Kategorija: Književnost

Uvodni esej Novinarske trilogije Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) Božice Brkan objavljen u časopisu Republika

Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika u broju 7-8, srpanj – kolovoz 2026. https://dhk.hr/republika-7-8-2026/ Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) na stranicama 128.-139. u cjelini Ogledi objavljuje uvodni esej u tada još neobjavljenu knjigu Novinarska trilogija Božice Brkan Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika). Zahvaljujem uredniku Borisu Becku i svojem DHK te prenosim esej s pozivom na čitanje trilogije.

Naslovnica Republike 7-8 2026.

Božica Brkan

Zauvijek neuporabljivo
Nad razvalinama Vjesnika

POčetak eseja u republici

Esej, moj mali prilog povijesti hrvatskoga novinarstva i književnosti, o trima romanima moje Novinarske trilogije – neobjavljeni uvod u tri knjige objavljene u rasponu od tri desetljeća

Iz dana u dan mediji su odbrojavali kad će dizalice napokon Neboder Antuna Ulricha sravniti sa zemljom. Ja sam samo redovito, bez komentara, prenosila objave na društvenim mrežama (dok me zbog sumnjive pretjerane aktivnosti security nisu blokirali) nikako ne mogavši smisliti pereks za ovaj tekst. Imam i nanizane iz tramvaja snimljene posljednje fotke s Neboderom u pozadini. A kad je Vjesnik sravnjen sa zemljom, vijestica o uklanjanju objavljena je ili u kasnim minutama ili na devetoj stranici dolje, nepotpisana ni inicijalima izvjestitelja, agencijska ili AI. Neki su mi izražavali sućut. Zašto baš meni, kad ni po čemu ne bih trebala biti u prvom redu uza taj otvoreni grob? Žalovanje sumnjivo, čak i u grupi Hrvatska treba Vjesnik, ali manje nego kad je šokovito sumnjivo gorio. Tad sam se rasplakala, sad nisam. Sad se samo pitam: hoće li se zetova tramvajska i dalje zvati: The Next Stop Vjesnik? I ne pitam se hoće li i što pogled na grad, koji je navodno bio zaklonjen jednim baš tim Neboderom, socijalističkim bastionom, ubuduće zastirati više njih. Čijih? Predvidiva vremena za predvidivu perspektivu. Novu? Opet novu? Mjerodavni ministar izjavljuje: Vjesnik će u potpunosti biti uklonjen do 15. srpnja. I ostaje urbana legenda. I rasuta sjećanja. Od kojih će možda nastati još koja knjiga, fikcijska i(li) fakcijska.

Da ih pišem sad, s iskustvom paljevine i grickanja, rušuckanja i praznine na križanju Savske ceste i Slavonske, dakako da bih svoja tri novinarska romana napisala drukčije. Nije mi se otvorio obzor, nove spoznaje, jer sam u avanturu toga pisanja otpočetka unosila vlastito iskustvo stečeno u jugoslavenskome, hrvatskome novinarstvu i prije nego što sam u kolovozu 1978. na fakultetsku praksu ušla u redakciju Vjesnika, u gradsku, na šestom katu, jer sam i prije studija novinarila po lokalnim novinama i radijima te za studija dvije sezone u Poletu.

Početak eseja u Novinarskoj trilogiji Božice Brkan u grafičkom oblikovanju jenia Vukelića

Nisam pisala trilogiju, drukčije bih je postavila da sam i izdaleka imala ideju o njoj, nekako se složila sama, jer sam, po onoj tko tebe kamenom, ti njega knjigom, svaki od tih romana posvetila drugom drastičnom skretanju vlastite profesionalne i životne sudbine. Karijere. Pisanje, i novinarstvo i književnost, moj su životni izbor i poziv, ljubav i strast.

Prije čitanja, osobito mlađem potencijalnom čitatelju, s pogledom pola stoljeća unatrag ispisujem svojevrsnu uputu za upotrebu triju romana u istoj knjizi. Pojedinačni CIP zapisi dostupni su u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.  Moram podsjetiti na najvažnije, na ubrzanu i sve ubrzaniju promjenu tehnologije od šezdesetih godina prošloga stoljeća – u osnovnu školu krenuh 1962. – te u desetljećima u kojima se zbivaju radnje tih triju romana, i to u industriji medija, kako to kaže generacija mojega sina i još mlađa, te u novinarskome zanatu, kako smo mi govorili. To je nedvojbeno oblikovalo i sadržaj medija, pa i mojih romana o medijima, i ljude koji su tada radili u njima. Površno nabrajam   zanimanja nestala preko noći slovoslagar, strojoslagar, daktilografi, stenograf, montažeri sloga, korektori fotki…Možda su nestale i Ulica propalih komentatora te birtije Vuglec, Tri cicera, Pajić (jedna od Vjesnikovih porti zvana je Pajićevom)…
  
Nije slučajno geslo našega Acumena, obiteljske tvrtke osnovane devedesetih, Sadržaj koji spaja / Content thats Connects, a prvi logo – žičana spajalica. Što je to i čemu služi? Znate li uopće ikoga tko rabi mehanički pisaći stroj, papir, olovku? Želeći se podsjetiti na ime (brend još nitko nije spominjao!) svoje prve mašine – mama i tata darovali su mi je za 18. rođendan! – praktično i naivno obratila sam se AI, koji mi je uzvratio – pisačem/printerom. Poderala sam ih barem desetak, a i najmanje još toliko tastatura kojekakvih računala (i po njima sam lupala kao da su mehaničke). Zadnji pisaći stroj u Vjesniku iz ladice radnoga stola predala sam direktorici kada ih je uoči već posve opipljivoga početka Domovinskoga rata skupljala ako bi nas zdrmali MiG-ovi, ostanemo li bez struje i zgrade i moramo bježati u šumu, neku Petrovu goru, u ratno, ponovno početno partizansko izdanje… (Uzbune su započele i taman su za više godina u položenom neboderu omotali redakciju crnom folijom kako nas ne bi mogli upucati snajperisti.) Nije ih prikupila ni desetak.

I moji su prvi tekstovi na karticama, 30 redaka puta 60 slovnih mjesta, koji će se poslije računalno brojiti u 1800 karaktera, nošeni na lekturu i korekturu, grafičkom i tehničkom uredniku, pa su ih dostavljači, uz šifriranu ciceražu grafičkoga nečitkim doktorskim rukopisom, sa spajalicom pričvršćenom opremom – nadnaslov, naslov, podnaslov i međunaslovi – te fotografijama ili ilustracijama odnosili u prizemlje duž plavoga hodnika, tek kratko vrijeme nikad zaživjelom zračnom poštom, u tiskaru. Lijevani su i slagani u olovu, slovo po slovo. U negativu.Za razliku od grafičara, povlaštene Titove radničke klase, koji su u svojim pekarskim smjenama obvezno pili mlijeko,mi novinari nikad nismo dobili ni beneficirani radni staž.

Najzanimljiviji prvi iskorak bio mi je fotoslog i kaštiga kad sam dežurajući skalpelom na plahtama moralakrojiti vlastite tekstove. Izuzevši glavâ listova i povremeno reklame za Marlboro novine su, osim nekih magazina, bile crno-bijele, a večernja, prva od brojnih izdanja mogla su se kupiti na Trgaču od kolportera ili u kioscima na tramvajskim okretištima. Prema tome smo se i selili. Vidjeti svoj otisnuti tekst! Petkom bi na kiosku preko puta Vjesnika vijugao dug red zbog malih oglasa za podstanarske sobe. U Zagrebačkoj kronici potkraj sedamdesetih rok, deadline, bio je već četiri popodne(!), sve drugo objavljivano je preksutra (!), a do ponoći čekali su se za kasnija izdanja samo agencijski teleprinterom ili redakcijski preko stenodaktilobiroa, iznenadni breakingnews (poplava, potres, sudari vlakova…) i jako važne teme (Centralni komitet, kongresi…). Unaprijed, forski – u žargonu je još vladao njemački, engleski je stigao tek s računalima kad je kursiv postao licht, a fett bold – pripremalo se i do 80, katkad i 90 posto sadržaja.Vjesnik je imao nekoliko izdanja, a Večernjak i više od 20. I inozemna. U svakom većemu mjestu te u velikim svjetskim gradovima od Rima, Londona, Pariza, Moskve i New Yorka do Pekinga kuća Vjesnik, tada najveća na Balkanu, imala je dopisništva.
Računala sa zelenim ekranima, kao i položen neboder u dvorištu, tri dnevne redakcije (Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti) naslijedile su od Univerzijade 1987., a posebno kreiran VRS, Vjesnikov računalni sustav, imao je cake da je za neke hrvatske dijakritičke znakove, primjerice, trebalo pritisnuti i po četiri tipke. Svatko je imao svoju razinu ovlasti, od N (novinar) do I (imprimatur). Kako se kuća dijelila, kad je, kao u Liftu, sistem prelazio u sustav, odvajali su se sustavi i fizički, kupovale se i različite tehnologije, napredovali su svi, i redakcije i tiskara. Najprije uveden u magazine, samostalne iumetnute, kolor je devedesetih dospio i u dnevnike – na Večernjakovu kolegiju gadno smo se svađali je li na naslovnici primjereno objaviti krvavu nesreću – a ambiciozniji magazini već su tiskani uinozemstvu, u Veroni.Samostalna Hrvatska već u Domovinskom ratu mijenjala je politički i ekonomski sustav, s demokracijom stigošepretvorba, privatizacija. Novi vlasnici nerijetko bi dovukli polovnu tehnologiju, a odlično zamišljena ideja da urednici novine i prelamaju, primjerice, teško je ili uopće nije izvedena do kraja. I prije već, oslanjajući se tobože na istraživanja i zahtjeve tržišta, neki su novoustoličeni, često samo preodjeveni, dodvorni urednici u vrijeme jednoga mandata i nevješto i po triput mijenjali format, dizajn. S političkim i zemljopisnim parceliranjem tržišta naklade su se već ozbiljno srozale, jedne su se tiskovine gasile, a javljale se nove, često tek zakratko, s nekoliko brojeva. Iako se sve činilo novim prilikama, na vjetrometini su mnogi ostajali posve nezaštićeni i bez posla, slani na čekanje, u prijevremenu mirovinu ili na burzu, s otpremninom ili bez nje. Nagužvalo se medija i medija – internet, e-novine, društvene mreže… Iz analognih u digitalne prešli su i telefoni, fotoaparati…, pa u pametnome mobitelu u šaci imaš i magnetofon, diktafon, nekadašnju tešku radijsku nagru, pohranu i slike i tona i svega zajedno. Što manje sredstvo, to veći kapacitet. Za life više nisu nužne višečlane ekipe reportera, kamermana (katkad i nosača kamere), snimatelja zvuka, osvjetljivača, organizatora, teška reportažna kola. Da bude brže i jeftinije, reporter, prezenter, influencer što li, sam je sebi sve do vozača i šminkera. AI ne treba ni to. Vijesti sve češće guše breaking news i fake news, društvene mreže. Kompjutor dela kaj mu velite, on je samo stroj, veli neki moj lik već u Liftu.

Posve neplanski, Novinarska trilogija ispala je usputna skica svog vremena, a arhiviram je, nadam se i pojačavam kritičkim, analitičkim izdanjem triju, svaki u svoje vrijeme, odlično percipiranih tematskih romana različitih žanrova (ljubić?, krimić?) o hrvatskome novinarstvu unatrag posljednjih desetljeća društvenih, ekonomskih i tehnoloških drastičnih mijena: Lift ili politika melodrama (1993.), Rez / Leica roman u 36 slika (2012.) i Privremeno neuporabljivo (2022.). Romane su objavili različiti izdavači, a ostavila sam namjerno i izvorne primijenjene različite pravopise iz različitih vremena. Nek se vidi i kvazijezikoslovno smeće iz vlastitog lista.

Naslovnica Novinrske trilogije djelo je majstora Jenia Vukelića

Roman Lift ili politika melodrama (1993.), bukvalno analogni roman kakvima se bavila Dvotočka, festival žanrova 2026., objavio je Azur Journal (urednik Veljko Krulčić). Morala sam ga prepisati s papira, kao i sve kritike, najave promocije i sl. Prvu verziju o sudbini novinske redaktorice u preljubničkom odnosu s redakcijskim političkim prvim perom skicirala sam 1979. za natječaj beogradske Praktične žene kao scenarij za roman u nastavcima i dobila prvu nagradu, veću od nagrade za konačni roman. U prilozima donosim intervju Vladimira Nedanoskoga u tome vrlo čitanom ženskom časopisu žena Lift je krenuo. Konačni rukopis nije ušao ni u uži izbor. Bio je previše eksperimentalan, preradikalan za ženski tisak. Podijeljen u ulomke katove metaforičke, prepoznatljive kroz koje se lift uspinje i spušta. Pokvareni lift tako postaje mjesto u kome se može ne samo bludno sagriješiti, nego i okajati grijeh. (Mirjana Dugandžija).Prešavši 1992. iz Vjesnika u Večernji list, tekst sam pretumbala, pročistila ga i on je, dozreo, napokon objavljen i vrlo svečano promoviran 31. siječnja 1994. u zagrebačkome Muzejsko-galerijskom prostoru u okviru Večernjakova izložbe fotografija majstora Pavla Cajzeka Pabla. Govorili su književnik Igor Mandić (Nemam tekst koji je izgovorio iz glave, citiram dio prema HINA-i: Književnik Igor Mandić upozorio je na autoričino izvrsno vladanje jezikom, napominjući kako je područje jezika autorsko područje u kojem „relativna beznačajnost ljubića nosi temeljni štof na temelju kojeg autoricu treba hvaliti“.), kritičarka Ana Lendvaj, urednik Veljko Krulčić i dramska umjetnica Marija Sekelez. Sjećam se samo velike gužve, mnogo cvijeća i ljudi, pilaca naše šljivovice Božice. Zacijelo postoji i više fotografija, ali nekako sačuvah samo najvažniju, nas za promotorskim stolom. I najavu i vijest s događaja objavili su HINA i svi glavni nacionalni listovi, a predstavili smo ga u još nekoliko meni važnih mjesta. Prema mojoj dokumentaciji u pet registratora objavljeno je i više kritika, što je tada bilo uobičajeno: Život je limunada Mirjane Dugandžije u Vjesniku; Gorak okus novinarstva J.(osip) Grbelje u Večernjem listu i Razgolićeno novinarstvo Josipa Grbelje u Novinaru te Lift: politička melodrama Vladimira Brnardića (pretpostavljam da je to pseudonim urednice Anđelke Mustapić) čak i u Hrvatskom vojniku.
Zbog nestašice papira roman je otisnut na gotovo novinskom papiru. Ugovor sam potpisala na 1500 primjeraka, izdavač je tvrdio da je otisnuo 500, sama sam od toga udomila barem 400, a kada sam željela otkupiti preostalih još 100, u nekom skladištu, pod najlonom i cementom, zatekli smo još 1000 (!) primjeraka i otkupili ih za siću, jer je izdavačka kuća već bila propala. U izdavaštvu ništa novo.

Ilustracija Jenia Vukelića uz uvodni esej Božice Brkan u Novinarskoj trilogiji

Znakovito je ono što nije objavljeno. Samo neobjavljena ilustracija Zdenka Svirčića svjedoči kako je za magazin u usponu Globus pripreman tekst o Liftu i tada recentnom nacionalnom novinarstvu. Vrlo vješt novinar Mate Bašić, koji je tada bio specijalist za žutilo, napravio je sa mnom u Vjesnikovu restoranu vrlo provokativan intervju, koji je na kraju ispao mio, meni iznimno naklonjen i u kojem sam na autorizaciji ispravila doslovce tek poneki tipić. I danas žalim što ga u redakcijskoj gužvi s prijelomom Vrta nisam kopirala, doduše valjda nije ni bilo fotokopirnog aparata. Po savjetu kolega bila sam i vrlo oprezna i suradljiva te kolegi očito zanimljiva, jer me je otkrio u novome svjetlu kao spisateljicu. Međutim, preko mojih leđa planirali su očigledno i kuljiševsku spačku i došli s idejom da za svaki od glavnih likova nacrtaju statističku torticu koliko koji lik sadržava kojih stvarnih osoba, npr. glavni lik komentatora Maca vjesnikovaca Jože Vlahovića, Krešimira Fijačka itd. Odbila sam  propustivši tako Warholovih 15 minuta slave u Globusu, a Nino Pavić mi je With Compliments i s vlastoručnim potpisom preko tajnice poslao uramljenoga Svirca. Simptomatično da sam nakon gotovo trideset godina pripremajući Trilogiju jedva otkrila autora, jer su se mladi sjećali drugih, kasnijih, a ne maestralnoga ilustratora kojega je, uza sve drugo za svoj Jutarnji list i EPH, moj nekadašnji glavni urednik Poleta i urednik Nedjeljnoga Vjesnika, preuzeo od Arene. Ali, tko bi se sjećao svakog ajnzera?

Nije naodmet spomenuti kako bih, da je bilo moguće osim u poljoprivredne proizvođače, s rodiljskoga 1987. otišla u freelancere. Vjesnik je potkraj socijalizma s povećanom, nikad većom slobodom izražavanja u prijelomno klaustrofobično vrijeme toliko ubrzano klizio u propast da sam razmišljajući o šest ponuda od novina do HTV-a, zgađena, nakanila posve otići iz novinarstva i prijeći Urošu Šoškiću u Arenu te osnovati i voditi mu marketing (!). Na kraju sam ipak odabrala novinarstvo (urednica-komentatorica u Večernjaku kod Ive Lajtmana), a prenijevši i kolumnu Enciklopedija špeceraja iz Nedjeljnog Vjesnika u nedjeljni Večernji list (već sam 1990. objavila i istoimenu knjigu), uređivala sam unosne komercijalne priloge i samostalna izdanja te prilog Vrt, najbolji prilog u novinama 2000., za što mi je HND dodijelio godišnju Nagradu Marija Jurić Zagorka. Kad sam otišla, ugasili su ga.

Kad sam na početku 2010. s valjda četrdesetak kolega, uglavnom neformalnih redakcijskih autoriteta, otišla u prijevremenu mirovinu s otpremninom, već sam gotovo dva desetljeća bila članicom Društva hrvatskih književnika s objavljenih više raznovrsnih knjiga poezije i proze (uz cijele biblioteke visokonakladnih kuharica autorskoga tima i visokonakladnih ljubića pod pseudonimom!). To mi je, kao i cijelo novinarstvo, bila odlična osobna radionica za lakoću pisanja. S Večernjakom je, uz drugo, naš Acumen za kioske objavio 2006. i svoju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom u 15 000 primjeraka. Za memoarsku analizu iz kuta kreativnoga i poduzetnog s mnoštvom ideja, lojalnog ali i buntovnog novinara, još zaštićenoga i socijalističkim zakonima i odgajan kao važan društvenopolitički radnik i novoizborenim kapitalističkim teško oborivim ugovorima (kada su se množili prekarni djelatnici koji ne mogu bez stroge kontrole) i službenim automobilima, zanimljiva bi bila analiza tog vremena s brojnim asistentima asistenata, nosačima mobitela (glumcima, rekao bi moj grafički i veliki sindikalist Jurica Ćurković), učestalim ambicioznim obećavajućim brainstorminzima, finim pritiscima putem budžeta, analize čitanosti itd. Dvaput su me slali headhunerima, dvaput su me izvrsno ocijenjili, unatoč nepriličnom odgovoru kako bih, da mogu birati što bih radila, otišla u mirovinu i pisala, pisala… 

U vrijeme najvećih pritisaka srećom sam tri godine na Komunikologiji Hrvatskih studija za 60-ak studenata druge godine, od Tomislava Sabljaka naslijeđene, vodila vježbe Stilistika u medijskoj komunikaciji. Inače bi me uvjerili da nemam pojma o pisanju. Ne zadugo, razmišljala sam i o pisanju knjige o stilistici, čak i o doktoratu novinari književnici, koja bi spojila moja dva faksa i životne ljubavi. Prve godine studenti su bili ravnomjerno opredijeljeni za tisak, radio, TV, novinska agencije, a zadnje glavnina se okrenula PR-u. Kao da dobar piarovac možeš biti ako nisi dobar novinar, 5W je uvijek 5W. Također, prve godine od studenata jedva da je itko bio na društvenim mrežama (Twitter i Facebook), a samo malo kasnije gotovo svi. Ni u početku ni na kraju, navodno životno zainteresirani za medije, studenti uopće nisu pratili političke i ekonomske dnevne događaje. Ne sjećam se da je bilo influencera. 

Kad sam zaista formalno otišla u mirovinu s prvim uvjetima (55 godina života i 30 godina staža), željela sam ono što sam radila u Večernjaku raditi za sebe multimedijalno, oboružana otpremninom (moja plaća puta broj godina u kući Vjesnik, pola Vjesnik a pola Večernjak). Već sam započela s blogom www.ziviselo.com, zatim sa www.oblizeki.com, uskoro i sa www.bozicabrkan.com (na kojem je i Umjesto kave), kad me, na sreću, kolegica s kojom sam napravila možda i najunosnije poslove u tisku, upozorila da prikočim, jer nailazi velika kriza. I naišla je. Da sam započela sve kako sam zamislila, još bih grezla u dugogodišnjim zajmovima. Zbunjivalo me prije što večernjakovci, za razliku od gubitaških vjesnikovaca, nisu kupovali dionice svojega dobrostojećeg lista, sad sam se čudila što brojne kolege s otpremninama nisu ozbiljno ni pomišljali ni na najmanje poslovno udruživanje.

Samoubojstvo prijateljičina sina, međunarodno uspješnoga menadžera, relativno mladoga, usredotočilo me na dvojbu što smo mi na ovom svijetu? S pola svog vijekaiz novinarstva i pisanja koje se isplati, svjesno sam skrenula u svoj prvi mladalački izbor odabravši umjetnost, književnost i izdavaštvo koje više troši nego što donosi. Osnovan za ako tko ostane bez posla, Acumen je postao izdavačem da mogu darivati knjigu komu hoću te objavio više dobrih, nagrađivanih, uglavnom mojih vrlo željenih književnih knjiga. Svaku smo radili kao projekt i kao da je posljednja. Posveta To Toni – Molitva za tihu sućut i neuknjižene mladalačke pjesme Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme tiskali smo 2011., a 2012. zbirku kajkavskih pjesama Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.) i Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama).
U međuvremenu sam za 31 dan (novinarski deadline!) uspjela   napisati roman o recentnom, ratnom i poratnom novinarstvu za V.B.Z.-ov natječaj za neobjavljeni rukopis 2010. i sa šifrom Kvakan ušla u uži izbor. Žiri Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran Ferić, Julijana Matanović, Stahimir Primorac i Vladimir Arsenijević najboljim je ocijenio Vođu Aleksandra Novkovića, politički vrlo aktualan s obzirom na Miloševićevo rušenje. Navodno smo bili na klackalici, ali nije pretegnula moja priča o fotoreporteru koji u Domovinski rat zakoračava analogno, filmom, fotkom propucana raspetoga Krista s naslovnice Dnevnika, pa i ratnoga zločina te vlastitom smrću u zlatnom rezu. Kao da je tog časa ubijen i kao da se Kalvarija preselila u naš mali dio svijeta. Na kraju, izborila sam tisak svog romana Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) u zagrebačkoj (urednik Marko Pogačar), beogradskoj i sarajevskoj podružnici, uz podršku Ministarstva kulture RH, u mekom i u tvrdom uvezu. Sjećam se da sam ambiciozno odbila ugovornu objavu i e-romana u idućih pet godina. Nisam sigurna da su si prodajom uspjeli naplatiti knjige koje sam preuzela, valjda kao honorar.
Prema vijesti Večernjaka s Interlibera, izdavač mi je organizirao potpisivanje knjige, ali i odličnu promociju u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović te, ponajviše zahvaljujući V.B.Z-ovu piarovcu Zoranu Simiću, brojne izvještaje i gostovanja u medijima od kojih su, osobito ona na radiju i televiziji i, osim na diktafonu s kojih ih dosad nisam dospjela skinula, otišla u vjetar. Primjerice Iz Vijesti iz kulture HTV-a Zrinke Turalije ili Na kavici kod Sonje Šarunić s Radio Sljemena, a zahvaljujući svojoj sadašnjoj tehnologiji, sin Ivan Brezak Brkan mi je tonske snimke s računala transkribirao u Word i tekst za čitanje (taman na nekoj od mreža naiđoh da uz polog od 10 eura pošalješ kojekakve materijale na Each Moment i sve ti se vrati na USB sticku!), tako da to digitalizirano vrijeme – sve su fotografije iz toga vremena već su digitalne – ilustriram kritikama iz časopisa Strahimira Primorca (Vijenac: Ubijanje riječi, slike i sjećanja / Čvrst zagrljaj rata i tranzicije), Zvonka Kovača (Kolo: Noćne more tranzicije), Dunje Detoni Dujmić (Republika i knjiga kritika Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011. – 1015.: Kamera, snimka, rez), zatim Karoline Lisak Vidović I Helene Sablić Tomić (razgovor u Kulturi na Prvom, Kritička rubrika Kutija slova:Rez u hrvatsku prozu), Olge Vujović (intervju s autoricom romana, Hrvatski radio Sljeme, Evergreen Radio: Nije ni za tramvaj ni za plažu), Maria Harapina (Emisija Priče ispod Medvednice i Ivančice, Hrvatski radio Prvi program: Kajkavskim, kad ni jednim drugim jezikom ne ide).
I tu mi nedostaje kratak ali bitan, odličan, nepotpisan osvrt sa stranice kolumne Denisa Derka iz luksuznoga kulturnog izdanja Večernjaka, objavljenoga samo nekoliko puta.
Nedostaje mi i jedna negativna kritika, nažalost zaboravih i čija, jer je samo nestala s mreže. A svijet nastavlja živjeti digitalno. Uz mnogo zloupotreba. Sličica iz živog, ne literariziranog novinarstva: kad ne može drukčije, jedan od šefova na prijelaz s analognog na digitalne redakcijske telefone neprestano uključen i čitateljima omiljen, jer smo iz toga, a bez algoritama, radili glavninu sadržaja, Vrtov dežurni telefon – aparat fizički isključuje. Kao: Što će ti, pa imaš e-mailove!? Daleko su bili chat i konferencije, a nekad važna rubrika pisama čitatelja, pa i institut demantija, izuzevši sudskim presudama, iz novina su posve nestali, pogotovu prijelazom izdanja na internet i zamijenivši mjerenje čitanosti lajkabilnošću, bustanjem te množenjem do brisanja hejtera i trolova. Vlastitom suprotnošću pokazala se proaktivnost.

Roman Privremeno neuporabljivo (2022.) nakanila sam napisati i prije nego što sam ga prijavila za neki, valjda gradski natječaj o potresu, a uspjela sam izboriti potporu za pisanje Ministarstva kulture i medija. Objavio ga je Acumen. Uhvativši povoljnu cijenu papira u jedne tiskare u vrijeme divljanja zbog početka rata u Ukrajini, udvostručili smo nakladu na 500 primjeraka.
Provokativnu naslovnicu prkosno ispruženoga srednjeg prsta, inače prsta s kojim najčešće i pišem, a i dimnjaka zagrebačke Ciglane koji dinamitom ruše, dizajnirao je Jenio Vukelić. Najnegativnija kritika: neprimjereno dami. Glavni lik romana kojem nisam dala da bude ljubić (Sandra Pocrnić Mlakar) niti mu napisala happy end, ma ni konačni, zatvoreni end, ako se ne računa selska zabava s uhićenjem, opet je ženski. Multimedijalna novinarka i stjecajem prilika žena multipraktik koja i lajkove skuplja nastojeći preživjeti u središtu postpotresnog Zagreba u koroni, s etiketom Privremeno neuporabljivo i inim recentnim pošastima kad je  dno je na vrhu. U jednome monologu uz fejbučne aktiviste spominje iFejs novinara stare garde, dugogodišnjega noćnog urednika Vjesnika iz mrtvog nebodera s križanja Savske i Slavonske, jer čovjek još jedino tako može izvijestiti javnost.

Vrijeme radi za taj roman, najdojmljivija mi je od ocjena s više predstavljanja od Kutine i Đakova, Vrbovca i Ivanić-Grada, Čazme i Popovače do Donje Stubice. Nakloni su mu bili i kritičari Denis Derk (u Obzoru Večernje lista  „Zagrepčanki Dori, radijskoj novinarki, život se srušio večer prije potresa…“); Ljerka Car Matutinović (u Vijencu i knjizi Iskustvo lijepih riječi: Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?),Željka Lovrenčić (u Kolu: Roman o Zagrebu), Dunja Detoni Dujmić (u Kolu i knjizi Mikročitanja / Hrvatski roman 2016. – 2023.: Uvod u ironiju), Đuro Vidmarović (na Stavu i u knjizi Moji zavičaji, Moslavina 2: Roman o ženi koja pobjeđuje životne potrese), kao i intervjuistiSandra Pocrnić Mlakar (na Kvaki: Život između privremenoga i neprocjenjivoga), Milivoj Pašiček (na Totalinfou u serijalu Hrvatske spisateljice: Ne odričem se svog novinarstva, ni običnih tekstova, ni kolumni) itd. 

Esej, moj mali prilog povijesti hrvatskoga novinarstva, a nadam se usporedo i književnosti, u godini 100 godina radija i 70 godina televizije s reklamom Zauvijek Prvi, kao uvod u Novinarsku trilogiju imam problem nasloviti. Točno, ali dosadno: Nakon paljevine Vjesnika novo krojenje svijeta. Oni koji nisu nikad radili ni u Neboderu ni u Kući Vjesnik imali su dobrih novinskih  i naslova postova i prije nego što je građevina razvezena po smetlištima, običnima i onome smetlištu povijesti, već uz buktinju, vatru i pepeo bez pročišćenja s klincima koji šalabazaju zbog adrenalinskog selfieja (?!): Vjesnik izgorio prije nego je zapaljen, Lomača je pripremljena odavno, Vjesnik nestao u dimu (1972.-2026.)… Moja redaktorica Maja Matković nabacila mi ih je više, sve jedan bolji od drugoga, gavranskih: Trilogija o smrti hrvatskoga novinarstva, Tri s Trnja ili Vjesnik u tri d(i)jela, Vjesnik zauvijek neuporabljiv, Vjesnik post mortem, Vjesnik nikad više. Kao da vjesnik nijeviše onaj koji donosi vijest,koji informira. Kad god dođem do toga, prebacim se u olovna vremena i odgledam Spielbergov film Novine, The Post (2017.) u kojem nasljedna vlasnica washingtonskoga dnevnika Kay Graham u finalu pobijedivši na sudu Nixonovu ekipu zbog objave tajnih papira o vijetnamskom ratu svom uredniku Benu Bradleeju izgovara citat da su novine prva skica povijesti. Ako Večernjak pretplatu na svoju digitalnu arhivu nudisa više od 60 godina hrvatske povijesti na jednome mjestu, zakoračite u vremenski stroj, što onda malom slikom povijesti ne bi bila i moja Novinarska trilogija? Lada Žigo Španić svoju recenziju naslovila je: Novinarska trilogija – dobra literatura o našem lošem novinarstvu. Ne bez ironije, u drugom bih mediju dodala: Zapratite nas!



Totalinfo.hr: Božica Brkan o Novinarskoj trilogiji i medijima: “Nekada se živjelo za tekst, a danas nam je novinarstvo svedeno na PR i navlakuše”

S Facebooka Božice Brkan 23. listopada 2026. prenosimo:

Majstor iz naraštaja velikih novinara, urednika i vlasnika medija Milivoj Pašiček objavio je danas na svom portalu Total.info u rubrici Hrvatska izdvojeno intervju sa mnom u povodu moje najnovije knjige NOVINARSKA TRILOGIJA:

Naslovnica Pašičekova Totalinfo.hr s najavom intervjua

Božica Brkan o Novinarskoj trilogiji i medijima: “Nekada se živjelo za tekst, a danas nam je novinarstvo svedeno na PR i navlakuše” Ako ste odvolje doznati što sam pričala…

Razgovarao Milivoj Pašiček

Početak intervjua


Pred čitateljima je opsežna “Novinarska trilogija” koja objedinjuje tri vaša romana nastala u rasponu od gotovo četiri desetljeća. Otkud ideja za ovakav format “tri u jedan” i koja je to glavna nit vodilja koja ova tri, vremenski razdvojena djela, spaja u neraskidivu cjelinu?

Nisam ta tri svoja romana pisala kao trilogiju, nego kao samostalne romane u desetljetnim, pa i većim razmacima i tek s pogledom unatrag nastala je ideja o trilogiji, o tome da ih zajedno uknjižimo, jer ispada da su oni, unatoč mnogim razlikama, cjelina. Ideju o njihovu zajedničkom uknjižavanju imam zahvaliti Sandri Pocrnić Mlakar, kolegici i kasnije urednici knjige, inače izdavačici “samo hrvatskih pisaca”, također novinarki s kojom sam davno radila u “Vjesniku”, čak smo usporedo pisale kolumne u “Nedjeljnom Vjesniku” ona o odnosu spolova a ja gastronomsku, a imamo kasnija svaka svoje bogato spisateljsko i uredničko medijsko iskustvo. Ideja je rođena na kavi prije valjda tri godine i tko zna bih li je privela kraju da nisam dobila poticaj Grada Zagreba za tisak knjige i da u međuvremenu baš nije dramatično planuo “Vjesnikov” neboder. Knjiga je odjednom postala neplanirano ambicioznija. I privatno i društveno. Svojevrsni nekrolog, i osobna bilješka “nad otvorenim grobom”, i mala povijest hrvatskoga novinarstva, ne samo tiskanoga. Slijed “Lift, politička melodrama” (1993.), “Rez, Leica-roman u 36 slika” (2012.) i “Privremeno neuporabljivo” (2023.) svojevrsno je svjedočanstvo kako sam na početku život shvaćala mnogo ozbiljnije, čak preozbiljno, u grču, negoli što ga shvaćam sad na zalazu, opuštenije

Čitajući vlastite tekstove iz različitih razdoblja kako biste ih objedinili u ovu zbirku od 346 stranica, koliko ste primijetili promjene u vlastitom autorskom glasu, ali i u samom društvu koje romani reflektiraju?

Teško. Isprva sam mislila kako ću ujednačiti način pisanja i lekturu, ali sam odustala, jer i to, jezik, moj je važan stilistički i društveni biljeg. Valjda i razvitak. Od mehaničkoga velikoga i portabl pisaćeg stroja preko redakcijske kante i laptopa. Također, prvi i treći roman mogli su biti ljubići, a treći krimić. Hotimice neostvareni iz spisateljskoga štosa. Prvi, “Lift”, moj je prvi roman, mladalački eksperimentalan, iz vremena velikih promjena skraja osamdesetih i početka devedesetih pa prijelaza milenija, turbulentnih jugoslavenskih i hrvatskih vremena, a treći “Privremeno neuporabljivo”, iz globalističke korone, našeg potresa i društvenih potresa ipak je opušten, zezantski, satirički. Osobno i autorski bolje se mogu nositi sa stvarima. Srednji, “Rez”, ratni, ozbiljan je do toga da sama sa svojim likovima u tome vremenu prelaska, uz drugo, i s analognog u digitalno, rješavam nerješivo i neriješeno. Mislim da mogu! A redakcija je, čini se, ipak redakcija, ma tko joj bio vlasnik i tko bila njezina neka Dora, lektorica ili ambiciozna radijska reporterka, prijateljica ratnoga reportera ubijenoga pred njezinim očima poslije rata. A i svakidašnji životni problemi životni su problemi. Samoj je meni zanimljivo kako se mijenjala, obogaćivala, ali nažalost i osiromašivala, i novinarska i književna scena, primjerice od naklada do kritika od prvoga do trećeg romana, koje romanima ne slučajno dodajem iz različitih vrsta medija, a vidjet ćemo kako će uopće biti tretirana “Novinarska trilogija”.

Božica Brkan s Vjesnikovim neborderom 2015., Foto Miljenko Brezak


Knjiga sadrži vaš uvodni esej o hrvatskom novinarstvu “na razvalinama Vjesnika”. S obzirom na vaša tri desetljeća rada u Vjesniku, Večernjem listu i drugim medijima, kako osobno doživljavate te “razvaline” i što nam one govore o trenutnom stanju medijske scene u Hrvatskoj?

Ponajprije sentimentalno, a bome i objektivnije nego prije požara i rušenja. S urušavanjem zidova mladalačke uspomene moje generacije samo su oživjele. I lijepe i ružne. I neće umrijeti s nama, dapače osvježavaju se. Pokušala sam, ne znam da li objektivnije ili sentimentalnije, analizirati zapravo razorne promjene u medijskoj industriji, od tehnoloških, općih globalističkih do posve sićušnih, ljudskih. Dvojim katkad što je uzrok a što posljedica. U romanima kao ne analiziram, samo pričam doživljeno i proživljeno, nadam se zanimljivo i čitateljima i onima koji su to prošli vlastitom kožom i onima koji su sa strane prateći možda štogod uspjeli vidjeli. Ni malo glamurozno, kako se glumata. Ma samo nek se podsjetimo na nekadašnje naklade i profite, na stare dobre novine “Nedjeljni Vjesnik” i “Vjesnik u srijedu”, “Start”, “Svijet”… i na to da danas imamo tek jedan-dva politička tjednika, slabo čitana i na papiru tiskana ili u e-izdanju. A sve posrće i vrvi od silnih projekata i lajkova.
Spoznala sam bjelodano još jednom, opetovano, kako je lakše javno tobože poduzetno rušiti i srušiti na društveni račun negoli kreativno graditi i nešto novo, otpočetka uspješno sagraditi na svoj račun i da ipak, čak i kad to ne sadržava školski kurikul, “dva loša ubiše Miloša”. Ili tko koga već.


Promocija knjige bit će 13. studenoga u Novinarskom domu, što je iznimno simbolično. Da danas počinjete karijeru, biste li ponovno odabrali novinarstvo i što biste savjetovali mladim generacijama koje danas ulaze u tu profesiju?

Nadam se da ćemo predstavljanjem “Novinarske trilogije” – stjecajem prilika oko obljetnice paleži „Vjesnikova” nebofera i rođendana slavnoga predšasnika Franje Martina Fuisa – započeti FraMaFu festival reportaže i reportera i podsjetiti i na desetljeće te dobre strane hrvatskoga novinarstva ondje gdje ne mora sve biti utrživo, puka forma, copy paste, jedno te isto. Na prvom FraMaFu imala sam čast uvodno govoriti o reportaži i izrazila sam bojazan za uopće slobodnije forme baš poput reportaže, na rubu novinarstva i književnosti, jer je prije petnaestak godina lijepa slika koja navodno “govori tisuću riječi”, pomodno i agresivno dizajnerski bojama i oblicima gazila Riječ sve u šesnaest, protjerujući je u potpise pod fotke najsitnijim slovima, na margine i u prazne, prevelike i preduge, posve nečitke naslove navlakuše. Nema tu ni pereksa! A katkad ni etike.
Na Hrvatskim studijima tri sam godine na Komunikologiji tada predavala Stilistiku u medijskoj komunikaciji čudeći se kako moji studenti, koji su odabrali buduće zanimanje koje prirodno podrazumijeva radoznalost, uopće ne prate medije i događaje. Na prvoj su godini tada upisivali još podjednko sva usmjerenja – agencije, printa, TV, radija i PR-a, a na zadnjoj još samo – PR-a ! Na to nam je svedeno novinarstvo danas, nažalost. A novinarstvo nam je još i dobro, kakvo nam je društvo.
Nemam više ni savjet, svatko danas i bolje nego mi može učiti i sam kako hoće, ako hoće. Tvoj agent AI će ti pomoći, zar ne? Ako nikako, rast ćeš metodom pokušaja i pogrešaka, možda poželjnom čitanošću i, na kraju izbora – “veži konja gdje ti gazda kaže”. Nemam baš neki nedvojbeni savjet potencijalnim mladim kolegama, osim da si osiguraju što širi temelj kako bi i posao mogli mijenjati prema potrebi i nužni, kad se predomisle ili kad ih natjera tehnologija ili njihov hiroviti tajkun najuri. Meni je to bilo od koristi. A i ne bih baš voljela da sama danas moram graditi karijeru. Ne znam ni što bih odabrala za životni start. Ne bih baš ponovno novinarski i još gore influencerski život? Možda prije neki samotni otok ili kakvu zabit. S dojmljivim pogledom. Tko danas treba suvisli Tekst za bilo što!? Osiguraš neki svoj Prostor, barem internetski kao što ja činim sa svojim blogovima – žao mi je tu i tamo što prije više godina nisam ustrajala na podcastu – jer me još veseli, baš kao i s ”Novinarskom trilogijom”!?

U prolazu iz četrnaestice: neboder u prašini, rušenje, lipan 2026. , Foto Miljenko Brezak


Recenzija Lade Žigo Španić nosi intrigantan podnaslov: “O dobroj književnosti i lošem novinarstvu”. Gdje, prema vašem iskustvu, prestaje zanatsko novinarstvo, a počinje umjetnička sloboda književnosti? Smetaju li te dvije uloge jedna drugoj ili se nadopunjuju?

Lada Žigo Španić i kao iskusna i ambiciozna književnica i novinarka napisala je odličnu analizu moja tri romana odnosno književnost o novinarstvu. Ja sam ipak Solarova učenica i Tekst mi je Tekst, a Dobar Tekst je Dobar Tekst. Osnivač zagrebačke Komparatistike Ivo Hergešić svojedobno je napisao otprilike kako ne može znanstvenik napisati dobar tekst ako se nije okušao u pisanju novinarskoga teksta te kako novinar ne može napisati dobar novinarski tekst ako se nije okušao u znanstvenome. Iskustvo, praksa su važni. I druga perspektiva. Rado to primjenjujem na književnost i na novinarstvo, i ne samo tiskano. Počela sam s pisanjem i objavljivanjem pjesama kao tinejdžerica i uvijek sam slovila za stilogenu novinarku, nagrađivana sam za pomaknute vrste i sadržaje. A zanat, i pravopis i 5W i kojekakva stilistička sredstva, podrazumijevaju se. Oba mi velika životna uzbuđenja, novinarstvo i književnost međusobno mi nisu smetali osim vremenski, jer nisam mogla pisati sve u isto vrijeme. Slobode svake, pa i umjetničke imaš kad si je i koliko uzmeš.
Ispada da sam najpije imala novinarsku karijeru i usput pisuckajući, na porodiljskom primjerice, postala i članicom Društva hrvatskih književnika, zaradila novinarsku prijevremenu mirovinu, a onda neplanirano prionula književnoj karijeri i uspjela napisati, djelomice sama i objaviti sve u svemu dvadesetak, ocjenjujem dobrih knjiga. Katkad se i pitam: Jesam li mogla drugačije?

Nagrađivani ste za svoju kajkavsku poeziju, priče i romane, a istovremeno ste bili britka kolumnistica i urednica. Koliko su vam stvarne priče i ljudi iz novinarske svakodnevice poslužili kao građa za likove i zaplete u ovoj trilogiji?

Da očigledno jesu, vidi se to ponajviše u romanima iż „Novinarske trilogije” i u nekim pričama. No, ipak, rekla bih novinarstvo me je učinilo zrelom i izdrilanom za moju književnost. Deadline, disciplina! Da znaš kad je gotovo i kad je dosta. Upoznala sam sjajne ljude, upadala u događaje i dospjela na mjesta gdje bez novinarstva vjerojatno ne bih, a i praktično me je posao usmjerio kamo se sama nikad ne bih, primjerice na pisanje o hrani ili ljubiće.A i svoje sam likove tanano gradila svakoga od po nekoliko stvarnih. Opisala sam u uvodnome eseju kako „Globus” nije objavio već napisan intervju sa mnom, jer sam odbila otkriti za njihovu planiranu ilustraciju koliko posto koje stvarne neboderske face ima u kojem mojem liku. Što bi kolegica Mirjana Dugandžija napisala da su se „mnogi prepoznali” i da je „nekima bilo drago, a nekima i nije”. A kolega Mazzoco na Fejsu je napisao kako se već dugo nije nasmijao kao na moj opis jednoga redakcijskog kolegija. Možda bi se stvarno roman bolje prodao…


Uz same romane i esej, uvrstili ste i književne kritike. Koliko vam je, kao autorici koja je cijeli život i sama ocjenjivala i uređivala tuđe tekstove, bitan taj “pogled izvana” na vaš literarni rad i kako se nosite s književnom kritikom?

Pa čovjeku je drago kad mu netko uopće javno analizira rad,   a kamoli dobro. Nisam ni imala nekih drastičnih negativnih kritika, ali, da i jesam, stvarno na njih ne bih reagirala. Znaju kritičari bolje, barem neki.


Nekada su novine imale stranice posvećene kulturi, književnosti, glazbenoj sceni, slikarstvu…. Danas kao da su rubrike kulture pobjegle sa stranica, kulture je sve manje na portalima, na radiju, televiziji. Kako to objašnjavate i koliko to štete čini umjetnicima, ali i društvu u cjelini?

Sve je postalo „scena”, a kriterija, bilo kakvih, sve je manje. Kulturnim se imenom kiti koješta, a stvarne kulture sve je manje. Akademije imaju i moja gastronomija i slične aktivnosti, a o „akademicima” ne bih osim što primjećujem da se sve češće s meni važnim ljudima opraštm sa „Ni on nije bio akademik.” Cijelo je društvo dugoročno na gubitku što već godinama sustavno zapostavljamo kulturu i čini se da zato uopće ne hajemo. Najmanje što su na gubitku sami umjetnici, socijalno, jer kome je stalo, svemu unatoč, stvorit će neku svoju umjetnost, ali društvo, kako sam nekad mislila umirujući se, nema vremena za takve egzibicije. Ne zato što ja navijam za kulturu, nego zbog razvitka društva, a to dugoročno omalovažvanje i zapostavljanje kulture je strahotno.  


Što Božica Brkan radi kada je izvan svijeta  stvaralaštva u književnosti, novinarstvu…?

Živim uobičajeno. Lijepo. Najdraže mi je naše druženje s petipolgodišnjim unučićem Adrianom, graditeljem kojekakvih svjetova, budućnošću, osobito kada traži „Baba, čitaj mi!” i odnedavno „Baba, pričaj mi!” Sva sreća da imam što, ponajprije lijepo i dinamično djetinjstvo. Stjecajem zdravstvenih okolnosti sve manje putujem i izlazim u kino i kazalište ili na promocije, izložbe… Ali još svako jutro iznova započinjem pisanjem, mnoštvo tema mi je još „u radu”, bar još jedno četiri knjige, i, uz drugo, redovito i dva bloga i jedna kolumna. „One dies sine linea.” Ne mogu bez čitanja knjiga i novina, gledanja po nekoliko TV filmova i serija, surfanja. Uvidjeh baš da odjednom nakon godina i godina više nisam ovisna ni o „breakingnewsu” i prvim vijestima. A nekad smo i stan birali ovisno o kiosku s prvim izdanjima! Unatoč ograničenoj količini kofeina, ovisnica sam o intelektualnoj kavi s prijateljima, sve rjeđima. I našim redovitim telefonskim „konzilijima”. Iz sadašnje životne perspektive, ocjenjujem svoj život lijepim, bogatim i zanimljivim, ali da mogu birati, brižljivije, štedljivije bih se ponašala s vremenom. Prevrijedan je to, a neobnovljivi resurs i odlučno bih ga manje   gubila na jalova uvjeravanja i bezvrijedne teme i ljude, zaobilazila bih kretene u vrlo širokom luku. Moje mi dijagnoze, baš nataložene novinarske, govore da sam od malena bila preozbiljna i da sam, a da i ne moram biti površna kao što je postalo ovo vrijeme, mogla biti i opuštenija u životu.

“Ellas” sa 11 hrvatskih pjesnikinja na španjolskome – Stvaračka autra vitalis

U svojoj redovitoj kolumni kritika novih knjiga u Vijencu, u broju 841 od 4. lipnja 2026. na str. 19., Ljerka Car Matutinović piše o jedinstvenoj panorami Ellas: 11 suvremenih hrvatskih pjesnikinja u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić naslovivši svoj pohvalni osvrt „Stvaralačka aura vitalis“. Kao jedna od 11 odabranih, kako Carica nacodi „jedanaest veličanstvenih“, sa zahvalnošću za potporu i s veseljem da to mogu podijeliti, prenosim tekst iz Vijenca:

Tekst iz Vijenca

Ljerka Car Matutinović:
Poetika prevođenja ili stvaralačka aura vitalis

“Dulce libertad” (“Slatka slobodo”),ovom antologijom u izboru naše istaknute prevoditeljice, Željke Lovrenčić, (koja je objavljena 2012. u Madridu), otškrinut je prozor u cvijet za 12 suvremenih hrvatskih pjesnika ( “Poesia croata de hoy”). ” 12 apostola” je simbolički osmišljena paradigma za 12 hrvatskih pjesnika koji su u lijepo opremljenoj  antologiji “Dulce libertad” predstavili Hrvatsku, uz nadahnute stihove Ivana Gundulića na hrvatskom i španjolskom jeziku: ” O lijepa, o draga, o slatka slobodo” ( “Oh bella, oh amada, oh dulce libertad”).

Naslovnica Vijenca

            To književno svjedočenje životnih impulsa, to inspirativno obnavljanje poetskih osobnosti i mnogostruko imaginativna komunikacija,usprkos apsurdima svakodnevice, usuglašeno korespondira u novom prevoditeljskom iskustvu naše hispanistice Željke Lovrenčić. Ako se prevođenjem obnavlja autentičnost svijeta i bivanja u kreativnoj raznolikosti, onda nam esencijalnost pronađenih duhovnih prostora vraća bliskost svijeta kojoj se možemo prepustiti u cijelosti.

            Upravo to nam donosi knjiga “Ellas” (“One”), objavljena, kao što je zapisano, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Riječ je o 11 suvremenih hrvatskih pjesnikinja u izboru i prijevodu na španjolski jezik iznimnim marom  naše Željke Lovrenčić.”Hrvatska je”, kako piše na poleđini knjige, “mala zemlja koja promiče izvanredna nastojanja da prezentira svoju književnost svijetu.” Nakon antologije “Dulce libertad” zbiva se specifično poniranje u uzbudljive preobrazbe života u imaginaciji, osebujnom lirizmu i kreativnoj fleksibilnosti što priprema našu čitateljsku pozornost na opčinjenu dijalektiku ljubavi koja je i koegzistencija i supostojanje, središte u kojem raste naše poimanje lirskih obzorja.

            Prevoditeljica, dosljedna poetici prevođenja, stvaralačkom aurom vitalis, već u odabiru naslova pjesama izriče svoja osobna nagnuća, svoju sklonost  vještoj prevodilačkoj komunikaciji koja transkreira pravi duh pjesme, jedinstven i neponovljiv svijet poetskih poruka:

Stranica Vijenca s tekstom Ljerke Car Matutinović

            “Vestido para los suenos” (“Haljina za snove”, Božice Brkan),”Naranja (o poema al amor”) ” Naranča /ili pjesma o ljubavi/), Diane Burazer), “Lo ma’s bello lo ma’s real lo ma’s loco” ( ” Najljepše najstvarnije najluđe”, Ljerke Car Matutinović),”Hay que mover el sol” (” Treba pomaknuti sunce”, Lane Derkač), “Vigilias” ( “Bdijenja”, Stanke Gruić),  “Sobre el ala de la Madre Creadora” (“Na krilu Majke Stvoriteljice”, Biserke Goleš Glasnović), “Sobre el amor por animales” ( ” O ljubavi za životinje”, Ane Horvat), “El autobus matutino” (“Jutarnji autobus”, Božice Jelušić), “Paloma de la paz” (“Golubica mira”, Diane Rosandić Živković),  “Dios mio como disfruto de si ‘ misma”( Bože, kako uživam u sebi”, Marine Šur Puhlovski),”Oda a la alegria”(” Oda radosti”, Sonje Zubović.

            U ovom bogatstvu riječi opčinja stvaralačka strast, dosljedna vjernost prevodilačkoj poetici i neophodni užitak u procesu prevođenja. A sve to nalazimo u inspirativnoj knjizi poezije “Ellas” ( “One”).

            Valja naglasiti: Uz odabrane pjesme uvrštene su i kratke bilješke o poetesama i 11 portreta- fotografija, autori kojih su: Mladen Budimir, Miljenko Brezak, Davor Šalat, Filip Martana i Saša Zinaja.

            Željkinih “Jedanaest veličanstvenih” ( “Once magni’fikas”) u knjizi “Ellas” (“One”),promiču svojeosebujne, maštovite, iznimno nadarene aure vitalis, opčinjene životom.

Početnički literarni radovi Božice Brkan iz Modre laste potraj šezdesetih

Preneseno s Facebook Božice Brkan, objavljeno 24. listopada 2025.:

MODRA LASTA – PEDAGOGIJA I BAŠTINA

Baština i nova publika, konferencija je sredinom listopada održana u Ivanić gradu. Iako je niz tema koje bi me kao dugogodišnju osvjedočenu „čuvaricu baštine“, osobito jezika odnosno zavičajne kekavice i gastronomije, mogle zanimati, ne bih ni znala ništa o tome da mi jedna od sudionica, Marina Junger Sokolović iz čazmanskoga Muzeja, nije poslala nekoliko fotografija iz predavanja „Modra lasta – produžena ruka formalnog obrazovanja u prirodoslovnom opismenjavaju mladih“ Melite Povalec s mojim literarnim osnovnoškolskim radovima iz 1968., 1969. i 1970. Urednica u Školskoj knjizi i Modroj lasti na moju mi je molbu poslala presnimljen stranice s pjesmicama kojih se uopće ne sjećam. Davno sam posudila svoje časopise za školsku izložbu i zagubili su ih. No, kaže urednica Povalec kako voli podsjetiti na početnike radove uglednih književnika. Pedagogija i baština. Hvala kolegicama Polovanec i Junger Sokolović za malo radosti.

Modra lasta, broj 18., 1968.-69.
Modra lasta, broj 9-10, 1969.-70.
Modra lasta, broj q4. 1969.-70.
Modra lasta, broj 4, 1968.-70.
Modra lasta, broj 9-10. 1969.-70.

Božica Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz zbirke priča u nastajanju Povečane slike, napisane na moslavačkoj kekavici)

Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI.  (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa  Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan
Početak kekavske priče Božice Brkan o Trnu na Harleyu cirkularu

Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti. Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo dej!
 

Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej očeju.

Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila, cirkular za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.   

Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve cevanice, stal je na minu i komad noge mu je  zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel, samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.

Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem našel.

V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem, još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače, sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.


Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil  z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je te mator i tu i tam bil crn.

Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali. Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov, plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!


Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na nekakvomu motopijacu   takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve detaljnije povijesti. Spozapisane.

Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju, od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I matore.

Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.

A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi, fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.


Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.

I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu debeluameričku kej ju  ne mogel razmeti neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent.
Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.

20191008 – 20231021 – 20231102 – 20240824 – 20240825 – 20240827 – 20240828 – 20240902  

manje poznate riječi
tropati – pljeskati
Harley-Davidson, H-D – najpoznatiji brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke   osnovane u Milwaukeeju, Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom.      
mator – motor
pametiti – sjećati se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju
neg kej očeju – samo što žele
drakslati, drekslati – tokariti; podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani – vršnjaci
cevanica – potkoljenica  
podrapan –  rasporen, pun rupa
temzič – malen motor TMZ
kugllager – kuglični ležaj
feder – opruga, pero  
radkapa – ukrasni poklopac na automobilskom kotaču
šarafi – vijci i matice
šrafcigeri – odvijači
kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata
klešča – kliješta  
cvikcange – vrsta kliješta
medtemtoga – u međuvremenu
pretržec – trgovac
turerati njem. tourieren – turirati, vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti
zebere, zebrati – izabrati
šprica – prskalica, šmrk
folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži
des – danas

Božica Brkan: Showroom

Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI.  (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa  Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
 

Naslovnica republike
Početak priče Showroom objavljene u Republici

Buka, prašina i dim. Kao da se ruši portalka koja desetljećima još dijagonalno nadsvođuje glavninu nekadašnje firme pretvorene ni u što. Malo prije okretna mehanizacija pod trepćućim svjetlima i sirenama neočekivano se uvezla u zapušteni park, izvan tvorničke ograde. Misleći da su vatrogasci i da negdje gori, učas se stvorio grozd radoznalca. Skamenjeni, zadrvenili samo su zvjerali uokolo.
 

Gibaj, gibaj, upućivali su izvođači radova sve brojnije kibice, koji su, i ne znajući još što je povod uzbuđenja, snimali mobitelima dok su jednoruki strojevi gnječili redom najprije krov, pa metalni nosač po nosač kao da građevini uvrću ruke, od kojih bi većina oljuštena i posve korodirana odavno popustila da se nisu, kao u zagrljaju, držali u osmerokutu.
Nisu to loše smislili, mislio je bagerist, domišljajući kako da sve u što manje poteza složi na tlo.
Nisu popadala ni napola razbijena stakla, a vremenu su se dobro odupirali i karniši s raskošnim zavjesama, po nekadašnjoj modi sa strane s teškim šarenim draperijama, a u sredini s prozračnim markizetom. Od namještaja je preostalo vrlo malo, a i to rasparenoga: fotelja One EXHAT, komodica Luka… Made in nekad vodeća tvornica namještaja, parketa i dizajna.
Gibaj, gibaj, dalje, dalje, uredovali su izvođači spretno ubacujući ostatke srušene građevine u pripremljene kontejnere po vrstama otpada s imenom vrlo uspješnih sekundarnih sirovina lokalnoga poduzetnika.
Mogli ste to ljudima podijeliti, ubaci neki lajavi babac. Nekima bi dobro došlo za sklepati ljetnu kuhinjicu, terasicu, sjenicu ili zamijeniti dotrajali prozor na verandi. Godinama čuvari   nisu nikome dopuštali ni prići. Više nisu ni znali zašto. Kad bi u paviljonu povremeno zatekli mlade koji su se tu sakrili popušiti ili pipkati se, podizali bi prijave, objavljivali po lokalnim novinama dok su još izlazile i po portalima. Navodno su još godinama poslije propasti oko zaboravljenoga paviljona danju i noću, ne odašiljući sliku više nikamo, neumorno sve snimale kamere. Dobra marka, njemačka ili japanska: Big Brother nebrojeno puta presnimavamo preko već snimljenoga.

Gibaj, gibaj, izvođači radova postajali su sve glasniji kako se množila gomilica.

Odjednom jedan od radnika u fluorescentnoj uniformi s kacigom poleti da zaustavi veliku šaku stroja. Vozač vješto iskoči, pa zajedno zakorače u mrak i prašinu. Ne vidi se unutra, samo sve glasnija nevjerica bagerista:
Pa  čovječe božji, što ti je? Mogao sam te zgnječiti!  

Paaaa? Ne bi me bilo šteta, kao da je u svojoj comfort zoni čovjek dokono povuče dim, raskravljen na najvećem trosjedu u hrpi nekad modernih okruglih jastučića što su se bojom i nakon desetljeća odlično slagali u tonu s apšisanim meblštofom višekratno izašlim iz mode. Vintage, shabi shick opisali bi u lifstyle magazinu, lupkajući po rukohvatu prekrivenim slojem skorene prašine. Iznad njega, preko poluodlijepljene tapete s motivom vodopada, visjelo je nad šumom višejezično Proleteri svih zemalja, ujedinite se! i prvi i posljednji reklamni slogan odavno prekrštene banke zaustavljen u vremenu Ostvarite svoje snove. Uštedite za svoje snove. 
Uuuu, pa kej to nije naš dišo? Zalelujalo od nekoga mnoštvom kao da je kamen pao u mirnu vodu i zamreškao je valovima.

Vede? Bome je! A kej je on još živ!? Kibici se počeše naguravati. Svatko hoće vidjeti onoga unutra: oni koji su prepoznali glas, hoće se osvjedočiti da je to stvarno dišo, vede, a oni kojima je nepoznat, htjeli bi vidjeti tko je taj što im je svima zaustavio dan.

A neki su pamtili kako je baš taj u paviljonu već jednom tako sjedio, samo što onda nije ovdje bio svojoj voljom. Kao da nije ni odlazio. Nije ni trebao.

***

Kad je najavljeno čišćenje parka, svi su se u naselju, pa i u okolnim mjestima, pogotovo oni koji su s firmom vezali glavninu života, međusobno domundžavali ispod glasa kao da se međusobno nagovaraju hoće li otići pogledati što će naposljetku ostaviti od parka desetljećima opisivanoga najuređenijim hortikulturnim objektom u cijelom kraju. U nekim su vremenima prikupljali podatke, izvorne nacrte i sjećanja radi zaštite povijesne baštine, snimali za televiziju. Većina je najpredanijih, najzainteresiranijih promatrača bila odavno ili umirovljena ili na burzi da možda dočeka mirovinu. A rijetko bi se tko sjetio kad je zadnji put uopće i bio u parku. Kao da im je bilo neugodno.

U mladosti, još nije bilo ni televizije, u park su odlazili na ljubavne sastanke prije i poslije kina, po dvije predstave dnevno, a subotom i nedjeljom uz matineju i tri poslijepodnevne. Odavno mladima nije ni za uzeti šut, a starijima podivljao ni za šetnju. Park oko upravne zgrade giganta, vile za stanovanje isprva vlasnika a poslije direktora, kina i restorana, hotela-stanova za ledične, samce, godinama je brižno, s gotovo zaljubljenom predanošću, uređivala zaštitna radionica, četa radnika prethodno isluženih na teškim pilanskim poslovima da uz reumu, rahitis, išijas više nisu mogli slagati ni lamelice ni parket u parketari, a kamoli na stroju na normu prebirati frizer ili daske. Bolesnu bi granu, grm ili drvo uočili i iskrčili, kao na svojoj okućnici, i prije negoli bi oboljeli i odvezli ih u kompostanu. I prije negoli je stigla ekologija, dijelili su tko hoće dozorio kompost odvesti doma u svoje vrtove, pošto bi uredili i osvježili gredice po firmi i po parku, prije nego što bi mašti prepustili oblikovati figure u svim mogućim bojama i vrstama, svake godine drugačije, jer bi dijelili i počupane još upotrebljive biljke i višak flanaca.

Podrazumijevalo se da je park oduvijek bio tu, jer je i vazdazeleno i egzotično drveće nadživjelio firmu: divlji kesteni, platane, ginko biloba, kanadski javori, breze, žalosne vrbe, japanske trešnje, grabrova redovito šišana živica… Očigledno je mnogo drveta bilo posađeno još kada je prije gotovo stotinu godina dioničko društvo odabralo posve prazno mjesto uz glavnu željezničku prugu i za istok i za zapad, u središtu velike zemlje i blizu još velikim šumama dozrelimza eksploataciju. Park je bez svoje hortikulturne čete, jer novi su se vlasnici usredotočili na core business i otresavši se svega suvišnoga, odavno podivljao u džunglu, izuzevši uzak dio uza sam ulaz do još jedinoga dijela koji je nešto proizvodio. Ni obična drva za potpalu već se desetljećima nisu mogla kupiti, a kamoli povoljno, pa je prvo naselje doseljenika proletera prešlo na plin, a potom i okolna sela ispražnjena toliko da više nisu bila u stanju rušiti ni vlastite šumarke koji su ponovno postajali šume. A odavno se prestalo i prijetiti ako nebuš učil, peš delat na Našičku, u Dip, na plac, pilanu, parketaru, poslom teškim i slabo plaćenim, ali sigurnim do penzije.


Kako su čistači po zaraslome parku s velikoga krčili ni malo nježnim, teškim strojevima i komade odvozili kamionima metal, bio…, tako su se gromadi priključivali i usputni prolaznici. Opreznoodmakavši raslinje samo bi zainteresirano prisjedali na klupe kojima su odavno pootpadale daske sa sjedala ili naslona, a korozija im je oglodala metalne dijelove neprepoznatljive boje.Ubrzo bi se uključili uprisjećanje na prvemajeve, daneoslobođenja, daneustanaka, danerepublike, danedječjeradosti, cvjetnakorza… 


Tko zna hoće li ikad obnoviti i paviljon s namještajem? Trgovački centri povoljno nude montažne hortikulturne elemente, sve do priručnih bazena, pa mogli bi urediti, naklapali su. Da ga nisu rastrgali, osmostranični objekt mogao je poslužiti kao sjenica, mjesni trefpunkt. Nekad bi, dodao je netko. A netko je uskočio da su tu mogli urediti i muzej, jer općina ionako nema ni jednoga. Ali ni restoran nisu obnavljali, ambulante se jedva tko i sjećao. Sve su sravnili sa zemljom. Ne rekoše ni tko ni kad. Najnoviji se gazda svaki dan dovozio iz Zagreba.

U današnje bi vrijeme to zvali Showroomom, a nekad su zvali izložbenim salonom. U vrijeme prije interneta tu su dolazili kupci na veliko iz svih republika i pokrajina i brojnih europskih zemalja uživo opipati i odabrati namještaj i parket. Sad su radoznalci sjedili uokolo kao u amfiteatru i prisjećali se kako su, kad su onomad socijalizam umjesto u obećani ipetoljetkama planiranikomunizam pretvarali natrag u kapitalizam, jednu državu u drugu. Nisu mogli okriviti da je sve uništio rat, iako je i mnogo njihovih mlađih radnika ratovalo.   

Pričalo se kako će radnicima za minuli rad podijeliti našu firmu. Neki su odmah pomišljali na pojedine strojeve ili kombinirane sobe te što bi se moglo s njima, ali posrijedi su bile samo dionice o kojima ništa nisu znali. Pa se onda pripovijedalo kako su si sve to potajice među sobom već podijelili direktori i to samo oni najviši, jer oni su barem znali što bi s tim. Sindikalna delegacija pomišljala je otići sve do Beograda, ili barem do Zagreba, ili u Komitet, pa se usput saznalo kako dugogodišnji dotadašnji generalac uopće nema diplomu šumarskoga inženjera, pa je počelo isplivavati i drugo. Da su samo malo pričekali, ne bi se ni to doznalo, jer se država već raspala, a i prije negoli je zaratilo, generalac je odmaglio. Onamo. Nitko se nije čudio kad su im otamo prestale pristizati klade. I kamionima i vlakovima. Zarastao je i odvojak industrijskog kolosijeka koji je skretao s državne pruge, pa su ga željezničari odmontirali i još dobre šlipere posložili uz željezničku stanicu na kup. Odjednom ni njih više nije bilo.

Dok se na najvišoj razini tražio novi, još podobniji, naš vlasnik, pokazalo se da će, što se nikad prije nije dogodilo, kasniti i plaća. Uvijek bi desetoga, ni prije ni kasnije, glavna računovotkinja uzela direktorova merdžu, i kad im je bio jedini, i sama sa šoferom u dvije torbe iz banke dovezla gotovinu. Tada još nije bilo ni securityja ni blindiranih vozila, ali nije ni trebalo, jer se odavno ne dijeli ni gotovina ni papirnati rezanci, nego e-izvješća. Uglavnom minusi. Onda su ih uvjeravali da samo malo budu strpljivi, dok ne naplate prodanu robu. A skladišta su već bila prepuna. Nije da se ne bi našao kupac, ali teško kupac koji bi i platio.
Razjarene jer je izostala i organizirana zimnica sa svinjskim polovicama, vrećama krumpira i glavicama zelja, sindikalke su se postrojile pred upravom poput soldata, vikale kako će sad one krojiti svoju sudbinu, pa dan na dan odbijale proći kroz kapiju.

Nemojte, nemojte, žene, uvjeravaše ih šefovi od najnižih do najviših, dok se, na kraju, kamioni i inozemnih kupaca, koji bi još i dolazili po robu, nisu počeli vraćati prazni, jer ih nije imao tko natovariti.

Dok je vede nekim potencijalnim novim kupcima i namještaja a možda firme, ulagačima u njihovu budućnost, pokazivao Showroom, sve ih zaključaše.
Pokazuj, pokazuj, samo ti sad pokazuj dok imaš što, ciktale su.

Pokazale mi bumo tebi, dovikivale su protestantice.

A da je i htio, nije imao mnogo za pokazivanje, jer se i u namještaju promijenila moda, dok mjesecima nisu uspijevali ni promijeniti postav Showrooma, gdje je još bio izložen teški namještaj od punoga hrasta, kombinirana soba Nada. Sobe su nazivali po radnicama. Ova na kojoj je sad sjedio.

Nemojte, žene, bedesati, govorio im je onda ispod glasa, kao između sebe. Pustite barem gospodu u restoran na ručak, oni vam žele samo dobro, a mene ostavite kao polog da se dogovorimo k’o ljudi.

Ti si naš talac, drugo i ne možeš biti, odvraćale su mu odlučno, pošto im je dosadilo da se i dalje prave da ga ne čuju kroza debelo staklo. Samo su odmahivale, sad su već bile Novi nezavisan sindikat, kao: bit ćeš tu, dok ne isplatiš plaću, smjesta javi financijskom. A nije bilo ni novca ni financijskoga. Kad su procijenile da su strance dobro izgladnile, pustiše ih na objed. A direktor je mislio, a mislile su i one, kako će i njega  pustiti popodne, do večeri najkasnije.  
Kako ni dotad ništa nije riješeno, brižne su mu kuharice donijele večeru iz restorana, ali protestantice im nisu dopuštale prolaz. Ništa od ostanjaka od objeda za strance, koji je poput namještaja za izvoz bio nešto kvalitetniji nego za domaće; jest ćeš što i mi, da vidiš kakav nam napoj kuhate. Kako njemu, kuharice i njima ostaviše pohanac između dvije šnite kruha, nisu im tražile ni restoranski bon, paimnajaviše da sutra ionako neće skuhati ni to, jer ni dućan im neće više davati robu na veresiju. Ove samo zagalamiše kako nije strah najgore što čovjeka može snaći u životu i nastaviše još žešće iskazivati nezadovoljstvo, te se napokon događaj probio u TV Dnevnik.

Žene, pustimo čovjeka, neće unutra ništa riješiti, utrčao je netko straga. Nisu puštale, a straga se čulo mrmljanje: babe k’o babe, papskije od pape. Neka se žena ozlojeđeno razderala iz petnih žila:
Ti baš očeš da mi snemeno rukavice!? Premenili bumo ploču, dragi moj, premenili, neg kej!  Buš ti onda videl  


Vede je telefonirao, svi su vidjeli, još mu nisu isključili telefon, ali nitko od njegovih pomoćnika nije se više odazivao. Svi su se razbježali odnijevši i poslove. Njemu su dali otkaz. Po kratkom postupku. Da su i htjeli raditi, poslova jednostavno više nije bilo. Ni Radnički savjet, koji je još postojao, nikako nije mogao skupiti kvorum ni da donese odluku o izmjeni odluke: jedno je vikati u masi, a drugo gledati si oči u oči preko stola.

Ostaviše ga preko noći, postaviše i štrajkašku stražu. On je otvorio izloženu butelju stranoga viskija, pa on ga je i kupio u djutiću, i potočio i svojim čuvarima dok su otvorili izložene šahovske ploče išahirali pušući u ledene prste. Nije da nisu poslije, skriveni mrakom, došli tajni pregovarači da bi se ispričali i predložili da se ipak sve zaboravi, da bi bilo najbolje da se svatko vrati svom poslu, jer je sve obezglavljeno. Vede je, kao da im i nije prestao biti strah i trepet, samo pustio vrata da se za njima sama zalupe.    
Pizdun, rekoše svaki sebi u brk kad se već nisu počastili međusobno. 

Kišosnježica se prosula parkom. Pošto su u paviljonu isključili i vodu, i struju, i grijanje, žena mu je uzaludno kumila i molila idući od jedne do druge sindikalke, od nemila do nedraga, napokon otključaše vrata. Njega je hitna odvezla u bolnicu. Stvarno se razbolio. Neko se vrijeme nagađalo i da je i umro, da je nekamo otperjao, pritajio se.

Svi su mislili kako su baš oni pobijedili. Ne bi se ga više sjetili ni prigodice, osim susjede koja je, kad god su se poslije susreli, čula samu sebe kako mu je, dok su se ženske ono kurčile, u zanosu doviknula kako bi ga mogla mam priklati z tupem nožom i kak i njega jeli buju črvi. Nije se sjećala odakle joj je takva prijetnja došla na pamet, nije baš tako ni mislila, niti ju je on čuo, ali nelagoda je ostala. 


Showroom je stajao zaključan. Zaboraviše i kod koga je ključ. Najprije je netko posve navukao zavjese do poda, baš su lijepo padale, dok se nisu same počele skidati na tlo žabicu po žabicu. A onda je, navodno, netko iznio namještaj. Kauč po kauč, stol po stol, policu po policu. Fotelju po fotelju. Nije se vidjelo. Nije se vidjelo niti da su iz parka nestale i drvene skulpture s ljetne kiparske kolonije, njegova ideja s nekoga inozemnog službenog puta.
Firma se otvarala, pa zatvarala kako su se smjenjivali vlasnici. I futur i futur drugi već su otišli u aorist, perfekt i puskvaperfekt.

***

I sad, baš kad su dovukli bagere za totalno čišćenje, uskrsnuo opet on u Showroomu. Kao da mu je to escaperoom.
Bome zgledi kej smrt na dopustu, zgrozi se neka jezičava mršavićava iz trećega reda.
A kad smo ono štrajkale, baš je bio zgodan, nastavila je druga, motao se rado oko sukanja.

A i suknje oko njega, nakreveljio se neki biciklistu trenirci iz drugoga reda.
Nabacivali su se okupljeni, i sami ostarjeli, doskočicama i poskočicama kao bećarcima u svatovskom kolu. Samo što nikome nije bilo ni do pjevanja ni do juškanja.

Neki su samo časkom prisjeli, ne preblizu, a neki su se zalijetali bliže ne bi li prizor s jobovski zgrčenom figurom uzmogli bolje kadrirati u selfiju. Mreže su se punile brže od obližnjih kontejnera. Kod njih se ionako nikad ništa zanimljivo ne događa i tko zna kad će im se opet pružiti takva prilika. Čak su pomišljali da se možda snima neka serija ili show.

Sekundarne sirovine nisu odustajale, raspoređivale su smeće znalački. Već se i vlasnik dovezao u vizitu tko mu to trati vrijeme. Samo je klimao glavom kad mu je pogled dohvatio odavno nevažnog igrača zavaljenoga u trosjedu među jastučićima pod prijetećom šakom njegova stroja. Kad je onomad drug vede zatvoren sjedio na istom kauču, iako je bio malen, sjećao se kako mu je tata nervozno hodao ispred paviljona povremeno odlazeći provjeriti da li je još uvijek direktorski mercedes tu, cijeli, ako bude nekamo morao iznenada odvesti druga direktora. A što ga je vozio, vozio je. Onda je zakratko vozio novoga gazdu, pa je, kad se u stečaju sve rasprodavalo, otkupio stari firmin auto postavši prvi taksist u kraju, prije nego što je organizirao prodaju polovnih auta, pa leasing, dok unosan posao nije prepustio još poduzetnijem sinu, koji je shvatio da je zapravo još bolja budućnost u čistoj, zelenoj industriji i sekundarnim sirovinama.
 
A na omari u sumraku vede na dogorjelu cigaretu pripali novu. Nekako su svi očekivali logičan rasplet: da opušak baci na hrpu preostalu od Showrooma i da sve nestane u plamenu. Da je stvarnost film! Osim mišjih i štakorskih gnijezda iz kojih su se, ostavši bez zalogaja, i glodavci povukli na rezervne položaje ne bi imalo više ni što gorjeti. Svi pretrnu kad se starčić uspravi s trosjeda i opušak odbaci na tlo. I pomno ga zgazi. Kao dok je bio pri snazi. Negdje u krošnji zagrakne ptić. U filmu bi bio ćuk. 

20200122 – 20200211 – 202020317 – 20200402 – 2020421  – 20200424 – 2020026 – 20200427 – 20200714 – 20220119 – 20220815 – 20220908 – 20221020 – 20231023 – 20240703 – 20240725 – 20240802 – 20240805 – 20240806     

Selfie s Matošem Božice Brkan – Prvonagrađena priča na 9. Matoševim danima 2025.

Naslonjena na obrastao zid čekam da se kraj tebe, sjedajući i desno i lijevo pa završno posjedajući za grupnjak izredaju Japanci ili Korejci, južni. Vodičica, naša, o tebi im, Matošu moj, govori na engleskom. Čak neku rimu, najprije na hrvatskom. Neki vrlo površan opći tekst. Književnik, veliki književnik. Zagrebački književnik. Razbacuje se superlativima. Mogu misliti, ako slušaš, što bi imao o tome reći. Konačno žena spaja slavnoga književnika i slavnoga kipara koji je u blještavu aluminiju pisca oblikovao u klupu s mustačima. Raspituju se o vrsti metala, pipaju kako je gladak i vruć, ispada rijedak poput onih ukrajinskih kojima Trump hoće naplatiti trošak američke brige za ratnu obranu od Rusa. Čekam hoće li još štogod o tvome Tekstu, ali čujem kako se Japanci ili Korejci već raspituju kakve je Trump carine nametnuo našoj zemlji Hrvatskoj i hoće li Hrvatska uzvratiti Sjedinjenim Državama. Vodičica se spašava novijim vijestima, odlukama iz važnih ureda svjetskih državnika, spominjanjem Unije, Europske, po Dalekoistočani, još ne razaznajem koji, a koji već desetak dana, po starim cijenama i carinama štrapaciraju Starim svijetom. Pepica, Kip domovine samo leta 202*…

Top na kuli malodalje puče i pobojah se da ću zakasniti na nulti sat, rijetko je oko tebe baš takva gužva, te se kroz kosooku gomilu rivam k tebi pred sobom poput trudnice trbuh držeći svoje čelo, uspijevam sjesti i opaliti selfie. U varijantama sa što više i sa što manje nasmiješenih turista. Njima svejedno smiju li se svome ili mome mobitelu. I ne gledamo marku, sve ti je to isto, savršenih performansi. Ja se i ne smiješim više, samo laktajući se ponavljam: Japan? Korea? Oni samo klimaju, i na ovo i na ono, pa opet ništa ne znam, dok ih vodičica visoko podižući zatvoreni kišobran ili suncobran, ovisno o vremenu, skuplja, broji i odvodi dalje. Trčim i ja usput puštajući današnji selfie. Raste nam broj pratitelja i pošiljatelja selfija da znaš. Takvo je vrijeme: selfie na selfie, selfie do sefieja.

Božica Brkan na Kožarićevoj klupi s Matošem na zagrebačkom Štrosu (Foto Miljenko Brezak)

Ponovno grupa, ne baš mlada ali ambiciozna. S mobitelskoga ekrana netko čita ostalima, prvi put čujem, kako je Kožarićev Matoš na klupi napravljen sukladno umjetnikovu životu, kako nema postament, nego pjesnik sjedi na klupi i gleda Zagreb i kako to nije spomenik već poticaj na angažirani pogled prema gradu. Klupa na kojoj Matoš bezbrižno sjedi i promatra kako se život i ljudi oko njega užurbano kreću, ustvari je Paneon jednog skitnice. To je Matoševo jedino utočište i Kožarić mu je osigurao životni posao: čuvanje grada Zagreba. Skulptura je asimetrična, napravljena od aluminija kao konveksno-konkavna masa. Moguće ju je obići sa svih strana. Matoš ima prekrižene noge i ruke naslonjene na klupu što daje dojam opuštenosti. Skulptura se pomalo naginje na lijevu stranu jer Matoš više sjedi na lijevoj strani klupe. Desna strana ostavljena je nekom strancu, da sjedne kraj njega i opusti se. Dodajem didaskalije:Grupa se smije, posjeda oko Matoša i slika se. 

Smijem se opisu o kojem nisam razmišljala. Razumijemo se, dragi moj Gustl, nemam vremena, nikad nemam vremena. A nemam ni novih tema za razglabanje. Sve po starom, kao i jučer, čak i prekjučer, samo novi broj selfija, i ne znam ga napamet. I ne trudim se. Samo ću napisati da ti danas nije bilo ni do čega, da si pretvoren u šutnju. Uzaludno čekanje da progovoriš. Ti si svoje napisao i samo da se pomno čitaš. I dalje si zatvoren u šutnju, u interpretacije, kao da te još uvijek muči tvoj smrtni karcinom larinksa, tvoj bolni grkljan. Razumijem te, jer i mene, kao da me je dohvatila tvoja neizlječiva sušica, obuzima bol u prsima, jer već tjednima očekujem i nikako da dočekam rezultate besplatne nacionalne mamografije. Isto u Sestrama milosrdnicama. Svakome njegov strah u njegovo vrijeme. Ne mogu ga ni posnimiti za selfie. A ti samo sjediš i šutiš. I gledaš horizont u daljini. Kao da je to zadani optimizam. 

Grad iz tvoje perspektive uobičajen. Danas kod tebe ni psa. Ni da bih, kao što sam jučer, kod tebe zatekla dvojicu. Imam frtalj vure. Više nego dvojica, svaki s tvoje jedne strane, dostavljača Wolta koji su se kod tebe, na moj štamtiš, valjda sakrili nakratko od svoje svevideće tirkizne aplikacije. Jedan na bicikliću, a drugi na motoriću, valjda čekaju trećega. Ako su to ti, obično bi sjedili malo dalje, na tlu. Sad kao da su manje stranci. Hoće li ili neće i oni okinuti selfie s tobom? Za koga? Top. Kao da su samo čekali, brzo se raziđoše. Čak ne svaki na svoju stranu. Možda iz obližnje pizzerije dostavljaju istu stvar na različite adrese. Kad su otišli, sjedoh ti zdesna da pohrdam slanac za koji nisam imala vremena od jutra. I popijem posve hladnu coffee to go. Uglavnom, uza te obično pogablam nešto. Moja glad nekako mi nalikuje na tvoju: bi – ne bi. Da se ne bojim umastiti prste, uzela bih burek, kao tvoj omiljeni beogradski, hranjiv, mastan, slastan.Opet su mi mijenjali raspored i uskačem i danas umjesto bolesne kolegice. Za sitniš, nema u budžetu. Opet pripremamo nekakav štrajk. I reforme. Ne mogu ti se ni žaliti. Ja ću jednako držati solfeggio i svirati. Samo se selfiram, selfiram…

Kanila sam ti danas poslije nastave nešto svirati, dati ti glas. Glazbeni. Gdje li tvoj instrument? Vježbala sam novu kompoziciju. Usudila sam se improvizirati i dopalo mi se doma, pa sam se pomislila preslušati kako zvuči na otvorenome. Najbolje mi je kad povremeno svirajući uza te ostavim otvorenu kutiju i prolaznici Štrosom ravnodušno tu i tamo ubace kovanicu. Zvecne. Tu i tamo dječica namole svoje neki cent, pa ubace šačicu i zagledaju se u pomicanje gudala. Obično se poigram glumeći glasanje ne samo bumbara, nego pjev vrapčića piano pa pianissimo i zagrakćem vranski forte, pa se dijete pokupi ili napući čubicu da će zaplakati, a ja gudalom zagudim i trenutak pretvorim u smijeh. Mogu i svirati smijeh. Mogla bih snimiti video. To bi se gledalo. Podsmjehuješ mi se, Gustl moj? Mi se najčešće međusobno podsmjehujemo. Ne moramo ni progovoriti, koliko se razumijemo. Zagledani u daljinu. 

Ja gibam, a ti onda dalje ravnodušno gledaš panoramu. Široku perspektivu krovova, skela, višekatnica u daljini i željeznicu koju valjda jednako guta već daljina, Savu koja se ne vidi i uz koju bi najradije sazidali Manhattan. A prije toga će napraviti Thomsonov koncert. Možda te jednom, kad je urede, presele na njezinu obalu ili naprave repliku da sjediš i gledaš u rijeku kako i ona i vrijeme prolaze, kao što u Sisku zagledan u Kupu. I ona i vrijeme isto prolazi. Ona se dalje spaja sa Savom koja teče prema tvom slavonskom i vojvođanskom zavičaju, sve dok se ne ulije u Dunav, u Beogradu, ali ondje bi te najbolje bilo posjesti na kalemegdansku kaldrmu, negdje gdje si pio ili negdje gdje si svirao. Kakvi bi to selfiji bili! Ili negdje u Parizu, uza Seinu, na Pont neuf ili pod neki most da s tobom posjede makar klošari. Kakva su vremena, i oni udaraju selfije. Može ti o tome Karakaš, jedino što on nije imao gudalo, razvlačio je harmoniku. 

Možda bi te mogli postaviti na klupu i ispred tvoje rodne kuće u Tovarniku, one koju nikakao da urede jer se ne mogu dogovoriti čija je, da se odmore prolaznici, ma i emigranti, što legalni a što ilegalni… Koliko li ih je samo prošlo tom balkanskom rutom! Ako i znaju kamo idu, i ne znaju uza što prolaze. Lunjaju uokolo kao što sam onomad ja lunjala Mirogojem u potrazi za vječnim počivalištem obitelji Matoš. A ispod svog prozora čujem svakog jutra točno u šest, vrlo glasne, prolaznike, ne prepoznavajući njihove šuškave jezike u govoru brzom u taktu žurbe na minimalac na dvostruku šihtu. Možda je među njima, kao što si ti bio u Srbiji, neki prebjeg iz vojske ili čak od rata ili prijetnji, straha…? Tko li je od njih ovdje, kao ti u Francuskoj, pečalbar? Misliš li da možda i među njima netko pjeva svojoj Kroaciji… Jedina je razlika, dragi moj Gustl, što ti nisi imao mobitel, što se nisi mogao javljati s puta doma niti selfirati. Što ako im još poskupe putarinu? Možda se neće moći, a možda više niti željeti ni vratiti doma. Samo neka redovito šalju novce. Slutim moru.

Selfiram, selfiram. Ljudi koji udubljeni u svoje brige hodaju ulicama. Mimo nas.
Pošto pošutim uza te, pokupim se s instrumentom i spustim stubama do tramvaja. Kada se uspinjem, kod tebe se zaustavim da predahnem, sve češće do tebe ostanem bez daha. Lažem ti da održavam kondiciju, da mi je to terapija. Možda i bih da imam kad, da nemam toliko nastave i dodatke honorarne poslove da pokrijem otplate, podstanarstvo, da imam cijeli dan, da mogu birati doba dana kad sunce ili sjene najljepše padaju, da je oko tebe gužva ili kad nema nikoga, kad više ne lupaju ni ovi što popravljaju građevine poslije potresa iza tebe, najradije bih ponijela knjigu, sjela kraj tebe i čitala. Otkad sam na Britancu za siću – jer nedostaje jedna knjiga – nabavila tvoja Sabrana djela… Cijelo poslijepodne: Ljerko, srce moje… Kao da mi je maturalni rad. U pomanjkanju boljih, sve čekam nekog novog AGM-a, AGM-a koji će umjesto imena tvog vremena redati ovovremenske aktualije. Koliko uzaludnih talenata! Valjda zato na podcastu na kojem te čitam toliko pratitelja. Opet snimam selfie s tobom.

Kad se razguglam, naletim na Fejsu, Instagramu, X-u, Youtubu, gdje li sve ne varijacije na temu, pa se samo iznerviram, jer toliko i lajkova i hejtova na tvoj i na moj  račun svjedoči kako njihovi nazoviautori čak i ne razumiju da je tekst koji hvale aktualnim još iz tvog pera i da jednako drži vodu kao u tvoje vrijeme od kojega se sve bih rekla, na svijetu ama baš ništa nije promijenilo. Samo su tvoji, baš za epigram, postali moji, neki globalni i lokalni Trumpovi i Putini, Muskovi, Zelenski, Milanovići, Plenkovići, lokalni glavešine, tajkuni, vlasnici trgovačkih lanaca, nekadašnjih PIK-ova, brodogradilišta, posrnulih tvornica namještaja i raskošnih šuma… Gladuši svijeta, stekliši… Kao što se mijenjaju birtije, od tvoje kavane Bauer na uglu Frankopanske ili Žagarice na Gornjem gradu, ni od mojih u mladosti na Franki nema ni Brna ni Pam-pama, preživio je Stari fijaker u Mesničkoj, a Lovački rog u Ilici tu je od tvojih vremena. Gudi se sveudilj isto, isto, isto… Zvučna podloga moje čelo. Improvizacije. Samo da mi ne pošalju račun za autorsko pravo.    

Katkad ti sproljeća, i prije Jurjeva, donesem stručak đurđica, a sjeseni grančicu šipka, katkad glavice nevena ili bidermajer, ovisno što splavničke prodavačice nude. O okruglim tvojim datumima ne cicijaše, prostru se velikim buketom. Katkad ti navrati netko pa naglas kao da ima mnogo slušatelja govori neku tvoju pjesmu, iver. Ili svoju, poslije promocije dolje u DHK. Katkad navrati mala provincijska ekskurzija čija škola nosi tvoje ime, katkad ljubavni par samo sjedi na tvojim koljenima mučeći ljubav. Katkad se tkogod, željan ne samo donjega nego i gornjeg rakursa razbahati i dronom. Šteta da nije snimao onomad kad su na moje fraze gudalom krenuli pokretima dugih nježnih ruku balerine na prstima ili usklađene žustre jazzdance kretnje ili helikoptere tinejdžera hiphopera kao odgovor na prethodnike. Je li to bio neki street festival, snimanje, što li!? Koliko selfija! Da sam barem upamtila bećarac što su ti ispjevali neki tvoji Srijemci valjda sa Smotre folklora. Kao da si si ga ispjevao sam. Naslutila sam ti smiješak pod brkom i cancel kulturu uokolo: što li to pjevaju usred metropole našemu Bardu!? Umjetnost protiv svijeta, umjetnost koja se može mjeriti s čemerom i neimaštinom, umjetnost iznad svijeta, iznad svakidašnje perspektive. Mi Matošijaši, Rabbi moj! Daj, stari, miruj, samo da udarim selfie, Djevojčici umjesto igračke. Za blog, za vlog, za web, za podcast, za galeriju… Opusti se, Gustl, opusti se, govorim ti. Samo da okinem selfie. Lajkaš?

2025.

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 265.-275.

Naslovnica 6. zbornika

Božica Brkan, prof.
književnica, novinarka, blogerica i urednica
Zagreb

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

U sjećanje Robertu Rokliceru, koji nije kajkavac

Početak teksta u zborniku

Da za izlaganje na 17. Znanstvenom skupu s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. odaberem temu Kako pišu recentni kajkavski pisci?, presudilo je gostovanje na Jutru poezije 2017. na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora, kada me je, u međuvremenu tragično preminuli, književnik Robert Roklicer pozvao K Šnidaršiću. Objava najave na društvenim mrežama izazvala je raspravu i dodatne tekstove, jer se upravo u HNK-u pripremala predstava Tko pjeva, zlo ne misli (lektorica Živana Morić) je li: Žnidaržić (ž-ž), Žnidaršić (ž-š), Šnidaršić (š-š)?Žnidašić – presudio je poslije dugih jezikoslovnih dogovora i pregovora tek Dnevnik maloga Perice Vjekoslava Mayera.

Takve dvojbe nisu mi bile novost, jer sam i praktične dvojbe i nedosljednosti našla i u vlastitim tekstovima. Nije me utješila ni razumska bilješka: Jezik je živ! Primijetila sam da način pisanja ovisi npr. o vremenu nastanka teksta, zatim je li poezija ili proza i sl., književnoj vrsti (npr. unutar proze priča, roman, drama, feljton, esej i sl.), primjeni aktualnoga pravopisa za standardni hrvatski književni jezik (štokavica) i sličnim utjecajima.

Uočila sam to osobito u:
*pisanju odvojeno i zajedno: za po doma i zapodoma; za putom i zaputom; nadžak i nadžakbaba i nadžak-baba; neki dan i nekidan; bez išta i bez i šta, z vekšega i zvekšega
*jednačenju po zvučnosti (nedosljedna!): otpreti i odpreti, zkerepiti se i skerepiti se z kem; splesti i zplesti se; odkonupiti se i otkonupiti se, vrtikati i ftikati; vtorožiti i ftorožiti, privčiti i prifčiti;  zafrček i zavrček, zruke/zneruke, vrđkati i vrdžgati, mađarska i madžarska; tikati, vtikati, ftikati (Zvonko Kovač: ljubaf; Ivo Kalinski: jablanof; Božica Jelušić: kojekut i kojekud…)

*starim i novim oblicima: kuvati i kuhati

*glasovima koje standard nema: drudzgati
*oblicima koje standard nema: odelati i oddelati, poddeti i podeti, poddrčati i podrčati

Zašto je tome tako? Presudila sam da je u mene posrijediširenje društvenog, znanstvenog i osobnog konteksta i spoznaja, a ponajprije težnja za što boljom razumljivošću teksta.

Nedvojbeno je da kajkavski posljednjih godina dobiva na književnoj i širini i dubini. Ne samo zato što je kajkavski književni jezik standardizeran vu Evrope odnosno što ga jeMeđunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja  2015. među svjetske jezike obuhvaćene popisom ISO 639, pod oznakom kjv. 


I prije je, govorim o novijem vremenu otkad imamo stadardiziran hrvatski jezik, bilo pokušaja općekajkavske lekture (npr. Željko Funda, mediji), analiza pojedinih važnijih starijih književnika (npr. Alojz Jemrih, Božica Pažur). Zvonko Kovač, doduše samo u intervjuu, zalaže se da kajkavski koristi etimološki poput slovenskoga (da se piše kako bi se vidjeli korijeni, diftonzi itd.)


Zbog gubitka i važnosti i kontinuiteta od Ilirizma, glavnina u pjesništvu s osloncem na Domjanića i Galovića te Krležu, kao svojevrsni (i) transkripcijski kajkavski esperanto, u pisanju se približava  standardu hrvatskoga književnog jezika (Ivan Golub, Božica Jelušić, Ernest Fišer, Božica Pažur, Božidar Brezinščak Bagola itd.), što se može vidjeti i u samostalnim knjigama, a osobito u zbornicima kajkavskih pjesničkih manifestacija (Zelina, Krapina itd.). Također, objavljeni rječnici izrazito su različiti i nedosljedni.


Božica Pažur govori o (…) situaciji kad svaka nova pjesnička zbirka uspostavlja svoj kajkavski jezični standard (uzdizanjem zavičajnog idioma na razinu kajkavskoga umjetničkog jezika)…. Je li onda uopće moguće ujednačavanje pisanja kajkavskoga? U sadašnjoj je situaciji, kada nije dovršeno pregledno istraživanje i (ni tonsko!) zapisivanje ukupnoga kajkavskog, po mojem je mišljenju nemoguća neka nova zajednička standardizacija. Štoviše, nametanje jednoga idioma kao važnijega, uz usporedbu kao što se to dogodilo sa novoštokavskim za hrvatski standard, dokrajčila bi kajkavski, a ponajprije bi odagnala ne baš jezično upućene kajkavske pisce, pjesnike ponajprije, zahvaljujući kojima (radoznalost, inovativnost!?) su upravo i izronili brojni, manje poznati, više ili manje međusobno i razumljivi idiomi kajkavskoga (pa i moja kekavica!). Sve češće, osobito u složenijim izričajima, uz književne tekstove mogu se uočiti dodaci: osim učestaloga pratećega rječnika, označuju i naglaske (npr. Božidar Brezinščak Bagola bednjanski, Vera Grgac bistranjski, Davor Grgurić delnički, lokvarski i drugi goranski itd.). Nemogućim držim takve oznake u svim tekstovima, jer kad bi ih pisci i znali unijeti u tekst, bojim se da bi to čitatelje, i prosječno upućene, odbijalo od teksta. Kao kontraargument bih spomenula knjigu drama Vesne Kosec-Torjanac i Dubravka Torjanac Norci (2016).

S množenjem kajkavskoga u javnosti se primjećuje i izrazito vrlo različito pisanje. Svjesno ili nesvjesno tekst odaje i stav autora prema jeziku.


Osobni? U kajkavskome imam tri svoja kajkavska, tatinski i maminski, kako ga nazva Zvonko Kovač, prije šezdesetih godina 20. stoljeća, onaj vlastitog djetinjstva usvajan pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća te zagrebački žargon ili po potrebi u proznim tekstovima. Sve pišem na jednak, ne uvijek i isti način kao u pravopisu standardnoga hrvatskoga (novosadski, Londonac, Anićev, Matičin, Institutov…).

Nedosljednosti uočavam primjerice obezvučivanjem osobito u složenicama koje su postale jedna riječ kad se i vizualno gubi razumijevanje značenja): promjene, npr. Vetrenica, sada č, dž, dz, nemam meki đ kao u poljskome, primjeri zajedno učas, velika i mala slova npr. prvi svjetski rat i slično.

Primijetila sam da se u prozi ponašam nešto drugačije nego u poeziji. U poeziji sam očito imala manje problema, a veću slobodu, licentia poetica, prepuštam se ritmu, rimi i sl. (usp.: kao što riječi koje nedostaju po potrebi nadoknađujem hrvatskih standardom, čakavicom, anglizmima i sl., tako rješavam i način pisanja). U prozi posežem također i za različitim vokabularom i za načinom pisanja kroz vrijeme i prostor, različito u romanu Ledina, kratkim pričama Život večni, Kajkavskoj čitanci Božice Brkan itd. Praktično u prozi način pisanja često je korišten klasično, kao stilsko sredstvo (npr. u karakterizaciji likova).

Božica Brkan, Ledina (2012.)
Ne se onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i mora hoditi, pomalo je pak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak menši. Nesmo ni nemu niš govorili, al on je pameten, videl je i sam kej je. Samo je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je nega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla. A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.

Al je živ.

Si smo, fala Bogu, bili živi.

Oslonovši se (i) na odličnu analizu tekstova moderne kajkavske proze Maria Kolara (Kristian Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić itd.), jer u prozi uočavam meni najznimljivije iskorake, intervjuirala sam više autora u kojih sam, po mojoj ocjeni, uočila neke naročite osobitosti, o njihovim iskustvima. Izdvajam najzanimljivije.

Kristian Novak (Baden-Baden, Njemačka, 1979.) o radu na romanima Črna meti zemla (2013.)i Ciganin, ali najljepši(2016.)napisao mi je:


U prvoj sam verziji pisao dijaloge kako sam ih čuo u realnom izgovoru u gornjem Međimurju. I sam sam primijetio, a potvrdiše mi i kajkavci koji su čitali tu prvu verziju, da imaju problema s razumijevanjem. Dva su bila osnovna razloga – diftonzi  i zamjenica “se” (sve). Diftonge tipa Moura (Mura), rauka (roka), greih (grijeh) sam monoftongizirao, većinom tako da sam se opredijelio za dominantniji vokal, onaj kojim diftong završava. Zamjenicu “se” zamijenio sam standardnom zamjenicom “sve”, odnosno, u nekoliko slučajeva “vse”. Ni jedno ni drugo ne odgovara približno realnoj slici gornjomeđimurskog kajkavskog, ali je “se” jednostavno previše puta navodilo čitatelje na krivo razumijevanje. Upotreba oznaka za otvoreniji vokal je također bila opcija, ali se nisam odlučio za nju, jer nisam računao na to da puno čitatelja poznaje IPA abecedu. 

O primjerima obezvučivanja ftihni, f hrvet, f hiži jednostavno sam pisao prema tome kako sam čuo izgovor. Ide “f” kad nakon toga slijedi bezvučni suglasnik (f cirkvo), a “v” kad slijedi samoglasnik ili zvučni suglasnik npr. “v gorice”. Ali nisma siguran da sam bio 100% konzekventan.

Uočila sam prohodan, lako čitak tekst,štokavicu s kajkavskim umecima – štoplinof, policajcof

Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši (2016.):

– Milena. Nej si sigurna dok je tak. Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.

Šutjela sam jer mi nije polazilo za rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.

– Još so ove dvej budale niti nej takši problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? – ime je izgovorio potpuno tiho, pa provirio stoji li još tko na cesti. – Ja morem smiriti situacijo jempot, dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.

Bio je početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući. Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.

– Sandi bo dale tu delo – rekla sam, kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i pogledao me u oči. – Ne nucamo tebe ka boš nas branio.

– Navek si bila takša – reče brat. – Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom. I onda ti dideš na faks, a ja…

Prekine ga Japica.

– Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!
– Sandi bo dale tu delo – ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao glavom.

Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo svjetlo.

– Bole bode, buš vidio – govorila sam mu. – Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni…

Pravio se da gleda televiziju. Što je manje reagirao, ja sam sve više govorila.

– Daj, tiho bodi – rekao mi je nakon nekog vremena. – Samo malo tiho bodi.

Kad je krenuo kući, negdje oko tri ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan nećemo vidjeti.

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) rekao mi je kako poeziju piše svojim suvremenim koprivničkim gradskim govornim kajkavskim kak bi se i spominjal, a za roman Kak je zgorel presvetli Trombetassich – dvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom, a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa – prilagodio je stare sudske zapisnike iz druge polovice 17. stoljeća. O modernome iz prošlosti.


Marko Gregur, Kak je zgorel presvetli Trombetassich (2017.):

Žar na ličeku prešel mu je v plam, a ja sam prečistil grlo od svakakove žlundre i stal čitati: «Na prosnuiu y molbu kruto veliku poglavitehliudi convictiu y obteresenie pravde, ( toie tho, szmertpripitanu), kotera ie upala die 15. Mensis Ianuarii in anno Domini 1667. nad Dorum Krossel, Janussa senum, rdi ludomorsztva koie ie uchinila rechena Dora nad pokoinom Jannum, purgara nssega Mihaila, Chelavoga Matije szina, senom, ie engeduval imenuvani Mihaly navkup ze vszum szvoium y nie pokoine rodbinum ovak, da ona y z musem szvoim Janus Krossliem bude dusna cheterdeszet mess za nye pokoine dussu szlusiti, od…»

Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskim] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj. Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku. Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.

Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sam samo štel leči se med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele, vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.

Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su bile kak vile, i makar sam znal da moram otiti ako nekaj hočem postati, biti na ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da se po zimskoj noči si tri nebumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.

Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sam zaspal senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.

Denis Peričić (Varaždin, 1968.), književnik iz Varaždina:
Volim postmodernističku književnost, ali onu doista postmodernističku, koja, dakle, baštini iz tradicije. Negdje sam već napisao da Krležine Balade držim ranim primjerom, svojevrsnim proto-primjerom postmodernističke književnosti (u svjetskim razmjerima). Balade su na mene ključno utjecale, i jezikom i motivima, taj političko-apokaliptički bestijarij i danas je, mutatis mutandis, sjajan amalgam za poetsko zrcaljenje (našeg) svijeta. Sve ono pak što u oba pogleda, jezičnom i motivskom, Krleža duguje starim piscima kajkavskim (“klasična jambrešićevsko-belostenčevska kajkavština”), dugujem i ja (mada bih to zacijelo drugačije opisao), a kao što je na Krležu utjecao “Jezik ulice i kuhinje. Agramerski Küchenkroatisch”, tako, naravno, i ja crpim iz žive kajkavske riječi, iako nisam odrastao u izrazito kajkavskoj sredini, nego više u bilingvalnom, kajkavsko-štokavskom varaždinskom obiteljskom i urbanom okružju. (U djetinjstvu sam više kajkavštine naučio gledajući Kerstnerove “Gruntovčane” nego slušajući svoje bližnje.) U kajkavskim pjesmama, pričama, dramama i jednom romanu, moj pak motivsko-referencijalni spektar sadrži mnoštvo izvorišta iz koje Krleža nije mogao crpiti, a to su prije svega rock glazba, film i novija književna iskustva, prvenstveno stranih autora. Prvi sam, mislim, u kajkavštinu uklapao reference na Davida Bowiea i Nicka Cavea, filmove poput “Blade Runnera”, likove poput Batmana, ali i na moje književne heroje 20. stoljeća poput T. S. Eliota, Kafke ili Raya Bradburyja. Chucka Norrisa, koji se pojavljuje u mojim kajkavskim pričama, da i ne spominjem, već me lagano i obilježio… U jednom dijelu moga kajkavskog opusa ima i dosta biblijskog naslijeđa, izravno ili pak posredno usvojenoga, pa se referiram, primjerice, i na Boscha. Ne smijem zaboraviti ni na starije kolege: zarana su me fascinirale zbirke “Morje zvun sebe” Ernesta Fišera i neke zbirke Stanislava Petrovića; istaknut ću samo njih dvojicu jer sam ih u ponekoj pjesmi izrijekom citirao. U novije vrijeme osobito vrijednim – i meni bliskim – nalazim kajkavsko pjesništvo Božice Pažur. No moja je glavna “poanta” oduvijek bila – i četvrt stoljeća prije “međunarodnog priznanja” – da je kajkavski punopravan jezik kojim se može izraziti sve, kao i bilo kojim drugim jezikom, pa sam stoga nastojao, kako je to lijepo napisao Ivo Kalinski, “jednako prisan odnos uspostavljati spram egzistencijalnoga kao i spram neegzistencijalnoga, umnoga i zaumnoga, orfičkoga i obečašćenoga, uzvišenoga i poniženoga”. Dodao bih još samo: i spram književne kao i spram izvanknjiževne stvarnosti.

Denis Peričić, Techno gost, Žel’ko(v) p(e)rst ili Ajngeleki svetlo-čarneg serdca (2016.):
Esejistički prologuš
Mislim da moram reči da slikam na – kajkavskemu!

Ovo oksimoronsko, paradoksalno, zperva alogično i aporično, a zaprav – v gliblini našeh svetlo-čarnih serdc – ak več ne „logično“, a unda barem (v terminih ki jih poznajo alkemija i jungianska psihologija) „istinski istinsko“ misel, zrekel je varaždinski mojster tzv. likovne vumetnosti, gospodin i gospon Željko Prstec, za prijatele Željko, za kajkavce Žel’ko, a za one šteri signume čteti znajo – Prst, more i (adekvatno: kajkavski) Perst.
Rekel je to Žel’ko premierno ne vu Varaždinu (šteri jošče more biti Varažlin, naročito ak se zbilam misli na kajkavskemu), ergo ne tam gdi bi zračunato pobral lokalpatriotske ovacije, nego v Osijeku, šteri zbilam nigda ne bu bil Osek, kolki god mi kajkavci šteli biti kajkavomani. Tega vručeg leta, gda so nas prek Dunava v Galerijo Magis lukali oni šterima je vsejedno kaj Prstec, Fišer i ja pripovedamo, rekel je Žel’ko Slavoncima nekaj kaj njih – roko na serdce – ne bi trebalo dotikavati, al jih je dotaknulo, itekak dotaknulo, vsejajoč v duše Horvatov vsake lingvalne fele jedno od najintrigantnejših prosvetlenj obče: ne sam da mertvega jazika ni, neg i da jazik (predi smo več čuli: mertvi!) more biti transsupštancija jazika v nekaj drugo. Ov put – v kipec, v sliko…

Ivo Kalinski (Črečan kraj Svetog Ivana Zeline, 1940.)

Ivo Kalinski: Cicirici & Vladimir Pernić: Senjali (2017.)pjesme: Blindjerana pizza, Medtemtoga, Gustokrat, Napokonec, Tihotapec, cicirici…na pizzi ili odi ti meni lepo u p.m.
Povratak participof
Odišel, prešel, zaleval, znal, svetlel, videl, raširil i opet potom bil mal, spuščal, zdigal, vupal, opadal, nesil, mesil, išel, zastajkuval i opet potom mineral, presujen, sprebandjeran, osvetlen, zmračen, pojeden i opet potom spretučen, zlečen, povezan, zvučen, povišen, znižen, oštrižen i opet potom krizman, zmučen, zgladuvan, rigal neznan, zagipsan sklit i opet ptom vbit.
«Gleich und gleich gesellt sich gern» – roža na grebu, vu sarcu tern, lasi, bofti i tieslo črleno.
Spomena vrieden, milošče predan granitni kamen nikomu nedan: «Gnothi seauton» Apolonu vu Delfi – to breg zna a bregu sejeno…
Ernest Fišer (Zagreb, 1943.), Macbeth na fajruntu (2013.):
10.
A pravzaprav – dela se o tomu kaj SVIET TRE ZMENITI, vu žile mu zajti, spati z otprtimi jočmi, ZDRŽATI. I nigdar Rieč Človeču zabadav ne potrošiti! Dihati z čistemi plučmi, jednak iskati i cviet i žolč: i vsim nesrečam ftruc, i čemeru ftruc, i črvojedini  kaj brez hasna vu nama kluca, kaka mementuš prespametnih ki prefletno so v sebi sprhli, vre jezeto le jednak.

Božica Jelušić (Pitomača, 1951.) – kojekut i kojekud

obrazovana i upućena književnica, eseji Od cintora do cybera – Kajogledi (2004.)
Ftič kesnokrič (2016.): dežđ (op BB: u svojim tekstovima nikad nemam đ nego isključivo dž! ne Mađarska ili Madjarska samo Madžarska)

Pjesma Mužika za larfe: Cigu-migu, frišku figu!/ Na veselje brigu!/Em smo svoji: jazbec, lija, drpež-pajdašija!

Emilija Kovač ukazuje na obilje kovanica: drievozov, neboplavec, rumolovec, lžokralji, kavran strvinoželjen, škudoljubec

 
Katarina Brkić (Repušnica, 1948.), profesorica hrvatskoga, moslavačka književnica, moja zavičajnica, ali piše drugačije nego ja. Više prema izgovoru. Kaže:

Ono što čini cjelinu kao riječ, pišem kao jednu riječ. Stobum. Nikako ne bi išlo s tobum. Zake. Zakej. Nikako zake. Na pitanje Zašto si se tako opredijelila? odgovaram: Nema druge. Bilo bi neobično i nerazumljivo. To je jednostavno tako.
Ponašam li se tako i u standardu? Koji pravopis izabirem? Imam svoj mišung. Osnovica je Londonac. To s kajkavskim je jako zanimljivo. Ima jako zanimljiva kombinacija povezivanja riječi, osim negacija. One su samo dio. Prijedlozi i upitne zamjenice, osobne zamjenice. Kombinacije s imenicama… Umjesto u kod mene ima f i v i ne razmišljam koji prijedlog staviti. On se posloži sam, kako se to veli, ovisno o fonološkoj okolini. I onako kako smo govorili. A jezik ima svoju ekonomiju.

Ivica Ivanković (Zagreb, 1968.), urednik na Hrvatskom radiju, etnolog, etnograf, folklorist i istraživač baštine, iz tada još sirovog rukopisa (Ivekove) Miselnice, na zavičajnom govoru Kupljenova,razotkrio je kakopiše po zvučnosti, ali ovisno o tomu kak se čuje, ima i čak trostruki način pisanja, uz nedosljednosti (imaju i č i ć!): i spovedi spovet, i vsahlai fsahla; h, v, f: h sviet (Misel na pomoć), h drievo (Misel kej beži), v glave (Misel na pomoć), oblak h trave, propuh v glave, rupa v duši; (Falična misel), f krušni peči (Misel na dar), h peklu (Misel o deci), h jesen (Misel o dobrini i dobroti), h vuglecu (Misel o kaju), h draču (Misel sagdanja (I) ; f polju, fgasla (Zvezdica je jena fgasla);

za ije/je: nie me brige; cviet, drievo, zviezda, dodielana; ljuckom (Misel o živlenju); apostrof: ‘se, ‘ do, nit’ za nofce… nit’ za tal. (Imam svoje); bolj’ (Falična misel), kru’eka , je’nim (Cajta ni); vraž’a (Misel o leftkoti); Bož’i (Misel o lienu), ‘da got (Misel sagdanja); ž jum (Misel o dobrini i dobroti); Misel o sniežnom Božiću…   

Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.

20171024 – 20171103 – 20180119 – 20180123 – 20180128 – 20180327 – 20180821 – 20180822 – 20181209 – 20181211 – 20181227 – 20181228      


Literatura:

Brkan, Božica; Život večni, 2017.
Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990.
Brkan, Božica; Ledina, 2014.
Brkan, Božica; Kajkavska čitanka Božice Brkan, 2012.
Brezinščak Bagola, Božidar; Humske popeifke, 2013.

Brkić, Katarina, Vidmarović, Đuro; Mojom Moslavinom, 2016.

Fišer, Ernest; Macbeth na fajruntu, 2013.
Grgac, Vera; Male rieči ke čude veliju, 2017.     

Grgurić, Davor; Do se, ne da se, 2009.  

Gregur, Marko; Kak je zgorel presvetli Trombetassich, 2017.
Ivanković, Ivica, Ivekova Miselnica, rukopis
Jelušić,Božica;Od cintora do cybera – Kajogledi, 2004.
Jelušić,Božica; Ftič kesnokrič, 2016.
Kajkavska lirika Moslavine, 2009.
Kalinski, Ivo; Cicirici & Vladimir, Pernić; Senjali, 2017.
Kolar, Mario; Izazovi čitanja, 2018.

Kosec-Torjanac, Vesna i Torjanac, Dubravko; Norci, 2016.
Kovač, Zvonko; Vrnul se buom, 2001.

Novak, Kristian; Črna meti zemla, 2013.
Novak, Kristian; Ciganin, ali najljepši, 2016. 

Peričić, Denis; Techno gost, 2016.  
Skok, Joža; Rieči sa zvirnjka, 1999.
zbornici pjesničkih smotri – Zelina, Krapina, Varaždin itd.
http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavski_knji%C5%BEevni_jezik
http://www.zvirek.net/Kajkavskijezik/knjizevnost/

Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 25.-37.

Naslovnica 6. zbornika
Početak teksta B. Brkan u zboniku

14. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2015.

Ja imam svoj jezik
i unutar tog jezika još svojiji
(Milivoj Slaviček)

Tko je imao sreću odrastati blagoslovljen zavičajnošću, jednostavnije će prepoznati na svojim životnim putovima gdje se može istinski skućiti, a gdje će – i pored obilja – nužno ostati beskućnik. (književnik Stjepan Lice: Naglasak našega shvaćanja života u časopisu Zagovor jezika hrvatskoga, broj III/3., godina 2015.)

Poticaji i izvori za ovaj članak su mi: a – redovito dugogodišnje praćenje medija iznutra i izvana: o kajkavskom i na kajkavskom; b – posebna anketa (sa petnaestak pitanja poslanih početkom 2015. godine na pedesetak adresa iskusnih novinara i urednika, književnika i drugih (npr. Marko Gregur i Mario Kolar iz Koprivnice, Tanja Baran s HRT-a, Silva Videk iz Večernjeg lista, Bedekovčina; Mario Jembrih iz Čakovca, Dragutin Pasarić iz Kutine), od kojih je zaključno s krajem kolovoza 2015. odgovorilo 17 i to uglavnom djelomice, isključivo, bez velike radoznalosti). Uz ime i prezime, godina rođenja, medij, status u mediju, u anketi sam pitala i:

*Pojavljuje li je zavičajni (koji?) govor u vašem mediju odnosno u medijima u kojima radite te koje pratite? Ako se ne pojavljuje, kako to tumačite?
*Pojavljuje li se, u kojim prilikama i koliko često, je li to sporadično ili redovito? Molim, navedite primjer.
*U kojim i s kojim sadržajima najčešće (informativnim, dokumentarnim, kulturnim…)? Jesu li posebno pripremani ili izjavama odnosno citatima)?
* Uočavate li i pratite li specijalizirane sadržaje na zavičajnim govorima odnosno sadržajima vezanim uz njih?
*Je li vam poznat odjek takvih medijskih sadržaja? Je li to uopće predmet vašega interesa?
* Uočavate li u medijskome prostoru uopće povećanje ili smanjenje zavičajnih govora i u kojem razdoblju?
* Odlučujete li o tome, planirate li takve sadržaje povećati ili smanjiti? Zašto? A kada biste odlučivali?
* Biste li kao čitatelj/gledatelj/slušatelj voljeli u medijima koje inače kreirate/pratite (koji?) povećati ili smanjiti sadržaje na zavičajnim govorima? Na svojem ili na različitim zavičajnim govorima?
* Smatrate li da se takvi medijski sadržaji društveno dovoljno potiču ili bi ih trebalo i dodatno poticati, primjerice financijski?
*Možete li iz medija navesti, ako ih se možete sjetiti, dobre primjere korištenja zavičajnoga govora (specijalizirane radijske i TV emisije, novinske i internetske kolumne…)?

Baš tu sam temu odabrala upravo zbog osobne radoznalosti i posvećenosti.
Godinama radeći u novinarskoj praksi kao novinarka, komentatorica, kolumnistica, urednica rado sam, zbog dobrih odjeka procjenjujem i uspješno, koristila stilogene naslove s dijalektom, npr. Ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica (citat narodne pjesme na naslovnici priloga Vrt Večernjega lista kao naslov izvješća s dodjele nagrada za najljepši vrt Donje Stubice u Golubovcu Hrvatski obiteljski tradicijski vrt. Uočila sam kako je na svečanoj inauguraciji predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svoje pozdravila lokalnim idiomom kao Grobinšćica.

Uočila sam također kako je moj književni rad postao nadahnuće i za: a) gastropriredbe Kriški oblizeki i Stubički oblizneki; b) radijske emisije Kajkavski osebušek (Otvoreni radio Ivanić, Višnja Canjek Macan), Zagrebušek (Hrvatski Radio Sljeme, Anamaria Šnajdar) i sl. Također, pripremajući predavanja za stilistiku u medijskoj komunikaciji na Hrvatskim studijima sveučilišta u Zagrebu i analizirajući stilove, posebice funkcionalni, uočila sam da nitko u tri godine nije htio odraditi seminar o dijalektalizmima (vulgarizmi i sleng svake godine da; posredno Miljenko Smoje kao književnik, novinar i humorist).

Uočila sam također i zornu neravnotežu stilogenih naslova u novinama te mi se samo od sebe nametnulo kako je u vrijeme istraživanja na popisu zaštićenenematerijalne baštine Ministarstva kulture RH prema UNESCO-ovu popisu od 130 zaštićenih kulturnih dobara jezičnih samo 13: bednjanski govor, čabarskigovori, govor Huma na Sutli, govor ototka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor.

Temeljitijim promatranjem 2015. uočljivijima sam unatrag pet godina naglasila: a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice; b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno, ali svaki na svaj način, njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih dobrih primjera); c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije, prepričavaju se više kao eksces.   

Zavičajni govor, idiom (jezik, dijalekt, žargon – nisam se za potrebe ovoga istraživanja detaljnije određivala, op. a.) odredila sam prema http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html kao idiom (grč.) 1. Narječje, poseban govor nekoga kraja; 2. Naziv za entitet koji se ne želi označiti kao jezik ni kao dijalekt ni kao govor; 3. Riječ, izraz svojstven nekom narječju, govoru; 4. Osebujan izričaj u nekom jeziku koji se ne da prevesti na drugi jezik.  

Pošla sam od toga da je on regionalno razumijevanje, osjećaj najužega, prvog identiteta te da bi mu se bilo zanimljivo posvetiti u školama, pri čemu sam istaknula zanimljive primjere sa skupa osobitosti da se razumiju unutar uže životne sredine iz tematskoga broj Zagovora jezika hrvatskoga, časopisa za učitelje hrvatskoga jezika, broj III./3., godina 2015.: a – Last minute za ča-kaj-što (Maja Matković, prof., lektorica u miru, Zagreb), str. 71.; Zavičajni govor (Anita Katić, prof. OŠ Zdenka Turkovića, Kutjevo): Šokački divani, str. 4./5..
(Kurikulum) … Zavičajnim se govorom može kvalitetno i zanimljivo baviti i na izvannastavnim aktivnostima koje se provode u školi. Odnosi se to ne samo na rad literarne skupine, nego i na rad dramske ili dramsko-recitatorske skupine. (…).

Procjenjujem kako izuzetno poticajno na zavičajne govore djeluju brojni literarni natječaji i za kajkavski i(ili) samo za kajkavski: (Zelina, Krapina, Varaždin itd.) ili izbor najbolje knjige na kajkavskom Katarina Patačić te za mlađe za osnovce i srednjoškolce Lidrano, Kajkavijada i sl.

Načelnose poima kakopozitivno donose lokalni jezični kolorit, obojenost, “začin”, a negativno kampanilizam, primitivizam, zaostalost – suprotno od nacionalno, regionalno, globalno – rubno. Medijski tretman zavičajnih govora ovisi o više načina. Zanatski, često novinski pisci, urednici, koji za to imaju najviše znanja, neće se baviti (čestim) netočnim standardom(rječnik, naglasci itd.), globalni “dijalektalizmima” (novogovorski: đir, gušt, spiza). Poslovno drugačije na zavičajne govore gledaju i vlasnici i urednici medija, ponajprije kao na nešto što sadržajno ima ograničen domet, kako je takvim sadržajima zbog ograničenoga razumijevanja i tržište ograničeno, rubno te se ne isplati ni ulagati. Ali, zanimljivo, kad objavi jedan medij, prenose i drugi, npr. o starim i uglavnom zaboravljenim zagorskim običajima kolumnu Zorana Gregureka, koja (2015!) ide više od 500 tjedana, iz Zagorskog lista prenose portali, ima odličan odjek, javljaju se ljudi iz cijele Hrvatske.

Šira se vrijednost uočava kada je takav zavičajni sadržaj zezantski i kada je sponzoriran(tv, radio, kazalište…)te se (tada!) smatra kako nedvojbeno podiže gledanost, slušanost, čitanost (!?).Analizirala sam javne medije: a) tisak/novine (nacionalni dnevnici, nacionalni tjednici i mjesečnici, kulturna i druga specijalizirana periodika, lokalne novine); b) televizije (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); c)
radio (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); d) internet (opći, specijalizirani tematski/javni i komercijalni) itd.; e) oglase; f) knjige, kazalište, film i sl.; g) društvene mreže (Web, Facebook, Twitter, Instagram…) -anglizmi; i drugo.

Osobito sam se usredotočila na dobre primjere.Izuzetno zanimljiva jeSlobodna Dalmacija, gdje seu svim rubrikama sporadice pojavljuje razgovorni dalmatinski u različitim lokalnim oblicima:
U susida trava zelenija, Derbi sv. Duje Hajduk – Split, 19. 7.2015.
Umirovljenicima spiza jeftinija do 23 posto, 16. 3. 2011.
U spizu bez povećala! sve o hrani mora pisati velikim slovima, 22. 11. 2014.
Manče je sve manje, čaša vode sve više, Obični ljudi (konobarica) 18. 7. 2015. – tringelt
‘Đir po gradu’/ donosi ručak za 50 kn, Zadar, 22. 11. 2014.
Pjati puni kuharskih čudesa, Biser mora, Supetar, 28. 3. 2015.
‘Gospar’ će nam nosit takujin, o novoj usluzi pametne gradske kartice u Dubrovniku, 16. 5. 2015.
Dan za Danom: Ne želim ne delati, Danko Plevnik u kolumni citira Bandića, 8. 3. 2015.
Ošurilo me svićon ka prajca let-lampom, reportaža, treman pomlađivanja novinarke, 10. 5. 2015.
I Marul bi gušta u njenim versima, o mladoj dijalektalnoj pjesnikinj Juliji Mihovilović, nadi čakavskog pjesnišva, Pišem kako su govorili naši stari, naslovnica + tri stranice subotnjega priloga 16. 5. 2015.

No, zanimljivo je da se Slobodna Dalmacija uz međunarodni certifikat kajkavskome opredjeljuje izrazito negativno:
Kajkavski jezik? To tvrdi neznalica, 9. 3. 2015.
Kajkavski proglašen jezikom, čakavica pred nestajanjem, 9. 3. 2015.
Dalmacija ima pravo na čakavski 4. 4. 2010.
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika, 29. 8. 2010.Užitak čitanja zbog kojeg vrijedi savladati kajkavski, 4. 1. 2013.

Također kao dobar primjer izdvojila samNovi list, koji po svim prilozima (ali različito) i rubrikama sukladno području, njeguje vrlo zanimljivo i životno i čakavski, ali i kajkavski (domaća reč, Beseda) te za različite zavičajne govore predstavlja najbolje:  
balancane, pomidori – prilog Gastroadria20. 7. 2015.
Tko je izizguzica, ližipjatina, lizozdelac ili obloguzica? 19. 7. 2015. Razgovor autorice Povijesnoga rječnika hrvatskoga kulinarstva
Ča odjutra do sutra, mozaik, o MIK-u, 27. 6. 2015.
Gospon Fulir, gemišti i popevke iz kultnog filma, rubrika Zagreb, 25. 7. 2015. prilog Liburnija,stranica opatija-matavulji-lovran-m.draga, 23. 3. 2015.: Za macić prvih šparoga 20 kuna
prilogLiburnija, travanj 2015.:kolumnaAleksandre Kućel-Ilić Štorije pod Učkun: Zelenih šparugi raj i va šume fraj
šparoga – šparuga
macić = stručak, vezica a ako je sa zagrebačke tržnice Dolac, onda je pušlek

kolumna Kim Cuculić S kamika i mora: Vid z Reki, 21. 7. 2015., Oskari znanja va zemji neznanja, 9.6.2015.politička kolumna subotom Tomislava Tomičića Ladovina: Bolje sam, nego slabo kumpanjan, 18. 10. 2014.priloziGorski kotar, OtočkiPrimorski: Da bimo i k letu (Ča va metropole), naslovnica 29. 3. 2015.Zelena nit, nedjeljom: Moji su imali vinograd, ja volim rožice, 16. 8. 2015.
Književna Rijeka: Predstavljen dvobroj, Eseji, proza, pezija, domaća beseda…, kultura, 27. 6. 2015.

Jutarnji listzavičajne govore koristi tekponekad. Primjeri:

I Dalmoši su nekad bili kajkavci – zato nas tak vole! (kolumna Zvonimira Milčeca 26. 6. 2006. – purgerski kajkavski – koji je prije toga davno imao veliku polemiku s Miljenkom Smojom u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu)

polemika o govoru junaka crtića – analiza stila Ivo Žanić, bio kolumnist (knjiga tipizirani: purgerski)

Inoslav Bešker, neusporedivi stilist, umješno ustrajno i osmišljeno rabi sve dijalekte i zavičajne govore (sličan odnos prema stranim jezicima i pismima), s tumačenjima po potrebi, s navodnicima ili bez njih – odluka urednika (kritika Ledína)

Splitski krug novinara-kolumnista-pisaca: ljetni serijal kolumnica Mali dalmatinsko-hrvatski rječnik Jurice Pavičića (Novina, Deka, Štekat…)   

Odlična upotreba koja nema usporednicu za kajkavski: (USPOREDBA: Tomislav Židak i stilistički odličan novinar i urednik zagrebački sleng vrlo rijetko): Zdravko Reić u rubrici Sport
Poteštat Baldasar: UEFA je cijeli Split gurnula u isti koš! naslov,duplerica, verzal, 25. 7. 2015.Reklama za knjigu Najljepši dalmatinski interijeri 1. Kužine i tineli Dalmacije (PD “prijevod”: Kuhinje, blagavaonice i dnevni boravci), Shop Jutarnji, 21. 7. 2015.
Fešta od limuna, prilog Gloria IN, subota Jutarnji list, 1. 8. 2015.
Večernji list nekad davno imao je i dvadesetak regionalnih izdanja, a gotovo je svako imalo lokalne, autorski prepoznatljive kolumne (npr. krapinsko dr. Rajko Fureš, kolumnist i u Glasu Zagorja i Zagorskom listu te portalu Zagorje-International). Sada nema lokalnih izdanja, pa nema ni kolumni (čak ni zagrebačko i sl.) na zavičajnim govorovima. Možda im koja riječ pobjegne u naslovu. Vrlo rijetko, kulturna kolumna kajkavska gosta-pisca kad kajkavskome priznat međunarodni status književnog jezika: Kristian Novak: Književnuga jazika važno je moći napraviti i bez vojske, kultura, 18. 4. 2015. Zatim, kad se radi o očigledno sponzoriranome tekstukaoTele2 Turistička panorama, laganica, Na plažama Crikvenice ‘kaj’ se čuje češće nego na Trenjevačkom placu, 23. 7. 2015.  
ali zato, dvojbeno da li žargonski, Večernjak objavljuje: Đir po Zagrebu uz goluba, gradska 4. 7. 2015.Vrlo zanimljivo i logično donosi:Kaj kad poddijalekt hrvatskog jezika ima nevjerojatnih 11 samoglasnika! usporedba zaštićene nematerijalne baštine s lingvističkim ‘jurskim parkom’, kultura, 30. 7. 2015.
reportaža, duplerica, nedjelja 15. 2. 2015. iz kafića: Po Bedljuinski! Udala sam se u ovo selo prije 30 godina i još ne znam govoriti tim njihovim jezikom, piše Petar Grubišić. Za usporedbu, navodim Novi list, Mediteran, nedjeljni prilog za kulturu, 15. 2. 2015., zanimljiv odjek zavičajni govori u reklamama za pivo, uz komiški i čabarski i bednjanski, knjiga Jezik reklama, Hrvatska sveučilišna naklada 2015. Diana Stolac i Anastazija Vlasteić, s čime dalje uspoređujem reklamu Hrvatske lutrije: strane zemlje, hrvatske regije (Ličanka, Zagorec).

24 sata zavičajne govore rabi uglavnom posprdno, kao vrstu komentara, stav novina i fiktivnoga čitatelja, nerijetko na naslovnici, npr. uz Bandića Idemo delat!
Zakaj baš ja? (naslovnica nakon uhićenja 21. 10. 2014.), Na pitanja o Švaljek Bandić uzvraća: ‘Kaj vas to rajca?’, 19. 4. 2015.

Telegram nema ni toga. (U međuvremenu je tiskano izdanje prestalo izlaziti.)

Regionalne novine koje su preživjele samo povremene donose kolumne na zavičajnome govoru:Varaždinske vijesti, 20. 2. 2015.: Kaj je naše pitanje i naš odgovor, kolumna Barice Pahić Grobenski, Žene se pratiju i o semu premišljaju – kajk.;Međimurje: Zakaj ni reči Kajkavski, Ivo Horvat, 26. 9. 2014. – štok.;
Zagorski list: Nevenka Gregurić, Tanja Baran; Dugoselska kronika: Kolinje, Priče mega detinstva, Nevenka Remenar, 6.1.2015.; Smrdlivi Martin, fašnik 2015. – Mačkare, pjesma u dijalektu, Nevesta, anonima 2015. (Uspoređujem sa samoborskom Srakom, Kutinskom buhom i Popovačkim čičkom, koji imaju kajkavske štiklece Da mi se je jemput strezniti, napil bi se kak strela (Zorka Sever, 1937.). Još su mnogima u sjećanju takve kolumne i tekstovi u različitim kajkavskim i drugim medijima Božene Loborec pod pseudonimom Ivan Husni.

Ne zaobilazim ni stručne časopiseKaj, Hrvatsko zagorje,zatimknjiževne časopise poput Vijencaskulturuloškim pokušajima -kolumne Nives Opačić Dud i murvin svilac, 9. 7. 2015. iPavao Pavličić (Ropotarnica) – ili Hrvatsko slovo koje uz povremenepriče, pjesme na zavičajnome govoru, donosi i razgovor, na primjer, i sJasnom Horvat Kajkavska je ikavica sve ugroženija, 13. 2. 2015.


Hrvatska radio televizija, HTV redovitoreprizira odlične dijalektalne serijale Moje malo misto, Velo misto, Mejaši, Gruntovčani. Zabavne sadržaje nazivaju: Šušur, Gušti su gušti (Usporedila sam to s mogućnošću, na primjer, Klafranje!?)Zanimljivo je, međutim, da takve sadržaje rabi čak i Regionalni dnevnik rijetko, uglavnom nehotice, tek ako se nekome omakne u najavi, s obrazloženjem da se valjda neće šire razumjeti, zbog navodne svoje odgojne uloge i sl. Poslije predstavljanja teme, sadržaji na zavičajnim govorima i o zavičajnim govorima na svim kanalima su se, srećom, umnožili, a sadržaj je postao u emisijama uživo, npr. Dobro jutro, Hrvatska, i samo popravljanje izgovorenoga, lokalizama i sl.

Druge nacionalne televizije poput Nove TV, RTL-a, N1 uglavnom ne njeguju ni sadržaje pa ni naslove toga tipa.
Hrvatski radio zavičajnim govorima osobit pozor posvećuje govoreći o kulturnom sadržaju s povodom, na primjer dodjela kajkavskome međunarodnog certifikata, predstavljanje novih i nagrađenih knjiga, autora, npr. Kutija slova Karoline Lisak Vidović, Prvi program; Poezija, Davora Šalata, Radio Sljeme, Ispod Medvednice i Ivančice Maria Harapina, Prvi program i Sljeme, Kajkavijana Ana Lacković Varga, Sljeme i sl.) te baštinske emisije, eventualno reportažne (o lokalnim događajima, folkloru, hrani, izložbama, istraživanjima, narodni izričaji i poslovica (npr. Mirjana Žugec Pavičić, HR Drugi, internet), zatim ukinuta emisija Zagrebušek, HR Sljeme, Anamarie Šnajdar godinu i pol od 14. 2. 2013. Dojmljiva je i jezično emisija Ivice Ivankovića Iz narodne baštine kajkavskih krajeva, koja se emitira ponedjeljkom na HR Prvi program u 17,30 sati.   
Lokalne tv i radijske kuće često imaju posebne, obično povremene emisije pod pokroviteljstvom i sponzorstvom radi poticanja određenih sadržaja:
Od reči do reči (Radio Kaj, Velimir Čajko); Kajkavski osebušek (Obiteljski radio Ivanić, Višnja Canjek Macan); Ke li je, ke li ne (Radio Quirinus, Karmen Valenta); 
Prema izvoru (Net.hr, Mreža, Josipa Peradenić); Nek svira kaj, rubrika Kajkavski potpuri (TV Plus, Ivana Bičak); Oko jedne hiže (Radio Zlatar, Željko Slunjski) itd.

Na Internetu sam se koncentrirala na web i društvene mreže gdje su sadržaju na zavičajnom govoru uglavnom u određenome kontekstu npr.a – uglavnom neki kontekst: npr. Facebook Ujedinjeni kajkavski emirati (Božica Jelušić), web Oblizeki, Kajkavska hrana (!?); b – tematske stranice na kajkavskome i o kajkavskome – prezentacija malih školskih istraživanja o zavičajnim temama, zbornici pjesama, Youtube s izgovorenim tekstovima.  Zanimljivi primjeri suKajkavska renesansa (http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/ ), Kajkaviana magica ( http://kajkaviana-magica.eu/en/) (Mario Jembrih).

Među knjigama najčešće su zbirke pjesmama na zavičajnim govorima, natječaji (zbornici), rječnici, kuharice, istraživanja. No, u antologijama recentne hrvatske poezije priređivači ističu kako nisu ni pratili dijalektalne, kajkavske. (Tek se posljednih godina to mijenja i u antologijama, panorama, prevedenim izborima i sl.). Rijetkost je knjiga Miroslava Šicela Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001. o kojoj izuzetno zanimljivo piše Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče spominjući (re)afirmaciju kratke priče kao žanra i osmero autora s dijalektalnih područlja – a to su čakavci Mate Uvodić Splićanin, Miljenko Smoje i Tomislav Milohnić, te “kajkavci” Božica Brkan, Zvonimir Majdak, Borivoj Radaković, Mijo Kelečić i Denis Peričić. Pronalazi, zanimljivo i tri modela kajkavskoga jezika: prvi izvorni, folklorni i tradicijski model.  

Što se tiče filma, još se pamte izuzetne obrade književnih djela Slavka Kolara Breza, Svoga tela gospodar, danas se više rabi žargon. Prije renesanse posljednjih godina, osobito narasle na romanima Kristiana Novaka Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši i Damira Karakaša Sjećanje šume, kazalište se oslanjalo namoderne komedije, npr. Histrioni Zlatka Viteza (Senker-Mujičić–Škrabe); manja odnosno amaterska kazališta eventualno na svoje lokalne pisce (amaterska kazališta Moslavine igraju kajkavske komedije čakavca Ante Juretića, a unatrag tri-četiri godine na kekavici Božica Brkan piše igrokaze za najmlađe kazališne amatere KUD-a Josip Badalić iz Križa i Društvo Naša djecaVladimir Nazor Križ za izvođenje najprije na Kajkavijadi, a zatim i šire, sve do nacionalnih smotri). U popularnoj glazbi poslovično se pjesme na zavičajnim govorima izvođena Krapinskom festivalu (50 godina!)  u tjednu Kajkavske kulture, Mik-u (Melodije Istre i Kvarnera, putujući), Splitskom festivalu… No lokalni idiom i šire su hitovima popularizirali Alen Vitasović (istarski čakavski), Gibonni, TBF (splitski),klape itd. Kajkavski (rezervati?) osobito su popularizirali Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Mirko Švenda Žiga, zborovi i KUD-ovi obrade…, a još se mnogi sjećaju primjerice obrade Klinček stoji pod oblokom (Johnny Štulić, Azra) ili Ružica sem bila (Goran bregović, Bijelo dugme).

U promicanju lokalnih govora važna je uloga (sve brojnijih) udruga kao što suKajkavijana, Kajkavsko spravišče, Kajkavska renesansa, Muži zagorskoga srca, Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambukao zlatnoj formuli, trodijalektalnosti jezika i sl.

Ne treba smetnuti s uma ni, uza sve poengležene nazive i kritički odmak jer ima svega i svačega, vrlo zanimljive i poticajne naslove/nazive različitih događaja (kultura, turizam, sport itd.): Croatia rediviva Ča-kaj-što (svehrvatska pjesnička smotru u Selcima na Braču), Homo si dat (darivanje krvi u Rijeci), Ho si teč (promocija trčanja, kretanja u Rijeci), Slatki gušti (u Zagrebu!?),
Rabska fjera (otok Rab), Sušak, Sušak (prvi čakavski mjuzikl, lepršava štorija o Sušaku, Novi list, Nedjeljni plus, 3. 5. 2015.), Šušur! Festival od riči 2015. (Korčula), U lovu ciplov na teću (Zlarinsko ljeto 2015.).

Nikako ne bih propustila dodati i neke zanimljive izjave (zapažanja, prijedloge) do kojih sam došla u anketi:  

Izostanak sadržaja na kajkavskom jeziku, te nekorištenje/pojavljivanje kajkavskog jezika i govora tumačim kao ozbiljan propust u uređivačkoj politici određenog medija. Osim pluralizma medija potrebno je primjenjivati poticanje pluralizma raznovrsnosti zavičajnog jezika i govora u kreiranju programskih sadržaja određenog medija. U zadnjih desetak godina uočavam povećanje takvih medijskih sadržaja, s trendom rasta, zbog povećanja interesa publike za njima. (Ivanka Bičak, bila direktorica i glavna urednica Radio Marija Bistrica, na TV Plus Lučko autorica i urednica emisije Nek’ svira kaj – emisija o kajkavskoj kulturi i umjetnosti)

Emisiju Kajkavijana na Radio Sljemenu osmislila je i petnaestak godina vodila Tanja Baran, a ja sam uletavala kad je ona bila na godišnjima, bolovanju i porodiljnome. Ni privatno se nisam bavila kajkavskim jezikom na znanstvenoj osnovi, ne vidim to kao svoju struku ni misiju, već ležerni način davanja prostora kajkavskoj tradiciji i običaja, evocirajući anegdote i kajkavske riječi na što spretniji način s logičnim sugovornicima, koji su ili govornici snimljeni in situ ili rade programe na bazi kajkavskih spelancija, pa ih zajedno najavimo. Ne vidim specijalnim promotorom kajkavske reči, nego više kao vodič od kajkavskih govornika i radnika do slušatelja, s tim da si dopustim i u ostalom programu, izvan emisije, izbjeći standard i pobeči v kajkavski, posebno kad to ima smisla (točnije emocionalnije izražavanje ili pojačavanje zagrebačke slike, dojma). (Ana Lacković Varga, HRT Hrvatski radio Sljeme)

 
Društveno se sadržaji na zavičajnim jezicima dovoljno ne potiču i trebalo bi ih poticati na razne načine, svakako i financijski. (Tanja Baran, urednica na HR)

Nažalost, u uredništvu Moslavačkog lista i Radio Moslavine nitko se od kolega novinara javno ne koristi zavičajnim dijalektom. (Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkog lista i Radio Moslavine)

Kajkavšina je premalo prisutna u medijima i izdavaštvu na dugoselskom, iako je to tradicionalni govor kraja. Razlozi zašto se kajkavština ne pojavljuje u nekim lokalnim medijima, npr. u programu Radio Martina, su nepoznavanje govora samim autorima te većini slušatelja i čitatelja te nedostatak osjećaja za tradicionalne vrijednosti, pa i za jezik (izvorni govore). Mediji odustaju od izvornog govora izbog komercijalnoga razloga, smatrajući da nije zanimljiv dovoljnom broju slušatelja-čitatelja te neće pridonijeti povećanju naklade ili slušanosti. (…) Mlađim generacijama taj je govor nezanimljiv. Mladi svakodnevno koriste “novonastale izraze” iz riječi engleskoga jezika (uglavnom) koji nastaju u suvremenim okolnostima a to je “govor elektronskih komunikacija, društenih mreža” koji se proširio i na druge segmente života te je sve zastupljeniji u pisanim medijima, svim drugim komunikacijama pa čak i unutar obitelji. (…) Osim bojazni za zavičajne govore sve je jača i bojazan za hrvatski jezik u cijelosti, tako i za standardni jezik. (Nadica Kozić, Dugoselska kronika)

Kajkavski jezik je nositelj kulture kajkavaca, i ako on nestane, a svaki dan sve više nestaje, nestat će i autentična kultura kajkavca. Dobit ćemo jednoobraznost i siromašnije društvo. (Mario Jembrih, kreator i editor tri internetska kajkavska portala)

Narječja i lokalni govori pojavljuju se u specijaliziranim emisijama i zabavnom programu odnosno pecijaliziranim emisijama namijenjenim njegovanju kulture i tradicije hrvatskih krajeva, povremeno u zabavnim glazbenim emisijama i informativnom programu. Takvi sadržaji najviše zanimaju stariju populaciju koja se može poistovjetiti sa često zaboravljenim govorom svog zavičaja. Primjećujem povećanje posljednjih nekoliko godina i mislim da ih ima dovoljno. O njima odlučuju oni koji vode financije i koji vode računa o oglašivačima. Trebalo bi ih poticati financijski, jer oni nisu komercijalno zanimljivi oglašivačima pa se može dogoditi da zbog toga takav sadržaj, iako kvalitetan, izostane. Emisija Prema izvoru u petnaestak epizoda pratila je zavičajne govore središnje Hrvatske, a sada se na istom programu emitira se emisija Pinklec na rame na kajkavskom narječju. (Josipa Peradenić, novinarka Mreže TV)

U medijskom prostoru primjećujem konstantan primat/teror jednog zavičajnog govora – neću reći čakavskog već – dalmatinskog, kojim bez pardona i u udarnim terminima na nacionalnoj televiziji govore gosti koji su porijeklom Dalmatinci.  Ne sjećam se da je itko i igdje govorio kajkavski na javnoj ili komercijalnim televizijama ili radio postajama, izuzev nekih voditelja koji se obično sprdaju s kajkavskim jezikom i kulturom. (…) Pobornik sam uvođenja kajkavskog jezika u škole kao fakultativnog predmeta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Gorskom kotaru. (…) Ima emisija na lokalnim televizijama i radijima koje, istini za volju, rijetko pratim, ali bih izdvojio televiziju Jabuka i VTV te ranije spomenuti Radio Zlatar, Stubicu, te Hrvatski radio 2. i 3. program. Isto tako i glazbenu televiziju CMC, na kojoj se puštaju pjesme iz svih hrvatskih regija. (…) Zavičajni govori u medijima, posebno lokalnim, svojevrsni su oblizeki za sve one kojima je pun kufer mediokritetske turbo folk kulture koja je zarazila gotovo sve sadržaje koji se u (ostacima) naših medija mogu pročitati, čuti i vidjeti. (Zoran Gregurek, Hraščina – Trgovišće, Zagorski list, novinar i kolumnist vrlo uspjele kolumne o zagorskim običajima na kajkavskome, koja iz tjedna u tjedan objavljuje više od 12 godina i prenosi internetski)

Vesel je vsaki kaj horvatsku domaju rad ma i kaj mu horvatska je reč materinjska. Moreju se nekteri pitati zakaj sme te veseli i čemu se te veselime. Te je zate kaj su nam z stranjskoga svieta priznali, kaj mnogi med nami niesu šteli priznati, da jezik materinjski kaj kak najvrednejše blage ga čuvame, med stranjskami jeziki priznati je postal. Te vsemi kaj za kaj najdrajši živiju, nekaj je najvrednejše, jer niesme zabadav povedali i delali da se rieč domača – horvatska, zdigne i živi. Kak god da su nam govorili da z našem jezikem govoriju kumeki, da te nie jezik, kak god da sebe niesu videli, horvatsku rieč nam hništili niesu, reč nam naša živi, kak god da su se nadali da je več prie sto i pedeset let bile je nebu. Vse une vriedne kaj na našem horvatskom kajkavskom jeziku je zgovorene, napisane, kaj je ostale i kaj živi, nekaj je najvrednejše kaj Horvatska domaja ma. Horvatskoga jezika nemre biti ak hunjem ma same „što“, ak nema „ća“ i ak nema i „kaj“. Vse te skup vsem nam je najvekše blage, kaj triebame ga čuvati za navek. Zate veseli morame biti, glave z veseljem zdignuti morame, jer vrieme se je zišle, da nam je naš jezik priznati po cielomu svietu postal. A mi nigdar niesme drugoga jezika meli nek jezika Horvatskoga, a niti bile druge ni niesme nek sme te kaj jesme – Horvati. (Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med., Martinišće, kolumnist u Večernjem listu, Zagorskom listu, Glasu Zagorja, Zagorje – Internationalu itd., koji stanje ocjenjuje lošim i smatra da ono zahtijeva hitno djelovanje.)  

Od ostaloga iz javnoga komunikacijskog prostora osobito je znakovita i zanimljiva izjava s neke jezične radionice suca Vrhovnog suda Marina Mrčele kako bi se popravila sudačka nepismenost, lokalna značenja onemogućuju presude na višem sudu i kod najtežih zločina. Naveo je čakavski primjer za ubojstvo o optuženiku koji je pucao stojeći iza štekata i kajkavski za silovanje
petal mi je po čuči.
 

Zaključak? Unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionaira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Opaska autorice pri konačnom zaključivanju teksta 2018.: bitne šire promjene uočene su, kako navodi Mario Kolar, utjecajem kajkavskih autora u modernoj hrvatskoj prozi (Kristijan Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić…).

Važno je da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama i na webu (npr. radijske i tv emisije na poziv, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.).
Zaključno predlažem: Dobro bi o ovoj temi došlo temeljito istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija.

Izvori:
anketa provedena od početka siječnja do kraja kolovoza 2015.
dnevne novine s prilozima zaključno s kolovozom 2015.: Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Novi list, 24 sata
tjednici: Nacional, Globus, Telegram, Zagorski list, Moslavački list
Miroslav Šicel, Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001.
Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštine – Kajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče http://www.bozicabrkan.com
http://www.oblizeki.com
http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html
http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/
 http://kajkaviana-magica.eu/en/

Zagreb, 20150720 – 20150819 – 20150902 – 20150903 – 20150904 – dovršeno 20180326.

Pisanci*

Uz tekst Adrianovo uskrsno pile Božice Brkan, na zavičajnoj okešinečkoj kekavici objavljeno u knjizi Slavice Moslavac Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji, Vokalna skupina Rusalke, Kutina, 2022.

Početak teksta Pisanci u knjizi Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski uskrsni običaji Slavice Moslavac

Imam doma sekakve pisancov. Od prepuno let. Kulko je tu Vuzmov! Nekoje mi je donesel neko, nekoje neko i šteta mi je je hititi. Nekoja su i potle puno let još lepa kej da su čera skuvana v lukovine i napisana jel z voskom z čestitku. Nekoja su samo našarana z kojekakvem listjem: more i detelica i naregani radič, a peršunovo se navek nekak najlepše potrefi. Nekoja su jajca z onem belem z sita, nekoja su samo skuvana v kupuvane farba i z nakelene slike z piličima, zajčekima… A nekoja su narisana z flomasteri i kojekave druge farba. Puno je kokošine jajcov, prek male od pilenki i velika, žučkasta i zelenkasta, a imela sem i šaro prepeličino i vekše racino i najvekše nojovo, ali sem ga dala za lepotu. Zdavala sem i sa ona jajca kej su jim od lupine naredili špičice. Nemre to saki. Negde mi je i pisano drveno jajce z Polske i jeno licitarsko z Bistrice. Ak se ne računa porculansko, kej da je Fabergéovo, v koje spravlam prstejne, najlepše je gusino kej ga je pokojna Vanda gda je još bila mlada sega našarala z sakojakem cvetjem i zgledi kej da se rasvelo.

Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac

Tu i tam tak pred Vuzem spohitam jajca kej se pokvariju i rasmrdiju kej kakov šleprtek, gda koje opane i potere se jel popuca samo opsebe, kej bi moja mater rekla – vreme ga je pojelo. 

Mama je znala spuvati i za Iveka našega i napuvala bi bogme i za celi Ivanov razred, da si sa deca moreju napisati svoj pisanec kej se ne bu pokvaril. A posebno smo kuvali jajca za dati i za  kucati ko bu dukše i za jesti jajca z šunku v kruvu z francusku šalatu, z mladem lukom, roktvicu i z kupuvane paradajzom.

Duplerica s tekstom Pisanci Božice Brkan

Jajca mi se samo pomečeju, ali mi je je nekak šteta hititi: vrneju me na vuzme gda smo još si bili zajeno, gda se još nesmo sporazišli, zišli. Se mejne s z kem imam o tomu i spominati.
Dobro je nekak, si mislim, da sako leto v to naše malo gnezdo primetnemo, da prispe još kakov lepi novi pisanec. Samo kej tem jajcom denešnem žutajnki nekak nesu kej onem negdašnem, domačem, žuti kej cekin.

20220205 – 20220206

*Bilješka je napisana na kekavici, kajkavskome zavičajnoga moslavačkog govora, rodnoga autoričina sela Okešinca.

manje poznate riječi
čera – jučer 
naregani – nareckan, valovit, ruglav
radič – maslačak
sît, sitek, sitak –  zukva, sitina, močvarna biljka okruglih zelenih listova i bijele unutranje elastične jezgre (od nje pastiri pletu stolčiće i sl.)
nakelene – nalijepljenje
lupine – ljuske
špičice – čipkica
spravlati – spremati
prstejne – prstenje, zlatnina
gusino – gusje 
potere – razbije se
šleprtek – pokvareno, neopolođeno jaje
samo opsebe – samo
spuvati – ispuhvati
napuvala – napuhati
pomečeju se – sele se od jednog drugog mjesta, jer ničemu ne koriste
zajeno – zajedno
sporazišli – razišli se 
zišli – dotrajali
primetnemo – dodamo
spominati se – razgovarati   

20220414