:  Gujaš šesti u prvom redu slijeva

Vodila ga je u tome radoznalost i rijetka ustrajnost još od 1974., kad ga je kao povjesničara selidba iz njegova zavičaja slavonsko-moslavačkoga oko rijeke Ilove iz Kraljeve Velike u zapadno Gradišće navela na prvo, najprije povijesno istraživanje. Prema zemljacima u drugoj zemlji ima strpljivo razumijevanje, ali se uvijek marom strasna intelektualca oslanja na podatke i traganje za njima nego na moguću sentimentalnost prema izvandomovinskim tekstovima i autorima. Stručni kriteriji s jedne i kolegijalno poticanje s druge strane temelj su što je uspio iskopati i javnosti predstaviti mnoge posve nepoznate ili nerijetko i godinama već zaboravljene ljude, koji bi vjerojatno mnogo dalje doprli da nisu pisali na manjiskome, hrvatskom, a pogotovo njihove veze i povezanosti.

I izravno sam, ponajviše zahvaljujući opet Vidmaroviću, imala priliku upoznati njegov način rada u razgovorima i praktično na gostovanjima. Fascinantno uspijeva među Hrvatima u različitim zemljama, različitoga statusa (neovisno koliko “barataju” ili “ne barataju” nekim od hrvatskih “jezikâ” kao materinskim ili standardnim), nerijetko u raskoraku između zemlje rođenja i domovine po kolektivnome pamćenju, bilo da su im one već stoljećima postojbina bilo da su u njih izbjegli tek prije koju godinu ili desetljeće, različitim povodima, okupiti da sami otkriju svoje talente i ojačaju veze s domovinom i hrvatskim jezikom i književnošću.

I pjesnik dr. Josip Gujaš–Đuretin jedna je od ustrajnih, vrijednih, samo naizgled malih Vidmarovićevih tema na kojoj radi već više od četiri desetljeća objavljujući brojne članke. Njegov rad samo stjecajem okolnosti nije, nažalost, prije dovršen i ukoričen u monografiju naslovljenu prema Gujaševu stihu. Hvalevrijedno je što Vidmarović nije odustao, to prije što su se u stvarnome životu zapravo krajcali ne upoznavši se zbog pjesnikove prerane smrti.

Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu
Iz knjige: autor sa sada pokojnom Gujaševom udovicom gospođom Verom Grunčić-Gujaš, koja mu je darivala Gujaševu neobjavljenu ostavštinu

Zahvajujemo gospođi Veri Grunčić, supruzi Josipa Gujaša–Đuretina, što je 1989. godine ustupila za istraživanje i objavu cijelu vrijednu građu, obiteljsku pismohranu, neobjavljene pjesme i obiteljske fotografije. Nažalost, nije dočekala ovu važnu knjigu. Nadamo se, jer to svakako zaslužuju, da će naći svoje čitatelje i u Hrvatskoj i u Mađarskoj, osobito u pjesnikovim rodnim Martincima u Županiji Baranji, gdje tamošnja Osnovna škola od 1996. održava natjecanje učenika hrvatskih škola u kazivanju stihova “Josip Gujaš-Đuretin” čuvajući tako svoj hrvatski jezik. Nadamo se također da će Vidmarovićeva knjiga biti poticajan temelj novim, i književnim i jezičnim istraživanjima, to prije što su je kao vrijedan kulturni potencijal za književnost, jezik, ali i za Hrvate u Mađarskoj, prepoznali i poduprli i Ministarstvo kulture RH i Hrvatska matica iseljenika.

20190804 – 20190807  

Linkovi

Moslavačka riječ u Garešnici

Novi prilog Božice Brkan moslavačkoj kajkavijani

Kekavica Božice Brkan, emisija na HRT3 26. travnja u 21,20

https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=8061

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/

 

 

Časopis za kritiku STAV prenosi pogovor Željke Lovrenčić knjizi Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI

S osobitim veseljem prenosimo objavu pogovora Željke Lovrenčić iz upravo objavljene zbirke pjesama Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI u časopisu za kritiku STAV i zahvaljujemo na uvrštenju:

Željka Lovrenčić: IZMEĐU TRADICIONALNOSTI I MODERNOSTI / Božica Brkan

BOŽICA BRKAN (business.hr)

BOŽICA BRKAN: NEMOJ MI TO GOVORITI, Acumen, Zagreb, 2019., 176 str.

Božica Brkan široj je javnosti poznata kao vrsna novinarka koja je u novinarstvu radila trideset godina (dobitnica je nagrade HND-a „Marija Jurić Zagorka“). Nadalje, autorica je vrlo zapaženih etno-kuharica – primjerice Enciklopedije špeceraja ili Oblizeki – Moslavina za stolom, uspješna spisateljica ljubavnih romana te „blogerica“, urednica, nakladnica… Jednom riječju, vrlo svestrana i uspješna moderna žena.

Kao književnica ističe se romanom Ledina u kojemu govori o sudbini žena u moslavačkom dijelu Vojne krajine i na zanimljiv način rekonstruira život obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Od proze treba izdvojiti njene suvremene priče objavljene u zbirci Umrežena.

Među rijetkim je autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga joj mjesta Okešinca u moslavačkome kraju. Na tom je narječju 1990. objavila pjesničku zbirku Vetrenica ili Obiteljska arheologija, a zatim još nekoliko zbirki među kojima se ističe Pevecov korak (kajkavski osebušek za eu) popraćen uvodom i rječnikom kajkavskoga moslavačkog narječja. Tom knjigom čitatelj ne upoznaje samo suvremeno moslavačko kajkavsko pjesništvo nego postaje svjestan činjenice kako svojom dijalektalnom poezijom – i jezikom i tematikom – Brkanova vrlo uspješno čuva jezično nasljeđe jednoga kraja. Svoj suvremeni jezik obogaćuje arhaizmima, a slike djetinjstva i Moslavine vrlo su plastične. Iz njenih se tema nazire poistovjećivanje s krajolikom. Jasnim, gipkim i čistim jezikom te pjesmama bez rime, dječjim igrama, razgovorima likova iz uže i šire obitelji, opisima djetinjstva te sjećanjima na pretke uspješno isprepleće sadašnjost i prošlost, tradiciju i moderno doba. Pjesničkim poigravanjima i blagom ironijom opisuje život svojih roditelja, tradiciju svoga sela, hodočašća, ali i suvremenost. Svi ti elementi bude želju za čitanjem i uranjanjem u književni svijet vješte spisateljice.

Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom… Tematika majke u domaćoj i svjetskoj književnosti nije nova – rabi je, primjerice, Charles Dickens koji se u djelima često obračunava s roditeljima, Jane Austen u knjizi Ponos i predrasude ili pak Louise May Alcott u djelu Male žene. Majčin lik i majčinska ljubav u hrvatskoj se poeziji opisuju od davnine do današnjih dana. Ali, dakako, svaki je pristup temi jedinstven i izvoran. Pogledajmo što nam novom knjigom „poručuje“ Božica Brkan…

Na prvi pogled možemo zaključiti kako se zbirkom – koja se sastoji se od tri cjeline: Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti i Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak – pjesnikinja bavi temama koje je inače zaokupljaju. Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkanova ništa ne prepušta slučaju, pa u uvodima knjigama često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom. Ovdje uvrštene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno su preispitivanje njihova odnosa kojim se pjesnikinja u manjoj mjeri bavila, rečeno je, u ranijim zbirkama. Pjesme su, kako zapisuje, „nastavak razgovora sa ženom koja joj je bila roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica“, a možemo dodati to da je riječ o zapisima o jednome životu te, ponekad, o bilježenju majčinih misli i savjeta.

Prva cjelina haljina za snove sadrži 19 pjesama. U njoj se izmjenjuju pjesme na kajkavskome i štokavskom narječju. I one i naslovi pisani su malim slovom. Misli teku spontano, u jednome dahu. Ciklus započinje istoimenom pjesmom, svojevrsnom baladom i odom mladosti koja u sebi nosi nostalgiju za prošlim vremenima kad je moja haljina iz snova / mirisala lavandom / mirisala je smiljem / mirisala je horizontom / čak i onime iz njega / prema šnitu iz burde (str. 8). Sada, dok ista haljina najbolje čisti prozore na jugozapad / zagledane u oblake, pjesnikinji ostaje sjećanje na jedan lijep dio života. No, sve završava, doba mladosti je iza nas i dolazi vrijeme kada sređujemo životne „bilance“. Pitanje ima li još mjesta za snove nameće se samo po sebi. Druga pjesma koju valja istaknuti, jer u njoj do izražaja posebice dolazi zrelost autoričina stiha, misaonost i toplina, nosi naslov zelena. U njoj je pjesnikinja poput vješte čarobnice izmiješala razne sastojke među kojima prevladavaju sjećanja. Još jedna haljina iz mladosti u Lorkinoj boji, koja je zauvijek ostala negdje na dnu ormara, haljina odjevena jednom za maturalnu zabavu i zatim zaboravljena, motiv je oko kojega se isprepliću slike prošlosti i sadašnjosti. Ali, ova pjesma nije samo vješt splet sačinjen od nekada i sada – leksik kojim je napisana također je zanimljiva kombinacija narječja i standarda.

Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma, što je razvidno u pjesmama krijesnica II, krijesnica I ili, pak, u onoj naslovljenoj rebra. Odlika čitava ciklusa igre su riječima, toplina koju bude sjećanja, opisi svakodnevice. Božica Brkan je pjesnikinja koju nadahnjuju male, obične, svakodnevne stvari. U pjesmi vuha govori o načinu čitanja knjige, a iz one naslovljene zalogaji saznajemo koliko je bitno znati uživati u samome postojanju, u hrani i sitnicama koje nam život čine ljepšim. (Tu mi pada na pamet njezina pjesma vermut koja je jasnoćom i blagošću oduševila čitatelje u Kolumbiji).

Druga cjelina naslovljena je nemoj mi to govoriti. Sastoji se od 39 pjesama te također započinje istoimenom pjesmom koja je u ovom slučaju interpretacija razgovora, odnosno autoričine rasprave s majkom jednoga bezbrižnog ljetnog poslijepodneva dok sunce prži. No, više nije doba djetinjstva i mladosti; majka je sada u staračkome domu i više nije onakva kakva je nekad bila. I okus kave i kolačića nekako je drugačiji jer život ide svojim tijekom i nesmiljeno prolazi. Pjesnikinja i ovdje umeće elemente prošlosti – nekad bismo se toliko sporile / sve dok se ne bismo rasplakale / kadkad jedna katkad druga katkad katkad obje – koji se stapaju s prizorima sadašnjosti: sad se samo ne mi za povedati / rasplačem ja / poslije / kao da sam ja tebi mama / kako me sve češće predstavljaš ljudima koji nas obje znaju (str. 20). Ovoga je puta posrijedi bolna stvarnost u kojoj spoznajemo da su nam roditelji stari te da smo mi, nekadašnja djeca, u zrelim godinama. Polako postajemo svjesni da je vrijeme starosti blizu, iako bismo opet rado bili djeca. U ovim stihovima naviru sjećanja na trenutke kad su majka i kći bile zajedno, kad su razgovarale o aktualnim temama. Dakako, neizbježne su rasprave, ali i svađe (u jednoj pjesmi pjesnikinja opisuje kako je nakon svađe s majkom pobjegla na snijeg u čarapama). U dužoj pjesmi naslovljenoj dijanovec, koju bismo mogli nazvati ispovjednom, osim o jednoj simpatičnoj zgodi, Brkanova piše o običajima svoga rodnog sela. To je topla priča o putovanju koja se, osim životopisnih slika, ističe bogatstvom jezika. Slično je u pjesmi pile tatine posvećenoj ocu Ivanu koji je godinama radio u pilani.

U ovome ciklusu ima još pjesama što podsjećaju na djetinjstvo, na vrijeme kad se skupljao novac u kasicu i kad se na televiziji prikazivala poznata serija bonanza. Pogled u prošlost otvara i pjesma prsne karamele. Pjesnikinja kaže: imaš bombonov kakve ti srce želi i karamelov sekojake / ali one prsne karamele / bolše neg gda bi nam za lečiti kašel rastopili v limenomu teneru cukor / i zalejali ga z mlekom (str. 36). Karamele su, kao i „volovsko srce crleno i rozo“ odnosno, prema Božičinu objašnjenju, vrsta rajčice, mesnata i krupna ploda, te salata i jabuke, odraz jednoga razdoblja, bljesak sjećanja. To je i pjesma ule za noč te ona naslovljena rinčice.

U ovome ciklusu (i u čitavoj zbirci) posebnu pozornost izaziva pjesma lafre (maske) u kojoj pjesnikinja u krležijanskome stilu govori o „fašniku“ i tradicionalnim običajima vezanima uza nj. No, ovi stihovi nose puno dublju poruku – metafora maske može se primijeniti i na naš (ne samo današnji) svijet: lafre lafre sekojake / i lepe i grde lafre / čim grdeše tim lepše / tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju (str. 43).

Ni u ovoj cjelini Brkanova ne zanemaruje povijest svoje obitelji (pjesma prezamnica). Vezano uz majku i njezinu starost, ovdje čitamo niz ganutljivih pjesama (ponekad prožetih blagom ironijom) u kojima se govori o uobičajenim i svakodnevnim stvarima poput zubā u starih osoba, bolnica, otpusnih pisama, dijagnoza, pelena, masti, torbi, lijekova i, konačno, odlaska s ovoga svijeta. Pjesme za putom i košula za noč nisu samo „biseri“ kekavskoga narječja nego i kajkavske lirike općenito. U njima do izražaja dolazi sva raskoš jezika i stila Božice Brkan koja od jednostavne teme uspijeva stvoriti pravu malu sagu. Obična spavaćica iliti košulja za noć poveznica je između pjesnikinje i njezine majke krojačice, ali također između ovoga što se događa danas i onoga što je nekoć bilo. Primjerice, u jednostavnoj se pjesmi ehoton zrcali sva ljubav koju dijete može osjećati prema roditeljici koje više nema: tvoja je kosa bila vrlo kratka i vrlo vrlo meka / i tako srebrna baš kako si priželjkivala / ni ehoton ti više nije trebao / ništa ti nije trebalo (str. 63). Da, znamo da nakon smrti ništa više nije potrebno, ni rupčeki ni križi; ali u boli i tuzi koju pjesnikinja odlaže kao rupčić platneni obrubljen crnim / samo za sprovode (str. 66), dok ne možemo plakati jer suza nema i jer smo iscijeđeni zbog patnje, u srce pohranjujemo djeliće uspomena na naše najdraže.            

Treća cjelina zbirke naslovljena je Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak i sastoji se od 21 pjesme pisane većinom kekavskim narječjem. Tematika je opet zavičaj: jabuke i zvijezde, košare, ljubav ali i jezik, odnosno pjesnička (i ina) riječ koja je poput vrta (reč je moja vrčak). A u vrtu, znano je, ima puno boja i ljepote te prekrasnoga mirisnog cvijeća. Riječ ovdje predstavlja bogatstvo, puninu, boju i zvuk.

U ovome ciklusu valja istaknuti pjesmu gda si ležem na zemlu u kojoj se pjesnikinja vraća u dane mladosti, ali također razmišlja o planetu i poistovjećuje se njim, s našom majkom Zemljom. Uz svakidašnje motive kao što je, primjerice, talog kave (pjesma soc) tu su i stihovi u kojima se opjevava suhozid ili oni posvećeni graničarima (baltica i sol). Pjesnikinju nadahnjuju životinje (kurtasti pes i pesji svati, na rubu gnezda), kiša, led… Uz tradiciju rodnoga kraja, njegov jezik i krajolik, roditelje te obitelj, razvidno je zanima priroda, odnosno sve što se događa oko nje.

Pjesma kej da jes dirljiv je oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu.

Svi ćemo jednoga dana otići; stvaralaštvo vječno traje. Možda baš stoga ova knjiga književnice Božice Brkan završava pjesmom naslovljenom najljepše je pisati pjesme. Jer njene pjesme sočne te dovoljno kisele i dovoljno slatke, osim što život čine vedrim i optimističnim, kao da nemaju rok trajanja.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

Bjelovarski list objavio satiru Odojak Božice Brkan

Pozivajući književnike na osmi natječaj za kratku priču satiru Slavko Kolar, čazmanska Gradska knjižnicakoja nosi ime toga važnoga pisca i Bjelovarski list oživjeli su zanimljivu ideju. Ljeti, kao i prijašnjih godina, objavljuju prošlogodišnje priče finalista sedmoga natječaja. U broju od 22. srpnja 2019. objavljen je Odojak Božice Brkan.

Bjelovarski list, 22. srpnja 2019. - Odojak Božice Brkan
Bjelovarski list, 22. srpnja 2019. – Odojak Božice Brkan

Autoričine kratke priče satire uvrštene su u nekoliko godišnjih užih izbora te su objavljene na internetu, a na prvom izboru pobijedila je pričom Svojih tijela gospodari, koja se također uvrštena u uknjiženu zbirku Prvih dvadeset uboda, tiskanu 2015.

Hvalevrijedno je njegovanje satiričke kratke priče, kojoj se priklanjaju mnogi mladi autori iz cijele hrvatske.

20190802

Satira “Svojih tijela gospodari” Božice Brkan u zbirci “Prvih dvadeset uboda”

https://www.gradska-knjiznica-cazma.hr/index.php/odojak

http://www.zarez.hr/clanci/svojih-tijela-gospodari

https://www.bozicabrkan.com/kratka-prica-satira-odojak-bozice-brkan-u-finalu-slavka-kolara/

 

Černobil, first i last, ljetovanje iz snova – Umjesto kave 11. srpnja 2019.

Dakako da sam gledala, za svaki slučaj odmah dvaput, i odličan istoimeni britanski TV serijal. I hrpu dokumentaraca prije toga. Čitam što govori znanost, i unatrag i unaprijed. A Černobil imam u posebnom, i papirnatom i internetskom fajlu, za svaki slučaj. Poslije eksplozije, u jesen 1986. na varšavskom Sveučilištu, na Polonicumu, bila sam na jednomjesečnoj specijalizaciji za prevoditelje s poljskoga, a moj je M. išao na tečaj za početnike kako bi mogao komunicirati s našim poljskim prijateljima.

S kolegama novinarima Halinom i Wodekom i tada našim novim fićom šalabajzali smo napravivši 3500 kilometara. Gurali smo se s petim putnikom, velikim metalnim kanistrom za gorivo, jer je bila nekakva nestašica. Predivne li istočne Poljske sa sustavom ustava zaštićenima kao svjetska baština. Bizoni koji pasu žubrówku po kojoj miriši i prema kojoj je nazvana votka žubrówka (svaka butelja te wódeczke sadržava po jednu travku!). A da ne spominjem buđenje s pogledom na srndaća na proplanku i 17 vrsta gljiva za seoski doručak. Uobičajeno: prepune šume berača gljiva. A tamo, još nešto dalje na istoku, preko zatvorene granice tadašnjega SSSR-a – Černobil!

Kući smo iz Poljske ponijeli i najdraži suvenir, našega Ivana. Uza sve tekstove koje smo danomice objavljivali o oboljelima, o djeci koja se rađaju oštećena različitim utjecajem radijacije – tada sam radila u Vjesniku! – silno sam brinula hoće li mi se dijete poslije nesmotrenosti iz neznanja roditi zdravo. Strah koji se ne može zaboraviti.

I sad mi na mejl kao prigodice, te obljetnica je eksplozije nuklearke nekad u Sovjetskom savezu a danas u Ukrajini, te TV serijal te… dan za danom stižu pozivi za ovakva i onakva putovanja u Ukrajinu. Vrlo povoljno. Poizbor. Te first te last, te Putolovac te Popustplus te. U Černobil, u Pripjat, u Kijev tek usput! Nazivi i na ruskom i na ukrajinskom, za svaki slučaj. U pozivu broj iseljenih, broj umrlih, broje oboljelih. Ne mogu samo Rusi i Bjelorusi, čini mi se. Reporterka Nedjeljnog Jutarnjeg opisuje raznolikost ponude te kako oni, turisti, moraju biti obuveni, pokriveni, nositi mjerač zračenja.

Sve za avanturizam, sve za malo adrenalina. Hirošima i Nagasaki su tempi pasatti. Život je valjda tako dosadan da mu baš nedostaje jedan morbidni selfie s kreveljenjem utjecajnika, influencera: vidi me gdje sam, tu ti još nisi bio! Kakvo uzbuđenje! Ljetovanje iz snova! Ondje gdje se ne preporučuje stanovanje još tisućama godina i gdje civilizacija ide unatrag, a njezine ostatke prekriva divlja priroda, navodno prelijepa.

Jedno od putovanja s vražjim sponzorstvom, nitko te ne tjera, ne samo s poslovnim putnim nalogom za reportažu. Pravi, čistokrvni novinari ionako žive kratko, zar ne? Kao da morbidnog nedostaje iza prvog ugla. Ne dovoljno, valjda. Baš, ono, što bi rekli naši mudri i hrabri HGSS-ovci, japankama na Biokovo. Okorjeli novinski kolumnisti malo kvare doživljaj usporedbama černobilskih s izletima u Auschwitz, Treblinku, pa i Jasenovac, zašto ne? A mene od nas, od naše bešćutnosti, ravnodušnosti, neodgovornosti hvata sve veći strah. Toliki da bih se katkad najradije zatvorila u kuću kao što su nam savjetovali onomad poslije nailaska oblaka s pojačanim vrijednostima dotad nam nepoznatih opasnih elemenata, koje ni Mendeljejev sustav valjda još nije spominjao, i najradije ne bih izlazila.

20190702 – 20190709 – 20190711

Krleža, sretan nam! – Umjesto kave 7. srpnja 2019.

Na današnji dan 1983. rođen je Krleža. Koji drugi, nego Miroslav Krleža! Fizički je otišao 29. prosinca 1981. Sitnež bi ga odavno otpisala i stalno ga otpisuje, jer da ima i većih hrvatskih književnika. Kao da imamo ne znam koliko Krleža. Da bar imamo još i jednoga! Izmišljaju projekte da na njegov račun uzmu lovu, a ne da mu ne zapale ni svijeću ili odnesu cvijetak, nego ni ne otvore makar jedan, što tko voli, od brojnih njegovih naslova. Tko bi to danas još čitao? A da smo barem to staro zanovijetalo, komunjaru, crvendaća, socijalističkog glembaya ili kako ga za zadovoljstvo sebi sve ne krstili, samo da bi on bio manji a onda valjda veći, više čitali, makar i u tzv. novim čitanjima onda kad smo ga, jer lakše je ne čitati, nakanili prešutjeti, otpisati, ostaviti u ropotarnici da nas ne gnjavi, da nas ne zamara našom vlastitom savješću, današnja bi nam Hrvatska drugačije izgledala.

Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine
Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine

Ne kanim razglabati da li da i sada prije dograbimo štogod od Glembayevih ili koju od Balada. Nakanjivala sam, ima tome dobrih mjeseci pa i puna godina, ukrižati dva naslova koja se bave Krležom. Pa da ću zajedno, pa da ću odvojeno, pa da ću… Odustala sam privremeno kada se prošle jeseni zahuktala polemika između dvoje sveučilišnih profesora Krešimira Nemeca, autora Glasova iz tmine/Krležološke rasprave, Ljevak, 2017., i Sanje Nikčević, autorice Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu, Matica hrvatska, 2016. Povod je bio Nemecov tekst Što je nama danas Krleža o 125. obljetnici rođenja – odlična naslovnica Vijenca: sivi Krleža s crveno prelijepljenim ustima – pa je prešla na knjige.

Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca
Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca

Dobro je, pomislih, barem će se više čitati obje. A možda će se više čitati i sam Krleža, provjere izrečenoga radi. Možda će se uopće ipak malo više čitati. I misliti! Neki su me čak uvjeravali kako je polemika između autora odnosno izdavača dogovorena, jer se tu i nema što polemizirati. Ne bih rekla, jer mi se nepomirljivim čine stavovi, a i polazišta. Kad bi se sve ogolilo, svodi se na one koji Krležu nekritički dižu u nebesa i one koji ga jednako nekritički unizuju. A, dvojbama unatoč, Krleža je kanon, klasik, nema spora, ali poželjno je povremeno provjetravanje, to prije što, uvjerena sam, glavnina njegova teksta, a pogotovo najbolje stranice poezije, proze, drama, eseja… mogu izdržati i najmoćnije bure i najtvrđa osporavanja.

Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević
Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević

Nemec kreće od analize dvojbene dekanonizacije Krleže, a Nikčević odmah sudara medijske, dakako pretjerane tvrdnje, kako je devedesetih Krleža bio u Hrvatskoj zabranjen i kako je kazališno potpuno zanemaren. Što god, ja sam još postojano na onim davnim Parovim Zastavama iz ZKM-a, 1991., a Krleža se sigurno podsmjehuje što i mrtav uskomešava ustajalu našu žabokrečinu. Može li i tko drugi? Nisam ga toliko poznavala, ali prema tekstovima mogu tek pomisliti što misli o krležološkom marketingu specijalizanata praznine.

Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine
Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine

Govorim sve to kao ustrajna čitateljica (i ne samo Krleže!), a ne netko tko je bardu na noge hodočastio na Gvozd i sad prigodice pripovijeda u kojoj su sobi ondje primani, čime su posluženi, o čemu su razgovarali, tko je kome što rekao (ne i tko je koga zapravo slušao i čuo). Što mogu, meni je Krleža, a i knjige o njemu vrlo izazovna i zabavna literatura. Čitam je mnogo sporije,  dublje, nerijetko se vraćajući, i ne trudeći se doseći svojih gimnazijskih 50 stranica na sat. A za finale posuđujem Krležu iz njegova Mojega obračuna s njima (prisjećam se nezaboravnog Rade Šerbedžije u monodrami), što je Krešimir Nemec posudio i za geslo svoje knjige:

Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma.
Sve sasvim mračno. Daleko lavež.
Hrvatski književni nokturno.

20190707

linkovi 

Dan s Krležom – umjesto kave 7. srpnja 2017.

Panorama suvremenog hrvatskog pjesništva na njemačkom – Umjesto kave 2. veljače 2019.

Umjesto kave 18. listopada 2016.: Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch!

 

 

Božica s Tinom u Vrgorcu – Umjesto kave 5. srpnja 2019.

Ne kanim opet naklapati omiljenu o tri Božice kajkavke: Podravkom Jelušićkom, Zagorkom Pažurovom i Moslavkom Brkanovom. Mislila sam kako ću pisati o Jelušićki još u povodu Nazora, a eto povod je ipak Tin. Znam da mu se veseli. I neka! I ja im se veselim. Danas joj, na Tinov rođendan, u njegovu rodnom Vrgorcu uručuju Tinovu nagradu za najbolju zbirku pjesama objavljenu unatrag godine. Kotačev slavopoj (u izdanju Tonimira).

Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić prije Vrgorca obišla Tina u Varšavskoj, biciklin nije podravski (Fotografija Božica Brkan)

Veselim se kao pjesnikinja i kao prijateljica, posipam se prigodno njezinom vrgoračkom, tinovskom zvjezdanom prašinom zahvalna kolegici za nadahnute tekstove, za motivacijske govore, za recenzije, za predstavljanja knjiga, za postove koji me nasmiju i nukaju da razmišljam, čak i generacijsko prihvaćenje u Lijepu Riječ, iako sam okasnila.

Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)
Božica Jelušić (Fotografija Božica Brkan)

Brkaju nas tekstualno, osobito u kajkavskom, zamjenjuju zbog čak i fizičke sličnosti pa njoj čestitaju na Večernjakovu Vrtu a meni daruju knjige s čudnim mi posvetama. Ona strijelac poput moje mame, a ja vodenjak. Odvraćam je da se gomba sa svojim imanjem pokraj Đurđevca, a ona ne odustaje da bude gazdarica (i) Barnagora. U izražavanju stavova mnogo je oštrija od mene, u putovanjima i putopisima postojanija. Ona profesorski citira i volim je i slušati i čitati. I treba je čitati! Piše brzo i gotovo, ja drugačije. Imam je u malo onih rijetkih prijatelja koje ne vidiš često, ali svaki put kad ih vidiš kao da ste se rastali tek koji sat prije. A što se tek volim prepirati s njom. Tema nam nikad ne ponestane.

Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)
Pogled ispod oboda: Božica Brkan i Božica Jelušić u DHK za posljednje Skupštine (Fotografija Maja Kolman Maksimiljanović)

Prinosim njezinoj pjesničkoj meštriji i njezinoj radosti, poput čestitke, skromni svoj prilog poput one juhe od krumpira na Oblizekima ili pjesmu iz izbirke, koju je i recenzirala, Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i druge štokavske pjesme (2011.), iz ciklusa Pisci – Sonet krasopisom. 

Božica Brkan

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227 

20190621 – 20190705

Linkovi

Juha od krumpira kao pozdrav imenjakinji poetesi Božica Jelušić

Što je Leo Filip Kovačić Božici Jelušić? – Umjesto kave 30. travnja 2018.

Poezija s odojkom hranjenim mlijekom ili Pogled znutra v zutra – Umjesto kave 24. travnja 2018.

U jubilarnome petoknjižju Božice Jelušić

Umjesto kave 25. ožujka 2016.: Božica Jelušić 65/45