Poljski plakat: Tijelo – Umjesto kave 13. veljače 2018.

Budem danas, budem sutra i nikako da napišem, a svakako moram, i kao neiživljena polonistica i kao zaljubljenica u plakat, osobito poljski: još samo koji dan, zaključno s 15. veljače, možete pogledati izložbu u ISO – izložbenom salonu Izidor Kršnjavi u Školi primijenjene umjetnosti, preko puta HNK. Volim izložbe i nemam pojma kako to nisam ni znala za taj lijepi izložbeni prostor.

Božica Brkan na izložbi “Poljski plakat: TIJELO” u Izložbenom salonu Izidor Kršnjavi, ŠPUD / Fotografija Miljenko Brezak

Da nisam čitala kritike, da ne pratim što radi Ilić, i ne bih. Nema tih plakata puno, ne treba vam ni puno vremena da razgledate nešto odličnih poljskih plakata većinom iz možda i najboljih vremena poljskoga plakata, iz vremena (u sedamdesetima!) kada sam ih u Poljskoj, gdje god sam stigla, kupovala kao luda i vukla doma. Ne, nije to estetika iz moje garaže, plakati od kojih su neki godinama poput uspomena uljepšavali naš dom, zidove naših stančića, nego odabir iz Dydo Poster Collection, izbor pakata iz knjige Mirka Ilića i Stevena HelleraPoljski plakat: Tijelo/Polish Poster: Body.

Naslovnica knjige Mirka Ilića i Stevena Hellera gore, a zadnja stranica dolje

Odabrani su autori koji su se poslije pokazali važnima. Najavljivači i prikazivači izložbe dohvatili su se citata iz tekstu Golotinja kao metafora, u kojem Heller razlaže značenje i mogućnosti djelovanja autora u Poljskoj, unutar teme tijela, odnosno golotinje:

Leszek Žebrowski: Jazz, 2014.

Golotinja u poljskom dizajnu plakata uglavnom je simboličko-metaforičke prirode. Kada je poljski plakat bio na svom kreativnom vrhuncu pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina, u vrijeme sveopće cenzure, golotinja je – često nadrealna i apsurdna – omogućavala poljskim umjetnicima da razbiju nametnute tabue. Ono što je, povijesno gledano, toliko uzbudljivo kod poljskog plakata jest upravo njegova sposobnost da prevari vlasti zahvaljujući nekonvencionalnom korištenju golotinje. Tijelo, od glave do pete, podjednako je i umjetnost i politika te se odlikuje nevjerojatnom moći i ljepotom.

Joana Gorska: Last Tango in Paris, 2011.

Tko imalo poznaje poljsku umjetnost i Poljsku uopće u kontinuitetu, desetljećima zna da su se Poljaci, posebice u svojoj umjetnosti, znali dovijati na mnogo načina i da su umjeli ogoljeti i bez golotinje. Uvjerena sam: ne samo socijalistički nego svaki svoj realizam.

Wieslaw Walkuski: The Theatre Poland, 1991.

201902113