Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika u broju 7-8, srpanj – kolovoz 2026. https://dhk.hr/republika-7-8-2026/ Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) na stranicama 128.-139. u cjelini Ogledi objavljuje uvodni esej u tada još neobjavljenu knjigu Novinarska trilogija Božice Brkan Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika). Zahvaljujem uredniku Borisu Becku i svojem DHK te prenosim esej s pozivom na čitanje trilogije.
Božica Brkan
Zauvijek neuporabljivo
Nad razvalinama Vjesnika
Esej, moj mali prilog povijesti hrvatskoga novinarstva i književnosti, o trima romanima moje Novinarske trilogije – neobjavljeni uvod u tri knjige objavljene u rasponu od tri desetljeća
Iz dana u dan mediji su odbrojavali kad će dizalice napokon Neboder Antuna Ulricha sravniti sa zemljom. Ja sam samo redovito, bez komentara, prenosila objave na društvenim mrežama (dok me zbog sumnjive pretjerane aktivnosti security nisu blokirali) nikako ne mogavši smisliti pereks za ovaj tekst. Imam i nanizane iz tramvaja snimljene posljednje fotke s Neboderom u pozadini. A kad je Vjesnik sravnjen sa zemljom, vijestica o uklanjanju objavljena je ili u kasnim minutama ili na devetoj stranici dolje, nepotpisana ni inicijalima izvjestitelja, agencijska ili AI. Neki su mi izražavali sućut. Zašto baš meni, kad ni po čemu ne bih trebala biti u prvom redu uza taj otvoreni grob? Žalovanje sumnjivo, čak i u grupi Hrvatska treba Vjesnik, ali manje nego kad je šokovito sumnjivo gorio. Tad sam se rasplakala, sad nisam. Sad se samo pitam: hoće li se zetova tramvajska i dalje zvati: The Next Stop Vjesnik? I ne pitam se hoće li i što pogled na grad, koji je navodno bio zaklonjen jednim baš tim Neboderom, socijalističkim bastionom, ubuduće zastirati više njih. Čijih? Predvidiva vremena za predvidivu perspektivu. Novu? Opet novu? Mjerodavni ministar izjavljuje: Vjesnik će u potpunosti biti uklonjen do 15. srpnja. I ostaje urbana legenda. I rasuta sjećanja. Od kojih će možda nastati još koja knjiga, fikcijska i(li) fakcijska.
Da ih pišem sad, s iskustvom paljevine i grickanja, rušuckanja i praznine na križanju Savske ceste i Slavonske, dakako da bih svoja tri novinarska romana napisala drukčije. Nije mi se otvorio obzor, nove spoznaje, jer sam u avanturu toga pisanja otpočetka unosila vlastito iskustvo stečeno u jugoslavenskome, hrvatskome novinarstvu i prije nego što sam u kolovozu 1978. na fakultetsku praksu ušla u redakciju Vjesnika, u gradsku, na šestom katu, jer sam i prije studija novinarila po lokalnim novinama i radijima te za studija dvije sezone u Poletu.
Nisam pisala trilogiju, drukčije bih je postavila da sam i izdaleka imala ideju o njoj, nekako se složila sama, jer sam, po onoj tko tebe kamenom, ti njega knjigom, svaki od tih romana posvetila drugom drastičnom skretanju vlastite profesionalne i životne sudbine. Karijere. Pisanje, i novinarstvo i književnost, moj su životni izbor i poziv, ljubav i strast.
Prije čitanja, osobito mlađem potencijalnom čitatelju, s pogledom pola
stoljeća unatrag ispisujem svojevrsnu uputu za upotrebu triju
romana u istoj knjizi. Pojedinačni CIP zapisi dostupni su u računalnome
katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Moram podsjetiti na najvažnije,
na ubrzanu i sve ubrzaniju promjenu tehnologije od šezdesetih godina prošloga
stoljeća – u osnovnu školu krenuh 1962. – te u desetljećima u kojima se zbivaju
radnje tih triju romana, i to u industriji medija, kako to kaže
generacija mojega sina i još mlađa, te u novinarskome zanatu, kako smo mi
govorili. To je nedvojbeno oblikovalo i sadržaj medija, pa i mojih romana o
medijima, i ljude koji su tada radili u njima. Površno nabrajam zanimanja nestala preko
noći slovoslagar, strojoslagar, daktilografi, stenograf, montažeri sloga,
korektori fotki…Možda su nestale i Ulica propalih komentatora te
birtije Vuglec, Tri cicera, Pajić (jedna od Vjesnikovih porti zvana je
Pajićevom)…
Nije slučajno geslo našega Acumena, obiteljske tvrtke osnovane devedesetih, Sadržaj
koji spaja / Content thats Connects, a prvi logo – žičana spajalica.
Što je to i čemu služi? Znate li uopće ikoga tko rabi mehanički pisaći stroj,
papir, olovku? Želeći se podsjetiti na ime (brend još nitko nije spominjao!)
svoje prve mašine – mama i tata darovali su mi je za 18. rođendan! – praktično
i naivno obratila sam se AI, koji mi je uzvratio – pisačem/printerom.
Poderala sam ih barem desetak, a i najmanje još toliko tastatura kojekakvih računala
(i po njima sam lupala kao da su mehaničke). Zadnji pisaći stroj u Vjesniku
iz ladice radnoga stola predala sam direktorici kada ih je uoči već posve
opipljivoga početka Domovinskoga rata skupljala ako bi nas zdrmali MiG-ovi,
ostanemo li bez struje i zgrade i moramo bježati u šumu, neku Petrovu goru, u
ratno, ponovno početno partizansko izdanje… (Uzbune su započele i taman su za
više godina u položenom neboderu omotali redakciju crnom folijom kako
nas ne bi mogli upucati snajperisti.) Nije ih prikupila ni desetak.
I moji su prvi tekstovi na karticama, 30 redaka puta 60 slovnih mjesta, koji će
se poslije računalno brojiti u 1800 karaktera, nošeni na lekturu
i korekturu, grafičkom i tehničkom uredniku, pa su ih dostavljači, uz šifriranu
ciceražu grafičkoga nečitkim doktorskim rukopisom, sa spajalicom pričvršćenom
opremom – nadnaslov, naslov, podnaslov i međunaslovi – te fotografijama
ili ilustracijama odnosili u prizemlje duž plavoga hodnika, tek kratko vrijeme
nikad zaživjelom zračnom poštom, u tiskaru. Lijevani su i slagani u olovu,
slovo po slovo. U negativu.Za razliku od grafičara, povlaštene Titove
radničke klase, koji su u svojim pekarskim smjenama obvezno pili mlijeko,mi
novinari nikad nismo dobili ni beneficirani radni staž.
Najzanimljiviji prvi iskorak bio mi je fotoslog i kaštiga kad sam
dežurajući skalpelom na plahtama moralakrojiti vlastite tekstove.
Izuzevši glavâ listova i povremeno reklame za Marlboro novine su, osim nekih
magazina, bile crno-bijele, a večernja, prva od brojnih izdanja mogla su se
kupiti na Trgaču od kolportera ili u kioscima na tramvajskim okretištima. Prema
tome smo se i selili. Vidjeti svoj otisnuti tekst! Petkom bi na kiosku preko
puta Vjesnika vijugao dug red zbog malih oglasa za podstanarske sobe. U
Zagrebačkoj kronici potkraj sedamdesetih rok, deadline, bio je već
četiri popodne(!), sve drugo objavljivano je preksutra (!), a do ponoći čekali
su se za kasnija izdanja samo agencijski teleprinterom ili redakcijski preko
stenodaktilobiroa, iznenadni breakingnews (poplava, potres, sudari
vlakova…) i jako važne teme (Centralni komitet, kongresi…). Unaprijed, forski
– u žargonu je još vladao njemački, engleski je stigao tek s računalima kad je kursiv
postao licht, a fett bold – pripremalo se i do 80, katkad
i 90 posto sadržaja.Vjesnik je imao nekoliko izdanja, a Večernjak i
više od 20. I inozemna. U svakom većemu mjestu te u velikim svjetskim gradovima
od Rima, Londona, Pariza, Moskve i New Yorka do Pekinga kuća Vjesnik, tada
najveća na Balkanu, imala je dopisništva.
Računala sa zelenim ekranima, kao i položen neboder u dvorištu, tri dnevne
redakcije (Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti)
naslijedile su od Univerzijade 1987., a posebno kreiran VRS, Vjesnikov
računalni sustav, imao je cake da je za neke hrvatske dijakritičke znakove,
primjerice, trebalo pritisnuti i po četiri tipke. Svatko je imao svoju razinu
ovlasti, od N (novinar) do I (imprimatur). Kako se kuća dijelila, kad je, kao u
Liftu, sistem prelazio u sustav, odvajali su se sustavi i
fizički, kupovale se i različite tehnologije, napredovali su svi, i redakcije i
tiskara. Najprije uveden u magazine, samostalne iumetnute, kolor je
devedesetih dospio i u dnevnike – na Večernjakovu kolegiju gadno smo se svađali
je li na naslovnici primjereno objaviti krvavu nesreću – a ambiciozniji
magazini već su tiskani uinozemstvu, u Veroni.Samostalna Hrvatska već u Domovinskom ratu mijenjala je politički i
ekonomski sustav, s demokracijom stigošepretvorba, privatizacija. Novi
vlasnici nerijetko bi dovukli polovnu tehnologiju, a odlično zamišljena ideja
da urednici novine i prelamaju, primjerice, teško je ili uopće nije izvedena do
kraja. I prije već, oslanjajući se tobože na istraživanja i zahtjeve tržišta,
neki su novoustoličeni, često samo preodjeveni, dodvorni urednici u vrijeme
jednoga mandata i nevješto i po triput mijenjali format, dizajn. S političkim i
zemljopisnim parceliranjem tržišta naklade su se već ozbiljno srozale, jedne su
se tiskovine gasile, a javljale se nove, često tek zakratko, s nekoliko
brojeva. Iako se sve činilo novim prilikama, na vjetrometini su mnogi ostajali
posve nezaštićeni i bez posla, slani na čekanje, u prijevremenu mirovinu
ili na burzu, s otpremninom ili bez nje. Nagužvalo se medija i medija –
internet, e-novine, društvene mreže… Iz analognih u digitalne prešli su i
telefoni, fotoaparati…, pa u pametnome mobitelu u šaci imaš i magnetofon,
diktafon, nekadašnju tešku radijsku nagru, pohranu i slike i tona i svega
zajedno. Što manje sredstvo, to veći kapacitet. Za life više nisu nužne
višečlane ekipe reportera, kamermana (katkad i nosača kamere), snimatelja
zvuka, osvjetljivača, organizatora, teška reportažna kola. Da bude brže i
jeftinije, reporter, prezenter, influencer što li, sam je sebi
sve do vozača i šminkera. AI ne treba ni to. Vijesti sve češće guše breaking
news i fake news, društvene mreže. Kompjutor dela kaj mu velite,
on je samo stroj, veli neki moj lik već u Liftu.
Posve neplanski, Novinarska trilogija ispala je usputna skica svog vremena, a arhiviram je, nadam se i pojačavam kritičkim, analitičkim izdanjem triju, svaki u svoje vrijeme, odlično percipiranih tematskih romana različitih žanrova (ljubić?, krimić?) o hrvatskome novinarstvu unatrag posljednjih desetljeća društvenih, ekonomskih i tehnoloških drastičnih mijena: Lift ili politika melodrama (1993.), Rez / Leica roman u 36 slika (2012.) i Privremeno neuporabljivo (2022.). Romane su objavili različiti izdavači, a ostavila sam namjerno i izvorne primijenjene različite pravopise iz različitih vremena. Nek se vidi i kvazijezikoslovno smeće iz vlastitog lista.
Roman Lift ili politika melodrama (1993.), bukvalno analogni roman kakvima se bavila Dvotočka, festival žanrova 2026., objavio je Azur Journal (urednik Veljko Krulčić). Morala sam ga prepisati s papira, kao i sve kritike, najave promocije i sl. Prvu verziju o sudbini novinske redaktorice u preljubničkom odnosu s redakcijskim političkim prvim perom skicirala sam 1979. za natječaj beogradske Praktične žene kao scenarij za roman u nastavcima i dobila prvu nagradu, veću od nagrade za konačni roman. U prilozima donosim intervju Vladimira Nedanoskoga u tome vrlo čitanom ženskom časopisu žena Lift je krenuo. Konačni rukopis nije ušao ni u uži izbor. Bio je previše eksperimentalan, preradikalan za ženski tisak. Podijeljen u ulomke katove metaforičke, prepoznatljive kroz koje se lift uspinje i spušta. Pokvareni lift tako postaje mjesto u kome se može ne samo bludno sagriješiti, nego i okajati grijeh. (Mirjana Dugandžija).Prešavši 1992. iz Vjesnika u Večernji list, tekst sam pretumbala, pročistila ga i on je, dozreo, napokon objavljen i vrlo svečano promoviran 31. siječnja 1994. u zagrebačkome Muzejsko-galerijskom prostoru u okviru Večernjakova izložbe fotografija majstora Pavla Cajzeka Pabla. Govorili su književnik Igor Mandić (Nemam tekst koji je izgovorio iz glave, citiram dio prema HINA-i: Književnik Igor Mandić upozorio je na autoričino izvrsno vladanje jezikom, napominjući kako je područje jezika autorsko područje u kojem „relativna beznačajnost ljubića nosi temeljni štof na temelju kojeg autoricu treba hvaliti“.), kritičarka Ana Lendvaj, urednik Veljko Krulčić i dramska umjetnica Marija Sekelez. Sjećam se samo velike gužve, mnogo cvijeća i ljudi, pilaca naše šljivovice Božice. Zacijelo postoji i više fotografija, ali nekako sačuvah samo najvažniju, nas za promotorskim stolom. I najavu i vijest s događaja objavili su HINA i svi glavni nacionalni listovi, a predstavili smo ga u još nekoliko meni važnih mjesta. Prema mojoj dokumentaciji u pet registratora objavljeno je i više kritika, što je tada bilo uobičajeno: Život je limunada Mirjane Dugandžije u Vjesniku; Gorak okus novinarstva J.(osip) Grbelje u Večernjem listu i Razgolićeno novinarstvo Josipa Grbelje u Novinaru te Lift: politička melodrama Vladimira Brnardića (pretpostavljam da je to pseudonim urednice Anđelke Mustapić) čak i u Hrvatskom vojniku.
Zbog nestašice papira roman je otisnut na gotovo novinskom papiru. Ugovor sam potpisala na 1500 primjeraka, izdavač je tvrdio da je otisnuo 500, sama sam od toga udomila barem 400, a kada sam željela otkupiti preostalih još 100, u nekom skladištu, pod najlonom i cementom, zatekli smo još 1000 (!) primjeraka i otkupili ih za siću, jer je izdavačka kuća već bila propala. U izdavaštvu ništa novo.
Znakovito je ono što nije objavljeno. Samo neobjavljena ilustracija Zdenka Svirčića svjedoči kako je za magazin u usponu Globus pripreman tekst o Liftu i tada recentnom nacionalnom novinarstvu. Vrlo vješt novinar Mate Bašić, koji je tada bio specijalist za žutilo, napravio je sa mnom u Vjesnikovu restoranu vrlo provokativan intervju, koji je na kraju ispao mio, meni iznimno naklonjen i u kojem sam na autorizaciji ispravila doslovce tek poneki tipić. I danas žalim što ga u redakcijskoj gužvi s prijelomom Vrta nisam kopirala, doduše valjda nije ni bilo fotokopirnog aparata. Po savjetu kolega bila sam i vrlo oprezna i suradljiva te kolegi očito zanimljiva, jer me je otkrio u novome svjetlu kao spisateljicu. Međutim, preko mojih leđa planirali su očigledno i kuljiševsku spačku i došli s idejom da za svaki od glavnih likova nacrtaju statističku torticu koliko koji lik sadržava kojih stvarnih osoba, npr. glavni lik komentatora Maca vjesnikovaca Jože Vlahovića, Krešimira Fijačka itd. Odbila sam propustivši tako Warholovih 15 minuta slave u Globusu, a Nino Pavić mi je With Compliments i s vlastoručnim potpisom preko tajnice poslao uramljenoga Svirca. Simptomatično da sam nakon gotovo trideset godina pripremajući Trilogiju jedva otkrila autora, jer su se mladi sjećali drugih, kasnijih, a ne maestralnoga ilustratora kojega je, uza sve drugo za svoj Jutarnji list i EPH, moj nekadašnji glavni urednik Poleta i urednik Nedjeljnoga Vjesnika, preuzeo od Arene. Ali, tko bi se sjećao svakog ajnzera?
Nije naodmet spomenuti kako bih, da je bilo moguće osim u poljoprivredne proizvođače, s rodiljskoga 1987. otišla u freelancere. Vjesnik je potkraj socijalizma s povećanom, nikad većom slobodom izražavanja u prijelomno klaustrofobično vrijeme toliko ubrzano klizio u propast da sam razmišljajući o šest ponuda od novina do HTV-a, zgađena, nakanila posve otići iz novinarstva i prijeći Urošu Šoškiću u Arenu te osnovati i voditi mu marketing (!). Na kraju sam ipak odabrala novinarstvo (urednica-komentatorica u Večernjaku kod Ive Lajtmana), a prenijevši i kolumnu Enciklopedija špeceraja iz Nedjeljnog Vjesnika u nedjeljni Večernji list (već sam 1990. objavila i istoimenu knjigu), uređivala sam unosne komercijalne priloge i samostalna izdanja te prilog Vrt, najbolji prilog u novinama 2000., za što mi je HND dodijelio godišnju Nagradu Marija Jurić Zagorka. Kad sam otišla, ugasili su ga.
Kad sam na početku 2010. s valjda
četrdesetak kolega, uglavnom neformalnih redakcijskih autoriteta, otišla u
prijevremenu mirovinu s otpremninom, već sam gotovo dva desetljeća bila
članicom Društva hrvatskih književnika s objavljenih više raznovrsnih knjiga
poezije i proze (uz cijele biblioteke visokonakladnih kuharica autorskoga tima
i visokonakladnih ljubića pod pseudonimom!). To mi je, kao i cijelo
novinarstvo, bila odlična osobna radionica za lakoću pisanja. S Večernjakom
je, uz drugo, naš Acumen za kioske objavio 2006. i svoju zavičajnu čitanku Oblizeki
– Moslavina za stolom u 15 000 primjeraka. Za memoarsku analizu iz kuta
kreativnoga i poduzetnog s mnoštvom ideja, lojalnog ali i buntovnog novinara,
još zaštićenoga i socijalističkim zakonima i odgajan kao važan
društvenopolitički radnik i novoizborenim kapitalističkim teško oborivim
ugovorima (kada su se množili prekarni djelatnici koji ne mogu bez
stroge kontrole) i službenim automobilima, zanimljiva bi bila analiza tog
vremena s brojnim asistentima asistenata, nosačima mobitela (glumcima, rekao bi
moj grafički i veliki sindikalist Jurica Ćurković), učestalim ambicioznim
obećavajućim brainstorminzima, finim pritiscima putem budžeta, analize
čitanosti itd. Dvaput su me slali headhunerima, dvaput su me izvrsno
ocijenjili, unatoč nepriličnom odgovoru kako bih, da mogu birati što bih
radila, otišla u mirovinu i pisala, pisala…
U vrijeme najvećih pritisaka srećom sam tri godine na Komunikologiji Hrvatskih
studija za 60-ak studenata druge godine, od Tomislava Sabljaka naslijeđene,
vodila vježbe Stilistika u medijskoj komunikaciji. Inače bi me uvjerili
da nemam pojma o pisanju. Ne zadugo, razmišljala sam i o pisanju knjige o
stilistici, čak i o doktoratu novinari književnici, koja bi spojila moja dva
faksa i životne ljubavi. Prve godine studenti su bili ravnomjerno opredijeljeni
za tisak, radio, TV, novinska agencije, a zadnje glavnina se okrenula PR-u. Kao
da dobar piarovac možeš biti ako nisi dobar novinar, 5W je uvijek 5W. Također,
prve godine od studenata jedva da je itko bio na društvenim mrežama (Twitter i
Facebook), a samo malo kasnije gotovo svi. Ni u početku ni na kraju, navodno životno
zainteresirani za medije, studenti uopće nisu pratili političke i ekonomske
dnevne događaje. Ne sjećam se da je bilo influencera.
Kad sam zaista formalno otišla u mirovinu s prvim uvjetima (55 godina života i 30 godina staža), željela sam ono što sam radila u Večernjaku raditi za sebe multimedijalno, oboružana otpremninom (moja plaća puta broj godina u kući Vjesnik, pola Vjesnik a pola Večernjak). Već sam započela s blogom www.ziviselo.com, zatim sa www.oblizeki.com, uskoro i sa www.bozicabrkan.com (na kojem je i Umjesto kave), kad me, na sreću, kolegica s kojom sam napravila možda i najunosnije poslove u tisku, upozorila da prikočim, jer nailazi velika kriza. I naišla je. Da sam započela sve kako sam zamislila, još bih grezla u dugogodišnjim zajmovima. Zbunjivalo me prije što večernjakovci, za razliku od gubitaških vjesnikovaca, nisu kupovali dionice svojega dobrostojećeg lista, sad sam se čudila što brojne kolege s otpremninama nisu ozbiljno ni pomišljali ni na najmanje poslovno udruživanje.
Samoubojstvo prijateljičina sina,
međunarodno uspješnoga menadžera, relativno mladoga, usredotočilo me na dvojbu što
smo mi na ovom svijetu? S pola svog vijekaiz novinarstva i pisanja
koje se isplati, svjesno sam skrenula u svoj prvi mladalački izbor odabravši
umjetnost, književnost i izdavaštvo koje više troši nego što donosi. Osnovan za
ako tko ostane bez posla, Acumen je postao izdavačem da mogu darivati
knjigu komu hoću te objavio više dobrih, nagrađivanih, uglavnom mojih vrlo
željenih književnih knjiga. Svaku smo radili kao projekt i kao da je
posljednja. Posveta To Toni – Molitva za tihu sućut i neuknjižene
mladalačke pjesme Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale
štokavske pjesme tiskali smo 2011., a 2012. zbirku
kajkavskih pjesama Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU (2012.)
(nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na
kajkavskome 2012.) i Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno
sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama).
U međuvremenu sam za 31 dan (novinarski deadline!) uspjela napisati roman o recentnom, ratnom i
poratnom novinarstvu za V.B.Z.-ov natječaj za neobjavljeni rukopis 2010. i sa
šifrom Kvakan ušla u uži izbor. Žiri Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran
Ferić, Julijana Matanović, Stahimir Primorac i Vladimir Arsenijević najboljim
je ocijenio Vođu Aleksandra Novkovića, politički vrlo aktualan s obzirom
na Miloševićevo rušenje. Navodno smo bili na klackalici, ali nije pretegnula
moja priča o fotoreporteru koji u Domovinski rat zakoračava analogno, filmom,
fotkom propucana raspetoga Krista s naslovnice Dnevnika, pa i ratnoga
zločina te vlastitom smrću u zlatnom rezu. Kao da je
tog časa ubijen i kao da se Kalvarija preselila u naš mali dio svijeta. Na kraju, izborila sam tisak svog romana Rez / Leica-roman u 36 slika
(2012.) u zagrebačkoj (urednik Marko Pogačar), beogradskoj i sarajevskoj
podružnici, uz podršku Ministarstva kulture RH, u mekom i u tvrdom uvezu.
Sjećam se da sam ambiciozno odbila ugovornu objavu i e-romana u idućih pet
godina. Nisam sigurna da su si prodajom uspjeli naplatiti knjige koje sam
preuzela, valjda kao honorar.
Prema vijesti Večernjaka s Interlibera, izdavač mi je organizirao
potpisivanje knjige, ali i odličnu promociju u Knjižnici i čitaonici Bogdan
Ogrizović te, ponajviše zahvaljujući V.B.Z-ovu piarovcu Zoranu Simiću, brojne
izvještaje i gostovanja u medijima od kojih su, osobito ona na radiju i
televiziji i, osim na diktafonu s kojih ih dosad nisam dospjela skinula, otišla
u vjetar. Primjerice Iz Vijesti iz kulture HTV-a Zrinke Turalije ili Na
kavici kod Sonje Šarunić s Radio Sljemena, a zahvaljujući svojoj sadašnjoj
tehnologiji, sin Ivan Brezak Brkan mi je tonske snimke s računala transkribirao
u Word i tekst za čitanje (taman na nekoj od mreža naiđoh da uz polog od 10 eura pošalješ kojekakve materijale na Each Moment i sve
ti se vrati na USB sticku!), tako da to
digitalizirano vrijeme – sve su fotografije iz toga vremena već su digitalne –
ilustriram kritikama iz časopisa Strahimira Primorca (Vijenac: Ubijanje
riječi, slike i sjećanja / Čvrst zagrljaj rata i tranzicije), Zvonka
Kovača (Kolo: Noćne more tranzicije), Dunje
Detoni Dujmić (Republika i knjiga kritika Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011. – 1015.: Kamera, snimka, rez), zatim Karoline
Lisak Vidović I Helene Sablić Tomić (razgovor u Kulturi na
Prvom, Kritička rubrika Kutija slova:Rez u hrvatsku prozu),
Olge Vujović (intervju s autoricom
romana, Hrvatski radio Sljeme, Evergreen Radio: Nije ni za tramvaj ni za
plažu), Maria Harapina (Emisija Priče
ispod Medvednice i Ivančice, Hrvatski radio Prvi program: Kajkavskim,
kad ni jednim drugim jezikom ne ide).
I tu mi nedostaje kratak ali bitan, odličan, nepotpisan osvrt sa stranice
kolumne Denisa Derka iz luksuznoga kulturnog izdanja Večernjaka,
objavljenoga samo nekoliko puta.
Nedostaje mi i jedna negativna kritika, nažalost
zaboravih i čija, jer je samo nestala s mreže. A svijet nastavlja živjeti digitalno. Uz mnogo
zloupotreba. Sličica iz živog, ne literariziranog novinarstva: kad ne može
drukčije, jedan od šefova na prijelaz s analognog na digitalne redakcijske
telefone neprestano uključen i čitateljima omiljen, jer smo iz toga, a bez
algoritama, radili glavninu sadržaja, Vrtov dežurni telefon – aparat
fizički isključuje. Kao: Što će ti, pa imaš e-mailove!? Daleko su bili chat
i konferencije, a nekad važna rubrika pisama čitatelja, pa i institut
demantija, izuzevši sudskim presudama, iz novina su posve nestali, pogotovu
prijelazom izdanja na internet i zamijenivši mjerenje čitanosti lajkabilnošću,
bustanjem te množenjem do brisanja hejtera i trolova. Vlastitom suprotnošću
pokazala se proaktivnost.
Roman Privremeno neuporabljivo
(2022.) nakanila sam napisati i prije nego što sam ga prijavila za neki, valjda
gradski natječaj o potresu, a uspjela sam izboriti potporu za pisanje
Ministarstva kulture i medija. Objavio ga je Acumen. Uhvativši povoljnu cijenu
papira u jedne tiskare u vrijeme divljanja zbog početka rata u Ukrajini,
udvostručili smo nakladu na 500 primjeraka.
Provokativnu naslovnicu prkosno ispruženoga srednjeg prsta, inače prsta s kojim
najčešće i pišem, a i dimnjaka zagrebačke Ciglane koji dinamitom ruše,
dizajnirao je Jenio Vukelić. Najnegativnija kritika: neprimjereno dami. Glavni
lik romana kojem nisam dala da bude ljubić (Sandra Pocrnić Mlakar) niti
mu napisala happy end, ma ni konačni, zatvoreni end, ako se ne
računa selska zabava s uhićenjem, opet je ženski. Multimedijalna
novinarka i stjecajem prilika žena multipraktik koja i lajkove skuplja
nastojeći preživjeti u središtu postpotresnog Zagreba u koroni, s etiketom Privremeno
neuporabljivo i inim recentnim pošastima kad je dno je na vrhu. U jednome monologu uz
fejbučne aktiviste spominje iFejs novinara stare garde,
dugogodišnjega noćnog urednika Vjesnika iz mrtvog nebodera s križanja Savske
i Slavonske, jer čovjek još jedino tako može izvijestiti javnost.
Vrijeme radi za taj roman, najdojmljivija mi je od ocjena s više predstavljanja od Kutine i Đakova, Vrbovca i Ivanić-Grada, Čazme i Popovače do Donje Stubice. Nakloni su mu bili i kritičari Denis Derk (u Obzoru Večernje lista „Zagrepčanki Dori, radijskoj novinarki, život se srušio večer prije potresa…“); Ljerka Car Matutinović (u Vijencu i knjizi Iskustvo lijepih riječi: Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?),Željka Lovrenčić (u Kolu: Roman o Zagrebu), Dunja Detoni Dujmić (u Kolu i knjizi Mikročitanja / Hrvatski roman 2016. – 2023.: Uvod u ironiju), Đuro Vidmarović (na Stavu i u knjizi Moji zavičaji, Moslavina 2: Roman o ženi koja pobjeđuje životne potrese), kao i intervjuistiSandra Pocrnić Mlakar (na Kvaki: Život između privremenoga i neprocjenjivoga), Milivoj Pašiček (na Totalinfou u serijalu Hrvatske spisateljice: Ne odričem se svog novinarstva, ni običnih tekstova, ni kolumni) itd.
Esej, moj mali prilog povijesti hrvatskoga novinarstva, a nadam se usporedo i književnosti, u godini 100 godina radija i 70 godina televizije s reklamom Zauvijek Prvi, kao uvod u Novinarsku trilogiju imam problem nasloviti. Točno, ali dosadno: Nakon paljevine Vjesnika novo krojenje svijeta. Oni koji nisu nikad radili ni u Neboderu ni u Kući Vjesnik imali su dobrih novinskih i naslova postova i prije nego što je građevina razvezena po smetlištima, običnima i onome smetlištu povijesti, već uz buktinju, vatru i pepeo bez pročišćenja s klincima koji šalabazaju zbog adrenalinskog selfieja (?!): Vjesnik izgorio prije nego je zapaljen, Lomača je pripremljena odavno, Vjesnik nestao u dimu (1972.-2026.)… Moja redaktorica Maja Matković nabacila mi ih je više, sve jedan bolji od drugoga, gavranskih: Trilogija o smrti hrvatskoga novinarstva, Tri s Trnja ili Vjesnik u tri d(i)jela, Vjesnik zauvijek neuporabljiv, Vjesnik post mortem, Vjesnik nikad više. Kao da vjesnik nijeviše onaj koji donosi vijest,koji informira. Kad god dođem do toga, prebacim se u olovna vremena i odgledam Spielbergov film Novine, The Post (2017.) u kojem nasljedna vlasnica washingtonskoga dnevnika Kay Graham u finalu pobijedivši na sudu Nixonovu ekipu zbog objave tajnih papira o vijetnamskom ratu svom uredniku Benu Bradleeju izgovara citat da su novine prva skica povijesti. Ako Večernjak pretplatu na svoju digitalnu arhivu nudisa više od 60 godina hrvatske povijesti na jednome mjestu, zakoračite u vremenski stroj, što onda malom slikom povijesti ne bi bila i moja Novinarska trilogija? Lada Žigo Španić svoju recenziju naslovila je: Novinarska trilogija – dobra literatura o našem lošem novinarstvu. Ne bez ironije, u drugom bih mediju dodala: Zapratite nas!