Uvodni esej Novinarske trilogije Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) Božice Brkan objavljen u časopisu Republika

Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika u broju 7-8, srpanj – kolovoz 2026. https://dhk.hr/republika-7-8-2026/ Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) na stranicama 128.-139. u cjelini Ogledi objavljuje uvodni esej u tada još neobjavljenu knjigu Novinarska trilogija Božice Brkan Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika). Zahvaljujem uredniku Borisu Becku i svojem DHK te prenosim esej s pozivom na čitanje trilogije.

Naslovnica Republike 7-8 2026.

Božica Brkan

Zauvijek neuporabljivo
Nad razvalinama Vjesnika

POčetak eseja u republici

Esej, moj mali prilog povijesti hrvatskoga novinarstva i književnosti, o trima romanima moje Novinarske trilogije – neobjavljeni uvod u tri knjige objavljene u rasponu od tri desetljeća

Iz dana u dan mediji su odbrojavali kad će dizalice napokon Neboder Antuna Ulricha sravniti sa zemljom. Ja sam samo redovito, bez komentara, prenosila objave na društvenim mrežama (dok me zbog sumnjive pretjerane aktivnosti security nisu blokirali) nikako ne mogavši smisliti pereks za ovaj tekst. Imam i nanizane iz tramvaja snimljene posljednje fotke s Neboderom u pozadini. A kad je Vjesnik sravnjen sa zemljom, vijestica o uklanjanju objavljena je ili u kasnim minutama ili na devetoj stranici dolje, nepotpisana ni inicijalima izvjestitelja, agencijska ili AI. Neki su mi izražavali sućut. Zašto baš meni, kad ni po čemu ne bih trebala biti u prvom redu uza taj otvoreni grob? Žalovanje sumnjivo, čak i u grupi Hrvatska treba Vjesnik, ali manje nego kad je šokovito sumnjivo gorio. Tad sam se rasplakala, sad nisam. Sad se samo pitam: hoće li se zetova tramvajska i dalje zvati: The Next Stop Vjesnik? I ne pitam se hoće li i što pogled na grad, koji je navodno bio zaklonjen jednim baš tim Neboderom, socijalističkim bastionom, ubuduće zastirati više njih. Čijih? Predvidiva vremena za predvidivu perspektivu. Novu? Opet novu? Mjerodavni ministar izjavljuje: Vjesnik će u potpunosti biti uklonjen do 15. srpnja. I ostaje urbana legenda. I rasuta sjećanja. Od kojih će možda nastati još koja knjiga, fikcijska i(li) fakcijska.

Da ih pišem sad, s iskustvom paljevine i grickanja, rušuckanja i praznine na križanju Savske ceste i Slavonske, dakako da bih svoja tri novinarska romana napisala drukčije. Nije mi se otvorio obzor, nove spoznaje, jer sam u avanturu toga pisanja otpočetka unosila vlastito iskustvo stečeno u jugoslavenskome, hrvatskome novinarstvu i prije nego što sam u kolovozu 1978. na fakultetsku praksu ušla u redakciju Vjesnika, u gradsku, na šestom katu, jer sam i prije studija novinarila po lokalnim novinama i radijima te za studija dvije sezone u Poletu.

Početak eseja u Novinarskoj trilogiji Božice Brkan u grafičkom oblikovanju jenia Vukelića

Nisam pisala trilogiju, drukčije bih je postavila da sam i izdaleka imala ideju o njoj, nekako se složila sama, jer sam, po onoj tko tebe kamenom, ti njega knjigom, svaki od tih romana posvetila drugom drastičnom skretanju vlastite profesionalne i životne sudbine. Karijere. Pisanje, i novinarstvo i književnost, moj su životni izbor i poziv, ljubav i strast.

Prije čitanja, osobito mlađem potencijalnom čitatelju, s pogledom pola stoljeća unatrag ispisujem svojevrsnu uputu za upotrebu triju romana u istoj knjizi. Pojedinačni CIP zapisi dostupni su u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.  Moram podsjetiti na najvažnije, na ubrzanu i sve ubrzaniju promjenu tehnologije od šezdesetih godina prošloga stoljeća – u osnovnu školu krenuh 1962. – te u desetljećima u kojima se zbivaju radnje tih triju romana, i to u industriji medija, kako to kaže generacija mojega sina i još mlađa, te u novinarskome zanatu, kako smo mi govorili. To je nedvojbeno oblikovalo i sadržaj medija, pa i mojih romana o medijima, i ljude koji su tada radili u njima. Površno nabrajam   zanimanja nestala preko noći slovoslagar, strojoslagar, daktilografi, stenograf, montažeri sloga, korektori fotki…Možda su nestale i Ulica propalih komentatora te birtije Vuglec, Tri cicera, Pajić (jedna od Vjesnikovih porti zvana je Pajićevom)…
  
Nije slučajno geslo našega Acumena, obiteljske tvrtke osnovane devedesetih, Sadržaj koji spaja / Content thats Connects, a prvi logo – žičana spajalica. Što je to i čemu služi? Znate li uopće ikoga tko rabi mehanički pisaći stroj, papir, olovku? Želeći se podsjetiti na ime (brend još nitko nije spominjao!) svoje prve mašine – mama i tata darovali su mi je za 18. rođendan! – praktično i naivno obratila sam se AI, koji mi je uzvratio – pisačem/printerom. Poderala sam ih barem desetak, a i najmanje još toliko tastatura kojekakvih računala (i po njima sam lupala kao da su mehaničke). Zadnji pisaći stroj u Vjesniku iz ladice radnoga stola predala sam direktorici kada ih je uoči već posve opipljivoga početka Domovinskoga rata skupljala ako bi nas zdrmali MiG-ovi, ostanemo li bez struje i zgrade i moramo bježati u šumu, neku Petrovu goru, u ratno, ponovno početno partizansko izdanje… (Uzbune su započele i taman su za više godina u položenom neboderu omotali redakciju crnom folijom kako nas ne bi mogli upucati snajperisti.) Nije ih prikupila ni desetak.

I moji su prvi tekstovi na karticama, 30 redaka puta 60 slovnih mjesta, koji će se poslije računalno brojiti u 1800 karaktera, nošeni na lekturu i korekturu, grafičkom i tehničkom uredniku, pa su ih dostavljači, uz šifriranu ciceražu grafičkoga nečitkim doktorskim rukopisom, sa spajalicom pričvršćenom opremom – nadnaslov, naslov, podnaslov i međunaslovi – te fotografijama ili ilustracijama odnosili u prizemlje duž plavoga hodnika, tek kratko vrijeme nikad zaživjelom zračnom poštom, u tiskaru. Lijevani su i slagani u olovu, slovo po slovo. U negativu.Za razliku od grafičara, povlaštene Titove radničke klase, koji su u svojim pekarskim smjenama obvezno pili mlijeko,mi novinari nikad nismo dobili ni beneficirani radni staž.

Najzanimljiviji prvi iskorak bio mi je fotoslog i kaštiga kad sam dežurajući skalpelom na plahtama moralakrojiti vlastite tekstove. Izuzevši glavâ listova i povremeno reklame za Marlboro novine su, osim nekih magazina, bile crno-bijele, a večernja, prva od brojnih izdanja mogla su se kupiti na Trgaču od kolportera ili u kioscima na tramvajskim okretištima. Prema tome smo se i selili. Vidjeti svoj otisnuti tekst! Petkom bi na kiosku preko puta Vjesnika vijugao dug red zbog malih oglasa za podstanarske sobe. U Zagrebačkoj kronici potkraj sedamdesetih rok, deadline, bio je već četiri popodne(!), sve drugo objavljivano je preksutra (!), a do ponoći čekali su se za kasnija izdanja samo agencijski teleprinterom ili redakcijski preko stenodaktilobiroa, iznenadni breakingnews (poplava, potres, sudari vlakova…) i jako važne teme (Centralni komitet, kongresi…). Unaprijed, forski – u žargonu je još vladao njemački, engleski je stigao tek s računalima kad je kursiv postao licht, a fett bold – pripremalo se i do 80, katkad i 90 posto sadržaja.Vjesnik je imao nekoliko izdanja, a Večernjak i više od 20. I inozemna. U svakom većemu mjestu te u velikim svjetskim gradovima od Rima, Londona, Pariza, Moskve i New Yorka do Pekinga kuća Vjesnik, tada najveća na Balkanu, imala je dopisništva.
Računala sa zelenim ekranima, kao i položen neboder u dvorištu, tri dnevne redakcije (Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti) naslijedile su od Univerzijade 1987., a posebno kreiran VRS, Vjesnikov računalni sustav, imao je cake da je za neke hrvatske dijakritičke znakove, primjerice, trebalo pritisnuti i po četiri tipke. Svatko je imao svoju razinu ovlasti, od N (novinar) do I (imprimatur). Kako se kuća dijelila, kad je, kao u Liftu, sistem prelazio u sustav, odvajali su se sustavi i fizički, kupovale se i različite tehnologije, napredovali su svi, i redakcije i tiskara. Najprije uveden u magazine, samostalne iumetnute, kolor je devedesetih dospio i u dnevnike – na Večernjakovu kolegiju gadno smo se svađali je li na naslovnici primjereno objaviti krvavu nesreću – a ambiciozniji magazini već su tiskani uinozemstvu, u Veroni.Samostalna Hrvatska već u Domovinskom ratu mijenjala je politički i ekonomski sustav, s demokracijom stigošepretvorba, privatizacija. Novi vlasnici nerijetko bi dovukli polovnu tehnologiju, a odlično zamišljena ideja da urednici novine i prelamaju, primjerice, teško je ili uopće nije izvedena do kraja. I prije već, oslanjajući se tobože na istraživanja i zahtjeve tržišta, neki su novoustoličeni, često samo preodjeveni, dodvorni urednici u vrijeme jednoga mandata i nevješto i po triput mijenjali format, dizajn. S političkim i zemljopisnim parceliranjem tržišta naklade su se već ozbiljno srozale, jedne su se tiskovine gasile, a javljale se nove, često tek zakratko, s nekoliko brojeva. Iako se sve činilo novim prilikama, na vjetrometini su mnogi ostajali posve nezaštićeni i bez posla, slani na čekanje, u prijevremenu mirovinu ili na burzu, s otpremninom ili bez nje. Nagužvalo se medija i medija – internet, e-novine, društvene mreže… Iz analognih u digitalne prešli su i telefoni, fotoaparati…, pa u pametnome mobitelu u šaci imaš i magnetofon, diktafon, nekadašnju tešku radijsku nagru, pohranu i slike i tona i svega zajedno. Što manje sredstvo, to veći kapacitet. Za life više nisu nužne višečlane ekipe reportera, kamermana (katkad i nosača kamere), snimatelja zvuka, osvjetljivača, organizatora, teška reportažna kola. Da bude brže i jeftinije, reporter, prezenter, influencer što li, sam je sebi sve do vozača i šminkera. AI ne treba ni to. Vijesti sve češće guše breaking news i fake news, društvene mreže. Kompjutor dela kaj mu velite, on je samo stroj, veli neki moj lik već u Liftu.

Posve neplanski, Novinarska trilogija ispala je usputna skica svog vremena, a arhiviram je, nadam se i pojačavam kritičkim, analitičkim izdanjem triju, svaki u svoje vrijeme, odlično percipiranih tematskih romana različitih žanrova (ljubić?, krimić?) o hrvatskome novinarstvu unatrag posljednjih desetljeća društvenih, ekonomskih i tehnoloških drastičnih mijena: Lift ili politika melodrama (1993.), Rez / Leica roman u 36 slika (2012.) i Privremeno neuporabljivo (2022.). Romane su objavili različiti izdavači, a ostavila sam namjerno i izvorne primijenjene različite pravopise iz različitih vremena. Nek se vidi i kvazijezikoslovno smeće iz vlastitog lista.

Naslovnica Novinrske trilogije djelo je majstora Jenia Vukelića

Roman Lift ili politika melodrama (1993.), bukvalno analogni roman kakvima se bavila Dvotočka, festival žanrova 2026., objavio je Azur Journal (urednik Veljko Krulčić). Morala sam ga prepisati s papira, kao i sve kritike, najave promocije i sl. Prvu verziju o sudbini novinske redaktorice u preljubničkom odnosu s redakcijskim političkim prvim perom skicirala sam 1979. za natječaj beogradske Praktične žene kao scenarij za roman u nastavcima i dobila prvu nagradu, veću od nagrade za konačni roman. U prilozima donosim intervju Vladimira Nedanoskoga u tome vrlo čitanom ženskom časopisu žena Lift je krenuo. Konačni rukopis nije ušao ni u uži izbor. Bio je previše eksperimentalan, preradikalan za ženski tisak. Podijeljen u ulomke katove metaforičke, prepoznatljive kroz koje se lift uspinje i spušta. Pokvareni lift tako postaje mjesto u kome se može ne samo bludno sagriješiti, nego i okajati grijeh. (Mirjana Dugandžija).Prešavši 1992. iz Vjesnika u Večernji list, tekst sam pretumbala, pročistila ga i on je, dozreo, napokon objavljen i vrlo svečano promoviran 31. siječnja 1994. u zagrebačkome Muzejsko-galerijskom prostoru u okviru Večernjakova izložbe fotografija majstora Pavla Cajzeka Pabla. Govorili su književnik Igor Mandić (Nemam tekst koji je izgovorio iz glave, citiram dio prema HINA-i: Književnik Igor Mandić upozorio je na autoričino izvrsno vladanje jezikom, napominjući kako je područje jezika autorsko područje u kojem „relativna beznačajnost ljubića nosi temeljni štof na temelju kojeg autoricu treba hvaliti“.), kritičarka Ana Lendvaj, urednik Veljko Krulčić i dramska umjetnica Marija Sekelez. Sjećam se samo velike gužve, mnogo cvijeća i ljudi, pilaca naše šljivovice Božice. Zacijelo postoji i više fotografija, ali nekako sačuvah samo najvažniju, nas za promotorskim stolom. I najavu i vijest s događaja objavili su HINA i svi glavni nacionalni listovi, a predstavili smo ga u još nekoliko meni važnih mjesta. Prema mojoj dokumentaciji u pet registratora objavljeno je i više kritika, što je tada bilo uobičajeno: Život je limunada Mirjane Dugandžije u Vjesniku; Gorak okus novinarstva J.(osip) Grbelje u Večernjem listu i Razgolićeno novinarstvo Josipa Grbelje u Novinaru te Lift: politička melodrama Vladimira Brnardića (pretpostavljam da je to pseudonim urednice Anđelke Mustapić) čak i u Hrvatskom vojniku.
Zbog nestašice papira roman je otisnut na gotovo novinskom papiru. Ugovor sam potpisala na 1500 primjeraka, izdavač je tvrdio da je otisnuo 500, sama sam od toga udomila barem 400, a kada sam željela otkupiti preostalih još 100, u nekom skladištu, pod najlonom i cementom, zatekli smo još 1000 (!) primjeraka i otkupili ih za siću, jer je izdavačka kuća već bila propala. U izdavaštvu ništa novo.

Ilustracija Jenia Vukelića uz uvodni esej Božice Brkan u Novinarskoj trilogiji

Znakovito je ono što nije objavljeno. Samo neobjavljena ilustracija Zdenka Svirčića svjedoči kako je za magazin u usponu Globus pripreman tekst o Liftu i tada recentnom nacionalnom novinarstvu. Vrlo vješt novinar Mate Bašić, koji je tada bio specijalist za žutilo, napravio je sa mnom u Vjesnikovu restoranu vrlo provokativan intervju, koji je na kraju ispao mio, meni iznimno naklonjen i u kojem sam na autorizaciji ispravila doslovce tek poneki tipić. I danas žalim što ga u redakcijskoj gužvi s prijelomom Vrta nisam kopirala, doduše valjda nije ni bilo fotokopirnog aparata. Po savjetu kolega bila sam i vrlo oprezna i suradljiva te kolegi očito zanimljiva, jer me je otkrio u novome svjetlu kao spisateljicu. Međutim, preko mojih leđa planirali su očigledno i kuljiševsku spačku i došli s idejom da za svaki od glavnih likova nacrtaju statističku torticu koliko koji lik sadržava kojih stvarnih osoba, npr. glavni lik komentatora Maca vjesnikovaca Jože Vlahovića, Krešimira Fijačka itd. Odbila sam  propustivši tako Warholovih 15 minuta slave u Globusu, a Nino Pavić mi je With Compliments i s vlastoručnim potpisom preko tajnice poslao uramljenoga Svirca. Simptomatično da sam nakon gotovo trideset godina pripremajući Trilogiju jedva otkrila autora, jer su se mladi sjećali drugih, kasnijih, a ne maestralnoga ilustratora kojega je, uza sve drugo za svoj Jutarnji list i EPH, moj nekadašnji glavni urednik Poleta i urednik Nedjeljnoga Vjesnika, preuzeo od Arene. Ali, tko bi se sjećao svakog ajnzera?

Nije naodmet spomenuti kako bih, da je bilo moguće osim u poljoprivredne proizvođače, s rodiljskoga 1987. otišla u freelancere. Vjesnik je potkraj socijalizma s povećanom, nikad većom slobodom izražavanja u prijelomno klaustrofobično vrijeme toliko ubrzano klizio u propast da sam razmišljajući o šest ponuda od novina do HTV-a, zgađena, nakanila posve otići iz novinarstva i prijeći Urošu Šoškiću u Arenu te osnovati i voditi mu marketing (!). Na kraju sam ipak odabrala novinarstvo (urednica-komentatorica u Večernjaku kod Ive Lajtmana), a prenijevši i kolumnu Enciklopedija špeceraja iz Nedjeljnog Vjesnika u nedjeljni Večernji list (već sam 1990. objavila i istoimenu knjigu), uređivala sam unosne komercijalne priloge i samostalna izdanja te prilog Vrt, najbolji prilog u novinama 2000., za što mi je HND dodijelio godišnju Nagradu Marija Jurić Zagorka. Kad sam otišla, ugasili su ga.

Kad sam na početku 2010. s valjda četrdesetak kolega, uglavnom neformalnih redakcijskih autoriteta, otišla u prijevremenu mirovinu s otpremninom, već sam gotovo dva desetljeća bila članicom Društva hrvatskih književnika s objavljenih više raznovrsnih knjiga poezije i proze (uz cijele biblioteke visokonakladnih kuharica autorskoga tima i visokonakladnih ljubića pod pseudonimom!). To mi je, kao i cijelo novinarstvo, bila odlična osobna radionica za lakoću pisanja. S Večernjakom je, uz drugo, naš Acumen za kioske objavio 2006. i svoju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom u 15 000 primjeraka. Za memoarsku analizu iz kuta kreativnoga i poduzetnog s mnoštvom ideja, lojalnog ali i buntovnog novinara, još zaštićenoga i socijalističkim zakonima i odgajan kao važan društvenopolitički radnik i novoizborenim kapitalističkim teško oborivim ugovorima (kada su se množili prekarni djelatnici koji ne mogu bez stroge kontrole) i službenim automobilima, zanimljiva bi bila analiza tog vremena s brojnim asistentima asistenata, nosačima mobitela (glumcima, rekao bi moj grafički i veliki sindikalist Jurica Ćurković), učestalim ambicioznim obećavajućim brainstorminzima, finim pritiscima putem budžeta, analize čitanosti itd. Dvaput su me slali headhunerima, dvaput su me izvrsno ocijenjili, unatoč nepriličnom odgovoru kako bih, da mogu birati što bih radila, otišla u mirovinu i pisala, pisala… 

U vrijeme najvećih pritisaka srećom sam tri godine na Komunikologiji Hrvatskih studija za 60-ak studenata druge godine, od Tomislava Sabljaka naslijeđene, vodila vježbe Stilistika u medijskoj komunikaciji. Inače bi me uvjerili da nemam pojma o pisanju. Ne zadugo, razmišljala sam i o pisanju knjige o stilistici, čak i o doktoratu novinari književnici, koja bi spojila moja dva faksa i životne ljubavi. Prve godine studenti su bili ravnomjerno opredijeljeni za tisak, radio, TV, novinska agencije, a zadnje glavnina se okrenula PR-u. Kao da dobar piarovac možeš biti ako nisi dobar novinar, 5W je uvijek 5W. Također, prve godine od studenata jedva da je itko bio na društvenim mrežama (Twitter i Facebook), a samo malo kasnije gotovo svi. Ni u početku ni na kraju, navodno životno zainteresirani za medije, studenti uopće nisu pratili političke i ekonomske dnevne događaje. Ne sjećam se da je bilo influencera. 

Kad sam zaista formalno otišla u mirovinu s prvim uvjetima (55 godina života i 30 godina staža), željela sam ono što sam radila u Večernjaku raditi za sebe multimedijalno, oboružana otpremninom (moja plaća puta broj godina u kući Vjesnik, pola Vjesnik a pola Večernjak). Već sam započela s blogom www.ziviselo.com, zatim sa www.oblizeki.com, uskoro i sa www.bozicabrkan.com (na kojem je i Umjesto kave), kad me, na sreću, kolegica s kojom sam napravila možda i najunosnije poslove u tisku, upozorila da prikočim, jer nailazi velika kriza. I naišla je. Da sam započela sve kako sam zamislila, još bih grezla u dugogodišnjim zajmovima. Zbunjivalo me prije što večernjakovci, za razliku od gubitaških vjesnikovaca, nisu kupovali dionice svojega dobrostojećeg lista, sad sam se čudila što brojne kolege s otpremninama nisu ozbiljno ni pomišljali ni na najmanje poslovno udruživanje.

Samoubojstvo prijateljičina sina, međunarodno uspješnoga menadžera, relativno mladoga, usredotočilo me na dvojbu što smo mi na ovom svijetu? S pola svog vijekaiz novinarstva i pisanja koje se isplati, svjesno sam skrenula u svoj prvi mladalački izbor odabravši umjetnost, književnost i izdavaštvo koje više troši nego što donosi. Osnovan za ako tko ostane bez posla, Acumen je postao izdavačem da mogu darivati knjigu komu hoću te objavio više dobrih, nagrađivanih, uglavnom mojih vrlo željenih književnih knjiga. Svaku smo radili kao projekt i kao da je posljednja. Posveta To Toni – Molitva za tihu sućut i neuknjižene mladalačke pjesme Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme tiskali smo 2011., a 2012. zbirku kajkavskih pjesama Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.) i Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama).
U međuvremenu sam za 31 dan (novinarski deadline!) uspjela   napisati roman o recentnom, ratnom i poratnom novinarstvu za V.B.Z.-ov natječaj za neobjavljeni rukopis 2010. i sa šifrom Kvakan ušla u uži izbor. Žiri Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran Ferić, Julijana Matanović, Stahimir Primorac i Vladimir Arsenijević najboljim je ocijenio Vođu Aleksandra Novkovića, politički vrlo aktualan s obzirom na Miloševićevo rušenje. Navodno smo bili na klackalici, ali nije pretegnula moja priča o fotoreporteru koji u Domovinski rat zakoračava analogno, filmom, fotkom propucana raspetoga Krista s naslovnice Dnevnika, pa i ratnoga zločina te vlastitom smrću u zlatnom rezu. Kao da je tog časa ubijen i kao da se Kalvarija preselila u naš mali dio svijeta. Na kraju, izborila sam tisak svog romana Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) u zagrebačkoj (urednik Marko Pogačar), beogradskoj i sarajevskoj podružnici, uz podršku Ministarstva kulture RH, u mekom i u tvrdom uvezu. Sjećam se da sam ambiciozno odbila ugovornu objavu i e-romana u idućih pet godina. Nisam sigurna da su si prodajom uspjeli naplatiti knjige koje sam preuzela, valjda kao honorar.
Prema vijesti Večernjaka s Interlibera, izdavač mi je organizirao potpisivanje knjige, ali i odličnu promociju u Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović te, ponajviše zahvaljujući V.B.Z-ovu piarovcu Zoranu Simiću, brojne izvještaje i gostovanja u medijima od kojih su, osobito ona na radiju i televiziji i, osim na diktafonu s kojih ih dosad nisam dospjela skinula, otišla u vjetar. Primjerice Iz Vijesti iz kulture HTV-a Zrinke Turalije ili Na kavici kod Sonje Šarunić s Radio Sljemena, a zahvaljujući svojoj sadašnjoj tehnologiji, sin Ivan Brezak Brkan mi je tonske snimke s računala transkribirao u Word i tekst za čitanje (taman na nekoj od mreža naiđoh da uz polog od 10 eura pošalješ kojekakve materijale na Each Moment i sve ti se vrati na USB sticku!), tako da to digitalizirano vrijeme – sve su fotografije iz toga vremena već su digitalne – ilustriram kritikama iz časopisa Strahimira Primorca (Vijenac: Ubijanje riječi, slike i sjećanja / Čvrst zagrljaj rata i tranzicije), Zvonka Kovača (Kolo: Noćne more tranzicije), Dunje Detoni Dujmić (Republika i knjiga kritika Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011. – 1015.: Kamera, snimka, rez), zatim Karoline Lisak Vidović I Helene Sablić Tomić (razgovor u Kulturi na Prvom, Kritička rubrika Kutija slova:Rez u hrvatsku prozu), Olge Vujović (intervju s autoricom romana, Hrvatski radio Sljeme, Evergreen Radio: Nije ni za tramvaj ni za plažu), Maria Harapina (Emisija Priče ispod Medvednice i Ivančice, Hrvatski radio Prvi program: Kajkavskim, kad ni jednim drugim jezikom ne ide).
I tu mi nedostaje kratak ali bitan, odličan, nepotpisan osvrt sa stranice kolumne Denisa Derka iz luksuznoga kulturnog izdanja Večernjaka, objavljenoga samo nekoliko puta.
Nedostaje mi i jedna negativna kritika, nažalost zaboravih i čija, jer je samo nestala s mreže. A svijet nastavlja živjeti digitalno. Uz mnogo zloupotreba. Sličica iz živog, ne literariziranog novinarstva: kad ne može drukčije, jedan od šefova na prijelaz s analognog na digitalne redakcijske telefone neprestano uključen i čitateljima omiljen, jer smo iz toga, a bez algoritama, radili glavninu sadržaja, Vrtov dežurni telefon – aparat fizički isključuje. Kao: Što će ti, pa imaš e-mailove!? Daleko su bili chat i konferencije, a nekad važna rubrika pisama čitatelja, pa i institut demantija, izuzevši sudskim presudama, iz novina su posve nestali, pogotovu prijelazom izdanja na internet i zamijenivši mjerenje čitanosti lajkabilnošću, bustanjem te množenjem do brisanja hejtera i trolova. Vlastitom suprotnošću pokazala se proaktivnost.

Roman Privremeno neuporabljivo (2022.) nakanila sam napisati i prije nego što sam ga prijavila za neki, valjda gradski natječaj o potresu, a uspjela sam izboriti potporu za pisanje Ministarstva kulture i medija. Objavio ga je Acumen. Uhvativši povoljnu cijenu papira u jedne tiskare u vrijeme divljanja zbog početka rata u Ukrajini, udvostručili smo nakladu na 500 primjeraka.
Provokativnu naslovnicu prkosno ispruženoga srednjeg prsta, inače prsta s kojim najčešće i pišem, a i dimnjaka zagrebačke Ciglane koji dinamitom ruše, dizajnirao je Jenio Vukelić. Najnegativnija kritika: neprimjereno dami. Glavni lik romana kojem nisam dala da bude ljubić (Sandra Pocrnić Mlakar) niti mu napisala happy end, ma ni konačni, zatvoreni end, ako se ne računa selska zabava s uhićenjem, opet je ženski. Multimedijalna novinarka i stjecajem prilika žena multipraktik koja i lajkove skuplja nastojeći preživjeti u središtu postpotresnog Zagreba u koroni, s etiketom Privremeno neuporabljivo i inim recentnim pošastima kad je  dno je na vrhu. U jednome monologu uz fejbučne aktiviste spominje iFejs novinara stare garde, dugogodišnjega noćnog urednika Vjesnika iz mrtvog nebodera s križanja Savske i Slavonske, jer čovjek još jedino tako može izvijestiti javnost.

Vrijeme radi za taj roman, najdojmljivija mi je od ocjena s više predstavljanja od Kutine i Đakova, Vrbovca i Ivanić-Grada, Čazme i Popovače do Donje Stubice. Nakloni su mu bili i kritičari Denis Derk (u Obzoru Večernje lista  „Zagrepčanki Dori, radijskoj novinarki, život se srušio večer prije potresa…“); Ljerka Car Matutinović (u Vijencu i knjizi Iskustvo lijepih riječi: Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?),Željka Lovrenčić (u Kolu: Roman o Zagrebu), Dunja Detoni Dujmić (u Kolu i knjizi Mikročitanja / Hrvatski roman 2016. – 2023.: Uvod u ironiju), Đuro Vidmarović (na Stavu i u knjizi Moji zavičaji, Moslavina 2: Roman o ženi koja pobjeđuje životne potrese), kao i intervjuistiSandra Pocrnić Mlakar (na Kvaki: Život između privremenoga i neprocjenjivoga), Milivoj Pašiček (na Totalinfou u serijalu Hrvatske spisateljice: Ne odričem se svog novinarstva, ni običnih tekstova, ni kolumni) itd. 

Esej, moj mali prilog povijesti hrvatskoga novinarstva, a nadam se usporedo i književnosti, u godini 100 godina radija i 70 godina televizije s reklamom Zauvijek Prvi, kao uvod u Novinarsku trilogiju imam problem nasloviti. Točno, ali dosadno: Nakon paljevine Vjesnika novo krojenje svijeta. Oni koji nisu nikad radili ni u Neboderu ni u Kući Vjesnik imali su dobrih novinskih  i naslova postova i prije nego što je građevina razvezena po smetlištima, običnima i onome smetlištu povijesti, već uz buktinju, vatru i pepeo bez pročišćenja s klincima koji šalabazaju zbog adrenalinskog selfieja (?!): Vjesnik izgorio prije nego je zapaljen, Lomača je pripremljena odavno, Vjesnik nestao u dimu (1972.-2026.)… Moja redaktorica Maja Matković nabacila mi ih je više, sve jedan bolji od drugoga, gavranskih: Trilogija o smrti hrvatskoga novinarstva, Tri s Trnja ili Vjesnik u tri d(i)jela, Vjesnik zauvijek neuporabljiv, Vjesnik post mortem, Vjesnik nikad više. Kao da vjesnik nijeviše onaj koji donosi vijest,koji informira. Kad god dođem do toga, prebacim se u olovna vremena i odgledam Spielbergov film Novine, The Post (2017.) u kojem nasljedna vlasnica washingtonskoga dnevnika Kay Graham u finalu pobijedivši na sudu Nixonovu ekipu zbog objave tajnih papira o vijetnamskom ratu svom uredniku Benu Bradleeju izgovara citat da su novine prva skica povijesti. Ako Večernjak pretplatu na svoju digitalnu arhivu nudisa više od 60 godina hrvatske povijesti na jednome mjestu, zakoračite u vremenski stroj, što onda malom slikom povijesti ne bi bila i moja Novinarska trilogija? Lada Žigo Španić svoju recenziju naslovila je: Novinarska trilogija – dobra literatura o našem lošem novinarstvu. Ne bez ironije, u drugom bih mediju dodala: Zapratite nas!



Republika objavila dvije priče Božice Brkan

Časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI. https://dhk.hr/republika-3-4-2025/  (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa  Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan
Kekavska priča iz kekavskoga ciklusa Povečane slike Božice Brkan
Početak priče Showroom

Božica Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz zbirke priča u nastajanju Povečane slike, napisane na moslavačkoj kekavici)

Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI.  (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa  Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.

Naslovnica Republike s pričama Božice Brkan
Početak kekavske priče Božice Brkan o Trnu na Harleyu cirkularu

Gda se je pred par let v duge bajkerske kolone, se jen za drugem, i Trn prevezel na svojemu Harley-Davidsonu, najbolše ga je bilo čuti. Tulko se je rasprdel da su se si smejali i tropati: tak, Harley, tak treba, samo dej!
 

Baš takvoga, samo nekej mlajšega, kej da je Marlon Brando v onomu filmu baš tak naslojnen na istomu matoru, naredili su Trna na matoru na spomeniku, se kak je da bi štel i napisal v oporuke. Morali su i grobno mesto preširiti, nebi drugač ne dva stali. Za to je očlo fajn penez kej je pojnem ostalo. I niko se ne čudil, a si su išli glet, kak se je te mator i baš te i takov, navezel sredi grobja. Niko od mlajše Trna se ne sečal ni staroga, a kamoli tak mlajšega kej su mu si jargani spomrli, a mlajši ne pametiju neg kej očeju.

Gda je Harley tak mej matori zaprdel bole neg i si najjakši matori, i Trnovi su drukeri vuz selski put nadglasali se druge kak je negva pila, cirkular za prav, kak su se vikali. A i kej je je, negvi se je mator svetil kej ni jen. Malo je imel grdu duhu po starinske mašinske masti kej ju je namazal i znutra i zvana i naglancal z komadom stare veste. Matoristi odsekud bi se tak jemput na leto za Dan opčine prevezli i črez niovo selo, pak je, gda več vozi, za paradu del i sebe i počastil se z nove modne dodatke kej, vrag te dal, je naručil ni mejne ni više neg prek Interneta kako se to des dela. Moral mu je neko drugi, ne bi se on vsudil ni sesti za kompjutor, če se je na mobitelu znal i spominati, slikati i čitati kej ima novoga.   

Već su puno let, kak se je, još mlad, z rata vrnul brez leve cevanice, stal je na minu i komad noge mu je  zmrvila da su mu ju doktori mogli samo odrezali pod kolenom, kej z cirkularom. I cura kej ju je kanil ženiti ga je mam ostavila i našel se sam na svetu, matori su postali celi negvi život. Kak mu je država kej dragovolcu, vuz penziju, dala narediti po mere te del noge kej mu je falel, samo se je okoli matorov vrtel. To mu ne bilo teško. Kupuval si je saki dan samo kruv, neko bi mu donesel z dučana vuz put, a rajše neg kakve nove lače jel košulu dokupil bi si nekakov del kej mu je falel za zamišleni oldtajmer. Rajše je hodil podrapan, kej je tobož i bile v mode. Al za mlajše.

Gda su ga nagovorali da kej si ne bi našel kakvu takvu žensku, ima ženske, da nebu tak siromak sam, da mu bu ležeše, Trn bi rekel da si on i sam zna i skuvati i oprati i da ni jena ne bi dala da si sam rasporedi svoju muku kak si on oče i da mu ne treba još jena muka. Gda bi se rasrdila, još bi ga i špotala kej si ga je zela takvoga šepavoga i kam to malo kej dobi rajta kam ne treba. V staro železje! Crni fond skrival je sam pred sobu da ga imaju z čem pokopati, kej da mu država ne imela kak i sakomu dati i za to les i za bajrak i za par metkov kej buju vojniki spucali v plotun; i za dele matora, toga kej ga je imel v glave i nikak se ne dal van, a kej je nikak, da mu i boga daš, ne mogel najti. Je govoril: nem ja stal, bum ja bome iskal, če ga i nigdar nem našel.

V dučan jel kam bi več baš trebalo skočil bi z matoričem, temzičem, još mu od joca kej ga je vozil od mladosti i kej si ga je kupil za na posel, na zajam. A i volel se je stari razvažati okoli, v ribičiju jel kam. Ni rib nekak ne štel jesti, kej je vlovil se bi podelil. Al je rajše Trn po cele dane od jutra do zutra nekej prtlal da ima više svetla, v širom otprte najvekše sobe kej su ju naredili negda za garažu da je vujne još bilo mesta za Ferguson z kabinu, mrcinu kej jim se je jenu zimu potle smrzla, pa plug, tanjurače, sejačicu, kosilicu, vezačicu i za seno i za slamu… I to je se spremejnal i spometal, kak bi rekel negvi jotec, v toga crnoga vraga na dva kotače.


Stene garaže samo je zvelkoga sam pofrajal i pobelil i okolo naokolo spometal stalaže z kugllageri, federi, radkapami, šarafi, šrafcigeri, francuski i kojekakvi drugi kluči, cvikcange i kojekakva još klešča… A sesloženo kej v apateke i tak zglancano, spremno da si samo zemeš, jel da je mam metneš de fali jel zameniš za drugi nekoji del kej ti fali jel za trženje. A ostavil je zmej jobluki tulko mesta na stene da je tam prikelil i još pribil  z rajsnedli i z čavliči, kej mu je došlo pod ruku, veliku sliku Harleyja z nekojega automoto-časopisa. Crno beloga. Ionak je te mator i tu i tam bil crn.

Kej niko v celomu kraju bil je Trn vpučen kej de ko kej nudi po novina, polovne, rabljene motore i dijelove. Pretplatil se je na se motonovine, i papernate i IT, i član je seh klubov kej su valda igda postojali. Ne to bome bilo ni jefino. Imel je i punu stalažu novin, knig, katalogov, plakatov i sega kej je našel da je negde bilo naštampano de bilo na svetu. Ni sam ne znal kak se je sega toga zapomogel i kulko to več traja. A ne bi dal nikomu da i jeno od toga zide siže, da bi si ko malo pogledal. Ne!


Vu večnomu poslu več je duge leta imel toga svojega Harleyja kej ga je kej kakov mladič odmila zval Harlek. Još od onda gda je, ima i tomu dobre let, na nekakvomu motopijacu   takreči za niš kupil krš pod dele. Gazda se je štel toga rešiti, samo da mu ne pači i da ne bi moral još platiti odvoz v smetje. I samo je on od seh ludi v te par komadov zmotanoga železa i drota videl svoj mator i veruval kak bu se več tulke leta te osetliv kostur jake mašine sigornonekak pokrenul. Slagal je i slagal, sklapal, sklapal, del po del. I najsitneši je del pral v ovomu v onomu, kej mu je več ko povedal,i čekal dan gda bu sel najnega i priklučil se dečkom v crne koža. Medtemtoga strplivo usvajao znanja i o najnovijim spoznajama u industriji motora i iz njihove sve detaljnije povijesti. Spozapisane.

Skrbnokej da morase o tomu kej dela, kej ima, kej kupuje i prodaje, kej bi od koga štel kupiti če bu se prodavalo, vnašal je v malu crnu teku kej ju je stalno sekam sobu nosil, premetal samo z jede lač v druge, z jenoga žepa v drugi, z radne za po doma v jedine bolše, kožnate, v koja bi izlazil, de i gda i kak je nabavil koji del, de je videl neki del, de mu te kej prodaje i počem ga još čuval jer mu je za sad bilo preskupo če mu baš i trebalo. Gda bi koji del kupil, vpisal bi i negvu pripovetku, celu historiju, od kojega čoveka i od kojega je stroja i za kej bi morti mogel poslužiti. Če je znal, i o pretršcu, gazde, zakej ga i kak prodaje, i o matoru kojega je negda bil del. Već je v kosturu Harlič po delovima postal mednarodni projekt. Nekoga bi to podsetilo kako su tak komad po komad negda v onomu ratu i dugo potle nega tržili na primer šivače mašine, kak bi si našparali penez i kak su našli v prodaje, ne bilo železa kej su se topili i zlevali v puške, tope i tak kojekej i tekar gda se se poprav smirilo poprav, krenuli su delati fine mašine. I matore.

Ne Trn ni sam znal kak je mogel posložiti, pospajati, al najemput je mašina počela turerati i to tak da su mam susedovi dečki dodrčali pitat z čem to repa. Ne ni znal kej ga pitaju, a da je i štel, ne jim mogel dati to za nekakvu muziku kej baš slažeju na kompjutoru. Nigde tak nekej nesu ni mogli najti, tak bubnati. Ritam, man! A de bi dal!? Ni za kej! Mogli su oni do zutra pripovedati da buju oni nemu kupili novi mator, kakov si god zebere, čim od svirke zmogneju prve novce. Badav. On ne štel neg te svoj, stari.

A bilo je tak da su na Elektre čistili tavan i našli su nekakvu trokolicu bogtepitaj od gda, niko ne pametil, kej je tu bilo stvari i od prije onoga rata. Samo su se još v partizanske filmi Nemci navek vozili na nekakve takve matora. Niov selski Devede ju je štel kupiti. Jocov svak, jen od Trnove tecov, kej je na Elektre delal kej dreksler i v se je bil i vpučen, niko ga ne tiral, sam se je javil da bi jim on priflancal mator od trokolice za voziti kej vatrogasnu špricu, da buju imeli za gasiti če kakov jogen zbilam dojde v selo. A gda nabožaju peneze za kej bole, tu prepravlenu bi imeli za vežbe, če za mlajše dečke. Još se nesu dospomenuli jel se to splatilo, jel su preplatili, gda je te svak to posložil, mam se vidlo da mator ne bu nikak mogel povleči vodu. Dobro da niš ne gorelo. Onda je to tak stalo v patrolnice, stalo, i Trnov jotec je da se dale ne durilo, dopelal domom da bu te negvi svak naredil z trokolice cirkular za piliti drva po selu, da ne ispalo baš da su hitili selske peneze, kulko je da je. Cirkular Harley-Davidson, bog te ne videl! Jotec je več priredil lepi, fest jaki, drveni kej fondoment, imel je doma dost planki kej mu ne za drugo trebalo. A pokazalo se da ni za to te mator ne bil dost jak. Al ni mešter z su svoju meštriju ne ni to znal narediti. Svak je jeno vreme govoril kak bu to probal još malo malo pridelati, al niš ni z toga ne bilo. I tak se je odmetalo se bole, v staru kuharnu, mej starukramu. Da to bar niko ne vidi.


Pripovedalo se je po selu fest dugo kak su to, da su majstori i za kej, mam još na Elektre mogli videti i kak su samo hitili peneze da bi se jotec kej precednik vatrogascov mogel zapomoči za toga matora. A za kej? Če za niš, za mlin čekičar za namleti kuruze za kokoši, če za kakov agregat gda su zaredale redukcije. Stari je mam na selskom sastanku rekel da gda je tak da bu on, če baš očeju, i platil kulko to vredi, ali nikak prede neg počne nekej delati. Ne bilo ko ne došel z nekoju pomisli kej bi se moglo, a niš.

I tak je se leto po leto očlo v zaborav. Dogda se mladi, Trn, kak je več bil faličen i kak je več ostal sam na domu po svojemi ne setil da bi mogel raskrčiti kuharnu, staru kramu sredi dvorišča i spohitati se kej mu nigda ne treba. I tak je našel baš kej mu je trebalo i to o čem je samo čul pripovedati kej o selskom Harleyju cirkularu. Onda je još prosil dečke kej putujeju na posel v Zagreb da mu najdeju nekakvu knigu z matori i jen mu je za bome dobre peneze naručiljenu debeluameričku kej ju  ne mogel razmeti neg samo gledeti. A zdalkoga je putuvala jedno dva-tri meseca urgent.
Si si, bedak, za to mogel kupiti kej drugo. Imaš, Trn, i na Internetu stranicu z jedno 200.000 folowerov, mu je rekel susedov mali.
Da je imel Internet. Al je mator na grobju des poprav kej z Interneta.

20191008 – 20231021 – 20231102 – 20240824 – 20240825 – 20240827 – 20240828 – 20240902  

manje poznate riječi
tropati – pljeskati
Harley-Davidson, H-D –
najpoznatiji brand motora na svijetu istoimene američke tvrtke   osnovane u Milwaukeeju, Wisconsin, stvoren 1903. kao jednocilindrični motocikl. Ima izuzetno zanimljivu povijest, a u svijetu su ga proslavili filmovi poput Divljak, The Wild One (1953.) s Marlonom Brandom i Goli u sedlu, Easy Rider (1969.) s Peterom Fondom.      
mator – motor
pametiti – sjećati se, pamtiti; ne pametiju neg kej očeju
neg kej očeju – samo što žele
drakslati, drekslati – tokariti; podrekslati
dreksler njem. Drechsler – tokar, dreher, dregsler
jargani
– vršnjaci
cevanica – potkoljenica  
podrapan –  rasporen, pun rupa
temzič – malen motor TMZ
kugllager – kuglični ležaj
feder – opruga, pero  
radkapa –
ukrasni poklopac na automobilskom kotaču
šarafi – vijci i matice
šrafcigeri – odvijači
kluči, francuski kluči – ključevi, neizostavni dio radioničkoga alata
klešča – kliješta  
cvikcange – vrsta kliješta
medtemtoga – u međuvremenu
pretržec – trgovac
turerati
njem. tourieren – turirati, vrlo glasno davanjem gasa zagrijavati motor ili to činiti iz obijesti
zebere, zebrati – izabrati
šprica – prskalica, šmrk
folower engl. – sljedbenik na društvenoj mreži
des – danas

Božica Brkan: Showroom

Objavljeno u časopis DHK za književnost umjetnost i društvo Republika u broju za ožujak i travanj 2025., godište LXXXI.  (urednik Boris Beck) u cjelini Da ne bude samo štokavski objavio je i dvije priče Božice Brkan – Slika: Trn na Harleyju cirkularu (iz ciklusa  Povečane slike) od str. 88. do 93. i Showroom, od str. 93. do 100.
 

Naslovnica republike
Početak priče Showroom objavljene u Republici

Buka, prašina i dim. Kao da se ruši portalka koja desetljećima još dijagonalno nadsvođuje glavninu nekadašnje firme pretvorene ni u što. Malo prije okretna mehanizacija pod trepćućim svjetlima i sirenama neočekivano se uvezla u zapušteni park, izvan tvorničke ograde. Misleći da su vatrogasci i da negdje gori, učas se stvorio grozd radoznalca. Skamenjeni, zadrvenili samo su zvjerali uokolo.
 

Gibaj, gibaj, upućivali su izvođači radova sve brojnije kibice, koji su, i ne znajući još što je povod uzbuđenja, snimali mobitelima dok su jednoruki strojevi gnječili redom najprije krov, pa metalni nosač po nosač kao da građevini uvrću ruke, od kojih bi većina oljuštena i posve korodirana odavno popustila da se nisu, kao u zagrljaju, držali u osmerokutu.
Nisu to loše smislili, mislio je bagerist, domišljajući kako da sve u što manje poteza složi na tlo.
Nisu popadala ni napola razbijena stakla, a vremenu su se dobro odupirali i karniši s raskošnim zavjesama, po nekadašnjoj modi sa strane s teškim šarenim draperijama, a u sredini s prozračnim markizetom. Od namještaja je preostalo vrlo malo, a i to rasparenoga: fotelja One EXHAT, komodica Luka… Made in nekad vodeća tvornica namještaja, parketa i dizajna.
Gibaj, gibaj, dalje, dalje, uredovali su izvođači spretno ubacujući ostatke srušene građevine u pripremljene kontejnere po vrstama otpada s imenom vrlo uspješnih sekundarnih sirovina lokalnoga poduzetnika.
Mogli ste to ljudima podijeliti, ubaci neki lajavi babac. Nekima bi dobro došlo za sklepati ljetnu kuhinjicu, terasicu, sjenicu ili zamijeniti dotrajali prozor na verandi. Godinama čuvari   nisu nikome dopuštali ni prići. Više nisu ni znali zašto. Kad bi u paviljonu povremeno zatekli mlade koji su se tu sakrili popušiti ili pipkati se, podizali bi prijave, objavljivali po lokalnim novinama dok su još izlazile i po portalima. Navodno su još godinama poslije propasti oko zaboravljenoga paviljona danju i noću, ne odašiljući sliku više nikamo, neumorno sve snimale kamere. Dobra marka, njemačka ili japanska: Big Brother nebrojeno puta presnimavamo preko već snimljenoga.

Gibaj, gibaj, izvođači radova postajali su sve glasniji kako se množila gomilica.

Odjednom jedan od radnika u fluorescentnoj uniformi s kacigom poleti da zaustavi veliku šaku stroja. Vozač vješto iskoči, pa zajedno zakorače u mrak i prašinu. Ne vidi se unutra, samo sve glasnija nevjerica bagerista:
Pa  čovječe božji, što ti je? Mogao sam te zgnječiti!  

Paaaa? Ne bi me bilo šteta, kao da je u svojoj comfort zoni čovjek dokono povuče dim, raskravljen na najvećem trosjedu u hrpi nekad modernih okruglih jastučića što su se bojom i nakon desetljeća odlično slagali u tonu s apšisanim meblštofom višekratno izašlim iz mode. Vintage, shabi shick opisali bi u lifstyle magazinu, lupkajući po rukohvatu prekrivenim slojem skorene prašine. Iznad njega, preko poluodlijepljene tapete s motivom vodopada, visjelo je nad šumom višejezično Proleteri svih zemalja, ujedinite se! i prvi i posljednji reklamni slogan odavno prekrštene banke zaustavljen u vremenu Ostvarite svoje snove. Uštedite za svoje snove. 
Uuuu, pa kej to nije naš dišo? Zalelujalo od nekoga mnoštvom kao da je kamen pao u mirnu vodu i zamreškao je valovima.

Vede? Bome je! A kej je on još živ!? Kibici se počeše naguravati. Svatko hoće vidjeti onoga unutra: oni koji su prepoznali glas, hoće se osvjedočiti da je to stvarno dišo, vede, a oni kojima je nepoznat, htjeli bi vidjeti tko je taj što im je svima zaustavio dan.

A neki su pamtili kako je baš taj u paviljonu već jednom tako sjedio, samo što onda nije ovdje bio svojoj voljom. Kao da nije ni odlazio. Nije ni trebao.

***

Kad je najavljeno čišćenje parka, svi su se u naselju, pa i u okolnim mjestima, pogotovo oni koji su s firmom vezali glavninu života, međusobno domundžavali ispod glasa kao da se međusobno nagovaraju hoće li otići pogledati što će naposljetku ostaviti od parka desetljećima opisivanoga najuređenijim hortikulturnim objektom u cijelom kraju. U nekim su vremenima prikupljali podatke, izvorne nacrte i sjećanja radi zaštite povijesne baštine, snimali za televiziju. Većina je najpredanijih, najzainteresiranijih promatrača bila odavno ili umirovljena ili na burzi da možda dočeka mirovinu. A rijetko bi se tko sjetio kad je zadnji put uopće i bio u parku. Kao da im je bilo neugodno.

U mladosti, još nije bilo ni televizije, u park su odlazili na ljubavne sastanke prije i poslije kina, po dvije predstave dnevno, a subotom i nedjeljom uz matineju i tri poslijepodnevne. Odavno mladima nije ni za uzeti šut, a starijima podivljao ni za šetnju. Park oko upravne zgrade giganta, vile za stanovanje isprva vlasnika a poslije direktora, kina i restorana, hotela-stanova za ledične, samce, godinama je brižno, s gotovo zaljubljenom predanošću, uređivala zaštitna radionica, četa radnika prethodno isluženih na teškim pilanskim poslovima da uz reumu, rahitis, išijas više nisu mogli slagati ni lamelice ni parket u parketari, a kamoli na stroju na normu prebirati frizer ili daske. Bolesnu bi granu, grm ili drvo uočili i iskrčili, kao na svojoj okućnici, i prije negoli bi oboljeli i odvezli ih u kompostanu. I prije negoli je stigla ekologija, dijelili su tko hoće dozorio kompost odvesti doma u svoje vrtove, pošto bi uredili i osvježili gredice po firmi i po parku, prije nego što bi mašti prepustili oblikovati figure u svim mogućim bojama i vrstama, svake godine drugačije, jer bi dijelili i počupane još upotrebljive biljke i višak flanaca.

Podrazumijevalo se da je park oduvijek bio tu, jer je i vazdazeleno i egzotično drveće nadživjelio firmu: divlji kesteni, platane, ginko biloba, kanadski javori, breze, žalosne vrbe, japanske trešnje, grabrova redovito šišana živica… Očigledno je mnogo drveta bilo posađeno još kada je prije gotovo stotinu godina dioničko društvo odabralo posve prazno mjesto uz glavnu željezničku prugu i za istok i za zapad, u središtu velike zemlje i blizu još velikim šumama dozrelimza eksploataciju. Park je bez svoje hortikulturne čete, jer novi su se vlasnici usredotočili na core business i otresavši se svega suvišnoga, odavno podivljao u džunglu, izuzevši uzak dio uza sam ulaz do još jedinoga dijela koji je nešto proizvodio. Ni obična drva za potpalu već se desetljećima nisu mogla kupiti, a kamoli povoljno, pa je prvo naselje doseljenika proletera prešlo na plin, a potom i okolna sela ispražnjena toliko da više nisu bila u stanju rušiti ni vlastite šumarke koji su ponovno postajali šume. A odavno se prestalo i prijetiti ako nebuš učil, peš delat na Našičku, u Dip, na plac, pilanu, parketaru, poslom teškim i slabo plaćenim, ali sigurnim do penzije.


Kako su čistači po zaraslome parku s velikoga krčili ni malo nježnim, teškim strojevima i komade odvozili kamionima metal, bio…, tako su se gromadi priključivali i usputni prolaznici. Opreznoodmakavši raslinje samo bi zainteresirano prisjedali na klupe kojima su odavno pootpadale daske sa sjedala ili naslona, a korozija im je oglodala metalne dijelove neprepoznatljive boje.Ubrzo bi se uključili uprisjećanje na prvemajeve, daneoslobođenja, daneustanaka, danerepublike, danedječjeradosti, cvjetnakorza… 


Tko zna hoće li ikad obnoviti i paviljon s namještajem? Trgovački centri povoljno nude montažne hortikulturne elemente, sve do priručnih bazena, pa mogli bi urediti, naklapali su. Da ga nisu rastrgali, osmostranični objekt mogao je poslužiti kao sjenica, mjesni trefpunkt. Nekad bi, dodao je netko. A netko je uskočio da su tu mogli urediti i muzej, jer općina ionako nema ni jednoga. Ali ni restoran nisu obnavljali, ambulante se jedva tko i sjećao. Sve su sravnili sa zemljom. Ne rekoše ni tko ni kad. Najnoviji se gazda svaki dan dovozio iz Zagreba.

U današnje bi vrijeme to zvali Showroomom, a nekad su zvali izložbenim salonom. U vrijeme prije interneta tu su dolazili kupci na veliko iz svih republika i pokrajina i brojnih europskih zemalja uživo opipati i odabrati namještaj i parket. Sad su radoznalci sjedili uokolo kao u amfiteatru i prisjećali se kako su, kad su onomad socijalizam umjesto u obećani ipetoljetkama planiranikomunizam pretvarali natrag u kapitalizam, jednu državu u drugu. Nisu mogli okriviti da je sve uništio rat, iako je i mnogo njihovih mlađih radnika ratovalo.   

Pričalo se kako će radnicima za minuli rad podijeliti našu firmu. Neki su odmah pomišljali na pojedine strojeve ili kombinirane sobe te što bi se moglo s njima, ali posrijedi su bile samo dionice o kojima ništa nisu znali. Pa se onda pripovijedalo kako su si sve to potajice među sobom već podijelili direktori i to samo oni najviši, jer oni su barem znali što bi s tim. Sindikalna delegacija pomišljala je otići sve do Beograda, ili barem do Zagreba, ili u Komitet, pa se usput saznalo kako dugogodišnji dotadašnji generalac uopće nema diplomu šumarskoga inženjera, pa je počelo isplivavati i drugo. Da su samo malo pričekali, ne bi se ni to doznalo, jer se država već raspala, a i prije negoli je zaratilo, generalac je odmaglio. Onamo. Nitko se nije čudio kad su im otamo prestale pristizati klade. I kamionima i vlakovima. Zarastao je i odvojak industrijskog kolosijeka koji je skretao s državne pruge, pa su ga željezničari odmontirali i još dobre šlipere posložili uz željezničku stanicu na kup. Odjednom ni njih više nije bilo.

Dok se na najvišoj razini tražio novi, još podobniji, naš vlasnik, pokazalo se da će, što se nikad prije nije dogodilo, kasniti i plaća. Uvijek bi desetoga, ni prije ni kasnije, glavna računovotkinja uzela direktorova merdžu, i kad im je bio jedini, i sama sa šoferom u dvije torbe iz banke dovezla gotovinu. Tada još nije bilo ni securityja ni blindiranih vozila, ali nije ni trebalo, jer se odavno ne dijeli ni gotovina ni papirnati rezanci, nego e-izvješća. Uglavnom minusi. Onda su ih uvjeravali da samo malo budu strpljivi, dok ne naplate prodanu robu. A skladišta su već bila prepuna. Nije da se ne bi našao kupac, ali teško kupac koji bi i platio.
Razjarene jer je izostala i organizirana zimnica sa svinjskim polovicama, vrećama krumpira i glavicama zelja, sindikalke su se postrojile pred upravom poput soldata, vikale kako će sad one krojiti svoju sudbinu, pa dan na dan odbijale proći kroz kapiju.

Nemojte, nemojte, žene, uvjeravaše ih šefovi od najnižih do najviših, dok se, na kraju, kamioni i inozemnih kupaca, koji bi još i dolazili po robu, nisu počeli vraćati prazni, jer ih nije imao tko natovariti.

Dok je vede nekim potencijalnim novim kupcima i namještaja a možda firme, ulagačima u njihovu budućnost, pokazivao Showroom, sve ih zaključaše.
Pokazuj, pokazuj, samo ti sad pokazuj dok imaš što, ciktale su.

Pokazale mi bumo tebi, dovikivale su protestantice.

A da je i htio, nije imao mnogo za pokazivanje, jer se i u namještaju promijenila moda, dok mjesecima nisu uspijevali ni promijeniti postav Showrooma, gdje je još bio izložen teški namještaj od punoga hrasta, kombinirana soba Nada. Sobe su nazivali po radnicama. Ova na kojoj je sad sjedio.

Nemojte, žene, bedesati, govorio im je onda ispod glasa, kao između sebe. Pustite barem gospodu u restoran na ručak, oni vam žele samo dobro, a mene ostavite kao polog da se dogovorimo k’o ljudi.

Ti si naš talac, drugo i ne možeš biti, odvraćale su mu odlučno, pošto im je dosadilo da se i dalje prave da ga ne čuju kroza debelo staklo. Samo su odmahivale, sad su već bile Novi nezavisan sindikat, kao: bit ćeš tu, dok ne isplatiš plaću, smjesta javi financijskom. A nije bilo ni novca ni financijskoga. Kad su procijenile da su strance dobro izgladnile, pustiše ih na objed. A direktor je mislio, a mislile su i one, kako će i njega  pustiti popodne, do večeri najkasnije.  
Kako ni dotad ništa nije riješeno, brižne su mu kuharice donijele večeru iz restorana, ali protestantice im nisu dopuštale prolaz. Ništa od ostanjaka od objeda za strance, koji je poput namještaja za izvoz bio nešto kvalitetniji nego za domaće; jest ćeš što i mi, da vidiš kakav nam napoj kuhate. Kako njemu, kuharice i njima ostaviše pohanac između dvije šnite kruha, nisu im tražile ni restoranski bon, paimnajaviše da sutra ionako neće skuhati ni to, jer ni dućan im neće više davati robu na veresiju. Ove samo zagalamiše kako nije strah najgore što čovjeka može snaći u životu i nastaviše još žešće iskazivati nezadovoljstvo, te se napokon događaj probio u TV Dnevnik.

Žene, pustimo čovjeka, neće unutra ništa riješiti, utrčao je netko straga. Nisu puštale, a straga se čulo mrmljanje: babe k’o babe, papskije od pape. Neka se žena ozlojeđeno razderala iz petnih žila:
Ti baš očeš da mi snemeno rukavice!? Premenili bumo ploču, dragi moj, premenili, neg kej!  Buš ti onda videl  


Vede je telefonirao, svi su vidjeli, još mu nisu isključili telefon, ali nitko od njegovih pomoćnika nije se više odazivao. Svi su se razbježali odnijevši i poslove. Njemu su dali otkaz. Po kratkom postupku. Da su i htjeli raditi, poslova jednostavno više nije bilo. Ni Radnički savjet, koji je još postojao, nikako nije mogao skupiti kvorum ni da donese odluku o izmjeni odluke: jedno je vikati u masi, a drugo gledati si oči u oči preko stola.

Ostaviše ga preko noći, postaviše i štrajkašku stražu. On je otvorio izloženu butelju stranoga viskija, pa on ga je i kupio u djutiću, i potočio i svojim čuvarima dok su otvorili izložene šahovske ploče išahirali pušući u ledene prste. Nije da nisu poslije, skriveni mrakom, došli tajni pregovarači da bi se ispričali i predložili da se ipak sve zaboravi, da bi bilo najbolje da se svatko vrati svom poslu, jer je sve obezglavljeno. Vede je, kao da im i nije prestao biti strah i trepet, samo pustio vrata da se za njima sama zalupe.    
Pizdun, rekoše svaki sebi u brk kad se već nisu počastili međusobno. 

Kišosnježica se prosula parkom. Pošto su u paviljonu isključili i vodu, i struju, i grijanje, žena mu je uzaludno kumila i molila idući od jedne do druge sindikalke, od nemila do nedraga, napokon otključaše vrata. Njega je hitna odvezla u bolnicu. Stvarno se razbolio. Neko se vrijeme nagađalo i da je i umro, da je nekamo otperjao, pritajio se.

Svi su mislili kako su baš oni pobijedili. Ne bi se ga više sjetili ni prigodice, osim susjede koja je, kad god su se poslije susreli, čula samu sebe kako mu je, dok su se ženske ono kurčile, u zanosu doviknula kako bi ga mogla mam priklati z tupem nožom i kak i njega jeli buju črvi. Nije se sjećala odakle joj je takva prijetnja došla na pamet, nije baš tako ni mislila, niti ju je on čuo, ali nelagoda je ostala. 


Showroom je stajao zaključan. Zaboraviše i kod koga je ključ. Najprije je netko posve navukao zavjese do poda, baš su lijepo padale, dok se nisu same počele skidati na tlo žabicu po žabicu. A onda je, navodno, netko iznio namještaj. Kauč po kauč, stol po stol, policu po policu. Fotelju po fotelju. Nije se vidjelo. Nije se vidjelo niti da su iz parka nestale i drvene skulpture s ljetne kiparske kolonije, njegova ideja s nekoga inozemnog službenog puta.
Firma se otvarala, pa zatvarala kako su se smjenjivali vlasnici. I futur i futur drugi već su otišli u aorist, perfekt i puskvaperfekt.

***

I sad, baš kad su dovukli bagere za totalno čišćenje, uskrsnuo opet on u Showroomu. Kao da mu je to escaperoom.
Bome zgledi kej smrt na dopustu
, zgrozi se neka jezičava mršavićava iz trećega reda.
A kad smo ono štrajkale, baš je bio zgodan, nastavila je druga, motao se rado oko sukanja.

A i suknje oko njega, nakreveljio se neki biciklistu trenirci iz drugoga reda.
Nabacivali su se okupljeni, i sami ostarjeli, doskočicama i poskočicama kao bećarcima u svatovskom kolu. Samo što nikome nije bilo ni do pjevanja ni do juškanja.

Neki su samo časkom prisjeli, ne preblizu, a neki su se zalijetali bliže ne bi li prizor s jobovski zgrčenom figurom uzmogli bolje kadrirati u selfiju. Mreže su se punile brže od obližnjih kontejnera. Kod njih se ionako nikad ništa zanimljivo ne događa i tko zna kad će im se opet pružiti takva prilika. Čak su pomišljali da se možda snima neka serija ili show.

Sekundarne sirovine nisu odustajale, raspoređivale su smeće znalački. Već se i vlasnik dovezao u vizitu tko mu to trati vrijeme. Samo je klimao glavom kad mu je pogled dohvatio odavno nevažnog igrača zavaljenoga u trosjedu među jastučićima pod prijetećom šakom njegova stroja. Kad je onomad drug vede zatvoren sjedio na istom kauču, iako je bio malen, sjećao se kako mu je tata nervozno hodao ispred paviljona povremeno odlazeći provjeriti da li je još uvijek direktorski mercedes tu, cijeli, ako bude nekamo morao iznenada odvesti druga direktora. A što ga je vozio, vozio je. Onda je zakratko vozio novoga gazdu, pa je, kad se u stečaju sve rasprodavalo, otkupio stari firmin auto postavši prvi taksist u kraju, prije nego što je organizirao prodaju polovnih auta, pa leasing, dok unosan posao nije prepustio još poduzetnijem sinu, koji je shvatio da je zapravo još bolja budućnost u čistoj, zelenoj industriji i sekundarnim sirovinama.
 
A na omari u sumraku vede na dogorjelu cigaretu pripali novu. Nekako su svi očekivali logičan rasplet: da opušak baci na hrpu preostalu od Showrooma i da sve nestane u plamenu. Da je stvarnost film! Osim mišjih i štakorskih gnijezda iz kojih su se, ostavši bez zalogaja, i glodavci povukli na rezervne položaje ne bi imalo više ni što gorjeti. Svi pretrnu kad se starčić uspravi s trosjeda i opušak odbaci na tlo. I pomno ga zgazi. Kao dok je bio pri snazi. Negdje u krošnji zagrakne ptić. U filmu bi bio ćuk. 

20200122 – 20200211 – 202020317 – 20200402 – 2020421  – 20200424 – 2020026 – 20200427 – 20200714 – 20220119 – 20220815 – 20220908 – 20221020 – 20231023 – 20240703 – 20240725 – 20240802 – 20240805 – 20240806