Katarina Brkić: O ZBIRKAMA PRIPOVIJEDAKA BOŽICE BRKAN

Štokavska zbirka UMREŽENA  i kajkavska zbirka ŽIVOT VEČNI

Uz promociju u Okešincu 16. prosinca 2017.g.

Obje su zbirke izašle istovremeno. Neki su im dijelovi nastajali usporedno. U najsmjelijoj predodžbi, ove zbirke možemo promatrati kao prijateljice različitoga podrijetla, koje se tu i tamo jako dobro razumiju, jer negdje u prošlosti ipak imaju zajedničke korijene, povremeno i zajednički jezik i život.

Zajednički korijen im je naravno autorica, rođena i rasla na selu, obrazovana u gradiću i u hrvatskoj metropoli, i koja je pobrala sve najbolje plodove sela i grada, a nadogradila ih suvremenim životom intelektualke koja je i sama vrlo umrežena. Piše o ljudima oko sebe, o svojem i sličnim zvanjima. Stavlja se u priče u kojima sudjeluje a da mi to nekad vidimo, nekad ne vidimo (Pevček, Od zlijevke brend). To radi vrlo slikovito i realistično, pa i onda kad stvara takozvanu “novu stvarnost” u životnim situacijama, i jezikom. Tako nam pokazuje sav mogući Božji svijet koji i nije uvijek Božji. No, tako je to s nama ljudima.

Na početak obiju zbirki autorica stavlja tekst za kojega kaže da je “priča o mojim pričama”. U njemu nam objašnjava o čemu, i zašto baš o tome, piše. I kojim se narječjima i žargonom služi. Za priče iz zbirke Umrežena kaže da su … samostojeće, kratke urbane priče o modernim ljudima, ponajprije ženama, o njihovoj otuđenosti i usamljenosti… u globalnome svijetu u kojemu su svi kao umreženi, a sami kao nikad. A za priče iz zbirke Životni večni kaže da su to njezine… uobičajene ruralne kekavske teme… o prošlome, zemlji, provinciji, smrti, o … skučenom svijetu… u prostoru iz kojega se ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugom svijetu, te da je… to sve zajedno neprestani život večni… a kamoli (se isključiti) … časkom pripadati sebi, biti sam kej v grobu. Ima tu i jedna bitna činjenica koju priznaje i sebi i nama, kako je otkrila da može biti i duhovita. U toj duhovitosti je i domišljata, nekad s oštricom, a nekad samo s humorom. Kada krenemo od dijelova toga teksta s početka, bit će nam lakše pratiti i razumjeti priče. Iako bismo to mogli, kao što sama veli, i bez takvoga uvoda. Jasno nam je da se suvremeno globalizirani život uvukao posvuda, i u urbane i u seoske sredine, zahvaljujući mnogobrojnim i različitim sredstvima komuniciranja. U vrijeme naše mladosti odlazili smo na školovanje u nepoznati svijet, u koji smo se i inače tu i tamo vozili vlakovima, kroz koji smo se provezli tramvajima, a da i nismo znali točno kamo smo to dospjeli i što nas čeka. Mi smo vjerojatno zadnja generacija koja se snalazi u globaliziranome svijetu i koja istovremeno nosi u sebi duboke korijene nasljeđa, temelje hiža svojih djedova i dijelove njihovih života kao svoje. Naša djeca i unuci gube vezu s korijenima. Došli smo do toga da bismo voljeli kada bi oni barem slušali ili čitali o tome minulom, a našem vremenu, onako kako čitaju druge, tuđe knjige, koje su modernije. Koje su in.

U zbirci UMREŽENA promatra i nadograđuje viđeno, proučava i pokazuje nam suvremeno globalizirani život. Erudicija iz područja povijesti, književne i likovne umjetnosti, poznavanja suvremenih umjetničkih trendova, dakle “trendovska”, autorici daje puno mogućnosti i poticaja i ona ih svjesno i umješno koristi. Po Aristotelu je književnost druga stvarnost – k tome, književno djelo ne mora biti istinito, ali treba biti moguće. I književnost zaista stvara drugu stvarnost u kojoj se poistovjećujemo s ljudima i događanjima. Upravo to se događa u ovoj zbirci. Tematika u pričama je suvremena (Umrežena, Timbilding, Stabla, Odvojak), ponekad s elementima bajke odnosno mita ili barem s korištenjem njihove simbolike (Letač, Kairosova čupa), povijesna, iz naše bliske kulturne povijesti (Plovidba Miss Ternine), pa čak i vezana uz tradicionalni život (Pevček, koja ima i naslon na kajkavskom) i seoske vrlo suvremene, “globalizirane” teme (Svojih tijela gospodari). Jezik zbirke je osnovno standardni, s puno žargonizama iz svakodnevnoga žanrovskog govora s tuđicama, virtualnoga internetskog svijeta i suvremenih oblika elektroničke komunikacije i medija. Ali, ima na sreću i kolokvijalizama koji su nam katkad tako potrebni radi naše vlastite svakodnevne komunikacije pa nas podsjećaju na nju, a ima i topline pravoga kekavskoga narječja. Jer sve stane u ovu složenu, ponekad hladnu suvremenost. I može se staviti u priče.

Psihologiju osoba, njihove karaktere i naravi, otkrivamo izravno ili postupno, što ovisi o građi priče, o tijeku njezine fabule koja kronološki “ide po redu”, ili tu i tamo vrluda u skladu s vrludanjem u životu ljudi o kojima govori, koja je nekad i slojevita pa nam se otkriva malo pomalo, i traži našu koncentraciju. Tako nam omogućava uživanje u traženju i razumijevanju. Ako krenemo od prve priče po kojoj je zbirka dobila ime, od Umrežene, naučit ćemo puno o tome kako čitati i razumijevati ono što slijedi u ostalim pričama. Zato naslov zbirke nije slučajan. Umrežena je mlada žena, menadžerica za piar-agenciju. Vodi društvene mreže za više klijenata. Uživa u slobodi podstanarskoga stana u kojemu neće biti poziva – “Katarina!”, koji doma zvuči prijekorno. Ona je užurbana, radi na više kolosijeka ON-line do kasna, a na kraju dana se “isključi” iz svega i bude OFF-line. Ispruži se iscrpljena, i osjeti suzu u uglu oka. Pomisli kako je sreća da se u fotošopu suza može lako maknuti sa slike ako je potrebno. Znate već, petljicom se suza odvuče, a na njezino se mjesto dovuče   komadić kože koja zadovoljava. Ali ovo je stvarnost. I zato ona pomisli da… nije nakapala oči. “Sutra će me opet peći…” Hoćemo li joj povjerovati da je suza tu samo zato što su joj suhe oči? U priči Stabla promatramo bračni par arhitekata koji imaju krasnu kuću projektiranu – za nju, mali park sa stablom posađenim – za nju, sa stazom na kojoj se oni nikada neće zaista sresti, jer žive na dva kolosijeka. Ona ne shvaća da je sve napravljeno za nju, a on valjda ne shvaća kako to ona ne vidi. Tako, ili slično, ali mnogima poznata priča. U Robotiziranoj sobi u mesnoj industriji sve je robotizirano, pa i pokreti i životi ljudi, zaposlenika. U Vazi ulazimo u život umjetnika koji ima važan posao u organiziranoj ustanovi u kojoj bi trebao biti nazočan. Ali on se odlučuje na trenutak slobode i odlazi na mjesta na kojima susreće sebi slične ljude. Njihov je život užurban, površan, a onima izvan toga svijeta izgleda strašno važan. Zapravo, i njima samima. Razgovori su isto tako površni, a svejedno idu za njima. “Gdje si, gdje si ti, što si, što si ti, što tu radiš, a ti?” Pitaju, ne čekajući odgovore, niti ih oni zanimaju. Zapravo ih otprilike već i znaju. Jer poznaju sebe. Doma će, kad se vrati, razmišljati o umjetničkim predmetima koje je upravo razgledao na svojem slobodnom lutanju po važnim mjestima gdje su važni ljudi. Promatra svoju skupocjenu vazu na stolu i polako je gura… preko ruba. Što ima vrijednost? Čemu služe vrijednosti – možemo se pitati i razumjeti ili ne razumjeti. I otkrit ćemo besmisao. Letač je potresna slojevita priča o nekome tko leži na krevetu. U sobu mu koso ulazi sunce i moglo bi otopiti vosak na krilima koja je odložio pored kreveta kad mu se više nije letjelo, u njegovom snoviđenju, mašti ili u nečemu vrlo rubnom. Kad leti, on leti pomalo, uzdigne se, malo preleti pa se spusti. Ne otputi se skroz kao Ikar. Jer ni Ikar nije uspio odletjeti. Kad u sobu uđe brižna majka, a mi saznajemo da je na anatomskom krevetu prekriven bijelom plahtom njezin nepokretni sin, otvaraju nam se svi odgovori. Priča u ovome komentaru ne bi bila potpuna kad sada ne bi bio citiran kraj: “Sine, probudi se… Opet si ružno sanjao”… Borio se za zrak… “Opet si padao?” “Ne, opet sam letio.” Odvojak je priča o društvenim razlikama i o nevjeri koja ide s tim. Još jedna suvremena tema, sa zapletom. Nakon smrti nevjernoga dužnosnika, njegovoj ženi stiže pismo ljubavnice. Da je imao drugu i da s njom ima sina. Kako će se žena nositi s tim? Valja razumjeti, razmisliti i domisliti se, ako smo aktivni čitatelj. U kajkavskoj priči List pojavit će se i ovo pismo, u nešto kraćem kontekstu. Pevček je topla, dopadljiva priča s kajkavskim naslovom i s nešto kajkavskih dijaloga. Starijem bračnom paru se učinilo, ma ne samo učinilo, nego je bilo stvarno, da čuju kukurikanje pevčeka, vjerojatno đureka. Čuje se u njihovu zgradu, valjda s druge strane ulice gdje su dvorišta s privatnim kućama. Autoričin M., što nam ona otkriva na promociji, sjeda na bicikl i ide potražiti toga pevčeka. Priča Svojih tijela gospodari događa se na selu u onom njezinom dijelu, koji kroz priču vidimo. Onaj velegradski, vrlo jasno naslućujemo. Tu su unaprijed pripremljena dva terena. Seoski, kojega je okrznula globalizacija, i gradski, koji potječe iz ovoga sela, samo što je glavni akter postao visokopozicionirani dužnosnik. Miješaju se poslovni odnosi starih prijatelja iz djetinjstva, odgovornosti i borba za čast i vlast. Čak će se i njihova, sada odrasla djeca, koja su se nekad zajedno igrala, a kasnije u različitim sredinama odrastala, naći na razini međusobne privlačnosti. Bit priče neodoljivo podsjeća na našu političku stvarnost i dužnosnika koji je “odležao” jer je u svojem selu na nogometnom igralištu dao napraviti reflektore. Čudo kako u tom naoko jednostavnom životu ovaj događaj može napraviti zanimljivu zavrzlamu za mještane i složeni problem za stare prijatelje.

Nekoliko priča nosi osobine autoričinoga zvanja i zanimanja (Torte od maslina i Od zlijevke brend), ali ne zbog recepata, nego zbog zbivanja na procjenjivanju jela i pića, za koja se nekad čini kao da postoje samo radi ljudi koji ih organiziraju. Koja gube svoj lijepi prvobitni smisao. Zato to često više nisu istinske izložbe brendiranih proizvoda. A mi ćemo se čuditi, veseliti, ali i dijeliti autoričino razočaranje zajedno s njom.

Putem ovih nekoliko karakterističnih priča vidjeli smo osobine suvremenoga društva i pojedinaca. I lijepo i gorko i ubrzano. Kroz priče se provlače odanost i ljubav (metnimo ih ovdje na prvo mjesto, da bismo uljepšali svijet), a onda sebičnost, zavist, šverc i prijevare; ljubav i ponos poneke majke, skrivene u pozadini, ili vrlo prisutne u priči Svojih tijela gospodari. Svatko će si uzeti iz priča ono što mu samome treba.

 

U zbirci ŽIVOT VEČNI, kako je već rečeno, autorica uzima iz ruralnoga života svojega kraja teme, jezik, mentalitet i sve dobro i zlo koje je moglo snaći čovjeka u miru i u ratovima, posebno ženu: imanja, poslovi, svađe, preljubi i groblja. Možda je bolje uz groblja dodati riječ – grobovi. Oni ovdje imaju svoj “život” – svoj karakter, svoje značenje i svoj jad, ako su prekopani ili ako na njih dolaze, i neznajući, moliti i urediti ih krive osobe. Jezik zbirke je kekavsko narječje okešinečkoga kraja. Rečenice teku polako, pune narodnih izreka upletenih u dijaloge i monologe i treba ih dobro osluhnuti i pratiti njihovu građu, da bi ih se moglo sasvim razumjeti. Još jedna draž otkrivanja i aktivnoga čitanja.

Gotovo pola priča odvija se radi grobova – na grobljima su sprovodi, ljudi koji dolaze obići svoje pokojne i spočitnuti im po koju, žene koje dolaze i plakati i špotati, uređivati spomenike i saditi cvijeće. Među njima ima i priča u kojima nam govore oni dolje, pokopani. Slušaju one gore, misle si svoje i otkrivaju nam tajne koje se ne znaju, koje su pokopane s njima i s drugima oko njih. U toj grobljanskoj atmosferi spasonosan je autoričin humor.

Nekoliko je priča s ratnim i poratnim temama, sa strašnim i žalosnim posljedicama, nedoumicama, pogreškama (Lajbek, Crna trava, Tor). U njima stradaju i mladi ljudi koji ostaju bez života ili zdravlja, bez roda i imanja, a onda stradaju i njihovi najbliži ako se ne mogu s tim pomiriti. Izazivaju nove obiteljske tragedije međusobnoga udaljavanja. Pa će majke morati plakati nad zajedničkim grobovima, jer zbog nečije tvrdoglavosti neće imati svoje sinove u svojim grobovima. Neke su priče iz seljačke svakodnevice, začinjene okrutnošću i ljudskim nemarom čije su posljedice ženska tuga i nemoći (Sovica u kojoj je nova sneha bogec pri hiže kak i ti mački pod plotom, pa se… plače znutra; V šumu po drva gdje su na djelu srdžba, bijes i neobičan izljev okrutnosti prema jednomu konjčetu, gdje se mlado žensko stvorenje radi toga opet … plače vusebe ). Ima i neobičnih ljudi, kakvih ima zapravo posvuda i koje je vrlo zahvalno metnuti u priče. Tako se onda ne čudimo onima koje smo i sami poznavali ili poznajemo. Ima i obiteljskih tragedija (Žleb) kakve poznaje svako selo, i gromova koji ubijaju čez lanček… jedinu čerčicu. Autorici su vrlo zanimljivi nadgrobni spomenici (veliki bijeli anđeo kojemu je nevrijeme otkinulo krilo), karmine, seljačke djevojke koje odlaze u grad kao sluškinje i njihove začuđujuće sudbine. Mi samo trebamo pratiti njezino pričanje i nesvjesno otići za njom u priču. Naći ćemo se u zanimljivim okruženjima među zanimljivim ljudima. I nećemo se uvijek samo čuditi, nego ćemo njihovim postupcima biti i zadivljeni. Priča Katice je jedna od onih priča koja spaja obje zbirke u istome vremenu, s dijelovima urbanoga i seljačkog načina života, onako, usput, a namjera priče je sasvim druga. Još jedna neobična priča o majčinskoj nekontroliranoj tuzi koja prelazi granice i unesrećuje svoju drugu kćer, kojoj je dala ime po prvoj, umrloj. Katica. Ta, još vrlo mlada djevojka, odlazeći s majkom na grob svoje sestre, u jednom trenutku osjeti kao da je cijelo vrijeme dolazila uređivati svoj vlastiti grob. To je naravno samo dio priče.

Tri priče s temom grobova posebno će nas zabaviti, vjerovali ili ne. Koliko god grobovi i sprovodi bili tužni i potresni, čovjek je, da bi opstao, našao posvuda razloga za život. Žene su prihvaćale ljubavnice svojih muževa kad im drugo nije preostajalo i nalazile s njima razlog za nekakav zajednički ostanak u onome što ih je snašlo. U pričama Dve na grobu, Čača, pa i Četrti muž, temu gobova i preljuba čini podnošljivom. Čitajući ih zaboravimo na stvarnost, što se čovjeku uz dobru literaturu često može dogoditi. Kad starija žena kaže mlađoj, koja je vršnjakinja njezine djece, i koja je sada tu, nekoliko grobova dalje, da taj za kojim plače nije u grobu nad kojim plače, da je njezin pravi čača u ovome grobu kojega ona, starija, uređuje. Ona je znala da joj muž šara, ali ništa nije poduzimala. I ova tu, mlada, igrala se je s njezinom djecom. A mlada, zaprepaštena govori čovjeku u grobu: “Tato, tato moj, a jesi ti kej znal?” Valjda je, jer joj je bio bolji nego što bi joj bio rođeni. Bio je sretan da ima dijete. Bio joj je dobar, imala je lijepo djetinjstvo, igrala se je s tom djecom za koju nije znala da su joj bila polubraća. I što bismo više htjeli u takvoj situaciji? A one dve na istome grobu, kad je pokojni pod zemljom, i kad su obje same, što mogu učiniti? Žena je već posadila flance, došla je još malo popraviti, a tamo mlađa upravo podsađuje novo cvijeće. I u bijesu čupa ono posađeno. Kako mogu dokazati koja ima prednost? Tako da i drugo cvijeće bude počupano, da se dohvate blatnim rukama i počupaju i povaljaju po vlažnoj zemlji groba… Što bi druge učinile na njihovom mjestu?Jer, veli zakonita žena da ih je u selu bilo toliko da bi puno groblje bilo cvijeća kad bi sve došle saditi kao ona. Jesi to znala? Autorica veli da su si onda lijepo iz iste kantice polijevale blatne ruke, ponovo sve počupano posadile, sjele na opseg i podivanile se. Čak su se i smijale. Sad je ionako bilo svejedno. Što je bilo, bilo je. Priča ili stvarnost? Prosudimo sami, prisjećajući se ponečega iz svojih sredina.

U niovomu grobu će nas zabaviti tragedija čovjeka koji se žali iz groba da je prikopan uz tuđi grob. Ima kad … spremišlati i tiče slušati. I ljude koji dolaze na groblje. Oni puno toga ne znaju, što se tu dolje može saznati. Pokopani nam govori kroz ovu priču da deverova či još jedina dođe počistiti taj grob. A ta deverova či je autorica, pa i ona sve zna. Čovjek se jada da su si njegovi kupili drugi grob, otpilili njegov križ i zapiknuli ga u novi grob na koji će se dolaziti moliti i za njega, a njega budu ostavili tu dolje, gdje je. I tko ne bi bio ljut? I tko se ne bi nehotice nasmijao?

Ima još zanimljivih, zabavnih, ali i vrlo tužnih stvari za otkrivati po ovim pričama. Različitost njihovih tema i pristupa temama drži našu pažnju i našu znatiželju budnima, a živost, zanimljivost i duhovitost naše zadovoljstvo čitanjem čini potpunim.

Katarina Brkić