Kad Jura Gašparac lovi antikvitete – Umjesto kave 12. veljače 2021.

U gledanoj rubrici Lov na antikvitete (dodajem: i onim što/tko će to tek postati!) u emisiji Dobro jutro, Hrvatska (urednica Mirela Micek, voditelji Ivana Vilović i Mirko Fodor) na prvom programu HTV-a u subotu 6. veljače 2021. ugostio me je kao čuvaricu baštine njezin dugogodišnji kreator i doajen na području antikviteta Jura Gašparac. Poslovično u smokingu s leptirkom (ako ne pokazuje goli torzo!). 

Iz Lova na antikvitete u Dobro jutro, Hrvatska: Jura Gašparac, Božica Brkan i Ivana Vilović (S HTV-a presnimio Miljenko Brezak)

Pripovijedali smo i čitali moje kekavske pjesme o fašniku, tradicionalnim običajima ophoda i maskiranja te hrani u to oskudno zimsko vrijeme, neposredno prije ulaska u korizmu, post, odricanje i introspekciju uoči Uskrsa. 

Domaćin u smokingu J. Gašparas s B. Brkan (S HTV-a presnimio Miljenko Brezak)

Ilustrirali smo priču kraflama uživo, pola vijeka starom crvenom dugoselske Gorice (i nju je povijest također otpisala!), inače banjicom iz naše studentske sobe bez frižidera, tabletićem s vezenim motivom s mojih Oblizeka te drugim mojim knjigama. A zatim i fotografijama slastica iz duboke masti od spuščanaca, trešča ili podrapanih gača do slavonskih listarića i dalmatinskih fritula hroštula, pa sve do kolumbijskih churra, a da ne spominjem vremeplov fašničke povorke iz mojega Okešinca u Križ s paljenjem lutke fašenjka koji je, utvrđeno je na suđenju, uvijek za sve kriv. Jako lijep odjek. Neki su se raspitivali za kontakte, jer da imaju nešto što bi moglo zanimati gospona Gašparca.

Prugodna adventska elegancija iz Klovićevih dvora prije pet godina: Jura Gašparac i Božica Brkan (Fotografija Miljenko Brezak)

Kako i ne bi, kad je, tvrdi, Jura Moslavinu zavolio preko mojih tekstova, a zahvaljujući tome smo i surađivali, primjerice prije pet godina na adventskoj izložbi antikviteta koju je organizirao u Klovićevim dvorima, gdje sam na njegov poziv publiku odvela u povijest zagrebačkih adventskih slastica. Potom smo se i naslikavali do mile volje u inscenaciji krasnih komada starinskoga mebla što ih je sam odabrao za ugođaj. Dojmljivo je da u cijelom Zagrebu nisam uspjela naći slastičare koji bi nam ispekli zamišljene starinske slastice: ili to ne peku ili, rjeđe, nisu imali vremena od narudžaba!

Okešinske mačkare u Križu vjerojatno 1987. godine (Fotografija Miljenko Brezak)
Okešinčani u Križu još na gumenjaku ranih osamdesetih 20. stoljeća: četvrta slijeva Jelica Brkan, Božičina mama

Nije zgorega podsjetiti da je Jura Gašparac začetnik sajma antikviteta na Britancu, prije osam godina adventskih izložbi u Zagrebu koje su se prelile u nagrađivan ulični Advent. Nisam ni pomislila kako je prošlo već petnaestak godina od dojmljiva serijala 45-minutnih emisija Lov na Antikvitete, koji je Gašparac radio također za HTV. Rado bih, ali po njegovu mišljenju nije uputno, šire pisala o zbirkama poput čestitki, posuđa i drugoga, što ih je Jura Gašparac prikupio znanjem i zaraznom zaljubljenošću, predanošću i upornošću. Skidam kapu Juri što nas šarmantno i nenametljivo okuplja da se zagledamo u svijet oko sebe, pa i onaj prošli, i da ne propuštamo doznavati i vrednovati što je od toga trenutačna modna, tržišna, a što, i kad je potisnuta i zaboravljena, čak nešto sitno i maleno – neprocjenjiva trajna vrijednost.

Kućni antikvitet: pola stoljeća stara banjica za mast, proizvod propale dugoselske Gorice (S HTV-a presnimio MIljenko Brezak)

20210211

https://we.tl/t-KerQ5i8Yr9

Fotokemika, naša baština – Umjesto kave 8. veljače 2021.

Naš odnos prema industrijskoj baštini izaziva grč u želucu, a meni katkad i Tekst i suze. Primjer po primjer, i u prozi i u stihu i preteže. Hvala, zato, Silvestar Kolbas, što nas oporo podsjećaš na jedan od tih naših antiprimjera – Fotokemiku. Iako rijetko izlazim, u nedjelju, na jučerašnji, zadnji dan izložbe u Tehnički muzej Nikola Tesla – tko nije dospio, u samoborskoj Galeriji Prica, POU Samobor traje do kraja veljače – otišli smo maskirani u Savsku. Nema gužve, što sam mislila!? 

Božica Brkan i Mišo Lišanin pred Kolbasovom izložbom Fotokemika / Fotografija Miljenko Brezak
I lijepa i tužba sjećanja iz izložbenih vitrina / Fotografija Miljenko Brezak

Kao studenti stanovali smo u Badovinčevoj 2 u susjedstvu propale tvornice u Maksimiru, gdje su neki vidjeli samo unosno zemljište. A još imamo neiskorištenih EFKE papira i nerazvijenih filmova, osobito 6 x 6. I još smo razmijenili dio te mladosti susrevši se s Mišom Lišaninom, mojim fotićem bez premca, s kojim sam snimala i više negoli, u nekim drugim vremenima, s Josipom Bistrovićem, Romeom Ibriševićem ili Igorom Sitarom. Sad manje fotka, više i ne nosi tešku foto-torbu, ali skuplja foto-aparate. Da i ne govorim što sve radi moj Miljenko Brezak vrativši se mladosti-fotografiji. Jedva čekam dogovorenu kavu kad sve ovo prođe što je Mišo, za razliku od nas, već odradio u Zaraznoj. Ah, kako prolazi slava svijeta (da ne zloupotrebljavam latinštinu u našoj lokalnoj otužnoj južinastoj veljači)! 

M. Lišanin pred autoportretom S. Kolbasa / Fotografija Miljenko Brezak
Za sjećanje: M. Brezak & Fotokemika / Fotografija B. Brkan


B. Brkan kod K. Varenice u Novim valovima dobrote

Srdačno zahvaljujem gostoljubivoj urednici emisije Novi valovi dobrote Hrvatskoga katoličkog radija Katarini Varenici, ujedno i urednici kulture HKR, što me je ugostila u petak, 5. veljače 2021. godine, kao (hiperaktivnu) umirovljenicu. Dakako da smo razgovarale i o kulturnim, novinarskim i raznoraznim svakidašnjim temama koliko nam je dopustilo vrijeme trajanja emisije sufinancirane sredstvima EU Europskoga socijalnog fonda. Ako niste slušali, a moglo bi vas zanimati, s veseljem prenosim.

20210205

B. Brkan uz Svjetski dan čitanja naglas

Na poticaj Snježane Berak iz Narodne knjižnice Petar Preradović iz Bjelovara te Hrvatskoga čitateljskog društva uz 3. veljače Svjetski dan čitanja naglas Božica Brkan snimila je kratki film čitajući svoju pjesmu knjiga ova i pripovijedajući o svom iskustvu i svojim sjećanjima. Među ostalim, rekla je:

Moj je život pisanje, ali čitanje mi nije manje važno. S njim mi je život i lakši i ljepši. Lijepa me sjećanja vežu za djetinjstvo u moslavačkome selu Okešincu kraj Križa. Sjećam se i čitanja na glas, i pričanja, pripovijedanja, obično navečer oko stola, prepričavanja i strašnih doživljaja, kad još u naše selo nije stigla TV. Ljeti, na zajedničkoj paši, čitao bi netko stariji, jednom mi je krava umalo popasla slikovnicu, svu ju je zazelenjela, ili zimi, osobito kad bismo na badnju večer ležali na slami, na zemljanom podu valjda 200 godina stare Brkanove drvene hiže, pa bi nam strina Jana čitala Priče iz davnine Ivane Brlić Mažuranić, ilustrirane čudesnim crtežima Vladimira Kirina. Dio mojih pjesama i knjiga nastao je iz tih doživljaja i priča. Moja kućna knjižnica broji na tisuće knjiga koje prikupljam od 2. razreda OŠ.

Veselim se da sam tu naviku prenijela i svom sinu Ivanu, koji, iako geek i netokrat, također knjige rado čita ili sluša, a kad je bio malen da li je zaspao, provjeravali smo da li ga je knjiga pokrila odnosno pala mu na nos. Osim na promocijama svojh knjiga, ne čitam na glas, ali ne mogu zaspati a da nešto ne pročitam. Često neke književne dvojbe, čak i u romanima, riješim u snu.

20210205

Kaj bi štela? – Umjesto kave 28. siječnja 2021.

Kaj bi štel? Udara s naslovnica dnevnih novina. Ma nema standarda kojim bi se to izreklo preciznije, ubojstvenije. Bit će valjda na našim brojnim studijima novinarstva i komunikologije i stilističkih analiza, povod je tu. Umalo sam se navukla na veselje, da kroz tiskarsku boju ne probija politički kal, kaljuža u kojoj su se dečki zaigrali. Tak mali Iveki zamišljaju demokraciju sebi za po doma. Za to ne moraju nužno biti Zagorci rođeni z malom maturom. Takva borba za zagorske brege iole pametnome i poštenome – ima toga još! – priziva samo suze za zagorske brege, ali ne šlager s krapinskoga festivala, jer ima toga i u drugim našim dijalektima, idiomima, samo što još uglavnom nije snimljeno i što lokalnih zavičajnih govora ima sve manje u medijima. 

Jedna od dojmljivih naslovnica / Fotografija Božica Brkan

Kao književnica i novinarka oslonila sam se na dugogodišnje praćenje medija iznutra i na spoznaje iz ankete što sam je tada vodila sa pedesetak utjecajnih novinara, urednika, književnika. Ukratko, vrlo porazno stanje uopće o zavičajnim govorima u medijima, čak i lokalnima, napose kajkavskima. Dobrim primjerima navela sam tada Slobodnu Dalmaciju i Novi list te zanimljive primjere s različitim govorima iz reklama Zagrebačke pivovare i Hrvatske lutrije. 

Te, 2015. konstatirala sam kako je unatrag pet godina sve uočljivije:
a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice;
b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih primjera)
c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije, 
prepričava se više kao eksces. 

Oprimjerila sam, recimo, naslovnicama 24 sata, Bandićevim Idemo delat! i nakon uhićenja Zakaj baš ja? Tugaljivo i sentimentalno prisjetila sam se tada i drugih zanimljivih primjera, pa i kako je u dobra stara vremena u više od dvadeset svojih lokalnih izdanja Večernjak njegovao i kolumne na lokalnim govorima. 

Što ima novo u pet idućih, sad već i tih još pet prošlih godina? Slobodna još redovito poseže za lokalizmima barem u naslovima, Novi list održava još redovito tjedni prilog Beseda (iz koje su Kastavci prošle godine potakli nacionalnu akciju neobaveznih satova zavičajnih govora, ali je i razgovor o tome odgodila korona, online nastava, potres…). Lokalnim govorima u zaštićenoj nematerijalnoj baštini uz bednjanski govor, čabarske govore, govor Huma na Sutli,govor otoka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor…pridružila se i Zlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što Drage Štambuka. Od kraja prošle godine na internetu, uz kvazirječnike na društvenim mrežama, imamo i Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika

Prije punih pet godina (organizatori skupa Hrvatska udruga Muži zagorskog srca iz Zaboka i Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo iz Krapine još skupljaju novc da otisnu knjigu!), zaključila sam kako unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Procijenila sam važnim da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama te na webu (npr. radijske i tv emisije, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.). Predložila sam temeljito istraživanje i analize. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija. 

Kak ne bi!? A kaj bi ja štela? Pa da ne mora biti stvarno velika svinjarija poput najnovije, slučajno oroslavke, da sve naslovnice progovore kajkavski. Makar zbog primjera za stilističku analizu.

Rječnik kajkavskoga književnog jezika i na webu – Umjesto kave 27. siječnja 2021.

Po društvenim mrežama volim zagledati što ima u raznoraznim, sve novijim kajkavskim grupama. Rijetko uočim nepoznatu mi riječ ili frazu, jer što je više takvih grupa, a pogotovo članova, to je više tople vode. To se nikako ne može reći za Rječnika hrvatskoga kajkavskog književnog jezika, koji se otprije prošloga Božića može pretraživati i na webu, zahvaljujući Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. S ponosom ističu kako je taj, danas jedan od njihovih strateških projekata započet još 1936. kada je na sjednici tadašnjeg Historičko-filologičkoga razreda HAZU odlučeno da se Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezikao bjavi kao samostalno leksikografsko djelo, koje je Institut nastavio i odvajanjem od Akademije 1996.

Rječnik na kajkavski.hr

Jezikoslovci podsjećaju kako je 1880. u HAZU, tada još JAZU, pokrenut Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika– objavljen u 23 toma! – u  kojem su zastupljeni štokavski i čakavski pisani izvori, ali se ubrzo uvidio nedostatak kajkavskih književnih izvora. Postojale su različite ideje kako da se to ispravi, pa je od 1936. do 1963. pregledano oko 500 različitih naslova, što tiskanih, što rukopisa. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća više od desetak jezikoslovaca odabiralo je riječi i analiziralo ih semantički, morfološki i sintaktički, a zatim se sve pomno obrađivalo i razvrstavalo. Riječi su pospremljene u 256 kutija prosječno sa po 300 kartica!  Jedan od prvih voditelja rada na Rječniku akademik Božidar Finka (moj profesor na novinarstvu!) zapisao je kako je ispisano od 800.000 do milijun listića, a sadašnja voditeljica projekta Rječnika kajkavskoga hrvatskoga jezika dr. sc. Željka Brlobaš podsjetila je u Jutarnjem listu kako su objavljivanju samostalnoga kajkavskoga rječnika osobito pridonijeli utjecajni akademici Miroslav Krleža i Antun Augustinčić. Kajkavci, dakako. Uostalom, uz različite druge knjige, pisma, oglase, priručnike o uzgoju dudova svica i slične, jedan od važnih izvora rječnika su i Krležine Balade Petrice Kerempuha. U rječnik je ugrađen znanstveni posao mnogih ljudi, od koji je nekima rječnik bio i cjeloživotni posao.

Godine 1984. objavljen je prvi svezak Rječnika s riječima od slova a do cenina. Do početka devedesetih novi je svezak izlazio svake dvije, a poslije svake tri godine. Do 2017. je objavljeno 14 svezaka, a nedavno je završena priprema 15. sveska. Svaki se svezak sastoji od 240 dvostupačnih leksikografskih stranica. Tri sveska čine jednu knjigu, do sada su kompletirane četiri, a objavom posljednjega sveska bit će završena i peta. U Institutu procjenjuju da će Rječnik u konačnici imati barem šest knjiga. Više od 50.000 kajkavskih natuknica sada je dostupno i za pretraživanje na domeni kajkavski.hr, a prema najavama ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željka Jozića. posao nastavljaju s nadom da će projekt završiti za idućih 10 – 15 godina.

Donji dio stranice kajakvskoga rjenika na stranici Insituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje

S razlogom podsjećaju  kako u suvremenoj dijalektologiji postoji mnogo mjesnih govora koji imaju i svoje rječnike, a Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika rječnik je jezika koji je imao status standardnoga  od sredine 16. do sredine 19. stoljeća, kad je usvajanjem Gajevih osnova temelj za književni jezik postalo štokavsko narječje. Na kajkavski.hr mogu se naći svi izvori, 441 djelo, na temelju kojih je Rječnik nastajao. Sve su riječi transkribirane na suvremeni slovopis. 

Zanima li vas više, u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika možete potražiti značenja riječi koje vas zanimaju, zatim o njegovim suradnicima/težakima vu ovem poslu i autorima/rečnikopiscima  

Vernakularna stilistika – Umjesto kave 25. siječnja 2021.

Iako me i dijalektologija i stilistika baš zanimaju, sumnjam da bih se zainteresirala za Vernakularnu stilistiku, knjigu Joška Božanića, da o tome izdanju Književnoga kruga Split, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu i Katedre Čakavskoga sabora Split uobičajeno strastan i poticajan tekst za Jutarnji nije pisao moj omiljeni kolega Inoslav Bešker (zbog kojega taj list još i kupujem) uoči zagrebačkoga predstavljanja. Bio mi je to posljednji izlazak između poduže zimske boljetice i onoga prvog lockdowna2020. Knjiga je objavljena 2019. Pogotovo su me zainteresirali recenzenti najavljeni za večer u Ogrizoviću Jasne Kovačević – govorio je samo Krešimir Bagić, vrlo zanimljivo – taman je u Vijencu predstavio kritiku antologije Svjetlaci Tonka Maroevića, o kojoj je već krenula polemička anketa Artikulacija o izostanku dijalektalnih pjesnika, pa mi je i to bio dodatni poticaj – i tumačenje kako u hrvatskoj stilografskoj literaturi vernakularna stilistika ima minoran status. Prvi sam se put uopće i susrela s riječju vernarularna, što, prema Hrvatskome jezičnom portalu, znači koja pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohtono stanovništvo; domorodačka. 

Naslovnica knjige

Iako većina hrvatskih građana jesu izvorno dijalektalni govornici čakavskih, kajkavskih i štokavskih vernakularnih idioma, a tri najveća hrvatska grada središta kajkavskog (Zagreb) i čakavskog (Split i Rijeka) idioma, iako je recentna pjesnička produkcija na čakavskom i kajkavskom vernakularu u Hrvatskoj enormna, vernakularna stilistika u Hrvatskoj gotovo da ne postoji. Ovaj rad je rasprava o ulozi i značaju vernakularne stilistike unutar hrvatske dijalektologije koja također zanemaruje stilističku razinu izraza, a isto tako unutar hrvatske stilistike koja zaobilazi vernakularne tekstove.U najavi Prolegòmena za vernakularnu stilistiku citiran je hrcak.srce.hr : 

Autor posebnu pozornost posvećuje pitanju odnosa hrvatskog standardnog idioma i organskih idioma štokavskih, čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnog teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odmaku, stilistike organskih idioma. Rasprava problematizira pitanje statusa čakavskog i kajkavskog idioma kao dijalekata / narječja u odnosu na štokavski jezični standard hrvatskoga jezika. Ova studija tematizira i pitanje odnosa umjetničke i pučke pjesničke produkcije na organskim idiomima, pitanje odnosa klišeiziranih poetizama i kreativne intenzifikacije dijalektalnog izraza, pitanje regionalizacije dijalektalne književne produkcije u odnosu na reprezentativnu nacionalnu književnu produkciju. Autor na kraju interpretira nekoliko kraćih tekstova na čakavskom, kajkavskom i štokavskom idiomu kako bi na ovim primjerima  demonstrirao interpretacijske modele vernakularne stilistike.  

S prošlogodišnjega predstavljanja u Ogrizoviću: Krešiir Bagić i Joško Božanić / Fotografija Miljenko Brezak

Knjiga je, pročitah kasnije u predgovoru, nastala u okviru znanstveno-istraživačkoga projekta Joška Božanića Jadranka priča – interdisciplinarno istraživanje jadranskih narativa ADRIANA i zapravo je sveučilišni udžbenik, potreban autoru kao profesoru stilistike, koji je u svoju nastavu uvodio i interpretacije dijalektalnih tekstova, najčešće čakavskih. Primijetio je da su interpretacije dijalektalnih tekstova u hrvatskoj filologiji rijetke, da se većina stilističara rijetko ili nikada ne bavi dijalektalnim (i zargonskim!) tekstovima, a dijalektolozi pak stilističkim interpretacijama. Zato je Božanić – rođenjem čakavac i govornik jednoga organskog cokavskog govora otoka Visa, komiškoga, na kojem je objavio i prvu pjesničku zbirku – nakanio interpretirati različite tipove vernakularnih tekstova: pjesničkih i proznih, sinkronijskih i dijakronijskih, književnih i neknjiževnih, usmenih i pisanih, koje je uzeo, kako kaže, kao istraživanje i još neprepoznato stilsko bogatstvo i izazov za interpretatorsko umijeće stilističara. 

Iz Ogrizovića prije korone: Jasna Kovačević pozdravlja goste Krešimira Bagića i Joška Božanića / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, stilistički interpretira Galiotovu pesanVladimira Nazora, Zapis o životu na dubrovačkiki jedrenjacima iz 19. stoljeća (s navodno najboljim, suptilnim i začuđujućim opisom mora), Račun majstora Hermana Kraleca leta gospodnjega ajntauzendosemstošezdesetdrugega,Tužbalicu urbanog bića za jedan glas Tahura Mujičića, Ludia intervala Zdravka Stanojevića, Mali otok, pa se ljulja pučkoga pjesnika Tonija Cukrova, Dizdarov sepulkralni jezik stećaka, izabrane poslovice. Meni su krasne mediteranske usmene priče, facende, ali i opore dalmatinske zezancije, mudrosti (kojima su se više bavili folkloristi nego jezikoslovci!) poput one, vrlo aktualne Gira se je s girun pekla, a jelna druguj ni virovala. Svakako zanimljivo i korisno za čitanje, a onima zainteresiranima za jezik osobito Epilog: opstanak hrvatskih vernakularnih idioma i perspektiva revernakularizacije standardnoga hrvatskog jezika. 

Joško Božanić čita na svome komiškom predanoj publici / Fotografija Miljenko Brezak

Hvala i Beškeru na Božaniću, a i Božaniću, Pranjkovićevu studentu, na knjizi i na večeri uz nju iza koje mi je ostalo, recimo, ne samo kako izumiranjem mali jezici gube ulogu koju su imali u kulturi svojih (također malih!?) naroda i kako s njima izumiru i cijeli svjetovi kojima pripadaju. Možemo li to, pomišljam, povezati i s nestajanjem ne samo lokalnih imena za biljke i životinje nego i cijelih vrsta? Ili s jačanjem umjetne inteligencije s čime prorokuju ne samo gubitak jezika nego i pamćenja govoreći kako danas slijepi usmeni Homer ne bi imao šanse ni s Ilijadomn i s Odisejom preživjeti tisućljeća? Jer mladima danas, unatoč svim pričateljima i profesionalnim pričačima/brbljavcima, nema danas tko ispričati priču. Mogu povjerovati u paradoks da unatoč najvećem broju informacija imamo i (sve manje relativnu!) najmanju informiranost. S obzirom da se do polovice stoljeća prognozira izumiranje polovice svih svjetskih jezika, je li nam perspektiva monolingistička budućnost? Budućnost? Je li obrana naših malih jezika i obrana svijeta?

Moslavina oživljena na Vidmarovićev način – Umjesto kave 22. siječnja 2021.

U teškoj 2020. godini Moslavina je postala bogatija za dvije vrlo opsežne i važne, kulturne fundamentalne knjige: Etnografski zapisi po moslavačkom zavičaju Slavice Moslavac (Muzej Moslavine Kutina) i Moslavina oživljena Đure Vidmarovića (Matica hrvatska, Ogranak Kutina). Vidmarović uvodi u svoju knjigu. 

Naslovnica knjige

„Knjiga Moslavina oživljena – Moslavina rediviva prvotno je zamišljena kao dio trilogije pod naslovom Moji zavičaji. Međutim, zbog obujma rukopisa, s jedne strane, ali i pomanjkanja zanimanja s druge strane, predložio sam nakladniku izdvajanje moslavačkih tekstova u zasebnu knjigu. Kako je riječ o četrdeset godina praćenja književnih i kulturoloških zbivanja vezanih uz Moslavinu, sabrani radovi, članci, zapisi, književne kritike i prikazi poprimili su dimenzije solidnoga knjižnog obujma. Radi preglednosti priloge sam svrstao u tematske cjeline.

Pjesnički krug u Piljenicama: govori Joja Ricov / Fotografija Miljenko Brezak

Moslavina oživljena odnosno Moslavina rediviva tehnički je pojam koji su u opticaj stavili književnica Božica Brkan i moja malenkost. Njime smo nazvali naš zajednički projekt, ili bolje rečeno nakanu glede oživljavanja moslavačkog pokrajinskog kulturnog identiteta.“

Portret Đure Vidmarovića koji je Miljenko Brezak snimio u njegovim rodnim Piljenicama 2012., a izložen je među četrdesetak fotografija u Mimari na izložbi Hrvatski portret 2019.

Iako se time ponešto u svome uvodu bavi urednik knjige Dragutin Pasarić, dvojeći je li preambiciozno, regionalno svakako nije, i je li se Vidmarović neskromno osmjelio svoje djelu dati naslov parafraziran prema znamenitom povijesnom hrvatskom, moram podsjetiti kako je izvorno Croatia redivivaprogramski spis objavljen 1700. godine, a nastala je kao pokušaj autora Pavla Rittera Vitezovića da utvrdi kako su povijesno utemeljene granice Hrvatske mnogo šire od tadašnjih. Pojam neki smatraju i prethodnicom Ilirskoga pokreta, pa i panslavističkoga pokreta, ali je nedvojbeni godine 1991. nadahnuo je pjesnika, liječnička i diplomata Dragu Štambuka da u rodnim Selcima na Braču utemelji manifestaciju Croatia rediviva ča-kaj-što, koja je prošle godine održana 30. put, a u međuvremenu je kao zlatna formula hrvatskoga jezikai zaštićena kao nacionalno nematerijalno dobro. Unatrag desetljeća pozitivnom diskriminacijom vrlo se uspjelo u Selcima predstavljala i moslavačka kajkavica (Brkan, Vidmarović, Pasarić), a postojala je i zamisao o sličnoj kontinentalnoj manifestaciji. Nažalost, održana je samo jednom u Kutini i okolici s petnaestak hrvatskih pjesnika (i Dragu Štambuka!) te je na svojevrstan način prerasla u dosad sedam puta održanu Vidmarovićevu manifestacijuRijeka, šuma, nebou njegovim rodnim Piljenicama, prvome slavonskom selu do rijeke Ilove, prirodne granice između Moslavine i Slavonije, preko puta istoimenoga sela, prvoga moslavačkoga, u kojem je odrastao.    

Đuro Vidmarović i Božica Brkan putujući Moslavinom uz spomenik Josipu Badaliću u Deanovcu 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Vidmarović tumači kako nas je na nakanu, svojevrsnu kulturnu misiju Moslavine potaklo vrlo uspjelo objavljivanje i predstavljanje antologije Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina, Kutina, 2009.) Dražena Kovačevića. „Ovo je djelo pokazalo kako kajkavsko narječje nije književni jezik vezan isključivo za Međimurje, Hrvatsko Zagorje, Podravinu i Zagreb, već u njegov jezični i literarni prostor treba uvrstiti i Moslavinu. Štoviše, u Moslavini postoje tri varijante kajkavskog narječja: kajkavski, kekavski i kejkavski. Osim ove izazovne dijalektalne činjenice suočili smo se i s regionalnom disperzijom Moslavine. Ona je jedina hrvatska pokrajina koja nema definirane zemljopisne granice. Nema niti gradsko središte koje bi bilo homogenizirajući čimbenik u kulturološkom smislu.Umjesto toga, zbog Moslavačke gore koja se smjestila u središtu Moslavine i koja je dala ime cijeloj pokrajini… (…) Moslavina ima oblik četverokuta s četiri regionalna središta. Složenost situacije oko Moslavine pojačava i činjenica što je podijeljena administrativno između tri županije: Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Bjelovarsko – bilogorske. Uz to podijeljena je između tri crkvene pokrajine: Zagrebačke, Sisačke i Križevačko-bjelovarske biskupije.

Božica Brkan i Đuro Vidmarović i nezaobilazne i moslavačke teme uz kavu u Zagrebu, Avenie Mail 30. prosinca 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

I konačno, javlja se još jedan moment koji otežava oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta, a to je etnografska i folkloristička razlika, odnosno bolje rečeno specifičnosti koje postoje u sjevernoj i južnoj Moslavini. Folkloristica i etnomuzikologinja Slavica Moslavac nazvala je ove dijelove, prema prevladavajućoj boji u ženskoj narodnoj nošnji, bijelacrvena Moslavina. Između njih nalazi se nekoliko sela na brdskim obroncima Moslavačke gore u kojima su naseljeni pripadnici pravoslavne populacije još u vrijeme stvaranja Vojne Granice, a čiji su žitelji tijekom vremena stvorili vlastiti, folklorni, etnografski pa i etnički identitet. 

Pjesnici u Piljenicama na rijeci Pakri uz Vaclavekov mlin 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Sve navedeno rečeno je s nakanom razumijevanja težine s kojom smo se suočavali pri pokušaju ostvarenja projekta Moslavina rediviva, odnosno oživljavanja moslavačke kulturne samobitnosti. Osim navedenih, Božice Brkan i pisca ovih redaka, projektu su se neposredno, ili posredno, priključili, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Stjepan Banas, Stjepan i Suzana Đura, Slavica Moslavac i dr. Dražen Kovačević. Ne postoji organizirani pristup ovom projektu. On je više literarni izraz naših želja, odnosno posljedak našega tzv. lokal-patriotizma. Svaki od nas radi vlastita književna djela ili bavi znanstvenim odnosno kulturnim radom. Pri tome se međusobno razumijemo i podržavamo. Bez podrške gradonačelnika i načelnika moslavačkih općina i gradova ovakav projekt nije moguće ostvariti, jer zahtjeva financijsku podršku i ozbiljnu organizacijsku shemu. No, i mi koji radimo individualno učinili smo mnogo. Svako objavljeno djelo, stručna knjiga, održana kulturno prosvjetna manifestacija, smotra folklora, izložba, simpozij i tome slično doprinos je jačanju moslavačkog identiteta.  

Jedan od pjesničkih susreta u Repušnici 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

I sam Vidmarović ističe kako su prilozi sakupljeni knjizi „ne predstavljaju jednu stručnu cjelinu“ i kako su „pisani u različito vrijeme s različitim mogućnostima objavljivanja“. Na čak 350 stranica tako su predstavljeni vrlo različiti tekstovi, od kratkih novinskih članaka i prikaza, kritika i recenzija do sveobuhvatnih znanstvenih rasprava; neki nisu ni objavljeni, a neki preuzeti iz različitih tiskovina – novina i časopisa (Vjesnik, INA Petrokemija, Moslavački list, Vijenac, Hrvatsko slovo, Zbornik Moslavine, Moslavačko zrcalo, Marulić…) kataloga i knjiga izdavača iz Kutine (Muzej Moslavine, Matica hrvatska Ogranak Kutina, Spiritus movens…), Popovače (Ceres), Zagreba (Acumen), Privlake (Privlačica), Pule (Histria croatica), različitih udruga iz Kloštra Ivanića, Bereka itd. Dio tekstova kolumne su koje Vidmarović objavljuje na HKV.hr. Najstariji objavljen tekst, ako sam dobro utvrdila, prikaz je knjige Moslavačke razglednice Josipa Badalića u Vjesniku iz 1979. godine. Zanimljivo je da Vidmarović uvodi i tuđe tekstove, odličnu kritiku Ledine, prvu kritiku na moslavačkom kajkavskom Katarine Brkić! Također objavljuje i recenziju Duška Lončara romana u stihovima Tri boje mladostiAnte Juretića.

Knjiga je autorska, ali kako nije ostvaren kronološki slijed, propuštena je prilika da se prati autorski razvitak i rast i Vidmarovića i njegovih tema, jer je neke autore vjerno pratio i kritički. Kako je, rekla bih, zavičajno ponekad prevladalo nad umjetničkim, Moslavina oživjelane doseže ponajbolje Vidmarovićeve knjige, po mome su to monografije književnika Jurice Ćenara, Hrvata iz Austrije, i Josipa Gujaša-Đuretina, Hrvata iz Mađarske. Valja podsjetiti kako je Vidmarović u istraživanjima i objavljivanju osobito uspješan bio u ubaštinjavanju književnika Hrvata rođenjem i radom iz barem petnaestak zemalja u hrvatsku knjiženost, a velik je trud uložio i u promociju moslavačkih autora i naslova.

Sa susreta Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2013. / Fotohgrafija Miljenko Brezak

Moslavina oživljenaodaje široko Vidmarovićevo zanimanje za različite, posebice kulturne i povijesne teme, a podijeljena je u sedam cjelinakao što su arheologija,etnologija i folkloristika  (ponajprije prikazuje radove Slavice Moslavac), likovni trijenale Moslavine s brojnim autorima različitih naraštaja i estetika, slijedepotom predstavljanja monografije sela RepušnicaPotok – selo Moslavačke tradicije Dragutina Pasarića, zatim Kutine, Osekova, Garešnice, Gornje Jelenske. I povijest je jedna od cjelina, kojoj je Vidmarović kao povjesničar osobito sklon, pa se njome bavi kroz duga stoljeća do danas. U cjelini Poznati i Moslavinaobrađuje glasovitu mapu akvarela Sandora Erdödyja, nekoliko izdanja posvećenih Ivanu Bonifaciju Pavletiću te temama vezanim uz Milku Trninu i Ivu Robića. Zaključni dio knjige Mojoj Ilovi, posveta je selu u kojoj je odrastao i u kojem mu je KUD 1985. objavio prvu pjesničku zbirku Bujice i  bregovi.  

Nedvojbeno je i za Vidmarovića i za Moslavinu i za predstavljene autore najvažnija, središnja peta cjelina posvećena književnosti. Prvi dio, Kvalitetni kulturni  amaterizam Vidmarović predstavlja uratke lokalnih spisatelja. Knjiga trajne vrijednosti naslov je teksta o Badalićevim Moslavačkim razglednicama, pa slijediprikaz knjiga Zlatno pero Dragice Šutej Dragutina Pasarića, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić (Kutinjanka!) i drugi. Slijedi potom prikaz nezaobilazne antologije šestoro književnika Kajkavska lirika Moslavine, zatim Neba nad Moslavinom Zlatka Tomičić, Pjesme, priča i jedna drame Katarine Brkić, Tri boje mladosti (roman u stihovima) Ante Juretića itd.

Božica Brkan čita pjesme u Piljenicama uz Pakru, 2013. / Fotografija Miljenko Brezak

Povratak Božice Brkan u hrvatsku književnost recenzija je i jedan od uvoda u knjigu, a potom slijedi više tekstova: Kajkavska Moslavina rediviva Božice Brkan(Božica Brkan: Kajkavska čitanka Božice Brkan, Život večni – knjiga kajkavskih priča Pevcov korak (kajkavski osebušek za eu)Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013) te prva, ali odlično napisana kritika na moslavačkoj kajkavici Katrine Brkić o romanu Ledina Brkanove. (Mogu biti zahvalna zavidnim brojem naslova i stranica koje je posvetio mojem stvaralaštvu koje i na taj način dopire od onih kojima je ponajprije ciljano upravo Moslavčanima. op. BB)

S razlogom i poznavanjem, i kao dugogodišnji član i dio najužega nacionalnoga vodstva Matice hrvatske, Vidmarović zaključuje isticanjem osobito vrijednog zajedništva moslavačkih ogranaka, koje je iznjedrilo časopis Moslavačko zrcalo, svojevrsno zrcalo također vrijednoga časopisa Zbornika Moslavine, koji ustrajno desetljećima objavljuje Muzej Moslavine. Dodajem na kraju: bio bi izuzetno vrijedan, možda za neko novo izdanje, abecedarij zaista brojnih imena.  

Susret pjesnika u Moslavini 2018. / Fotografija Miljenko brezak

Ne mogu se oteti dojmu da je Moslavina oživljena jedan od motivacijskih govora rijetko umješnoga govornika Đure Vidmarovića, kojima je (i) mnoge zavičajce nadahnuo na pisanje i objavljivanje te istraživanje, kako to primjećuje Dražen Kovačević – vrlo promišljeno naslovljujući pogovor u ime izdavača Oživjeti i najzapadniju Slavoniju plemenitu – spominjući, primjerice, „preporod posebno u poticanju autora (poput afirmirane književnice Božice Brkan) moslavačkog književnog i jezičnog kajkavskog (kekavskog) identiteta“. I sam Vidmarović, književnik, prevoditelj, povjesničar, političar, diplomat i prosvjetni djelatnik, rođen je u Piljenicama, Općina Lipovljani, Sisačko-moslavačka županija, zatim kutinski đak, pa zagrebački i ljubljanski student.., iako često razočaran lokalnom ravnodušnošću i kulturnih, ali i mjerodavnih, neovisno o političkoj boji, spram zajedničkih, nadžupanijskih i nadopćinskih odnosno nadgradskih moslavačkim tema, unatoč svemu očito je optimist, jer je i svoju vrijednu arhivu darivao zavičaju. No s razlogom si možemo postaviti pitanje: ima li zainteresiranih mlađih koji će nastaviti započeto, jer zbog i za njih je Moslavina oživljavana i Moslavina oživljena, ali da li i oživljena? Vidmarović piše: „Cilj svih objavljenih priloga je upravo taj – oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta. Ukoliko će ova knjiga potaknuti odgovorne, ali i mlađe kolege i stručnjake da nastave tamo gdje smo mi stariji stali bit će to njezin uspjeh. Treba motivirati mlađe ljude i uvjeriti ih kako je bavljenje zavičajnom poviješću i proučavanje zavičajne kulturne baštine vrijedno truda, jer bez toga ne može se shvatiti niti cjelina hrvatske uljudbe. Zavičajne povijesti kada se povežu u skladnu cjelinu otkrivaju ljepotu cjelokupne hrvatske stvarnosti.“

Katarina Brkić i Đuro Vidmarović objavili su dvije zajedničke pjesničke zbirke, 2012. u Piljenicama / Fotografija Miljenko Brezak

U godini u kojoj je u Društvu hrvatskih književnika zaključio predsjednički mandat, Đuro Vidmarović je uz Moslavinu oživljenu objavio joštri opsežne knjige koje svjedoče o širokom području autorova istraživačkog zanimanja (Povijest Hrvata u Boki kotorskoj, Naklada Bošković, 2. izdanje (prvo u Crnoj Gori), Daruvarski Židovi u Ezre Ukrainčika i drugi zapis (pripremio s Vjenceslavom Heroutom, Židovska općina Daruvar) te Kijevski dnevnici 2014. i 2015. (Hrvatsko ukrajinsko društvo). Uz to, radi i na prvom romanu, a valja mu poželjeti da se konačno poduhvati i memoara, koji će sigurno biti zanimljivi za čitanje i onima koji se politički i literarno bilo slažu bilo ne slažu s njim.

Kućice za ptice – Umjesto kave 18. siječnja 2021.

Moj kućni netokrat drnda po lapiću, pa se smije ko lud na posije. Čuj ovo, kaže, Bird Buddy: A Smart Bird Feeder. Do 15. siječnja 2021. čak 22.924 ulagača podržalo je projekt sa 4,189.941 eura. Ma daj! Koliko li je to kućica za ptice!? Nije ulaganje u udio ili u dionice za izlazak a burzu nego kupnja kućice za ptice za vrt, park, dvorište ili balkon… Zamišljena je tako da se pomoću sunčanog panela dodaju sjemenke i voda, ali čim kakvo pernato biće sleti, uključuje se streaming, pa sve možete gledati uživo i u realnom vremenu, a strojček – pa smart je! – odmah prepoznaje čak i koja je to ptičica. Odlično za škole i vrtiće i za po doma. Sjećam da kako je prije desetljeće ili dva neka novozagrebačka baka molila da u Večernjakovu Vrtu pokrenemo serijal o pticama oko kuće, jer da joj, još onda a kamoli sad, unuci ne razlikuju ni vrapca od sjenice ili lastavice. 

Kućica za price skupila više od 4 milijuna eura! / Fotografija Bird Buddy…

Slovenci su nudili kućice redovito, na posebnoj akciji ako kupite više kućica, a također na posebnoj akciji i kao krasan božićni dar. Što limited, a što unlimited. Ne mogu prosuditi jesu li jeftine ili skupe, ne znam ni koliko stoje najobičnije ni nude li se uopće, a ove stoje što ispod a što iznad 150 eura komad. No, o poduzetnoj slovenskoj ideji – a sve je na engleskom, internacionalno, dakako – i The Times, The Sun, Metro, Trendhunter, Gadget… 

Ukratko: pomognite pticama i slovenskoj poduzetnoj ekipi u kojoj su product manager Žiga Vrtačić, developer Franci Zidar, industrijski dizajner Kyle Buzzard, ilutratorica Lea Vučko,community managerica  Maiken Kores, industrijski dizajner Matija Mikovič Biloslav te spisateljica i istraživačica Sarah Wood. Koncept su, prema javno objavljenom timelineu, počeli razvijati od siječnja do kolovoza 2020., u rujnu su imali prototip, zatim su ga stavili u prijavu, pa ga startali kako bi u travnju 2021. mogli isprobati i prve proizvode. Pa što bude! Mogu i uspjeti, a mogu biti i promašaj, ali sa sjajnom podrškom, sve kućica po kućica. 

Citiraju i Sira Davida Attenborougha: Live feeds serve as a means od lifeline and communiction between us, und the natural world. Ili pojednostavljeno: Kućice za ptice, hranilice, služe kao komunikacija između nas i prirodnoga svijeta.

Dijelovi zanimljive kućice za ptice / Fotografija Bird Buddy…

Koliko sam se razveselila da netko tako dovitljivo brine o ptičicama i da ideja o tome ima takav odjek, da ljudi žele biti bliski s prirodom oko sebe, pandemijskoj prijetnji grozne zoonoze unatoč, to sam se više rastužila, jer mi zvučna TV-kulisa objavljuje neprestano nove, sve tužnije vijesti iz krajeva razrušenih u potresu. Tresti se ne prestaje, temperature ispod ništice, sniježi da žalim i reportere u liveu, a kamoli ne bih ljude kojima su se kuće složile kao kule od karata. Imaju li kakav topao kutak, tanjur tople juhe, jer govore kako su se pojilice i muzlice u razrušenoj štali smrzle? Spavaju li još noću u autima ili da li im darivane kampice prokišnjavaju, a kontejneri još stižu? Tko će platiti račune za struju i vodu, a tko za obnovu za koju se ne zna kad će krenuti, samo da se ne otegne poput zagrebačke… Spominje se obnova u Gunji, spominje se neuređeno vlasništvo, spominje se kako država međusobno među ministarstvima ne razgovara i skupljanje hrpe papira… 

Što li, guši me, kad već državi to ne pada na pamet, netko od poduzetne mlađarije koja umije komunicirati sa svijetom, ne pokrene kakav tehnološki projekt, poslovni, profitni ili neprofitni model, pa da prikupi neki novac kao što je osječka Orqa prikupila 300.000 eura za naočale za upravljanje dronom, a neki drugi u projekte idu uz crowdfounding? Kažem, ravno u svijet, mimo uobičajenoga i jalovoga hrvatskoga načina koji starta od toga tko govori Banija a tko Banovina, tko je Hrvat a tko Srbin ili nešto treće, tko ima našu a tko vašu stranačku iskaznicu i kako je tko prošao u poslijeratnoj obnovi!? Poput kućica za ptice ili makar i u njihovu timelineu,a ne desetljetnoj muci, za obnovu porušenih domova i tvornica, obrta i poslova od čega bi mogli živjeti i u tome lijepom kraju gdje je Bog rekao laku noć.

Po mogućnosti mogu im, kao kućicama za ptice, dodati i sunčane kolektore i slične energetske pogodnosti da preostale stanare ne zaguteračuni za struju i vodu. Pomišljam i sama da bi, kad se taman sve uhoda, uzvišenoj državi i vlasti moglo pasti na pamet da to preuzmu ona i njezini iz pleterâi da im se pletu oko nogu, kao da državini nisu i ovi s idejama, poduzetni, sitne a redovite platiše poreza, nezainteresirani za politiku, kao da i njih ne bi trebala podržati da nitko, pa ni naše banijske/banovinske ptičice ne ostanu bez svojih kućica.

20210118

Tito, Tuđman, Tuđen – Umjesto kave 8. siječnja 2021.

Blagdanski dar koji me je rasplakao suzama, radosnicama, knjiga je Tito, Tuđman – Jedan zavičaj, jedan put/ 200 skiciranih životopisa, Večernji list, 2020. S posvetom. Ionako bih je kupila prvom prilikom, ali mi ju je poslao autor Branko Tuđen, nekadašnji vrlo uspio, ali prije kraja mandata smijenjen glavni urednik Večenjaka. Već sam uz Večernjakovu monografiju napisala da je od 15-tak mojih glavnouredničkih posada u životu, po mojem, sa vrlo jakim kolegijem, on bio najbolja. U prilog tome govore i tadašnji uspjesi Večernjaka, iza kojega je vodio i Hrvatski obzor te Sportske novosti. 

Naslovnicu je kreirao Zoran Birman

Načitala sam se Tuđenovih manje sportskih, a više političkih tekstova, pa i onih kada je, bivajući uredničkim grudobranom za svoje autore, u nevremena kad su Večernjak parafrazirali Bezgrešnjakom, pisao ono što se moralo odraditine tjerajući nikoga da potpisuje što ne misli. Autorica ovoga teksta to zna, jer sam mu i kolumnistica i urednica Vrta (za koji sam kao najbolje uređen prilog u hrvatskom novinarstvu dobila Nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za 2000.). Sjećam se kako je smatrao da bolje da misle da je loš karakter nego loš čovjek. O svome autoru kao čovjeku govori i ova knjiga, procjenjujem bolja i od nekadašnjih novinskih tekstova i od prethodne dvije S političarima u četiri oka – dnevničke bilješke glavnog urednika(2007.) i Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja(2013.). U tekstu je, i sam kaže, do punog izražaja došla Tuđenova strast za povijesnom literaturom, odlično je uređena (urednik Žarko Ivković s poticajnom literaturom (navodno 500 od 600 apsolviranih naslova!), pouzdanim abecedarijem) i solidno opremljena (naslovnica Zoran Birman), tako da 500 stranica u dahu pročitaju i čitatelji mlađi od naše generacije, neskloni tisku, a koji ni prirodno ne mogu pamtiti ni manjinu spomenutih imena i događaja.

Knjiga je zamišljena u devet tematskih cjelina: 1. Josip Broz Tito bio je Matija Gubec 20. stoljeća; 2. Franjo Tuđman neosporan je pobjednik borbe za državu; 3.  Katolička crkva u Hrvata: Kuharić, Šeper, Stepinac; 4. Od Deklaracije i Desete sjednice do Karađorđeva;  5. Kardelj, Krleža, Bakarić, Krajačić, Velebit, Kopinić; 6. Titovi vjernici; 7. Tito i Srbi – desetljeća međusobnog nepovjerenja: 8. Jugoslavenska armija – zagonetna i neispričana priča; 9. Jugoslavenski generali u Hrvatskoj vojsci.Sve neće čitatelje podjednako zanimati, pa neće ostati zakinuti ako eventualno što preskoče ili čitaju li naprijed-natrag.   

Povremeno me je hvatala panika kamo će nas sve to odvesti, ali zanimljivo je kako je Tuđen svladao opsežni materijal, uobličio da u tekst, podijelivši ga u kraće, nejednako dugačke članke poput novinskih, zanimljivih naslova, npr. Novinar Bešker zaustavio je Žankovu rehabilitacijuKrleža Savki: Draga Savka, Tito je iskusan igrač pokera i neće mu ruka zadrhtati kad vas bude trebao odigratiBakarić je od Vjesnikaželio napraviti drugu Politiku. I time i dobrim jezikom podsjeća me na Večernjakovu novinarsku školu iz ponajboljih vremena. Tuđen nije stilogeni pisac a i ne gnjavi pametujući, nego publicistički jasno priča priču, ali se – za njega mi je to novina! – i neočekivano opušteno igra. Podsjeća me katkad na moje dijete koje je legić-željeznicu u čas znalo preobraziti u uspinjaču ili kakav drugi poticajni maštoviti konstrukt. Na nemoguće načine spaja dosad tobože nespojive i nespajane stvari te oblikuje novi kontekst, uzročno-posljedične veze, pogled, perspektivu o odabranim osobama i temama posežući za citatima različitih autora i stavova iz posve oprečne literature, od ustaškedo staljinističke, srbijanske, za koju kaže da je bolja od naše, i druge. 

Podjetilo me to na Hergešića i njegovu o tome kako nije znanstvenik tko nije napisao novinski tekst i nije novinar tko nije napisao znanstveni rad te na studij novinarstva (još sredinom sedamdesetih!) i na, socijalizmu i nedemokraciji unatoč, i teoriju i praksu kako i za najobičniju vijest nužno moraš imati najmanje dva izvora. Iako sam mnoge od citiranih knjiga pročitala, otkrivaju mi se ponekad zanimljivim otkrićima. Čak zabavnim da bih najradije išla čitati iznova pročitano ili čitati nepročitano. Tuđen se ne opterećuje poviješću kao učiteljicom života i pravovjernošću, čini se kako je sve promjenjivo i best before, a ni ne razmeće se naknadnom pameću, nego dijeli kao sebi za dušu. Imam dojam da mu čak nije nužno ni da se čitatelj složi s njime. Bez dvojbe je najzanimljiviji kad kaže pisac ove knjige, jer tada obično slijedi i dodatna, nova perspektiva, nešto iz backstage, Tuđenovo svjedočenje iz prve ruke, često vrlo vrijedno, nepoznato, iz vremena kad su se, kao i na propalom 14. izvanrednom kongresu SKJ, u stankama u skupštinskom restoranu miješali članovi CK i novinari, a nisu čubili pred haustorima na suncu i snijegu da se državni, partijski i ni demokratski izabrani visokodostojanstvenici tobože udostoje usput dati izjavu. 
Predgovor Put prema ovoj knjizi otvorila je 1990. godinamogao bi otvoriti put i prema dodatnim autorskim sjećanjima, koja bi mogla ispričati i više od toga kako i zašto Tuđen nikad nije ni pozvan ni ušao ne samo u Tuđmanovu stranku, nego ni u „njegov“ zrakoplov: „Dok su se pojedini novinari gurali u državni zrakoplov na putovanjima primjerice u Argentinu, Čile, Australiju i Novi Zeland, ja sam putovao redovitim linijama u biznis klasi, smješten u najbolje hotele, što mi je visokotiražni i dohodovni Večernji list mogao priuštiti.“ Spominje ga i kao jedan od fenomena, a ne izostavlja ni prije Večernjaka također moj, ali gubitaški i povijesti prepušten Vjesnik.

Ne samo Zagorcima i kajkavcima bit će zanimljive teze o tome kako zavičaj oblikuje ljude, u knjizi Hrvatima i hrvatskoj važne ljude rođene u krugu nekoliko desetak kilometara, nego i različita zagorskasvjedočenja, primjerice kako je uzaludno nagovarao Gregorića da osnuju zavičajni klub kao ravnotežu podravskome, slavonskome, hercegovskome…, te kako je usred neke beogradske sjednice, prema Mesićevim navodima, hladnokrvnome Gregoriću iz torbe ispao magnum tik pred generala Kadijevića! 

Zanimljivo je tko je, sudeći prema susretima i intervjuima za Večernjak, Tuđenu bio odličan znanstvenik a loš političar, tko netalent za politiku, što kaže o Denisu Kuljišu ili o Feralu, kako je Tuđman očekivao da Hudelist postati njegov Dedijer, kako ga Savka nije voljela misleći da je Tuđmanov potrčko, kako je Miko Tripalo više volio Novi list od Večernjega, o tome tko je u bližoj ili još bliskijoj povijesti vedrio i oblačio, tko je što prokockao, a tko, baš kao u predratnom hitu, bio i ostao đubre do kraja. Ima tu ozbiljnoga štiva, a ima i štikleca, kako se kaže u nas, u novinarskome svijetu. Nije čudo da sam knjižurinu progutala u dva poludana. Sad, Tuđenu moj, čekam – novu!

20201231 – 20210108