Biografije i autobiografije, fakcija i fikcija u kombinaciji, bastardi biografije i memoara poput najnovije Sobe za snove Davida Lincha, s različitim književnim ambicijama, više-manje stalno su in, a na ovogodišnjem Interliberu niz je novih takvih knjiga, primjerice Marko Gregur Dolinar, prije toga nagrađivan Vošicki, upravo je preveden na njem. A s njemačkog je na hrvatski preveden Tesla ili Zatvaranje krugova Alide Bremer. U drugom je izdanju objavljeno Traganje za samim sobom Božidara Brezinščaka Bagole. Poput svjetskih specijalista za biografije Slavenka Drakulić naredala je u više izdanja Fridu ili o boli, pa Doru i Minotaura, pa Milevu i Einsteina, teoriju tuge. Političar Budimir Lončar ima dvije biografije: Ivice Đikića i prije toga od Prijeka do vrha svijeta povjesničara Tvrtka Jakovine. Da ne spominjem raznorazne zvijezde od autobiografije Al Pacina i Brucea Springteena, biografija papa Franje i Lav XIV, Elona Muska i Billa Gatesa, Zeke i Ibrahimovića, Federera do Olivera i autobiografije Zdenka Kovačićek ili pilota Rudija Perešin Branke Primorac. Koja bi tek tema bila ghostwrittera!?
Doživljavam takve knjige kao žanr odnosno podžanr poput doktorskih romana među ljubićima, a ovdje se okrećem tematski odvjetničkim i pravničkim, sudačkim romanim, ne nužno krimićima kao u izuzetno gledanim TV serijama, a povod mi je Vlado Rajić i najnovija njegova knjiga Granica na kraju stoljeća, romansirana biografija Vladimira Iblera, Durieux i Beletra 2025., ur. Mirjana Brabec. O njoj sam s autorom razgovarala na sajamskoj pozornici Interlibera u Šestici u srijedu, 12. studenoga 2025. Izvaci GRANICA NA KRAJU STOLJEĆA Vlade Rajića na Interliberu 12. 11. 2025. na YouTubeu.
Prenosim dio toga meni izuzetno zanimljivog predstavljanja s Interlibera.
Kako je uopće došao do romansirane biografije? Romansirana biografija životopis je poznate osobe napisan u obliku romana. Prva napisana, ne prva i objavljena, prema kritičarskoj ocjeni Strahimira Primorca, i najbolja Rajićeva knjiga je Ivo Politeo: Porazi i slava, Hena.com 2014. U Forumu 7-9/2014Primoractumači kakopo definiciji opis života neke značajne osobe u obliku romana (…) podrazumijeva prikupljanje činjenica, njihovo raspoređivanje unutar teksta i oblikovanje u svjetonazor, pri čemu se dokumentarna građa dopunjava autorovim fikcionalnim zahvatima.
Roman Politeo uzbudljiv je, stilski dotjeran tekst pouzdano utemeljen na golemoj građi, kakav se u žanru romansirane biografije u nas ne pojavljuje često. Integrirajući različite tipove proze – dokumenata, pisama, dramski strukturiranih sudskih dijaloga, segmenata novinske proze – autor je vješto oživio osebujni Politeov lik, ali i hrvatsku društvenu, posebno političku scenu prve polovine 20. stoljeća.Po mojoj ocjeni, Ibler je to za drugu polovicu prošloga stoljeća. I ako je rad na Politeu slobodno vrijeme jednog novinara pretvoreno u uzbudljiv život,prema tekstumoglo bi se to ustvrditi i zaIblera.
Temu za roman nalazi lako kao za novinski tekst, ali roman, prema vlastitim riječima, Rajić počinje pisati na praznom stolu, kad mu je u glavi odnosno u računalu sve posloženo. Čak i kada se radi o o opsežnim romanima kao što je Politeo sa više od 440 i Ibler sa gotovo 370 stranica. Na Politeu je radio dvije godine, a Iblera je dovršio za pola godine – Ibler je umro 2015. dva tjedna pošto su dovršili svoje razgovore – a tiskan je cijelo desetljeće kasnije.
Rajićeva supruga i kolegica novinarka Deana Knežević uoči predstavljanja na Facebooku opisala je kako je ugledni profesor na otvorenju neke izložbe u HAZU prišao svome bivšem studentu, koji je na Pravu i magistrirao, i predložio da iskusni novinar koji je u Vjesniku pisao o pravu, napiše njegovu biografiju i to u stilu svoje opuštene kolumneKod suca za prekršaje.
Valja reći kako je poslije biografije najpoznatijega hrvatskog odvjetnika Ive Politea napisao ikrimiće Sudac(2014.) o suđenju uglednom političaru, i nastavak Tužitelj (2017.), kao svojevrsne tekstove s ključem i recentnim hrvatskim facama u kojima su čitatelji prepoznali Turudića i Bajića, te više nagrađivanih dječjih knjiga, priča, te odličan krimić, pionirski o krađi organa, Kako sam ubio vlastitog ubojicu za kojega je sedam godina istraživao. Strpljivošću istraživačkoga novinara prije nego se to tako zvalo i kad su novine još poštovale činjenice.
U krimiću liječnička dijaboličnost, suprotnost Hipokratovoj zakleli – u pravničkima ne! Za romansirane likove odabrao je sjajne pravnike čije profesionalne i životne postulate zacijelo potpisuje. Politeo, najslavniji pravnik, odvjetnik na našim prostorima, uvjeren je da odvjetništvo samo po sebi predstavlja i moral, dostojanstvo i zakonitost kao svetinju. Vrlo rano stekao je uvjerenje da država ne može biti pravedna, jer je uvijek sila. Stoga je skovao zavjeru protiv države jer je ona neprijatelj svakog, osobito malog čovjeka. Djelovao je kao odvjetnik u četiri države – Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji, NDH, FNRJ – i nikad ni u jednoj od njih nije zaprimio „logičnu optužnicu iz čijih se prvih redova vidi s kolikim teretom dokaza tužitelj raspolaže, a koji dokazi nisu izvedeni iz neke izvanpravne okolnosti.“ …Zato se bavio „unaprijed izgubljenim slučajevima“ nasmrt izgubljenima (Alijagić, Broz, dr. Vranešić, Stepinac, Dedijer, Đilas).
Politeo je nastao prema dvogodišnjem istraživanju u odvjetnikovim pomno sačuvanim materijalima u Hrvatskom državnom arhivu, a s Iblerom je snimao razgovore. Romani o Ivi Politeu (1887.-1956.) i Vladimiru Ibleru (1913.-2015.), po mojemu, namijenjeni su zahtjevnijim čitateljima,posvećenicima pravu uopće od studenata do odvjetnika i radoznalaca, pogotovo onih koje će zanimati vrlo obrazovani, polivalentni renesansni tipovi, skloni pisanju, sinovi uglednih očeva, sami bez potomaka, suzdržani u osjećajima i uopće o privatnom životu, koji su, zanimljivo, često imali i iste suradnike (Juraj Andrassy, Vladmir Velebit…). Ukrižaju li se rukopisi, čitatelj doznaje i kako se Ibler prijavljuje baš Politeu u profesionalnom Udruženju.
U čemu je Ibler najvažniji kao Čovjek
stoljeće? Ljevičar
koji nije ljevičar, uvjereni ateist (duhovni uzori su mu Schopenhauer i Gracián), marksist, komunistički
aktivist kad je to zabranjeno (!), za socijalizma komunist bez partijske
knjižice, koji u obitelji ima slavnoga arhitekta Dragu Ibleru koji je s Titom
jeo štrukle, narodnoga heroja dr. Ozrena Novosela, brojne majčine sestre rasute
po svijetu… (O obitelji u romanu ima vrlo malo, i s roditeljima je na distanci,
ali je na kraju predstavljanja novinar, publicist, diplomat i istraživač
obiteljskog stabla Vladimir Matek govorio zanimljivosti o Iblerima u
Hrvatskoj.)
Jedinstven je kao nastavnik, učitelj, profesor, zakratko i dekan, jer mlad i poletan, prvi je predavanja držao gledajući studente, dok su ostali čitali svoje napisane lekcije. A sve što je naučio, spremno je podijelio s onima koji su desetljećima nakon njega sjedali u studentske klupe i nastojali ovladati gradivima koja im je tako dobrohotno stavio na raspolaganje.
Iako nije bio formalni diplomat, mnogo je pridonio kvaliteti jugoslavenske diplomacije, preporučujući za nju najbolje ljude. Što je mislio o visokoj politici i diplomaciji govori njegova ocjena da je Povelju UN pisao Orwel, a već 1955. boraveći na Harvardu ruča doma kod Kissingera, koji mu i u starosti s posvetom šalje svoje knjige.
I o hrvatskoj diplomaciji je oštro sudio, pitajući se što naši diplomati mogu prodavati svijetu vrlo kritički uspoređujući ih s nekadašnjim imotskim torbarima koji su prodavali škiju.
Kao specijalist za međunarodno pravo mora i plovidbu bavio se međunarodnim zakonodavstvom, pa i slovensko-hrvatskom granicom. A iako žabar, opsesija mu je bila more, more kao stanje duha. U odlomku Murtićev mali od palube Rajić pripovijeda kako supruga Ana nije dijelila njegovo oduševljenje barkom i plovidbom, no puštala ga je da cijelo ljeto dangubi između otoka. Zanimljive su priče o plovidbama i dogodovštinama po cijelom Jadranu gdje se god moglo spustiti sidro te o sablažnjivu komforu koji mu je pružala barka, drvena, bez spremišta za hranu, frižider i zahod – a po pet ih na brodu, primjerice Petar Šegedin, Ranko Marinković… – a kad se raspala, Edo Murtić ga je prihvatio na svojoj za malog od palube.
Najboljim dijelom romana doživljavam opis majke Gizele, rođene Tolg, i njezinih sedam sestara strateški raspoređenih po svijetu. S majkom nije bio osobito blizak, uvijek je bila puna primjedaba na njega, ali je u stanu imao Gizelinu galeriju, sobu punu njezinih slika mora.
Gnjavila sam uzaludno Rajića o stanju prava i pravde u našem društvu danas, o ignoranciji, sklonosti prešućivanju, pozivao se na roman i Iblera, kojega u odjeljku O našem mentalitetu i HAZU – i sam je bio akademik – citira: Akademici o prošlosti sve znaju, o budućnosti ništa, a o sadašnjosti su im informacije pogrešne.
Nisam mogla odoljeti da razgovor s Rajićem ne začinim završim pitanjem: koji bi od današnjih utjecajnih odvjetnika specijaliziranih za gospodarski kriminal, za kriminal-kriminal, haški itd. zasluživao svoju romansiranu biografiju, pa nabrojih u javnosti neizbježne Jadranku Sloković, Čedu Prodanoviću, Veljka Miljevića, Antu Nobilu, Ljubu Pavasovića Viskovića, Željka i Frana Olujiće…? Nije bio spreman dati precizniji odgovor od onoga da ono što danas rade pravnici, a posebno odvjetnici, nema trajnost dužu od novinskoga članka te da da su, što se inače obično rado govori za novinare, jako površni i kako bi se sve moglo reći u jednoj prostoj rečenici.
GRANICA NA KRAJU STOLJEĆA Vlade Rajića na Interliberu 12. 11. 2025. na YouTubeu