Zvonko Kovač u “Kolu” o romanu “Rez, Leica roman u 36 slika” Božice Brkan

Prenosimo: Kolo, 3-4 2013.

Zvonko Kovač: Noćne more tranzicije  

(Božica Brkan: Rez. Leica – roman u 36 slika, V.B.Z., Zagreb 2012.)

 Oslonimo li se samo na naslov i podnaslov romana dugogodišnje novinarke i kajkavske pjesnikinje Božice Brkan (koju sam pobliže upoznao kao pjesnikinju tek kada su joj pjesme bile objavljene u Kolu, i nisam požalio što smo ih objavili), možemo svoje čitanje orijentirati u krivom pravcu, prema možebitnom fragmentarnom romanu, sastavljenom od nekoliko rezova-fleševa bez snažnije kompozicijske povezanosti. Naime, zavirivanje ili prelistavanje, odnosno pročitavanje po poglavljima ne može nas daleko odvesti, jer je zapravo priča ispričana višestruko i za aspekt koji želim naglasiti u svom tumačenju – na dva jezika, ali i dva jezika u više stilskih varijeteta.

Kritika je već naglasila da je riječ o ratnom i tranzicijskom romanu, koji je kod nas, kao i u Bosni, u najviše slučajeva povezan. »Ratna zbivanja«, kako se u boljem društvu i danas često naziva niz ratova koje je vodila Srbija zajedno s JNA na raznim područjima i s raznim narodima, kao i raznim povodima i razlozima, na prostoru bivše zajedničke države, istočnoeuropsku tranzicijsku stvarnost učinila su njezinu jugoistočno-europsku, balkansku inačicu još težom i još traumatičnijom. Ponekad pomislim da je književnost, kao i druge umjetnosti, ovdje opet na poslu zacjeljivanja rana, koje u životima i dušama naših ljudi ostavljaju ratne traume i noćne more tranzicije.

Suočite li se danas s kajkavštinom u proznom tekstu, navlastito u romanu (imali smo u novije doba dva uspjela pokušaja pisanja romana na kajkavskom – Ljudeki Željka Funde i Netopir i črni ljudi Denisa Peričića), upitat ćete se prije svega zašto je uopće potrebno pisati na kajkavskom kad se sve može reći i na našem književnom hrvatskom jeziku, a onda i – kakva je stilska funkcija, odnosno kakva je svrha napisanih poglavlja na kajkavskom. Ostavimo li odnos kajkavskoga i književnog jezika po strani ili za diskusiju, ostaje pitanje kakav je to kajkavski, radi li se o humorističnom ili satiričnom, sarkastičnom jeziku tranzicije ili se kajkavski javlja s nekom drugom motivacijom. Moram odmah reći da je riječ o drugom slučaju koji je prilično nov i zato možda zanimljiv da se posebno problematizira i istakne.

Naime, u luku kojim se na kajkavskom otvara i zatvara ovaj roman, dva-tri središnja poglavlja, uglavnom monološki koncipirana kao propovijedanje uz pomoć likova, kao i nešto kajkavštine u dijalozima, pokazuje se da kajkavski jezik u ovom romanu nije isti. Riječ je o kajkavskom najbližem zagrebačkom slengu, o kajkavskom starije generacije i kajkavskom srednje generacije (Božica Brkan govori da se radi o njezinom, očevom i bakinom kajkavskom, koje je i sama istraživala sastavljajući rječnik svom pjesničkom jeziku), ali svi se oni javljaju u – blizini smrti: kroz govor vlasnika kafića i svjedoka Ivanove smrti, i posebno u ispovijedima »dečka iz kvarta«, ratnog invalida u kolicima Thomsona, u ključnim Terinim svjedočenjima o ubojstvu civila koje je snimio Ivan i u samopriznanju – da je naime ubila svoga supruga, suučesnika u pokolju sumještana; a takav je i Letva, dječak iz Terina sela s Rijeke, sa svojim svjedočenjem iz infantilne perspektive.

U svim se spomenutim slučajevima kajkavski javlja kao reakcija na traumu koju proizvede događaj što se teško može do kraja iskazati, osim ponavljanjem iskaza i novim vraćanjem u situaciju traume. »Kajkavski narativ«, inače gotovo izgubljen u suvremenim pričama, tako se javlja zapravo onda kada svi drugi jezici teško progovaraju. Nekoliko jezika, odnosno stilova raznih novinara – od tajnica do glavnog urednika, u svojim intervjuima-iskazima niti izdaleka nisu blizu priči-pripovijedanju nakon ratne traume, izazvane smrću nedužnih ljudi, ubojstvom muža ili vlastitom invalidnosti, nego je to – kajkavski, kao jezik našeg zaumnog, emocionalnoga govora, pa i jezik naše najskrivenije tajne, bijesa ili strahova.

Uzmimo dva upečatljiva primjera:

Ja se jedina nes bojala. Če i mene očeju klati, naj koleju. Dost kej sem na svoje oči gledala kak koleju te bokce. A jel sem vidla ko je? Kak ne bi vidla! Stali su tak pred menu kak i vi. I pred Ivanom. Samo kej je on ne poznal. Morti bi na slike. Zato je to tak i zišlo (str. 75).

I ja sem mu bogme i presudila. Kej bi mu negvi sudili? Nigdar! A ko bi mu drugi? Ti tam negde daleko? A kaj je nim do nas? Bilo mi je te film dati jel ne dati, jel se bu se to zaboravelo kak da nigdar ne niš bilo, jel se ne. I sem mislila: ne buš bogme! I jesem ja nega, jesem ga, z čem mi je bilo pri ruke. Z balticu sem ga drapila. Jesem, kej pred Bogom vam velim (str. 173).

Za razliku od mnogih od nas, koji smo prošlu ratnu tragediju smještali podalje od iskustva kajkavskoga jezika, jer kao da se ona odvijala unutar ruralne štokavske epske tradicije (u svojoj novelistici o tome svjedoči i Borivoj Radaković), Božica Brkan kao autorica s granične fikcionalne Rijeke, kajkavskom je namijenila kako neustrašivost domaćina tako i suspregnutost u priznanju ubojstva. Budući da osobna presuda izaziva moralna pitanja, pa i osudu, morala je biti posredovana jezikom s dna narodnoga identiteta, upravo primordijalnom ruralnom kajkavštinom. Na prvi pogled izvan vremena i prostora naše civilizacije, s epskim registrom prošlih stoljeća. Slično kao i u Krležinim Baladama i ovdje kajkavski, samo sada u ženskom iskustvu, svjedoči o vječnoj kobi i stradanju, kroz povijest.

Ovako upotrijebljen kajkavski jezik mislim da ima još jednu funkciju: u tom polukrimiću, reportažama koje izgledaju kao izvještaji isljednika, pri čemu se jedno ubojstvo bezuspješno rasvjetljava na pozadini ratnoga pokolja i ubojstva, kajkavština nas ne vodi k jednostavnom rješenju, nego nam ponešto komplicira razumijevanje romana i navodi nas na pažljivije čitanje. Uz to, svakodnevici tranzicijske noćne more, sa višestruko različitim pričama iz redakcije Dnevnika, odnosno novinarskoga života općenito, daje možda neku literarniju, dublju pozadinu. Izoštrena, prejasna slika naše svakodnevice kao da ima neku zatamnjenu, zagonetnu, zagasitu umjetničku krvavu pozadinu. Slike, fotografije zločina dobile su tako svoju unutarnju, pozadinsku priču. Je li zbog nje ubijen Ivan i zašto se njegovo ubojstvo ne rasvjetljuje, s koje strane nas može stići osveta?

A kakvi su ostali jezici likova-pripovjedača Božice Brkan u romanu Rez? Moram priznati da me ugodno iznenadila njihova raznolikost, kao i sva tračerska pozadina našeg tranzicijskog doba: i samoprikazivanje i govorenje o drugom kao da se najbolje izražava jezikom rekla-kazala, nikada do kraja pouzdanim ali utoliko povjerljivijim i »pouzdanijim« pričama. Ni o kome se ne zna danas ono što bi se o njemu moglo objektivno znati, nego samo ono što se o nekome neprovjereno priča.

Međutim, nije me ugodno iznenadila samo različitost nego i dinamika pripovijedanja u oba jezika, nešto razigraniji književni, s mnoštvom kratkih rečenica, elipsi, očekivanih i neočekivanih asocijacija, često na rubu smijeha ili zajedljivosti, skoro osvete. Iz akademske sredine gledano, koja također nije imuna od sličnih tranzicijskih situacija, mora se priznati da je u novinarskom svijetu puno životnije i strašnije, a ono što iznenađuje jest – gotovo izjednačena slika insajdera i nas čitatelja o kvaliteti i izgledu samih novina, koje nisu samo izgubili dobri novinari nego i svi mi čitatelji. Kojima onda književnost bivših novinara, kao u slučaju dugogodišnje novinarke Večernjeg lista Božice Brkan, može biti u zamjenu; uostalom kao i njima samima.

Evo i jedne slika iz toga svijeta, možda najbliže autorskom naratoru, iskazano Žužom, Suzanom N., dugogodišnjom urednicom Dnevnika:

A ja sam prestala pušiti i obične cigarete, jer su nam tu sve zabranili, pa bil mi je to još jedini porok. Išla sam na brzinsko odvikavanje kod Đorđevića. I o tome sam pisala. Skupo je, ne možeš si danas ni pošteni porok priuštiti. Ni ševe, draga moja, tu odavno nema. Osim u zdrav mozak. A nema ni mozgova. Uostalom, otkad je bilo ono kravlje ludilo – a ono kod nas traje, eto, do danas – više nema ni pohanog mozga s tartarom (str. 145).

Razigrano asocijativan, upravo novinarski pronicav, otkačen jezik pojedinih likova, navode nas na pomisao da potražimo one situacije koje bi autorici romana bile osobno najbliže, ali nećemo je zaskočiti. Draž, pa i svo umijeće pripovijedanja Božice Brkan nalazimo u višestrukim relativizacijama narativnih epizoda, smjenjivanjem različitih priča, pa i jezika, jer ako se ratna trauma može izraziti autentičnim kajkavskim jezikom, tranzicijska noćna mora najbolje se izražava osobno višestruko ispričanim verzijama »viđenja stvarnosti«, ovdje ponajviše života u redakcijama, kroz priče o nesretno ubijenom Ivanu. Pred i među nama, kao i u svakodnevici, ošamućenima od rata, prokazuju se naopaki snovi o boljem, liberalnom društvu, kratke priče o sudbinama novinara i novina smjenjuju se kao slajdovi iz tjeskobnih noćnih mora koje nam se događaju i usred dana: starim i novim nepravdama, nespokojstvu i osjećaju nemoći, kao da netko nevidljiv upravlja našim životima, romanom Rez Božice Brkan dani su sasvim određeni znakovi njihova izvora, a to je naše dugo prijelazno razdoblje s nesretnim ratnim pečatom. Bez kraja i konca, sa sve neizvjesnijim ishodom. Sve dalje, nepovratno daleko od zlatnoga reza. Što mu može biti boljim izrazom nego pomalo kaotično, raspršeno, s pričom na priču časovito koncentrirano, žensko pripovijedanje između straha i hrabrosti, verbalne samodopadnosti i osvete? A odgovorom kao odazivom, strpljivo i zabrinuto, empatijsko muško čitanje; jer vrijeme je da predamo svijet na upravljanje ženama.