Naslonjena na obrastao zid čekam da se kraj tebe, sjedajući i desno i lijevo pa završno posjedajući za grupnjak izredaju Japanci ili Korejci, južni. Vodičica, naša, o tebi im, Matošu moj, govori na engleskom. Čak neku rimu, najprije na hrvatskom. Neki vrlo površan opći tekst. Književnik, veliki književnik. Zagrebački književnik. Razbacuje se superlativima. Mogu misliti, ako slušaš, što bi imao o tome reći. Konačno žena spaja slavnoga književnika i slavnoga kipara koji je u blještavu aluminiju pisca oblikovao u klupu s mustačima. Raspituju se o vrsti metala, pipaju kako je gladak i vruć, ispada rijedak poput onih ukrajinskih kojima Trump hoće naplatiti trošak američke brige za ratnu obranu od Rusa. Čekam hoće li još štogod o tvome Tekstu, ali čujem kako se Japanci ili Korejci već raspituju kakve je Trump carine nametnuo našoj zemlji Hrvatskoj i hoće li Hrvatska uzvratiti Sjedinjenim Državama. Vodičica se spašava novijim vijestima, odlukama iz važnih ureda svjetskih državnika, spominjanjem Unije, Europske, po Dalekoistočani, još ne razaznajem koji, a koji već desetak dana, po starim cijenama i carinama štrapaciraju Starim svijetom. Pepica, Kip domovine samo leta 202*…
Top na kuli malodalje puče i pobojah se da ću zakasniti na nulti sat, rijetko je oko tebe baš takva gužva, te se kroz kosooku gomilu rivam k tebi pred sobom poput trudnice trbuh držeći svoje čelo, uspijevam sjesti i opaliti selfie. U varijantama sa što više i sa što manje nasmiješenih turista. Njima svejedno smiju li se svome ili mome mobitelu. I ne gledamo marku, sve ti je to isto, savršenih performansi. Ja se i ne smiješim više, samo laktajući se ponavljam: Japan? Korea? Oni samo klimaju, i na ovo i na ono, pa opet ništa ne znam, dok ih vodičica visoko podižući zatvoreni kišobran ili suncobran, ovisno o vremenu, skuplja, broji i odvodi dalje. Trčim i ja usput puštajući današnji selfie. Raste nam broj pratitelja i pošiljatelja selfija da znaš. Takvo je vrijeme: selfie na selfie, selfie do sefieja.
Ponovno grupa, ne baš mlada ali ambiciozna. S mobitelskoga ekrana netko čita ostalima, prvi put čujem, kako je Kožarićev Matoš na klupi napravljen sukladno umjetnikovu životu, kako nema postament, nego pjesnik sjedi na klupi i gleda Zagreb i kako to nije spomenik već poticaj na angažirani pogled prema gradu. Klupa na kojoj Matoš bezbrižno sjedi i promatra kako se život i ljudi oko njega užurbano kreću, ustvari je Paneon jednog skitnice. To je Matoševo jedino utočište i Kožarić mu je osigurao životni posao: čuvanje grada Zagreba. Skulptura je asimetrična, napravljena od aluminija kao konveksno-konkavna masa. Moguće ju je obići sa svih strana. Matoš ima prekrižene noge i ruke naslonjene na klupu što daje dojam opuštenosti. Skulptura se pomalo naginje na lijevu stranu jer Matoš više sjedi na lijevoj strani klupe. Desna strana ostavljena je nekom strancu, da sjedne kraj njega i opusti se. Dodajem didaskalije:Grupa se smije, posjeda oko Matoša i slika se.
Smijem
se opisu o kojem nisam razmišljala. Razumijemo se, dragi moj Gustl, nemam
vremena, nikad nemam vremena. A nemam ni novih tema za razglabanje. Sve po
starom, kao i jučer, čak i prekjučer, samo novi broj selfija, i ne znam
ga napamet. I ne trudim se. Samo ću napisati da ti danas nije bilo ni do čega,
da si pretvoren u šutnju. Uzaludno čekanje da progovoriš. Ti si svoje napisao i
samo da se pomno čitaš. I dalje si zatvoren u šutnju, u interpretacije, kao da
te još uvijek muči tvoj smrtni karcinom larinksa, tvoj bolni grkljan. Razumijem
te, jer i mene, kao da me je dohvatila tvoja neizlječiva sušica, obuzima bol u
prsima, jer već tjednima očekujem i nikako da dočekam rezultate besplatne
nacionalne mamografije. Isto u Sestrama milosrdnicama. Svakome njegov strah u
njegovo vrijeme. Ne mogu ga ni posnimiti za selfie. A ti samo sjediš i
šutiš. I gledaš horizont u daljini. Kao da je to zadani optimizam.
Grad iz tvoje perspektive uobičajen. Danas kod tebe ni psa. Ni da bih, kao što
sam jučer, kod tebe zatekla dvojicu. Imam frtalj vure. Više nego dvojica, svaki
s tvoje jedne strane, dostavljača Wolta koji su se kod tebe, na moj štamtiš,
valjda sakrili nakratko od svoje svevideće tirkizne aplikacije. Jedan na
bicikliću, a drugi na motoriću, valjda čekaju trećega. Ako su to ti, obično bi
sjedili malo dalje, na tlu. Sad kao da su manje stranci. Hoće li ili neće i oni
okinuti selfie s tobom? Za koga? Top. Kao da su samo čekali, brzo se
raziđoše. Čak ne svaki na svoju stranu. Možda iz obližnje pizzerije
dostavljaju istu stvar na različite adrese. Kad su otišli, sjedoh ti zdesna da
pohrdam slanac za koji nisam imala vremena od jutra. I popijem posve hladnu coffee
to go. Uglavnom, uza te obično pogablam nešto. Moja glad nekako mi nalikuje
na tvoju: bi – ne bi. Da se ne bojim umastiti prste, uzela bih burek, kao tvoj
omiljeni beogradski, hranjiv, mastan, slastan.Opet su mi
mijenjali raspored i uskačem i danas umjesto bolesne kolegice. Za sitniš, nema
u budžetu. Opet pripremamo nekakav štrajk. I reforme. Ne mogu ti se ni žaliti.
Ja ću jednako držati solfeggio i svirati. Samo se selfiram, selfiram…
Kanila sam ti danas poslije nastave nešto svirati, dati ti glas. Glazbeni. Gdje li tvoj instrument? Vježbala sam novu kompoziciju. Usudila sam se improvizirati i dopalo mi se doma, pa sam se pomislila preslušati kako zvuči na otvorenome. Najbolje mi je kad povremeno svirajući uza te ostavim otvorenu kutiju i prolaznici Štrosom ravnodušno tu i tamo ubace kovanicu. Zvecne. Tu i tamo dječica namole svoje neki cent, pa ubace šačicu i zagledaju se u pomicanje gudala. Obično se poigram glumeći glasanje ne samo bumbara, nego pjev vrapčića piano pa pianissimo i zagrakćem vranski forte, pa se dijete pokupi ili napući čubicu da će zaplakati, a ja gudalom zagudim i trenutak pretvorim u smijeh. Mogu i svirati smijeh. Mogla bih snimiti video. To bi se gledalo. Podsmjehuješ mi se, Gustl moj? Mi se najčešće međusobno podsmjehujemo. Ne moramo ni progovoriti, koliko se razumijemo. Zagledani u daljinu.
Ja gibam, a ti onda dalje ravnodušno gledaš panoramu. Široku perspektivu krovova, skela, višekatnica u daljini i željeznicu koju valjda jednako guta već daljina, Savu koja se ne vidi i uz koju bi najradije sazidali Manhattan. A prije toga će napraviti Thomsonov koncert. Možda te jednom, kad je urede, presele na njezinu obalu ili naprave repliku da sjediš i gledaš u rijeku kako i ona i vrijeme prolaze, kao što u Sisku zagledan u Kupu. I ona i vrijeme isto prolazi. Ona se dalje spaja sa Savom koja teče prema tvom slavonskom i vojvođanskom zavičaju, sve dok se ne ulije u Dunav, u Beogradu, ali ondje bi te najbolje bilo posjesti na kalemegdansku kaldrmu, negdje gdje si pio ili negdje gdje si svirao. Kakvi bi to selfiji bili! Ili negdje u Parizu, uza Seinu, na Pont neuf ili pod neki most da s tobom posjede makar klošari. Kakva su vremena, i oni udaraju selfije. Može ti o tome Karakaš, jedino što on nije imao gudalo, razvlačio je harmoniku.
Možda bi te mogli postaviti na klupu i ispred tvoje rodne kuće u Tovarniku, one koju nikakao da urede jer se ne mogu dogovoriti čija je, da se odmore prolaznici, ma i emigranti, što legalni a što ilegalni… Koliko li ih je samo prošlo tom balkanskom rutom! Ako i znaju kamo idu, i ne znaju uza što prolaze. Lunjaju uokolo kao što sam onomad ja lunjala Mirogojem u potrazi za vječnim počivalištem obitelji Matoš. A ispod svog prozora čujem svakog jutra točno u šest, vrlo glasne, prolaznike, ne prepoznavajući njihove šuškave jezike u govoru brzom u taktu žurbe na minimalac na dvostruku šihtu. Možda je među njima, kao što si ti bio u Srbiji, neki prebjeg iz vojske ili čak od rata ili prijetnji, straha…? Tko li je od njih ovdje, kao ti u Francuskoj, pečalbar? Misliš li da možda i među njima netko pjeva svojoj Kroaciji… Jedina je razlika, dragi moj Gustl, što ti nisi imao mobitel, što se nisi mogao javljati s puta doma niti selfirati. Što ako im još poskupe putarinu? Možda se neće moći, a možda više niti željeti ni vratiti doma. Samo neka redovito šalju novce. Slutim moru.
Selfiram,
selfiram. Ljudi koji udubljeni u svoje brige hodaju ulicama. Mimo nas.
Pošto pošutim uza te, pokupim se s instrumentom i spustim stubama do tramvaja.
Kada se uspinjem, kod tebe se zaustavim da predahnem, sve češće do tebe ostanem
bez daha. Lažem ti da održavam kondiciju, da mi je to terapija. Možda i bih da
imam kad, da nemam toliko nastave i dodatke honorarne poslove da pokrijem
otplate, podstanarstvo, da imam cijeli dan, da mogu birati doba dana kad sunce
ili sjene najljepše padaju, da je oko tebe gužva ili kad nema nikoga, kad više
ne lupaju ni ovi što popravljaju građevine poslije potresa iza tebe, najradije
bih ponijela knjigu, sjela kraj tebe i čitala. Otkad sam na Britancu za siću –
jer nedostaje jedna knjiga – nabavila tvoja Sabrana djela… Cijelo poslijepodne:
Ljerko, srce moje… Kao da mi je maturalni rad. U pomanjkanju boljih, sve
čekam nekog novog AGM-a, AGM-a koji će umjesto imena tvog vremena redati
ovovremenske aktualije. Koliko uzaludnih talenata! Valjda zato na podcastu
na kojem te čitam toliko pratitelja. Opet snimam selfie s tobom.
Kad se razguglam, naletim na Fejsu, Instagramu, X-u, Youtubu, gdje li sve ne varijacije na temu, pa se samo iznerviram, jer toliko i lajkova i hejtova na tvoj i na moj račun svjedoči kako njihovi nazoviautori čak i ne razumiju da je tekst koji hvale aktualnim još iz tvog pera i da jednako drži vodu kao u tvoje vrijeme od kojega se sve bih rekla, na svijetu ama baš ništa nije promijenilo. Samo su tvoji, baš za epigram, postali moji, neki globalni i lokalni Trumpovi i Putini, Muskovi, Zelenski, Milanovići, Plenkovići, lokalni glavešine, tajkuni, vlasnici trgovačkih lanaca, nekadašnjih PIK-ova, brodogradilišta, posrnulih tvornica namještaja i raskošnih šuma… Gladuši svijeta, stekliši… Kao što se mijenjaju birtije, od tvoje kavane Bauer na uglu Frankopanske ili Žagarice na Gornjem gradu, ni od mojih u mladosti na Franki nema ni Brna ni Pam-pama, preživio je Stari fijaker u Mesničkoj, a Lovački rog u Ilici tu je od tvojih vremena. Gudi se sveudilj isto, isto, isto… Zvučna podloga moje čelo. Improvizacije. Samo da mi ne pošalju račun za autorsko pravo.
Katkad ti sproljeća, i prije Jurjeva, donesem stručak đurđica, a sjeseni grančicu šipka, katkad glavice nevena ili bidermajer, ovisno što splavničke prodavačice nude. O okruglim tvojim datumima ne cicijaše, prostru se velikim buketom. Katkad ti navrati netko pa naglas kao da ima mnogo slušatelja govori neku tvoju pjesmu, iver. Ili svoju, poslije promocije dolje u DHK. Katkad navrati mala provincijska ekskurzija čija škola nosi tvoje ime, katkad ljubavni par samo sjedi na tvojim koljenima mučeći ljubav. Katkad se tkogod, željan ne samo donjega nego i gornjeg rakursa razbahati i dronom. Šteta da nije snimao onomad kad su na moje fraze gudalom krenuli pokretima dugih nježnih ruku balerine na prstima ili usklađene žustre jazzdance kretnje ili helikoptere tinejdžera hiphopera kao odgovor na prethodnike. Je li to bio neki street festival, snimanje, što li!? Koliko selfija! Da sam barem upamtila bećarac što su ti ispjevali neki tvoji Srijemci valjda sa Smotre folklora. Kao da si si ga ispjevao sam. Naslutila sam ti smiješak pod brkom i cancel kulturu uokolo: što li to pjevaju usred metropole našemu Bardu!? Umjetnost protiv svijeta, umjetnost koja se može mjeriti s čemerom i neimaštinom, umjetnost iznad svijeta, iznad svakidašnje perspektive. Mi Matošijaši, Rabbi moj! Daj, stari, miruj, samo da udarim selfie, Djevojčici umjesto igračke. Za blog, za vlog, za web, za podcast, za galeriju… Opusti se, Gustl, opusti se, govorim ti. Samo da okinem selfie. Lajkaš?
2025.