Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije

Božica Brkan 

Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije 

Za kolokvij Tadijine jeseni u Slavonskom Brodu, 2-6. studenoga 2020.

Sažetak
Interpretacije poezije Dragutina Tadijanovića tijekom desetljeća ovisile su ponajčešće o nekoj od aktualnih književnih moda i kritičkih škola koje su se smjenjivale za dugoga pjesnikova života. Modernost Tadijine poezije danas valjalo bi cijeli vijek kasnije sagledati novim očima, ponajprije ekološki, primjerice analizom pjesnikove slikarske palete.
ključne riječi: Tadijanović, boje

Brojni su autori pokušali interpretirati od čega je sve i kako Dragutin Tadijanović sazdao svoj poetski svijet, posebice onaj mladalački u Pjesmama brodskim i rastuškim 1920. – 1932. (priredila Jasna Ažman, predgovor Vinko Brešić, Grad Slavonski brod, Ogranak Matice hrvatske Slavonski Brod, Slavonski Brod 2006). Zbunjuje to više što se čini kao iz kakva škicnbuha, poput krokijaoslikan jednostavnim, naizgled opetovanim potezima i sklopovima, stihovima čijem se prirodnom ritmu i rimi ne može odoljeti, i koji se, i kad bi se htjelo, ne bi mogao poboljšati. Iako tako slika i kasnije, osobito su dojmljivo modernističke, likovne    mladalačke pjesme o zaokruženu, nepomućenu svijetu, iskustvu djetinjstva i formativnih životnih  i umjetničkih godina. 

Današnjim očima spajaju vrlo malo urbanoga (stari samostan, samotne ulice s plinskim svjetiljkama, noćni lokal, vrtna zabava…), kao za svojevrsni kontrapunkt krajoliku gotovo djetinje oslikanim, odabranim, samo osnovnim, čistim pastelnim bojama. U panonski, pretežito ravničarski pejsaž često unosi (čiste, svijetle) elemente mediteranskoga, i biljnoga (čempresmaslinaruzmarin…) i životinjskoga (galeb), što je možda najuočljivije u pjesmi Snove sniju stari maslinici: Snove sniju stari maslinici;/ Zelène se rodni vinogradi./ Žarko sunce žeže sa visine/ Kamen tvrd i zelene doline.// Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče,/ Šalju miris raskošno u prostor,/ Kud prolazim ja i moja sjenka.// Vjetar njiše vitkim čempresima/ I grmovljem rumenih ružica/ I zelenom granom, rascvjetanom. //More mirno. Vali pozaspali./ Ponad mora bijeli galeb leti./ Tko će rijeti, kamo galeb leti? 

Krajolik, često opetovan, kao već viđen, s detalja često zumira na panoramu, perspektivu s izraženim vertikalama (jablan, čempres…) i horizontalama (pogled s uzvisine u daljinu ili u nizinu pod brijegom) ili se iz totala vraća na detalj. U očištu je pjesnik, onaj koji pjeva ili onaj o kome pjeva, koji, u ne jednoj pjesmi, obično na uzvisini, stoji ili sjedi sam pod jablanom, vrbom, hrastom, šljivom, čempresom.

Nekad bi to pripadalo rousseauovskom inventaru, opisu Tadijanovića primjerice pjesnikom sela i zemlje ili pjesnikom ruralnog intimizma, a vijek poslije nastanka te poezije, iščitavamo poetski jedinstven sklad s poželjnom, Čistom Prirodom, izgubljenom poput kakvoga izgubljenog raja, u kojoj pjesnik samo izuzetno, poput nekog recentnog poklonika new agea i eko-aktivista napiše: Daleko sam od žalostivih/ Žena i od smetlišta (Sjedim među torovima, II). Kao da je njegovo poimanje svijeta uronjeno u inače strogo gotovo bio-dinamičko poimanje svijeta (ritmičke mijene Sunca i Mjeseca, zvuk, boje…). O tome je začetnik biodinamike, pa moglo bi se reći i danas poželjne ekološke poljoprivrede, također Panonac Rudolf Steiner održavao niz predavanja ranih dvadesetih godina 20. stoljeća, prema dataciji upravo u vrijeme nastanka Tadijanovićevih pjesama. Bilo bi zanimljivo znati je li poeta u to vrijeme kao student najprije šumarstva na Gospodarsko-šumarskom, a onda književnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, ako ne izravno, možda preko nekih tekstova išta doznavao o tome ili je to slučajna vremenska paralela viđenja praktičnoga proizvodnog i poetskoga, umjetničkog svijeta koji kao da je skrojen postavkama na Zapadu tek poslije otkrivenom filozofijom feng shuia, kineski vjetar i voda.

Tadijanović kroz pejsaž posuđen za svoje intimističke doživljaje vodi i mirisom, cvjetnim: Šuteći. Lahor miluje uvojke tvoje kose./ Sretan sam. Cvijeće cvate: kiša mirisa. (Dolina ljubavi); Kada si na ljubičice mislila/ Koje u šikari mirišu,/ Modre, u rano proljeće? (Radostan idem); Pod prozorima voćnjak rascvjetan,/ U ružičastom cvijeću/ I mirisima rosnim.(Samoća), Ja volim miris tvojih cvjetova (Pozdrav šumi). A da i ne spominjem zrelo voće: Gdje trgaju djeca zrele plodove/ I radosno mirišu smokve, mirišu datule (…) (Plinska svjetiljka); Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče, Šalju miris raskošno u prostor. (Snove sniju stari maslinici); Na ormanu miriše lanjsko voće:/ Žute dunje/ Mirisavke./ Soba mu je mirna, radosna.(…) (Samoća). Pridodaje: I odbija plave kolute dima/ Mirisavog, žutog duhana. (Dosadna hladna kiša). Mirise pjeva i kada samo broji: Jesenas sam ostavio/ Sedam zrelih jabuka/ Da uvenu na granama (Uspomene).  

Još izraženije poseže za, obično povezanima, zvukom i kretnjom – vitla vjetar razigran (Odlazak); šuštanje lišća na granama (Pozdrav šumi); Na stablu trepti vlažan list (Pjesma božanstvu); U zelene krošnje uleti/ Proljetni vjetar,/ Mlad. (Rano sunce u šumi); List vjetrom zanjihan. (Život u sobi); …A mladić je u vinogradu/ Izvan sebe šaputao, brzo, brzo…/ (…) Toga sam dana bio možda sretan?/ Izgovorivši ove jadne riječi/ Lišću… i vjetru… (Riječi vjetru i lišću), Vjetar zašumi lišćem u šumi: (Monolog mladog Eremite/u zelenkasto ljetno predvečerje); Ponad livade zelene/ Proletješe grlice/ Strelimice,/Jedna za drugom. (Grlice) – ali jedva uočljivim, jedva čujnim, prigušenim, profinjenim, nenameljivim. Čak i onda kad objektivno i zvuk i kretnje izostaju: Umrle su tvoje grane,/ Viti jablane;/ Nikad više nećeš/ Lišćem šumiti. (Noć bez jablana, 2. verzija); Raskrili teška krila, krilati/ Vjetre, moj brate./ Razderi crne oblake. Nek tiho zašume zeleni čempresi. (Smrt mladića); Otac mi kazuje: „Volim slušati, Kad stričaci zriču u travama… (…), A lišće/ Na hrastu šumori, muklo šumori… ne kao trava. (Intimni stihovi/ Ad se ipsum MCMXXIII). Ozvučene slike donose katkad dojmljivu promjenu ritma i snage kao u pjesmi JednomJesenski vjetar njiše/ Posljednje uvelo lišće./ Tako će i mene jednom/ Vjetrina pusta zaljuljat/ I srušiti me kao/ Jesenji list… 

Tadijanovićeva je paleta slikarska, tekst mu je i papir i platno, doživljaj u slikama, jasnih poteza i prepoznatljivih jasnih boja, ali iako često kontrastira, uglavnom rabi komplementarne, tople boje. Puno je njega žutoga i zlatnoga boje koja se povezuju sa suncem i sunčanom svjetlošću, zvijezdama, toplinom i radošću, odvažnošću, optimiznom, katkad i sa zavišću i kukavičlukom. Energija žute pomaže pri suočavanju s teškoćama, pa je preporuka modernih životnih trenera da se pri donošenju velikih životnih odluke okružite žutim. Tadijanović pjeva Svjetiljke su žuto gorjele (Stope u snijegu), ali nizanjem boja i drugih osjeta, oni se međusobno samo pojačavaju: Na ormanu miriše lanjsko voće: Žute dunje/ Mirisavke./ Soba mu je mirna, radosna./ Kosovi crni dolete/ Na mlade grane zelene/ Pa žutim kljunom pjevaju (Samoća); Zrela, žuta, mirisava dunja/ Na stablu visòku/ Neotrgnuta ostala 
Jesenas.// I uvenula. (Pjesma o dunji i ptici); Na stablima žuti limunovi,/ I masline, i slatke naranče,/ Šalju miris raskošno u prostor. (Snove sniju stari maslinici). 
Tadijanoviću nedvojbeno i Mjesec žut na žuto sunce sja (Vino i ja) Piju žuto vino, domaće (Vrtna zabava), ali se moćno žuti i kad se boja izrijekom ne spominje u zrelom žitu ili Dunjo djevojko.

Žuto mu je pojačano u zlato: Moje srce, od radosti, glasno kuca/ Kao zlatan sat. (Visoka žuta žita), u Zlatnim pticama; Visokim, zlatnim nebesima. (Tuga na nebo naslonjena); Pokazujuć umjetne zube: zlatne. (Noćni lokal); Večernje se nebo žeženim zlatom okivalo (Djevojka i večer);Lišće, kukuruzno lišće u polju/ Šumori, široko šumori/ Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,/ Blagdanom, kad k misi idu djevojke. (Lišće, kukuruzno lišće u polju). Umjesto očekivane boje, katkad unosi neočekivani, novi metalni ton (pozlaćen, bakren): Jutarnja zvijezda pozlaćen orah; Sunce porubi oblak svileni bakrenom crtom. (Večer). srebrno mu je blisko: Ujutro rano počela kiša srebrna, (Kišoviti dan); Srebrno grlo tvoje/ Neće odzvanjati više zelenim dolinama  (Jesensko pismo, 1. vezija)a katkad upravo osupne: Kod ulaza u Rastušje, na breščiću,/ Od hiljadu devetsto i devetnaeste,/ Na gvozdenom crnom križu/ Visi Naš Gospodin Isus/ Srebrnom bojom namaljan./(…) Zlatnom, srebrnom. (Skinuo bih šešir pred Gospodinom).

Narančasta je uglavnom naslućena, u narančama primjerice, javlja mu se uglavnom posredno, a i zaružičastom, bojom ženstvenosti i romantike, djevojčica i smirenja, rijetko poseže, pa je time uočljivija: Pod prozorima voćnjak rascvjetan,/ U ružičastom cvijeću (Samoća) ili Duša je moja stablo mlade voćke,/ Ružičastim cvjetićima osuto:/ Moja dušo, što si tako radosna (Radostan idem).

Crveno, obično poimano bojom ljubavi, strasti, seksualnosti, krvi, ali i sreće i radosti te čistoće  i plodnost, kao da se tek naslućuje, ali javlja se i kao rumenoKada u rumene zore/  Ili u jasna jutra… (Visoka žuta žita); Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,/Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.// Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena, (…)/ Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini. (Mjesečina). Ili kao rujno: Ne vidi se rujno zalaženje sunca, (Izgubljeni koraci); Uvenuše rujni cvjetovi/ Tvoje i moje ljubavi. (Nikad više); Baci li tkogod u zrak raketu/
I ona zasvijetli rujno il zeleno,/ Građani svrate poglede s čaša na nebo. (Vrtna zabava).

Crno mu je rijetko, oslikava njime zemlju i smrt – Tvoje tijelo sad pokriva crna zemlja. (U smrt pjesnika, A.B. Šimić); Zemlja me zove, zemlja me zove: moja mati./ Otvara mi srdačno vrata, crna i glomazna, (Zemlja me zove); Med granjem crnim borovim… (Kad umrem); Gledam dva crna konja, polegle sjajne dlake./ Gledam dva crna konja. Oni vuku lijes moj./ Na mom lijesu nema cvjetova; on je bijel (Golubinja krila, 1. verzija) – i vrlo često ptice, ne samo banalne vrane: kosovi crni dolete (Samoća) – ali i drugo – I prostor se u crno zaogrnjuje. (Izgubljeni koraci). Često crno zamjenjuje tamnim, mračnimmrakom, neopisanom sjenkomZaogrnuv tamni plašt,/ Čekat ću osvitak dana (Pjesma o čovjeku i suncu). Sivo je kišna i siva jesen (Rastanak u jesen)

Bijelo, znalci bi rekli također nebojaznačenjima vezanim i uza smrt i tugu, ali i uz mir i čistoću, nalazimo ne samo u slavnoj pjesmi Dugo u noć, u zimsku bijelu noć, unosi posvuda: Bijelo – bijeli snjegovi (Stope u snijegu); Rosnati cvjetovi,/Bijeli (Rano sunce u šumi); Adin Ganan živi u bijeloj sobi. (Samoća), Iznad djeteline liječu bijeli leptiri. (Osamljen); Ponad mora bijeli galeb leti. (Snove sniju stari maslinici)Nad mojom glavom, visoko,/ Miruju bijeli oblaci:/ Svilene marame, rastrgane,/ Nemarno porazbacane. (Grlice); Šuma od ljiljana bijelih oko tvog odra/ Miriše. (II Miris ljiljana); Dan moj tutnji, na bijelcu konjik! (Sjedim među torovima, II). Gdjekad ga u istome tekstu unosi dojmljivo, ali prešutno – Ovce moje pasu u polju. Krotke./ Između mladog bilja…/ Janje se čudi ljiljanu:/ Šta je to što je tako bijelo?/(…) Gdje je ona koja im je medno šaputala?/ Bijela, vitka, nježna…/ Ah, nje više nema… Nema Lelije. (Pjesma o ljiljanima I Ljiljani u polju) – a gdjekad ga ne spominje uopće, uza sve puno bjeline: Dva jareta, dva jareta skaču veselo/ I krškaju se mladim rozima:/ Runo im je mekano, kudravo./ Sestro moja! ti što predeš vunu ovčiju, (Otvori mi vrata, grlice).

Samo se ponegdje može naći i bezbojno, prozirno, primjerice rosasuze, a ponekad u stihu iskrsne kakvo zrcaloogledalo, ali u Tadijanoviću, slikarski rečeno, unatoč bogatstvu boja, nema akvarela, laviranja. Zahvaljujući kontekstu, rasporedu i stihovanom suodnosu, podjednako su mu važne i tople i boje koje se poslovično poimaju hladnima, a koje u njega zbunjujuće otople. 

Tadijanovićeva Plava i modra, modrikasta, kao svojevrsna finalna, boja je beskraja, plavost, plavetnilo, simbolizira smirenje i kontrolu, povjerenje i sigurnosti, zaštitu od zla, autoritet, ponegdje se vjeruje i kako umanjuje fizičku bol: Visoke gradske kuće:/ Krovovi upiru svečano/ Crne i crvene poglede/ U nebo plavo, beskrajno. (Današnji). Te tvoje modre oči, u polju lanovo cvijeće,/ Teške i crne kose, oblaci kišni u tmini (Ti i moje srce), Zatim sam, u mislima,/ Došao k tebi i gledao/ Plavost očiju tvojih/ Šuteći. (Plavetnilo neba). Desilo se: dan je bio modrikast ( Riječi vjetru i lišću); Dva neba plavkasta,/  Dva oka duboka. (Izgubljeni koraci); plavetnilo neba (Šume snivaju). Unutar krajolika plavo je drugačije, svakidašnje: Hodit ćemo u rane zore,/ Kroz voćnjake, uz bregove,/ Gdje su vinogradi plavi. (U zore blažene…). Tadijanoću su, zanimljivo, ljubičice i plave– Kada si na ljubičice mislila/ Koje u šikari mirišu,/ Modre, u rano proljeće? (Radostan idem) – i bez opisa – i mislim na lišće zóve,/ Na ljubičice koje brah u šumi (Kad zašušti po vrhovima od dudova) – jer inenavedena je boja prepoznatljiva, iako se javlja i atipično: Isprugana ljubičastim bojama. (Plinska svjetiljka).

Do monokronoga, gotovo u svakoj pjesmi, ustrajan je Tadijanović u nijansama zelenoga. Tu boju poimaju najuravnoteženijom u spektru; mješavina je žutoga i plavoga u različitim omjerima. Nalaze u njoj prirodu, svježinu, sreću, bogatstvo, plodnost, a u novije vrijeme i ekološku svijet. Opušta i stvara osjećaj ugode, sklada, ublažava emocionalne traume i stres, uravnotežuje osjećaje, ali u prevelikim dozama izaziva neodlučnost i hiperaktivnost. Simbolizira prostranstvo i pomaže pri klaustrofobiji. Tadijanović nužno ne slika zelenim samo ono što se podrazumijeva prirodnim, u gradskom okružju – A  golem sat na stari/ Zelenskastome tornju/ Otkucava vrijeme (Odlazak); Mjesečina tijelo moje poliva/ 
Mlazom zelenim, svilenim. (U tišini srce je zaćutalo); U polutmini, flaša zelena,/ Vinom napunjena, pored mene sja. (Noć); Baci li tkogod u zrak raketu/ I ona zasvijetli rujno il zeleno,/ Građani svrate poglede s čaša na nebo. (Vrtna zabava);
 Jer čovjek prolazi ulicom i neumorno govori, /Govori: L i v a d a   z e l e n a   n e p o k o š e n a. (Pjesma Božanstvu) – ili u drugačijem kontekstu, gdje unosi različite boje, a s poetskim razlogom mijenja očekivane, na primjer za obično žutu plinsku lampu: Starac je tiho naslonjen/ Na zelenu plinsku svjetiljku.(…)/ Rastvaraju se šiljasti pupovi:/ Drveće lista, zeleno drveće. (…)/ Gdje trgaju djeca zrele plodove/ I radosno mirišu smokve, mirišu datule (…)// Raskrili teška krila, krilati/ Vjetre, moj brate./ Razderi crne oblake./ Nek tiho zašume zeleni čempresi. (Smrt mladića). Slično postupa i u pjesmi Kad umrem:Izrasti, bore viti, zeleni,/ Iz moga srca žalosnog,/ Kada me u grob sahrane…// I pusti, bore viti, zeleni,/ Nek šumi vjetar kudravi/ U tvojim gustim granama.// Nek vjetar kuka nada mnom,/ A suze roni kišica/ Med granjem crnim borovim… Poslije ovakvih, predahom se čine stihovi: Pozdravljam te, zelena šumo, velika. (Pozdrav šumi); U zelene krošnje uleti / Proljetni vjetar, /Mlad. (Rano sunce u šumi); Znaš li da stoka pase travicu zelenu, (Otvori mi vrata, grlice); U slapu zelene mjesečine/ Ti voliš cvijeće/ Ti voliš nebo (U slapu zelene mjesečine); Jutro. Drvored prazan./ Krošnje zelene. (Čekanje u drvoredu); Ponad livade zelene/ Proletješe grlice/ Strelimice,/ Jedna za drugom. (…) Odletješe/ U lug zelen (Grlice). Zeleno je zeleno, i kad se boja ne iskazuje: Vjetar zašumi lišćem u šumi (Monolog mladog Eremite/u zelenkasto ljetno predvečerje); pod krošnjatim stablima (Vrtna zabava); Ja stojim na mjesečini, pod jablanom, I mislim na te. (Večer); Na brijegu vinograd s vidikom na rijeku. (Mladić u trsju tužan); Sjedim sâm u dolini, na travi. Tužan. (Sam); Vene kao trava. (Intimni stihovi/ Ad se ipsum MCMXXIII). No, obično zeleni, i listovi se, ovisno o kontekstu i tonu pjesme, javljaju i drugačiji: A ja venem kao listak jesenji. (svojevrsni pripjev u Popjevci); Ne podsjeća li sve na lišće jesensko? (Život u sobi). Lišće, kukuruzno lišće u polju/ Šumori, široko šumori/ Kao suknje djevojačke, svilene, zlatom vezene,/ Blagdanom, kad k misi idu djevojke. (Lišće, kukuruzno lišće u polju).

Tadijanoć je Tadijanović, najmoćniji zbog toga i upravo ondje gdje u svome pjesničkom ateljeu u stihu sve usklađuje, i različite osjete i kompoziciju boja, u – novi sklad. Moglo bi se, uz već citirane, navesti niz primjera poput Dječaka u sjeni vrbe, ali odabirem pjesmu Nebo: 
Nebo je modro platno/ Na kojem nevidljiva ruka/ Bez prestanka nove oblike slika:// Pogledaj, u dnu neba slatko pase/ Stado ovaca u bijelim runima./ Gdje im je pastir?// Rumeno cvijeće cvate/ U mirisu/ Do neba.// U nebeskim pašnjacima/ Moja draga baka/ čuva goveda. 

Analitičari, koliko sam uočila, nisu se dosad mnogo upuštali u iščitavanje novih značenja vijek starih pjesama Dragutina Tadijanovića kroz upotrijebljen spektar i suodnose boja. To i ne čudi, jer tek je jasnije i šire novim osvještavanjem i povratkom Prirodi, suočavanjem povezivanjem s Prirodom, spajanjem drevnih znanja i ezoterične znanosti i saznanja moderne zapadnjačke znanosti, najprije kroz pop-pristup, revalorizirana važnost boja, primjerice u iscjeljivanju, liječenju tijela i psihe, kromoterapiji, prirodnoj terapiji bojama s ciljem revitalizacije organa i sustava kako bi se uspostavila energetska ravnoteža. Bila bi ta analiza Tadijine pjesničko-slikarske palete izuzetno zanimljiva, s obzirom na to da se i značenja boja umnogome mijenjaju, ovisno ne samo o kulturi i vremenu, nego i osobnom, ovdje pjesnikovu poimanju i kratkotrajnom raspoloženju, pogotovo u pjesmama koje su i koloristički krcate kompozicije.  

20201031 – 20210311 – 20210312 – 20210213  

Josipa Gujaša-Đuretina nisu sve ljepote ostavile

(Božica Brkan uz knjigu Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, pripremio Đuro Vidmarović, Zagreb, Acumen, 2019.)

Objavljeno u Riječima, časopisu za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Sisak, u dvobroju 3-4/2020. (glavna i odgovorna urednica Đurđica Vuković), str. 143.-152., u cjelini KRITIKA/ PRIKAZ / OGLED odnosno KRITIČAREV OBZOR.  

Naslovnica Riječi

Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u mađarskoj književnosti imao Josip Gujaš-Đuretin / mađ. Gulyás József (23. prosinca 1936. – 1. svibnja 1976.), da je pisao na mađarskom. Kao pripadnika hrvatske nacionalne manjine mađarska ga književnost ignorira, jer je tek nekoliko pjesama napisao na jeziku zemlje u kojoj je živio i u kojoj je rođen u hrvatskom selu Martinci / Felsöszenmárton, u Podravini, Županija Baranja, gdje i počiva. Na sat vožnje od Pečuha, toliko blizu uza samu državnu mađarsko-hrvatsku granicu da vam i danas, u vrijeme EU bez granica, čim prijeđete granični prijelaz, nestane interneta. Kako li je tek bilo dok je tu još bila spuštena blokovska željezna zavjesa!?

Josip Gujaš-Đuretin obrazovao se uglavnom na mađarskom: osnovnu je školu polazio u svojim Martincima, maturirao je 1955. u Gimnaziji Nikola Zrinski u Sigetu, studirati je počeo na Višoj pedagoškoj školi u Segedinu i Pečuhu, nastavio na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Eötvös Loránd u Budimpešti. Godine 1961. tu  je diplomirao povijest i hrvatskosrpski jezik i jugoslavenske književnosti, a 1965. i doktorirao i za današnja poimanja rijetkom temom Politika nasilne mađarizacije u Europi i Mađarskoj i pomađarivanje u županijama Somogy i Zala (Međimurje) i nacionalna obrana Mađara u Slavoniji za vrijeme dualizma. Od 1961. do 1967. profesorovao je u budimpeštanskoj Hrvatskosrpskoj gimnaziji, a 1970. odlazi u invalidsku mirovinu. Odustaje od znanosti, ali i iz bolesničke, samrtničke postelje piše, uglavnom pjesme.

U književnost ulazi pjesmama, sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća u Narodnim novinamai u Narodnom kalendaru. Gujaševu samostalnu zbirku Iz pozadine(Pečuh, 2011., urednik Silvester Balić) objavio je Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. Još ranije, odnosnoposthumno, objavljena mu je zbirka izabranih pjesama Povratak u Podravinu(Budimpešta, 1977.), a godine 1991. u prijevodu Đuse Šimare Pužarova objavljena je dvojezična zbirka njegovih pjesama Iverje /Forgácsok (Pečuh, 1991.). 

Gujaševe su pjesme uvrštene u nekoliko antologija, primjericeU kolo, Antologija južnoslovenskih pesnika u Mađarskoj (Budimpešta, 1969.), zatimRasuto biserje, Antologija hrvatske poezije u Mađarskoj 1945.-2000. (Pečuh, 2010., uredio Stjepan Blažetin)i Pjesništvo Hrvata u Mađarskoj /Poemaro de kroatoj en Hungario (Zagreb, 1992., uredili Mijo Karagić, Đuro Vidmarović i Marija Belošević).

Samo se nagađati može kakvo bi mjesto u hrvatskoj književnosti prema Đuri Vidmaroviću  vodeći pjesnik hrvatske dijaspore, u Mađarskoj, a prema Nevenu Juriciisam vrh hrvatskoga pjesništvaimao da je za života objavljivao više, pogotovo u Hrvatskoj te da se odmjeravao i nosio sa svojom, vrlo snažnom pjesničkom generacijom; da je bio prilagodljiviji i fizički manje udaljen od kanona, kad je kanon nešto još značio.S velikim je žarom kroz izuzetno zanimljivo dopisivanje krenuo u suradnju s tadašnjim urednikom Kola, časopisa Matice hrvatske, pjesnikom Milivojem Slavičekom. Bliskim su bili i generacijski, ali i po tome jer je Gujaša-Đuretina Slaviček itekako razumio budući da je i njegov zavičaj do završetka Drugoga svjetskog rata također bio dio Mađarske, pomađaren. U vrijeme njihove književne tadašnje komunikacije, koja je duboko utjecala i na djelo Gujaša-Đuretina, dvije zemlje Mađarsku i Jugoslaviju doslovce je dijelila blokovska granica toliko teško probojna da je hrvatski manjinaciz Mađarske tek jednom stvarno dospio do Jadrana. 

Aktualni predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović sredinom sedamdesetih upravo se počeo zanimati za povijest i književnost Hrvata u drugim zemljama, pa i Mađarskoj, te je tijekom godina u hrvatsku književnost ubaštinio mnoštvo autora: iz Mađarske (Josip Gujaš–Đuretin, Stjepan Blažetin, Marko Dekić, Matilda Bölč, Mio Karagić, Mate Šinković), Austrije (Jurica Ćenar, Pavao Horvat, Mate Meršić Miloradić, Augustin Blazović, Peter Tyran, Dorotea Lipković), Australije (Karlo Kiseli), Južne Amerike (Ive Lentić), Crne Gore (Viktor Vida, Desanka Matijević, Miroslav Sindik, Adrijan Vuksanović), Srbije (Tomislav Žigmanov, Ivan Antunović, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Miković), Rumunjske, Italije (Moliški Hrvati) itd. Samostalne knjige posvetio je samo Gradišćancu Jurici Ćenaru i Podravcu i Baranjcu Josipu Gujaš-Đuretinu. 

Potonji je njegov već pokojni budimpeštanski kolega – obojica su profesori povijesti i književnici – četiri desetljeća bio predmetom njegova zanimanja, pa je tako istražujući i otkrivajući dio po dio u različitim časopisima Matica,Hrvatske matice iseljenika, MarulićuNovoj Istri, Pogledimaitd. teu knjigama pisao o vrlo različitim temama vezanim uz Gujaša-Đuretina, među ostalim, primjerice, i studiju o prezimenu. Zanimljivo je da ga je pjesnik i sam različito pisao, a Vidmarović je uočio čak desetak različitih načina! Današnji i mađarski i hrvatski autori ne mogu se usuglasiti i s različitim ga argumentima pišu također različito i o tome su se, uz odabir izvornoga pjesnikova jezika, čule o knjizi Mene su ljepote ostavileJosipa-Gujaša Đuretina zasad jedine upućene primjedbe. 

No, ima mnogo važnijih posve neriješenih tema, poput toga kako je posve u neskladu s propisanim socrealističkim kanonima Gujaš-Đuretin pisao svojim prepoznatljivim stilom o temama i ljubavnim i rodoljubnim, o intimnim mukama, bolesti, zavičaju i o krajoliku… Fascinantne su mu tek mnogo kasnije moderne minijature poput Žute dunje, jabuke, beli snežni bregovi, golubica...Bilo bi vrijedno dokučiti i odakle, osim što je znao francuski, u njegovu zatvorenom svijetu nedvojben utjecaj svjetski relevantnih francuskih pisaca, na primjer. Nedvojbeno je najzanimljiviji jezik Gujaša-Đuretina, u kojem se osjeća njegov materinski, zavičajni idiom – zbog čega ga neki i guraju u zavičajnog pjesnika, a nasuprot tome njegov suradnik srpski književnik Stojan Vujičić smatra ga regionalnim piscem– ali, osobito poslije Četrdesetosme i zahlađenih, tvrdih odnosa dviju zemalja koje su se našle na različitim informbiroovskim stranama i nametanja unitarističke politike s obiju strana, a osobito poslije Novosadskog dogovora, srpsko-hrvatskog jezika odnosno štokavica s ekavicom. Možemo samo pretpostaviti kako je to – i, zbog u tome dijelu nedostatnoga obrazovanja, pjesnik često nedosljedan – u nas i danas prijeporno za češće teme o Gujašu-Đuretinu.

Pošto se 40 godina bavio pjesnikom, koji je prije 40 godina sa samo 40 godina umro, iščupavši si kanilu, ne mogavši se više nositi s teškom bolešću od mladosti, Đuro Vidmarović, poduprt izdavačem zagrebačkim Acumenom, opredijelio se ne za prevođenjepjesama na moderni hrvatski standard, za što se mnogi zalažu, nego upravo za izvorni tekst. Štoviše, mnoge pjesme predočene su i u varijantama kao dokaz su koliko je Gujaš-Džuretin imao mnogo kreativnih, pa i praktičnih jezičnih dvojbi, često iz ograničenosti i neuređenosti sustava (jezičnog, društvenog).Eventualni radoznali istraživači našli bi razloga za mnoge, izuzetno zanimljive i jezične i književne, nipošto ne samo manjinske analize.  

Gospođa Vera Grunčić, Gujaševa udovica, iz njihova budimpeštanskog stana davno je, taman na dan pada Berlinskoga zida, Vidmaroviću darovala rukopise neobjavljenih pjesama i on je od izabranih vlastitih kritičkih tekstova, te pjesnikove poezije, oblikovao vrlo opsežnu knjigu na gustih 320 stranica. Nažalost, nije ju ni ona dočekala, jer je monografija napokon objavljena uz mnogo teškoća netom poslije njezine smrti, ali je, valja istaknuti, možda i najbolji Vidmarovićev rad. 

Uz odabrane već objavljene Vidmaroviće tekstove, za umjetnikov rad izuzetno važne i ilustrativne korespondencije Gujaša-Đuretina i Slavičeka te, uz drugo, i za sladokusce koje će tema šire zanimati, iscrpan popis literature, slijedi upravo spomenuta zaostavština vrsnoga pjesnika. 

CjelinaPjesme iz bilježnice bez naslovakronološki obuhvaća niz pjesama od 1963. do 1975. Tematski su usredotočene na stvaralaštvo, crtice iz života odnosno opise malih i običnih, svakodnevnih stvari. Neke su posvećene razredima kojima je predavao i osobama iz njegova života. Osobito je dirljiva pjesma Ujak moj (str. 95.) u kojoj se ispovjednim tonom zrcale nostalgija za rodnim krajem i pjesnikova bol zbog gubitka bliske osobe: Ženu je grlio, sestre je tešio, / Pio je mleko ‘sveže nadojeno’, / Dravu je čuo na tren – kako ‘breg pere’ / Kada je najzad u boju pao

Pjesma Hrvatski manjinac (str. 110) govori o povezanosti pripadnika našega naroda koji se, unatoč životu izvan domovine, osjeća snažno povezan s njom, s korijenima i svojim rodom: Mene peče prošlost moga roda, / u mojoj svesti idoli lomotom se ruše, / Na grani tankoj ljuljam se i slušam / kao propast svoju, vetar kako puše / Pa iako zna da ta grana što je vetar krši / još me jedno vreme držat će na sebi, / ja osećam jasno klanca užasne dubine, / ponori duboki strah bude u meni. Ljubav prema domovini i prema ženi te uopće različiti osjećaji često su mu nadahnuće, kao i razmatranja o (ne)raspoloženjima, vlastitu životu punom patnji, boli i stvarne oskudice te o sudbini koja mu je očito bila nesklona. U pjesmi Opet o sudbini svojoj (str. 131) kaže: meni zakon htjede krojiti zloba / prostaci žele odrediti što mi priliči / ja često sam prinuđen trpiti / podmukle nasrtaje / meni ne daju da se upravim da budem čovjek

Cjelina pjesme iz sveska (fascikla) Raspoloženja, pisane strojem na numeriranim listovima, prema Vidmaroviću je dokaz da je pjesnik pripremao zbirku. Pjesme su datirane sedamdesetim godinama 20. stoljeća, a tematski se ne razlikuje od prethodnih: osobne ispovijesti, pjesme posvećene prijateljima, nostalgija za mladošću i rodnim krajem, misli, meditacije, ljubav… odnosno protežu se od angažirane Nećemo dozvolitiposvećene borbi vijetnamskoga naroda,tada aktualnom ratu, do buketa pjesamaza suprugu Veru, novihpjesama o Podravini  te naslovljenih uspomenama iz moga života i današnjice.  

Mene su ljepote ostavileJosipa Gujaša-Đuretina, pripremio Đuro Vidmarović, Acumen, 2019. nedvojbeno je vrijedna i poticajna knjiga, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH i Hrvatske matice iseljenika. Malena obiteljska izdavačka kuća Acumen iz Zagreba dotad je objavljivala isključivo knjige Božice Brkan i Gujaš – Vidmarović prva je knjiga drugoga autora, ponajprije iz prijateljstva i ljubavi prema dobroj i još neprepoznatoj odnosno nedovoljno poznatoj književnosti. Krenulo se s ambicioznom više umjetnički, a financijski manje mudrom procjenom kako je važno knjigu objaviti da bi, makar i uz zakašnjenje, Gujaš-Đuretin bio uopće dostupan potencijalno zainteresiranoj književnoj i široj javnosti, te kako bi, bez opterećujuće naslage slojeva politike, povijesti i sličnog, svi koje bi to imalo moglo zanimati mogli upoznavati tekst i udubiti se u njegovu pomniju analizu. S mnogo uvjerenja kako će Josip Gujaš-Đuretin s odmakom više od pola stoljeća kada je stvarao, u svijetu posve drugačijem od onoga u njegovu vremenu izdržati i vremenske i estetske kriterije. 

Da Josip Gujaš-Đuretin, i uskom krugu zaljubljenika jedva otkriveni pjesnik, to nedvojbeno zaslužuje, uvjerio je već tekstom i govorom Đuro Vidmarović, a poduprle su ga recenzentice njegove knjige prof. dr. sc. Sanja Vulić i Božica Brkan, te autori koji su u različita vremena već doprinosili tekstovima o Gujašu-Đuretinu: prof. dr. sc. Zvonko Kovač, Neven Jurica, Stijepo Mijović Kočan, Juraj Lončarević, Predrag Matvejević, zatim prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Stjepan Blažetin, dr. sc. Željka Lovrenčić i drugi. 

Knjiga Mene su ljepote ostavilenaslovljena je prema stihu koji se višekratno javlja u pjesmi Josipa Gujaša-Đuretina moja skepsa, moja žalost (str. 104.),koju je u budimpeštanskoj bolnici napisao pred smrt: Mene su lepote ostavile / kao zimsko nebo sunce žarko / mene bogovi radosti ne časte više / u zelenoj prirodi pod azurnim svodom; / što je nada u nesmetani život i vera u svece, / što je harmonija duše bez čemera svesti / ne znam već ja

Knjiga Mene su ljepote ostavilepredstavljena je od ljeta do kraja 2019. u Zagrebu, zatim u Đakovu, u Mađarskoj u Martincima i Pečuhu te u Sisku, gdje smo zahvaljujući Đurđici Vuković i doznali, a što nismo uspjeli detaljnije i potvrditi, kako su i pjesme Gujaša-Đuretina objavljene i u časopisu sisačkog Ogranka Matice hrvatske Riječi1970., druge godine izlaženja. Sada donosimo širi izbor.

Josip Gujaš-Đuretin

moja skepsa, moja žalost

Mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko,

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim svodom;

punokrvnost što je i usijana naivnost kakva je,

što je nada u nesmetani život i vera u svece,

šta je harmonija duše bez čemera svesti

ne znam već ja.

Mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko,

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim nebom,

meni su ostale samo lepote hladnog zimskog cara,

lepote gorkog saznanja:

da je život dalek i beskrajan

da ga dostići i shvatiti ne mogu

da se samo u fragmentima otkriva meni,

da je srce tako žedno

da ga zadovoljiti neću uspeti,

da je želja tako strašna

da joj udovoljiti nije moguće.

Mene često posećuje božica Skepsa

da me obgrli ledenim rukama,

da mi srce davi žestokom hladnoćom,

da mi želju travi pomamnom žestinom,

da mi veru drobi suludnom besnoćom;

Mene često prima kralj crvene boli – i

deli mi širokom naturom darove svoje:

gorke cvetove jada,

razdrobljen životni put,

polomljenu veru u iskrenost i drugarstvo,

polomljenu veru u kristalnu ljubav

razbijenu veru u ljudsku kooperaciju;

Mene često gosti kralj crvene boli

i ja znam da mi želi ukazati jednoć

na prokletstvo što me goni na ovome putu;

jer mene su lepote ostavile

kao zimsko nebo sunce žarko

mene bogovi radosti ne časte više

u zelenoj prirodi pod azurnim svodom.

Ja sam ljubimac bogova žalosti

što uvelim cvećem slave rođendan moj;

ja sam ljubimac božice Skepse

što me grli žestinom mraza,

što me grli sve jače, sve žešće:

dok me najzad ne zadavi.

Budimpešta, Bolnica Janos

AKORDI O HRVATSKOJ 

II     

Kroz plodna polja 
Mađarske
voz juri
prema jugu 
zelena polja 
se njišu
u nedoglednosti života 
samo se crveni makovi 
crvenom bojom svojom 
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim 
Potištena stolećima 
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu 
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim 
čudi se jako 
što se tome svetu 
tako raskošnom 
samo hladno divim 
Kroz plava polja 
Mađarske 

voz juri prema jugu 
i samo mi se čudi 
oduševljenje očekuje 
a ne zna 
da ja u svom snu 
nosim samo 
Hrvatsku 

Žute naranče 

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima 

i pričinja mi se: 

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje 

Pečuj, 1966.


Jabuke  

jedemo jabuke
(po glavi po jednu) 
ja i žena
jabuke iz vinograda 
sa izleta
simbolične jabuke: 

sećam se Adama i Eve 
i Edena 

kao da je nova ars poetica  

Pročišćen
Blistav da budem 

Jezik mi treba kao kristal: 
kao prizma što zaslepljuje: 

da se sviđam,
da me cene 

kada mi već moje misli odbaciše 

Bp, dec. 1966. 

bez naslova  

Kad ću biti opet opijen 
duhom 
dosadna je ova krčma 
čama 

duša moja u kutu plače: 

sama

minijature  

Kad sam pošao ulicom 
iskočile sobe pred zidove 
da me vide 

II 

u snu sam išao među voćke 
da budem plod
probudio sam se i saznao 
da nisam stigao nikud 

Jesu li zaboravili  

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative: 

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati 

dec. 1966. Bp. 

beli snežni bregovi  

beli snežni bregovi 
ja o vama sanjam 
beli što ste uspeli biti 
ja vam se klanjam 

minijatura 

cvatu trešnje 
osećam miris: 

u hladnim rukama 

braći iseljenicima  

svojoj braći
iza nepremostivih 
morskih pučina
danas šaljem paket reči 

pod nebodere i na kanadske brodove 
jednu nevidljivu nit šaljem 

avionom da put bude kraći 

svojoj nikad neviđenoj braći 
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen 

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi 

Odvijana Podravina  

Bela mesečina 
u čaši vina 

Pobegla krčmarica 
Iz snenog vrbika 

Čarda i topole 
Dijamanti mojih zenica 

Bicikl stari
Po pustim stazama plače 

Uši mi ostahu 
Bez zimskih priča 

Muči i grize
Odvijana Podravina 

moje blago  

imam gorčinu sto puta pobeđenog 
imam gorčinu što traje do smrti 
ne pobeđenu od nikoga 

golubica  

htela je do mene kroz prozor 
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju 
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice  

jedno malo odsustvo 
žličica meda 

jedno malo odsustvo 
dva dana u drugoj sferi 

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu 

kao da spremaju golgotu  

neka kao priprema 
neki kao planovi 

za novo krunjenje 

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena 

tolika gnezda
u nadama oživela 

vruć pesak posiplju 
za pod tabane 

neka kao priprema 
neki kao planovi 

da navale svi na jednoga 

1967. 

Naličje jedne noći   

Ruše hrasta prljavim sekirama 
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se 
Tko su te zaklonjene osobe 
što patuljke šalju: 

oboriti plemenito stablo 

Zagreb, 20200130 – 20200605 

Božica Brkan: Jaga i Gjuka

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Suvremena kratka kajkavska proza, broj 1-12/2000. (str. 14.-18.)
Niko nam ne donaša a ni cveteka. Jela bi z svojega vrčaka donesla. Kak dene mene, tak dene i Gjuke. Tam malo dale. Gda mu negva dojde sveču zapaliti – ne dohadža baš gusto, da je pojne malo bi bome imel svetla – nemre to ne videti i onda se srdi. A kej bum je ja? Pak mu ga nes ja dela. Grobi nam jesu fest blizu, al nes je ja zebirala. Nit se videti nemremo. I da moremo, kak bi se gledeli, prek mojega? 

Gda je Jela još znala dojti, vuzput iduč na grob svojemu jel komu na sprevod, navek bi se naplakala do mile vole: Kej vam je toga trebalo, kej? Morti ste si još, bedaki, mogli poživeti, morti se i zajeno doživeti? A ne je baš bilo za plakati, kej bi si ludi mogli misliti? I mi tu de jesmo. Nesem si ni sama mislila da bi nas tak blizu pospravili. Mene z mojem, mam vuž negve, da bu negve sestre ležeše rediti obedva grobe, a nega v grob od negve. Negva je još živa, al se je na spomenik mam primetnula. 

I Gjuka se je plakal gda je čul kak je Škodu z nami sedmak zemlel. Na mestu. Kej sem imela, ni trist let, moj koje leto više. Svedokov ne bilo. A i da je, kej bi mogli povedati, da ne ni pogledel jel sme prek pruge, da smo se svadili? Došel je odnekud de mu je neko rekel kak me je videl na biciklini z Gjuku i mam je štel zeznati kej je to. Priznala sem mu mam, kej bum, da ne to bilo ni prvi put i ne jemput. A on je štel znati zakej baš z Gjuku. Kej me ne baš on baš Gjuke preotel i kej mu nes govorila kak mi je žnem lepo kak mi nigda tak ne bilo? Jedino to kej nesmo dece imeli. To mi ne ni zamerjal. Tak je, kak je.

Pobral me je v Škodu i naj ga pelam da mu zajeno povemo, baš oče čuti kak mi to mislimo i zamišlamo gda se vlečemo dogda on ide okolo z Naftu. Štel je znati kej na to ima za povedati Gjukina žena. A gda sem mu rekla da je noseča, poprav je poludel. Ak mi več fali, kej mu nesem povedala, bi posel mam premenil i bil bi mi doma. Još bi i razmel da sem si zebrala pravoga. Al da mi je Gjuka bil prede dost, ne bi se žnem skurvala, ne bi se skurvala ni z… I onda mi je krenul govoriti jenoga po jenoga. De bi si ja mislila da zna za sakojega mojega šoca. I za one z kojemi nes bila neg morti jemput kej ni jemput, tulko da je. Nesem se mogla setiti ni ko mu je to mogel povedati. Ne štel ni poslunuti da, kak smo se on i ja zeli, nesem imela neg Gjuku. 
A kej ti ne sejeno, pak sem nega imela i pred tobu, za prvoga muža? I ja sem tebe druga žena, a ženski si, sam si mi povedal, zmej nas dve žene, isto imel kuliko očeš. Kej si nesi tak i mene našel? I zgodneši si neg Gjuka i imel si bogme više ženski neg on i kej bi sad štel? 
Mi je rekel: Pa kej bi ti mene povedala da se i ja tak, vuzput, gda idem v dučan, navrnem malo k svoje prve žene?  

Nikak se nesmo mogli dospomenuti. Porečkali smo se. I trajalo je to. I negda nanegda mi je rekel naj se zriktam, da nekam pemo. I pobral me je v avuto. 

Gda su Gjuku pokapali, su govorili kak se samo složil, plakala bi se da sem mogla. Moj bi mi rekel da naj si prejdem mam prek k nemu leči, kak sem si i za života. Ne on loš, nigda ne dal ni da bi mi ko grbavi prst pokazal. Neg to kej nas je pod vlak zavezel. Zajeno. Tak je zišlo. V desnu je zel kluče, v levu mene za ruku i teraj šta te nema. A ko bi si i mislil da smo se baš vputili sim. Nekoji su potle pripovedali kak nas je štel pod cug, a kej bi? Baš sem mu govorila kak se nema kej zjedati kej ja nega jednak imam rada kak sem ga imela i prede neg sem se Gjuke pak prismeknula. Po istine sem mu povedala da mi je Gjuku bilo nekak žal. 

A gda sem to rekla, tekar je poludel. A kej bi rekla, smilel mi se gda se tužil kak mu je doma, kak ne ta negva žena loša, samo kej ima falingu da ju on nema rada. Pa kej si ju zimal? Bole da ga nes to pitala. Ostala je noseča i mislil je kak je baš dobro da si je dete napravil i kak život dale pe po svojem.

Moj to ne štel ni poslušati : Ja žnem nemam niš! A ti!? Kej si to naredila? I još me i v joči glediš? Sem se se nadal da buš rekla kak su ti to primislili, žene sirote same doma. 

A kej sad morem? Gda sem povedala Jele, nikomu neg ne, a dugo sem si mislila jel bi i ne reči, zagledela se je vume:
Jago, pak nesi valda? Žena boža! Ste pobedasteli!?   
Sem si mislila da neg kej neg smo bili bedasti, kulko smo se imeli rada.
Me je dale gledela: Kej bi ti reči? Kej ja znam? Kak si se vufala? Ja se bome ne bi… 
 A kej bi je tek na to povedati? Kak sem se i sekej prede toga vufala? Znala je ona, smo bile prve susede. Kulko me je put pokrila. I ona i nejni. Gjukina i moja svadba taman je prešla, ja sem kej mlada sneja došla k negvem, a Jela ze svojem i z malu doselili su se prek plota. Oni su se prinas kartali šnapsa, a gda je Gjuka na nekakve tombole dobil radijo, dohadžali su poslušat v subotu Subotom uvečer, a v nedelu Veselu večer, televizora još ne ni bilo. A mi smo k nem išli navijat gramofon, tancat Aj Ćavela, Ćavela, ja samo tebe volim, znaj. Jela je šivala i navek je prine nekoga bilo. Curička niš nes znala, ko bi me i navčil? Jela me je navčila skuvati čušpajz, a ak je imela, davala mi je švelo za parati i konce pukati. I onda bi mi z reslov zešila fertunček, bluzicu, šosek. 

Čistom sem bila zadovolna kej sem se jedva nekak z škole zlekla, a i od svoje, više sem čuvala krave i mlajšu sestru neg kej sem se vučila. Vujci su me zeli k sebe da me buju dali na zanat jel delat i tak sem se z Gjuku skerepila i mam smo se zeli. Deca kej deca. Živeli smo kej bikiči na gmajnu, ne nam bilo ni tak grdo, da on ne moral mam v vojsku iti, nekam k vragu tak dalko da nigdar nes ni bila prinem. Ko bi me pelal? A bome i ko bi mi platil? Od to malo plačice kej sem imela, sem i nemu pošilala, a morala sem nekej davati i negvem. Dobro da nes i svojem. Za cele vojske ne bil doma neg jeno dvaput. Jesmo si pisali, al okoli mene muški, celi čopor obehadža kej cucki oko kuse kej se tira. Taman sem se privčila na muškoga v postele i kej buš? A nes imela ščem drugem kratiti vremene neg po danu na posel iti, dobro da su mi ga i našli, a po noči na Gjuku kak mi fali misliti.

Sem mislila kak tam negde dalko de je ni nemre zeznati. A de ne bi? Morali su mu, če niko, negvi povedati. Gjuka je lepo došel domom, pokazal mi pismo kej mu je neko napisal, ne se ni potpisal, i lepo me nabubal kej vraga. Nes ni bila za drugo. I jeno je vreme se bilo dobro, čak sem i zanesla. I ne znam kej je bilo, doktor je rekel da je to zato kej sem sekak premlada, ostala sem brez deteta. I nekakva me je kej žalost prijela da mi je bilo se sejeno. 


A Gjuka je mam posumlal kak valda vužnega imam još nekoga i da sem dete dala v mornare. Ne bilo dana da me ne če čusnul, sad ovak sad onak, sad za ovo sad za ono. To je najmejne kej je mogel. A ja sem se onda na to pak vlekla i z ovem i z onem i ko je več štel. I z tem svojem drugem. Jenu je večer došel i donesel mi je lepe rinčice, nekakov matrijal za suknu, leakril i pergarina za našvavati. Nigdar nes niš od nikoga dobila i valda mi se to svidlo. I rekel je da bi nabolje bilo, ak se slažem, da se mi lepo poberemo. Mene, videti mu je, ne lepo tu de jes, a nemu je žena još pred par let očla k drugomu. Ne fali mu, al bi mu bilo lepše da ga, gda se vrne z terena, doma dočeka i oprano i speglano i skuvano. Morti i do dece dojde, nema on niš protiv. Plača mu je dobra tak da, če ne bi štela, ne bi morala više ni na posel iti, ne ženke lako deske navlačiti i po vručine i po zime. Sekak mi bu bole. Naj si premislim i naj si zeberem.

Gda sem jim povedala, Jela i nejni, bili su mi više neg mater i jotec, rekli su mi kak najbole naj si sama dobrospremislim, da je to moj život i da mi oni niš nemreju povedati, al i da mi čovek lepo veli. Da jesem mlada, da sem se z Gjuku v te par let sega naživela, da se morti tak nekak i doživemo, al i da imam još puno i za živeti. 


Dugo sem se spremišlavala, od jenoga do drugoga negvoga terena, kej mi bi bilo bole i tak sem si zebrala toga mojega. Gjuka se je poprav plakal gda sem mu povedala da pem iti proč. Povedal je kak on mene, nikoju neg mene, ima rada, priznal mi je da je i on, kej da to nes znala, samo tak, za probu, spal z drugemi, al više nebu, kej sem i ja nemu kak je i one mene, zanavek prva. I onda smo se zajeno plakali kej dva bedaki, al sejeno sem ja prešla kak sem i nakanila. Povenčali smo se i ne mi, kej bum rekla, bilo grdo. Sprva. Da sem zanesla, još bi bilo bole. Al nekak nes. 

Onda sem nekam išla, ne znam više ni kam, kad veto ti Gjuke. Isto na biciklinu. Kam buš prešla, a kam buš ti prešel i reč po reč i eto ti ga na. Odnesla sem Jele šivat, mračilo se, i mam je znala kej je posredi. Ne bogme bilo švelo.

Sem mislila da bumo jemput odspali i gotovo. Al kej, moj je hodil z terena na teren, a Gjuka bi sako malo v noči pokucal na jobluk naš znak. 

I sad tak v grobi ležimo i se si mislim da mi pokojni moremo kam, kej bi ja v ovem, a on v onem grobu ležali? I jen i drugi čusiju se na me kej da sem si se sama kriva i na jenem i drugem svetu.

Božica Brkan: Službeni put u magijski realizam

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Hrvatski književni putopis, broj 1-12/2000. (str. 129.-133.)

Vrativši se s puta, najprije obično poskidam fotke: s fotića jednog, s fotića drugog, s mobača, a katkad i s kamere. Navika iz novinarskih dana i vremena prije pametnih telefona, interneta, Wikipedije, društvenih mreža te influencera i selfića u real timeu. Iz vremena kad su riječi, pogotovo lijepe, nešto značile, a fotografije još pokušavale posve školski govoriti više od tisuću riječi


Mi koji bilo poslom bilo privatno putujemo najčešće samo za sebe doživljavamo destinacije drugačije, pomalo šlagerski: i obrisima, i bojama, i zvukom, a i onime što ni najmodernija tehnologija ne mogu prenijeti – mirisima i okusima. Još, posve starinski te stoga i razumljivo prešutno, ovisim o vremenskim razmacima među putovanjima, i kad nisu tek polijetanja i slijetanja poput akceleriranih teleportacija. Poput Freuda koji bi, baš frojdovski, i na željeznički kolodvor dolazio po tri sata prije polaska vlaka, i kad se ne radi samo o putovanjima života, ovisnica sam o planiranju od upoznavanja s ciljem i trasom sa zadanim mjestima, planiranjem budžeta i potencijalnim sponzorima, popisom nužnih stvari i programom, sve do uređene prirode i, sve manje modernim – smislom. A, kao za ovo putovanje, i obično ponovno iščitavanje Márqueza zahtijeva vrijeme.

Za Bogotu, prijestolnicu Kolumbije, nije prekomplicirano odletjeti preko Pariza, Londona ili Amsterdama njihovim nacionalnim kompanijama, ako vas, kao što je nas, ne zezne vlastita Croatia Airlines klasičnim kašnjenjem u startu, kao da smo još u šali s joke about times, produži let trostruko, na 36 sati. Darujući mi osim prvog slijetanja u Južnu i neplanirano prvo slijetanje u Sjevernu Ameriku: Mexico City u pola četiri ujutro po lokalnom vremenu! I kava dva u jedan bila bi mi previše. Kao da ste pošli u Australiju, s mojega posljednjeg putovanja života. 

Kolumbiju i ozbiljniji bedekeri opisuju nesigurnom. Valjda tako izgleda iz najbližega hrvatskog veleposlanstva u Brasiliji, udaljenoj samo šest sati leta. No, poslije više od šezdeset godina borbi s gerilcima još prije dvije godine za potpisani mirovni ugovor predsjedniku Juanu Manuelu Santosu dodijeljena je Nobelova nagrada za mir, a na ove godine održanim izborima nisu pobijedili ni mirotvorci ni gerilci nego, valjda u strahu pred njima, desna opcija. El Tiempo je na dan našega dolaska na naslovnici najavljivao posjet Trumpa i teme razgovora narkotrafikante i korupciju, a naši su nas mediji na dan povratka dočekali s istim temama i hvatanjem hrvatskoga Escobara u trgovini starim željezom brodom upravo iz Kolumbije. Trump dakako još nije dospio. Ni tviterski.

Osim takvih usamljenih pravih i narkoturista te kazalištaraca i pjesnika uočavam najsnažnijima naše veze u brendiranim uvezenim bananama iz te latinoameričke zemlje nazvane po čovjeku koji je, ali ne na njezinu tlu, otkrio Ameriku. Da sad pišem ljubić, zacijelo bih ga smjestila u nju, a ne, kao svojedobno, u zamišljenu egzotiku susjedne joj Venezuele, odakle, a da mi o tome doma i ne znamo mnogo, sada glavom bez obzira bježi mnoštvo izbjeglica. Besposleni i izgubljeni zanosno udaraju ritmove na glasnim lokalnim insturmentima po centru Bogote ili kuhaju i konobare. Kolumbijci tvrde kako je i kod njih ekonomija pala u zadnjih nekoliko godina, ali mi došljaci primjećujemo više raslojenost od onih koji jedva preživljavaju do onih koji vlastiti društveni status ograđuju visokim električnim ogradama. 

Iz hotela u sigurnoj poslovnoj četvrti vozimo se isključivo poznatim taksijem. Za svaki slučaj. Iako gradske avenije, koje dužno prate biciklističke staze osmišljenije od Bandićevih, oduševljavaju visokim elegantnim stablima eukaliptusa presađenima s našega kontinenta, zatim na početku ožujka raskošno rascvjetanim stablima bazge, baš ocvalim kamelijama i magnolijama te posvuda njegovanom sočnom hortikulturom, do parkova za šetnju pasa, pomislit ćete prije na cijele godine jednaku klimu sličnu našoj proljetnoj – kod njih je bilo oko plus 15, kad je kod nas baš bilo minus 15! – gdje vam kišobran učas dobro dođe i kao suncobran. 

Bogota vas podjednako prigrli ovdje starom slikovito obojenom kolonijalnom arhitekturom, ondje četvrtima wawelski crvenkastom rojiso ciglom ili zgradama-grafitima, tu pak modernim oblakoderima i panoramom koja sve do horizonta pokušava prikriti sirotinjske četvrti. U užem je središtu brojčano ravna dvjema, a u širem i trima i četirima Hrvatskama, a posvuda se spušta i uzdiše ispod svoga Sljemena, brda Monseratte, visokoga 3152 metra, jer je sam grad na visoravni na 2640 metara, što je ne samo više od najviše hrvatske planine nego i tema za ozbiljnu preventivnu pomisao na moguću visinsku bolest. Uzalud sam se trsila prepoznati simptome, kad bih – ako može Papa u Peruu – pomislila možda i na čaj od koke, jer su me, iako nisam imala visinske pripreme, zaobišli, a i baš nitko nije me salijetao nikakvim opijatima. Najopojnije što sam kušala bilo je neko baš dobro čileansko vino i kolumbijske mješavine kave.

Mogla sam se usredotočiti na ljepotu raznovrsne ogromne zemlje, začudne kako god okreneš. Kroatocentristički i eurocentristički zagledani u vlastiti pupak možete propustiti primjerice ljepotu i samih Kolumbijaca i Kolumbijki u kojima se miješaju i slojevi povijesti same zemlje: gorštačko stanovništvo s onim s dvaju oceana, i Atlantika i Pacifika, odnosno mora iliti izvorno indijansko i kreolsko s osvajačkim narodima iz Staroga, a danas vjerojatno iz cijeloga svijeta. Naš domaćin pjesnik, izdavač i profesionalni vojnik egzotični Eduardo Bechara Navratilova – nomen omen est! – Kolumbijac je, potomak oca Libanonca i majke Čehinje s brazilskim državljanstvom. 

Začudo, nisam primijetila kao u Europi brojne Azijate – na Franji Tuđmanu Korejci su drhturili u natikačicama! – iako Bogota nudi mnoga jela baš istočnjačkih kuhinja kao i uobičajeno globalna od (sjeverno)američke, meksičke, brazilske, kreolske, talijanske… i drugih kuhinja te, jasno, kojekakve fuzije. Svoju kuhinju Kolumbijci ne nameću, iako  raznovrsnim okusima to po svemu zaslužuje i šteta što nije dovoljno prepoznata, izdvojena od susjednih. 

Ma koliko htjela, recepture izuzetno ukusnih juha odnosno variva s piletinom – mesa imaju svakojakoga! – recimo, ajiaco i sancocho, kakve su nam pripremili u restoranu Balcones De la Candelaria u središtu Bogote, jednoj od gastročetvrti kao što su unatrag desetak godina ojačale Macarena, Parque 93 itd., ne mogu ni rekonstruirati i improvizirati: mnoge sastojke, povrtne i voćne vrste u nas i nemaju imena budući da do nas i nisu još ni dospjele ni kao egzoti. Ne računajući brojne vrste grahorica, kukuruza ili batat odnosno slatki krumpir, imaju dvanaest ne sorta nego vrsta krumpira, a i valjda jednako toliko banana, sve do vrlo krupne u juhi. 

Doručak započinju voćem u paleti desetak što boja, a što okusa, i ne računajući kivi, lubenice, dinju, jagodu…, nego avokado, mango, papaju, ananas prate vas i kao street food tako da ćete gdjegod, uz već globalno prihvaćen churro, ištrcak od pšeničnoga brašna u duboku masnoću, pomisliti da vam nude naše dalmatinske fritulice, a ono – oguljeno voće. Osvojio me je i kolumbijski običaj u pet popodne: ne čaj nego vruća čokolada s almotjabanom, pecivom od brašna yuce, biljke slične krumpiru, pomiješanoga sa sirom, i uz to queso, kravlji kremasti sir vrlo sličan našemu kuhanom. Ne čudi što je slavni slikar Botero uz krupne žene ovjekovječio i raznovrsno ne manje krupno voće! 

Kolumbija je zemlja sjajne čokolade i kave, a kombinacije su im maestralne, kako tradicionalne tako i čokolaterske zanatsko-umjetničke, donesene iz belgijskih i francuskih manufaktura. Nizozemska će aerodromska službenica službeno to samo pomirisati, ali će sumnjičavo zagledati tipičnu kolumbijsku slasticu od guave, za koju nisam mogla protumačiti što je a da ne govorim nepoznatim o nepoznatome, ali bih je okusno, gospođi zacijelo jednako nepoznato, izdaleka mogla prispodobiti našem starozagrebačkom kitnkezu, siru od dunja, dubrovačkoj kotonjati.

Ako se već niste uz tv-dokumentarce o oro verde, zelenom zlatu, najskupljemu na svijetu, uvjerili da je Zemlja zlata, Kolumbija će vam se takvom razotkriti tisućljetnim majstorstvom, remekdjelima drevnoga umijeća iz vremena prije nego što je Stari svijet tobože otkrio i pokorio Novi, u Museo del oro. Odmah u susjedstvu toga nacionalnoga muzeja, meni monumetalnošću i toplinom usporedivoga s berlinskim Pergamonom ili pariškim Orsayem, u suvenirnicama kuju unikatne vrlo skupe zlatne i jeftine bižuterijske imitacije. Po tlu će pak odmah malo dalje za koji dolar na asfaltu prekrivenom komadom najlona ponuditi indijanski nakit iz porječja Amazone ili nešto dalje indijanske tkane torbe iz područja Santa Marte, prema Cartageni, gdje usred naše zime ljetuju imućni Europljani.

Sumnjam da su se poput mene za put u njegovu domovinu pripremali opetovanim čitanjem Marqueza, koji je meni ljepotu iz koje je ponikao otkrio dojmljivim pripovijedanjem, u teoriji književnosti opisanim kao magijski realizam. Kolumbija još nije dospjela osmisliti itinerare stazama toga svog nobelovca, pa smo se same ili su nas kolumbijski kolege navodili na još malo poznate destinacije kafića iz Márquesova romana, kulturni centar koji je nazvavši ga po romanopiscu otvorila druga njegova domovina Meksiko, internat u Zypaquiri gdje se školovao, kolumbijski Vjesnik El Tiempo gdje je novinario… 

Kao da sam bila na prpošnome životnom turističkom putovanju, a ne na službenom putu, pomno planiranome i sponzoriranome od države, na kojem smo vrlo uspjelo na različitim mjestima triput predstaviti knjigu Encuentros/ Susreti, panoramu dvanaest hrvatskih pjesnika, među kojima sam i sama, a koje je odabrala i na španjolski prevela ugledna hispanistica i zaljubljenica u Južnu Ameriku Željka Lovrenčić za izdavačku kuću Editorial Escarabajo pjesnika avanturista Eduarda Becharu Navratilovu. Kolumbija nam se kao zemlja u kojoj se s pomnjom čita otvorila i onako kako je zovu, baš Vratima Južne Amerike, a uz to smo se osvjedočile da oni koji u nju dođu, ako već ne ostanu, požele doći ponovno. Bio bi to solidan slogan za globalni turizam. A tko se ne bi zaljubio u zemlju koja je pisca Sto godina samoće stavila na novčanicu od 50.000 pesosa? Ne reče li baš Gabriel Garcia Márquez, naime, nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kad se ne nadate

Vjemi se knige jel toga vraga kej mu tablet veliš*

Božica Brkan

Sako malo me neko pita kej bi ja štel biti gda zrastem. Se me od toga se glava boli. A kej bi ja štel biti? Ni sam se nemrem zmisliti. Nemrem reči da bi bil vatrogasec kej sem štel biti gda još ni v školu nes hodil. Pri nas su si v DVD-ju. Smejali bi mi se. A smejali bi mi se još više da velim kak bi bil astronaut, svemirec jel tak nekej. Bole bi razmeli da velim da bi bil novi James Bond, Luka Modrić jel Ronaldo jel tako neko. Bilo kej, samo nek bi me poznali kam bi god došel. Štel bi odnekud spuknuti puno penez da bi mogel biti kej god bi si štel zebrati. Če i mlatiti praznu slamu. Jel se sako malo mejnati. Kej se bole splati. Če tržiti luft. Kej bi mi falelo? Moj mi stari stalno govori: dej se, sino, vuči, dej se vuči da se neš, sinek, mučil kak se ja mučim. Nejdem des ni v školu. Babica mi je jako dobra, se mi prepušča i napisala bu v školu da sem betežen. 

I tak si Ležim, noge v zrak držim i gledim te influencere, utjecajnike kej jim veliju. Ne znaš ni zakej, a gda si to glediju kej oni govoriju, prectavlaju, lajkaju, šeraju. A doma samo brojiju peneze i zmišlavaju kej buju dale delali i komu buju više penez zeli. Samo nek mi bedaki denemo dost lajkov. Pak ne to najtežeše na svetu. Kej su oni bolši od mene? Nes ni ja najbedasteši. Če raneše počnem, bole bum prešel. A i onak se si očeju z menu za selfie slikati. 

Pak valda znam pripovedati. Razrednica ionak malo-malo zove moje v školu da preveč klafram, da ometam nastavu. Dala bi ona meni i slobodno. Al jeno je nasmejavati razred, a drugo celi svet!? Ni vic kej bi se si smejali ne bi mogel zebrati! A i kej bi ja takvoga mogel pripovedati da bi to gledelo i sto, petsko, dve ilade, a kamoli milijon lude? Če bi pripovedal kak doma, te moj kajkavski, pa moglo bi gledeti moje selo, morti još dva, tri, četiri sela z koje deca ideju v moju školu. Morti još koji kajkavec. Morti još koje mesto, čak i Zagreb. Morti bi mogel na štokavskomu, hrvatskomu standardu? Nebu niš brez engleskoga. To ti je modern language, veli nam profesor. Saxson Genitiv i nepravilni glagoli jako su me zdrmali. Moral bi se malo bole toga global languagenavčiti. Kak mi stari dela v Münchenu, idem i ja na nemački da i ja morem iti v Nemačku, za Gastarbeitera. Neče mi se ni to.

Viš, o tomu bi mogel pripovedati. Kak kulko jezikov govoriš, tulko ludi vrediš. To je baš škola za život. Pogleč ove kej deliju mudrosti kojekakve. Casanova! I mene cure lepo glediju. Morti bi mogel snimiti kak se v pet korakov dojti k cure. Ne bi znal povedati, još nes to zatrebal. Nekak cure mene same lepo glediju. Stalno mi nekej zimaju, pikaju me z olovku, tučeju z pernicu po glave i još veliju kak je to lubav. Joj, vidim ja mam kak to grdo boli. Niš mi se to ne dopada. Babica mi veli naj se mijem, počešem, lepo oblečem da bum lepši, nejni lepi nučec. Ni v deset korakov nemrem to ni povedati. V pet korakov baš nikak, morti kak da staromu jel profe z hrvackoga dignem tlak, v pet korakov. A če baš oču, morem to i v jenem, najviše v dva koraka. Na primer, gda v travu jel v blato zašlajfam nove lače kej mi je jotec donesel, gda tenesicam mam na nogometu otrgnem džon, gda dojdem domom z škole i ne preslečem mam majicu neg ju mam zaflekam z kečapom jel još gorše mam vuzput z kopinami jel malinami. Babica mi veli: baš znaš zebrati z čem buš se zaflekal. Mogel bi si mam najti i sponzora: Ariel, Ornel, Persil, Faks…  

Pogleč ove kak peče palačinke. To bi i ja znal. Naša tavica doma puno je vekša, a palačinke znam v luftu prevračati. Mogel bi si najti sponzora za namaze. Mene su si dobri. Kulko jem, još imam manekensku liniju. Babica mi veli: jedi, sino, jedi, kej očeš da ti skuvam? Mogli bi zajeno babica i ja kuhati. Ne, ne,  još bi bole bilo da snimimo babičine lekarije. Mogli bi se ona i ja spominati kak si ona, gda ju reuma v kolenu prime, zaveže zelov list i kak to brzo prejde. Videl sem i da si naredi oblog od friškoga sira. A mene, gda imam vručinu, ruke mi poveže s svinskum mastju i z frbantom. Živa enciklopedija je moja babica. Kakvi bi ona i ja bili influenceri! Samo, da je tak nekej povem, bi me pitala: kej si, sino, pobedastel? Kak to misliš? Ne to samo tak. Najprije si motiku najdi, dobru motiku. Bez motike se, milek moj, veli mi, neš puno kruva najel. Ti bi kruva nad pogaču, z dalkoga se vidi, a samo se zrno po zrno, kej god delal, dojde do pogače. Če niš ne poseješ, kej buš žel? Knige se ti lepo vjemi jel toga vraga kej mu tablet veliš.

Gledim ja, gledim, cure se slikaju kak si ličiju joči, nes ni znal da ima tulko te šminki, a bome i sponzorov. Jena se oblači, prenavla, jena riše, jen dečko tanca, jen igra v bogtepitaj kulko štrumentov, a jen i popeva. Nemrem ni to, mene vučitelka veli da zavijam kej vuk, da bole da šutim. V jenom koraku tlak je skoči od moje pesme. Morti bi mogel nekej za matematiku. To već one Milun dela. Ne ni loš. To ja lajkam. To mi ide.To mi ne dugočasno! Sakomu nekaj ne dugočasno. Mogel bi si nekakvoga robota zmisliti. Robota kej bi mesto mene šale zvadžal, popeval, igral v kojekakve štrumente, se od bajsa do harfe. I kej bi, po babičinomu, če bi baš trebalo, i sejal i žel i kruv mesil. I palačinke pekel. To bi i ja lajkal i šeral. A morti bi još, mi se vidi, dospel i v školu, makar na matematiku i na fiziku. Da sem ja moja babica, bi si i tak rekel kak trebam sejeno još puno žgancov pojesti. I naj se primem knige jel toga vraga kej mu tablet velim.


20191013 – 20191015 – 20191017  

*Nema mnogo djeci, osobito uzrasta starijih osnovaca, tekstova primjerenih za izvedbu na pozornici. Pogotovo dijalektalnih. Kada su potrošili sve pjesme iz mojih kajkavskih zbirki, stjecajem prilika kriškoj sam djeci za nastupe na Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama te za Malu školu kekavice pisala kratke igrokaze na zajedničkoj nam zavičajnoj kekavici (Selfie na kipec, Žabari jel žabe na kolec, Fašejnek, Sipčina, Gretini jargani z Križa) i s bliskim im temama, aktualnim a baštinskim. Tako je, praktično, nadam se  na obostrano veselje, nastao i ovaj kajkavski monolog.

U izboru autorice objavljeno na: www.dhk.hr

Aritmetika

Odavde do vrata
stanuju
snovi.

iza njih je
četvrtak,
petak

i ostatak.

1984., objavljena u “Bilanci 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme”, 2011.

Vermut

S pokojnim svojim prijateljem
jučer sam
u Corsu
pila vermut.
S limunom i s mnogo leda.
Punih pola sata.
Nikamo nije žurio:
Imao je vremena.

1984., objavljena u “Bilanci 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme”, 2011.

knjiga ova 

prenem se i bunovna u mraku
govorim ti
zamisli
sanjam knjigu
cijelu noć
a ti kažeš kao da te
uopće
nisam probudila usred noći
koju

nekad bih se naljutila uvrijedila
tako da bih te probudila
da se posvađano kako me tako nešto možeš pitati
uopće
usred noći
svejedno
kako koju
štokavsku kajkavsku
sad se znajući
da se samo nježno veseleći se šališ
podjednako
s mojim bokovima i mojim bookovima
samo smiješim u mraku
u polusnu
okrenuta leđima leđima tvojim
i ne budeći se nastavljam san
pomišljam na nekom drugom trećem
polusnenom
kanalu

bez bookmarkera zakladke straničnika

pa ovu

2010103 – 20101105 – 20110224
Pjesmu je na natječaju za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu Zvonimir Golob Udruge branitelja i udovica Domovinskog rata Podravke u lipnju 2011. ocjenjivački sud Josip Palada, Kostadinka Velkovska i Mladen Pavković od 2400 pjesama 836 pjesnika iz desetak zemalja uvrstio u desetak najljepših. Objavljena u “Bilanci 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme”, 2011.

sve pasent 

one su bile tako elegantne
trendovski u crnom
lagane ljetne haljine
male crne
bluze dugih rukava i kostimići
s iznenađujućim accessoiresom
satovima prstenjem ogrlicama
naočalama torbicama remenjem
gucci yves saint laurent dolce & gabbana
navodno i john ford
i versace izgovoren na american english
štikle i sandale one visoke čizme otvorenih prstiju kao
japanke
modna poslastica
meni izgleda kao vivienne westwood
i frizurama svježim
frizerke su uz cvjećare imale ispunjen schedule
muškarci su odjenuli brioni gucci
plave košulje ručno šivane
najfinije kravate brendirane svilene
i jedan porsche cayenne
parkiran gotovo u dvorani tuge među cvijećem
crni dakako
sve pasent

Zagreb, 20100524 – 20100626 – 20100715 – 20110227
Iz ciklusa To Toni – Molitva za tihu sućut, 2010.
Pjesma je objavljena u časopisu „Moslavačko zrcalo“, Popovača, 2011., br. 1. – 2. 2011. te u zbirkama “Bilanca 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme”, 2011., i “To Toni – Molitva za tihu sućut”, 2011.

pasent prema fr., iako se izgovara prema njemačkome – pogodan,
prikladan, koji odgovara, koji nečemu pristaje, “paše”, “pasira”
accessoires, fr. aksesoar, engl. izg. i eksesori – modni, a sve češće i drugi
dodaci, detalji
Gucci – tal. modna kuća, koju je Guccio Gucci osnovao 1921. u Firenci.
Yves Saint Laurent (1921. – 2008.) slavni francuski modni kreator, koji je osobito mnogo radio za Christiana Diora i jedan je od najglasovitjih sv-
jetskih modnih brendova u haute couture. Glasovit je, us ostalo, po svojoj asimetričnoj koktel haljini.
Dolce & Gabbana – milanska kuća luksuzne mode koju su osnovali
modni kreatori Domenico Dolce i Stefano Gabbana
John Ford (1962.) – planetarno, osobito među “zvijezdama”, omiljen
američki modni kreator.
Versace – talijanska modna kuća koju je Gianni Versace osnovao 1978.
Vivienne Westwood (1941.) – britanska modna ikona, zaslužna za
uvođenje punka i new wawea u visoku i mainstream modu
Brioni – ekskluzivna modna marka šivenih odijela, sportske odjeće itd.
schedule, engl. – raspored, plan, program, tabela, popis; vozni red, često vezan uz posao
porsche cayenne – 
automobil Porsche Cayenne pokušaj je njemačke automobilske marke Porsche da se nametne zahtjevima tržišta luksuznih SUV-a; izrađen je na podlozi Audija Q7 i VW Touarega.


ta moja kej pesma 

če bi me baš ko iskal
ja bi i nemu napisala
pesmu
mam
a ovak ju sebe spisavlem
kak si i jesti zemem
gda sem gladna
tak se i z pesmu bavim
i tak mi je od ne tesno
kej da sem z velikem detetom noseča
(i kej da nosim visoko
jeni veliju dečka a jeni curu sejeno samo da je zdravo)
i da nemre z mene ziti
(kak i gda sem svojega ivca maloga na svet davala van)
a nemaš ni babicu de zeti da te sporodi
ni cajn v kej bi dete poprijela

bojim se i pomeknuti a kamoli plača pustiti
samo si mislim da se pesma ne bi zadušila
vumene
tu nikakov ni te drip ni vakuum ni epiduralna ni carski
nemreju pomoči
a ni rasporiti drobec nemreš
ni z srpom ni z mačom
ležeše bi si srce zvadila
ta kej pesma ne samo v jenem je mojem delu
v sakomu je po malo
nemreš ju kak spada nigde napipati
de su je nogice de su je rukice de je je glas
valda onda tak i boli i preboli
kej ne znam kej
duša morti al i ona retko
dete kej se oče zroditi te boli i znaš da bu bolelo
čim je vu te vlezlo mora ziti van
(ne to kej gda oče prejti z ovoga sveta
kej bi rekel moj jotec z kožu v zemlu)

a pesma
nit znaš kak si je se zadobavila
de bog dragi bi morti znal
nekak je više potajna
kej bolest
kej sramota
kej nekakov grdi truc
kej smrtna muka kej te su v jen švic natira
i sejeno ti je če se buš drla če neš
ne je neg jel ziti jel ne
jel je dati život
jel je dati i svoj

a i gda komej negda nanegda zide ne bu se bečala da bi si sape zela
neg da ju je čuti bole
bole čuti

najemput je tak tu i gledi te kej da z tobu nema čistom niš

Zagreb, 20100716/17 – 20101018 – 20110118 – 20110304 – 20110305 – 20110306

manje poznate kajkavske riječi:
zadobaviti se – nešto steći, nečega se domoći, zapomoći
truc – inat, prkos
švic – znoj
bečati – plakati, derati se

Umrežena

Priča „Umrežena“ osvojila je prvu nagradu na natječaju „Mate Raos“ Ogranka Matice hrvatske Vrgorac 2011. i objavljena u njihovom  književnom časopisu KOLO broj           3-4, 2012.  

kolo20123-4 za web BB

Otkako je prije dva mjeseca otišla u podstanare, CyberCat nitko više ne prigovara ni za što. Ni zbog struje. Ni zbog cjelonoćnih bdijenja a ni zbog cjelodnevne šutnje. Ni zbog računa mobilnih operatera. Mogla je birati među paketima mijenjajući ih okretno i hirovito, mogla je kupovati sve do Android mobitela i ostale gadgete na karticu i švercane za keševinu i preprodavati ih čim bi ih izgustirala. Napokon je mogla biti društvena koliko joj je duša željela, neprestance on-line.

Više nije ni očekivala da će je svaki čas sustići majčino Katarina! i vlastito joj ime više nije bilo samo sinonim za prijekor. Izvan kuće su je i dalje uglavnom svi zvali CuberKat, Cat, Ket. Koga briga je li joj to nickname, je li nazvana po baki koja ju je ionako zvala Katica ili po mjuziklu Kiss me, Kate u koji je stara bila zaljubljena još kad se zaljubila i u staroga.

– Da mi stara zna… – smijuljila bi se katkad tek radi svoga malog zadovoljstva. Možda s nešto olakšanja da ne mora razvijati dijalog.

Nedjeljeni objed doma odrađivala je besprijekorno, od dvanaest ne do dva nego čak do tri, a uz temu dečka, udaje, djeteta i biološkog sata samo se smiješila smiješkom Mona Lisa No 3. Za navraćanja starcima obvezatno bi stavila i sjajilo, isto neka Mona Lisa, koju su joj darivali iz kozmetičke tvrtke za koju je vodila Tweeter profil i Facebook fan-stranicu. Uvijek bi ponijela nešto slatko ili voćno, pa bi lakše podnosila maminu kuhinju i izbjegavala eskapadna uklizavanja na usporedbe sa starijom sistericom, koja je, dakako, normalna, udata i dokazano plodna. A to je bilo najdraže i njezinim omiljenim nećakinjama blizankinjama, koje je sisterica posprdno već prozvala surfericama i informatičarkama, njezinim kodnim imenima od djetinjstva. CyberCat je obiteljske sljedbenice prozvala maznogeeketama. Od familije joj još jedino s njima baš dobro ide…

– Pa kamo bismo došli kada bismo svi samo igrali igrice – govorila bi sisterica, profesorica hrvatskoga, svojim zanosnim standardom raspoređujući plitke i duboke tanjure, pa njih dvije više i nisu imale o čemu razgovarati. Njezine teme njoj i nisu bile temama na koje bi trošila vrijeme, a bogme joj je bila tlaka da im još jednom svima objašnjava da uopće ne igra igrice i da je ona zapravo veliki društvenjak. Nebrojeno je puta uzaludno tumačila staroj, a jednom čak i starome, koliko je danas moderna komunikacija važna.

– Komunikacija? Gdje ti je tu komunikacija? S kim ti to komuniciraš? O čemu? Gdje ti je tu život i kakav to život? – mljela je stara poput bujice.

Nećakinje su naivno dječje teti Ketici otkrile kako su mama i tata doma rekli da je teta zapravo kiborg. S njima se, tumačeći im tko ili što je to, smijala kao kakvoj baš-dobroj-šali. Odlučila se s tom svojom novom karakterizacijom suočiti očima dviju sedmogodišnjakinja. Sve iznad toga i za nju kao takvu likinju kakva misli da jest bilo bi prebolno i zahtijevalo bi razmišljanje, analizu, stav. I svađu, i sa sestrom i sa šogorom. A oni se nisu ni međusobno znali dobro posvađati.

Zarekla se da će nećakinje zato, da im pokaže, ako samo budu htjele, naučiti što god budu htjele. Već su se sada natjecale između sebe a zajedno protiv cijeloga svijeta, razgovarale Skypeom i nije bilo toga što one ne bi izguglale. Kad bi bila sigurna da će imati takve dvije cure, odmah bi zatrudnjela! Našla bi za to već dobrovoljca u svojem spejsu.

Čim je stigla s posla, uronila je u njega. Samo bi otklopila svoj Apple. Na poslu se to ionako podrazumijevalo. Kao community menadžerica za PR-agenciju vodila je društvene mreže za nekoliko klijenata, prešaltavala se s Twittera na Fejs, odašiljući čas tvit čas novi post.. Imaj neprestano nešto novo, ako nemaš – izmisli. Nova informacija njezin je posao. Na pauzi jedva da je i izlazila, a ako nisu donosili junk food, skoknula bi u kućni kafić koji je imao podnošljivi wifi. A kad bi kasno predvečer ili čak kasno navečer došla doma, odrađivala bi tezge da pokrije kartice za nove mašine i programe ili bi se bacila u svoj raskošni društveni život.

Održavala je nebrojene internetske profile, nekoliko indentiteta, haračila po Fejsu i Netlogu, po defaultu pripadala nekolikim skupinama ne samo obožavatelja tableta ovoga ili onoga, nego te i te čokolade, kvarta, stripa, rock-grupe… U specijaliziranim teve e-emisijama i u niskonakladnim luksuznim sponzoriranim časopisima potpisivali su je internetskim strategom ne ističući ga, ali i ne držeći njezin spol otežavajućom okolnošću u internetskome, inače uglavnom muškome svijetu. Ostavila bi i posao da joj nisu izuzetno dopustili klizno rado vrijeme. Ionako je radila i kad nije radila.

schedule koji je njezine strojeve povezivao u iCal s plavoga, zelenoga i žutoga na lila promijeni redom što je danas obavila. Dio samo prebaci na tomorrow i the day after tomorow. Mejlat će i promjenu termina kod fizioterapeutkinje, jer ionako u idućih nekoliko tjedana neće moći na terapiju. Rastegnuvši bolne prste pomisli kako joj zapravo nije do slušanja specijalističinih majčinskih prijekora zato što uopće ne misli na sebe i što već tako mlada ima majmunsku šaku i početak kalcizacije prva tri kičmena pršljena i klin u desnome palcu. Nije joj se dalo objašnjavati da to nije od onog-vražjeg-kako-se-zove-miša, jer ga uopće ne rabi.

Na InstagramFlickr.com je démodé, doda nedjeljne fotografije blizanki te im pošalje tvit bace luk. Protrči kroz nekoliko statusa na Fejsu, pet puta klikne like da ljude razveseli, a jednom i unlike da razveseli sebe. Ignorirala je nekoliko stvari u e-pošti, dio je odmah riješilaReplyjem, dva je forvardirala, a cijelu nisku i ne pogledavši sadržaj odvuče ravno u Trash.

– Ljudi su postali spamovi – pomisli.

Izbriše i sve poruke s telefonske sekretarice. Navije sat da bi je u 03:30 zvonjavom crkvenih zvona probudio za konferenciju s prekomorskim centralom principala. Pročita esemes koji podsjeća na sutrašnji seminar prezentacijske vještine. Uzvrati O.K. Otvori i esemes za sastanak kolegija. Analizirala je posjećenost i strukturu posjećenosti dva web-portala, kako je šef i tražio, uz napomenu da ženske to uvijek odrade bolje. A i jeftinije su, pomislila je ništa ne rekavši. Esemesne O.K. Zatim pritisne Ctrl+Pprint, šest puta.

Dali su joj da vodi, kako su rekli, ženske stvari – nacionalnu stranicu vodeće svjetske kompanije za dekorativnu kozmetiku, uključujući i podstranice za sjajilo za usne (Mona Lisa!), lak za nokte i nekoliko vrsta pudera, stranicu za parfem koji je reklamirala najnovija oskarovka, boje za kosu (uvijek postojane!), dvoje uloške (i jedni i drugi su upijali najjače), novo do sada najučinkovitije sredstvo za mršavljenje (osjetit ćete lakoću vlastite težine!) i potrošačke stranice o najnovijoj akcijskoj e-kupnji. Šefu nije ni napamet palo da ona nije od šopinga i da uopće koristi malo tih gluposti koje koristi svaka žena.

– Imaš najbolje brendove – otvoreno su joj zavidjele fancy kolegice, osim kada bi donijela promovrećice, ali se nisu jagmile za razvikane brendove jer je s njima bilo i najviše posla. Stara i sisterica čudile su se kako ona ni uza sve to nikako ne može poženstveniti. Dobru volju pokazale su kada su joj, dosta davno, darivale ružičasti laptop i bordocrveni samsungić SGH-A400 koji je pamtio plodne i one druge dane u mjesecu.

Na zvučno upozorenje pogleda upravo pristigli tvit, enti, nevažan, pa odasla svoj jadnim followerima. Stavi na punjenje i iPhone 4 i iPad 2. Ukuca lozinku Zabi i plati nekoliko računa, među kojima, ušavši u još dublji minus, i neograničen internet, uvijek isti račun, sve zbog vas. Lap zatim stavi na shut down, a glavno računalo ostavi da joj noću skine novi besplatni antivirusni program. Pandalee iz Hong Konga javio joj je za njega. Napisala je na pola i tekst za svoj službeni agencijski web-site i svoju dnevnu caku na Fejsu. O surfanju nemilice.

Već su se, danas baš nešto rano, skinuli svrcopapamicikito, a tek će za još koji sat u cyberspace navratiti overdose i ekipa. Taman je vrijeme kad počinje nailaziti edip25,bolesnik kojem je ništa ne opsjeda li s manje od 25 ponuda za izlazak na Youtube. Poželjela ga je dilitati nebrojeno puta sa svim njegovim Favourite Fan Photos od Sibira vlakomi dupina koji se igraju ili Charlie Chaplina u cirkusuNije lajlakala, a nije imala srca ni ubiti ga kad ga je već akceptirala za fejsprijatelja.

Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate fini noćni zvukovi. Kao da i nije noć! Oko svoga je mogla prepoznati i noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.

Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.

Bila je posve prazna.

Bila je posve sama.

Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, iako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produžila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne ona virtualna.

– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…

Svojih tijela gospodari

Prva nagrada na natječaju za kratku priču satiru “Slavko Kolar” u Čazmi 2012. godine

Božica Brkan

Svojih tijela gospodari

Sve se promijenilo, ali i kad se put do Glavnoga kolodvora od pola dana skratio na pola sata, Selo je i dalje velikim proštenjem slavilo svoga sveca.

Patron ih je čuvao ma gdje bili, podjednako one koji su ostali doma i one što su se idući trbuhom za kruhom i boljim životom odselili samo do prve ceste, u Grad ili čak u Njemačku.

Zaradivši mirovinu mnogi su se i vratili u lijepe kuće što su ih godinama podizali dolazeći na godišnje ili vikende, a sad su već i one samujući ostarile poput mnogih ovdašnjih žena. Ukinulo potom i njihovu malu željezničku stanicu, a Kati je, kako su i godine išle, u autobusu kojim su zamijenili vlak, bila muka, pa bi sve rjeđe odlazila u Zagreb svojima noseći zaklanu mladu pilenku ili guščicu ili pak tek osušenu kračicu, podimljenu u pušnici baš kako njezin Ivica voli, pa malo rezanaca i mlinaca, domaćeg grincajga za juhu.

Zna ona da domaće je domaće, iako imaju oni svega što im srce poželi. Otkako je Ivica postao Ivan, pa se učlanio u Stranku, pa postao potpredsjednik Stranke i rezerva saborskog zastupnika za njihov kraj te se vinuo do zamjenika ministra, i posao mu krenuo nikad bolje. Od diplomiranoga ekonomista i pripravnika postao je kadrovski direktor pa generalni direktor te, po napucima poduzetnih vremena, i vlasnik Firme u kojoj je radio. Bilo je to za vrijeme rata, nije se Kata pačala u to, Bože sačuvaj da bi što i pitala. Mater ne može ni zamjeriti poput drugih.

Žalila je samo što sve rjeđe navraćaju u selo, osim kad je Stranka Ivana poslala da joj o izborima osigura koje mjesto više. Nikad vremena, žalili bi se govoreći kako jedva čekaju zeta, kad im već Bog nije dao sina. Snaha Katina, Marija, pomagala mu u firmi voditi papire, moraš tu imati čovjeka od povjerenja, a unuku Katinu, Marylin, nazvanu po onoj glumici, dali su u škole. Ako je Kata Ivicu mogla izškolovati filarenjem, što ne bi on svoju malu za što god poželi? Htio Ivan da postane dobra ta nekakva menadžerica, platio bi on njoj te jako visoke stranjske škole, ali neće ljepota babina nego kako hoće, pa kao nešto studirala jezike i taj neki što kažu dizajn po tim Europama, pa joj na kraju negdje u centru Grada otvorili butik. Kako ga otvoriše, tako ga ubrzo i zatvoriše, a Merici dodijeliše direktorsko mjesto u tatinoj Firmi. Ionako će biti njezina. Kad se ima, lako je odabrati.

A lijepa djevojka, ko nacrtana, nema što. Ko i ja, kad sam bila mlada, misli Kata nikome ne govoreći da ne pomisle da se razbahatila ili da ne urekne. Ponosna što svako malo drago njezino slikaju za televiziju ili za novine pa Kata gleda i reprize, izrezuje stranice na kojima pišelife, lifestyle, celebrity. Ne zna Kata što je to, ali izgleda jako pametno, pa izrezuje slike i napise i slaže ih u korice s imenom Ivanove Firme što ih je jednom ostavio kod nje. I odlaže uz papire iz gruntovnice.

I tako čuje Kata da će cijela njezina familija doći na patronovo proštenje. Rekla joj susjeda Anka dok je zalijevala cvijeće. Firma njezina muža Antuna i sina Vedrana poslovno surađuje s Ivanovom, njih dvojica bili vršnjaci i prijatelji od malih nogu, a Vedran i Merica, kako Kata zove svoju unuku, također se igrali dok je djevojčica dolazila baki na ferje. Samo što su Ankini jedva završili zanat, a Katini svi velike škole, samo što je jedan bio u jednoj a drugi u drugoj stranci i samo što su Ankini proizvodili nešto plastično, a Katini nešto papirnato. Pa se opet, eto, našli zajedno i u biznisu. I sad se dogovorili da će svaki sponzorirati po dva reflektora seoskome nogometnom timu, jer bez toga ne može u zonu, a dečki igraju da im u okolici nema ravna svake godine penjući se u viši razred. Igrali su i Antun i Ivan kad su bili mladi, ali nije onda nitko spominjao ni tuševe ni reflektore.

Bilo bi Kati milije da je o dolasku doznala od svojega Ivice, Marije, a još više da joj se koji put javi i Merica, srce babino. Ali kad nije drugačije dobro je i da tako dolaze. Sva sreća da su joj uveli i telefon, a ima i mobitel, i dok se ona javila njima, već je pristala i na Ivanovu odluku da nogometašima za novo igralište dadne i krčevinu. Krčevina se još piše na Katu, ali ionako će kad tad biti njegova, ta ima samo njega, pa nije njoj teško potpisati, pogotovo jer su joj bilježnika poslali doma. A i sjećala se koliko se samo naprala dresova i štrucni dok je Ivica njezin trčao za loptom po seoskome gmajnju iz kojega su samo virili kolci kao oznake za golove.

I brzo to dobrovoljnim radom momci urediše, čak im je ispekla štrukle i skuhala kavu, a takoreći cijelo selo prihvatilo se pripremanja patronove proslave. Vatrogasci su bili zaduženi za ceradu za natkrivanje cijeloga dvorišta u slučaju kiše, iako su neki predlagali da se za takav događaj ne treba štedjeti i da bi najbolje bila unajmiti šator za svadbe. Udruga žena zadužena je za pečenje kolača, baš kao za svadbu, i po internetu su traženi novi recepti. A lovci su obećali najprije lov za goste, a poslije lovački gulaš i janjce i odojke na ražnju, tko što voli. Ako im se lov za koji su podigli i nove čeke ne posreći ili gosti neće imati vremena za hodanje po gaterima – a pokazalo se da vremena stvarno nisu imali – ima divljači u dubokom zamrzavanju.

Omladina je bila zadužena za predstavu i za glazbu. Odabraše adaptaciju Svoga tijela gospodar, jer je Kolar službovao i kod njih u općini, a rođen je nedaleko i nemaju pisca bliskijega i većega od njega. Kata se još sjećala kako je plakala kad je film igrao u njihovu davno zatvorenome kinu u seoskom domu, koji su za ovu priliku također uredili, a plakala je i kad su ga davali na televiziji. I Katu, naime, slično udadoše, samo što ju njezin pokojni, kojega su priženili za njezino imanje, nije ni jednom udario a ubrzo je po Ivanovu rođenju umro i ona je, ostavši udovicom s malenim Ivicom, sama nakanila uređivati život kako je htjela i kako je mogla.

Nije se žalila, za svoje godine nije bolovala, a kako je govorila, imala je svega na svijetu što joj srce poželi, samo da su njezini bili malo bliže i da ih češće viđa. Susjedi su joj bili dobri, ali svoj je ipak svoj. Da prikrati vrijeme mladim je glumcima šivala odjeću za predstavu – i Mericu je svoju naučila šivati na svoju bagaticu što su joj je kupili za miraz – pa su dolazeći na probe, kod nje i vježbali, od čitanja do glume. Nekad je i ona bila glumica u seoskom domu, čak su predstave davali po zabavama i u drugim selima. Mislila je i kako bi se našla uloga za njezinu Mericu, možda čak i same sirote Rože, samo nije znala kako bi se njezina gradska mala uklopila u starinsku seosku temu i bi li htjela ošepaviti makar i samo u predstavi.

Susjedin Vedran jako je dobro glumio Ivu. I sam bi poput dečka iz teksta došao iz vojske, da je u međuvremenu nisu ukinuli, i sigurno bi mu tražili curu za ženidbu ako si je već ne bi sam našao. A nije bilo cure koja njega ne bi htjela! Kad bi se s njime šalila kao i kad je bio dječak, Kati bi rekao kako se nema vremena ženiti, jer ima puno posla u Firmi, po očevoj se želji aktivirao i u njegovoj Stranci, vatrogascima, omladini, a i glavni je golgeter poput oca u mladosti.

Na njihovim svakojutarnjim kavama Anka se Kati u susjedskome i uzajamnome povjerenju dugogodišnjega prijateljstva žalila da ih je kriza dokusurila, nitko ne plaća, država pritišće, a i nešto njezini nisu pametno investirali, samo što ona nije znala što. Vedran se svejednako odvažao i dovažao svojim novim autom na lizing, a čak bi i pomalo nagluha Kata povremeno čula žestoke muške rasprave iz susjedova dvorišta, gdje su, pošto su staju pretvorili u proizvodnu halu, u nekadašnjoj ljetnoj kuhinji uredili direktorski ured. Povremeno je pomišljala na to gnjete li kriza i firmu njezinih i bila sretna što, ako ih gnjete, ona i selo ne moraju slušati glasne poslovne analize.

Znala je ona svog sina. Ako nešto nije bilo po njegovu, sve bi zvonilo. Prepuštao je samo ljubimici Merici, tvrdoglavici koja je karakterom bila njegova slika i prilika. Kata se nadala da će njezini možda ovaj put predstaviti kakva Meričina ozbiljna dečka. Već je i njoj bilo vrijeme za udaju i po novinama su je stalno udavali, svaki put s drugim. Nije Kata ništa pitala unuku – kao da bi joj itko išta i rekao !? – nije se s njom niti šalila kao sa susjedićem Vedranom, nije to tema za šalu, ali se sve nekako nadala da će biti svadba i da će je možda prirediti u Selu.

Zna ona da njezini imaju novca i za najluksuzniji hotel, ali imaju puno rodbine od kojih bi se rijetki otputili na takvu svadbu, jer moraš kupiti veliki dar, moraš kupiti za odjenuti i za obuti i eto, zaključivala bi razgovor sa samom sobom dok bi se pred njom vrtjeli bogtepitaj koji nastavci ove ili one televizijske sapunice. Samo da z tim vražjim reflektorima ne prejde ko z onima v Đelekovcu i da njezin Ivica ne zide na sud ko onaj bivši minister . Sve ti je to ista Stranka.

Mislila je Kata lijepo, ko dok su njezini dolazili prije negoli što su se obogatili, zaklati pevčeka i malo ga opkuhati za juhu s domaćim rezancima, a onda ga ispeći pa uz njega pofuriti mlince, domaće dakako, pa malo zelene salate, pa malo paradajza i još kiseline, tko što voli. Čak je mislila razvući štrukle od jabuka i sira, istina dućanskoga, a i domaći kruh ispeći, ali poručio joj je Ivan da se ne treba gnjaviti te da će i ona s njima u seoski dom na svečani objed za sponzore, po protokolu. Kati je bilo lakše kad je čula da će ondje biti i susjeda Anka, također sponzorica, da ima s kime progovoriti koju riječ za stolom. Načula je od Marije da mala ionako neće ništa jesti jer da trenutačno jede samo z vrta.

Vidjela je Kata da je djevojka vrlo šlank, više nego u novinama ili na televiziji. Još je imala i štikle na visokom đonu pa je izgledala još vitkija. Ljepša je bila i od pjevačice koja će, navodno čak za nekoliko tisuća eura, zatvoriti njihovu veliku svečanost, ali svakome je njegov najljepši. Imao ne imao raspuštenu dugu plavu kosu sa ekstenzijama i duge blješteće nokte.

Muški su odmah otišli u počasnu ložu na nogometnu utakmicu, a žene su, kako to već je, otišle u kuhinju. Merica je navratila pozdraviti glumce. S većinom se od njih kao dijete kupala na bajeru, a s većinom momaka, to baka – ali valjda u cijelome selu samo baka – nije znala, po sjenicima se igrala mame i tate. Doprla je seksualna revolucija i k njima odavno, ali samo teoretski, sve dok nije ušetala lelujajućim sisicama i bokovima Katine male. Otkrivali su svijet zajedno sve dok maloj iz Grada nisu dosadili, kako je rekla, neuki i nemaštoviti seljačići.

No sad se nevoljko, iz kurtoazije i po preporuci i oca i majke uputila u bekstejdž pozdraviti poslovnog partnera Vedrana. Iznenadila se, toliko je naime izbivala, da joj se umjesto visokog žgoljavčića kakva je pamtila otprije šest-sedam godina, na putu s pozornice prepriječio momak nabildan kao da je iz njezine teretane. Upravo su ga – pomislila je odmah: kako nevješto! – šminkali za ulogu seljačića Ive.
– A tu je svoga tela gospodar? Ne bih te ni prepoznala… – pruži mu ruku.
Unatoč njezinim visokim cipelama, bio je viši od nje. Izljubi je srdačno kroz koprenu skupoga parfema – morala bi se složiti da ni njegov nije bio loš – dok je ona slala poljupce u zrak s jedne pa s druge strane.
– A čujem da si i ti svoga tela gospodarica… – nasmije se on.
Gotovo je pocrvenjela gnječeći plastičnu bočicu vode od koje se nije odvajala kao da u selu vladaju najveća suša i žeđ. Valjda je sad takva bila moda. Kao da nema svoje vode u zdencu.
– Neću vas dekoncentrirati, vidimo se poslije… – reče ona.

Kata se čudila kako njezina unuka ne prigovara ni soku iz obližnjega autleta koji su konobari unajmljeni od lokalnoga keteringa nudili u plastičnim čašama, ni seljačkim kolačima (čak ih je i kušala i još pohvalila!), ni odojčetini i janjetini nakramarenima na tanjure pred njih. Samo se zagonetno smiješila za prvoga čina poslavši tucet esemesova, za drugoga samo dva-tri, a za trećega više niti jedan. Zdušno je pljeskala predstavi i glumcima i onda otišla, kako je rekla, čestitati Vedranu i ekipi.

Kata je uokolo malo popričala sa ženama koje su imale zaduženja, a vrativši se za stol, zatekla je tišinu kao pred buru. Kako je mogla i pomisliti da je susjed Antun – za nju je on, što može, i dalje bio Tonček – upravo od Ivana zatražio da, uz «svoje», plati i «njegova» dva reflektora, jer je u užasnim kreditima, kamate su mu sve pojele i da ga ubiješ baš sad nema i nema.
– Nismo se tak dogovorili, nismo se tak dogovorili – samo je ponavljao Katin Ivan. Njegova mu je Marija, sjedeći mu zdesna, samo redala positno da mu je ona stalno govorila da je najbolje da, kad već kupuju, sami kupe sve reflektore, da uostalom što oni imaju s tim vražjim nogometom, ne treba njima reklama pa ni da na dresovima uz sve te logotipe poslagane ko kolajne nose i logotip njihove Firme.
– Mogu ti dati jamstva… – guslao je susjed dalje kao da nije Antun nego još Tonček, ne znaš je li glumi blokadu ili je stvarno blokiran.
– Kakva jamstva? Da postanem i suvlasnik tvoje Firme?
– E, to baš ne bi moglo, jer bismo ostali i bez kuće? Hoćeš nas izbaciti iz doma, ti naš prvi susjed? Pa mi smo, Ivice, bili ko braća!
A kad je Ivan čuo da ga netko zove «Ivicom»…

Na sreću, neka je dama, glasnogovornica Stranke ili šefica nečijega kabineta ili nečija tajnica, uskočila s uputama što bi Ivan trebao reći. Ne dugačko, nego protokolarno da pohvali lokalne poduzetnike koji su izrasli u nacionalne, na rast gospodarstva, na…
– Da sada prerežem tu vrpcu? – jedva dočeka Ivan odsutno samo da izmigolji iz neugodne teme.
– Nećete ništa rezati, samo ćete upaliti reflektore. Neka to bude iznenađenje! – potiho će dama iz protokola. Bila je sigurna da su idući izbori njihovi.
– Jedan po jedan? – upita Ivan.
– Ne! Sva četiri odjednom!
– Sva četiri? – zagleda se Ivan u nju.

Već su otvorili vrata novoga seoskog stadiona odnosno uz rub nekoliko stepeničasto posloženih klupa da počnu publiku puštati na travnjak na donedavnoj Katinoj krčevini, a pjevačka je zvijezda još jednom sjajilom prelazila preko usnica. Pojačala su isprobana još prije večeri, kad i reflektori, pa zazveči tuš.

I Ivan je pritisnuo.

Svi su se zagledali, neki odmah i zgledali zabljesnuti snažnim svjetlima. Požalio je Ivan odmah što, iako kratkovid, nije poslušao okulista da nosi nego je poslušao medijskoga savjetnika da ipak ne nosi naočale. Kata je odlično vidjela. Večeras je ni njihov patron nije čuvao. Na samome centru, kao da će baš započeti utakmicu, pod svjetlom reflektora bili su osvijetljeni susjedić Vedran i njezina Merica. Kata ju je odmah prepoznala po cipelama odbačenima postrance. Valjda su je nažuljale. Poslije se po Selu pripovijedalo toliko da se nije znalo tko je i je li bio gol ili razgolićen, hoće li svadba biti odmah ili poslije proljetnih izbora ili je uopće neće biti, hoće li šulkolege sretno oženiti samo djecu ili i svoje firme i tko je tu uopće koga oženil.

Netko je ubrzano u tišini, pod reflektorima koje se nitko nije sjetio ugasiti, počeo tvitati: u selu i drugi put večeras svoga tijela… Razmisli trenom da li da napiše gospodar ili gospodarica.