Novinarstvo

Totalinfo.hr: Božica Brkan o Novinarskoj trilogiji i medijima: “Nekada se živjelo za tekst, a danas nam je novinarstvo svedeno na PR i navlakuše”

S Facebooka Božice Brkan 23. listopada 2026. prenosimo:

Majstor iz naraštaja velikih novinara, urednika i vlasnika medija Milivoj Pašiček objavio je danas na svom portalu Total.info u rubrici Hrvatska izdvojeno intervju sa mnom u povodu moje najnovije knjige NOVINARSKA TRILOGIJA:

Naslovnica Pašičekova Totalinfo.hr s najavom intervjua

Božica Brkan o Novinarskoj trilogiji i medijima: “Nekada se živjelo za tekst, a danas nam je novinarstvo svedeno na PR i navlakuše” Ako ste odvolje doznati što sam pričala…

Razgovarao Milivoj Pašiček

Pred čitateljima je opsežna “Novinarska trilogija” koja objedinjuje tri vaša romana nastala u rasponu od gotovo četiri desetljeća. Otkud ideja za ovakav format “tri u jedan” i koja je to glavna nit vodilja koja ova tri, vremenski razdvojena djela, spaja u neraskidivu cjelinu?

Nisam ta tri svoja romana pisala kao trilogiju, nego kao samostalne romane u desetljetnim, pa i većim razmacima i tek s pogledom unatrag nastala je ideja o trilogiji, o tome da ih zajedno uknjižimo, jer ispada da su oni, unatoč mnogim razlikama, cjelina. Ideju o njihovu zajedničkom uknjižavanju imam zahvaliti Sandri Pocrnić Mlakar, kolegici i kasnije urednici knjige, inače izdavačici “samo hrvatskih pisaca”, također novinarki s kojom sam davno radila u “Vjesniku”, čak smo usporedo pisale kolumne u “Nedjeljnom Vjesniku” ona o odnosu spolova a ja gastronomsku, a imamo kasnija svaka svoje bogato spisateljsko i uredničko medijsko iskustvo. Ideja je rođena na kavi prije valjda tri godine i tko zna bih li je privela kraju da nisam dobila poticaj Grada Zagreba za tisak knjige i da u međuvremenu baš nije dramatično planuo “Vjesnikov” neboder. Knjiga je odjednom postala neplanirano ambicioznija. I privatno i društveno. Svojevrsni nekrolog, i osobna bilješka “nad otvorenim grobom”, i mala povijest hrvatskoga novinarstva, ne samo tiskanoga. Slijed “Lift, politička melodrama” (1993.), “Rez, Leica-roman u 36 slika” (2012.) i “Privremeno neuporabljivo” (2023.) svojevrsno je svjedočanstvo kako sam na početku život shvaćala mnogo ozbiljnije, čak preozbiljno, u grču, negoli što ga shvaćam sad na zalazu, opuštenije

Čitajući vlastite tekstove iz različitih razdoblja kako biste ih objedinili u ovu zbirku od 346 stranica, koliko ste primijetili promjene u vlastitom autorskom glasu, ali i u samom društvu koje romani reflektiraju?

Teško. Isprva sam mislila kako ću ujednačiti način pisanja i lekturu, ali sam odustala, jer i to, jezik, moj je važan stilistički i društveni biljeg. Valjda i razvitak. Od mehaničkoga velikoga i portabl pisaćeg stroja preko redakcijske kante i laptopa. Također, prvi i treći roman mogli su biti ljubići, a treći krimić. Hotimice neostvareni iz spisateljskoga štosa. Prvi, “Lift”, moj je prvi roman, mladalački eksperimentalan, iz vremena velikih promjena skraja osamdesetih i početka devedesetih pa prijelaza milenija, turbulentnih jugoslavenskih i hrvatskih vremena, a treći “Privremeno neuporabljivo”, iz globalističke korone, našeg potresa i društvenih potresa ipak je opušten, zezantski, satirički. Osobno i autorski bolje se mogu nositi sa stvarima. Srednji, “Rez”, ratni, ozbiljan je do toga da sama sa svojim likovima u tome vremenu prelaska, uz drugo, i s analognog u digitalno, rješavam nerješivo i neriješeno. Mislim da mogu! A redakcija je, čini se, ipak redakcija, ma tko joj bio vlasnik i tko bila njezina neka Dora, lektorica ili ambiciozna radijska reporterka, prijateljica ratnoga reportera ubijenoga pred njezinim očima poslije rata. A i svakidašnji životni problemi životni su problemi. Samoj je meni zanimljivo kako se mijenjala, obogaćivala, ali nažalost i osiromašivala, i novinarska i književna scena, primjerice od naklada do kritika od prvoga do trećeg romana, koje romanima ne slučajno dodajem iz različitih vrsta medija, a vidjet ćemo kako će uopće biti tretirana “Novinarska trilogija”.

Božica Brkan s Vjesnikovim neborderom 2015., Foto Miljenko Brezak

Knjiga sadrži vaš uvodni esej o hrvatskom novinarstvu “na razvalinama Vjesnika”. S obzirom na vaša tri desetljeća rada u Vjesniku, Večernjem listu i drugim medijima, kako osobno doživljavate te “razvaline” i što nam one govore o trenutnom stanju medijske scene u Hrvatskoj?

Ponajprije sentimentalno, a bome i objektivnije nego prije požara i rušenja. S urušavanjem zidova mladalačke uspomene moje generacije samo su oživjele. I lijepe i ružne. I neće umrijeti s nama, dapače osvježavaju se. Pokušala sam, ne znam da li objektivnije ili sentimentalnije, analizirati zapravo razorne promjene u medijskoj industriji, od tehnoloških, općih globalističkih do posve sićušnih, ljudskih. Dvojim katkad što je uzrok a što posljedica. U romanima kao ne analiziram, samo pričam doživljeno i proživljeno, nadam se zanimljivo i čitateljima i onima koji su to prošli vlastitom kožom i onima koji su sa strane prateći možda štogod uspjeli vidjeli. Ni malo glamurozno, kako se glumata. Ma samo nek se podsjetimo na nekadašnje naklade i profite, na stare dobre novine “Nedjeljni Vjesnik” i “Vjesnik u srijedu”, “Start”, “Svijet”… i na to da danas imamo tek jedan-dva politička tjednika, slabo čitana i na papiru tiskana ili u e-izdanju. A sve posrće i vrvi od silnih projekata i lajkova.
Spoznala sam bjelodano još jednom, opetovano, kako je lakše javno tobože poduzetno rušiti i srušiti na društveni račun negoli kreativno graditi i nešto novo, otpočetka uspješno sagraditi na svoj račun i da ipak, čak i kad to ne sadržava školski kurikul, “dva loša ubiše Miloša”. Ili tko koga već.

Promocija knjige bit će 13. studenoga u Novinarskom domu, što je iznimno simbolično. Da danas počinjete karijeru, biste li ponovno odabrali novinarstvo i što biste savjetovali mladim generacijama koje danas ulaze u tu profesiju?

Nadam se da ćemo predstavljanjem “Novinarske trilogije” – stjecajem prilika oko obljetnice paleži „Vjesnikova” nebofera i rođendana slavnoga predšasnika Franje Martina Fuisa – započeti FraMaFu festival reportaže i reportera i podsjetiti i na desetljeće te dobre strane hrvatskoga novinarstva ondje gdje ne mora sve biti utrživo, puka forma, copy paste, jedno te isto. Na prvom FraMaFu imala sam čast uvodno govoriti o reportaži i izrazila sam bojazan za uopće slobodnije forme baš poput reportaže, na rubu novinarstva i književnosti, jer je prije petnaestak godina lijepa slika koja navodno “govori tisuću riječi”, pomodno i agresivno dizajnerski bojama i oblicima gazila Riječ sve u šesnaest, protjerujući je u potpise pod fotke najsitnijim slovima, na margine i u prazne, prevelike i preduge, posve nečitke naslove navlakuše. Nema tu ni pereksa! A katkad ni etike.
Na Hrvatskim studijima tri sam godine na Komunikologiji tada predavala Stilistiku u medijskoj komunikaciji čudeći se kako moji studenti, koji su odabrali buduće zanimanje koje prirodno podrazumijeva radoznalost, uopće ne prate medije i događaje. Na prvoj su godini tada upisivali još podjednko sva usmjerenja – agencije, printa, TV, radija i PR-a, a na zadnjoj još samo – PR-a ! Na to nam je svedeno novinarstvo danas, nažalost. A novinarstvo nam je još i dobro, kakvo nam je društvo.
Nemam više ni savjet, svatko danas i bolje nego mi može učiti i sam kako hoće, ako hoće. Tvoj agent AI će ti pomoći, zar ne? Ako nikako, rast ćeš metodom pokušaja i pogrešaka, možda poželjnom čitanošću i, na kraju izbora – “veži konja gdje ti gazda kaže”. Nemam baš neki nedvojbeni savjet potencijalnim mladim kolegama, osim da si osiguraju što širi temelj kako bi i posao mogli mijenjati prema potrebi i nužni, kad se predomisle ili kad ih natjera tehnologija ili njihov hiroviti tajkun najuri. Meni je to bilo od koristi. A i ne bih baš voljela da sama danas moram graditi karijeru. Ne znam ni što bih odabrala za životni start. Ne bih baš ponovno novinarski i još gore influencerski život? Možda prije neki samotni otok ili kakvu zabit. S dojmljivim pogledom. Tko danas treba suvisli Tekst za bilo što!? Osiguraš neki svoj Prostor, barem internetski kao što ja činim sa svojim blogovima – žao mi je tu i tamo što prije više godina nisam ustrajala na podcastu – jer me još veseli, baš kao i s ”Novinarskom trilogijom”!?

U prolazu iz četrnaestice: neboder u prašini, rušenje, lipan 2026. , Foto Miljenko Brezak

Recenzija Lade Žigo Španić nosi intrigantan podnaslov: “O dobroj književnosti i lošem novinarstvu”. Gdje, prema vašem iskustvu, prestaje zanatsko novinarstvo, a počinje umjetnička sloboda književnosti? Smetaju li te dvije uloge jedna drugoj ili se nadopunjuju?

Lada Žigo Španić i kao iskusna i ambiciozna književnica i novinarka napisala je odličnu analizu moja tri romana odnosno književnost o novinarstvu. Ja sam ipak Solarova učenica i Tekst mi je Tekst, a Dobar Tekst je Dobar Tekst. Osnivač zagrebačke Komparatistike Ivo Hergešić svojedobno je napisao otprilike kako ne može znanstvenik napisati dobar tekst ako se nije okušao u pisanju novinarskoga teksta te kako novinar ne može napisati dobar novinarski tekst ako se nije okušao u znanstvenome. Iskustvo, praksa su važni. I druga perspektiva. Rado to primjenjujem na književnost i na novinarstvo, i ne samo tiskano. Počela sam s pisanjem i objavljivanjem pjesama kao tinejdžerica i uvijek sam slovila za stilogenu novinarku, nagrađivana sam za pomaknute vrste i sadržaje. A zanat, i pravopis i 5W i kojekakva stilistička sredstva, podrazumijevaju se. Oba mi velika životna uzbuđenja, novinarstvo i književnost međusobno mi nisu smetali osim vremenski, jer nisam mogla pisati sve u isto vrijeme. Slobode svake, pa i umjetničke imaš kad si je i koliko uzmeš.
Ispada da sam najpije imala novinarsku karijeru i usput pisuckajući, na porodiljskom primjerice, postala i članicom Društva hrvatskih književnika, zaradila novinarsku prijevremenu mirovinu, a onda neplanirano prionula književnoj karijeri i uspjela napisati, djelomice sama i objaviti sve u svemu dvadesetak, ocjenjujem dobrih knjiga. Katkad se i pitam: Jesam li mogla drugačije?

Nagrađivani ste za svoju kajkavsku poeziju, priče i romane, a istovremeno ste bili britka kolumnistica i urednica. Koliko su vam stvarne priče i ljudi iz novinarske svakodnevice poslužili kao građa za likove i zaplete u ovoj trilogiji?

Da očigledno jesu, vidi se to ponajviše u romanima iż „Novinarske trilogije” i u nekim pričama. No, ipak, rekla bih novinarstvo me je učinilo zrelom i izdrilanom za moju književnost. Deadline, disciplina! Da znaš kad je gotovo i kad je dosta. Upoznala sam sjajne ljude, upadala u događaje i dospjela na mjesta gdje bez novinarstva vjerojatno ne bih, a i praktično me je posao usmjerio kamo se sama nikad ne bih, primjerice na pisanje o hrani ili ljubiće.A i svoje sam likove tanano gradila svakoga od po nekoliko stvarnih. Opisala sam u uvodnome eseju kako „Globus” nije objavio već napisan intervju sa mnom, jer sam odbila otkriti za njihovu planiranu ilustraciju koliko posto koje stvarne neboderske face ima u kojem mojem liku. Što bi kolegica Mirjana Dugandžija napisala da su se „mnogi prepoznali” i da je „nekima bilo drago, a nekima i nije”. A kolega Mazzoco na Fejsu je napisao kako se već dugo nije nasmijao kao na moj opis jednoga redakcijskog kolegija. Možda bi se stvarno roman bolje prodao…

Uz same romane i esej, uvrstili ste i književne kritike. Koliko vam je, kao autorici koja je cijeli život i sama ocjenjivala i uređivala tuđe tekstove, bitan taj “pogled izvana” na vaš literarni rad i kako se nosite s književnom kritikom?

Pa čovjeku je drago kad mu netko uopće javno analizira rad, a kamoli dobro. Nisam ni imala nekih drastičnih negativnih kritika, ali, da i jesam, stvarno na njih ne bih reagirala. Znaju kritičari bolje, barem neki.

Nekada su novine imale stranice posvećene kulturi, književnosti, glazbenoj sceni, slikarstvu…. Danas kao da su rubrike kulture pobjegle sa stranica, kulture je sve manje na portalima, na radiju, televiziji. Kako to objašnjavate i koliko to štete čini umjetnicima, ali i društvu u cjelini?

Sve je postalo „scena”, a kriterija, bilo kakvih, sve je manje. Kulturnim se imenom kiti koješta, a stvarne kulture sve je manje. Akademije imaju i moja gastronomija i slične aktivnosti, a o „akademicima” ne bih osim što primjećujem da se sve češće s meni važnim ljudima opraštm sa „Ni on nije bio akademik.” Cijelo je društvo dugoročno na gubitku što već godinama sustavno zapostavljamo kulturu i čini se da zato uopće ne hajemo. Najmanje što su na gubitku sami umjetnici, socijalno, jer kome je stalo, svemu unatoč, stvorit će neku svoju umjetnost, ali društvo, kako sam nekad mislila umirujući se, nema vremena za takve egzibicije. Ne zato što ja navijam za kulturu, nego zbog razvitka društva, a to dugoročno omalovažvanje i zapostavljanje kulture je strahotno.

Što Božica Brkan radi kada je izvan svijeta stvaralaštva u književnosti, novinarstvu…?

Živim uobičajeno. Lijepo. Najdraže mi je naše druženje s petipolgodišnjim unučićem Adrianom, graditeljem kojekakvih svjetova, budućnošću, osobito kada traži „Baba, čitaj mi!” i odnedavno „Baba, pričaj mi!” Sva sreća da imam što, ponajprije lijepo i dinamično djetinjstvo. Stjecajem zdravstvenih okolnosti sve manje putujem i izlazim u kino i kazalište ili na promocije, izložbe… Ali još svako jutro iznova započinjem pisanjem, mnoštvo tema mi je još „u radu”, bar još jedno četiri knjige, i, uz drugo, redovito i dva bloga i jedna kolumna. „One dies sine linea.” Ne mogu bez čitanja knjiga i novina, gledanja po nekoliko TV filmova i serija, surfanja. Uvidjeh baš da odjednom nakon godina i godina više nisam ovisna ni o „breakingnewsu” i prvim vijestima. A nekad smo i stan birali ovisno o kiosku s prvim izdanjima! Unatoč ograničenoj količini kofeina, ovisnica sam o intelektualnoj kavi s prijateljima, sve rjeđima. I našim redovitim telefonskim „konzilijima”. Iz sadašnje životne perspektive, ocjenjujem svoj život lijepim, bogatim i zanimljivim, ali da mogu birati, brižljivije, štedljivije bih se ponašala s vremenom. Prevrijedan je to, a neobnovljivi resurs i odlučno bih ga manje gubila na jalova uvjeravanja i bezvrijedne teme i ljude, zaobilazila bih kretene u vrlo širokom luku. Moje mi dijagnoze, baš nataložene novinarske, govore da sam od malena bila preozbiljna i da sam, a da i ne moram biti površna kao što je postalo ovo vrijeme, mogla biti i opuštenija u životu.

IVO LAJTMAN Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži

Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 104.-105.

Skromno da skromnije ne može, Hrvatski Leksikon, tom 2. L-Ž, Naklada leksikon, Zagreb, 1997., str 3. bilježi: „Lajtman, Ivo, novinar (Mala Subotica kraj Čakovca, 10. VII. 1937. – Zagreb, 20.X.1992.). Pisao o gospodarstvu, pretežito poljodjeljstvu, te o gastronomiji. Objavljivao u Večernjem listu, Vjesnikui VUS-u. Gl. i odg. ured. Večernjeg lista(1990-1992).“

Vjesnikov leksikon1940-1990, Novinska, izdavačka, štamparska i prodajna radna organizacija Vjesnik, Zagreb, 1990., str. 248. nešto je opširniji pa, uz drugo, otkriva i kako je „LAJTMAN, Feliksa, IVAN“ u novinarstvo ušao kao gimnazijalac honorirajući u Borbi, a pisao je za Radio Zagreb i list Međimurje. Za studija na pravnom Fakultetu u Zagrebu bio je glavni i odgovorni urednik Međimurske revije, glasila Kluba studenata Međimurja.

Bio je gospodin, odmila „Lajtić“

Za novinarski je rad dobio novinarske nagrade DNH 1966., 1968. i Zlatno pero 1970. te Vjesnikovu nagrade Argus 1984. Enciklopedist je u nekoliko redaka suhoparno sažeo cijeli jedan izuzetno bogat i zanimljiv život koji sam portretirajući gospodina Lajtmana, kako smo ga zvali i kad smo bili drugovi, i Lajtića odmilja, tek djelomice osvijetlila za svoju gastrokolumnu u Nedjeljnom Vjesniku Enciklopediju špeceraja i to prije nego se premetnuo u glodura najnakladnijega hrvatskog dnevnika, k tome, što se rijetki i sjećaju, i prvoga glavnog i odgovornog urednik nekoga lista kojega je izabrala redakcija – novinari sami. Kako je i što radio u nekoliko mjeseci zahtijevalo bi širu analizu – nadam se da će se u to upustiti netko upućeniji i nepristraniji. Kao pisac je i među kolegama bio izuzetno cijenjen, pravi doajen agronovinarstva, ne kabinetskog, nego zaljubljenik u teren, makar do vlastita trsja, gdje je špartao svojom plavom dianom.

Duplerica s tekstom Božice Brkan o Ivi Lajtmanu, osnivaču Vrta 1985. i glavnom uredniku 1990-1992.

Pokretač je i dugogodišnji urednik priloga Vrt 1985., koji je bitan odmak od praćenja poljoprivrede u tadašnjim državnim medijima. Izuzetno je vrijedno i njegovo pionirsko gastronovinarstvo kad je gastrobeletristika bila u nas nepoznat pojam. Tekstove nije, nažalost, kako je planirao, sabrao u knjizi. Bio je od onih što poput kakve načitane enciklopedije raspolažu brojnim rijetkim podacima i umiju ih izložiti osobenim stilom, pa bi i u običnom, ali vrlo čitanom Večernjaku svako malo odskakali eseji poput onoga o zagrebačkoj pisanoj pečenki s receptom iz 1878., koji je potom – toliko o utjecaju – oživio i u više zagrebačkih i samoborskih restorana. Prisjećam se i pečenoga dindeka (purana) s božićnoga stola Kamila Emeričkog po receptu kuharice Polonce, koji su mnogi preuzeli i ne znajući da zahvaljujući gosponu Lajtmanu kuhaju po Krleži. Ili nešto prema Držićevu Dugom Nosu.

Šarmen i panonski hedonist

Otkrivao je i što se jelo i pilo na partizanskim ručkovima iz viških sjećanja Sir Fitzroya Macleana, a uz drugo podsjećao i na Belostenčeve kajkavske izraze sa stranica Gazophilaciuma iz 17. stoljeća. O fenomenu janjetine na ražnju pisao je već šezdesetih godina u VUS-u, a objavljivao je i u Vjesniku, Borbi, te pod pseudonimima u Startu kao I-L te Studiju kao TV-Epikur.

Nije se suprotno ondašnjem propisanom asketizmu taj šarmer i panonski, falstafski okrugao hedonist zalagao samo za autentičnu kulinarsku ponudu, oživljavanje zagrebačke građanske kuhinje i srednjevjekovnih kuhinja, nego je prije više desetljeća pokretao i vodio nacionalne Večernjakove posebne priloge i akcije ocjenjivanja za podizanje kvalitete prehrambenih proizvoda sa Zagrebačkim velesajmom te Kaj su jeli naši stari, Kulenijade, Samoborske salamijade i sličnih o čijim vrijednostima – svjedočim iz prve ruke, jer sam stjecajem prilika naslijedila Lajtmanove sektore, zbog čega su me zivkali Lajtmanicom, što je jednima bio kompliment, a drugima podsmijeh – više i objektivnije mogu suditi danas nego u njegovo vrijeme, samo šteta što je završilo prerano.

Objavljeno 1. lipnja 2020.

VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik

Božica Brkan u Monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020., str. 102.-103.

Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije.

Suputnica u avionu, zagrebačka profesorica književnosti, nedavno se silno obradovala što sjedi uz nekadašnju urednicu nekadašnjega Večernjakova Vrta, koji je tako rado čitala kad je bila -tinejdžerica. Mnogi mi, i gotovo desetak je godina otkako sam ga napustila i kako je ubrzo ugašen, čestitaju tako. Najprije ih moram razuvjeriti da ga 1985., kad su postojali samo Gospodarski list te državne poljoprivredne emisije na televiziji i radiju, nisam pokrenula ja, nego doajen agronovinarstva Ivo Lajtman. U vrijeme kad je bio glavni urednik, ali već u bolnici, i došla sam u redakciju Večernjega lista, da bi mi nekoliko mjeseci kasnije njegov nasljednik Branko Tuđen dao priliku i da budem prva urednica Vrta kojoj je to i stvarno posao. Uređivala sam ga najdulje, od 1992. do 2009., i u njega ugradila najbolje od sebe, spojivši novinarstvo i struku, primijenjenu znanost i tradiciju, trendove i različitu alternativu, novosti sa svjetskih sajmova i praćenje promjena doma itd.

Kad sam ga preuzela, Vrt je samo punio četvrtak, bez mnogo oglasa, pa su me pustili da radim otprilike što sam zamislila. Doskora smo se približili nakladi redakciji mnogo važnijega i redakcijski brojnijega Poslovnog svijeta, pa su se srijeda i četvrtak neprestano međusobno „puhali za vrat“. Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije.

Da se isplatilo, pokazalo se kad sam za 2000. nagrađena Nagradom Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorkaza najbolje uređen novinski prilog i to iz trećega pokušaja, jer je Branko Tuđen očito pronašao protuargument onima koji su, u to vrijeme uobičajeno, nagrađivali uglavnom izrijekom političko novinarstvo. S ponosom smo cijelu godinu na naslovnici isticali plaketu, a kvaliteta se potvrdila i na proslavi 20. godišnjice 2005. kada smo izbrojili više od 150 (do kraja bih rekla i 200!) stalnih suradnika, što novinara, a što stručnjaka za pojedina područja, među kojima ima i više akademika.

Duplerica na kojoj je predstavljen prilog Vrt

Sa zahvalnošću se prisjećam suradnje s akademicima Milanom Maceljskim, Ferdom Bašićem, zatim sveučilišnim profesorima i doktorima znanosti Ljerkom Regulom Bevilacquom, Josipom Borošićem i Zdravkom Matotanom te Ninom Toth za povrćarstvo, Krstom Benčevićem za preradu mesa, Romanom Bošcem za gljivarstvo, Nedom Pagliarini za cvjećarstvo i zaštitu bilja, pa inženjerima multitalentiranom Vandom Starešinić, Stankom Štambukom za voćarstvo, Ivanom Medvidom za vinogradarstvo, Tatjanom Bobanović za samoniklo bilje, Dragutinom Kišem i Natašom Tiška Vrsalović za hortikulturu, ekopionirkom Zlatom Nanić, Anđelkom Šafran, uzgajivačem egzota Mićom Brkanovićem, slovenskim rasadničarom Antunom Baznikom i drugima. Moram spomenuti i Večernjakovce, vrsne reportere Jolandu Rak Šajn za kućne ljubimce u Zagrebu, dopisnike Ljilju Marić, Jelenka Topića i Dušana Mirkovića iz Požege, Slobodana Kadića iz Osijeka, Slavicu Vuković iz Splita, Stanka Ferića iz Šibenika, Jovu Rojčevića iz Koprivnice…

Brojni zaljubljeni sljedbenici

Najduže i najpredanije u redakciji surađivala sam s tajnicom Mirjanom Dilicom, lektoricom Majom Matković, grafičkim urednicima Ivicom Gladom i Juricom Ćurkovićem, ilustratorom Krešom Skozretom i fotoreproterima Mišom Lišaninom, Jozom Petrićem, Rajkom Polićem i drugima. Mnogih od mojih suradnika više, na žalost, nema, ali da se ne zaboravi njihov često pionirski posao, pogotovo jer o mnogima na internetu nema ni slovca,svakako planiram, još nisam dospjela, napraviti hommage, knjigu o Vrtu, jer taj ga Večernjakov prilog i sudionici u njegovu stvaranju svakako zaslužuju. Vrt nedvojbeno pripada najboljoj tradiciji dobroga Večernjakova novinarstva. Svjedok tome brojni su zaljubljenici, sljedbenici, pa i imitatori, koji su se nadahnjivali našim Vrtom iz ponajboljih vremena. Još se, povremeno nailazim, preprodaju uvezi pojedinih godišta. Zanimljivi su i meni samoj zapisi o posudbi/krađi logotipa, sadržaja (rubriciranja, načina obrade…) i grafičkoga izgleda (o čemu sam se uzaludno sporila i na Vijeću časti HND-a!), cijelih tekstova i ilustracija… Nema danas doslovce ni jedne vrtne rubrike i priloga u dnevnim novinama, časopisa u nas, zelene teme u elektroničkim medijima, a da i ne spominjem internetske stranice posvećene cvijeću, voćnjaku, vinogradu, kućnim ljubimcima i sl., a da nisu nikli ili i izrasli iz našega Vrta.

Bio je Vrt i više od influencera

U čemu je tajna toga našega Vrta? U ljubavi, profesionalizmu, zajedništvu i toleranciji. Mi nismo kaskali za svjetskim trendovima i nekritički ih pratili, nego smo ih kreirali, prilagođavali. Čak i političke, što se vidi kako je Vrt izrastao na malim socijalističkim okućnicama, zatim kako je preživio burna vremena ulazeći u poduzetništvo, kako smo pomagali i promjenu zakonodavstva od pikovskoga u opegeovsko, o zaštiti proizvoda (prvi je bio domaći slavonski kulen/kulin!) i prirode na različite načine pišući o GMO-u zatim tradicionalnom i različitim načinima ekouzgoja. Imali smo ocjenjivanje hortikulture (Hrvatski tradicijski vrt), kreativnih poduzetnika i poduzetnica (Najuzornija hrvatska seoska žena, Najbolji mladi hrvatski poljoprivrednik…), poljoprivrednih plodova i prerađevina, prvu Akademiju zdravog života, Vrtovu kuhinju… Izuzetno popularna bila je determinacija nepoznatog bilja, bolesti i štetnika, a vrlo čitane bile su i često i višemjesečne polemike o različitim stavovima, iskustvima, čak i jezično-vrtnim temama. Kombinirali smo autorske novinarske i stručne tekstove, najavljivali i pratili događaje, ulazili u nama a i čitateljima važne polemike. Često smo imali prave ekskluzive, k tome i odlično napisane. Zapravo često odlično uređene, jer smo mnogo radili na samim tekstovima te fotografijama i ilustracijama. Glavninu sadržaja radili smo prema pitanjima Vrtova dežurnog telefona, još analognoga, koji je bio uključen 24 sata. Kad se sjetim da sam uređujući svoj prvi broj Vrta imala zadana tri pisma čitatelja, a imala sam samo dva, veselim se dobro obavljenu poslu. A gdje bi nam bio kraj da je ondašnjem našem Vrtu bilo interneta i društvenih mreža!? Vrt ne bi bio samo influencer na youtubu nego i multimedijalan predvodnik!

Dio elipse Vrta na proslavi 20. obljetnice izlaženja 2005.

Objavljeno 1. lipnja 2020.

Prenosimo fairpress.eu: Božica Brkan o najgledanijim TV emisijama u Hrvatskoj

…

Novinarka i književnica Božica Brkan koja je ujedno i članica stručnog savjeta udruge VANG koja kroz programski strukturirane edukativne sadržaje zainteresirane pojedince nastoji potaknuti na razvoj nove generacije neovisnog i kreativnog novinarstva, osvrnula se za Fairpress na najgledanije emisije u prosincu 2016. godine

Gledamo što gledamo, a što gledamo mnogo govori o nama…

Više na: http://www.bozicabrkan.com/prenosimo-fairpress-eu-bozica-brkan-o-najgledanijim-tv-emisijama-u-hrvatskoj/

Novinarski razgovori na Fra Ma Fu Festivalu: Božica Brkan

Link: https://youtu.be/o7iR99Rj-s8

Video zapis Novinarski Razgovori BOŽICA BRKAN je isječak gotovo jednosatnog razgovora na Fra Ma Fu Festivalu koji je sa Božicom Brkan vodila Sandra Pocrnić Mlakar, na otvorenom, u parku Pustare Višnjica kraj Virovitice 10. rujna 2017.

Najavljujući događanja na Fra Ma Fu festivalu 2017. Sandra Pocrnić Mlakar je na portalu www.virovitica.net napisala uvodno:

“Dolazak Božice Brkan za Fra Ma Fu Festival veliko je priznanje i za festival i za Viroviticu. Božica Brkan je pjesnikinja, književnica i nagrađivana novinarka, osnivačica bloga Oblizeki, dugogodišnja urednica Večernjakova priloga Vrt, autorica Enciklopedije špeceraja i zavičajne čitanke Moslavina za stolom. Zbog svog znanja o gastonomiji i enologiji, poljoprivredi i gospodarstvu te zbog velikog iskustva u pisanim medijima, rado je viđena članica žirija za dodjelu i gastronomskih i agronomskih i novinarskih nagrada, svih disciplina koje se demonstriraju na Fra Ma Fu festivalu…

Tri desetljeća radila je kao profesionalna novinarka, kolumnistica i urednica («Vjesnik», «Večernji list») u različitim medijima. Osobito su je zanimale teme vezane uz komunikaciju, tržište i baštinu.Od 1993. do 2009. uređuje Večernjakov prilog četvrtkom Vrt.

Večernjakov prilog “Vrt” iz 2007.- urednica Božica Brkan

Autorica je, koautorica i urednica časopisa i knjiga različite tematike, posebnih publikacija i časopisa te internetskih portala (www.oblizeki.com, www.ziviselo.com).

Neki od specijalnih priloga VL-a iz 2008.i 2009. – uredila Božica Brkan

Predavala je stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima (2009—2011.).

Urednica je i knjige “Ah, taj hrvatski! / Jezični savjetnik za svakoga” Maje Matković (2005.), suradnica je na “Hrvatskom leksikonu” Naklade Leksikon i Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža (1997.), “Hrvatska-Turistički vodič” (na hrvatskom, engleskom i njemačkom; Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Masmedia, 1998.) i “Croatie”/”Hrvatska” (vodič na francuskom i hrvatskom, Gallimard i HIKZ, Paris i Zagreb,1999. ).

Božica Brkan: Enciklopedija špeceraja, CIP, 1990., str. 105