Na jubilarnom zelinskom 35. Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić od višednevnih događanja s veseljem izdvajam danas u pet poslije podne u Gradskoj vijećnici Grada Sv. Ivana Zeline predstavljanje knjige Između tradicije i subverzije: Časopis Kaj i kajkavska postmoderna dr. sc Maria Kolara. Predstavljači su recenzenti prof. dr. sc. Zvonko Kovač i prof. dr. sc. Joža Skok te dr. sc. Domagoj Brozović i dr. sc. Ivo Kalinski.
Urednik knjige objavljene u Biblioteci Periodica Croatica Filozofskog Fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Kolarov je mentor na doktoratu prof. dr. Vinko Brešić, koji je, uz doc. dr. sc. Suzanu Cohu te uz tekst prof. dr. sc. Skoka koji je pročitala aktualna urednica Kaja dr. sc. Božica Pažur, knjigu predstavio i na vrlo uspjeloj i zanimljivoj tribini Lade Žigo Španić Susreti u DHK 18. svibnja 2016.
Sumnjate li da sam subjektivna, jer me je, prema kazalu imena, mladi znanstvenik okrznuo na desetak stranica i jer se pekmezim otkako sam ga 2013. upoznala kao mladog – i inače je takav, jer rođen je u Molvama 1981. – talentiranoga i strasnog, ali samozatajnog kajkavca, nagrađenika Književnom nagradom Ivan vitez Trnski za neobjavljen rukopis prve knjige Nuspojave čitanja, po objavi nagrađene i Julijem Benešićem.
Radi se o proširenoj doktorskoj disertaciji koja je prerasla u monografiju kakvu rijetki časopisi u nas imaju, a i to zahvaljujući prof. dr. sc. Vinku Brešiću i njegovu opsežnu kroatističkom projektu. Kaj je nastao šezdesetih godina prošloga stoljeća, kako je rečeno, zlatnim godinama labavljenja krutoga socijalizma, kad i primjerice mnogi popularni regionalni glazbeni festivali – Kajkavske popevke baš slave pola stoljeća! – ogranci Matice hrvatske i sl. Očito se mislilo kako je bolje sitno hrvatovanje negoli otvoreni sukobi jugoslavenskih nacija.
Kajkavsko spravišče i Kaj preživjeli su i Sedamdeset i prvu i upravo se, uz svima drugima, i njima ima zahvaliti što kajkavski nije zavazda ostao, kako Krleža reče za zbivanja stoljeće prije, kao mrtvo truplo bačen, nego još živi u govoru i u tekstovima, više zahvaljujući brizi koju globalni svijet pridaje svemu što je malo i drugačije, ugroženo, negoli brizi vlastitoga standardnoga književnog jezika. I sam je, uostalom, kajkavski lani priznat međunarodnim književnim jezikom, kao nastavak predilirskoga, ali to je, uz reafirmaciju jezika/dijalekta, samo još jedan povod za naše svakidašnje (jezične) prijepore.
Kako i časopisi i pametne knjige na našu žalost danas gube na važnosti, citiram ono što danas zovu blurb, zgusnute riječi urednika prof. dr. sc. Vinka Brešića:
Da bi maknuo stereotipe koji su dugo pratili kajkavsku komponentu hrvatske književnosti i kulture, Mario Kolar se latio studija časopisa Kaj – “središnje tribine kajkavske Hrvatske”. Detaljno istraživši korpus objavljivan u tome časopisu, autor je došao do zaključka da starija, a pogotovo novia kajkavska produkcija pokraj tradicionalističkoga imaju i moderni sloj, koji na različite načine pokušava odgovarati na izazove svoga vremena. A analiza i ostalih aspekata navela ga je da nedvojbeno utvrdi da Kaj predstavlja najznačajniji medij za afirmaciju i očuvanje kajkavskog identiteta, odnosno da i partikularitet ima identitet.
Glavna je zasluga Kaja, ističe autor, što nije samo primao nego i generirao nove sadržaje, tj. bio sukreator primarno književne komunikacije. Kolarova knjiga na posredan način podsjeća na “žrtvu” što ju je kajkavski bio podnio za oblikovanje hrvatske kao moderne europske nacije, da bi 150 godina poslije, u okvirima jedne nove paradigme, napokon osvijestio vlastiti identitet. Riječ je o prvoj monografiji o jednome (još izlazećem!) kajkavskom časopisu; ona je vrijedan doprinos boljem poznavanju ne samo korpusa kajkavske književnosti razdoblja postmoderne, nego i medijske slike hrvatske kulture zadnja četiri desetljeća.