Sinoć, 29. lipnja 2016. predstavili smo u Kutini drugo, prošireno izdanje zajedničke knjige Mojom Moslavinom Katarine Brkić i Đure Vidmarovića, a izdavač je, kao i prije 25 godina prvoga izdanja, Ogranak Matice hrvatske Kutina.
Što je objavljeno u prvom, a što u drugome, proširenom izdanju knjige objavljene u razmaku četvrt stoljeća, te kako autori podijeliše svoje zajedništvo, analizirat će drugi. Usredotočena sam na Moslavinu, pitomu Moslavina, „pitomih ljudi majku”, kako je opisuje Brkićeva, odnosno na odnos dvoje pisaca, suzavičajaca (i mojih) prema zajedničkome zavičaju, kojima je on najzajedničkije, počevši, dakako, s toponimima (Lonja, Sava, Ilova, Trebež, Pakra, Čeprlin, Lonjsko polje, oboje Piljenice, Garić-grad… cijeli Vidmarovićev niz Mojom Moslavinom (minijature 2002. – 2015 . – Repušnica, Gračenica, Vlahinika, Popovača, garešnica, Zbjegovača, Kloštar Ivanić, Ivanić-Grad, Okešinec, Križ, Čazma…) i s ljudima (Katarina otac, Đuro djed, Katarina orguljaš Šandor, Đuro prijatelj Ivan, Katarina Đuro).
Do toga valja stići i preko odnosa dvoje pisaca jednoga prema drugome. Brkićeva govori o Vidmaroviću u više tekstova (o Piljenicama, Rijeka, šuma, nebo…), a uz drugo na str. 92. u pjesmi Pa to je Đuro (11. rujna 2011.) kaže: (…) On mene, nevidljivu, kakva sam bila u prvom,/ nije raspoznavao ni u gomili ni izvan nje./ Kako i bi./ Crna kuta i pletenice./ Zato nas danas stavljam u pjesmu,/ jer se u njoj ostaje. Vidmarović pak na str. 119. u jednoj od minijatura Mojom Moslavinom (minijature 2002.-2015.) govori o Brkićevoj: REPUŠNICA i Staro Brdo/ vinogradi i lonjski horizonti/ sjećanje na Katarinu K/ i zajedničke školske klupe/ i Katarinu B s kojom i danas/ dijelim književne i nacionalne/ ideale.
Knjiga Mojom Moslavinom je i obiteljski album, i arhiv, i vremenska škrinjica, i dnevnik. I herbar je (vrbe, jasen, hrast…) jer, prema Stanislavu Šimiću, najstalnije na “rodnoj grudi” žive biljke, a i rječnik, posebice zbog kajkavskoga idioma – na svojem repušničkom Brkićeva ima jednu pjesmu, a Vidmarović na ilovskom iz djetinjstva zapis POETICA KAJKAVIANA DE PAGUS ILOVA A. D. 1976. Tekstom autori čuvaju sjećanja, slike, zvuk, mirise.
Sličnost autorskih rukopisa u ovom tekstu o zavičaju izvire iz generacijske bliskosti – Brkićeva je rođena 1949., a Vidmarović 1947., zatim su imali sličnu sudbinu 1971., a potom su zajedničku knjigu napravili unatoč, primjerice, tome što nisu bili u istim strankama. Drugo su im isti, panonski krajolik i ljudi. Književnost je puna i poezije i proze koja, kao i Mojom Moslavinom, govori o zavičaju, o onome što je, rječnički rečeno blisko običaju, postojbini, domaji, domovini, navičaju, navici. Isto im je i protjecanje vremena (Brkićeva donosi cjelogodišnji kalendar, Vidmarović povijesnozemljopisnu kartu, i jedno i drugo puno je tjeskobe, tuge, dvojbi, sumnji… Recenzent Zdravko Gavran, uz ostalo, kaže: Ne ide Vidmarović dizdarovski „preko rijeke”, ali onkraj sluti.
Najveće razlike u tekstovima dvoje autora nalazim u poziciji pisca i čovjeka. Brkićeva piše poeziju i prozu, unatoč pozivu napiši koji težak stih ženski, cijeli život živjela je tu i tekstom gleda izbliza, u istome krajoliku i perspektivi, bezuvjetno, gotovo cijeli književni rad posvećujući Moslavini, Sveslavini, kako je naziva u jednome od tekstova. Zdravko Gavran bilježi uz prvo izdanje kako je tekst pun tihe, nježne, diskretne i sjetne poezije; pasatizam koji svjedoči poraz, a uz drugo dodaje neoromantizam i otvaranje prema nebu u smislu pejzaža i u smislu transcedencije.
Vidmarović ovdje, izuzevši ilovskoga kajkavskog zapisa, donosi poeziju, mušku, kritičku, s pogledom nekoga tko je otišao iz zavičaja i gleda ga izdaleka, pomalo sentimentalno, ali neprestano intelektualno vrednujući, procjenjujući, uspoređujući, sumnjajući, prema Gavranu ekspresionističku poeziju. Najdojmljiviji je primjerTrebež me prati kojega uspoređuje s ukroćenom Nevom, sapetom Moskvom, dobroćudnim Dnjeprom, Nilom, Dunavom, Savom, Vltavom, Gvadalkivirom, Rajnom, Seinom, slapovima Nijagare…, zakljujujući: Ali nigdje život i smrt, rađanje i umirnje/ nisu unišli u moju dušu kao na Trežebu/ koji živi u meni ikad ga nema.
Mojom Moslavinom Katarine Brkić i Đure Vidmarovića nedvojben je doprinos književnosti i regionalnom kulturnom identitetu, dio onoga što u novije vrijeme Đuro Vidmarović i ja umjetnički ostvarujemo kao misiju za Moslavinu.
Moslavine kao formalne, administrativne regije nema gotovo stotinu godina. I kad imamo dobre pisce poput Slavka Kolara, Dubravke Ugrešić, nemamo ne samo zajedničku niti snažnu, a pogotovo ne prepoznatljivu zavičajnu književnost.
Podsjetnik koji to, na naše veselje, niječe je Moslavačka kajkavska lirika, antologiji sa šestoro autora dr. Dražena Kovačevića, također u izdanju Ogranka Marice hrvatske Kutina 2009. na predstavljanju koje po cijeloj Moslavini smo se i našli i iz koje je nastao i časopis Moslavačko zrcalo.
Udžbenici za prirdu i društvo Moj zavičaj početak su obrazovanja, upoznavanja svijeta, a danas su istoimene različite udruge i druge organizacije za njegovanje tradicije i baštine, restorani, također i knjige (Zavičaj, zaborav itd.). U naše globalno i digitalno doba i zavičaj se gleda drugim očima, gubi često osnovne značajke i rasprostire se i miješa s onim ostalim, ali, kao u Mojoj Moslavini, ostaje ishodište, nadahnuće, oslonac, temelj(ac). Stoga bih knjigu Brkićeve i Vidmrovića ponajprije determinirala kao zavičajnicu, starim izrazom za svjedodžba o zavičaju, poput domovnice.
Miroslav Krleža u Književnost danas napisa: Ranjeni, gorkih usta, mi priznajemo da je duboka mudrost u tome, da i kljuse za svojim zavičajem plače. Na ne tako rijetko i različitim povodima postavljeno pitanje Kako i zašto voljeti zavičaj? Katarina Brkić i Đuro Vidmarović, ne plačući za njim, daju svoj dojmljiv pjesnički odgovor, jedan od načina. Svaki svoj.
20160625 – 20160626 – 20160627 – 20160630
Link:
“Tekst kao zavičajnica” Božice Brkan objavljen u “Hrvatskom slovu”