65/10 – Umjesto kave 10. veljače 2020.

Od danas, nadam se, da se neću buditi sva u znoju iz sna u kojem je Sabor baš donio zakon prema kojem se svi koji još nemaju 65 godina moraju vratiti na posao. Neće se valjda produžiti i to do 67.!? Noćna me mora proganja već cijelo desetljeće, a posljednji put u New Yorku, kad su me baš, kao da su znali, nazvali iz bivše reakcije da napišem neke prigodne tekstove za monografiju uz 60. rođendan Večernjeg lista. Nemam pojma jesu li to objavili. Odatle sam otišla s 1. siječnja 2010., a onda i u mirovinu. S prvim uvjetima: 55 godina života i 30 godina (registriranog) staža.

Za ilustraciju teksta moj Miljenko Brezak darivao mi je fotku snimljenu u Kutini 19. ožujka 2018.

Neki su naklapali kako sam si baš lijepo sve to planirala najmanje tri godine, kako ovo kako ono, a meni je bilo neugodno jedino kad me je kolega napao kako sam otišla u naponu snage. Kao da sam otišla! Ugledala sam se u tek nešto malo stariju prijateljicu, vrhunsku menadžericu, kojoj je pukao konac, cijeli štrik. I meni je! Kanila sam zapravo raditi sve što i na poslu, samo za sebe, samo multimedijalno, ne planirajući da ću baš toliko skrenuti u lijepu literaturu, vratiti se mladalačkoj ljubavi književnosti i kako će sve to imati i više smisla od onoga što sam, zapravo prilično uspjelo, radila u novinarstvu. Jedna od mojih nagrada, ona HND-a Marija Jurić Zagorka podsjeća me na kolegicu novinarku i književnicu i da je pisanje ovo, pisanje ono. Sva sreća da otpreminu nisam ulupala u što sam kanila, jer me moj sadašnji život više veseli. Čim počnem razmišljati bih li ili ne bih, ne učinim to, ne idemo nekamo i slično, jer, što bi rekli, ja sam se namorala: vojnički bih odradila, ali, iskreno a zapravo profesionalno, odano dok je odanost obostrana,rekla bih što imam, svidjelo se to kome ili ne a posljedice često najneugodnije meni samoj. Govorila ja negovorila, ako se ne želi čuti, samo skupljaš dijagnoze. 

Pogledam li unazad, ovo je desetljeće u kojem sam ja najviše bila svojom, čak i u prosječno po objavljenoj knjizi godišnje. Istina, nisam još napisala one dvije-tri važne knjige koje sam prve nakanila i koje bi mi donijele novac kao neke prijašnje, ali svakako više od mojih lijepih knjiga pjesama, pripovijedaka, romana, zanimljivih pomno biranih projekata o hrani, jeziku… Spisateljica sam. Ne predajem budućim studentima i marketingašima svakog tjedna, kao što sam nekoliko godina, nego kad me to veseli. Gledam svijet iz novih perspektiva kako nisam stizala dok nisam imala vremena. 

S tugom pratim kako moj zanat, novinarstvo, posebice nekad meni najvažniji tisak, klizi u bezdan, sadržajno besmisleno uz curenja tekstova, naslova, više marketinških nego novinarskih. Nekad nije bilo novina koje nisam kupovala, a sada… Nije da sam manje radoznala. Tipično, oni od kojih sam glavom bez obzira utekla u formalnu mirovinu, bogovski su sredili našenovine, a onda su se vratili u konkurencijske odakle su i došli, samo na (ruko)vodeća mjesta, i što su ovdje pogasili kao neupjelo, ondje su oživjeli kao probitačno, pa i kultni Vrt, kojem ondje nisu dopuštali da se razvija i zarađuje, ovdje sada reklamiraju kao svoj i kao najbolji zeleni prilog ili zeleni časopis u hrvatskom tisku ili tako nekako. Zelenilo im se! 

A ja pijem kavu kakavu kad i s kim hoću, u kafiću ili kavani gdje želim i povremeno, odbijajući pri tome biti influencericom, napišem Umjesto kaveili kakav ovakav ili onakav, svoj oblizek. I još nisam dospjela srediti arhivu. 

20200202 – 20200209 – 20200210

Ljudi-svetionici: Danica Pelko – Umjesto kave 7. veljače 2020.

Etnografski muzej u Zagrebu ugostio je u četvrtak, 5. veljače 2020. Donjostubičane. Pošto je tamošnja osnovna škola objavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. prvo  i 2018. drugo, prošireno i ozvučeno izdanje, prošle su godine otisnuli i Stubički klaruš,slikovni rječnik za najmlađe. Predstavili su ga i u Zagrebu najavljujući i Veliki rječnik kajkavskoga govora stubičkoga krajau izdanju Kajkavijane. 

Danica Pelko / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja Stubičkoga klaruša u zagrebačkom Etnografskom muzeju: Danica Pelko, dr. sc. Mijo Lonarić i Željka Horvat Vukelja / Fotografija Miljenko Brezak

Dobri duh svega toga je školska knjižničarka Danica Pelko, koja godinama radi s talentiranim malim kajkavcima, jedna od – kako ih je nazvala uz dr. sc. Miju Lončarića predstavljačica rječnika, književnica za djecu i dugogodišnja urednica Modre laste i suradnica profesorice Pelko Željka Horvat Vukelja – ljudi-svjetionika.

Fotosešn sa stubičkim rječnicima: Danica Pelko i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Podjednako informirani i angažirani, ti zaljubljenici živim održavaju mnogo što u svojim sredinama, koje, ma koliko malene, po tome ne zaostaju ni za najvećima i najrazvijenijima, jer održavaju živom nacionalnu nematerijalnu baštinu, posebice jezik, dijalekte, lokalne govore, raznolikost kojom Hrvatska htjela-ne htjela zaista obiluje; pisalo to ili ne pisalo u nacionalnome kurikulu te poticali ili ne poticali to dodatnim koeficijentima, prekovremenima itd.; prihvatili ili ne prihvatili Težakovo zalaganje za zavičajnom lektirom, po mojemu zavičajnicama,recimo, i  sadržajima odnosno Humboltovoda je dijalekt jezik majke i majka jezika. Svijetlili nam dok smo živi!

Božica Brkan u 100 lica

Prenosimo s portala Volim Ivanić:

Današnjoj gošći emisije iz kulture 100/lica nije trebalo otvarati vrata studija portala Volim Ivanić, jer Božica Brkan otvara sva vrata i sva srca dobronamjernika i radoznalaca svojim osmijehom, optimizmom i životnom radošću. Miraz, ove književnice, novinarke, urednice, kolumnistice, blogerice, svjetske putnice, dar je njezina inspirativnog obiteljskog djetinjstva u Okešincu, kakvog samo istinski spisatelji mogu pretvoriti u životnu i poučnu literaturu uz čuvanje izvornog kajkavskog narječja zvanog moslavački kekavski. U emisiji protrčavamo Božičinom nezaustavljivom radnom i kreativnom trakom od Enciklopedije špeceraja, uređivanja popularnog dodatka u Večernjaku „Vrt“, kuharica Hrvatska za stolom, Mediteran za stolom, jezičnog savjetnika u suradnji s Majom Matković, televizijske scenarističke uspješnice s Vegetom „Male tajne velikih majstora“, predavanja na Hrvatskim studijima stilistike pa do zbirke pjesama „Veternica ili obiteljska arheologija“, Pevcevog koraka /kajkavskog osebušeka za eu/, zavičajne čitanke „Oblizeki – Moslavina za stolom“ ,romana „Ledine“ između ostalih objavljenih djela. Božica Brkan jedna je od ponajvećih promotora prepoznavanja Moslavine, uz Slavicu Moslavac, Đuru Vidmarovića ili Drageca Pasarića, kao područja gdje baština i tradicija ima veliku vrijednost baš kao i ispisane riječi ili autohtoni proizvodi poput škrleta, bijele kobase, vankuša ili bučina ulja… Urednik i voditelj: Jadranko Bitenc Kamera i montaža: Zoran Ožetski Portal Volim Ivanić 2020.

Poslije snimanja: Božica Brkan Zoran Ožetski i Jadranko Bitenc / Fotografija Miljenko Brezak

Objavljeno 4. veljače 2020.

Kak su trojica pesmu nosili ponovno HR1

Ivica Ivanković je na Hrvatskom radiju prvi program u svojoj emisji Iz narodne baštine hrvatskih krajeva kekavsku pripovijetku Kak su trojica pesmu nosili, koju je čitala autorica Božica Brkan, prvi put emitirao 26. veljače 2018. Repriza je bila 4. veljače 2019. te 3. veljače 2020. Sjajno je ozvučio tekst objavljen u časopisu Kaj, zatim u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.), te ju je, među pet dijalektalnih, prof. dr. Miroslav Šicel uvrstio u svoju Antologiju hrvatske kratke priče (2001.).

Ivica Ivanković i Božica Brkan u Vivasu 26. ožujka 2018. / Fotografija Miljanko Brezak

Objavljeno 4. veljače 2020.

One nastupaju – Životno veselje, Mreža TV, 24. siječnja 2020.

Sjajnu je temu odabrala Mladenka Šarić za temu svoje emisije j na Mreži TV za One nastupaju – Životna radost. Uz Ljiljana Pranjić i Elu Kurešević gošća je bila i Božica Brkan. Odlično društvo, odlična emisija! Ponosna!

Uoči početka snimanja / Fotografija Miljenko Brezak

Patnja, gubici, porazi – sve je to u životu neizbježno, ali je način na koji na to reagiramo naš odabir… Je li životna…

Objavljuje Mladenka ŠarićSubota, 25. siječnja 2020.
https://www.facebook.com/bozica.brkan/posts/10215480984169043

Suze i smiješak za Vjesnik – Umjesto kave 22. siječnja 2020.

I mjesec je dana prošlo kako sam, opraštajući se sa svojim važnim urednikom iz Nedjeljnoga Vjesnika Zvonkom Gajskim, nakon ne punih, ali gotovo tri desetljeća, ponovno u gomili nas nekadašnjih rastuženih i tko zna kuda sve porazbacanih vjesnikovaca ugledala Ivana Ivicu Kranjčeca. Jednoga od onih ljudi kakvih se nema puno u životu. Zajedno smo radili, on nije bio novinar nego je brinuo o tadašnjem računalskom sustavu, koji se taman od kućnoga VRS-a odijelio u manje redakcijske. Još smo radili na računalima naslijeđenim od Univerzijade, zelenih slova. Ako me sjećanje dobro služi, Maroje Mihovilović osmislio je stvar tako da smo za neke znakove morali ukucati i po četiri tipke. 

Susret: Božica Brkan i Ivan Kranjčec / Fotografija Miljenko Brezak

Mnogo sam zaboravila i iz Večernjaka odakle sam otišla bit će uskoro i prije desetljeća, a kamoli ne bih od proljeća 1992., kada sam odlazila iz Vjesnika, iako mi je ostalo dojmljivo svježe kako se, recimo, Hido od glodurasa tri uzaludna redizajna premetnuo u diplomata i veleposlanika Hidajeta. Nakon jedno pet pošiljanja na čekanje i novoga pred nama od šest mogućnosti za izlaz, odabrala sam prelazak kat niže, u Večernjak – OOUR-i NIŠPRO Vjesnik postali su samostalna poduzeća ili tako nešto. Još se najavljivalo nikad ostvareno spajanje vječnoga gubitaša, kontejnera kadrova, i bezgrešnjakate zajednički novi tjednik. Nisam primijetila da baš pretjerano, kao što mi se ondje nitko pretjerano nije veselio, itko žali za mnom (osim što se Jagoda Martinčević derala po redakciji kako to dopuštaju da im odlaze najbolji ljudi i iako su me ubrzo poslije najmanje dvojica glodurazvala natrag!). 

Piće različitih naraštaja vjesnikovaca u počast Zvonka Gajskoga / Fotografija Miljenko Brezak

A onda se pojavio gospon Kranjčec i rekao mi kako je baš tada morao napraviti najteži posao otkako je u Vjesniku: da bi me večernjakovci mogli uvesti u svoj, morao me je izbrisati iz Vjesnikova redakcijskog računalskog sustava. Samo smo se pogledali i zagrlili. Onda sam otišla u WC i isplakala Vjesnik, jedno dvanaest godina života. Hvala Kranjčecu, a i hvala Tebi, Gajski, Zvonac moj, što si nas makar na zajedničkom oproštaju u tuzi spojio i u smiješku. Da se zagledamo u desetljeća svojih života.

20200120 – 20200121 


Koljnofska spomenica od 2009. do 2018.

Potkraj prošle godine stigla mi je zanimljiva knjiga Svi naši književni susreti III., Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018. Tomislav Marijan Bilosnić pripremio ju je uz 10. Hrvatske književne susrete u Koljnofu (izdavači su 3000 godina Za dar, Matica hrvatska Sopron i Društvo Hrvati), uz koje sam vezana na poseban način, jer sam, s izuzecima, bila na barem šest-sedam ili čak osam njih i upoznala izuzetno zanimljive ljude i kolege književnike koji pišu na hrvatskom iz Austrije, Mađarske, Slovačke i, dakako, Hrvatske.

Naslovnica Bilosnićeve knjige

Zahvaljujem i pohvaljujem vrsnoga pjesnika i odličnog urednika, novinara, slikara, velikgo putnika i poljoprivrednika Tomislava Marijana Bilosnića koji godišnje objavljuje i po nekoliko vrsnih knjiga, što je našao vremena i za to važno kolektivno prekogranično sjećanje. Dovoljno je reći da su me koljnofski razgovori o umiranju i nestajanju malih jezika uživo nadahnuli za knjigu Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, 2012. zbirku pjesama nagrađenu Katarinom Patačićkao najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom. U Koljnofu, gdje sam imala priliku upoznati i posljednjeg govornika zavičajnoga govora iz nekoga od gradišćanskih kajkavskih sela. Uostalom, bila je i ondje predstavljena, a neke smo pjesme u okviru zajedničkih trojezičnih i četverojezičnih radionica prevođenja iz nje i prevodili na mađarski jezik. I meni i drugim kolegama puno je to značilo.

S jednoga od koljnofskih književnih susreta: Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak

Susreti se neprestano šire osobama, institucijama i mjestima, primjerice sve do Petrova Sela, Šoprona, Železnoga i Beča, a posredno i do Pečuha, Budimpešte te Zadra i dalje. Svakako valja dodati kako su teme, svaki puta drugačije, i za odrasle, a i za najmlađe, koji se još i koliko toliko obrazuju na i hrvatskom. Da se ne zaboravi jezik vlastitih korijena otprije tri, četiri ili pet vjekova. Uz književnost (primjerice o djelu Mate Meršića Miloradića, knjizi Đure VidmarovićaJurici Ćenaru, pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, vrijedna izdanja u Gradišću, kako austrijskom tako i mađarskom) razgovara se o povijesti i umjetnosti (primjerice pučkom kazalištu u Gradišću koje bitno pridonosi da se vlastiti jezik ne zaboravi), osobito ono manje poznato, iz vremena Austro-Ugarske, dijeljenja sela uoči nastanka prve Jugoslavije, željezne zavjese koja se spustila upravo tu, zatim samostalnosti Hrvatske i EU.

Jedna od duplerica

Bilosnić se autorski prisjetio zbivanja po godinama od prve zamisli Đure Vidmarovića, sadašnjega predsjednika DHK i upornog istraživača i pisca hrvatske književnosti izvan Hrvatske, i domaćima Franje Pajrića, koji je glavni organizator i sponzor susreta te urednik knjige. Nisam brojila, ali susrelo se u Koljnofu tijekom godina možda i pedesetak različitih književnika (od Jurice Čenara, Herberta GassneraDoroteje Zeichmann do Marka Gregura, Siniše Matasovića, Darka Pernjaka, Nenada Piskača, Zorana Bošnjaka…) , jezikoslovaca, izdavača i drugih umjetnika, novinara (Timea Horvat)… I mnoštvo radoznale publike. Knjiga donosi također i vrijedan popis literature i dijela materijala različitih medija o koljnofskim susretima, uz napomenu koji nedostaju. Odličan je nastavak prve knjige Svi naši književni susreti I (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu) iz 2017. 

Iz knjige

– druga mi je očito promakla – a svakako bih dodala spomenici i film Miljenka Brezaka 9. Koljnofski književni susreti, o kojima sam pisala na svom blogu, a materijal   je objavljen i u knjizi (str. 99.-103.). 

Početak teksta Božice Brkan objavljenoga u koljnofskoj spomenici

Na 150 stranica uz zanimljive tekstove su i brojne prikupljene dokumentarne fotografije, a meni su osobito drage snimljene u Petrovu selu, gdje sam otkrila da to selo i njegove stanovnike i simbolično kamenom s Moslavačke gore povezuje taj prostor s mojim zavičajem. 

20200120 – 20200120 

Poviješću sela Salanta-Nijemet za budućnost – Umjesto kave 21. siječnja 2020.

S pečuškog predstavljanja knjige Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, koju je pripremio Đuro Vidmarović a objavila naša obiteljska kuća Acumen, vratila sam se i s knjigom Salanta – Nijemet, stoljeća vjere i jezika, koju je osmislila i uredila Branka Pavić-Blažetin, a 2019. objavile su je Hrvatska narodnosna samouprava Salanta i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. 

S predstavljanja: Branka Pavić Blažetin / Fotografija Kollar

Ta je knjiga na tragu knjige predstavljene u Zagrebu u travnju 2017. Oj, Kozaru, ti selo na brijegu..., koju sam tada opisala ukoričenom hrvatskom baštinom iz Mađarske. Radi se o dva sela u okolici Pečuha, koja se stoljećima nastoje održati, posebice identitet, nacionalnu kulturu i jezik, što nije baš lako kad se osjetno prazne i sela u Hrvatskoj, s druge strane granice. 

Kako se ne bi zaboravilo svoje, ekipa uglednih hrvatskih intelektualaca iz Pečuha ustrajno istražuje i bilježi. Tako Silvester Balić opisuje Salantu jučer i danas, Ernest Barić istražuje osobine salantskoga govora, Živko Mandić imensku baštinu salantskih Hrvata, a Živko Gorjanac govor salantskih bošnjačkih Hrvata. Diana Kečkeš Boti opisuje očuvanje jezika, običaja i nošnje, a Branka Pavić Blažetin piše o školi i položaju hrvatskoga jezika te prenosi nekoliko crtica iz Tjednika Hrvata u Mađarskoj, predstavlja KUD Marica i lokalnu hrvatsku manjinsku samoupravu.

Naslovnica
Iz knjige: diplerica s praljama

Donosi i zanimljive priče odnosno sjećanja mještana, a na kraju i antologiju starih fotografija, koje će oduševiti i one koji bi nekoga mogli na njima prepoznati kao svoje pretke, ali i sve nas koje zanima nekadašnji, neponovljivi život: školska djeca, žene na pralu, svatovi, prva pričest, slavlje Tijelova koje tu zovu Brašančevo, uskrsni blagoslov jela u nijemetskoj crkvi, božićna predstava iz 1936., vojnici u uniformama različitih država koje su se smjenjivale u njihovu selu, progonstvo u Rusiji, vojne knjižice, kulturno društvo, neki čovjek u pčelincu odnosno pčelinjaku, berba grožđa iz šezdesetih…

Mnogi su vrijedni ljudi, stručnjaci i zaljubljenici, utrošili mnogo vremena da bi nastala (i) ova vrijedna knjiga, a nadam se kako će je predstaviti i u Zagrebu te da velik trud neće odvratiti i druga sela da za budućnost ispišu vlastitu povijest.

Koliko lica iz prošlosti samo na jednoj od dupletica antologije starih fotografija!

20200119

Vera Grgac vrači po bistrajnski – Umjesto kave 19. siječnja 2020.

Knjigu Majkina vraštva, vračenje i vračiteliVere Grgac (Kajkavijana, 2019.) svakako bih uvrstila u knjige što ih nazivam zavičajnicama. Više od književnosti (Vera piše kajkavske pjesme) i popularne selfhelp literature, savjetnika o zdravu životu, Majkina vraštvasu baštinska sjećanja, i obiteljsko i seosko, bistrajnsko. Etnološki je to uvid u vrlo malo poznato područje nekadašnjega života – zdravlje, bolest  i liječenje. Bolje spriječiti nego liječiti bilo je izuzetno važno stoljećima prije nego što su i s onu stranu Medvednice stigli doktor, medicina i farmaceutika i kad se skromno narodno iskustvo više nego stvarno znanje u današnjem smislu prenosilo unutar zatvorenih krugova, obitelji recimo, s koljena na koljeno, držeći i katkad prikrivajući mudrosti za sebe i kad se zaista iskustvo kako bolest spriječiti i (iz)liječiti, uz veliku smrtnost i kratak životni vijek, izvan toga činilo vračejnem, kako se bistrajnski nazivaju i vračanje, čaranje, ali i lijekovi i liječenje – vračtvavračenje.

Vera Grgac s najnovijom knjigom na predstavljanju u Bistranjskim Novakima / Fotografija Miljenko Brezak

Ne zbog toga što je kasnije u životu i sama bila zvanjem i zanimanjem medicinarka – umirovljena je profesorica škole za medicinske sestre – nego što je od malih nogu u stopu radoznala pratila baku, kajkavski majku, vračitelicu Doru (1899.—1995.) i uz nju učila usput, Vera Grgac mogla je dohvatiti i sada s čitateljima podijeliti ne samo vlastito povijesno znanje o razvitku medicine nego i mudrost svoga kraja. 

Naslovnica

Neki će vjerojatno odmah požuriti prisjetiti se eventualnih vlastitih sjećanja ili pohitati primijeniti u praksi Verine zapise, primjerice o više od 40  vrsta ljekovitog bilja, a se to raste okuol nas: od gamilice šipkado trnule ili o vraštvima ka imamo v domačije, primjerice gouščinasvinska mast, govecki loj, voujsk, med, pečeni cukor, biers…. Ni mi koji ćemo samo čitati nećemo biti na gubitku, jer se možemo udubiti u opis oundašnih betega,kak zgledi betežnikkak je majka mierila, kak se vračileili o tome kakvu ulogu mogu pri liječenju imati kokušini želuciplučka(slina), šeč(mokraća), kravski drek, ilovačina, žuta zemla (glina), pavučina, pepel, petrolija(petrolej). Čim sam prije neki dan doznala da upalu sinusa liječe svinjskom mašću, odmah sam požurila ispričati Veri. 

Verina baka Dora, stroga i skrbna, čak malo i škrta gazdarica, izuzetno zanimljiva i inspirativna žena

Zanimljiva je priča i o pobačaju odnosno kak reskopati dete. Pogotovo jer je to bila javna tajna, u vrijeme siromaštva i brojnih gladnih usta, i poprilično raširena. Uz abcedarij s betegima i nevolama tere se moreju najti v knige, od alkoholizma do žvala, osobito mi se dopada vrlo koristan rječnik, koji bih voljela da je i puno širi. Također mi nedostaje i uloga pojedinog bilja u lokalnim običajima. Nadam se da će Vera Grgac pripremiti uskoro i o tome knjigu i da ćemo je čekati kraće nego što smo (valjda cijelo desetljeće!) čekali ovu, povremeno dozirane ograničene teme u stručnom zagorskom tisku ili stručnim kajkavskim odnosno medicinskim skupovima. 

Vraštva ne samo za ljude, nego i za domaće životinje, za cijelo domaćinstvo

Iako knjiga Vere Grgac nikako nije prva takva u nas, svakako je izuzetno vrijedna i zato što je autorica potpisuje sama, a čak je i dio fotografija sama snimila. Za prije nekoliko godina objavljen Leksikon slavonske narodne medicine brodskoga Posavlja primjerice, također multidisciplinaran s medicinom, antropologijom, etnografijom i dijalektologijom, Emina Berbić Kolar godinama je među starim ljudima na terenu istraživala sa studentima. Čestitke Veri, Bistra se može ponositi!

20200118


O Beloj kobasi i vankušima u baštinskoj emisiji Obiteljskoga radija Ivanić

Poslije predstavljanja projekta Zajamčeno tradicionalni specijaliteti početkom prosinca u Ivanić Gradu za Obiteljski radio Ivanić Božica Brkan snimila je za emisiju O baštini s prijateljima baštines Vesnom Gregčević Jelicom razgovor o beloj kobasi i vankušima. Emitirana je 9. siječnja 2020., a polusatnu radijsku emisiju O baštini s prijateljima baštine – Božica Brkan (bele kobase i moslavački vankuši) možete potražiti na podcastu Obiteljskoga radija Ivanić.

Sa snimanja emisije / Fotografija Miljenko Brezak

20200118