Ljerka Car Matutinović u Vijencu o zbirci Nemoj mi to govoriti

Vijencu broj 671. od 21. studenoga 2019., str. 10., Ljerka Car Matutinović objavljuje dojmljivu kritiku zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj mi to govoriti naslovljenu Poetsko svjedočenje jezika.

Prenosimo tekst.

Kritika Ljerke Car Matutinović u Vijencu

Reimaginacija života na putu uspomena ili sretan spoj imaginacije i memorije bio bi psihički habitus nove knjige pjesama književnice Božice Brkan. Autorica psihički koegzistira problematizirajući prozaičnosti života već u simbolici naslova Nemoj mi to govoriti. Život iskazan u njezinoj zbirci poetsko je svjedočenje jednostavnog i jedinstvenog bivstvovanja koje oživljava prošlost u prizivanju bića i događaja. Iznimna poetska koncentracija i nadahnuto intelektualno strpljenje egzistira u dosezima dramatski komponiranih stihova. U tri simbolična ciklusa (Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti, Doveka), autorica niže imaginativno mobilne stihove usuglašene s ritmom života. Sinkretizmom uspomena, sjećanja, autorica produžuje prošlost obnavljajući nespokojstvo i neskrivenu tugu. To je vrijeme koje troši u dosegnutom dostojanstvu pjesme: „Zakaj opče život mora biti zabava / zakej / malo ti nesreče i nemre poškoditi / kej proti bolesti / da vekšu bolest i vekšu nesreču odvineš od sebe / tu i tam“ (naj kvariti zabavu ludem). 

Književnica Ljerka Car Matutinović neumorna je i stroga kritičarka / Fotografija Miljenko Brezak

Život riječi i uživanje u riječima u maštovitoj atmosferi poetskog stiha donose poseban užitak čitanja Božičinih poema, u kojima se stihovi kreću i ulijevaju u liniju imaginativno mobilnih cjelina koje se čitaju u dahu: „i kak to v gliboko i kmično čovek more prepasti / če ne pazi i staje kam bilo ni ne misleč (…) ležem si kej na zemlu / golu (…) i pripravim si ju pod glavu kej vankuš / i sejnam gliboko“ (gda si ležem na zemlu). 

Naslovnica Vijenca broj 671.

Na početku knjige autorica, u namjeri da približi čitateljima svoj poetski svijet i psihički habitus u kojem je odrastala, osmislit će osebujnu autobiografsku ispovijed: „Uz rub naživo, vivisekcija napismeno ili oproštaj, opraštanje: Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedivo, iskustvo odnosa kćeri i oca, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim.“ 

Stranica Vijenca s kritikom

Kao da u njoj buja unutarnja poezija riječi i ona se bez predaha predaje pjesmi. I tako je nastao dugi niz stihova, njezino narativno-poetsko kazivanje, tegobni recitativi koje potiče autoričin vječni nemir. Zbiva se u njoj ekspanzija bića kao da je sam život koči, a ona se odupire. Nastala je knjiga Nemoj mi to govoriti, posvećena majci, u kojoj se paradoksalno sjedinjuju njihove nedovršene rasprave što kulminiraju u bolnom dijalogu njihovih samoća. Nastale su pjesme recitativi o prozaičnostima života u dramatskoj sinergiji u kojoj se reimaginizira djetinjstvo, prizivaju se nestala bića. Tako zaustavljeno vrijeme na putu uspomena kreće prema otvorenosti života: „bole je gledati zdalkoga / kej ti fali / mejne toga moreš videti / a gda mejne vidiš još ti mejne toga i fali / mejne si onda misliš“ (zdalkoga). 

Naslovnica zbirke

I onda započinje uživanje u čitanju: stihovi se kreću imaginativno mobilni, ulijevaju se u gustoću kazivanja, spajaju se i s drugim izričajima, a ovdje su to dva autonomna i autentična izričaja, standard i kajkavski (kej!), idiom autoričina zavičaja, Moslavine: „možda sam ti čak i to napisala / možda si ga otvorivši papir samo bacila u vatru / pa si krenula na me kao da sam skrivila nešto gadno / i ja bjež / na snijeg / u čarapama“ (snijeg). Baš kao što je autorica napisala u svojoj samoispovijedi na početku knjige, „Pjesme su to koje bole“. I neki naslovi pjesama za koje smo se opredijelili samo su putokaz odabranih (vuha, nemoj mi to govoriti, naj kvariti zabavu ludem, dijanovec, pile tatine, lepe mlade joči, bonanza, frčki, prsne karamele, spavača, šalata, lafre, prezamnica, za putom, košula za noč, rinčice, spod joblaki i spod zvezdi, reč je moja vrčak, gda si ležem na zemlu): „da i najdem te tvoje rindžice nebum je dela na vuha / da bar znam jel ti zato srce na mestu“ (rinčice). Tako nešto sjetno tužno, ali i edva zamjetljiv osmijeh, koji može značiti i blagi ironijski odmak. 

Recenzentica knjige, Željka Lovrenčić, osjetila je kontrapunkt bivanja u pogovoru Između tradicionalnosti i modernosti

20191125

Link

http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/
http://www.matica.hr/vijenac/671/poetsko-svjedocenje-jezika-29711/

Ljerka Car Matutinović o “Životu večnom” Božice Brkan u Vijencu

U “Vijencu” broj 626 od 1. ožujka 2018. / str. 12 u rubrici Književnost Ljerka Car Matutinović piše o knjizi kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan:

Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 14. veljače 2018.

Sve niče iz priče, na kajkavskom

Zahvaljujući imaginativnoj memoriji spisateljice Božice Brkan dobili smo knjigu kajkavskih priča „Život večni.. U toj zbirci nalazi se dvadesetak priča, kraćih i dužih, zamjetnim dijelom objavljenih u časopisima, tjednicima i internetskim portalima (Republika, Kolo, Kaj, Hrvatsko slovo, Večernji list, itd.). U uvodnoj priči („Fikcija i fakcija, naracija,Čiča – miča ili priča o mojoj priči“), autorica otkriva početke svojeg pričanja i razloge svoje privrženosti proznom izričaju: (…) „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti!“.

„I tako najednom“ tvrdi autorica „priče su samo bile“.

Napisane na zavičajnom kajkavskom idiomu (kej-kavština,Okešinec, Moslavina), priče promiču storije o životu i smrti (grobovi) u ruralnom svijetu koji je pun tragično proživlljenih trauma i besmislenog bivstvovanja. Likovi u pričama živahni su i bolno stvarni, skloni ispadima. Nesuzdržljivo su obuzeti svojom osobnom tragikom.

Osmislivši posebnu arheologiju osjetilnog autorica je kreirala naslove priča koji svojom simbolikom, svojom gotovo heretičkom psihozom i apsurdnom komunikacijom, dovode kazivanje do vrhunca koji kulminira neočekivanom katarzom.

Najznačajnija, gotovo ekstatična priča dojmljivog naslova je „Žleb jel kam ti reč po reč more dopelati.“ Dijalog u priči vrsno je raspoređen od prigušenog uvoda do gotovo tragikomičnog zapleta da čitatelja na kraju ošamuti misterioznom smrću.Iz banalnog, ali pretjeranog sukoba između oca i sina i besmislenih pokušaja majke da smiri zavađene, izlazi van tragikomična sudba cijele obitelji:

(…)“Sused stari, bil je tak podbočen na vila z jene strane, pri kojnom, a mlajši je stal zmej krav, takaj podbočen na vile.Vidlo se je da ni jen niš, kaj kipci boži samo stojiju. Nesu ju probali ni pomeknuti, a kam oživeti. A mogla je sirota još lepe let zdurati, lepo si poživeti i doživeti da je je bilo do života. A jeblo ti ne jen neg sto vragov i takov život. Kej ti je to za život.“

Autorica Božica Brkan ostvarila je mučnu atmosferu slika žestinom riječi koje prijete i donose zlo, ali imaju u sebi i karikirane komponente koje ih čine groteksno smiješnima. Zato se čitav život priče pretvara u travestiju s okusom drame („Kak su barjak kupuvali“, Karmine, Četrti muž, „Dve na grobu“, „Kak Pepec ne cvjetja štel“).

Posebnost ove knjige je u rječniku koji se nalazi iza svake priče i ide u prilog kajkavskom idiomu a po tome i hrvatskom jeziku.

Ja osobno, ne volim kad književnice (i književnike!) stavljaju u pretince, kad ih skeniraju i skediraju . Pogovor profesora i književnog kritičara, Zvonka Kovača, iscrpan je i koristan samo se nemrem složiti s njegovom sintagmom „ženska priča“, jer ako je priča dobro ispričana, zašto bi bila ženska( ili muška)?! Neka bude samo priča.

I za kraj, kako je mudro (i lukavo!) sročila autorica:“Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela“ („Perut“).

A zaključno: Ova knjiga kajkavskih priča „Život večni“, dobrodošao je prodor u svijet suvremenih hrvatskih kratkih priča.

Ljerka Car Matutinović