Šalabajzajući s kolegama po Kopačkome ritu, da sam mogla, najradije bih dotaknula svaki lopoč, lokvanj, šaš, bat.. I zagazila u baru. Voda je bila baš lijepo visoka. A nekoliko tjedana prije po Lonjskome polju, da sam mogla, pofotkala bih cijelu čredu, svaku kravu, svakog konja, tele, cujzeka… Ah, Panonka!
Između toga po zagrebačkom smo Bundeku kolega Đuro Vidmarović i ja štrapacirali po Floraartu sve do staroga rukavca ostavljena po strani kakav je nekad bio. Pobojala sam se da će moj Panonac upasti u žabokrečinom pokrivenu vodu u koju su se spuštale krošnje. Rođen u Piljenicama uz čudesnu Pakru i odrastao u Ilovi uz Ilovu, koja dijeli Slavoniju od Moslavine, fotografirao je do iznemoglosti i samo ponavljao: Takav je bio moj Trebež! Takav je bio moj Trebež! Nije imao pojma da mu je u susjedstvu i u uređenu Bundeku ostavljen komadić savskoga krajolika koji je odavno ustuknuo pred gradom. Tko ne zna, bračni par Wenzl ostavio je nešto šumaraka, topola i vrba i na mom Jarunu. Zimi se čine poput živih Kirinovih ilustracija za Priče iz davnine.
Trebež je prije nekoliko desetljeća, kada je socijalizam na Jelaspolju ambiciozno sijao i rižu, trebao postati plovni kanal od Petrokemije do Save. Ali nije. U najnovijoj knjizi Mojom Moslavinom, koju dijeli s kolegicom Katarinom Brkić, drugom proširenom izdanju zapravo, već sam pisala o najdojmljivijem Vdmarovićevu zavičajnom primjeru Trebež me prati kojega uspoređuje s ukroćenom Nevom, sapetom Moskvom, dobroćudnim Dnjeprom, Nilom, Dunavom, Savom, Vltavom, Gvadalkivirom, Rajnom, Seinom, slapovima Nijagare…, zakljujujući: Ali nigdje život i smrt, rađanje i umirnje/ nisu unišli u moju dušu kao na Trežebu/ koji živi u meni ikad ga nema.
Ali iz Rekvijema za Trebež – Trebež je bio utočište i pribježište, dolina snova zelenih. Bijasmo vječne ljudske paprati, nedostižna i trajna rijeka i njezine podatne obale. – ne mogu odabrati gdje je tuga najveća. Morat ću zagaziti u Trebež:
3.
Kad je ugledao prvi pomor – koprenu od mrtvih ljusaka što su prekrile vodu Trebeža – djed je pao u žitko blato obale. Bio je pijan tjednima, sve dok kolona bijelih leševa nije tiho isčezla, a miris njihova umiranja nije savladao dah mlade vrbe u prvom macanju.
Kada je krenuo drugi pomor, djed je prokleo tehniku, tvornicu i državu. Razbio je radio – jedinu vezu sa svijetom. Zaklao je kokoši i legao u svoju staru postelju. Nije se više trijeznio.
Treći pomor nije vidio. Odnijeli su ga tihog na samrti u grad trulim cestama.
Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma.
U noći strašnog vihora munja je liznula stari krov. I danas na staništu mojih predaka raste visoka kupina, a tamo gdje gazih bosim nogama vide se zmijski tragovi.
20160708