More i ja se pak nalukavamo kroz moju šumicu, oazu preostalu i iza apartmanizacije Malinske. Meni je dovoljno da znam da je more ondje, ponekad ga čujem kako šumi, udara u obalu, navlači se s galebima i kupačima. Malo plavoga i malo zelenoga meni je tu dovoljno. Izjutra se, zavaljena na balkonu, u hladovini, pitam koje bi ptice mogle danas navratiti. Posve sitne, one nalik kosovima i one šarene raskošno šarena repa. Neke kriče, neke pjevaju bajkovito. Moja Cirila birdwatcherica zacijelo bi se oduševila mojim pernatim šumskim blagom, a ja poznajem uglavnom vrapce i lastavice. Otjera ih sunce. Čak i galebovi šute. I naš psić Snupi volio ih je promatrati i osluškivati ležeći uza me.
Ovoga ljeta prvi put neprestano zagledam hrastić, mediteranski, medunac. Neprestano ga odmjeravam s našim panonskim lužnjacima. Protegnuo se toliko da ima i osušenih grana. Prvi mi je put preselio pogled s mojega drveta, ne znam mu ni ime, u zagrljaju bršljana. Kad ga je već bršljan posve obuhvatio, netko ga je pri samome dnu presjekao – kad smo stigli pred našu šumicu, on je već umirao – i on se eto više od deset godina suši i svako ljeto slikam ga kojekakvim bojama – preselila sam i pastele i tempere i vodene – snimam ga, opisujem. U hropcu. A on je trebao biti zagrljaj smrti! Jako mi je bio zanimljiv. Kudgod idemo, gdjegod naiđemo, otad gledam kako bršljan isisava život i najstarijem stablu.
Prisjećam je se ne znajući raste li još ondje u zavičaju, gdje smo je ostavili, moja šumica, posred M. širinečke očevine, podivljala živica s vrbama, bagremima, grabovima, s flancima graba, lijeskom, kupinama i malinama, divljim jagodama…
Svojih drveta cijeli život nisam nakupila ni za dobar šumarak.
Prije širinečke šumice posadila sam još kao dijete marelicu u vrtu, bacila košticu od voćke koju sam jela pa je izrasla. Svojatala sam Balenovu (srušenu) agaciju i rušku koja valjda još rodi, pa ostavila mojem M., kao za sjeme, prastaru krušku medenu, a kad smo oko nje sve iskrčili, samo se prevrnula jer joj se u međuvremenu zdošlo korijenje. Sad se svaki put, kao za svagda, pozdravljam sa svojim borom na šetnici uz more prema Haludovu, jer mi se svaki put sve više učini nagnutim nad more. Protestirala sam kolumnistički što su u nekad u ulici Pere Cara, a sada Marijana Haberlea uz igrališta Kineziološkog fakulteta zapustili okoliš i drveta su izđikala u pravu zapuštenu šumu, u koju su počeli navoziti smeće, a sad vidim kako su lijepo očistili okoliš i samonikla drveta izgledaju kao isplanirana krasna mlada šuma.
A ova se naša otočka šumica zeleni ovoga ljeta kao nikad. Tko zna piše li itko bar e-mail o njoj Amerikancu čije je navodno vlasništvo, pupkovina s prekoocenskom starom domajom, i koji je nije htio prodati tako da nam je ostala kao malen zeleni otočić, ostatak cijele nekad raskošne mediteranske iskrčene šume na čijim su dubovima i šumskim duhovima podigli niz naših zgrada da su nam morali dati i vlastitu ulicu. Isprva smo viđali samo sve manje i manje stabala, nisu ostavili ni jedno.
Ako bismo naišli kasnoujesen, zimi ili rano u proljeće, imali bismo pogled na more, kroz gole grane, a onda po tlu sag od ciklama. Kao da je netko isplanirao park. Čak sam se bavila djetinjom mišlju da otkupimo šumicu kako je ne bi iskrčili i sagradili još apartmana. Najradije tu i pišem s pogledom na šumicu, na hrastić.
Onda je prije nekoliko godina susjed, domaći, pred svojom kućom s apartmanima za iznajmljivanje, i bez bršljana nekako, ali uspješno osušio najviše stablo – najviša stable uvijek i najviše smetaju – da bi probio ljepši pogled na more. Otad je svake godine nestajalo stablo po stablo, suši se kao slučajno. Valjda sve dok ne ostane samo goli pogled na more.
Malinska, 20160713 – 20160715 – 20160717